Šebiha- Asadova
paravojska
Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, 18.8.2012.)
U Amanu je nekolicina nas, bosanskih studenata,
iznajmila stan u blizini Jordanskog Univerziteta od jedne sirijske porodice iz
Alepa (arapski Haleb) koja je živjela na relaciji između ova dva grada i Istanbula
gdje su također imali stan. Vremenom smo doznali da se radi o uglednoj
poduzetničkoj sunitskoj porodici koja je imala nekoliko tvornica i vrlo
razvijen biznis. Bili su to krasni ljudi kojima je jako drago bilo da baš
Bosanci stanuju u njihovom stanu i koji su se zanimali za sve što se u BiH
tokom rata i nakon njega dešavalo. Vidjelo se da ih je boljela bosanska patnja,
jer su sjećanja na bosanski rat još bila svježa. Pamtim još kako su sinovi koji
su bili naših godina, kada smo se trebali sastati sa ocem nakon što smo njih
upoznali, govorili kako će otac kao stari industrijalac vjerovatno tražiti da
platimo punu cijenu, koja je za to vrijeme i za stan na takvoj lokaciji bila
više nego povoljna, te da će oni bez njegovog znanja, ako to nama bude puno,
plaćati razliku.
U nekoliko navrata kada su dolazili u Amman i svraćali
da uzmu stanarinu, nerado su govorili o tome kakav je život u Siriji, ali su
nas pozvali da ih posjetimo u Alepu ako se kada budemo kopnom vraćali u
domovinu. I stvarno, tog ljeta smo prolazeći kroz Siriju svratili kod njih zato
što smo mislili da će nam zamjeriti ako im se ne javimo, jer u arapskom svijetu
hatur je sve.
Tada nismo mogli ni zamisliti u kakve smo ih
probleme uvalili. Toga smo postali svjesni tek kada su nas oduševljeno, ali sa
očitom dozom napetosti, dočekali na prilazima gradu i kada su nam rekli da ćemo
u njihovoj kancelariji u tvornici na prilazu gradu sačekati da padne noć jer bi
im dolazak automobila stranih registarskih oznaka vjerovatno stvorio probleme
sa sigurnosnim agencijama. Kada su nam odlučili donijeti ručak rekli su nam da
će otići u barem dva različita restorana da kupe hranu, jer bi kupovina veće
količine hrane na jednom mjestu vjerovatno bila sumnjiva. Taj strah koji smo
tada vidjeli u kojem je većina građana Sirije živjela bio je šokantno saznanje
čak i za nas koji smo imali iskustvo života i studiranja u arapskim zemljama
koje se ne mogu pohvaliti visokim stepenom sloboda i u kojima je policijska
država realnost na koju se moraš naviknuti.
Taj projektovani strah kojim je režim Hafeza,
a kasnije i Bešara el-Asada vladao ovom bogatom zemljom se ne smije
nikada zapostaviti u analizama dešavanja čiji smo svjedoci danas. Svim
zagovornicima globalnih teorija zavjere treba biti jasno da bi vrlo teško bilo
kojoj svjetsko sili bez obzira na obavještajne, medijske i druge resurse da
digne čitav jedan narod kako bi se suprotstavio okrutnom i brutalnom režimu i jednoj
od najmoćnijih bliskoistočnih vojski. Kako drugačije objasniti spremnost i
istrajnost sirijskog naroda da svakodnevno plaća tako visoku cijenu samo kako
bi se izborio za svoju slobodu, osim strahom da se ne vrate na ono stanje koje
je vladalo prije revolucije.
Sirijski režim se godinama, kao i oni drugih arapskih
diktatora, održavao na vlasti mješavinom terora sigurnosnih agencija nad
vlastitim građanima i ideološke indoktrinacije. S tim da je i na tom području
sa najvećim brojem tiranina po metru kvadratnom, sirijski režim godinama važio
za najbrutalniji. Poznata tehnika zastrašivanja, uz onu u kojoj se stvarao osjećaj
da nikada ne znate ko od vaših najbližih radi za neku od 18 sigurnosnih
agencija, jeste ona prema kojoj je sam režim gradio imidž brutalnosti nekih
svojih agencija i pojedinaca. Tako je, na primjer, važilo pravilo da ako vas
pokupe obavještajci Sigurnosti zračnih snaga teško da ćete ikada više biti
viđeni bez obzira jeste li krivi ili ne. Apsurd je bio veći što je nekoga iz
njegove kuće mogla odvesti jedna agencija koja se bavi sigurnošću aerodroma i koja
je trebala da brine o sigurnosti predsjednika i drugih zvaničnika dok se nalaze
na aerodromima ako bi do njih došlo da taj neko negdje rekao nešto ružno o
predsjedniku ili o režimu. To je bilo moguće zato što je nakon gušenja pobune u
Hami 1982. kada je ubijeno 30000 civila a grad skoro sravnjen sa zemljom,
tadašnji predsjednik Hafez el-Asad donio odluku da svaka sigurnosna
agencija treba imati zaokružen sistem nadzora tako da je osamnaest
obavještajnih agencija bez obzira na prvobitnim sektor za koji su bile zadužene,
sebi otvorilo prvo regionalne, pa gradske i na kraju i mjesne urede. U takvom
sigurnosnom sistemu niko nije vjerovao nikome, pa čak ni same službe koje su se
međusobno natjecale u lovljenju državnih neprijatelja, a špijuni i saradnici su
bili na svakom koraku nerijetko izmišljajući krivice kako bi sebi osigurali
posao ili radi pukog revanšizma.
