Ovih dana je iz štampe u izdanju Dobre knjige iz Sarajeva izašla knjiga dr. Alija A. Allawija „Kriza islamske civilizacije“ u prijevodu bosanskohercegovačkog novinara i političkog analitičara Mirnesa Kovača.
„Kriza islamske civilizacije“ je jedinstveno svjedočenje o vremenu promjena koje su zahvatile ono što se naziva muslimanskim svijetom u postkolonijalnoj eri oslobođenja i potrage za vlastitošću. Ovo je jedno krajnje lično, ali ipak akademski utemeljeno, svjedočenje čovjeka koji je svojim porijeklom (Bagdad- Irak), naučnim (profesor na Univerzitetu Oxford i viši gostujući saradnik na Univerzitetu Princeton) i kasnije političkim (ministar trgovine i ministar odbrane u kabinetu kojeg je imenovalo Prijelazno iračko vijeće 2003-2004.) angažmanom imao priliku biti svjedokom događaja i akterom promjena kroz koje je prošao ovaj dio svijeta u svojoj nedavnoj burnoj historiji. Knjiga koja se bavi pitanjem odnosa religije, prvenstveno islama, i politike u vrijeme obilježeno Arapskim proljećem koje, vidimo to iz dana u dan, sve više „religizira politiku“ je štivo koje će nam dati jedan novi pogled na ovaj fenomen i pomoći da shvatimo događaje o kojima svakodnevno slušamo i čitamo u sredstvima informisanja.
Za razliku od onih koji a priori osuđuju ideju o bilo kakvoj ulozi islama u političkom životu modernih arapskih i muslimanskih društva i država (ne samo Bliskog istoka) i onih koji zagovaraju površni islamizam utemeljen na politikantskim parolama zagrnutih tek islamskim formalizmom, Allawi traga za istinskom ulogom koju bi islam kao vjera, ali i tradicija i civilizacija mogao imati u obnovi muslimanskih društava i to čini tragajući za korijenima krize islamske civilizacije koja ih je dovela do pozicije u kojoj se nalaze.
On pravi odlučnu analizu, na trenutke isprepletenu vlastitim sjećanjem i iskustvom odrastanja, promjene koja je zadesila muslimanski svijet povratkom islama na javnu scenu.
Tako nas on podsjeća kako je Irak 1950-tih, u kojem je on odrastao, kao i širi arapski i islamski svijet tog vremena, bio u jednoj fazi kada su se sekularni elementi u društvu – vladajući politički stalež te kulturološke i intelektualne elite – bili dobrano udaljili od otvorene identifikacije sa islamom. Tada se činilo da je samo pitanje vremena kad će islam izgubiti svaku vrstu utjecaja koju je još uvijek mogao imati na narode i društva muslimanskog svijeta. Čak je i termin «muslimanski» bio neuobičajen u tom periodu; muslimanske zemlje su sebe oslovljavale više u smislu nacionalnog ili etničkog statusa ili pak ideoloških afiniteta.
Allawi nema puno riječi hvale za taj period i nastupajući sa pozicija tradicionaliste, kao što, pravdi za volju, čini i u najvećem dijelu ostatka knjige, kritikuje taj period kao onaj u kome je „modernost svugdje prevladavala i ljudi su izgledali kao da je žele još više i u većim količinama“. Ali, ta se modernost ogledala tek u postojanju kina i kafića, kabarea i klubova, u slobodnom točenju alkohola i slobodnim zabavama, no ničemu suštinski više od toga. Za njega se„Bagdad pretvarao u Babilon, u svog hedonističkog pretka iz starih vremena“.
U tom periodu, islam, prema njegovim riječima, jeste nastavio osiguravati neki oblik etičke građe u životima ljudi, što za njega nije bilo dovoljno, ali se čak i to „pohabalo kako su se ljudi sve više selili u jedno moderno i urbano okruženje“.
Identična situacija se nastavila i u šezdesetim godinama koje su bile doba uspona vojnih diktatura, nacionalističkih ideologija, te socijalističkih i populističkih pokreta koji su dominirali (političkim) pejzažom islamskog svijeta. Niko nije mogao predvidjeti zlokobni svršetak s kojim će se ovi režimi suočiti za manje od jedne decenije i javnu diskreditaciju njihovih modela reforme i modernizacije.
Kao i brojni drugi autori, i Allawi kao tu prekretnicu i početak kraja vidi poraz udruženih arapskih armija od strane Izraela u Šestodnevnom ratu. Samo što je za njega ovo bio samo jedan od događaja koji je dramatično okrenuo ravnotežu u korist jednog oživljavajućeg islama – što je bio proces koji se dodatno ubrzao 1970-tih.
