NAJAVA: Predstavljaju se rezultati istraživanja o utjecaju društva na pomirenje u BiH

U ponedjeljak 29. listopada, u Biznis-centru, Općina Centar, Sarajevo, s početkom u 10.30 sati bit će održana konferencija za medije, gdje će se predstaviti rezultati istraživanja Reconciliation and Trust Building in Bosnia and Herzegovina o ulozi cjelokupnog društva i društvenih institucija u procesu pomirenja i izgradnej povjerenja u BiH.


U istraživanju je sudjelovao tim Centra za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini (www.diskursi.com) i tim Univerziteta u Edinburghu. Istraživanje je provedeno na području Sarajeva, Banja Luke, Mostara i Bugojna, s ciljem stjecanja dubljeg uvida u percepcije stanovništva o procesu  pomirenja i izgradnje povjerenja u BiH, kao i same ideje pomirenja.


"Između ostaloga, ispitivali smo percepcije stanovništva  o ulozi institucija, državnih i lokalnih u ovom procesu, crkava i vjerskih zajednica, obrazovnih institucija, novinara, većinskih i manjinskih zajednica, kulturnih i javnih osoba, s težnjom da utvrdimo u kojoj su mjeri ove percepcije uvjetovane karakteristikama kao što su dob, rod, nacionalna identifikacija, religioznost, pripadnost manjini/većini na ispitivanom području, i po/ratnim iskustvima.
Imajući u vidu da je riječ o složenom fenomenu koji traži daljnja i dublja ispitivanja, namjera nam je da na ovoj press-konferenciji ujedno predočimo i buduće planove za slična istraživanja koja planiramo  organizirati, kao i skorašnje aktivnosti koje namjeravamo provesti: sastanke s predstavnicima akademske zajednice, civilnog društva, crkava i vjerskih zajednica, s ciljem dobivjanja povratne informacije i uzajamne razmjene znanja i iskustva, ne bi li proces pomirenja i izgradnje povjerenja bio održiviji i učinkovitiji", ističu iz istraživačkog tima.

Inače, istraživački tim čine George Wilkes, University of Edinburgh, Ana Kuburić, Univerzitet u Beogradu,Gorazd Andrejč, University of Exeter, Zorica Kuburić, Univerzitet u Novom Sadu, Marko-Antonio Brkić, Sveučilište 'Hercegovina',  Muhamed Jusić, islamski teolog, Bugojno i Zlatiborka Popov Momčinović, Univerzitet u Istočnom Sarajevu.
Izvor: republikainfo.com/

IV internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2012

Čast nam je i zadovoljstvo pozvati vas na već tradicionalni  IV internacionalni festival duhovne muzike Bugojno 2012 koji će se održati u Sportskoj sali KSC Bugojno u subotu, 27.10.2012. 

Glavni događaj festivala je koncert duhovne muzike koji organizira Muftiluk travnički i Medžlis IZ Bugojno,a koji i ove godine nudi bogat program. Na centralnoj manifestaciji će biti  dodjeljene nagrade za najbolji tekst ilahije.

Imamo Reisa!

Među brojnim članovima IZ postoji mišljenje kako će reis Kavazović morati „popuniti velike cipele“ hiperaktivnog i na međunarodnom nivou afirmisanog reisa dr. Mustafe ef Cerića, ali će imati i priliku da mnoge odnose „resetuje“ i krene ispočetka dajući IZ još jednu priliku da neke stvari, naročito unutar BiH, kao što su odnosi sa nekim medijima i političkim strankama, pokuša postaviti na drugačijim principima.

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH, 2.10.2012. br. 359.)

Islamska zajednica u BiH je na sjednici Izbornog tijela održanoj 23.9.2012.  dobila svog četrnaestog po redu reisu-l-ulemu. Ovu, među muslimanskim vjernicima, časnu titulu u idućih sedam godina nosit će dosadašnji tuzlanski muftija Husein ef. Kavazović. Primopredaja dužnosti između ranijeg poglavara IZBiH reisa Mustafe ef. Cerića i novog reisu-l-uleme, kako je planirano, održat će se 19. novembra ove godine u Gazi Husrev-begovoj džamiji u Sarajevu. Pored Kavazovića, za novog duhovnog poglavara bh. muslimana, bili su predloženi i travnički muftija Nusret ef. Abdibegović, koji je dobio 69 glasova i sarajevski muftija Husein ef. Smajić (45 glasova).

Novi reisu-l-ulema je, prema biografiji dostupnoj na oficijelnoj stranici Rijaseta IZ BiH, rođen 03.07.1964. godine u Gradačcu. Potiče iz familije koja je tradicionalno ulemanska sa velikim brojem imama i hafiza. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, studije islamskih tradicionalnih nauka učio pred amidžom Husejn ef. Kavazovićem. Školovanje je nastavio u Gazi Husrev-begovoj medresi u Sarajevu gdje je stekao zvanje imama, hatiba i muallima. U periodu 1985-1990. studira šerijatsko pravo na Univerzitetu Al-Azhar u Kairu, Egipat. Nakon okončanih studija radi kao imam, hatib i muallim u Gradačcu. Na položaj muftije tuzlanskog izabran je odlukom Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini 1993. godine. U zvaničnoj biografiji stoji i to kako je „u toku agresije na Bosnu i Hercegovinu radio na odbrani zemlje i rodnog grada, a 1993. godine, kao muftija tuzlanski, biva zarobljen i odveden u logor HVO-a Konjic“. Osim što je tuzlanski muftija, ef. Kavazović je i predavač islamskog prava u Behram-begovoj medresi u Tuzli. Muftijstvo koje vodi godinama je suorganizator dženaze u Potočarima, a on kao muftija je uvijek prisutan među povratnicima.

Među brojnim članovima IZ postoji mišljenje kako će reis Kavazović morati „popuniti velike cipele“ hiperaktivnog i na međunarodnom nivou afirmisanog reisa dr. Mustafe ef Cerića, ali će imati i priliku da mnoge odnose „resetuje“ i krene iz početka dajući IZ još jednu priliku da neke stvari naročito unutar BiH, kao što su odnosi sam nekim medijima i  političkim strankama, pokuša postaviti na drugačijim principima.

Novoizabrani reisu-l-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini kazao je obraćajući se medijima nakon izbora sa ubjedljivih 240 glasova za vrhovnog duhovnog poglavara Bošnjaka kako se  „zahvaljuje muslimanima koji su imali povjerenja u njega i koji su ga izabrali za svog reisu-l-ulemu“ , a onda je dodao: „Pred nama je puno posla. Nastavit ćemo sve dobre poslove i programe u Zajednici, ali i pokretati nove potrebne za njeno unaprjeđenje“.

Koji su to novi programi može se naslutiti iz njegovog predizbornog programa kojeg je predstavio javnosti. Naravno, da bi novi reis ovaj program mogao realizovati njega prvo mora usvojiti Sabor IZ i on mora postati strategijom rada reisu-l-uleme i IZ. Na to upozorava i sam novi reis u svom programu kada kaže da je „njegov program ustvari sažetak Nacrta strategije razvoja Islamske zajednice, koja će, ako ovaj program dobije konačnu podršku Izbornog tijela, biti cjelovito urađena u roku koji će biti preciziran od strane Sabora Islamske zajednice, uključivanjem svih intelektualnih potencijala Islamske zajednice, kao i stručnjaka koji nisu zaposleni u Islamskoj zajednici, ali su njeni članovi.

Što se tiče samog programa on je, kao i što je sam reis opisao, “nedvosmislen izraz kontinuiteta i noviteta“. Međutim, od svih predloženih mjera i reformi javnost je najviše zainteresovana za izmjene Ustava IZ koje su najavljene za iduću godinu.

U svom programu kojeg je prezentovao Izbornom tijelu i široj bh javnosti muftija Kavazović ne sugeriše konačna rješenja izmjena Ustava IZ u BiH niti daje konačnu formu kako će refromisana IZ u BiH, regionu i drugim zemljama svijeta gdje žive bosanski muslimani izgledati. On ustvari najavljuje otvaranje procesa koji počiva na činjenici da je „Islamska zajednica, u svojoj povijesti,  prošla nekoliko faza razvoja i da se u ovom historijskom trenutku ulazi u novu epohu djelovanja“.

„Uvažavajući zahtjev koji proizlazi iz njezinog dosadašnjeg razvoja i vremena koje dolazi, a odražava razvoj društva, države i svijeta, novi ustav Islamske zajednice treba da osigura njeno uspješno dalje razvijanje. Islamska zajednica svoj legitimitet crpi iz duhovne veze koja je u povijesti razvijena od poslanika Muhammeda, a.s. Taj duhovni kontinuitet je čini odgovornom za ummet islama u Bosni i Hercegovini i za bošnjačku muslimansku zajednicu u ovim dijelovima svijeta. Od Poslanika islama, preko hilafeta, putem menšure, reisul-ulema na čelu Zajednice predstavlja jedinstvo ummeta u Bosni i Hercegovini i Bošnjaka muslimana u svijetu. Na ovom principu će se temeljiti pravna i organizacijska struktura buduće Zajednice.

Osim što će uključivati muslimane u Bosni i Hercegovini i Bošnjake-muslimane u Srbiji, Hrvatskoj, Sloveniji i dijaspori, trajno će voditi računa o svojoj obavezi prema Bošnjacima muslimanima u Crnoj Gori.

Novi ustav će obnoviti stav da je to jedna zajednica muslimana u BiH, Bošnjaka izvan domovine i drugih muslimana koji je prihvataju. Novi ustav će sadržavati ustavne odredbe koje su potvrđene do danas i uključiti reformu tijela, organa i nadležnosti u skladu sa zahtjevima vremena. Reforme će se manje ticati pozicije džemata, medžlisa, Sabora i reisul-uleme, a više muftije/muftiluka, Rijaseta i drugih ustanova, fondova i agencija koje bi trebalo reorganizirati ili uspostaviti.

Novi ustav će naglasiti misiju Zajednice i trajni zadatak da radi na osiguravanju uvjeta za prenošenje Emaneta. Tu misiju ona može ostvariti jedinstvom Zajednice na temeljima maturidijskog akaida i hanefijskog mezheba. (tradicionalne interpretacije islama na ovim prostorima, op.a.)

Sabor će, na prijedlog Ustavne komisije, a na temelju provedene javne rasprave, konačno odlučiti hoće li donositi novi ustav ili pripremiti izmjene i dopune postojećeg.

Cjelokupan posao u vezi s izradom novog ustava treba da bude završen do kraja 2013. godine kako bi on stupio na snagu početkom 2014. godine“ , stoji u reisovom programu koji bi lako mogao poslati operativna strategija djelovanja IZ.

