Mladi za mir u Srebrenici- prilog DW

Srebrenica je ovih dana središte umjetnosti i kulture, međureligijskog dijaloga i tolerancije, zahvaljujući mladima iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, te organizaciji CARE Int., koji provode projekat 'Mladi za mir.'


Mladi za mir je projekat gradnje mira koji se već tri godine provodi u regiji Srebrenice koja je obilježena izuzetno teškim iskustvima rata čije posljedice su i dalje prisutne u vidu podijela i teškoća u komunikaciji različitih nacionalnih grupa. Aktivnosti projekta su usmjerene na uključenost i saradnju mladih, promociju vrijednosti mira i ljudskih prava. . Finansiran je od EU a provodi ga organizacija CARE International. Menadžer projekta Cvijeta Novaković kaže da su ciljevi projekta su zapravo izgradnja kapaciteta mladih kroz podršku razvoju organizacija mladih na ovom području ali i uključivanjem mladih u aktivnosti zajednice.

Almir Salihović, jedan od mladih povratnika i podpredsjednik Savjeta mladih Srebrenice, kaže da je ovo prvi mirovni projekat koji provode sami aktivisti Omladinskih organizacija iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice. On kaže da je izgradnja mira dug proces koji tek slijedi ali je veoma bitno da se na ovome radi "Jer , ukoliko sve probleme, sve ono što ostaje čitave decenije nedorečeno, o čemu se ne razgovara, što nas tišti budemo gurali pod tepih, bojim se da će nas opet za nekih 20 ili 50 godina stići nesretna prošlost koja je pogodila ovaj kraj."

Upoznala pola Evrope ali ne i najbliži komšiluk: Srbiju

Mladi se druže i edukuju kroz brojne radionice, treninge ali i radne akcije kaže nam Čedomir Glavaš predsjednik omladinske organizacije Odisej iz Bratunca. "Mi smo kroz ovaj projekat pokazali da je izgradnja mira i neki međusobni razgovor ali i ispomoć lokalnim zajednicama da sami sebi napravimo ono što nemamo, znači dječija igrališta, autobuska stajališta , prostorije za mlade u selima i drugo."

Provedene su i brojne kampanje o poštovanju različitosti, ljudskim pravima, borbi protiv nasilja itd. Tako smo uvidjeli i mnoge apsurde , kaže Čedomir Glavaš. "Imali smo recimo djevojčicu iz sela Burnice koja nikada nije bila na Drini, nikada nije vidjela Srbiju, nije prešla u Srbiju. Uspjela je da ode u Francusku , Austriju i Švajcarsku, koje su hiljadama kilometara odavde ali nije bila u Srbiji koja je na samo 2 kilometra odavde."



Mladi Srbi prvi put u džamiji – Bošnjaci u crkvi

Ovih dana u toku je kampanja na unapređenju međureligijske tolerancije tokom koje su mladi iz ove tri opštine obišli i upoznali najznačajnije vjerske objekte tri religije iz ovog kraja.

Bili su u manastiru Lovnica kod Šekovića koji je po predanju zadužbina kralja Dragutina Nemanjića iz vremena (1284 - 1321), zatim u Musa pašinoj džamiji u Kasabi sagrađenoj 1642. godine. Obišli su srpski pravoslavni manastir Presvete Trojice u rudarskom naselju Sase, izgrađen 1242.godine a bili su i u spomen kapeli izgrađenoj na temeljima franjevačkog samostana i crkve Svete Marije u Srebrenici, koja datira iz 13. vijeka.

Franjevačka provincija «Bosna Srebrena» dobila je naziv po ovom prvom samostanu u Srebrenici gdje su franjevci došli 1291.godine. Mlada Srpkinja Anđela Đukić , na naše pitanje da li je nekada prije bila u džamiji, stidljivo kaže: "Pa nisam, bilo je divno stvarno , prvi puta sam ušla u džamiju i oduševila sam se kako je to sve lijepo uređeno.



Samo prostor na kojem se ljudi mole bogu

Njena drugarica Nevena Elez je pričljivija. "Dugo vremena je bilo nekih predrasuda i kada sam prvi put otišla vidjela sam da je to samo prostor na kojem se ljudi mole bogu. Tek tada sam uvidjela koliko zajedničkog a opet različitog imamo", kaže Nevena i dodaje. "Samo saznavanje o drugim vjerama i koliko su ustvari slične, samo se molitva odvija na drugi način, nekako je ostavilo najveći utisak na mene".

Bošnjakinja Sedina Muratović iz omladinske organizacije Bogumil puna je utisaka nakon prve posjete pravoslavnom manastiru.

"Bez obzira ko smo i šta smo treba da znamo o drugim vjerama.Treba da gradimo između sebe što više mostova kroz zajedničke aktivnosti a ne da se dijelimo nekim zidovima. Jer to što sam otišla u pravoslavni manastir ne mora ništa značiti mislim, jer ja imam svoju vjeru, oni svoju, lijepo je znati o svačijoj vjeri po nešto."

Baš tako, da bi o svačijoj vjeri naučili po nešto, u Srebrenici je proteklog vikenda za buduće mirovne aktiviste održano predavanje o četiri najveće religije u BiH.P redavači su bili eminentni teolozi Fra Ivo Marković, otac Danilo Boro, Muhamed Jusić i Elias Tauber. Održan je i koncert na kojem je međureligijski hor Pontanima iz Sarajeva izveo svoju Simfoniju religija koja svjedoči da sve religije imaju isti korijen.
Izvor: DW
Autor: Marinko Sekulić Kokeza
Odg. urednica Jasmina Rose

Četiri religije Bosne i Hercegovine u Srebrenici

Srebrenica je danas bila središte umjetnosti i kulture, međureligijskog dijaloga i tolerancije, a sve zahvaljujući mladima iz Srebrenice, Bratunca i Vlasenice, te organizaciji CARE International.

Danas je 60 mladih sa područja regije Birač, učestvovalo na radionici o temi „Četiri religije Bosne i Hercegovine“ koju su vodili eminentni teolozi iz Bosne i Hercegovine.
Projekt pod nazivom „Mladi za mir“, realizuje se tri godine na području regije Srebrenica.
Mladi su dosad imali niz radionica na kojima je isticana potreba dijaloga u cilju stvaranja bolje budućnosti i zajedništva.
„Meni je drago što mi se danas ukazala prilika da budem u Srebrenici u ovom simbolu stradanja i patnje i da baš sa ovoga mjesta pošaljemo mladima poruku da u svojoj vjeri svako može pronaći potencijal koji mu može pomoći da se ne samo nosi sa traumatičnom prošlošću i sa svim što smo prošli, već da i u samoj vjeri može naći poticaj za obnvu zajedničkog života “, izjavio je Muhamed Jusić.
„Žrtve ne bi trebalo dijeliti na ovu ili onu stranu. Za ovu omladinu koja se ovdje iskupila mi šaljemo poruku mira i suživota kao način prevazilaženja bilo kakvih nesuglasica“, rekao je Danilo Boro, sveštenik.
Elias Tauber je naglasio da je Srebrenica posebno mjesto.
„Kad se uđe u ovaj grad, osjeti se čudna jeza. Ovo je pravo mjesto da se mladima uputi poruka“, rekao je Tauber.
„Na ovim ružnim iskustvima koja su se dešavala u ovom gradu mladi mogu da nauče jednu lekciju iz istorije, da shvate da jedino povjerenje i jedan dobar odnos prema drugom i drugačijem, dobrom odnosu prema čovjeku s kojim živiš u okolini, da samo to može da ga održi u životu, da nastavi da ide pravim putem“, istakao je Tauber.
U okviru ovog projekta, priređena je likovna kolonija, a Srebreničani će večeras moći prisustvovati koncertu hora Pontanima koji će izvesti Simfoniju religija kojom će se pokazati da sve religije polaze iz istog korijena.
„Naš je cilj da uklonimo strah od komunikacije, da ljudi otkriju da su njihovi susjedi – , katolici, muslimani da su jako bliski, da su ljudi na istom putu, da nas povezuje jedan bog i da je puno više onoga što nas spaja, da nije opasno da komuniciramo, nego da kroz komunikaciju rastemo“, rekao je fra Ivo Marković.
(Fena)

Završen još jedan edukacioni seminar za hadžije- javlja Zulhulejfa.ba

Sastanak sa hadžijama Zeničkog muftijstva je upriličen u Zenici u Ensar džamiji, jučer, 25.09.2011. godine, poslije podne namaza. Sastanku ispred organizatora su prsustvovali Rasim ef. Brković, sekretar Ureda za hadž, dr. Abdulah Fazlić, Muhamed ef. Jusić, te vodiči Mensur ef. Valjevac i Fuad ef. Omerbašić, a u ime domaćina ovog skupa, Edin ef. Kavazović, te ispred prijevoznika Centrotransa - Ibrahim Kerla. Ispred naše Asocijacije sastanku je prisustvovao hadžija Sabahudin ef. Čehajić.
Skup je poselamio i hadžijama se obratio hafiz Mevludin ef. Dizdarević, imam džamije, te je proučen odlomak iz Časnog Kur'ana.
O provedenim i trenutnim aktivnostima Ureda za hadž, o obavezama hadžija, načinu pripreme i drugim važnim pitanjima govorio je Rasim ef.
Dr. Abdulah je skrenuo pažnju hadžijama na obaveze čuvanja zdravlja i potrebnih radnji za dobru pripremu za ovaj put. Prezentaciju o obredima hadža i umre, načinu obavljanja istih, uz prikaz preko projektora, vrlo kvalitetno je predstavio Muhamed ef., a prezentaciju o načinu prijevoza, kvalitetu usluge i dr. ispred prijevoznika je predstavio Ibrahim Kerla.
Značajnu pažnju prisutnih je privukla prezentacija o Tehničkoj podršci za hadž 1432/2011. koju je prestavio Sabahudin ef.
Na kraju se prisutnima obratio Edin ef., zaželio da ovaj mubarek put protekne u najboljem redu, a zatim je proučena ikrar dova za sve hadžije.
Kompletan sastanak je protekao u izuzetnoj atmosferi.
Ostali seminari će se održavati po slijedećem rasporedu:
Goraždansko muftijstvo: U Goraždu u prostorijama muftiluka, dana 28. septembar 2011. godine poslije podne namaza.
Sarajevsko muftijstvo: U Sarajevu u Istiklal džamiji, dana 01. oktobra 2011. godine sa početkom u 10:00 sati.
Tuzlansko muftijstvo: U Tuzli u džamiji Princa Abdullaha, dana 02. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Mostarsko muftijstvo: U džamiji Bosanski mudžahidi - Sjeverni logor, dana 05. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Bihaćko muftijstvo: U Bihaću u prostorijama muftiluka, dana 08. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Banjalučko muftijstvo: U prostorijama koje muftiluk odredi, dana 09. oktobra 2011. godine poslije podne namaza.
Ured vojnog muftije: U prostorijama i mjestu koje Ured vojnog muftije odredi.
Prema: zulhulejfa.ba

Leži li plin u korijenu sukoba?

