Međunarodni susret za mir, koji se održava u Sarajevu, podsjetnik je da je bitno čuti poruke nenasilnog rješavanja konflikta od vjerskih lidera.
Piše: Muhamed Jusić- Al JazeeraU Sarajevu se od nedjelje do utorka održava Međunarodni susret za mir, na kojem su se okupili zvaničnici i vjerski poglavari iz cijelog svijeta.
Organizaciju ovog značajnog međunarodnog skupa, pod geslom „Naša je budućnost živjeti zajedno“ na sebe su preuzeli Zajednica Santa Egidio, Islamska zajednica u BiH, Srpska pravoslavna crkva, Vrhbosanska nadbiskupija i Židovska zajednica u Bosni i Hercegovini.
Ustvari, radi se o godišnjoj manifestaciji koja se organizuje od 1986. godine, a koju je pokrenuo Papa Ivan Pavao II. Susreti se obično održavaju na različitim mjestima širom svijeta, a ove godine izabran je glavni grad BiH iz razloga što se obilježava 20 godina od početka rata.
Osim toga Međunarodni susret mira u Sarajevu bit će, kako je na prošlom bajramskom prijemu rekao, jedan od organizatora skupa, reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić, i „planetarna solidarnost sa žrtvama terorizma od 11. septembra 2001. godine u New Yorku i Washingtonu“.
Program, koji počinje svečanom konferencijom u velikoj dvorani sportskog centra Skenderija, bit će nastavljen u iduća tri dana serijom od trideset panela o najistaknutijim temama međureligijskog dijaloga i suvremenog društva.
Ta tri dana bit će zaključena završnom svečanošću na trgu u općini Stari Grad, gdje će biti proglašen i potpisan zajednički dokument - "Apel za mir Sarajevo 2012", a prije toga održat će se molitva za mir pripadnika različitih crkava i religijskih zajednica.
Suživot i nenasilje
Iako će skeptici reći da od ovakvih skupova koji se na različitim nivoima organizuju širom svijeta nema velike koristi i da govori koji će se tom prilikom čuti neće doprijeti do ušiju onih koji širom svijeta vode desetine krvavih ratova, makar i deklarativna opredijeljenost svjetskih lidera idejama mira i nenasilja ostaje nešto što se treba podržati.
Jer, pravedni mir i insistiranje na njemu nema alternative. Posebno je bitno da poruke mira i suživota u različitosti i nenasilnog rješavanja konflikta čujemo od vjerskih lidera, jer su se religije kroz historiju, pa i na našim prostorima, često zloupotrebljavale kao sredstvo za homogenizaciju ljudi u borbi protiv drugog i drugačijeg.
Historija je pokazala da se učenje jedne te iste religije može koristiti da se ljudi podignu na neviđene stepene humanosti, ali i da se u „Božije ime“ čine stravični zločini. To je evidentno u svim religijama i u svim historijskim epohama.
Pravdanje nasilja i zločina koje ljudi jedni drugima čine Božijom voljom i Njegovom saglasnošću se pokazalo kao omiljeni recept ljudi od vjere kako bi pobjegli od moralne odgovornosti i kako bi saprali savjest zbog zločina i nasilja koje čine nad drugim ljudima.
To je apsurdno, s obzirom da sve vjere u svojoj biti naučavaju i promovišu mir, pravdu, suosjećanje, oprost i brojne druge vrijednosti koje su nespojive sa idejama rata i agresije.
Sve vjere uče da je ubiti jednog nevinog čovjeka jednako ubistvu čitavog čovječanstva, ali ostaje spoznaja da, iako vjernici prihvataju kako su sveti tekstovi doslovna riječ Božija, ili su barem Božijim proviđenjem nadahnuti, njih ipak interpretiraju ljudi koji su uvijek nalazili načina da sve čega se dohvate, oskrnave.
Osim toga, nesumnjivo je da historijski, politički, društveni, ekonomski i kulturološki kontekst interpretatora i vremena u kojem se sveti tekst tumači ostavlja traga na samo tumačenje.
Dokazuje to i historijsko iskustvo prema kojem se nerijetko sveti tekstovi, tradicionalna predanja, psalmi i ajeti izdvajani iz tekstualnog konteksta ili iz vremenskog konteksta u kome su nastali kako bi poslužili za mobilizaciju masa.
Ta pojava je bila moguća i zbog toga što mitovi i sveta predanja predstavljaju kompleksne probleme kao jednostavne i razumljive slike koje svako može pojmiti, ali kojima se lako može i manipulisati ako se nema dobra namjera i ako je se nedosljedno u tumačenju i življenju vjere. Otud i obaveza svakog vjernika ponaosob, ali i zvaničnih religijskih institucija da bdiju nad učenjem svoje vjere i da ne dozvole da se ono odrodi od svoje suštine.
Teško je znati ko je u tom smislu odgovorniji, svaki pojedinac ponaosob ili vjerske zajednice i zvanični autoriteti vjere. Jer, da bi interpretacija teksta bila validna, ona, u većini religijskih sistema, mora imati legitimitet kojeg mu obično daje sveštenstvo ili zvanični vjerski autoriteti (ili oni koji uživaju povjerenje svojih sljedbenika).