Kriza islamske civilizacije- predstavljanje knjige

Autor: Muhamed Jusić

Ovih dana je iz štampe u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva izašla knjiga dr. Alija A. Allawija „Kriza islamske civilizacije“ u prijevodu bosanskohercegovačkog novinara i političkog analitičara Mirnesa Kovača.
„Kriza islamske civilizacije“ je jedinstveno svjedočenje o vremenu promjena koje su zahvatile ono što se naziva muslimanskim svijetom u postkolonijalnoj eri oslobođenja i potrage za vlastitošću. Ovo je jedno krajnje lično, ali ipak akademski utemeljeno, svjedočenje čovjeka koji je svojim porijeklom (Bagdad- Irak), naučnim (profesor na Univerzitetu Oxford i viši gostujući saradnik na Univerzitetu Princeton) i kasnije političkim (ministar trgovine i ministar odbrane u kabinetu kojeg je imenovalo Prijelazno iračko vijeće 2003-2004.) angažmanom imao priliku biti svjedokom događaja i akterom promjena kroz koje je prošao ovaj dio svijeta u svojoj nedavnoj burnoj historiji. Knjiga koja se bavi pitanjem odnosa religije, prvenstveno islama, i politike u vrijeme obilježeno Arapskim proljećem koje, vidimo to iz dana u dan, sve više „religizira politiku“ je štivo koje će nam dati jedan novi pogled na ovaj fenomen i pomoći da shvatimo događaje o kojima svakodnevno slušamo i čitamo u sredstvima informisanja.
Za razliku od onih koji a priori osuđuju ideju o bilo kakvoj ulozi islama u političkom životu modernih arapskih i muslimanskih društva i država (ne samo Bliskog istoka) i onih koji zagovaraju površni islamizam utemeljen na politikantskim parolama zagrnutih tek islamskim formalizmom, Allawi traga za istinskom ulogom koju bi islam kao vjera, ali i tradicija i civilizacija mogao imati u obnovi muslimanskih društava i to čini tragajući za korijenima krize islamske civilizacije koja ih je dovela do pozicije u kojoj se nalaze.
On pravi odlučnu analizu, na trenutke isprepletenu vlastitim sjećanjem i iskustvom odrastanja, promjene koja je zadesila muslimanski svijet povratkom islama na javnu scenu.
Tako nas on podsjeća kako je Irak 1950-tih, u kojem je on odrastao, kao i širi arapski i islamski svijet tog vremena, bio u jednoj fazi kada su se sekularni elementi u društvu – vladajući politički stalež te kulturološke i intelektualne elite – bili dobrano udaljili od otvorene identifikacije sa islamom. Tada se činilo da je samo pitanje vremena kad će islam izgubiti svaku vrstu utjecaja koju je još uvijek mogao imati na narode i društva muslimanskog svijeta. Čak je i termin «muslimanski» bio neuobičajen u tom periodu; muslimanske zemlje su sebe oslovljavale više u smislu nacionalnog ili etničkog statusa ili pak ideoloških afiniteta.
Allawi nema puno riječi hvale za taj period i nastupajući sa pozicija tradicionaliste, kao što, pravdi za volju, čini i u najvećem dijelu ostatka knjige, kritikuje taj period kao onaj u kome je „modernost svugdje prevladavala i ljudi su izgledali kao da je žele još više i u većim količinama“. Ali, ta se modernost ogledala tek u postojanju kina i kafića, kabarea i klubova, u slobodnom točenju alkohola i slobodnim zabavama, no ničemu suštinski više od toga. Za njega se„Bagdad pretvarao u Babilon, u svog hedonističkog pretka iz starih vremena“.
U tom periodu, islam, prema njegovim riječima, jeste nastavio osiguravati neki oblik etičke građe u životima ljudi, što za njega nije bilo dovoljno, ali se čak i to „pohabalo kako su se ljudi sve više selili u jedno moderno i urbano okruženje“.
Identična situacija se nastavila i u šezdesetim godinama koje su bile doba uspona vojnih diktatura, nacionalističkih ideologija, te socijalističkih i populističkih pokreta koji su dominirali (političkim) pejzažom islamskog svijeta. Niko nije mogao predvidjeti zlokobni svršetak s kojim će se ovi režimi suočiti za manje od jedne decenije i javnu diskreditaciju njihovih modela reforme i modernizacije.
Kao i brojni drugi autori, i Allawi kao tu prekretnicu i početak kraja vidi poraz udruženih arapskih armija od strane Izraela u Šestodnevnom ratu. Samo što je za njega ovo bio samo jedan od događaja koji je dramatično okrenuo ravnotežu u korist jednog oživljavajućeg islama – što je bio proces koji se dodatno ubrzao 1970-tih.
Upravo je tada, prema njegovom mišljenju, politički islam počeo dizati svoju glavu nakon što je godinama ležao i prikrajku, bivajući ili ignoriran ili proganjan. Još jedno kretanje on spominje kao bitno a koje se, prema njemu, neprimjetno podiglo u tim vremenima: ono koje se ticalo ponovno-produhovljenog islama koji se bijaše otrgnuo iz okvira tradicionalnih religijskih redova, ali je ostao u sjeni. On je imao utjecaj na daleko manje ljudi, a njegovo prisustvo i utjecaj jedva da se i osjećao u svijetu potresenom dramatičnim političkim promjenama.
Ali, sve nije išlo tako jednostavno jer se već do kraja 1970-tih plima militantnog islamizma činila nezaustavljivom. I pored svega ta plima je nagovještavala ideju jednog oživljavajućeg islama. Iranska revolucija i njene posljedice protresli su čitavu planetu. Politički islam je izbio na globalnu scenu kroz jednu ogromnu društvenu i političku revoluciju i, ma šta mi mogli misliti o njoj, u sebi objedinio nade i strahove miliona ljudi širom svijeta. Jedna paralelna revolucija također je obuzimala svijet sunitskog islama kroz borbu protiv sovjetske invazije na Afganistan i uspon jedne radikalne džihadom nadahnute kulture. Svijet generalno, a muslimani posebice, bili su suočeni sa mnoštvom pitanja i tvrdnji o ulozi islama u društvu i politici. „Usuđujem se kazati“, piše autor već u uvodu knjige, „da je svaki musliman tog doba bio opterećen, na jedan ili drugi način – bilo da se alarmantno užasavao, bio zbunjen i uznemiren, ili da je bio zaneseni zagovornik – usponom političkog islama i sve izričitijom i kontroverznijom ulogom islama u društvu.“
I tu autor na osnovu vlastitog iskustva političkog angažmana u Iraku nakon pada režima Sadama Husejna donosi ozbiljnu kritiku onoga što se naziva političkim islamom koji nerijetko poprima militantnu formu. Tako se on prisjeća kako je kroz svoj politički angažman uvidio da se jako mali broj muslimana s kojima se susreo u političkoj areni dosljedno držao duhovnih ili etičkih aspekata islama. Tako se, tvrdi autor, islamisti nisu ponašali ništa drugačije od ostalih, a često su bili i gori, kako su im se izgledi za dobijanje vlasti poboljšavali u jednom broju zemalja, uključujući i Irak. Islam kojeg je autor tada iskusio sve više i više je bio lišen svakog duboko etičkog sadržaja i bio je u potpunoj suprotnosti sa njegovim razumijevanjem njegove vlastite baštine.
Zato se značajan dio knjige bavi onim u što se politički islam pretvorio u ovoj fazi njegovog razvoja. Ali autor nas upozorava da je, unatoč njegovoj dominantnosti u proračunima kreatora politike i u javnoj imaginaciji, politički islam zapravo samo jedan od aspekata sveukupnog problema islama u modernom svijetu. Po njegovom mišljenju, politički islam je neka vrsta manifestacije oboljenja prije nego što je to samo oboljenje. Zato Allawi ide dalje i pokušava da razumije faktore koji stoje u pozadini opadanja duha islama, i šta budućnost nosi ako se ovaj proces ne zaustavi ili mu se ne promjeni pravac.

Autor nam donosi odličnu analizu stanja muslimanskog svijeta u vrtlogu ideoloških, političkih i ekonomskih previranja opisujući ulogu koju je islam imao i koju bi po njegovom mišljenju mogao i trebao imati. Naime, za njega je islam to nevidljivo ljepilo koje povezuje muslimane u jedan drugi slog lojalnosti i identiteta koji prevazilazi naciju. Polazeći od ove osnove on nam pojašnjava kako smo došli do toga da je stvorena predstava kako je islam, zato što još nije priznao neizbježnost nove globalne civilizacije, taj, a ne pojedine muslimanske nacije, za kojeg se drži da je u sukobu sa ostatkom svijeta.
Za sve koji pročitaju knjigu vidjet će da se autor bavi vlastitom vizijom odgovora na tri osnovna pitanja čija relevantnost prevazilazi granice onoga što se naziva islamskim svijetom. Prvo, može li se uopće više govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji ili se islam nepovratno razbio u labavo povezane kulturološke, nacionalne i etničke jedinice? Drugo, da li je jedna specifično islamska civilizacija periodična ili povratna mogućnost, ili je, kao će što kritičari i skeptici ustvrditi, zauvijek izgubljena? Treće, pod kojim se uvjetima civilizacijsko prisustvo islama može vratiti u moderni svijet?
Ustvari, ovo je možda i najbitnije pitanje kojim se knjiga bavi a to je fundamentalno pitanje, koje je središnje kako islamu tako i drugim svjetskim religijama, tj pitanje može li jedno moderno društvo, sa svim svojim kompleksnostima, institucijama i napetostima, biti izgrađeno na viziji božanskog?
Naravno, čitaoci će odgovor morati potražiti u samoj knjizi, ali će mnoge iznenaditi. Ipak, da se ne stekne pogrešan dojam, knjiga nije o političkim, ili pak religijskim, dimenzijama islama. Ona se, kako kaže i sam autor, više interesira da li muslimani mogu ostati predani transcendentalnom idealu koji je napajao duhom muslimansku islamsku civilizaciju i davao jednu karakterističnu boju njenim institucijama, politici, zakonima, umjetnosti, arhitekturi, književnosti, nauci i učenosti. On se pita i na koji način bi ta predanost „transcendentalnom idealu“ mogla utjecati na njihovo postupanje na individualnom i društvenom nivou.
I usto, knjiga nam nudi i odličan pregled ukupne muslimanske teologije, filozofije i historije. Autor nas s velikom lahkoćom vodi kroz dva stoljeća muslimanskog povlačenja pred najezdom imperijalizma, modernizma i globalizacije i, kao posljedice toga, konstantnih pokušaja da se islam obnovi. Međutim, on ne staje na tim opservacijama, nego nudi i vlastitu viziju te obnove, tačnije osnovne pretpostavke, na kojima bi se ona trebala temeljiti. Za njega obnova ili buđenje, ono što se u nekim islamističkim krugovima naziva sahvom, bi se trebalo usredotočiti na obnovu pojma svetog („notion of the sacred“) u njegovoj duhovnoj i intelektualnoj dimenziji.
U središte ove obnove on stavlja šerijat- ali ne onu njegovu karikaturalnu viziju kakvu ima zapad o srednjovjekovnom sistemu kažnjavanja. Za njega je šerijat put ka uputi i sreći i vrlinama kao mostovima koji spajaju ljudsko sa svetim (božanskim). Ovakvim stavovima on povlači jasnu granicu između sebe i znatnog broja sekularista iz muslimanskog svijeta koji imaju vlastiti verziju sekularizma, obično u tom dijelu svijeta označenog kovanicom el-ilmanije, a koji ima brojne posebnosti u odnosu na njegovog ideološkom pandama sa Zapada.
Svi oni koji pročitaju knjigu uvjerit će se da se autor nje držao „političke korektnosti“ i da je u svojim analizama žrtvovao brojne „svete krave“ savremenog muslimanskog svijeta. Zato je za očekivati da se mnogima knjiga neće svidjeti, ali jedna od osnovnih ideja o kojima autor govori kao o neophodnim elementima izlaska iz krize jeste princip samokritičnosti i otvorene debate.
I kao što je u svom osvrtu na knjigu u The Observeru, (10.5. 2009.) dobro primjetio zastupnik Liberalno-demokratske stranke u britanskom Domu lordova Kishwer Falkner, ova knjiga je “i pored poplave literature o islamu na Zapadu pravi rijetki pronalazak“. On to objašnjava time što Allawi, koristeći zapadnu leksiku, pokazuje zašto se većina od 1,5 milijardi muslimana neće zadovoljiti statusom quo.
Istovremeno, Falken ponovo dobro primjećuje i to da on nije dao konačnu formu koju bi obnovljena islamska civilizacija trebala imati u praktičnim terminima. Centralno pitanje- može li moderno društvo biti izgrađeno na viziji božanskog?- ostaje nedogovoreno. Allawi nam ne pokazuje konačnu građevinu, ali identificira dovoljno temeljnih pretpostavki da možemo samostalno odlučiti da li želimo nastaviti na njima graditi. Brojni zaključci koje Allawi izvodi na osnovu svog istraživanja se vjerovatno neće svidjeti mnogim liberalno orijentiranim muslimanskim umovima kao ni onim konzervativnim, ali ni jedni ni drugi ne mogu u pitanje dovesti autentičnost njegovih pretpostavki iz kojih je izveo zaključke, a koji mogu poslužiti kao za kvalitetna osnova za nadogradnju.
Izvor: Preporod