Međutim, osim onog što je režim htio da se o
njemu zna u Siriji i onoga što su građani Sirije koji su izbjegli u neke druge
zemlje govorili o tome šta se uistinu dešava i slučajeva kada su se neki od
stranih državljana našli u raljama nekih od tih agencija malo se, sve
donedavno, znalo o tome kako su one iznutra funkcionisale.
Šebiha
Početkom revolucije režim i njegove službe su
pokazali svoje najgore lice, a tek nakon što su neki od najutjecajnijih članova
režima počeli prelaziti na stranu pobunjenika dobili smo priliku da doznamo više,
i to iz prve ruke, o tome kako je sistem kolektivnog zastrašivanja ustvari
funkcionisao, ali i neke od dobro čuvanih tajni vladajuće porodice.
Takvo jedno svjedočenje su gledaoci arapskog
kanala Al Jazeera imali priliku pogledati ovih dana kada je voditelj emisije
Bez granice (Bila Hudud) Ahmed Mensur ugostio Newafa el-Farisa
bivšeg sirijskog ambasadora u Bagdadu koji se pridružio opoziciji. El- Farisi
je bio veteran Asadove vladavine i obnašao je vrlo odgovorne pozicije u stranci
i državi. Bio je visokopozicionirani stranački činovnik u provinciji Deir al
Zour i član brojnih sigurnosnih tijela. Osim toga, obnašao je i funkciju
guvernera tri vrlo bitne provincije i to Lakitije, zatim Idliba i konačno
Kuneitire. Amasador El-Faris je u ovom razgovoru dao neke od prvih insajderskih
informacija o tome šta se dešavalo u ovom vrlo zatvorenom režimu i o svojoj
ulozi u njemu, ali i o tome kako je sirijski narod godinama držan u strahu i
zašto je on odlučio da više ne može biti dio tog sistema.
Bilo je za očekivati da će javnosti i
voditelja interesovati ono što ambasador zna o zloglasnoj šebihi. Naime,
i prije nego što je počela sirijska revolucija, a naročito nakon što su
počinjeni brojni masovni zločini, jedna od najozloglašenijih postrojbi u
sirijskom narodu bila je tzv. šebiha. Upravo se pripadnicima ove
paravojne formacije odane predsjedniku lično pripisuju neki od najstravičnijih
zločina nad sirijskim civilima koje gledamo ovih dana na našim malim ekranima.
Po prvi put smo od bivšeg ambasadora čuli podatke
o kakvoj se organizaciji radi i kako je ona nastala. Ovim njegovim izjavama se
u arapskom svijetu pridaje poseban značaj s obzirom na poziciju koju je imao u
režimu i zbog funkcija koje je obavljao. Osim toga, prema riječima ambasadora nastanak
ove zločinačke organizacije se veže za grad koji se nalazi na teritoriji gdje
je on u to vrijeme bio guverner.
Prema njegovom svjedočenju, samo ime
organizacije- šebiha se prvi put pojavljuje u gradu Kardaha gdje su braća i
bratići ranijeg predsjednika Hafeza el- Asada organizovali paravojnu formaciju
koja se prije svega bavila krijumčarenjem raznih vrsta roba u i iz Sirije, te
drugim oblicima organizovanog kriminala. On tvrdi da tu organizaciju narod nije
prozvao šebihom od arapske riječi šebeh (duh) kako se danas u medijima pojašnjava
njihovo ime, nego zbog toga što su svakog onog ko bi im se suprotstavio linčovali
(što se na lokalnom dijalektu izgovara nešto kao „bišbah“). Drugi Sirijci su
govorili da ih je narod nazvao šebihom zato što su se u to vrijeme te formacije
gradovima i selima Sirije vozili u Mercedesima modela S600 koji su ljudi zvali
šebeh (duh), a koje su koristili za krijumčarenje i druge nezakonite radnje.
