Razgovarao: SELMAN
SELHANOVIĆ (Preporod)
Intervju:
Muhamed Jusić, prevodilac i
publicista, analitičar događaja na Bliskom Istoku i na Balkanu, stalni saradnik
i kolumnista Preporoda
U povodu terorističkih napada u Parizu
i sve učestalijih prijetnji i sijanja straha među ljudima kao globalnom
zlu koje može izazvati podjele i mržnju među narodima, te izazvati razlike
između muslimana i kršćana našli smo za
shodno da o tome porazgovaramo sa Muhamedom Jusićem, vrsnim analitičarem i
poznavaocem prilika na Bliskom Istoku. I dok je svijet brujao o terorizmu u
Parizu u međuvremenu se desio teroristički čin u Sarajevu. Razgovor sa
Muhamedom Jusićem uopravo smo započeli od te vijesti.
Napad u Rajlovcu koji je u nadležnom tužiteljstvu
okvalificiran kao teroristički čin i teroristički napad u Parizu nekoliko dana
ranije izazvali su buru reakcija i
zabrinutosti u domaćoj i svjetskoj javnosti. Kakva je Vaša reakcija bila na ove
događaje?
-Kod nas se o problemu nasilnog ekstremizma govori samo kada
se desi teroristički napad. To nas onda drži nekoliko dana. Svi tvrde kako će
baš taj dan biti naš 11. septembar i da nakon napada na povratnike (sjetimo se
terorističkog napada u kojem je stradala Meliha Durić ili porodica Anđelić), na
policijsku stanicu u Bugojnu i Zvorniku, američku ambasadu ili evo u Rajlovcu
na pripadnike Oružanih snaga BiH, ništa više neće biti isto. Ali ubrzo se sve
zaboravi i tako do novog napada.
Kada se napad desi teško je hladne glave govoriti o ovom zlu
koje prijeti ne samo nama nego i čitavom svijetu. Ako se pokušaju objasniti
uzroci zbog kojih se mladi ljudi odlučuju priključiti nasilnim ekstremistima i
posegnuti za terorizmom možete lahko biti optuženi da opravdavate zločin ili ga
relativizirate. Nešto pokušati shvatiti ne znači to i opravdati, ali u
trenucima straha i kada nevini stradaju to je teško razumjeti. Ako pak pokušamo
upozoriti javnost na opasnost koja istinski vlada može se upasti u zamku da se
samo podgrijava strah i da se na taj način pomaže teroristima da postignu svoj
cilj.
Ranije je bit terorizma bila da se ubije jedan, a zastraše
stotine; danas se, uz pomoć medija, može ubiti jedan, a zastrašiti milioni.
Toga i mediji i oni koji se javno oglašavaju u danima nakon terorističkog napda
trebaju biti svjesni. Zato su BBC i brojne druge ozbiljne medijske međunarodne
organizacije izradili specijalizirane vodiče za novinare koji izvještavaju o
terorizmu, a koji prvenstveno insistiraju na neophodnosti da se izvještava samo
o činjenicama, a da se ne prenose neprovjerene informacije, izmišljaju lažne
prijetnje i preuveličava opasnost, jer žeđ za senzacionalizmom često i ozbiljne
novinare uvlači u opasnost da budu oni koji nesvjesno pomažu onima protiv kojih
vjeruju da se bore.
Volio bih da se ovim ozbiljnim problemom kao društvo bavimo
i kada ne pucaju bombe i to kontinuirano na svim nivoima, bez politizacije i
senzacionalizma, ali je to, nažalost, malo vjerovatno.
Teroristi nas ne smiju zaplašiti
Teroristički napad u Parizu itekako je potresao svijet. Čak
pojedinci najavljuju mogućnost
trećeg svjetskog rata. Odista postoji li mogućnost rata takvih
razmjera?
-Valjda nas je historija naučila da je sve moguće. Ali
mislim da se ništa ne postiže širenjem panike i promocijom apokaliptičnih
scenarija. Naročito ako znamo da teroristi žele da nas zaplaše i da nas
natjeraju da iracionalno, kako ljudi čine u strahu reagujemo. Terorizam jeste i
po svom jezičkom značenju sijanje straha, teroriziranje kako bi se ostvarili
neki politički ciljevi, odnosno kako bi se oni iznudili od država i
društava. Zato je bitno da ostanemo
pribrani, da teroristima ne dozvolimo da nas zaplaše.
Međutim, možda je bitnije od toga što su i neki ozbiljni
svjetski lideri, poput jordanskog kralja Abdullaha, sve što se ovih dana u
svijetu, a naročito u Siriji i Iraku dešava nazvali tim imenom -pitanje jesu li
svjetski moćnici išta naučili iz prošla dva svjetska rata i ne samo njih, nego
i svih onih „malih ratova“ i genocida koji su uslijedili. Isto se pitanje može
postaviti i masama, a naročito onima koji pušu u ratne trube kojih je danas sve
više, posebno u virtualnom svijetu interneta, a naročito među mladima..
Ovo jeste napad na
cijelo čovječanstvo, pa i na univerzalne vrijednosti. U kontekstu ovog
terorističkog napada - poštujemo li
danas dovoljno te vrijednosti i deklaracije o ljudskim pravima, te kako doći do pravednijeg svijeta?
-Kad bih znao odgovor na ovo pitanje već bih vjerovatno imao
barem Nobelovu nagradu za mir. Ali ono što svi znamo jeste da svako od nas ima
obavezu da uradi sve što je u njegovoj moći da svijet bude bolji i da zlo ne
trijumfuje. A davno su ljudi rekli da je za trijumf zla dovoljno samo da dobri
ne urade ništa.