Sukob fundamentalizama- Al Jazeera

Piše: Muhamed Jusić
Protesti zbog filma "Nevinost muslimana", u kojem se, barem prema trejleru, poslanik islama prikazuje u negativnom svjetlu, nastavljeni su širom svijeta. I dok brojni muslimanski autoriteti istovremeno osuđuju vrijeđanje vjerskih osjećanja muslimana, ali i upozoravaju  kako se nasiljem i izljevima mržnje ne dokazuje ljubav prema islamu i njegovom poslaniku, ulje na vatru su dolile karikature poslanika objavljene u jednom francuskom listu. I dok se zagovornici teorije zavjere, ali i ozbiljni analitičari, pitaju da li neko stoji iza „spontanih dešavanja naroda“ i čijim ciljevima izljevi nasilja u kojima još učestvuje relativno mali broj pojedinaca iz muslimanskih zajednica služe, ponovo se aktuelizira rasprava o granicama slobode izražavanja i vjerske slobode kao da se radi o dva sukobljena prava.
U tu raspravu se uključio i generalni sekretar UN-a Ban Ki-moon koji je izjavio kako je film koji vrijeđa poslanika Muhameda "skandalozan i sramotan". Ban je u zgradi UN-a u New Yorku izjavio da je sloboda izražavanja pravo koje je uvjetovano poštivanjem tuđih vjera i vrijednosti. Izjavljujući da pojedinci pravo slobode izražavanja koriste u svrhu provokacije ili vrijeđanja, Ban je rekao da je sloboda izražavanja temeljno pravo i ne treba se koristiti za skandalozne i sramotne postupke.
Ekstremni zagovornici
Međutim, u ovoj raspravi, za razliku od gospodina Bana, mnogi zaboravljaju da su sloboda govora i sloboda vjere dva osnovna ljudska prava koja ne bi trebalo konfrontirati. Međutim, bilo bi ignorantski ne primijetiti kako se ona ipak sve češće kod nas, ali i u svijetu, ne samo konfrontiraju nego se nerijetko postavljaju tako da jedno pravo skoro pa da isključuje drugo. Također, ukoliko se istinski udubimo u svaki od spornih slučajeva u kojima su ova dva temeljna ljudska prava bila sukobljena u nekoliko zadnjih godina, primijetit ćemo da su akteri tih sukoba, uslovno rečeno, sa obje strane kao po pravilu bili ekstremni zagovornici jednog ili drugog prava.
Ne možemo se oteti dojmu da se radi o sukobu fundamentalizama: jednog vjerskog koji je pravo na slobodno ispovijedanje vjere spreman nadrediti brojnim drugim ništa manje „vjerskim“ pravima (npr. pravu na život, slobodni odabir vjerskog ubjeđenja i sl.) i drugog slobodarskog fundamentalizma koji je pred oltarom „slobode izražavanja“ spreman žrtvovati, ne samo dobar ukus, nego i pravo drugoga da ne bude omalovažavan, etiketiran kao „opasnost“ jer je „zaostao i retrogradan“ samo zato što pripada nekoj religiji, svjetonazoru i sl.
Ovu zajedničku tendenciju svih fundamentalizama da prenaglašavaju jednu od vrijednosti religije ili nekog drugog sistema vrijednosti postavljanjem iste kao temeljne, da bi potom na račun njenog postizanja kršili brojne druge principe iz istog sistema vrijednosti primijetili su još ranije brojni istraživači „izama“. „Fundamentalisti svih rasa i ideologija obično izvuku jedan princip iz mora principa i na njemu posebno insistiraju. Onda čitavu tradiciju stavljaju u službu zaštite i implementacije tog elementa (izdvojenog iz bogatstva tradicije), kojeg nazivaju srž.“
Zato će pitanje balansa između prava na religiju i prava na slobodno izražavanje, barem u sferi humanističkih nauka, još dugo ostati u domenu „dobrog ukusa“ i lične procjene bez striktnih pravila o tome kada neki kritički osvrt na religiju, njeno učenje i aktivnosti vjerskih velikodostojnika postaje uznemiravanjem koje bi zbog načina na koji je izrečen mogao biti shvaćen kao provokacija. Iako sloboda izražavanja kako se ona (naravno ne jednoglasno) doživljava u zapadnom kulturno-civilizacijskom krugu podrazumijeva i pravo da se uvrijedi i šokira, to ne znači da se uvreda i provokacija bezuvjetno smatraju dozvoljenim. Ali to više zavisi od onoga kako je nešto rečeno, nego šta je rečeno.
Kada je pak riječ o pravnoj dilemi o tome gdje povući jasnu granicu između ova dva prava, odnosi ne mogu biti tako labilno postavljeni i tu još ne postoji pravna dosljednost. Tako je sloboda izražavanja već na neki način ograničena zabranom „govora mržnje“ i širenja netolerancije i neprijateljstva. O pravnoj dilemi koja se veže za pitanja slobode izražavanja i vjerskih sloboda, barem u evropskom kontekstu i iz perspektive pravne prakse Evropskog suda za ljudska prava i Evropske konvencije o ljudskim pravima (European Covention on Human Rights- ECHR) preporučujem rad Sloboda izražavanja i vjerska osjećanja autorice Niraj Nathwani objavljen u prvom Godišnjaku muslimana u Evropi.
Konstantno preispitivanje
Vjerske zajednice moraju biti spremne da čuju kritiku na svoj račun, bez obzira da li ta zapažanja dolaze iz vlastitih redova ili, uslovno rečeno, izvana. I vjernici moraju biti spremni da budu kritikovani zbog svojih stavova i postupaka, pa makar oni za njih bili inspirisani vjerom, jer niti jedna religija, pa tako ni islam, ne amnestira svoje sljedbenike od odgovornosti za vlastite postupke samo zato što nastupaju u Božije ime. Oni muslimanski autoriteti koji naglašavaju ovu samokritičnost u odnosu vjernika prema vlastitoj religioznosti smatraju kako islam, a vjerovatno je situacija slična i sa drugim religijama, od svojih sljedbenika konstantno traži da preispituju da li, i u kojoj mjeri, je to što čine u skladu s voljom Božijom. I dok većina religija drži da su njihova učenja apsolutne istine i izrazi Božanskog savršenstva, te samim time nisu podložni kritici, ostaje da ljudsko razumijevanje tih istina, zbog ljudske nesavršenosti, nikada nije savršeno i zato ostavlja prostora za kritiku, preispitivanja i drugačije promišljanje, a sve to zahtjeva uspostavu institucije slobode govora kao preduslova da se vjera stalno i iznova preispituje.
Ako bismo zavirili u svetu knjigu muslimana Kur’an ne bismo mogli ne primijetiti kako je sveti tekst daleko „tolerantniji“ prema onome što bi danas mnogi opisali kao blasfemične stavove, nego su to vjernici koji se na njega pozivaju. Možda će zvučati grubo, ali sudeći prema do sada izrečenim stavovima po određenim spornim temama koje su isplivale u svjetskoj javnosti proteklih godina, čini se da Kur’an ne bi prošao šerijatsku recenziju određenih krugova vjerskih puritanaca koji bi u njemu sigurno našli puno „uvredljivih i blasfemičnih stavova“. Jer, u Kur’anu mi nalazimo da Uzvišeni navodi argumente svih onih koji su se Njemu ili Njegovim poslanicima kroz povijest suprotstavljali. Tako u Kur’anu nalazimo da Bog prenosi riječi onih koji su govorili kako je „Božija ruka stisnuta, tj da Bog ne udjeljuje ljudima dovoljno“ (El- Maide: 64) ili onih koji su se suprotstavljali poslaniku i govorili "Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika“. (Es-Safat: 36). A ovakvih i sličnih primjera je napretek.
U ovome su brojni liberalni islamski autori vidjeli dokaz da oni koji danas u ime islama burno reaguju na svaki oblik blasfemije teško da u Kur’anu mogu naći uporište za svoje postupke.
Međutim, ono što je evidentno iz iščitavanja svih tih kur’anskih primjera na koje se ovi liberalni autoriteti pozivaju, jeste da Bog sebi „zadržava pravo“ da na svaku od prenesenih tvrdnji neprijatelja vjere i odgovori. Tako npr. kada je riječ o gore dva spomenuta primjera čitavi ajeti glase: „Jevreji su govorili: `Allahova ruka je stisnuta!` Stisnute bile ruke njihove i prokleti bili zbog toga što govore! Ne, obje ruke Njegove su otvorene, On udjeljuje koliko hoće! A to što ti objavljuje Gospodar tvoj pojačat će kod mnogih od njih zabludu i nevjerovanje...“ (El- Maide: 64).
Zagarantovano pravo
Dok drugi ajet dolazi u slijedećem kontekstu: „ Kad im se govorilo: "Samo je Allah Bog!" – oni su se oholili i govorili: `Zar da napustimo božanstva naša zbog jednog ludog pjesnika. ` A nije tako, on Istinu donosi i tvrdi da su svi poslanici istinu donosili, a vi ćete sigurno bolnu patnju iskusiti,  kako ste radili, onako ćete kažnjeni biti!“ (Es-Safat: 36-39.)
Zanimljivo je kako u istim ajetima na koje se pozivaju liberalni muslimanski autori da opravdaju neograničenu slobodu izražavanja, konzervativci nalaze svoje argumente za osudu. A ajeti uistinu daju argumente i jednim i drugim. Ali ostaje da Kur’an time što u svetoj knjizi prenosi neke od najbogohulnijih izjava sviju od Šejtana do drevnih neprijatelja poslanika, šalje poruku da svako ima pravo da iznese svoj stav, ali da takvo pravo mora biti zagarantovano vjernicima koji su pozvani da na argumentovan način brane ono što smatraju da su njihove vrijednosti i svetinje.
I kao što se pravo da se iznese suprotan stav kada je uvredljiv za nekoga osporava, tako se, sve češće osporava i pravo da se osudi uvreda i da se iznese odgovor. Tako smo za vrijeme famozne kontraverze oko danskih karikatura mogli čuti, a to se evo ponavlja i danas, stavove kako muslimani, ako žele da žive u Evropi, moraju prihvatiti da ih neko vrijeđa i da na to ne smiju reagovati, čak i nenasilnim metodama.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

TRIBINA NA INSTITUTU IBN SINA „Libija, godinu poslije“

U okviru redovnih mjesečnih tribina instituta „Ibn Sina“ održat će se okrugli sto na temu „Libija, godinu posije – sloboda ili prokletstvo?“. O ovoj temi govorit će politički analitičari mr. Mirnes Kovač i Muhamed Jusić.

Vrijeme: srijeda, 19. septembar 2012. godine sa početkom u 18 sati.

Mjesto: Amfiteatar Naučnoistraživačkog isntituta „Ibn Sina“ (ul. Potok 24.)

Pozivamo sve zainteresirane građane, intelektualce i studente da nam se pridruže i sudjeluju u ovom programu

Edukacija za buduće hadžije

Ured za hadž Rijaseta IZ u BiH objavio je raspored termina i mjesta održavanja seminara za buduće hadžije. Čast mi je što ću i ove godine biti jedan od predavača koji će imati zadatak da buduće hadžije i hadžinice poduči propisima hadža.