Turska i Izrael

Leži li plin u korijenu sukoba?
 Piše: Muhamed Jusić (Start 20.9.2011.)
Od osnivanja Republike Turske i nastanka države Izrael odnosi između ove dvije donedavno savezničke zemlje sa visokim stepenom vojne i ekonomske saradnje nikada nisu bili na nižem nivou. I ne samo to, nego je u posljednjih nekoliko sedmica došlo do razvoja događaja koji prevazilaze fazu zahlađenja odnosa i prijete eskalacijom napetosti sa nesagledivim posljedicama po taj ionako trustan region.

Iako su i ranije bili vidljivi znakovi postepenog udaljavanja na relaciji Ankara - Tel Aviv (odnosno Jerusalem) zbog toga što je nova AKP vlada, neki kažu zbog svojih islamskih korijena, prestala zatvarati oči pred zločinima koje je Izrael činio nad Palestincima i okupacijom njihove zemlje, do sloma odnosa je došlo nakon što je devet turskih državljana ubijeno na brodu Mari Marmara 2010. godine prilikom napada izraelskih vojnika na međunarodne humanitarne brodove u međunarodnim vodama, koji su krenuli da razbiju izraelsku pomorsku blokadu pojasa Gaze. Turska je već tada povukla svoga ambasadora u Izraelu i zatražila UN-ovu istragu, čemu se Izrael protivio. Ipak, UN je odlučio provesti istragu, ali se sa objavljivanjem izvještaja odugovlačilo. Postoje oni koji tvrde kako su obje strane, koje su u međuvremenu daleko od očiju javnosti vodile pregovore o prekidanju diplomatskog rata i lobirale da se izvještaj ne objavi, jer nisu bile zadovoljne njihovim sadržajem i jer su bile svjesne da će, kako bi sačuvali svoj obraz nakon što bude dostupan javnosti morati reagovati i zauzeti čvršće pozicije. Onda je američki dnevni list New York Times objavio detalje izvještaja u kojem je tzv. Palmerova komisija zaključila „da je pomorska blokada Gaze legitimna, ali da su izraelski specijalci primijenili prekomjernu silu tokom racije”. Šef turske diplomatije Ahmet Davutoglu je dan kasnije na press-konferenciji zaključio kako su "neprihvatljivi" pojedini zaključci iz izvještaja koji je prenio New York Times, istovremeno je osudivši činjenicu da je izvještaj procurio u medije prije nego što ga je predstavio generalni sekretar UN-a. Ipak, turska strana nije odmah išla na eskalaciju odnosa nego je ponudila da se Izrael izvini i isplati odštetu porodicama poginulih . Do toga nije došlo, kako smatraju bolji poznavaoci prilika, zbog pritiska desnog krila izraelske vlade na premijera Benyamina Netanyahua koji je otvoreno poručio da se njegova vlada desnog centra i krajnjih desničara nikada neće izvinuti Turskoj, jer za to nema valjanog razloga. Nakon toga Turska je uskratila gostoprimstvo izraelskom ambasadoru i objavila da prekida svu vojnu saradnju sa Izraelom, te obustavlja sve vojne sporazume koji su do tada bili na snazi. I kada su svi pomisli da će se sve završiti na zahlađenju diplomatskih odnosa obje strane su krenule u zaoštravanje odnosa koji, a vidi se to po reagovanju svjetskih moćnika od američke administracije do evropskih prijestonica pa sve do UN-a, ne sluti na dobro.

Naime, turski premijer, nakon što je postalo izvjesno da se Izrael neće izvinuti žrtvama a kamoli prekinuti opsadu Gaze, Recep Tayyip Erdogan izjavio je kako će njegova zemlja u budućnosti osigurati pratnju (ratne brodove) za brodove koji putuju u pojas Gaze. Nešto takvo bi zasigurno dvije moćne vojne sile dovelo do sukoba, ako ne i rata, jer je Izrael upozorio kako je i UN-ov izvještaj potvrdio da je njihova pomorska blokada legalna i da će oni na sve načine spriječiti svakog ko bi je pokušao probiti.

Nije trebalo dugo da iz Izraela stigne još zloslutniji odgovor i to naravno iz usta dokazanog radikala izraelske politike, ministra vanjskih poslova Avigdora Liebermana koji je za izraelski dnevnik Yediot Aharonot izjavio kako "Turska mora biti kažnjena zbog svojih postupaka". Svoju opću tezu nadopunio je nizom prijedloga i osvetničkih mjera protiv Turaka. Lieberman je svim Izraelcima sugerirao da više ne posjećuju Tursku, a najavio je i jačanje kooperacije s kurdskim pobunjenicima u Turskoj i njihovom terorističkom PKK organizacijom , napomenuvši kako to podrazumijeva i opskrbu oružjem, kao i jačanje veza s Armencima, tradicionalnim turskim rivalima. Za kraj je zaprijetio i pokretanjem lobističkog rata protiv Turske na međunarodnom nivou. Međutim, ubrzo su premijer i drugi izraelski zvaničnici požurili da se ograde od ovih teških riječi ministra Liebermana, inače dobrog prijatelja Milorada Dodika i „nezvanično“ čestog gosta u Banja Luci (ko je od koga učio zanat raspirivanja sukoba teškim riječima, teško je znati) kako ne bi dolijevali ulje na vatru. Tako su iz ureda premijera Netanyahua poručili kako Izrael želi spriječiti narušavanje veza sa Turskom i smiriti tenzije koje su nastale između zemalja. "Ne želimo ni razmišljati o eventualnoj eskalaciji sukoba. Ponašat ćemo se odgovorno, a nadamo se da će tako postupiti i Turci", stoji u izjavi.

Liebermanove riječi kritizirao je i opozicijski vođa Tzipi Livni, koji je kazao kako premijer Netanyahu mora spriječiti dolijevanje ulja na vatru. "Između izvinjenja na koje nećemo pristati i potpunog sloma odnosa postoji veliki prostor za djelovanje, koje treba biti promišljeno, praktično i balansirano. Takmičenje s Turcima u tome ko je spreman ići dalje u prijetnjama nije dobro za Izrael", kazao je Livni, a prenijeli brojni svjetski i regionalni mediji.

Sličnog je mišljenja i Netanyahuov zamjenik Dan Meridor koji je za izraelske medije izjavio: "Turski premijer Erdogan izrekao je neke teške i okrutne riječi, ali mislim da se ne bi trebalo upuštati u verbalni sukob s njim. Mislim da je najbolje da šutimo. Nadam se da će ova netrpeljivost proći".

Analitičari vjeruju kako je Izrael prvi povukao ručnu kočnicu, jer se ova, na Bliskom Istoku ionako izolovana zemlja, iz dana u dan nalazi u sve težoj poziciji, kako zbog demokratizacije susjednih arapskih zemalja u kojima glas naroda igra sve veću ulogu i koji, pokazale su to nedavne demonstracije pred izraelskom ambasadom u Kairu nakon što je Izrael ubio petoricu egipatskih graničara, neće trpiti silničko ponašanje Izraela prema Arapima, tako i zbog palestinske inicijative u UN-u za priznavanje nezavisne države u granicama iz 1968. koju Izrael, dođe li pred Generalnu skupštinu, teško može zaustaviti. Tu je i izrazito teška ekonomska situacija s kojom se Izrael susreće i opće nezadovoljstvo kvalitetom života koje je na ulice izraelskih gradova izvelo do sada neviđeni broj nezadovoljnika. Uz sve to i brojne druge izazove Izraelu ne treba i sukob sa sve moćnijom Turskom, koja je bila njihov posljednji saveznik u regionu.

Uostalom i Izraelcima, a i čitavom svijetu je jasno da otvoreni sukob dvije tako moćne sile kakve su Izrael i Turska, od koji je jedna strateški partner Amerike i EU, a druga članica NATO-a, nije nešto s čim se tek tako treba igrati. Za razliku od Hamasa, Hezbolaha i susjednih arapskih vojski s kojima je Izrael ratovao u drugoj polovini prošlog stoljeća, Turska je daleko ozbiljniji neprijatelj. Osim toga, ni Sjedinjene Američke Države u takvom sukobu ne bi mogle stati na stranu Izraela, kao što je to bio slučaj do sada, a da u pitanje ne dovedu sam NATO savez.

Ipak, treba imati na umu i one glasove koji govore da je pozadina čitavog sukoba daleko dublje prirode i da se radi o crtanju novih strateških granica utjecaja.

Naznake da čitav sukob ima jednu drugu dimenziju mogli su primjetiti svi oni koji su pažljivo slušali razgovor sa premijerom Erdoganom koji je izjavio da je Turska poduzela „korake kako bi se spriječilo da Izrael jednostrano iskorištava prirodne resurse u istočnom Mediteranu“.

O čemu se tu, ustvari, radi možda naslućuje BBC-jev dopisnik iz Istanbula koji u svom prilogu tvrdi „kako turska odluka da poveća svoje prisustvo u vodama istočnog Mediterana nije nimalo naivna“. To se, navodi dopisnik, neće dogoditi samo kako bi se zaštitili turski humanitarci, već i zbog toga što je Turska protiv istraživanja pod pokroviteljstvom Vlade Kipra u vezi s postojanjem plina na ovom području, koje Turska ne priznaje kao teritorijalne vode Kipra. Izrael, međutim, očekuje da tu pronađe izvor plina za budućnost, što bi moglo dovesti do još jednog problema uz spor koji traje 50 godina, između Turske i Grčke, u vezi s Kiprom.