Kakogod, ambasador tvrdi da se ova kriminalna
organizacija suprotstavljala svakome ko bi stao na put njenoj kriminalnih
aktivnosti. On se prisjetio kako je, kada su se stvari otele kontroli čak i
tadašnjem predsjedniku države Hafezu el-Asadu, on kao guverner dobio naređenje
da ih stavi pod kontrolu, ali da su se te formacije opirale čak i regularnoj
vojsci koju je on pozvao upomoć. Tokom sukoba je navodno ubijeno pet vojnika da
bi vođa skupine koji je uhapšen tokom sukoba Mahir Dib bio pušten samo
nekoliko dana kasnije po nalogu samog predsjednika. Nakon vojne akcije šebiha
je nastavila i dalje djelovati u toj provinciji i ostatku Sirije, ali je
vjerovatno došla pod direktnu kontrolu predsjednika.
Jedan od onih kojima nije uz saglasnost
predsjednika dozvoljeno da nastavi sa svojim ilegalnim aktivnostima i zadrži
kontrolu nad svojom šebihom jeste Rifat el-Assad, mlađi brat predsjednika
Hafeza i amidža sadašnjeg Bešara, koji je sve dok se nije zamjerio bratu i
pokušao ga istisnuti sa vlasti dok je ovaj bio bolestan 1983. slobodno
upravljao paravojnom formacijom iz svog kompleksa na obali Sredozemlja, gdje je
imao i privatnu luku nad kojom država nije imala bilo kakve kontrole i koja je
služila za krijumčarenje raznih roba u i iz Sirije. Ovo svjedočenje dokazuje on
što su Sirijci godinama samo krišom govorili, a to je da je čitava država bila
podređena malom broju privilegovanih članova porodice El-Asad i njima bliskih
poslušnik,a dok se ostatak stanovništva držao u stalnom strahu, što od državnih
sigurnosnih agencija, što od paravojnih šebiha formacija koji su bili iznad
zakona i obavljale prljave poslove bilo za predsjednika ili njemu odane članove
porodice ili režima.
Nova šebiha
Zanimljivije za trenutnu situaciju je
ambasadorovo svjedočenje o tome kako su se ove kriminalne organizacije koje su
bile u službi vladajuće porodice pretvorile u udarnu pesnicu režima u slamanju
u prvi mah mirnih demonstracija građana, a kasnije i oružane pobune protiv režima.
On tvrdi da je režim odlučio u kritičnom
trenutku iskoristiti ove paravojne formacije koje su već postojale godinama i
koje su bile lojalne članovima porodice, jer su dolazile iz kriminalnog miljea
kojem brutalnost i nasilje nisu bili strani. Ova tvrdnja ima smisla, s obzirom
na to da bi se režim angažujući šebihu uvijek mogao sačuvati od toga da bude
povezan sa zločinima i osigurati sebi vojnike koji će provoditi zločine nad
vlastitim narodom što se, bez obzira na lojalnost, nije moglo očekivati od regularnih
vojnih formacija. Jer onog momenta kada se došlo u poziciju da se vojska
okrenula protiv vlastitog naroda, došlo je i do pojave da se sve veći broj njih
odlučio pridružiti narodu, svojim porodicama i komšijama, a okrenuti leđa
režimu. Zanimljivo je, međutim, vrijeme i primarni cilj koji je režim dao,
prema tvrdnjama ambasadora, novoj, sada omasovljenoj šebihi. Naime, on tvrdi da
se masovnije regrutovanje pripadnika šebihe koji su bili dobro plaćeni i koji
su u civilu razbijali demonstracije, vršili racije, privođenja i egzekucije u
onim gradovima i četvrtima u kojima su građani izlazili na demonstracije desilo
nakon što je režim uvidio da su u prvim mirnim demonstracijama u kojima se zahtijevala
prvo reforma, a kasnije i smjena režima koje se organizovane u gradu Homsu, učešće
uzeli u jednakom broju suniti, ismailiti i aleviti. Slična situacija je bila i
u drugim gradovima gdje su među demonstrantima bili i arapski kršćani i Kurdi. Tada
je režim shvatio da mora ojačati svoju bazu i to na način da su u šebihu počeli
mobilisati prvenstveno alevitske mladiće sklone kriminalnim aktivnostima ili
one iz društveno zapuštenih grupa koji su provodili zločine i racije nad
susjednim sunitskim četvrtima i na taj način podgrijavali sektaški sukob. Na
ovaj način, režim je ojačao svoju alevitsku bazu, ali je i militantizirao
sukob, nadajući se da će tada imati priliku da koristi vojnu silu i da će na
taj način lakše slomiti otpor šaljući vojsku na izolovane skupine demonstranata
koji su posežući za oružjem sebe izdvojili od ostatka građana koji zahtijevaju
promjene i na taj način zastrašiti ostatak stanovništva. Istovremeno, plašeći
stanovništvo militantnim sunitima iza kojih stoji El-Kaida, Izrael, zapadne
sile, Turska i svi drugi tradicionalni neprijatelji Sirije, nadali su se da će
se predstaviti kao zaštitnici manjina, prije svega alevitske, druske i ismailitske,
ali i kršćanske i građanski orijentisane sirijske srednje klase.