Raspored seminara:

• Travničko muftijstvo: U Bugojnu, u “Centar Princeze Dževhere”, dana 15. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Zeničko muftijstvo: U Ensar džamiji, dana 16. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Goraždansko muftijstvo: U Goraždu u prostorijama muftiluka, dana 19. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Tuzlansko muftijstvo: U Tuzli u džamiji Princa Abdullaha, dana 22. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Sarajevsko muftijstvo: U Sarajevu u Istiklal džamiji, dana 23. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Mostarsko muftijstvo: U džamiji Bosanski mudžahidi - Sjeverni logor, dana 26. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Banjalučko muftijstvo: U prostorijama koje muftiluk odredi, dana 29. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Bihaćko muftijstvo: U Bihaću u prostorijama muftiluka, dana 30. septembar 2012. godine poslije podne namaza.
• Ured vojnog muftije: U prostorijama i mjestu koje Ured vojnog muftije odredi.

Religija kao pokretač mira

Međunarodni susret za mir, koji se održava u Sarajevu, podsjetnik je da je bitno čuti poruke nenasilnog rješavanja konflikta od vjerskih lidera.

Piše: Muhamed Jusić- Al Jazeera
U Sarajevu se od nedjelje do utorka održava Međunarodni susret za mir, na kojem su se okupili zvaničnici i vjerski poglavari iz cijelog svijeta.
Organizaciju ovog značajnog međunarodnog skupa, pod geslom „Naša je budućnost živjeti zajedno“ na sebe su preuzeli Zajednica Santa Egidio, Islamska zajednica u BiH, Srpska pravoslavna crkva, Vrhbosanska nadbiskupija i Židovska zajednica u Bosni i Hercegovini.
Ustvari, radi se o godišnjoj manifestaciji koja se organizuje od 1986. godine, a koju je pokrenuo Papa Ivan Pavao II.  Susreti se obično održavaju na različitim mjestima širom svijeta, a ove godine izabran je glavni grad BiH iz razloga što se obilježava 20 godina od početka rata.
Osim toga Međunarodni susret mira u Sarajevu bit će, kako je na prošlom bajramskom prijemu rekao, jedan od organizatora skupa, reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić, i „planetarna solidarnost sa žrtvama terorizma od 11. septembra 2001. godine u New Yorku i Washingtonu“.
Program, koji počinje svečanom konferencijom u velikoj dvorani sportskog centra Skenderija, bit će nastavljen u iduća tri dana serijom od trideset panela o najistaknutijim temama međureligijskog dijaloga i suvremenog društva.
Ta tri dana bit će zaključena završnom svečanošću na trgu u općini Stari Grad, gdje će biti proglašen i potpisan zajednički dokument - "Apel za mir Sarajevo 2012", a prije toga održat će se molitva za mir pripadnika različitih crkava i religijskih zajednica.
Suživot i nenasilje
Iako će skeptici reći da od ovakvih skupova koji se na različitim nivoima organizuju širom svijeta nema velike koristi i da govori koji će se tom prilikom čuti neće doprijeti do ušiju onih koji širom svijeta vode desetine krvavih ratova, makar i deklarativna opredijeljenost svjetskih lidera idejama mira i nenasilja ostaje nešto što se treba podržati.
Jer, pravedni mir i insistiranje na njemu nema alternative. Posebno je bitno da poruke mira i suživota u različitosti i nenasilnog rješavanja konflikta čujemo od vjerskih lidera, jer su se religije kroz historiju, pa i na našim prostorima, često zloupotrebljavale kao sredstvo za homogenizaciju ljudi u borbi protiv drugog i drugačijeg.
Historija je pokazala da se učenje jedne te iste religije može koristiti da se ljudi podignu na neviđene stepene humanosti, ali i da se u „Božije ime“ čine stravični zločini. To je evidentno u svim religijama i u svim historijskim epohama.
Pravdanje nasilja i zločina koje ljudi jedni drugima čine Božijom voljom i Njegovom saglasnošću se pokazalo kao omiljeni recept ljudi od vjere kako bi pobjegli od moralne odgovornosti i kako bi saprali savjest zbog zločina i nasilja koje čine nad drugim ljudima.
To je apsurdno, s obzirom da sve vjere u svojoj biti naučavaju i promovišu mir, pravdu, suosjećanje, oprost i brojne druge vrijednosti koje su nespojive sa idejama rata i agresije.
Sve vjere uče da je ubiti jednog nevinog čovjeka jednako ubistvu čitavog čovječanstva, ali ostaje spoznaja da, iako vjernici prihvataju kako su sveti tekstovi doslovna riječ Božija, ili su barem Božijim proviđenjem nadahnuti, njih ipak interpretiraju ljudi koji su uvijek nalazili načina da sve čega se dohvate, oskrnave.
Osim toga, nesumnjivo je da historijski, politički, društveni, ekonomski i kulturološki kontekst interpretatora i vremena u kojem se sveti tekst tumači ostavlja traga na samo tumačenje.
Dokazuje to i historijsko iskustvo prema kojem se nerijetko sveti tekstovi, tradicionalna predanja, psalmi i ajeti izdvajani iz tekstualnog konteksta ili iz vremenskog konteksta u kome su nastali kako bi poslužili za mobilizaciju masa.
Ta pojava je bila moguća i zbog toga što mitovi i sveta predanja predstavljaju kompleksne probleme kao jednostavne i razumljive slike koje svako može pojmiti, ali kojima se lako može i manipulisati ako se nema dobra namjera i ako je se nedosljedno u tumačenju i življenju vjere. Otud i obaveza svakog vjernika ponaosob, ali i zvaničnih religijskih institucija da bdiju nad učenjem svoje vjere i da ne dozvole da se ono odrodi od svoje suštine.
Teško je znati ko je u tom smislu odgovorniji, svaki pojedinac ponaosob ili vjerske zajednice i zvanični autoriteti vjere. Jer, da bi interpretacija teksta bila validna, ona, u većini religijskih sistema, mora imati legitimitet kojeg mu obično daje sveštenstvo ili zvanični vjerski autoriteti (ili oni koji uživaju povjerenje svojih sljedbenika).
Otud neophodnost da se zvanične vjerske zajednice i njihovi autoriteti posvete promociji mira i nenasilja. I u tome je, između ostalog, značaj Susreta za mir koji se održavaju u Sarajevu, gradu koji je u ovom našem životnom vijeku postao simbolom žudnje za mirom i nade da „multikulturalnost nije mrtva“.
I kao što se vjera može zloupotrijebiti za opravdanje nasilja, ona i svojim cjelokupnim sistemom vrijednosti jeste i treba da bude bitnim instrumentom izgradnje mira. Jer, vjerska osjećanja mogu mobilizirati ljude brže nego ijedan drugi njihov identitet. Zbog toga se ona često koriste da se njima mobiliziraju ljudi za rat i opravda nasilje. Ali ta ista činjenica (da religija ima nevjerovatnu moć da relativno brzo i efektivno mijenja ljude) može predstavljati dragocjen potencijal u promoviranju nenasilja, pomirenja i izgradnji mira u konfliktnim zajednicama i društvima.
Jednostavno je muslimanima i kršćanima, ili, u vezi s tim, hindusima, konfučijancima ili budistima, ukazati na ratne događaje u povijesti druge religije, ali se teško odlučujemo pogledati u vlastitu prošlost. A upravo se od vjernika, kao pojedinaca, ali i zvaničnih vjerskih zajednica, očekuje da budu najskloniji samokritici, priznavanju greške i traženju oprosta od Boga i od ljudi.
Zloupotreba religije
Da se svako vjersko učenje može zloupotrijebiti, najbolje pokazuje primjer budizma, koji je poznat po svojoj filozofiji nenasilja, ali to nije spriječilo da se njegovo učenje godinama koristi u jednom od najkrvavijih konflikata u 20. stoljeću kao legalizator nasilja. Naime, u Šri Lanci, gdje većinu stanovnika čine Sinhalese budisti, nasilje nad manjinskim Tamilcima (18 posto stanovništva) je pravdano 2.300 godina starim budističkim hronikama koje se prenose od Ashoka.
U svome pravdanju zločina nad drugima, oni se pozivaju na razgovor koji se spominje u Hronikama, koji je navodno kralj Arjuna vodio sa osam budističkih sveštenika nakon što je završio još jedna krvavi rat i počeo se pitati o moralnosti svojih postupaka. Tada su mu sveštenici objasnili kako je on ustvari ubio samo jednu i po dušu (sveštenika i jednog novajliju koji se tek zaredio), a da se ostale duše ne računaju, jer nisu budističke.
Danas u Mijanmaru upravo jedna skupina budističkih sveštenika predvodi kampanju progona Rohingyja muslimana. Kršćanstvo koje naučava princip „ko tebe kamenom, ti njega kruhom“ i da kada te udare u jedan obraz okreneš drugi, izrodilo je inkviziciju i križarske ratove.
Isto važi i za islam i ono u šta se ideja džihada izrodila kod nekih muslimana, koji terorizam i ubijanje nevinih pravdaju idealima islama i Božijom voljom.
Ali pravdi na volju, nije religija ta - iako ima i onih koji su slične tvrdnje spremni izreći - koja se jedina može optužiti za zloupotrebu i pronevjeru ideala, jer neke od najbrutalnijih i najtotalitarnijih ideologija prošlog stoljeća, poput fašizma i komunizma, koje su za sobom ostavile milione mrtvih u  logorima i gulazima bile su izrazito antireligionzne.
Povijest svih društava, religijskih ili sekularnih, kako je primijetio profesor Seyyed Hossein Nasr, krcata je sličnim primjerima zloupotrebe, jer ljudska bića sadrže u svom posrnulom stanju sjemenje sukoba i borbe i pribjegavaju agresiji i ratu, koristeći za svoj cilj svaku ideju ili ideologiju koja ima moć da pokrene ljude.
Kada su većina zapadnjaka bili pobožni kršćani, bilo je to kršćanstvo koje je postalo stijegom pod kojim su vođeni ratovi, a kada je religija postala slaba, nacionalizam, fašizam, komunizam i ostale ideologije, jednako kao i ekonomski interesi, zauzeli su njeno mjesto.
U islamskom svijetu, usljed toga što je religija ostala snažna sila, njeno ime se još uvijek koristi kako potpora bilo kojim nastalim situacijama koje vode u napetost i sukob- kaže profesor Nasr.
Zato je vrijeme da se mir stavi kao ideal kojem će svi težiti i na kojem će svi, bez obzira na svoja vjerska ili ideološka uvjerenja, raditi.
Teško da se za odašiljanje takve poruke moglo naći bolje mjesto od Sarajeva, koje je stoljećima svjedočilo da se može u miru živjeti sa različitostima i koje je zbog svoga insistiranja na odbrani ideja suživota i multikulturalnosti platilo visoku cijenu najduže opsade jednog grada u novijoj historiji čovječanstva i hiljada mrtvih nevinih civila.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavajui nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Jemen - zemlja na ivici kolapsa

Piše: Muhamed Jusić (Al-Jazeera Balkans)