Da i u korijenu ovog, kao i brojnih drugih sukoba u svijetu, počiva želja za dominacijom i kontrolom prirodnih resursa, možda potvrđuje i nastavak Erdoganove izjave u kojoj je rekao kako „Turci znaju da je Izrael počeo s izjavama da ima pravo djelovati u ekskluzivnom privrednom području u Sredozemlju. Vidjet ćete da neće imati to pravo jer je Turska, kao jamac Turske republike sjeverni Kipar, poduzela korake u tom području",

Jesu li životi civila vrijedni samo kada pod njihovim nogama teče nafta?!

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2011.)

Nakon Tunisa i Egipta, čini se da je na pomolu i konačan slom još jednog diktatorskog režima, ovaj put onoga u Libiji koji je pokazao nevjerovatnu brutalnost prema vlastitom narodu. I dok jedni u svemu što se u tom dijelu svijeta vide nadu u konačno oslobođenje tamošnjih naroda od dugogodišnjih despotskih vladara, drugi se s razlogom plaše onoga što bi budućnost mogla donijeti i da li bi se arapska izreka o tome kako je „jedna godina bezvlašća gora od sedamdeset godina diktature“ mogla ponovo obistiniti. Zato svi u svijetu, ali i sami građani arapskog svijeta na sve što se dešava gledaju i sa strahom i sa nadom.

Naročito je neizvjesna situacija u Libiji u kojoj još uvijek vlada haos i koja za razliku od Tunisa i Egipta nije sačuvala svoje državne, vojne niti sigurnosne institucije koje bi provele koliko-toliko mirnu transformaciju vlasti. Niko danas, pa ni sami pobunjenici među kojima već sada bjesne sukobi i ideološka trvenja, ne mogu garantovati da Libija neće skliznuti u nekontrolisani haos i bezvlašće. Ipak, većina ljudi u arapskom svijetu s kojima razgovarate će vam reći da je to rizik koji su jednom morali preuzeti i kako je u slučaju Egipta, Tunisa i Libije, najgore iza njih. Istovremeno, širom arapskog svijeta se osjeti nezadovoljstvo relativno pasivnim odnosom prema svemu što se ovih dana dešava u Siriji. Nekima se čini kao da se i arapska ulica zamorila od revolucija, a da ne govorimo o onim vladama i organizacijama iz arapskog i muslimanskog svijeta koje su zdušno podržale promjene u Libiji. Mnogi su spremni primijetiti kako se i zapadne sile ne odnose prema Siriji na način kako su se odnosili prema Libiji. Zato ne čude sve češći istupi svjetskih i arapskih kolumnista koji tvrde da se razlog duplih aršina krije u činjenici da Sirija, za razliku od Libije, nema naftu. Stradanje civila i tortura nad neistomišljenicima koju provodi režim Bešara Eseda i nesumnjivi strateški značaj koji Sirija, naročito zbog savezničkih odnosa sa Iranom i šiitskim pokretom Hizbullah na jugu Libana ima, ipak nije dovoljno da se poduzmu iste mjere kakve su poduzete u Libiji kako bi se tamošnji civili zaštitili. Čini se da životi civila vrijede spašavanja samo onda kada ispod njihovih nogu teče nafta.

Režim u Siriji je u proteklih pet mjeseci otako su počeli protesti, pokazao daleko veću brutalnost prema mirnim protestima i pozivima za promjenu nego je to slučaj u bilo kojoj drugoj arapskoj državi zahvaćenoj nemirima Arapskog proljeća, koje je, evo, već preraslo u Arapsko ljeto. Zanimljivo je da ni na medijskom planu nema značajnijih reakcija svjetske javnosti. Iako je tačno da je režim Bešara Eseda medijski skoro potpuno odsjekao Siriju od ostatka svijeta i da je stranim novinarima zabranjeno da slobodno izvještavaju o tome šta se u toj zemlji dešava, oni koji žele znati to mogu. Demonstranti konstantno zaobilazeći blokadu izvještavaju putem interneta i nekoliko privatnih satelitskih kanala sa sjedištem van Sirije o svemu što se tamo dešava, uključujući i šokantne snimke iživljavanja i mučenja nad uhapšenim demonstrantima koje provodi Bešaru odana vojska i policija. Nerijetko takve snimke postavljaju sigurnosne agencije kao još jedan oblik psihološkog rata koji za cilj ima zastrašiti građane Sirije. Naposljetku, ni u Libiji nije bila bolja situacija sa medijskim slobodama, pa je opet El-Džezira i drugi svjetski mediji priču držala u fokusu svjetske javnosti hrabreći pobunjenike da istraju. Prosto je sramotna pasivnost svjetskih političkih ali i medijskih moćnika prema stravičnim zločinima koje Bešarova vojska i njegovih 18 sigurnosnih agencija koje su zadužene za održavanje režima, provode nad svima onima koji zagovaraju veće slobode. Pa čak ni u BiH nema tolikog interesovanja i empatije prema tome šta se u Siriji dešava, ne čak ni u mjeri u kojoj je to bilo kada su se slični događaji dešavali u Libiji. Jasno je i zašto, naše firme nemaju unosne poslove na njihovom tržištu, pa i nas kao i ostatak svijeta malo brine patnja sirijskog naroda, osim ako su naši interesi ugroženi. Treba li još jednom napomenuti da je BiH trenutno članica Savjeta bezbjednosti tako da nije baš nebitno šta mi kao mala država mislimo i poduzimamo glede svega što se u Siriji dešava.

Nisam zagovornik teorije zavjere i sa skepsom sam gledao na pisanja svjetskih medija o tome kako je Gadafi sebi presudio kada je nakon što je ponovo odledio odnose sa zapadnim silama pokazao da će se u budućnosti s njim morati poslovati na drugačijim osnovama od onih na koje su globalne sile navikle da se odnose prema zemljama trećeg svijeta. Ali sada kada vidim kako se svi odnosimo prema onome šta se dešava u Siriji ponovo se počinjem pitati da li bi još jednom trebali razmisliti o stvarnim razlozima angažmana NATO-a u Libiji. Naime, Wall Street Journal je još u aprilu pisao o tome kako su svjetske naftne kompanije nezadovoljne onim što smatraju nepovoljnim uslovima za koncesiju za eksploataciju nafte koje su Libijci nametnuli. List je tad podsjetio kako je nakon ukidanja sankcija 2003. godine došlo do prave trke u obezbjeđivanju koncesija za libijsku naftu. Interesovanje je bilo tako veliko da je državna firma „Nacionalna naftna korporacija“ mogla da uspostavi strog sistem poznat kao EPSA-4. Ukratko, Libijci su uzimali 90 procenata zarade, a naftne kompanije su morale platiti milione za takse i dozvole za istraživanje nafte. Dio proizvodnje koji su mogli da zadrže je bio 11 procenata, što su oni smatrali skromnim. Možda ekonomski interes zapadnih kompanija nije bio jedini razlog zbog kojeg su Francuska i saveznici krenuli u misiju zaštite libijskih civila, ali sigurno jeste ključni jer bi u protivnom već sada isti ti avioni bombardovali Esadove trupe koje pod opsadom drže čitave gradove, uništavajući teškom artiljerijom stambena naselja i džamije, te pucajući iz snajpera na nenaoružane demonstrante.

Ramazan u Kuvajtu na + 51

Putopis iz Kuvajta objavljen u magazinu Start BiH (23.08.2011.)

Piše: Muhamed Jusić
U Kuvajtu, malom arapskom emiratu u Perzijskom (Arapskom) zaljevu, već mjesecima vlada slavljenička atmosfera. Čitavu godinu se različitim manifestacijama i aktivnostima obilježava pedesetogodišnjica nezavisnosti države Kuvajta, dvadeseta godišnjica oslobođenja od iračke okupacije i petogodišnica ustoličenja sadašnjeg emira i vladara države Sabaha al-Ahmeda Sabaha.

Svakome komad naftnog bogatstva
Tim povodom je početkom godine emir obznanio da će svako od njegovih 1,12 miliona podanika s kuvajtskim državljanstvom dobiti po 1.000 kuvajtskih dinara (oko 2.700 eura). Svi Kuvajćani će, pored toga, moći besplatno tokom 14 mjeseci da uzimaju osnovne životne namirnice. Ova odluka se odnosi samo na državljane Kuvajta, a ne i na 2,4 miliona stranaca koji rade u ovoj zemlji. Dok jedni u ovome vide još jedan dokaz obilja u kojem Kuvajćani žive, drugi tvrde da se radi o pokušaju vladajuće porodice da kupi mir u vrlo nestabilnom društveno- političkom okruženju.
Kako god, ovdje se dobro živi i to se može vidjeti na svakom koraku. Prvo što se može primijetiti jeste da ovu malu arapsku zemlju, od nepunih 18.000 km2 obične pustinje, koja raspolaže desetinom svjetskih rezervi nafte (104 milijarde barela) i ima bruto društveni proizvod od 138,6 milijardi dolara, a prihod po stanovniku 55.300 dolara, za sada nisu pogodili tektonski politički poremećaji koji potresaju arapski svijet, niti globalna ekonomska kriza. Naprotiv, Kuvajt nekoliko zadnjih godina tek ulazi u neke od najobimnijih građevinskih i razvojnih projekata među kojima je i izgradnja čitavog novog gradskog poslovnog centra na kojem istovremeno niču desetine čudesnih nebodera i nekih od najljepših i najimpresivnijih građevina na svijetu.
Vrlo gostoprimljivi Kuvajćani će vam sa ponosom kazati kako nema niti jedne nacije ili državljanstva, a da njihovi radnici nisu došli po svoj komad naftnog bogatstva. To se može vidjeti na svakom koraku, od džamija na kojima se drži hutba petkom na više svjetskih jezika do hrane koja se može naći u restoranima. Ni ljudi sa naših prostora ne nedostaje. Tako je normalno u starom dijelu grada u mjenjačnicama u kojima novac drže u izlogu vidjeti špil konvertibilnih maraka, a nakon iftara u Starbucksu grupu Južnih Slavena, nedefinisane mikrolokacije, koji sigurni da ih niko oko njih ne razumije, zbijaju šale.