Otud neophodnost da se zvanične vjerske zajednice i njihovi autoriteti posvete promociji mira i nenasilja. I u tome je, između ostalog, značaj Susreta za mir koji se održavaju u Sarajevu, gradu koji je u ovom našem životnom vijeku postao simbolom žudnje za mirom i nade da „multikulturalnost nije mrtva“.
I kao što se vjera može zloupotrijebiti za opravdanje nasilja, ona i svojim cjelokupnim sistemom vrijednosti jeste i treba da bude bitnim instrumentom izgradnje mira. Jer, vjerska osjećanja mogu mobilizirati ljude brže nego ijedan drugi njihov identitet. Zbog toga se ona često koriste da se njima mobiliziraju ljudi za rat i opravda nasilje. Ali ta ista činjenica (da religija ima nevjerovatnu moć da relativno brzo i efektivno mijenja ljude) može predstavljati dragocjen potencijal u promoviranju nenasilja, pomirenja i izgradnji mira u konfliktnim zajednicama i društvima.
Jednostavno je muslimanima i kršćanima, ili, u vezi s tim, hindusima, konfučijancima ili budistima, ukazati na ratne događaje u povijesti druge religije, ali se teško odlučujemo pogledati u vlastitu prošlost. A upravo se od vjernika, kao pojedinaca, ali i zvaničnih vjerskih zajednica, očekuje da budu najskloniji samokritici, priznavanju greške i traženju oprosta od Boga i od ljudi.
Zloupotreba religije
Da se svako vjersko učenje može zloupotrijebiti, najbolje pokazuje primjer budizma, koji je poznat po svojoj filozofiji nenasilja, ali to nije spriječilo da se njegovo učenje godinama koristi u jednom od najkrvavijih konflikata u 20. stoljeću kao legalizator nasilja. Naime, u Šri Lanci, gdje većinu stanovnika čine Sinhalese budisti, nasilje nad manjinskim Tamilcima (18 posto stanovništva) je pravdano 2.300 godina starim budističkim hronikama koje se prenose od Ashoka.
U svome pravdanju zločina nad drugima, oni se pozivaju na razgovor koji se spominje u Hronikama, koji je navodno kralj Arjuna vodio sa osam budističkih sveštenika nakon što je završio još jedna krvavi rat i počeo se pitati o moralnosti svojih postupaka. Tada su mu sveštenici objasnili kako je on ustvari ubio samo jednu i po dušu (sveštenika i jednog novajliju koji se tek zaredio), a da se ostale duše ne računaju, jer nisu budističke.
Danas u Mijanmaru upravo jedna skupina budističkih sveštenika predvodi kampanju progona Rohingyja muslimana. Kršćanstvo koje naučava princip „ko tebe kamenom, ti njega kruhom“ i da kada te udare u jedan obraz okreneš drugi, izrodilo je inkviziciju i križarske ratove.
Isto važi i za islam i ono u šta se ideja džihada izrodila kod nekih muslimana, koji terorizam i ubijanje nevinih pravdaju idealima islama i Božijom voljom.
Ali pravdi na volju, nije religija ta - iako ima i onih koji su slične tvrdnje spremni izreći - koja se jedina može optužiti za zloupotrebu i pronevjeru ideala, jer neke od najbrutalnijih i najtotalitarnijih ideologija prošlog stoljeća, poput fašizma i komunizma, koje su za sobom ostavile milione mrtvih u logorima i gulazima bile su izrazito antireligionzne.
Povijest svih društava, religijskih ili sekularnih, kako je primijetio profesor Seyyed Hossein Nasr, krcata je sličnim primjerima zloupotrebe, jer ljudska bića sadrže u svom posrnulom stanju sjemenje sukoba i borbe i pribjegavaju agresiji i ratu, koristeći za svoj cilj svaku ideju ili ideologiju koja ima moć da pokrene ljude.
Kada su većina zapadnjaka bili pobožni kršćani, bilo je to kršćanstvo koje je postalo stijegom pod kojim su vođeni ratovi, a kada je religija postala slaba, nacionalizam, fašizam, komunizam i ostale ideologije, jednako kao i ekonomski interesi, zauzeli su njeno mjesto.
U islamskom svijetu, usljed toga što je religija ostala snažna sila, njeno ime se još uvijek koristi kako potpora bilo kojim nastalim situacijama koje vode u napetost i sukob- kaže profesor Nasr.
Zato je vrijeme da se mir stavi kao ideal kojem će svi težiti i na kojem će svi, bez obzira na svoja vjerska ili ideološka uvjerenja, raditi.
Teško da se za odašiljanje takve poruke moglo naći bolje mjesto od Sarajeva, koje je stoljećima svjedočilo da se može u miru živjeti sa različitostima i koje je zbog svoga insistiranja na odbrani ideja suživota i multikulturalnosti platilo visoku cijenu najduže opsade jednog grada u novijoj historiji čovječanstva i hiljada mrtvih nevinih civila.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavajui nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