Prije nekih desetak dana, elitna Republikanska garda, predvođena sinom smijenjenog jemenskog predsjednika Alija Abdullaha Saleha, napala je zgradu Ministarstva odbrane u Sani.
Napad je uslijedio nakon što je novi predsjednik Abd-Rabbu Mansour Hadi, koji je na vlast došao nakon što je uz veliko opiranje predsjednik Saleh bio prisiljen povući se s pozicije, naložio rekonstrukciju oružanih snaga i smanjenje broja jedinica pod komandom suparničkih komandanata, među kojima je i Salehov sin.
Ovaj napad predstavlja opasan presedan u postrevolucionarnom Jemenu s obzirom na to da otvara još jedan front protiv ionako slabe centralne države, ovaj put iz redova same vojske, koja je dugo bila jedina sila koja je držala zemlju na okupu.
Sada se svi pitaju da li će Jemen, uz sve svoje decenijske sukobe, podjele i hronične slabosti imati snage da iznese na svojim plećima revoluciju inspirisanu tzv. Arapskim proljećem ili će se čitava država i društvo sunovratiti u vrtlog građanskog rata i anarhije u kojem će dominirati stoljetne plemenske, sektaške i političke podjele.
Skriveno od javnosti
Za sve koji prate situaciju na Bliskom istoku, Jemen je već godinama, prije nego što ga je zahvatilo tzv. Arapsko proljeće, klasičan primjer „propale države“ i jedan od zasigurno najvećih regionalnih problema. Ono što je donedavno bilo specifično za ovo bliskoistočno krizno područje jeste da se sva patnja jemenskog naroda odvijala daleko od očiju svjetske, pa i arapske javnosti.
To je država u kojoj je u proteklih nekoliko desetljeća izbilo više građanskih ratova nego bilo gdje drugdje u ovom nestabilnom dijelu svijeta. Godinama prije Arapskog proljeća u njenoj pokrajini Sada vodio se bjesomučni, ko zna koji po redu, rat između Vladinih snaga i šiitskih pobunjenika poznatih kao El-Husijjun. Nakon što se centralna Vlada u Sani o sebi zabavila, El-Husijjune više niko i ne spominje i oni danas imaju državu u državi, što je samo još jedan zaleđeni konflikt, koji prijeti da eksplodira svakog trena.
Nezadovoljstvo na jugu Jemena, gdje je građanski rat prije nekoliko godina jedva zaustavljen, sve je veće, pa nikoga ne bi iznenadila nova eskalacija nemira. U svom tom haosu, kao i toliko puta do sada, Al-Kaida, tačnije njen ogranak na Arapskom poluotoku (ili, još preciznije, njihovi istomišljenici za koje je teško ustanoviti koliko su operativno dio istog sistema), odlučila je u vakuumu koji stvaraju nefunkcionalne države iskoristiti priliku kako bi nastavila sa svojim operacijama onoga što nazivaju „globalni džihad“.
Ovakva situacija posebno brine Ameriku i njene saveznike u regionu s obzirom na to da je upravo Amerika i njena vanjska politika glavna meta većine militantnih grupa. Zbog toga američka vojska izvodi redovne napade bespilotnim letjelicama na pojedince za koje sumnja da pripadaju ovoj organizaciji, što zbog čestih civilnih žrtava samo podgrijava antiamerička osjećanja u zemlji.
Osim toga Amerika, ali i Saudijska Arabija kao i druge Zaljevske zemlje plaše se bilo kakvog širenja utjecaja Irana u Jemenu, bilo preko El-Husijjuna ili na neki drugi način. Ovo je još jednom pokazalo ispravnost zaključka koji je još 2002. uvršten u dokument poznat kao „Američka bezbjednosna nacionalna strategija“, a prema kojem „Americi veću prijetnju predstavljaju 'propale i slabe države' nego 'osvajačke ili jake države'." Naravno, isto pravilo važi, pokazuje to primjer Jemena, ali i Afganistana i Somalije i za globalnu sigurnost.
Do sada su samo rijetki upozoravali na demografsku bombu koja prijeti da eksplodira u ovoj zemlji, jednoj od najsiromašnijih na svijetu i sa jednom od najviših stopa nepismenih. Prema podacima UNICEF-a, 77 posto žena u Jemenu je nepismeno. Niko nije obraćao pažnju na izvještaje Međunarodnog monetarnog fonda o tome kako ovoj državi sa 75 posto ljudi mlađih od 25 godina prijeti finansijski bankrot i skoro potpuni kolaps ekonomije, što će dovesti do stvaranja čitave armije nezaposlenih. Njene podzemne vode su praktično iscrpljene usljed dugogodišnjeg pogrešnog postupanja u zemljoradnji, a rezerve nafte brzo se smanjuju.
Ni brojnim društvenim problemima, počevši od skoro neograničenog konzumiranja lake droge „kaad“ koja nije zakonom zabranjena, pa do jednog od najgorih izvještaja o stanju ljudskih prava, niko nije pridavao značaj.
A o kakvoj crnoj slici ljudskih prava se radi dovoljno je pogledati samo izvještaj bilo koje organizacije koja radi na promovisanju ljudskih prava u tom regionu ili izvještaj američkog Ministarstva vanjskih poslova o stanju ljudskih prava za bilo koju od proteklih godina vladavine predsjednika Saleha.
Kao i toliko puta dosad, svi ti nagomilani problemi i ratovi nisu zaslužili svjetsku pažnju, sve dok ljudima u Jemenu nije dosadilo do te mjere da su se uz velike žrtve i mjesece građanskog neposluha odlučili pokušati stvari uzeti u svoje ruke. I samo što su snimci demonstranata sa jemenskih ulica potisnuti sa malih ekrana, Jemen ponovo klizi u zaborav svjetske javnosti.
Vjerovatno dok se u njemu ne desi neki novi napad koji će ugroziti interese neke od svjetskih ili regionalnih sila,  ili dok se nekome ne učini da može nestabilnost iskoristiti za realizaciju vlastitih geostrateških ambicija.
Posebno razočaravajuće djeluje činjenica da se Jemen sa svim svojim ekonomskim i socijalnim problemima nalazi u okruženju nekih od najbogatijih i u luksuzu ogrezlih „bratskih“ arapskih i muslimanskih nacija koje nisu pokazale interesovanje da, ako već ne mogu riješiti nagomilane političke probleme Jemena, razvojnim i humanitarnim projektima pomognu svojim komšijama.
Destabilizacija regije
Međutim, to regionalno zanemarivanje jemenskih problema, koje je jednako onom svjetskom, sada se vraća kao bumerang susjedima koji su godinama ignorisali patnje jemenskog naroda. Haos koji vlada u Jemenu sada prijeti da destabilizuje i druge Zaljevske zemlje.
Najviše problema ima Saudijska Arabija, jer je Jemen postao utočište za saudijske pripadnike Al-Kaide i drugih militantnih organizacija koji su izbjegli hapšenje u Kraljevini i sada slobodno djeluju u jemenskim plemenskim područjima vrbujući i obučavajući nove članove, povremeno izvodeći ili pokušavajući izvesti napade i u samoj Saudijskoj Arabiji.
Posljednji dokaz širenja ove opasnosti desio se ranije ove sedmice kada je saudijsko Ministarstvo unutrašnjih poslova izdalo saopćenje o tome kako su njihove sigurnosne agencije razbile dvije ćelije Al-Kaide u Rijadu i Džeddi koji su pripremali niz bombaških napada na saudijskoj teritoriji.
Oni su u pratećoj prostoriji uz jednu džamiju u Rijadu imali improvizovanu tvornicu za izradu eksploziva i bombi. Za dvojicom osumnjičenih pripadnika organizacije iz Džedde se još traga. Ali ono što je posebno interesantno jeste da je vođa organizacije bio Saudijac, dok su većina uhapšenih, njih šestorica, iz Jemena.
Ova informacija je potvrdila strahove da ujedinjenje Al-Kaidinih organizacija u Saudijskoj Arabiji i Jemenu u jedinstvenu organizaciju nazvanu Al-Kaida na Arapskom poluotoku, koje je objavljeno prije nekoliko godina, nije bio samo propagandni trik Al-Kaidinih medijskih operativaca.
Međutim, problem sa Al-Kaidom u Jemenu je sada samo eskalirao, s obzirom na to da su oni  iskoristili vakuum koji je nastao svrgavanjem režima u Sani kako bi se domogli oružja iz napuštenih kasarni u nekim dijelovima zemlje i kako bi stvorili zone slobodnog djelovanja u nekim zabačenim dijelovima države. Ustvari, on je dugo prisutan u Jemenu i vrlo kompleksan.
Naime, javna je tajna u militantnim islamističkim krugovima da je Jemen za vrijeme vladavine predsjednika Salaha bio baza u kojoj su se militanti obučavali i pohađali radikalne medrese i univerzitete, odakle su odlazili na ratišta od Afganistana od Alžira. Sve to se odvijalo uz prešutnu suglasnost vladajućeg ražima koji je militantne selefije koristio u svrhu suzbijanja jačanja nezadovoljne šiitske populacije.
Naime, Jemen je država u kojoj živi 53 posto sunita i 47 posto šiita, čiji dobar dio čini šiitska sekta zejdija. Ali vlast i nacionalno bogatstvo, kao i donedavno u Iraku, u najvećem dijelu je u rukama sunita, zbog čega su brojni šiitski pobunjenici, kao što su već spomenuti El-Husijjuni, uz svestranu podršku Irana, pokrenuli otvorenu borbu sa vladom u Sani i sa saudijskim vojnim snagama, koje su se u nekoliko navrata pridružile u borbi protiv pobunjenika na svojoj granici.
U toj konfrontaciji Saleh je često koristio militantne islamiste da vode njegove ratove u tampon-zonama, zbog čega je Jemen postao jedno od posljednjih utočišta Al-Kaidinih ideologa i militanata, naročito nakon što su oni protjerani iz Saudijske Arabije, kojoj, također, nije bilo mrsko da se na taj način riješi „zalutalih pojedinaca“, a uz to spriječi širenje iranskog utjecaja na svojoj granici.
Njima se tada gledalo kroz prste, ali su kao i toliko puta do sada i na toliko različitih mjesta postali problem kada su sami sebi počeli birati ciljeve i kada su se okrenuli protiv onih koji su im zarad vlastitih interesa davali slobodan prostor za djelovanje, a nerijetko i tajnu podršku.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera

Riznica Mudrosti Abdullaha bin el-Mubareka- nova knjiga

Ovih dana je izdavačka kuća El-Kelimeh iz Novog Pazara štampala moj tekst koji sam priredio još kao student o velikanu islamske duhovnosti, Abdullahu bin Mubareku, anegdotama iz njegovog života, mudrostima i prijevodu njegove hikemi poezije kao zasebnu knjigu. Drago mi je da će ovaj tekst i na ovaj naći doći do naših čitalaca.

Ovdje donosim dio knjige u kojem govorim o biografiji Abdullaha Bin el-Mubareka:

 

Biografija Abdullaha bin el-Mubareka

Puno ime mu je Abdullah bin el-Mubarek el-Marvezi el-Huresani, oslobođenik plemena El-Hanzala zvani Ebu Abdurrahman. Bio je jedan od najučenijih «posttabi'ina» iz Horasana.

Pripisuje se plemenu El-Hanzala zbog toga što mu je otac bio rob jednog od trgovaca tog plemena iz grada Hemezana, koji ga je oslobodio. Za ovo pleme se vjeruje da je jedan od ogranaka plemena Et-Temimija.

Rodio se u gradu Mervu godine 118. po Hidžri, mada postoje predaje koje govore da se rodio 119. h.god.

Za njegovog oca se sa sigurnošću zna da je porijeklom od Turaka, a majka od Havarizma. Većina onih koji su pisali njegovu biografiju mišljenja je da mu je majka bila Perzijanka, dok Ibn el-Dževzij smatra da je bila Turkinja, od onih Turaka koji su se nastanili u regiji Havarizma.

O tome kako je Mubarek oženio Abdullahovu majku postoji jedna anegdota koja je zabilježena u skoro svim njegovim biografijama.