Aleksićeva liturgija
Inače tokom ljeta, a naročito za vrijeme mjeseca Ramazana, Kuvajćani zamjene dan za noć. Tako osim onih koji moraju otići na posao sa skraćenim radnim vremenom ne možete naći bilo koga ko se kreće tokom dana. To i ne čudi kada se uzme u obzir da je za vrijeme našeg boravka izmjereno 51. stepen Celzijusa. Grad oživi tek nakon što padne noć, nakon iftara i noćne molitve- teravije. Tada su ulice, brojnu luksuzni molovi i shopping centri puni ljudi sve do pred samo jutro. Tako je najnormalnije u tri sata ujutro vidjeti čitavu porodicu u šetnji ili pun luna park djece koja se u gluho doba noći igraju. Preko dana je čak državnim zakonom zabranjeno raditi na otvorenom suncu od 10 do 15 sati, a oni koji ipak moraju izaći onda to čine u klimatizovanim automobilima. Možda baš zbog toga, ali i visokog životnog standarda, skoro svaki član porodice ima automobil. I kao što reče jedan naš Bosanac trenutno nastanjen u Kuvajtu, ovdje i po hljeb idu autom. Zanimljivo je spomenuti da s obzirom na zabranu ženama da voze koja postoji u nekim susjednim zaljevskim zemljama, takvo nešto ovdje ne postoji. Žene vozači su ovdje zastupljene kao i muškarci i voze, ili se to nama samo učinilo, i bolje automobile od muškaraca. Inače, i neka druga ograničenja koje vrijede u nekim susjednim zaljevskim zemljama, u Kuvajtu ne važe. Tako je npr. normalno da kada uđete u taksi koji voz neki Filipinac, vidite i okačen Očenaš na retrovizoru. Ni crkve nisu rijetkost, a pravoslavna crkva egzistira još od 1975. godine.
Tako su mediji zabilježili i posjetu sveštenika valjevske eparhije Radomira Aleksića Kuvajtu gdje je na poziv pod kupolama pravoslavnog hrama Antiohijske patrijaršije u Kuvajtu predvodio liturgiju na kojoj su bili prisutni brojni Srbi koji žive u ovoj zemlji. O skupu su izvijestili i srpski mediji ističući kkao je liturgija služena dvojezično, na srpskom i arapskom jeziku, a većina prisutnih, među kojima je bilo i dosta djece, poslije službe, primila je sveto pričešće.
Ne postoji ni striktan kodeks oblačenja kakav vlada u zemljama u okruženju, te je normalno za istim stolom vidjeti mlade Kuvajćanke obučene u hidžab ili hippy ili gotik stil. Ni radnje se ne zatvaraju za vrijeme namaza, ali se ipak za jedenje i pijenje na javnom mjestu za vrijeme Ramazana može dobiti do trideset dana zatvora.

BiH privlačna Kuvajćanima
I dok mi u Bosni kada ljetujemo idemo za suncem, Kuvajćani na ljetovanju bježe od sunca. Tako u vrelim ljetnim danima kada temperatura prelazi 50 stepeni Celzijusa, Kuvajćani najradije putuju širom svijeta bježeći od nesnosnih vrućina. Oni su u svim svjetskim destinacijama rado viđeni gosti prije svega zbog svoje kupovne moći, ali i zbog toga što nerijetko ulažu u one zemlje u kojima ljetuju. Dok enormno bogati pojedinci, kojih ovdje nije malo, ljetuju na ograničenim svjetskim destinacijama, u vlastitim vilama na ekskluzivnim svjetskim odmaralištima, vlastitim hotelima ili ostrvima, prosječni Kuvajćani, koji su za nas „truhli bogataši“, biraju nešto jeftinije destinacije i egzotična mjesta.
Ono što se može čuti u Kuvajtu raduje. Naime, sve više njih se odlučuje najtoplije dane ljeta provesti upravo u Bosni i Hercegovini, a potvrda tome se može vidjeti i na sarajevskim ulicama, ali i ulicama drugih bh gradova kao što su Travnik, Jajce i Mostar.
Nedim Haračić je Bosanac koji živi i radi u Kuvajtu i prošle godine je sa kuvajtskim partnerima osnovao kompaniju u kojoj je menadžer, a koja radi na promociji turističkih potencijala BiH i organizira posjete našoj zemlji. U nekoliko mjeseci su organizovali posjetu tri velike grupe i više pojedinačnih porodičnih posjeta. Inače posebna zanimljivost organizacije turističkih posjeta iz Kuvajta je što postoji veliko interesovanje za organizaciju pojedinačnih posjeta za porodice koje imaju svog vodiča i koje žele zbog kulturoloških posebnosti imati svoju privatnost. Iako organizacija takvih putovanja košta više, to je cijena koju su gosti iz Kuvajta spremni platiti, a na cijeni su bosanski vodiči koji govore arapski jezik. Ono što, prema onome što je za Start rekao Haračić, gosti često traže, jeste vila ili veća vikendica na nekoj bosanskoj planini gdje bi proveli nekoliko dana u miru i tišini. Kaže da je većina njegovih gostiju obišla sve poznatije turističke destinacije u svijetu, ali da im je dosta vreve i ustaljenih sadržaja i da bi rado promijenili svoje poimanje odmora. Ipak, on tvrdi kako u BiH još uvijek nedostaje sadržaja koji bi privukli i veći broj gostiju. On smatra da bi država trebala uraditi više na promociji već postojećih potencijala, ali i olakšati proceduru investiranja jer većinu gostiju interesuje kako uložiti u BiH ili postati vlasnik neke nekretnine.
Primjetno je i veće interesovanje kuvajtske štampe za BiH, ali ovaj put za njene turističke potencijale. Već su tri grupe kuvajtskih novinara posjetile našu zemlju nakon čega su u kućama u kojima rade objavljivali pregršt priloga o Bosni kao „džennetu na zemlji“.
Tornjevi Kuvajta
Godinama su već najprepoznatljivije građevine u Kuvajtu njegovi azurnoplavi tornjevi poznati kao Ebradž Kuvejt ili Kuvajtski tornjevi. U gradu koji sve do prije koju godinu, kada se krenulo u izgradnju modernog poslovnog centra, jedva da je imao koji građevinu višu od deset spratova (mještani tvrde da su razlozi bili sigurnosne prirode i da je odluka važila sve dok je postojala opasnost od napada Sadamove iračke vojske) tornjevi su sa svojih 187 metara visine dominirali panoramom grada. Projektovali su ih svjetski poznati arhitekti Sune Lindström i Malene Björn, a izgradili radnici beogradskog Energoprojekta sada već davne 1979. Glavni toranj je visok 187 metara i služi kao restoran i vodotoranj, a iznad njega se nalazi vidikovac sa pokretnom platformom koja napravi puni krug svakih 30 minuta. Drugi toranj je visok 145.8 metara i služi kako rezervoar za vodu. U trećem manjem tornju je smještena oprema i sa njega se osvjetljavaju druga dva tornja. Čitav kompleks skladišti 4,500 kubnih metara vode koja snabdijeva grad Kuvajt vodom.
Objekat je tokom iračke okupacije 1991. teško oštećen a fotografije tornjeva prije obnove su danas izložene u vidikovcu kao podsjetnik na najteži period u historiji ove zaljevske zemlje.

Ko stoji iza napada u Norveškoj

Terorizam nema predznak

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Cijeli svijet još jednom su šokirale stravične posljedice terorizma, jedne od najgorih pošasti savremenih društava. Ovaj put teroristički napad se desio u Norveškoj, jednoj od najmirnijih zemalja svijeta. U bombaškom napadu (petak, 22.7.2011.) na vladine institucije u centru Osla i pucnjavi na ostrvu Utoja gdje se okupljao podmladak vladajuće Laburističke stranke ubijeno je najmanje 92 ljudi, a 97 je povrijeđeno (u vrijeme kada je tekst nastajao iz policije su saopštili da ima još nestalih za koje se vjeruje da su mrtvi). Norveški mediji su napad opisali kao najgori napad počinjen u ovoj zemlji od Drugog svjetskog rata. U prvi mah neki mediji su, kao i obično, za napad okrivili islamističke ekstremiste nakon što je slabo poznata organizacija Ensarul el-Džihad el-Alemij (Pomoćnici globalnog džihada) na svom portalu navodno preuzela odgovornost. Ubrzo će se ispostaviti da se radi ili o lažnom saopštenju kojim su ljudi koji uređuju tu stranicu htjeli skrenuti pažnju na sebe ili o smišljenoj provokaciji koja je za cilj imala obmanu javnosti i svaljivanje krivice za još jedan stravični napad na muslimane. Na svu sreću počinitelj je uhapšen odmah nakon napada i ispostavilo se da se radi o 32-godišnjem Norvežaninu Anders Behring Breiviku za kojeg su tamošnji mediji saopštili kako je bio blizak “desničarskim krugovima” i kršćanskim fundamentalistima.
To da su muslimani ad hock teroristi za brojne medije koji su napad odmah povezali sa norveškim učešćem u NATO operacijama u Afganistanu i Libiji dobro je poznata pojava i tema za sebe. Ono što više brine svjetsku javnost je to što se i iz prvih izjava, prije nego što je Breivik priznao odgovornost za napad, čak i nekih od političara najmoćnijih zemalja svijeta moglo osjetiti da su i oni na umu imali iste krivce. Ovaj nemili događaj je možda dobra prilika da svi shvatimo da nema dobrih i loših, „naših“ i „njihovih“ ekstremista i zagovornika nasilja i netolerancije i da je svako nasilje i isključivost od koga god dolazili i prema kome god bili upućeni nešto protiv čega se treba boriti. Naravno, bitno je naglasiti da ovo nije kršćanski terorizam, jer kao što ne postoji islamski terorizam tako ne postoji ni njegova kršćanska inačica. I ako nam išta govori monstruozni napad u Norveškoj to je da terorizam nema vjeru, naciju, niti kulturu i da svaka vjera, ideja i cilj kada se pretvore u radikalizam mogu poslužiti kao opravdanje za terorizam.