Upravo je tada, prema njegovom mišljenju, politički islam počeo dizati svoju glavu nakon što je godinama ležao i prikrajku, bivajući ili ignoriran ili proganjan. Još jedno kretanje on spominje kao bitno a koje se, prema njemu, neprimjetno podiglo u tim vremenima: ono koje se ticalo ponovno-produhovljenog islama koji se bijaše otrgnuo iz okvira tradicionalnih religijskih redova, ali je ostao u sjeni. On je imao utjecaj na daleko manje ljudi, a njegovo prisustvo i utjecaj jedva da se i osjećao u svijetu potresenom dramatičnim političkim promjenama.
Ali, sve nije išlo tako jednostavno jer se već do kraja 1970-tih plima militantnog islamizma činila nezaustavljivom. I pored svega ta plima je nagovještavala ideju jednog oživljavajućeg islama. Iranska revolucija i njene posljedice protresli su čitavu planetu. Politički islam je izbio na globalnu scenu kroz jednu ogromnu društvenu i političku revoluciju i, ma šta mi mogli misliti o njoj, u sebi objedinio nade i strahove miliona ljudi širom svijeta. Jedna paralelna revolucija također je obuzimala svijet sunitskog islama kroz borbu protiv sovjetske invazije na Afganistan i uspon jedne radikalne džihadom nadahnute kulture. Svijet generalno, a muslimani posebice, bili su suočeni sa mnoštvom pitanja i tvrdnji o ulozi islama u društvu i politici. „Usuđujem se kazati“, piše autor već u uvodu knjige, „da je svaki musliman tog doba bio opterećen, na jedan ili drugi način – bilo da se alarmantno užasavao, bio zbunjen i uznemiren, ili da je bio zaneseni zagovornik – usponom političkog islama i sve izričitijom i kontroverznijom ulogom islama u društvu.“
I tu autor na osnovu vlastitog iskustva političkog angažmana u Iraku nakon pada režima Sadama Husejna donosi ozbiljnu kritiku onoga što se naziva političkim islamom koji nerijetko poprima militantnu formu. Tako se on prisjeća kako je kroz svoj politički angažman uvidio da se jako mali broj muslimana s kojima se susreo u političkoj areni dosljedno držao duhovnih ili etičkih aspekata islama. Tako se, tvrdi autor, islamisti nisu ponašali ništa drugačije od ostalih, a često su bili i gori, kako su im se izgledi za dobijanje vlasti poboljšavali u jednom broju zemalja, uključujući i Irak. Islam kojeg je autor tada iskusio sve više i više je bio lišen svakog duboko etičkog sadržaja i bio je u potpunoj suprotnosti sa njegovim razumijevanjem njegove vlastite baštine.
Zato se značajan dio knjige bavi onim u što se politički islam pretvorio u ovoj fazi njegovog razvoja. Ali autor nas upozorava da je, unatoč njegovoj dominantnosti u proračunima kreatora politike i u javnoj imaginaciji, politički islam zapravo samo jedan od aspekata sveukupnog problema islama u modernom svijetu. Po njegovom mišljenju, politički islam je neka vrsta manifestacije oboljenja prije nego što je to samo oboljenje. Zato Allawi ide dalje i pokušava da razumije faktore koji stoje u pozadini opadanja duha islama, i šta budućnost nosi ako se ovaj proces ne zaustavi ili mu se ne promjeni pravac.
Autor nam donosi odličnu analizu stanja muslimanskog svijeta u vrtlogu ideoloških, političkih i ekonomskih previranja opisujući ulogu koju je islam imao i koju bi po njegovom mišljenju mogao i trebao imati. Naime, za njega je islam to nevidljivo ljepilo koje povezuje muslimane u jedan drugi slog lojalnosti i identiteta koji prevazilazi naciju. Polazeći od ove osnove on nam pojašnjava kako smo došli do toga da je stvorena predstava kako je islam, zato što još nije priznao neizbježnost nove globalne civilizacije, taj, a ne pojedine muslimanske nacije, za kojeg se drži da je u sukobu sa ostatkom svijeta.
Za sve koji pročitaju knjigu vidjet će da se autor bavi vlastitom vizijom odgovora na tri osnovna pitanja čija relevantnost prevazilazi granice onoga što se naziva islamskim svijetom. Prvo, može li se uopće više govoriti o jedinstvenoj islamskoj civilizaciji ili se islam nepovratno razbio u labavo povezane kulturološke, nacionalne i etničke jedinice? Drugo, da li je jedna specifično islamska civilizacija periodična ili povratna mogućnost, ili je, kao će što kritičari i skeptici ustvrditi, zauvijek izgubljena? Treće, pod kojim se uvjetima civilizacijsko prisustvo islama može vratiti u moderni svijet?