Naime, Mubarek je radio kod svoga vlasnika u bašči, pa mu je ovaj jednom prilikom rekao da mu donese jedan slatki nar. Ovaj mu je to i učinio, ali je nar, kojeg je donio, bio kisel. Vlasnik bašče ga je podsjetio da je tražio sladak a ne kiseo nar. Mubarek se još jednom vratio u bašču, ali mu je i ovaj put donio kiseo, a ne sladak nar. Vlasnik ga je napokon upitao: «Zar ti ne znaš koji su slatki a koji kiseli narovi u bašči?»

Rekao je: «Ne, ne znam!»

Vlasnik je upitao: «Kako to?»

«Nikada nisam probao niti jedan od tih narova da bih znao»- odgovorio je Abdullahov otac.

Vlasnik je upitao: «A zašto nisi nikada probao?»

«Zato što mi ti nisi nikada dao dozvolu da to učinim»- odgovorio je on.

Ovaj Mubarekov postupak se jako dopao vlasniku bašče te ga je, nakon što se još nekoliko puta uvjerio u njegovu iskrenost i poštenje, upitao o tome šta on misli za koga treba udati svoju kćerku koju su mnogi već prosili. Mubarek je odgovorio: «Arapi su u džahilijetu, kada se žene, gledali na plemenitost roda, židovi gledaju na novac, kršćani na ljepotu, a ovaj ummet (muslimani) gleda na vjeru.»

Njegova oštroumnost je još više zadivila njegovog poslodavca pa mu je ovaj dao ruku svoje kćerke.

Abdullah bin el-Mubarek je odrastao u teškim vremenima posebno za njegov rodni kraj Horasan. Vrijeme u kojem je on odrastao bio je period širenja abasijskog pokreta koji će nekoliko godina kasnije svrgnuti emevijsku dinastiju. Horasan će u tim godinama biti poprište mnogobrojnih bitki i unutrašnjih nemira.

Učio je kod Sulejmana et-Tejmija, Asima el-Ehvala, Humejda et-Tavila, Er-Rabi'a bin Enesa, El-Evz'aija, Hišama bin 'Urve, El-Džerira i nekih drugih velikana svoga vremena.

Zufer ga spominje kao jednog od Ebu Hanifinih učenika. Ovome u prilog govore i riječi Es-Sujutija koji je zabilježio da se od Ibn el-Mubareka prenose predaje o pravnim rješenjima hanefijskog mezheba. Svi hanefijski učenjaci koji su pisali o velikanima (tabekat el-hanefije) ovog mezheba spomenuli su Ibn el-Mubareka kao jednog od njih. Također, El-Mizzi ga svrstava među Ebu Hanifine učenike i one koji su od njega prenosili.

Pored  Imama Ebu Hanife fikh je učio i od Sufijana Es-Sevrija i Imama Malika.

O svome odnosu sa ovim velikanima islamske misli najbolje govori sam Ibn el-Mubarek kada kaže: «Da me Allah nije pomogao sa Ebu-Hanifom i Sufjanom es-Sevrijem, bio bih kao i ostali ljudi (u znanju)!»

Neki historijski izvori mu pripisuju da je bio prvi koji je u  islamskoj pisanoj tradiciji napisao zasebnu knjigu o džihadu.

Poznato je da je napisao osam knjiga. Danas se u muslimanskim bibliotekama najčešće nailazi na njegovu knjigu Ez-Zuhd. Međutim, treba napomenuti da su te knjige ustvari samo zbirke hadisa i predaja o temi kojom su naslovljene i da sadrže jako malo zasebnih stavova autora. Iz ovog razloga nije moguć potpun uvid u cjelinu njegove misli, što malom broju anegdota iz života, izrekama i poeziji koju smo pokušali skupiti u ovoj knjizi daje poseban značaj u rekonstrukciji idejnog sistema kojeg je Abdullah bio izgradio.

Ibn el-Mubarek je jedinstven primjer muslimana koji je uvijek mogao naći sredinu u svome životnom putu. Iako je trgovinom zarađivao znatnu svotu, živio je skromno trošeći najveći dio tih prihoda na one koji su bili potrebni.

O kakvoj se višestranoj osobi radilo najbolje govori činjenica da se u svojoj misiji afirmisanja islamske naobrazbe i opće obrazovanosti islamskih masa nije, kao većina druge uleme, ograničavao samo na retoričko podsticanje na sticanje znanja, već je znatan dio svog bogatstva trošio na potpomaganje (jedan oblik stipendiranja) onih koji su odlučili krenuti tim putem. I ne samo da je potpomagao one koji su kretali stazama nauke već je  financijski pomagao i već renomiranu ulemu svoga vremena poput Sufjana es-Sevrija i Fudajla bin 'Ijada.

Hatib El-Bagdadi je zabilježio kako je Abdullah rekao: «Da nije peterice, ne bi se bavio trgovinom.» Kada je bio upitan ko su oni, rekao je: «Da mi nije Sufijana es-Sevrija, Fudajla bin 'Ijada, Muhameda bin es-Semaka i Ibn 'Uleje.» Na ovo je Bagdadi dodao kako je Ibn el-Mubarek od svake karavane koju bi rasprodao izdvajao troškove porodice i onoliko koliko mu je dovoljno da obavi hadž dok bi sve ostalo dijelio svojim prijateljima koji su se bavili naukom.

Kada su mu jednom prilikom njegovi sunarodnjaci zamjerili što puno više udjeljuje učenicima koji dolaze iz udaljenih krajeva islamskog svijeta nego onima iz Horasana, Abdullah je pokazao svu dubinu svoga poimanja prosvjetiteljskog rada kazavši da to za posljedicu ima širenje znanja i interakciju među islamskim naučnim krugovima, te je to samim time proces koji zaslužuje da se pomogne.

Bitno je napomenuti da je ekonomska neovisnost, koju je Ibn el-Mubarek uživao, odigrala ključnu ulogu u izgradnji njegove neovisne ličnosti koja mu je omogućila da se kritički osvrće na tadašnju svakodnevnicu kritikujući kako vladare tako i intelektualne i ulemanske krugove koji su se neupitno stavljali na raspolaganje vladajućoj eliti.

Iz riječi osude koje je izrekao i njegovih stavova (što se jasno može vidjeti iz nekih anegdota koje ćemo spomenuti) koje je imao prema vladarima možemo primjetiti da je Abdullah imao izrazito kritički stav spram ovog staleža. Ovo nas ne treba navesti na to da zaključimo kako je on bio utopista koji je zagovarao uređenje društva bez vladajuće klase. Naprotiv, on je u više navrata, čak i u svojoj poeziji, podsjećao na neophodnost uspostavljanja vlade koja upravlja društvenom sferom života i brine se o zaštiti vjere i vjernika. Međutim njegovo suprotstavljanje nepravdi (ar. zulum) inspirisano snagom njegove moralne ličnosti, neminovno ga je dovodilo u sukob sa različitim nivoima vlasti koji su, u odsustvu sistema nadzora i polaganja odgovornosti te neizgrađenosti vjerske ličnosti, bili najpodložniji činjenju nepravde i neislamskim ponašanjima svih vrsta.

***

Abdullahova odmjerenost u svemu, kao životna odrednica, se ogledala i u srazmjernom izvršavanju vjerskih dužnosti. Prava rijetkost je naći osobu poput njega koja je bila u stanju da u isto vrijeme bude jedan od najvećih naučnih autoriteta svoga vremena, ali i vojnik koji lično učestvuje u borbama sa muslimanskom vojskom. Abdullah ibn el-Mubarek skoro da nije ostavio niti jedna «vrata dobra» a da na njih nije pokucao.

Njegovo poimanje skromnosti i asketskog života je posebno bitno zato što oslikava izvorno poimanje ovog duhovnog bivstvovanja prvih generacija muslimana. Njegova vremenska bliskost s vremenom u kojem je živio Allahov Poslanik, s.a.v.s., bila je garancijom dosljednosti u poimanju «zuhda» koji u njegovoj misli nije značio potpuno odricanje i žrtvovanje ovosvjetskog života na račun duhovne nadgradnje. Naprotiv, bio je to srednji put kakvom je podučavao Allahov Poslanik, s.a.v.s., koji od čovjeka traži da ovosvjetska uživanja ne učini jedinim smislom života, već da bude «istinskim namjesnikom Božijim na Zemlji» živeći i privređujući u skladu s uputama Sveznajućeg.

Štaviše, ovakvo njegovo poimanje zuhda je bilo argumentom mnogima poput dr. Abdul-Medžida el-Muhtesiba da poreknu tvrdnje  prema kojima je rani «islamski zuhd» (potenciranje skromnosti) bilo pod izravnim uticajem kršćanskog i hinduskog asketizma. Možda je to kasnije bio slučaj sa nekim segmentima sufijske duhovnosti ali ne i sa zuhdom kako ga je poimao Ibn el-Mubarek  koji se u nekim krugovima islamske misli smatra pretečom sufizma. 

Ako se njegovo insistiranje na skromnosti i duhovnom odgoju može dovesti u vezu sa bilo kakvim historijsko-kulturnim okolnostima, onda je to slučaj sa pojavom pokreta «zenadika», koji je baš u tome periodu počeo uzimati sve više maha i postajati sve otvorenijim u plasiranju svojih stavova. Naime, ovaj  ideološki pokret, iako nije imao jasno preciziranu organizacionu strukturu, pokušao je ponovno oživjeti anarhistička učenja kasne perzijske misli. Neki historičari su ovo tumačili kao posljednji pokušaj poražene perzijske civilizaije da se suprotstavi islamskim osvajačima, ovaj put ne oružjem već širenjem svjetonazora i učenja koja su bila u suprotnosti sa zvaničnim tumačenjem islama. S obzirom da su sljedbenici ovog pokreta, s kojima će se abasijske halife ( a posebno El-Hadi) djelotvorno obračunati, zagovarale anarhizam i neograničeno uživanje u ovozemaljskim blagodatima, može se pretpostaviti da je Ibn el-Mubarekovo insistiranje na skromnosti i moralnom životu bilo neki oblik revolta u cilju sputavanja širenja ovih, prema islamu, nastranih shvatanja.

Drugi razlog koji bi smo mogli spomenuti veže se za opće razloge nastanaka i širenja ranog sufizma o čemu dr. Jusuf el-Kardavi kaže:

«Međutim, sufije se pojavljuju u vremenu kada je kod muslimana preovladavalo materijalno i intelektualno. Okretanje materijalnom proisteklo je iz raskoši i izobilja u kojima su živjele neke generacije. To se desilo nakon briljantnih pobjeda i perioda velikog širenja islama koji je muslimanima donio velika materijalna dobra i ogroman ekonomski prosperitet. To je uzrokovalo pretjeranu odanost materiji, što je opet vodilo ka pretjerivanju na intelektualnom planu tako da je pojam iman (vjerovanje) postao termin za filozofiju, teologiju i dijalektiku, koje čovjeku nisu osiguravale duhovnu sitost. Čak se i fikh bavio samo vanjskim aspektima vjere, a ne i unutrašnjim...

U takvoj atmosferi dolazi do pojave sufija koji su nastojali ispuniti prazninu koju nisu pokrili teolozi (el-mutekellimun), niti pravnici (el-fukaha)...

Naravno da sve ove okolnosti o kojima govori El-Kardavi nisu bile prisutne, ne bar ovako izražene, u Ibn el-Mubarekovom vremenu  ali se slične tendencije mogle primjetiti još tada. tj. u vremenu post tabi'ina, što nas navodi na to da, ako već tražimo vanjske okolnosti koje su dovele do formiranja ličnosti kakva je bio Ibn el-Mubarek ne spomenemo ovo polariziranje islamske misli kao potencijalni razlog.