Ko je monstrum
Međutim, šta se stvarno desilo u Norveškoj u kojoj se godišnje u prosijeku desi 40 ubistava i o kojoj se to novoj terorističkoj opasnosti radi, počeli smo da doznajemo tek dva dana nakon napada. Tada je Breivikov advokat izjavio kako je on priznao odgovornost za pokolj, te da tvrdi da nije imao pomagača. "On priznaje djela", rekao je tada njegov advokat Geir Lippestad norveškoj televiziji NRK. On je objasnio kako napadač zna da je to okrutno i da su njegovi postupci monstruozni, ali da je morao „dovršiti svoju borbu“.
A o kakvoj borbi se radi i koji su motivi ovog monstruoznog napada i o kakvoj se ideologiji radi javnost je tek počela da shvata na osnovu uvida u tragove koje je ostavio u virtualnom svijetu Interneta koji je za ekstremiste svih desničarskog kovova, čini se, postao glavno bojno polje i alternativna realnost. Naime, visoki plavokosi i plavooki Breivik je na svojoj Facebook stranici naveo da je kršćanin i konzervativac, samac, zainteresovan za lov i igrice poput "World of Warcraft" (Svijet rata) i "Modern Warfare 2" (Moderni ratovi). Ali detaljniji uvid u ono što je on pisao na brojnim forumima i u postovima koje je ostavljao na YouTubeu i drugim internet platformama tek će otkriti o kakvom pomućenom umu se radi i o kakvoj opasnoj ideologiji koja zavodi mlade ljude širom Evrope, a temelji se prije svega na mržnji prema islamu, imigrantima i liberalnim evropskim političkim idejama, je riječ.
Prvi uvid u ideologiju koja je inspirisala ovog mladog Norvežanina da nasrne na svoje sunarodnjake imali smo nakon što je policija otkrila i to da je monstrum najavio svoj pokolj nekoliko sati ranije u videu na YouTubeu. U videu, koji traje 12 minuta, Anders je u ronilačkom odijelu i s automatskom puškom. Da se radi o njegovom postu ustanovilo se nakon što je norveška policija izvijestila kako je koristio pseudonim veoma sličan svom pravom imenu. Koristio je navodno i ime Justicia Knight Commander. Prema objavljenim transkriptima, muškarac je 80 dana detaljno smišljao napad, dok je na ideju došao još prije devet godina. Sav materijal je objavio u petak 22. jula oko 12.30 sati. Video su uklonili sa stranice, no ponovno se pojavio a u njemu se na jednom od klipova može pročitati: "Prije nego što počnemo naš Krstaški rat, moramo da ispunimo našu dužnost desetkovanjem kulturnog marksizma“, a na istom snimku islam je opisan kao "glavna genocidna ideologija".
Na internetu je nekoliko sati prije napada objavio i manifesto svoje borbe naslovljen sa 2083. Evropska dekleracija nezavisnosti ('2083: A European Declaration of Independence') u kojem se između ostalog može pročitati i dnevnik u kojem je zapisivao aktivnosti svaki dan u mjesecima prije napada. Na 1500 stranica Breivik tvrdi da je bio član skupine koja je planirala da preuzme političku i vojnu kontrolu u zapadnoevropskim državama i nametne vlastitu kulturnu i političku konzervativnu agendu. Iz ove izjave se može naslutiti, a istraga će pokazati je li to tačno, da se ne radi samo o luđačkom činu jednog fanatika, nego o pokretu koji ima više sljedbenika. Tome u prilog govori i to da je u manifestu još zapisao i to kako on i njegovi istomišljenici smatraju kako će, da bi postigli svoj cilj, više od milion ljudi biti ubijeno. Nakon ove monstruozne izjave on dodaje: „Vrijeme dijaloga je prošlo. Mi smo miru dali priliku. Došlo je vrijeme oružanog otpora.”
U dokumentu se također govori o tajnom sastanku koji je održan u Londonu u aprilu 2002. na kojem je ponovo osnovan red Vitezova Templara, na kojem su bili prisutni predstavnici devet različitih evropskih zemalja, među kojima je bio i on. Trojica članova su bili odsutni, među kojima je i jedan Evro-Amerikanac. Naravno, u dokumentu se ne govori ko su oni, ali će biti interesantno vidjeti da li će istraga pokazati o kakvom se pokretu uistinu radi i koje su njegove stvarne razmjere.
Pored mnoštva monstruoznih ideja nalazi se i ona u kojoj on tvrdi kako postoje situacije u kojima je “okrutnost neophodna i u kojima je bolje ubiti previše nego nedovoljno”.
Također je napisao da je tekst i dvanaestominutni video u kojem napada multikulturalizam i muslimanske imigrante poslao preko Facebooka svojim “7000 patriotskih prijatelja” što dodatno ostavlja razlog za zabrinutost da se ne radi o izolovanom stavu. Ono što je najočitije u čitavom ovom izrazito uznemirujućem tekstu jeste izrazita islamofobija i mržnja prema islamu i muslimanima. Na više mjesta on ističe kako je njegov glavni cilj, kao i njegovih istomišljenika, da Evropu „očiste“ od islama i marksizma. U tom kontekstu on ponovo ponavlja raniju tezu dajući instrukcije svima onima koji planiraju krenuti njegovim putem nasilnog nametanja desničarske ideologije: „Postoje situacije kada je okrutnost neophodna i odbijanje da se poduzme neophodna okrutnost je izdaja naroda kojeg želiš zaštiti. Najbolji metod je da se napada nasilnim i varljivim formama (šok- napadi). Bolje ubiti previše nego nedovoljno ili ćete rizikovati da ne postignete ideološki efekat napada. Na kraju on sugeriše svojim sljedbenicima da se nikada ne izvinjavaju, da se ne pravdaju i ne tvrde da su napad izveli iz samoodbrane.
Kao posebno interesantna tvrdnja može se izdvojiti njegov dio manifesta u kojem je napisao kako ga je iznerviralo uplitanje norveške vlade u NATO-ovo bombardiranje Srbije tokom "Kosovske kampanje“ te da su tamo "pogrešno napadana naša srpska braća, koja su htjela istjerati islam, vraćanjem albanskih muslimana u Albaniju". Ni druge teze ne idu daleko od ove i svaka je stravičnija od prethodne, a norveški mediji su već primjetili kako je dio manifesta koji je Breivik objavio zapravo kopija manifesta poznatog terorista Tea Kaczynskog poznatog pod nazivom Unabomber, što također ukazuje na to da se ne radi o usamljenim stavovima samo jednog pojedinca.
Nadati se da će nakon ovoga i sigurnosne, medijske i državne agencije u Evropi i svijetu početi posvećivati više pažnje desničarskim ideologijama i antiislamskoj i antiimigrantskoj retorici koja se do sada tolerirala i sa kojom je zvanična politika nerijetko koketirala.
U međuvremenu, teroristi su, nažalost, ponovo svojom brutalnošću postigli svoj cilj, a to je da okrutnim ubistvima nevinih skrenu pažnju na sebe, zastraše milione širom svijeta i nastave sijati strah i nepovjerenje među onima za koje oni smatraju da nikada ne mogu i ne trebaju živjeti zajedno i u miru. Tako smo samo nekoliko dana nakon napada mogli pročitati kako je lider britanskih muslimana Mohammed Shafiq saopćio da su preduzete dodatne mjere sigurnosti u i oko džamija u Velikoj Britaniji zbog krvavog napada u Norveškoj.
Šef Fondacije Ramazan, jedne od najvećih muslimanskih grupa u Velikoj Britaniji, objasnio je da su džamije pod posebnom prismotrom od kada je osumnjičeni za masovno ubistvo u Norveškoj rekao da je izveo napad zbog imigracije muslimana u Evropu, javio je AP.
Shafiq je kazao da je razgovarao sa šefovima drugih muslimanskih zajednica u Evropi o potrebi povećanja sigurnosti, kao i da je o dodatnoj zaštiti razgovarao i s britanskom policijom. Iako kada je riječ o terorizmu nikada nije na odmet biti oprezan i biti siguran da sigurnosne agencije rade svoj posao, ne treba zaboraviti da je najbolji odgovor na terorizam ne dozvoliti da se bude zastrašen i ne prihvatiti njihovu vizije svijeta o ratu do istrebljenja.

Obama 2.0 i „ekonomski armargedon“

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Američki predsjednik Barack Obama najavio je da će se ponovo kandidovati za tu poziciju i na predstojećim izborima 2012. pokušati još jednom osigurati podršku duboko politički i ideološki podijeljenih američkih birača.

Na rubu recesije

Međutim, analitičari vjeruju kako mu to neće biti nimalo lak poduhvat s obzirom na veliko nezadovoljstvo i tešku ekonomsku situaciju u kojoj se Amerika i većina njenih građana nalazi. Njegova pobjeda prije tri godine došla je na krilima priče o nadi, vjeri u obnovu američkog sna (vidi se to i iz naslova jedne od Obaminih knjiga koja je iz štampe izašla baš tih dana, naslovljene sa „Smjelost nade: promišljanja o povratku američkog sna“) i bure nezadovoljstva prema neuspješnoj politici Busha Mlađeg, te neuspjelih ratova koje je u Iraku i Afganistanu vodila njegova administracija. Međutim, danas je ostalo malo onih koji vjeruju u Obamine lijepe riječi i povode se samo za njegovom karizmom, kao i onih koji utjehu i nadu nalaze u njegovim inspirativnim govorima. Oni danas gledaju u njegove rezultate i svoje prazne novčanike, i zato ih tek 45 odsto smatra da on „radi dobar posao“. Nakon ubistva Osame bin Ladina njegova popularnost je značajno porasla, ali samo nakratko i kako vrijeme odmiče ona se ponovo obrušava. Većina ljudi u Americi, ali i svijetu, od Obame je očekivala puno više, možda i previše. Danas se Amerika nalazi na rubu još jedne recesije.
Naime, proračunski deficit SAD - a mogao bi dosegnuti 14,3 biliona dolara što je i zakonski limit. Ukoliko američke vlasti ne povećaju limit zaduživanja, SAD neće biti u stanju podmirivati svoje obveze, a to će onemogućiti pristup tržištu obveznica. Zakonodavci tvrde da neće odobriti daljnje povećanje limita zaduživanja bez konkretnih koraka i prijedloga kako držati dug pod kontrolom. Iz Ministarstva finansija upozoravaju na katastrofalne posljedice ako Kongres ne odobri povećanje limita, a niko ne smije ni pomisliti šta bi se u tom slučaju moglo dogoditi. Istovremeno, nekoliko kongresmena je tužilo Obamu pred Ustavnim sudom zbog toga što je bez saglasnosti zakonodavne vlasti Ameriku, poput Bushove administracije u Iraku i Afganistanu, uveo u još jedan rat, ovaj put u Libiji, bez jasnih ciljeva i izlazne strategije.