Ovakvo sagledavanje eskalacije sektaškog
nasilja u Siriji bi se lahko moglo razumjeti kao tek još jedan napad
revolucionara na režim kojeg nastoje oboriti, da u međuvremenu u susjednom
Libanu nije došlo do hapšenja bivšeg pro-sirijskog ministra informisanja Mišela
Samahe nakon što je, prema tvrdnjama libanskih sigurnosnih agencija, jedan
od agenata kojeg je pokušao vrbovati kako bi uz pomoć režima iz Damaska izveo
niz napada na vjerske, medijske i političke lidere sve snimio i predao
libanskim vlastima. Cilj je bio eksplozijama i atentatima po međusektaškim
linijama izazvati sektaški sukob i u Libanu i uvući ga u rat.
Istraga je još u toku, a libanski vojni
tužilac je već optužio šefa sirijske obavještajne službe Alija Mamluka zajedno
sa bivšim ministrom Samahom i još jednim pukovnikom sirijske vojske za pokušaj
“raspirivanja sektaških sukoba i ugrožavanje libanske države“.
Još je rano predviđati kakav epilog će ova
istraga imati, ali malo ko vjeruje da je moguće da se radilo samo o jednom
planu koji je igrom slučaja osujećen, i da sličnih planova nema više.
I dok se nastavljaju borbe u Siriji koje
odnose stotine života svakog dana i uništavaju neke od najljepših historijskih
gradova u tom dijelu svijeta, analitičari procjenjuju da šebiha broji preko 10 000
vojnika koji i dalje siju strah u srcima Sirijaca i dodatno raspiruju sektaške
sukobe koji prijete da se prošire i na druge zemlje regiona, prije svega Liban.
Vremenom, svi ti ubijeni postaju samo brojke
koje nam se saopćavaju svaki dan kao bilans borbi i stravičnih zločina bez da
se sjetimo da se radi o ljudima čije pojedinačne tragedije možda nikada neće
biti zabilježene.
Brutalno smaknuće
Kao što će vjerovatno niko neće, u mnoštvu
žrtava koje je režim pogubio u svojih preko četrdeset godine vladavine i svih
onih koji su pali rušeći ga, zabilježiti tragediju alepske porodice sa početka
priče.
Naime, ja se u Jordan nakon tog svog povratka
u BiH tokom kojeg sam ih posjetio u Alepu nisam vraćao i izgubio sam svaki
kontakt s njima. Početkom ramazana u Kuvajtu sam sreo zajedničkog nam poznanika
i kao što je Sirija redovna tema u svim arapskim zemljama, upitam ja njega da
slučajno ne zna šta se dešava sa vlasnicima našeg stana i jesu li se uspjeli
izvući iz Alepa koji je baš u tim danima ulazio u presudnu bitku. Kaže mi: „Pa
zar nisi čuo?“ Velim „ne“. Kaže:“ Pa oni su se nakon što su se vratili iz
jednog od svojih posjeta Jordanu, puno prije nego što su počeli nemiri u
Siriji, našli pod lupom sigurnosnih agencija. Mlađi sin i otac su privedeni u
neku od brojnih obavještajnih agencija i ispitivani o svojim čestim putovanjima
i ko zna čemu sve da bi na posljetku nakon nekoliko dana bili pušteni. Kada su
pomislili da je to to jer su informativni razgovori i zadržavanja u pritvoru
bili svakodnevnica, ponovo su ih odveli i svi su mislili da će ih nakon
određenog vremena ponovo pustiti. Nakon što se oni već duže vrijeme nisu
vraćali iz pritvora, a njihova porodica nije znala gdje su i do koga pritvoreni,
majka je otišla u Općinu da traži punomoć kako bi mogla nastaviti voditi
poslove u firmi da bi je tamo dočekala smrtovnica za muža i sina kojima nikada
nije suđeno, a njihovoj porodici rečeno
za šta su krivi i kako i gdje pogubljeni i ukopani.“
Brutalnost kojom je režim vladao i kojom guši
demonstracije sada se vratila kao bumerang Bešaru el Asadu, jer sirijski narod
nema kud nazad i skoro da nema šta izgubiti.