***

O direktnom povodu njegovog  kretanja putem zuhda Ibn Ebi el-Vefa el-Kureši el-Hanefi je spomenuo ne posebno poznatu predaju prema kojoj je imam Ebu Hanife upitao Ibn el-Mubareka o prekretnici koja se desila u njegovom životu i koja je od njega učinila alima i zahida (odricatelja od ovoga svijeta, skromnika) kakav jeste na šta mu je on ispričao svoju životnu priču prema kojoj je jednu večer sjedio sa društvom u bašči veseleći se. Zajedno su jeli i pili, a Ibn el-Mubarek je, kao što mu je to bio običaj, svirao na lutnji sve do kasno u noć kada se društvo razišlo a on ostao da spava. U snu je vidio pticu na drvetu iznad sebe kako uči kur'anski ajet: «Zar nije vrijeme da se vjernicima srca smekšaju kad se Allah i Istina koja se objavljuje spomene..» Nakon ovog čudnog sna probudio se, slupao lutnju i odlučio krenuti putem skromnosti.

Nerasprostranjenost ove predaje u Ibn el-Mubarekovim biografijama, te njezina sličnost sa predajom o prekretnici koja se desila sa Fudajl bin 'Ijadom navela je mnoge da posumnjaju u njezinu autentičnost. Međutim, sama predaja nema neku značajnu praktičnu vrijednost tako da poznavanje njezine autentičnosti nema neke posebne važnosti.

***

Ne možemo a da ne primjetimo kako neke od predaja koje se prenose (a dobar dio njih smo spomenuli u poglavlju o anegdotama iz života u nastavku knjige) o njegovoj skromnosti skoro da više liče na legende nego na stvarne osobine jednog čovjeka.

Tačno je da pretjerivanja od strane prenosioca predaje uvijek postoji kao objektivna mogućnost, ali i pored toga cjelokupna slika, koja se dobiva kompletiranjem sitnih fragmenata iz različitih historijskih izvora a koji govore o ovom velikanu daje predstavu o kakvoj se moralnoj veličini radilo.

Ono što niko ne može osporiti jeste da slika koju danas imamo o Ibn el-Mubareku jeste slika kakvom su ga doživljavali oni koji su o njemu govorili.

Uz to, teško da bi zauzeo mjesto u historiji koje mu danas pripada a da nije bio «nadnaravan» u svome praktikovanju islama čineći djela koja su i po tadašnjim mjerilima bila dostojna divljenja.

To što nam Ibn el-Mubarekova djela i postupci danas izgledaju tako «nestvarno»  ne treba da bude razlog sumnje u njihovu autentičnost već povod da se zapitamo o tome kako se čovječanstvo izopačilo do te mjere da nam činjenje dobra i potpomaganje drugih na način na koji je on to činio izgleda prosto nemogućim.

***

Iako se pisana riječ, kao medij prenošenja učenosti, pojavila u krugu islamske civilizacije još u prvom stoljeću islama (zapisivanjem prije svega Kur'ana, a zatim i sunneta) usmena predaja je još dugo ostala ključnom alatkom znanosti. Ovo je bilo uzrokom da snaga pamćenja i iskazivanja naučnih činjenica ili mudrosti u stihovima (koji se lahko pamte i samim time šire među masama) budu osnovnim predispozicijama svakoga onoga ko želi uzeti učešće u naučnim tokovima.

Abdullah bin el-Mubarek je imao sreću da ga Uzvišeni obdari s obje ove osobine.

Imam Ne`im bin Hammad (jedan od učitelja Buharije) je rekao: «Čuo sam Ibn el-Mubareka da kaže: «Rekao mi je moj otac: `Kada bih našao tvoje knjige spalio bi ih` Odgovorio sam mu: `Sve što se nalazi u njima nalazi se i u mojoj glavi.`«

Jedan od njegovih prijatelja koji je odrastao sa njim je kasnije pričao kako su Ibn el-Mubarek i on, još kao dječaci, slušali nekog čovjeka kako drži hutbu a zatim mu je Ibn el-Mubarek rekao kako je naučio hutbu napamet. Neko od prisutnih je to čuo i zatražio od njega da je ponovi što je ovaj i učinio ponovivši hutbu od riječi do riječi.

***

El-Jafi'i u svome djelu Miraetu-l-Džinnan i Ibn el-'Imad el-Hanbeli u djelu Šezeratu-z-Zeheb spomenuli su da je Ibn el-Mubarek pred samu smrt krenuo putem izrazitog asketizma...

Međutim, ovo se ne može naći kod ranijih autora koji su pisali njegovu biografiju, kao što su: Ibn-Sa'id, Ibn-Hibban, El-Hatib el-Bagdadi, Halife bin Hajjat, Ebu Abdullah el-Halim en-Nejsaburi, što je navelo mnoge da posumnjaju u autentičnost ove predaje.

Posebno ako znamo da je nešto takvo bilo suprotno cjelokupnom sistemu življenja koji je Ibn el-Mubarek bio izgradio i koji je zagovarao, radeći za ovaj svijet kao da nikada neće umrijeti i pripremajući se za onaj kao da će sutra umrijeti.

Ne treba zanemariti da su kasniji zagovornici ekstremnog asketizma tražili uporište u prvim generacijama muslimana pozivajući se na skromnost Ibn el-Mubareka i njemu sličnih autoriteta a koji se nije u potpunosti slagao sa njihovom vizijom zuhda. Što će reći da bi jedna ovakva predaja o prekretnici u Ibn el-Mubarekovom životu na neki način legalizovala kasniji ekstremni asketizam.

Na ahiret je preselio 181. godine po Hidžri.

Ostalo je zabilježeno da je u smrtnom času pogledao prema nebu i nasmijao se, a onda proučio: «Za ovako nešto neka se trude trudbenici» (prijevod značenja ajeta Saffat, 61.)

Sirija- zemlja straha- tekst u današnjem Oslobođenju

Šebiha- Asadova paravojska

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 18.8.2012.)

U Amanu je nekolicina nas, bosanskih studenata, iznajmila stan u blizini Jordanskog Univerziteta od jedne sirijske porodice iz Alepa (arapski Haleb) koja je živjela na relaciji između ova dva grada i Istanbula gdje su također imali stan. Vremenom smo doznali da se radi o uglednoj poduzetničkoj sunitskoj porodici koja je imala nekoliko tvornica i vrlo razvijen biznis. Bili su to krasni ljudi kojima je jako drago bilo da baš Bosanci stanuju u njihovom stanu i koji su se zanimali za sve što se u BiH tokom rata i nakon njega dešavalo. Vidjelo se da ih je boljela bosanska patnja, jer su sjećanja na bosanski rat još bila svježa. Pamtim još kako su sinovi koji su bili naših godina, kada smo se trebali sastati sa ocem nakon što smo njih upoznali, govorili kako će otac kao stari industrijalac vjerovatno tražiti da platimo punu cijenu, koja je za to vrijeme i za stan na takvoj lokaciji bila više nego povoljna, te da će oni bez njegovog znanja, ako to nama bude puno, plaćati razliku.

U nekoliko navrata kada su dolazili u Amman i svraćali da uzmu stanarinu, nerado su govorili o tome kakav je život u Siriji, ali su nas pozvali da ih posjetimo u Alepu ako se kada budemo kopnom vraćali u domovinu. I stvarno, tog ljeta smo prolazeći kroz Siriju svratili kod njih zato što smo mislili da će nam zamjeriti ako im se ne javimo, jer u arapskom svijetu hatur je sve.

Tada nismo mogli ni zamisliti u kakve smo ih probleme uvalili. Toga smo postali svjesni tek kada su nas oduševljeno, ali sa očitom dozom napetosti, dočekali na prilazima gradu i kada su nam rekli da ćemo u njihovoj kancelariji u tvornici na prilazu gradu sačekati da padne noć jer bi im dolazak automobila stranih registarskih oznaka vjerovatno stvorio probleme sa sigurnosnim agencijama. Kada su nam odlučili donijeti ručak rekli su nam da će otići u barem dva različita restorana da kupe hranu, jer bi kupovina veće količine hrane na jednom mjestu vjerovatno bila sumnjiva. Taj strah koji smo tada vidjeli u kojem je većina građana Sirije živjela bio je šokantno saznanje čak i za nas koji smo imali iskustvo života i studiranja u arapskim zemljama koje se ne mogu pohvaliti visokim stepenom sloboda i u kojima je policijska država realnost na koju se moraš naviknuti.

Taj projektovani strah kojim je režim Hafeza, a kasnije i Bešara el-Asada vladao ovom bogatom zemljom se ne smije nikada zapostaviti u analizama dešavanja čiji smo svjedoci danas. Svim zagovornicima globalnih teorija zavjere treba biti jasno da bi vrlo teško bilo kojoj svjetsko sili bez obzira na obavještajne, medijske i druge resurse da digne čitav jedan narod kako bi se suprotstavio okrutnom i brutalnom režimu i jednoj od najmoćnijih bliskoistočnih vojski. Kako drugačije objasniti spremnost i istrajnost sirijskog naroda da svakodnevno plaća tako visoku cijenu samo kako bi se izborio za svoju slobodu, osim strahom da se ne vrate na ono stanje koje je vladalo prije revolucije.

Sirijski režim se godinama, kao i oni drugih arapskih diktatora, održavao na vlasti mješavinom terora sigurnosnih agencija nad vlastitim građanima i ideološke indoktrinacije. S tim da je i na tom području sa najvećim brojem tiranina po metru kvadratnom, sirijski režim godinama važio za najbrutalniji. Poznata tehnika zastrašivanja, uz onu u kojoj se stvarao osjećaj da nikada ne znate ko od vaših najbližih radi za neku od 18 sigurnosnih agencija, jeste ona prema kojoj je sam režim gradio imidž brutalnosti nekih svojih agencija i pojedinaca. Tako je, na primjer, važilo pravilo da ako vas pokupe obavještajci Sigurnosti zračnih snaga teško da ćete ikada više biti viđeni bez obzira jeste li krivi ili ne. Apsurd je bio veći što je nekoga iz njegove kuće mogla odvesti jedna agencija koja se bavi sigurnošću aerodroma i koja je trebala da brine o sigurnosti predsjednika i drugih zvaničnika dok se nalaze na aerodromima ako bi do njih došlo da taj neko negdje rekao nešto ružno o predsjedniku ili o režimu. To je bilo moguće zato što je nakon gušenja pobune u Hami 1982. kada je ubijeno 30000 civila a grad skoro sravnjen sa zemljom, tadašnji predsjednik Hafez el-Asad donio odluku da svaka sigurnosna agencija treba imati zaokružen sistem nadzora tako da je osamnaest obavještajnih agencija bez obzira na prvobitnim sektor za koji su bile zadužene, sebi otvorilo prvo regionalne, pa gradske i na kraju i mjesne urede. U takvom sigurnosnom sistemu niko nije vjerovao nikome, pa čak ni same službe koje su se međusobno natjecale u lovljenju državnih neprijatelja, a špijuni i saradnici su bili na svakom koraku nerijetko izmišljajući krivice kako bi sebi osigurali posao ili radi pukog revanšizma.

Međutim, osim onog što je režim htio da se o njemu zna u Siriji i onoga što su građani Sirije koji su izbjegli u neke druge zemlje govorili o tome šta se uistinu dešava i slučajeva kada su se neki od stranih državljana našli u raljama nekih od tih agencija malo se, sve donedavno, znalo o tome kako su one iznutra funkcionisale.

Šebiha

Početkom revolucije režim i njegove službe su pokazali svoje najgore lice, a tek nakon što su neki od najutjecajnijih članova režima počeli prelaziti na stranu pobunjenika dobili smo priliku da doznamo više, i to iz prve ruke, o tome kako je sistem kolektivnog zastrašivanja ustvari funkcionisao, ali i neke od dobro čuvanih tajni vladajuće porodice.