Aprilski skoro pa kolaps

Ni pozicija Amerike na međunarodnoj sceni nije se nešto dramatično popravila. Od mirovnih pregovora između Izraela i Palestine nema ništa, a mnogi kritikuju i njegovu neodlučnost da principijelno podrži promjenu režima u svim arapskim zemljama, a ne kao što je to slučaj bio do sada, samo onih koji su se pokazali kao nekooperativni prema Washingtonu ili u kojima su građani bez ičije podrške svrgnuli režime koji su od Amerike godinama dobijali razne oblike podrške.
Ipak, kako sada stvari stoje ključno pitanje oko kojeg će se lomiti koplja u predizbornoj godini biće ipak ekonomija. Tako će vjerovatno pitanje smanjenja deficita te obima savezne vlade ostati pri vrhu debata tokom kampanje za predsjedničke izbore 2012. godine i upravo će ono odlučivati o novom ili novom-starom stanovniku Bijele kuće. A o kakvom se teškom političkom pitanju radi najbolje govori činjenica da se u aprilu savezna američka državna administracija našla pred samim kolapsom, jer su republikanci nakon što su preuzeli kontrolu nad Kongresom odlučno stali na put Obaminoj administraciji.
Naime, još od preuzimanja nadzora nad Kongresom u januaru, republikanci su obećali smanjenje državne potrošnje i obuzdavanje deficita. Demokrati su također izrazili spremnost za rezanje rashoda, ali su se usprotivili republikanskim prijedlozima ušteda na račun ključnih državnih službi i socijalnih programa, kao "ideološki" obojenima. Republikanci su pak optuživali demokrate i predsjednika da predlažu samo prividne uštede. Čelnici američkog Kongresa i predsjednik Barack Obama postigli su dogovor o budžetu samo nešto više od sat vremena prije isteka krajnjeg roka izbjegavši u posljednjem trenutku djelimičnu, a možda čak i potpunu, obustavu rada državne uprave. U nekoliko navrata je izgledalo kako se dogovor neće postići i da će napori za osiguravanje finansiranja vlade za ostatak fiskalne godine, odnosno do kraja septembra, propasti prije svega zbog duboko ukorijenjenih ideoloških razilaženja oko toga kako smanjiti bilion dolara vladinog proračunskog deficita te nacionalni dug u iznosu od preko14 biliona dolara.
Obama je pozdravio teško postignuti sporazum kao "najveće godišnje rezanje potrošnje u historiji" SAD-a, dok je predsjednik Predstavničkog doma Kongresa, republikanac John Boehner kazao da će sporazum smanjiti državnu potrošnju u idućih 10 godina za 500 milijardi dolara.
Analize Rusije i Brazila
Američki astronomski deficit ne brine samo Obamu i građane Sjedinjenih država koji su već sada i svoje praunuke do guše zadužili, već i čitav svijet. Najbolje se to moglo primijetiti na proljetnom zasjedanju MMF-a i Svjetske banke kada su se na udaru kritike našle razvijene industrijske zemlje. Tada su svjetski mediji saopštili kako su predstavnici Brazila i Rusije ustvrdili kako budžetski deficiti mnogih industrijskih zemalja, prije svega SAD-a, predstavljaju ozbiljnu opasnost za stabilnost i razvoj svjetske ekonomije, a ne samo tih zemalja. Oni su tada optužili najveće industrijske zemlje da ubrzano povećavaju svoj javni dug, te da novi ekonomski “armagedon” svijet može zadesiti već tokom ove godine. Ako se to desi, brojni svjetski mediji prenose mišljenja stručnjaka kako bismo “vrlo brzo zaboravili na krizu iz 2008“. Naime, tadašnja kriza je izazvana pretjeranom kupovinom kuća na kredit u SAD koje veliki broj građana nije mogao da vraća. Sada, umjesto pretjeranog zaduživanja građana, imamo pretjerano zaduživanje država i glad koja najstrašnije prijeti najnerazvijenijim zemljama- smatraju stručnjaci.

Ove strahove je ubrzo opovrgao Timothy Geithner, sekretar za finansije SAD, i Wolfgang Schäuble, njemački ministar finansija, koji su, komentarišući tvrdnje koje su se mogle čuti na skupu MMF-a i Svjetske banke, izjavili kako ti strahovi Brazila i Rusije nisu opravdani. Geithner čak tvrdi da će administracija predsjednika Baracka Obame nedavno najavljenim programom štednje znatno smanjiti ogroman državni dug najveće privredne sile na svetu koji sada iznosi 11 odsto ukupnog bruto domaćeg proizvoda. Međutim, šta će se desiti ako Obamin plan ne uspije, kao što u potpunosti nisu uspjeli i raniji planovi njegove administracije o ubrzanom izlasku iz recesije i kao što je kroz iglene uši provukao svoj nacrt budžeta za ovu godinu, Geithner nije rekao, zbog čega se i dalje brojni pribojavaju „ekonomskog armagedona“.

Sjećanje na genocid u Srebrenici

Noseći "Srebrenički cvijet" svi se sjećamo i pamtimo kako se nikome ne bi ponovio genocid bilo gdje u svijjetu!

U Oslobođenju radovi sa kolokvija "Islamska scena u BiH"

U danjašnjem Oslobođenju u prilogu Pogledi nožete pročitati izlaganja Mustafe ef. Spahića, prof. dr. Enesa Karića i prof. dr. Fikreta Karčića sa kolokvija "Islamska scena u BiH". Organizatori bi uskoro trebali štampati i zbornik sa svim radovima pa će i to biti dostupno.

Različiti medijski izvještaji o kolokviju u Sarajevu

Reis Cerić na naučnom skupu "Islamska scena u BiH": Tražimo iste aršine za sve!
Autor F. KARALIĆ – Dnevni Avaz, 2011-07-06 06:12:00

Ako se u Gornju Maoču šalje 600 policajaca, zašto se isto to ne uradi 12. jula u Srebrenici, kada se usred čaršije vrijeđaju žrtve, rekao reis Cerić

Prvi dan naučnog skupa „Islamska scena u BiH“ koji je jučer počeo na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, a na kojem, osim kompetentnih stručnjaka, učestvuju i državni službenici, novinari i diplomati, obilježila je debata o pojavama alternativnih islamskih učenja u BiH. Kolokvij su organizirali Fondacija „Konrad Adenauer“ i Udruženje ilmijje Islamske zajednice (IZ) u BiH.
Sigurnost građana
Reisu-l-ulema IZ u BiH Mustafa ef. Cerić podsjetio je na pojave koje su danas na sceni, a dovode se u vezu s islamom. On je kazao da je teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu prošle godine uznemirio sve, a posebno IZ. Također, poručio je da nedjela koje pojedinci čine u ime islama ne čine štetu IZ, jer to nema veze s ovom vjerom.
On je podsjetio da se u BiH svake godine okupljaju pripadnici Ravnogorskog pokreta, koji javno govore o tome da se sprema rat. Baš zbog toga, reis Cerić smatra da država mora biti objektivna i neutralna, te svi pokreti i grupe koji ugrožavaju mir i sigurnost građana moraju biti tretirani po istim kriterijima.
- Ne možete poslati 600 policajaca u Gornju Maoču, a istovremeno gledati kako se 12. jula u Srebrenici usred čaršije vrijeđaju žrtve genocida, koje su dan ranije ukopavali svoje najmilije. Zašto tamo nisu poslati policajci. Mi tražimo da se prema svima primjenjuju isti aršini - kazao je reis Cerić te izrazio nadu da će sljedeći sličan simpozij okupiti i pripadnike drugih vjerskih zajednica i organizacija.
Predstavnik IZ u BiH i učesnik kolokvija prof. Muhamed Jusić kazao je da pitanje islamskog učenja u BiH i svijetu podliježe trendu globalizacije.
Otvoreno govoriti
- Javljaju se različite interpretacije islama, što nužno ne znači da su sva ta učenja negativna. Ipak, postoje neke tendencije koje zabrinjavaju veći dio bh. javnosti. Predstavnici IZ u BiH žele otvoreno razgovarati o tim temama kako bismo napravili mjeru između pluralizma misli, ideja i stavova - rekao je Jusić.
Sekularizam u Turskoj
Reis Cerić je tokom diskusije kazao da je najidealniji oblik sekularizma onaj zastupljen u Turskoj.
- Turski sekularizam je uporediv samo sam sa sobom i ne bi se mogao svugdje primijeniti, čak ni u svim muslimanskim državama. Nadam se da će Turci staviti patent na svoj sekularizam - rekao je reis Cerić.
Brojni stručnjaci
Za dvodnevni skup planirano je sedam tema koje će obraditi kompetentni stručnjaci, a učestvuju Mensur ef. Pašalić, prof. dr. Enes Karić, prof. Mustafa Spahić, prof. dr. Fikret Karčić, doc. dr. Dževad Hodžić, mr. Ahmet Alibašić, prof. Ekrem Tucaković i brojni drugi intelektualci i stručnjaci iz ove oblasti

Islamska scena u BiH: Opasno pretvaranje vjere u ideologiju
Detalj sa dvodnevnog kolokvija; foto: Senad Gubelić
Piše: Edina Kamenica -Oslobođenje
06/07/11 01:57
Turska, Malezija i Indonezija na djelu pokazuju pozitivni sekularizam, istakao prof. dr. Enes Karić • Musliman koji ne priznaje šerijat izlazi iz islama, izjavio reis Cerić • Šerijat se primjenjuje samo na muslimane, objasnio Mustafa Spahić