Današni svijet je skrojen po pravilima moćnih i oni pišu
pravila igre. To je svima jasno i odavno su pozivi na poštivanje ljudskih prava, jednakosti, solidarnosti i
humanosti sve češće samo isprane parole, ali to ne znači da se od njih treba
odustati i da su one prevaziđene. Šta je alternativa tim vrijednostima na koje
nas pozivaju sve vjere , pa i one ideologije koje su u centar svoga pogleda na
svijet stavile dobrobit svih ljudi? Na te vrijednosti harmonije i mira među
ljudima nas poziva i posljednja Božija Objava u kojoj nam Stvoritelj poručuje
da „On (Allah) poziva (ljude) u Kuću mira“.
Mir i zalaganje za pravedniji svijet ne može biti prevaziđen
ideal.
Zloupotreba islama zarad ciljeva moćnika
Očito muslimanski svijet je u krizi, a muslimanska društva
podijeljena i inertna po mnogim pitanjima. Otkuda toliki broj
međumuslimanskih ratova?
-O krizi islamske civilizacije se piše već desetljećima. To
je duga tema, ali je možda konkretnije pitanje trenutnih sukoba koji razdiru
muslimanska društva iznutra. Politizacija vjere, pa tako i onih partikularnih
identiteta u njoj, postala je gorući problem muslimanskog svijeta.
Ono što je bitno da znamo da rat na Bliskom Istoku nije rat
za islam niti protiv njega, kao što ni sukobi nisu između sunnita i šiita. Radi
se o zloupotrebi islama zarad ostvarivanja političkih ciljeva brojnih
regionalnih i svjetskih moćnika. I sukob sunita i šiita je ispolitiziran od
istih moćnika kako bi preko tih vjerskih, kulturnih i sektaških osjećanja
širili svoj politički utjecaj.
Zasigurno, razloge možemo tražiti i u krivom shvatanju
islama. Ta shvatanja su često u sukobu
sa islamom. Terorizam u ime vjere je posebno opasan?
-Mi stalno čujemo kako teorizam nema veze sa islamom i to je
tačno. Terorizam nema veze sa izvornim islamskim učenjem, ali itekako ima veze
sa zloupotrebom islama i islamske tradicije zarad promocije jedne ideologije
koja bi islam koji je za milijardu i po muslimana „milost Božija poslana
čovječanstvu“ (Mi te, o Muhammede, nismo poslali osim kao milost
svjetovima-Kur`an) kidnapovao zarad političkih ciljeva male skupine
samoproglašenih spasitelja muslimana.
Ti ljudi sve što čine pravdaju pravnim rješenjima nastalim u
srednjovjekovnim okolnostima življenja islama. Oni u svom tumačenju vjere
nemaju dokaze u vjerodostojnoj islamskoj tradiciji i ako se na nešto od toga
pozivaju onda je to izvučeno iz konteksta.
Svi ajeti iz Kur`ana imaju povode objave (sebebu-n- nuzul) a hadisi
kontekst u kojem su izrečeni (sebebu-l-vurud) i oni se ne mogu, iako je njihova
poruka univerzalna, shvatati izvan konteksta vremena u kojem su nastali. Ajeti
objavljeni u kontekstu odbrane muslimana u prvim godinama objave od nasilnih
napada paganskih plemena se ne mogu primjenjivati na društva koja se grade na
principima mirnog suživota,interakcije i tolerancije, poput onog medinskog
kojeg je Poslanik, a.s., izgradio nakon Hidžre.
Evidentno je da ulema
mora uraditi više kako bi raskrinkala ta njihova tumačenja islama, kako bi
razvila kontranarativ i kroz ponovno otvaranje vrata idžtihada (procedure iznalaženja pravnih rješenja u
islamskom pravu na osnovu već postojećih propisa ili izvođenje detaljnih
propisa iz općih principa ) islam i njegove nepromjenjive vrijednosti dovela u
XXI stoljeće umjesto da muslimane vraća
u XI ili neki drugo stoljeće na čije
modele uspostave države i društva se pozivaju ekstremisti danas.
Međutim, analiza slučajeva terorističkih napada i profila
pojedinaca koji ih počine ukazuje na to da je nasilna ideologija na koju se
teroristi pozivaju u opravdavanju upotrebe nasilja tek pokriće za njihovo
odranije asocijalno ponašanje. To su po pravilu delikventi, nerijetko sa
kriminalnim dosijeom, ljudi koji bi se mogli okarakterisati kao otuđeni u
svakom smislu te riječi.
Posebno je interesantno kako ti ljudi, naročito u evropskom
kontekstu skoro nikada ne dolaze iz tradicionalnih muslimanskih porodica u
kojima se živjela vjera. U BiH i okruženju su to obično „novorođeni muslimani“
odnosno oni koji su „došli tobe“ nakon što su odrasli daleko od vjere dok je
većina napadača u evropskim društvima druga ili treća generacija useljenika
koji dolaze iz asimiliranih porodica. Značajan broj među tim pojedincima čine i
konvertiti. To nam govori puno jer ukazuje na zaključak da osim što se moramo
pozabaviti ideologijom kojom mladi ljudi opravdavaju nasilje moramo rješavati i
druge razloge koji ih „guraju“ ili „vuku“ ka takvom ponašanju i koji ne trebaju
biti zanemareni.