Takvo jedno svjedočenje su gledaoci arapskog kanala Al Jazeera imali priliku pogledati ovih dana kada je voditelj emisije Bez granice (Bila Hudud) Ahmed Mensur ugostio Newafa el-Farisa bivšeg sirijskog ambasadora u Bagdadu koji se pridružio opoziciji. El- Farisi je bio veteran Asadove vladavine i obnašao je vrlo odgovorne pozicije u stranci i državi. Bio je visokopozicionirani stranački činovnik u provinciji Deir al Zour i član brojnih sigurnosnih tijela. Osim toga, obnašao je i funkciju guvernera tri vrlo bitne provincije i to Lakitije, zatim Idliba i konačno Kuneitire. Amasador El-Faris je u ovom razgovoru dao neke od prvih insajderskih informacija o tome šta se dešavalo u ovom vrlo zatvorenom režimu i o svojoj ulozi u njemu, ali i o tome kako je sirijski narod godinama držan u strahu i zašto je on odlučio da više ne može biti dio tog sistema.

Bilo je za očekivati da će javnosti i voditelja interesovati ono što ambasador zna o zloglasnoj šebihi. Naime, i prije nego što je počela sirijska revolucija, a naročito nakon što su počinjeni brojni masovni zločini, jedna od najozloglašenijih postrojbi u sirijskom narodu bila je tzv. šebiha. Upravo se pripadnicima ove paravojne formacije odane predsjedniku lično pripisuju neki od najstravičnijih zločina nad sirijskim civilima koje gledamo ovih dana na našim malim ekranima.

Po prvi put smo od bivšeg ambasadora čuli podatke o kakvoj se organizaciji radi i kako je ona nastala. Ovim njegovim izjavama se u arapskom svijetu pridaje poseban značaj s obzirom na poziciju koju je imao u režimu i zbog funkcija koje je obavljao. Osim toga, prema riječima ambasadora nastanak ove zločinačke organizacije se veže za grad koji se nalazi na teritoriji gdje je on u to vrijeme bio guverner.

Prema njegovom svjedočenju, samo ime organizacije- šebiha se prvi put pojavljuje u gradu Kardaha gdje su braća i bratići ranijeg predsjednika Hafeza el- Asada organizovali paravojnu formaciju koja se prije svega bavila krijumčarenjem raznih vrsta roba u i iz Sirije, te drugim oblicima organizovanog kriminala. On tvrdi da tu organizaciju narod nije prozvao šebihom od arapske riječi šebeh (duh) kako se danas u medijima pojašnjava njihovo ime, nego zbog toga što su svakog onog ko bi im se suprotstavio linčovali (što se na lokalnom dijalektu izgovara nešto kao „bišbah“). Drugi Sirijci su govorili da ih je narod nazvao šebihom zato što su se u to vrijeme te formacije gradovima i selima Sirije vozili u Mercedesima modela S600 koji su ljudi zvali šebeh (duh), a koje su koristili za krijumčarenje i druge nezakonite radnje.

Kakogod, ambasador tvrdi da se ova kriminalna organizacija suprotstavljala svakome ko bi stao na put njenoj kriminalnih aktivnosti. On se prisjetio kako je, kada su se stvari otele kontroli čak i tadašnjem predsjedniku države Hafezu el-Asadu, on kao guverner dobio naređenje da ih stavi pod kontrolu, ali da su se te formacije opirale čak i regularnoj vojsci koju je on pozvao upomoć. Tokom sukoba je navodno ubijeno pet vojnika da bi vođa skupine koji je uhapšen tokom sukoba Mahir Dib bio pušten samo nekoliko dana kasnije po nalogu samog predsjednika. Nakon vojne akcije šebiha je nastavila i dalje djelovati u toj provinciji i ostatku Sirije, ali je vjerovatno došla pod direktnu kontrolu predsjednika.

Jedan od onih kojima nije uz saglasnost predsjednika dozvoljeno da nastavi sa svojim ilegalnim aktivnostima i zadrži kontrolu nad svojom šebihom jeste Rifat el-Assad, mlađi brat predsjednika Hafeza i amidža sadašnjeg Bešara, koji je sve dok se nije zamjerio bratu i pokušao ga istisnuti sa vlasti dok je ovaj bio bolestan 1983. slobodno upravljao paravojnom formacijom iz svog kompleksa na obali Sredozemlja, gdje je imao i privatnu luku nad kojom država nije imala bilo kakve kontrole i koja je služila za krijumčarenje raznih roba u i iz Sirije. Ovo svjedočenje dokazuje on što su Sirijci godinama samo krišom govorili, a to je da je čitava država bila podređena malom broju privilegovanih članova porodice El-Asad i njima bliskih poslušnik,a dok se ostatak stanovništva držao u stalnom strahu, što od državnih sigurnosnih agencija, što od paravojnih šebiha formacija koji su bili iznad zakona i obavljale prljave poslove bilo za predsjednika ili njemu odane članove porodice ili režima.

Nova šebiha

Zanimljivije za trenutnu situaciju je ambasadorovo svjedočenje o tome kako su se ove kriminalne organizacije koje su bile u službi vladajuće porodice pretvorile u udarnu pesnicu režima u slamanju u prvi mah mirnih demonstracija građana, a kasnije i oružane pobune protiv režima.

On tvrdi da je režim odlučio u kritičnom trenutku iskoristiti ove paravojne formacije koje su već postojale godinama i koje su bile lojalne članovima porodice, jer su dolazile iz kriminalnog miljea kojem brutalnost i nasilje nisu bili strani. Ova tvrdnja ima smisla, s obzirom na to da bi se režim angažujući šebihu uvijek mogao sačuvati od toga da bude povezan sa zločinima i osigurati sebi vojnike koji će provoditi zločine nad vlastitim narodom što se, bez obzira na lojalnost, nije moglo očekivati od regularnih vojnih formacija. Jer onog momenta kada se došlo u poziciju da se vojska okrenula protiv vlastitog naroda, došlo je i do pojave da se sve veći broj njih odlučio pridružiti narodu, svojim porodicama i komšijama, a okrenuti leđa režimu. Zanimljivo je, međutim, vrijeme i primarni cilj koji je režim dao, prema tvrdnjama ambasadora, novoj, sada omasovljenoj šebihi. Naime, on tvrdi da se masovnije regrutovanje pripadnika šebihe koji su bili dobro plaćeni i koji su u civilu razbijali demonstracije, vršili racije, privođenja i egzekucije u onim gradovima i četvrtima u kojima su građani izlazili na demonstracije desilo nakon što je režim uvidio da su u prvim mirnim demonstracijama u kojima se zahtijevala prvo reforma, a kasnije i smjena režima koje se organizovane u gradu Homsu, učešće uzeli u jednakom broju suniti, ismailiti i aleviti. Slična situacija je bila i u drugim gradovima gdje su među demonstrantima bili i arapski kršćani i Kurdi. Tada je režim shvatio da mora ojačati svoju bazu i to na način da su u šebihu počeli mobilisati prvenstveno alevitske mladiće sklone kriminalnim aktivnostima ili one iz društveno zapuštenih grupa koji su provodili zločine i racije nad susjednim sunitskim četvrtima i na taj način podgrijavali sektaški sukob. Na ovaj način, režim je ojačao svoju alevitsku bazu, ali je i militantizirao sukob, nadajući se da će tada imati priliku da koristi vojnu silu i da će na taj način lakše slomiti otpor šaljući vojsku na izolovane skupine demonstranata koji su posežući za oružjem sebe izdvojili od ostatka građana koji zahtijevaju promjene i na taj način zastrašiti ostatak stanovništva. Istovremeno, plašeći stanovništvo militantnim sunitima iza kojih stoji El-Kaida, Izrael, zapadne sile, Turska i svi drugi tradicionalni neprijatelji Sirije, nadali su se da će se predstaviti kao zaštitnici manjina, prije svega alevitske, druske i ismailitske, ali i kršćanske i građanski orijentisane sirijske srednje klase.

Ovakvo sagledavanje eskalacije sektaškog nasilja u Siriji bi se lahko moglo razumjeti kao tek još jedan napad revolucionara na režim kojeg nastoje oboriti, da u međuvremenu u susjednom Libanu nije došlo do hapšenja bivšeg pro-sirijskog ministra informisanja Mišela Samahe nakon što je, prema tvrdnjama libanskih sigurnosnih agencija, jedan od agenata kojeg je pokušao vrbovati kako bi uz pomoć režima iz Damaska izveo niz napada na vjerske, medijske i političke lidere sve snimio i predao libanskim vlastima. Cilj je bio eksplozijama i atentatima po međusektaškim linijama izazvati sektaški sukob i u Libanu i uvući ga u rat.

Istraga je još u toku, a libanski vojni tužilac je već optužio šefa sirijske obavještajne službe Alija Mamluka zajedno sa bivšim ministrom Samahom i još jednim pukovnikom sirijske vojske za pokušaj “raspirivanja sektaških sukoba i ugrožavanje libanske države“.

Još je rano predviđati kakav epilog će ova istraga imati, ali malo ko vjeruje da je moguće da se radilo samo o jednom planu koji je igrom slučaja osujećen, i da sličnih planova nema više.

I dok se nastavljaju borbe u Siriji koje odnose stotine života svakog dana i uništavaju neke od najljepših historijskih gradova u tom dijelu svijeta, analitičari procjenjuju da šebiha broji preko 10 000 vojnika koji i dalje siju strah u srcima Sirijaca i dodatno raspiruju sektaške sukobe koji prijete da se prošire i na druge zemlje regiona, prije svega Liban.

Vremenom, svi ti ubijeni postaju samo brojke koje nam se saopćavaju svaki dan kao bilans borbi i stravičnih zločina bez da se sjetimo da se radi o ljudima čije pojedinačne tragedije možda nikada neće biti zabilježene.

Brutalno smaknuće

Kao što će vjerovatno niko neće, u mnoštvu žrtava koje je režim pogubio u svojih preko četrdeset godine vladavine i svih onih koji su pali rušeći ga, zabilježiti tragediju alepske porodice sa početka priče.

Naime, ja se u Jordan nakon tog svog povratka u BiH tokom kojeg sam ih posjetio u Alepu nisam vraćao i izgubio sam svaki kontakt s njima. Početkom ramazana u Kuvajtu sam sreo zajedničkog nam poznanika i kao što je Sirija redovna tema u svim arapskim zemljama, upitam ja njega da slučajno ne zna šta se dešava sa vlasnicima našeg stana i jesu li se uspjeli izvući iz Alepa koji je baš u tim danima ulazio u presudnu bitku. Kaže mi: „Pa zar nisi čuo?“ Velim „ne“. Kaže:“ Pa oni su se nakon što su se vratili iz jednog od svojih posjeta Jordanu, puno prije nego što su počeli nemiri u Siriji, našli pod lupom sigurnosnih agencija. Mlađi sin i otac su privedeni u neku od brojnih obavještajnih agencija i ispitivani o svojim čestim putovanjima i ko zna čemu sve da bi na posljetku nakon nekoliko dana bili pušteni. Kada su pomislili da je to to jer su informativni razgovori i zadržavanja u pritvoru bili svakodnevnica, ponovo su ih odveli i svi su mislili da će ih nakon određenog vremena ponovo pustiti. Nakon što se oni već duže vrijeme nisu vraćali iz pritvora, a njihova porodica nije znala gdje su i do koga pritvoreni, majka je otišla u Općinu da traži punomoć kako bi mogla nastaviti voditi poslove u firmi da bi je tamo dočekala smrtovnica za muža i sina kojima nikada nije suđeno, a  njihovoj porodici rečeno za šta su krivi i kako i gdje pogubljeni i ukopani.“

Brutalnost kojom je režim vladao i kojom guši demonstracije sada se vratila kao bumerang Bešaru el Asadu, jer sirijski narod nema kud nazad i skoro da nema šta izgubiti.