Kako pomiriti razliku između onoga što pripada državi i onoga što je Božije, upitala je na jučerašnjem, prvom danu kolokvija „Islamska scena u BiH" Sabina Wolkner, direktorica bh. Fondacije „Konrad Adenaur", uz Udruženje ilmijje u BiH, suorganizatora ovog skupa, čiji je cilj da se državnim službenicima, diplomatama, medijskim radnicima pruži što cjelovitija i preciznija informacija o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse.
Odgovorio je prvi prof. dr. Enes Karić, koji je prije toga napravio kratak pregled alternativnih učenja i trvenja, koja su se pojavila odmah nakon smrti Poslanika Muhammeda a. s. Citirajući mišljenje da je „muslimanska povijest uvijek ispod nogu muslimana", dr. Karić je podsjetio na činjenicu da su ti sukobi prvenstveno nastajali iz političkih, kulturološko-civilizacijskih, a tek onda iz teoloških naravi. Za vrijeme prvog halife Ebu Bekra, umro prirodnom smrću 634. godine, dolazi do pobune beduinskih plemena, koja su prihvatila islam, ali ne i zekjat (porez): "Oni su tada bili pobijeđeni, ali su se reintegrirali kada je halifa prešao u Damask", kazao je dr. Karić, istakavši da je 644. g. ubijen h. Omer. Iako se islam širio i država cvjetala, opet je bilo nezadovoljnih. Da ne bi došlo do centralizacije vlasti, h. Omer je zabranio ashabima, najboljim prijateljma Poslanikovim, da sele iz Medine. I halifa Osman je ubijen 656. godine, a uzrok tome je bio rivalitet plemena kojeg je predstavljao, Kurejšija i poklonika Hazreti Alija, koji potom postaje halifa. No, i on je ubijen 661. godine, kao posljedica sukoba mekanskih, aristokratskih i narodnih elemenata. Dakle, istakao je dr. Karić, „trojica halifa su ubijena, a bili su izabrani na demokratski način". Upravo za četvrtog halifu, zeta Poslanikovog, muža njegove kćerke Fatime, od kojeg je, prema shvatanju šija (pristaša, zagovornika) nastupio imamet, dolazi do raskola islamske zajednice, (velike kušnje). Dr. Karić je naglasio da su tri sljedbe ranog islama: sunizam, šiizam, haridžitizam, ali unutar svake od njih je mnoštvo raznih sekti, pravaca, pokreta, „gdje vlada gipka tolerancija": može se biti hanefija po obredu, i mevlevija po uvjerenju, ali haridžija i šija nikad ne može biti ista osoba.
Stara i nova Vijećnica
Dr. Karić je zapitao: "Možemo li se mi izvorno negdje vratiti? Evo, Vijećnica se obnavlja, ali to nikada neće biti ona Vijećnica, nego djelo sadašnjih majstora... Postoji uvijek napetost između reformatora i onog - čime se reformirati", ustvrdio je dr. Karić, a odgovarajući na pitanje, rekao je: "Nije antivjerski, antireligijski da građanska država osigura prostor za različite diskurse, ali postoji i sklonost gledanja da svi muslimani na ovom svijetu ne prihvataju državu, što nije tačno... Šerijat je samo jedan od izvora zakonodavstva... Turska, Malezija i Indonezija na djelu pokazuju pozitivni sekularizam... Naravno, ima sekulara i sekulara. I komunizam je bio sekularan, i fašizam je bio sekularan... Muslimani nisu an block protiv pozitivnog sekularizma", naglasio je prof. dr. Karić, a u diskusiju se uključio i reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je, inače, pozdravivši učesnike, naglasio da „znanje o činjenicama nije i znanje o vrijednostima", te dodao da „čovjek neće biti lojalan ni zajednici ni društvu u kojem nema mogućnost iskazivanja sposobnosti. A prihvatanje zakona je dokaz čovjekove slobode..."
Za reisa Cerića je dilema da li su muslimani za ili protiv sekularizma istrošena... Podsjetivši na razne njegove modele, francuski, američki, komunistički („kada je država silom htjela ukloniti religiju"), reisu-l-ulema je upozorio i na to da se postavljanjem tog pitanja nekada misli da se muslimani žele odreći islama i šerijata: "To se nikada neće dogoditi. Musliman koji ne priznaje šerijat izlazi iz islama... Državu treba praviti na principu demokratije i ljudskih prava, da ljudi odlučuju koliko će biti šerijata i da u sredinama u kojima su nemuslimani manjina njima budu osigurana sva prava. Bez toga nema konstruktivnog dijaloga", kazao je reis Cerić, pomenuvši i sam Tursku „koja je prošla kroz sekularizam i sada su tamo najbolji muslimani. Ali, turski sekularizam je uporediv samo sa sobom, i ja se nadam da će Turci staviti patent na njega". Da li je nepoštivanje zakona države vrsta anarhije, zapitao je predstavnik federalnog MUP-a profesora dr. Muhameda Jusića, koji je, govoreći o islamističkim pokretima u 20. stoljeću i u BiH, istakao da ti pokreti nisu nikad bili monolitni: "Zašto oni hoće da se vrate na izvor, da naprave McDonalds religiju, što se može konzumirati svugdje, kao što su i McDonaldsi svugdje", zapitao je prof. Jusić, zaključivši da je to uvijek odgovor na aktuelno stanje muslimana.

REIS CERIĆ NA KOLOKVIJU 'ISLAMSKA SCENA U BIH':

Turska ima najidealniji sekularizam, nadam se da će ga patentirati
Utorak 05.07.2011.
Na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu danas je počeo dvodnevni kolokvij o temi 'Islamska scena u Bosni i Hercegovini', čiji je inicijator reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić, koji je održao i uvodnu riječ. Skup su zajednički organizirali Udruženje ilmije Islamske zajednice BiH i Fondacija Konrad Adenauer
Cilj kolokvija je da se službenici u državnim službama sigurnosti, pravosuđu i tužilaštvu, medijski djelatnici kao i diplomate u BiH informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse koje se posljednjih godina sreću u BiH, tako da je skup počeo predavanjem prof. dr. Enesa Karića s FIN-a o reformatorskim pokretima i radikalnim grupama u muslimanskoj povijesti, a prof. Muhamed Jusić iz IZ BiH nastavio je predavanjem o temi "Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH".
Nakon ovoga uslijedila je diskusija u radikalnim muslimanskim grupama u BiH, a reis Cerić se dodirnuo i sekularnosti modernih država, iako je tema "Religija i politika u sekularnom društvu" na dnevnom redu tek sutra:
"Bili smo svjedoci agresivnog ateizma, kada je država pokušavala da zatre sva prava vjernika", rekao je Cerić za vrijeme diskusije, dodavši da je najidealniji oblik sekularizma onakav kakav je zastupljen u Turskoj: "Sad su napredna zemlja, zato što su rušili sekularizam. Turski sekularizam je uporediv samo sam sa sobom i ne bi se mogao svugdje primijeniti, ne bi se mogao primijeniti ni u svim muslimanskim državama. Nadam se da će Turci staviti patent na svoj sekularizam".

Cerić je govorio i o šerijatskom pravu, rekavši da se nijedan musliman, bez obzira da li je liberalan ili konzervativan, nikad ne može odreći šerijata, jer bi to ujedno značilo da izlazi iz vjere.
U tom kontekstu, predstavnik Federalnog MUP-a koji je učestvovao u radu kolokvija je pitao koji je onda način da se policija i sigurnosne službe bore protiv terorizma u BiH, kada pripadnici radikalnog islamskog pokreta - kakav je recimo Naser Palislamović, jedan od osumnjičenih za počinjeni teroristički napad na Policijsku stanicu u Bugojnu 2010. godine - ne priznaju zakone države BiH, nego samo Božije zakone.

Na to je prof. Mustafa Spahić sa Gazi Husrev-begove medrese rekao da se šerijat "izričito primijenjuje samo posebno": "Primjena šerijata na univerzalne ljude je nemoguća, jer bi to predstavljalo negaciju slobode. Šerijat se primijenjuje samo na one koji hoće da budu muslimani".
Prof. Spahić je još rekao i da se ljudi moraju boriti i suprotstaviti nasilju i teroru, čak i ako on dolazi od naših najbližih.
"Nije dozvoljeno skrivanje terorista i ratnih zločinaca, kao što je to Srbija radila kad je riječ o Mladiću, a sada će još za to biti i nagrađena", dodao je prof. Spahić.
Profesor FIN-a koji je svojim predavanjem otvorio današnji kolikvij, prof, dr. Enes Karić iskoristio je ovu priliku da kaže da je "veoma važno razvijati kulturu o tome šta je doista Božije kod svećenstva i imama, a šta je ljudsko. Moramo znati da je ophođenje s Kur'anom ljudsko, i zato svako mora imati ljudsku odgovornost kako tumači vjeru".
Prisutne je pozdravila i direktorica Fondacije Konrad Adenauer u BiH Sabine Wolkner koja je rekla da vjerske zajednice, posebno u multietničkim društvima kao što je to slučaj u BiH, treba da se otvore za razgovor da bi doprinijele razumijevanju.
Ipak, da od razgovora nema ništa, postalo je jasno vrlo brzo kada smo zamolili reisu-l-ulemu Mustafu ef. Cerića za intervju za DEPO PORTAL.
Nakon njegovog mlakog stiska ruke i našeg upita, reis je kratko rekao da nema vremena. Na naše insistiranje da intervju možemo dogovoriti i za narednu sedmicu ili nekad kad njemu odgovara, čovjek koji je prethodno slatkorječivo pred kamerama u izjavi govorio da u Islamskoj zajednici BiH "hoće da čuju sve glasove, i one koji nam se ne dopadaju", uputio nas je na Ekrema Tucakovića, glasnogovornika IZ BiH, koji ga prati u stopu. Rekao je da će se brzo vratiti, pa smo ga sačekali da isprati reisa Cerića do svog auta, međutim on se ni nakon 15 minuta čekanja nije vratio na FIN. Tako smo, uprkos dobroj namjeri, ostali bez intervjua sa vrhovnim poglavarom IZ u BiH.
(DEPO/md)