Ustvari, ovo je možda i najbitnije pitanje kojim se knjiga bavi a to je fundamentalno pitanje, koje je središnje kako islamu tako i drugim svjetskim religijama, tj pitanje može li jedno moderno društvo, sa svim svojim kompleksnostima, institucijama i napetostima, biti izgrađeno na viziji božanskog?
Naravno, čitaoci će odgovor morati potražiti u samoj knjizi, ali će mnoge iznenaditi. Ipak, da se ne stekne pogrešan dojam, knjiga nije o političkim, ili pak religijskim, dimenzijama islama. Ona se, kako kaže i sam autor, više interesira da li muslimani mogu ostati predani transcendentalnom idealu koji je napajao duhom muslimansku islamsku civilizaciju i davao jednu karakterističnu boju njenim institucijama, politici, zakonima, umjetnosti, arhitekturi, književnosti, nauci i učenosti. On se pita i na koji način bi ta predanost „transcendentalnom idealu“ mogla utjecati na njihovo postupanje na individualnom i društvenom nivou.
I usto, knjiga nam nudi i odličan pregled ukupne muslimanske teologije, filozofije i historije. Autor nas s velikom lahkoćom vodi kroz dva stoljeća muslimanskog povlačenja pred najezdom imperijalizma, modernizma i globalizacije i, kao posljedice toga, konstantnih pokušaja da se islam obnovi. Međutim, on ne staje na tim opservacijama, nego nudi i vlastitu viziju te obnove, tačnije osnovne pretpostavke, na kojima bi se ona trebala temeljiti. Za njega obnova ili buđenje, ono što se u nekim islamističkim krugovima naziva sahvom, bi se trebalo usredotočiti na obnovu pojma svetog („notion of the sacred“) u njegovoj duhovnoj i intelektualnoj dimenziji.
U središte ove obnove on stavlja šerijat- ali ne onu njegovu karikaturalnu viziju kakvu ima zapad o srednjovjekovnom sistemu kažnjavanja. Za njega je šerijat put ka uputi i sreći i vrlinama kao mostovima koji spajaju ljudsko sa svetim (božanskim). Ovakvim stavovima on povlači jasnu granicu između sebe i znatnog broja sekularista iz muslimanskog svijeta koji imaju vlastiti verziju sekularizma, obično u tom dijelu svijeta označenog kovanicom el-ilmanije, a koji ima brojne posebnosti u odnosu na njegovog ideološkom pandama sa Zapada.
Svi oni koji pročitaju knjigu uvjerit će se da se autor nje držao „političke korektnosti“ i da je u svojim analizama žrtvovao brojne „svete krave“ savremenog muslimanskog svijeta. Zato je za očekivati da se mnogima knjiga neće svidjeti, ali jedna od osnovnih ideja o kojima autor govori kao o neophodnim elementima izlaska iz krize jeste princip samokritičnosti i otvorene debate.
I kao što je u svom osvrtu na knjigu u The Observeru, (10.5. 2009.) dobro primjetio zastupnik Liberalno-demokratske stranke u britanskom Domu lordova Kishwer Falkner, ova knjiga je “i pored poplave literature o islamu na Zapadu pravi rijetki pronalazak“. On to objašnjava time što Allawi, koristeći zapadnu leksiku, pokazuje zašto se većina od 1,5 milijardi muslimana neće zadovoljiti statusom quo.
Istovremeno, Falken ponovo dobro primjećuje i to da on nije dao konačnu formu koju bi obnovljena islamska civilizacija trebala imati u praktičnim terminima. Centralno pitanje- može li moderno društvo biti izgrađeno na viziji božanskog?- ostaje nedogovoreno. Allawi nam ne pokazuje konačnu građevinu, ali identificira dovoljno temeljnih pretpostavki da možemo samostalno odlučiti da li želimo nastaviti na njima graditi. Brojni zaključci koje Allawi izvodi na osnovu svog istraživanja se vjerovatno neće svidjeti mnogim liberalno orijentiranim muslimanskim umovima kao ni onim konzervativnim, ali ni jedni ni drugi ne mogu u pitanje dovesti autentičnost njegovih pretpostavki iz kojih je izveo zaključke, a koji mogu poslužiti kao za kvalitetna osnova za nadogradnju.
Izvor: Preporod