Islam između tradicije i ekstremizma
SRNA - 05.07.2011 14:12
SARAJEVO - Neke od alternativnih islamskih grupa koje djeluju u BiH nisu u skladu sa zapadnim shvatanjem demokratije ili ravnopravnosti polova, izjavila je danas u Sarajevu Sabina Volkner, direktor Fondacije "Konrad Adenauer" u BiH.
"Nepotpune informacije o alternativnim islamskim pokretima često dovode do njihovog precjenjivanja ili potcjenjivanja, kao i osjećaja nesigurnosti", ocijenila je Volknerova na početku dvodnevnog skupa o temi "Islamska scena u BiH".
Muhamed Jusić iz Islamske zajednice u BiH je konstatovao da različite interpretacije islama koje su nekada bile strane na prostorima BiH "zapljuskuju obale tradicionalnog islama".
Prema njegovim riječima, to ne znači da su svi ti novi trendovi, novi pravci i učenja, po automatizmu negativni, ali Jusić upozorava da postoje tendencije koje na neki način zabrinjavaju veći dio javnosti u BiH, pa i Islamsku zajednicu.
"Islamska zajednica je otvorena za različite stavove i učenja, ali ima moralnu obavezu da sačuva tradicionalno učenje i da garantuje da se u tom otvaranju prema muslimanskom svijetu čitav proces ne odvede u pogrešnom pravcu, da ne skrene u nekom pravcu radikalizma, ekstremizma, što bi bilo kontraproduktivno", zaključio je Jusić.
Poglavar Islamske zajednice u BiH reis Mustafa Cerić rekao je na otvaranju skupa u Sarajevu da "slobodna zajednica znači toleranciju različitih uvjerenja.
Skup koji je organizovala Fondacija "Konrad Adenauer" u saradnji sa Udruženjem ilmije, okupio je službenike iz oblasti bezbjednosti, pravosuđa i medija, kao i diplomate, a za cilj ima informisanje o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse posljednjih godina u BiH

Saopćenje MINA:
Sarajevo, 5. juli 2011. (MINA) - „Islamska scena u BiH", naziv je dvodnevnog kolokvija koji je u organizaciji Udruženja ilmijje IZ u BiH i saradnji s Fondacijom Konrad Adenauer danas počeo na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu.
Cilj kolokvija je da se službenici u državnim službama sigurnosti, pravosuđa i tužilaštva, medijski radnici, kao i diplomate u BiH, informiraju o pojavama alternativnih islamskih učenja i islamske prakse koje se posljednjih godina sreću u BiH.
Nakon pozdravnih govora Mensura Pašalića, predsjednika Udruženja ilmije i Sabine Volkner, direktorice Fondacije Konrad Adenaur, kolokvij je zvanično otvorio reisu-l-ulema dr. Mustafa Cerić uvodnim referatom u kojem je dao presjek islamskih pogleda na život i društvo i aktuelne pojave koje su danas na sceni, a dovode se u vezu s islamom.
Danas prvog dana rada Kolokvija referate su imali prof. dr Enes Karić: Reformatorski pokreti i radikalne grupe u muslimanskoj povijesti, prof. Muhamed Jusić: Islamistički pokreti u XX stoljeću i njihovo prisustvo u BiH prof. Mustafa Spahić: Sociološko-politička analiza pojave radikalizma, prof. Dr Fikret Karčić: Alternativne muslimanske grupe između šerijata i sekularnog prava.
Sutra, drugog dana izlaganja će imati doc. dr Dževad Hodžić: Religija i politika u sekularnom društvu, mr. Ahmet Alibašić: Islamski spektar - terminološko razgraničenje i prof. Ekrem Tucaković: Uloga IZ, medija i državnih institucija u pronalaženju rješenja. (Rijaset.ba)

Tarik Ramadan u Sarajevu

Radikalna reforma i islamska misao za 21. stoljeće

Priredio: Muhamed Jusić (Preporod)
Foto: Nahla

U Sarajevu je u multimedijalnoj sali Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“ na Otoci održan cjelodnevni seminar „Radikalna reforma: islamska misao za 21. stoljeće“ na kojem je dr. Tarik Ramadan prisutnima predstavio svoje ideje o potrebi sistematske reforme islamske misli te vlastitu viziju tog zahtjevnog procesa. Ovaj dobro posjećeni seminar su organizovali Nahla, Centar za napredne studije i Centar za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva. Moderator seminara je bio direktor CNS-a prof. Ahmet Alibašić.
Dr. Ramadan je našoj javnosti dobro poznat autor koji je već u nekoliko navrata boravio u našoj zemlji, a znatan broj njegovih knjiga je već preveden na bosanski jezik. Profesor je savremenih islamskih studija na Fakultetu orijentalnih studija Oksfordskog univerziteta i viši saradnik- istraživač na St. Anthony koledžu na istom univerzitetu kao i na Univerzitetu Doshisha u Kyotu. Osim toga je i predsjednik Evropske muslimanske mreže (EMN) sa sjedištem u Briselu, a u evropskim muslimanskim krugovima važi za jednog od najistaknutijih glasova reformističkog islama, najprije zbog toga što, kako stoji u pozivnom pismu organizatora seminara, svoje suvjernike muslimane u zapadnim društvima bodri da više učestvuju u društvenom životu. Ramadan hrabro poziva sva muslimanska društva i zajednice na radikalnu reformu i suprotstavlja se svima koji se zaklanjaju iza tvrdnji da je reforma opasna, tuđinska izopačenost i izdaja vjere.

Transformacijska umjesto adaptacijske reforme
I u njegovom izlaganju na sarajevskom seminaru se moglo vidjeti da je za njega autentična reforma uvijek utemeljena u islamskim tekstualnim izvorima, duhovnim ciljevima i naučnoj tradiciji. Međutim, oni reformistički pokreti koji su zasnovani na novom tumačenju tekstualnih izvora, a koji pri tom koriste tradicionalne metodologije i strategije, odgovore mogu naći samo u adaptaciji na krizu sa kojom se suočava svijet u globalizaciji. Takva tumačenja, tvrdi Ramadan, dosegla su limite upotrebljivosti.
Ustvari, ako bi se Ramadanova „radikalna reforma“ mogla sažeti u jednu misao, onda bi to upravo bilo insistiranje na „transformacijskoj“ umjesto „adaptacijske“ reforme.
Prema njegovom objašnjenu, adaptacijska reforma“ sadrži i ključni problem za savremenu vjerujuću svijest, jer `adaptiranje` svjetskom poretku i naukama implicitno ima dvostruki stav prema stvarnosti. S jedne strane, priznaje se da se svijet mijenja i pristaje se na promjenu, `skupa sa svijetom`. Ali, s druge strane, `adaptacija` na ono što svijet postaje doživljava se kao neminovnost, sudbina.“ Zato postaje važno zaštititi etiku, suočenu sa razvojem, razvojem koji se prihvata, a da se niko i ne zapita kakva je njegova priroda.
„Transformacijska reforma“ koju Ramadan zagovara je zahtjevnija, po tome što pravi novi korak, dodaje novi uvjet cijelom procesu. Njen je cilj promjena poretka stvari u ime etike kojoj pokušava biti vjerna. Drugim riječima, transformacijska reforma pravi novi korak od Teksta do konteksta – da se na kontekst djeluje i da ga se popravlja, a ne da se njegovi nedostaci i nepravda prihvate kao stvar sudbine (kojoj bi se jednostavno moralo prilagoditi). Taj dalji korak zahtijeva da se ispuni jedan temeljni uvjet: stjecanje obimnog znanja o kontekstu, potpuno ovladavanje svim naučnim područjima, uključujući humanističke i egzaktne nauke. Jedino tako će biti moguće valjano djelovati na svijet i na njegov poredak. Dalji korak, u kasnijem toku procesa, otkrit će, vjeruje Dr. Ramadan, jedan osnovni uvjet iz ranijeg toka procesa: reforma kojoj je cilj da promijeni svijet - kao i da osigura novo čitanje Tekstova - ne može se osloniti samo na stručnu analizu Teksta, već zahtijeva punu i jednakopravnu integraciju sveg raspoloživog ljudskog znanja.
On tvrdi da je upravo ovo ono „radikalno“ u njegovoj reformi, tj. njegovo insistiranje na okretanju ka „transformaciji“ modernog svijeta, umjesto samo ka „adaptaciji“ na njegove uvjete, što demonstrira jedan jasan i zahtjevan stav.
Nadalje, Ramadan smatra kako su neki muslimanski mislioci prihvatili takvu pretpostavku, pa neprekidno pokušavaju pokazati da oni jesu „napredni“. To čine kroz stalno „adaptiranje“, koje se na kraju pretvara u potpunu „intelektualnu asimilaciju“ na uvjete debate kako ih je postavila zapadnjačka elita. Na taj način miješaju potrebnu samokritiku sa podčinjavanjem razuma zakonu vladajućeg sistema.
Između samoizolacije učenjaka prava (fukaha’), koji se fetvom, bez prinude, adaptiraju na postojeći poredak i time ga, logično, potvrđuju, i rastakanja misli kroz samokritički pristup koji nekad ide do samoporicanja i poricanja vlastitih sposobnosti da se nađu alternative, postoji još jedan put kojeg je dr Ramadan pokušao predstaviti na sarajevskom seminaru i kojeg je sažeo u svojoj knjizi „Radikalna reforma“ koja je ovih dana objavljena u Sarajevu na bosanskom jeziku u prijevodu Azre Mulović. Knjigu su izdali El-Kalem i Centar za napredne studije. Svi oni koji su zainteresovani za detaljnu razradu Ramadanove argumentacije moći će je naći u ovom zanimljivom štivu. Tako će svi oni koji budu čitali ovo štivo između ostalog moći vidjeti da se na tom putu prekida sa tradicijom koja je, zbog straha, postala tako sklerotična i okoštala, i da se u njoj kritikuje potpuna predaja, koju često motivira isti strah, isti nedostatak samopouzdanja. U njoj dr. Ramadan poziva muslimane na novu, sigurniju ravnotežu, kao i novu, stimulativniju energiju, kako bi mogli dati svoj doprinos i predložiti svoja rješenja u svijetu današnjice i sutrašnjice.
Ovakvo Ramadanovo promišljanje reforme islamskog prava i jurisprudencije je prirodnim slijedom zaključivanja dovelo do kritike ne samo konzervativnih pravnih autoriteta, sklonih slijepom oponašanju klasičnih pravnih rješenja (ar. taklid), nego i onih koji se smatraju reformistički nastrojenim, umjerenim, popustljivim (mutesahil) ili čak, liberalnim.
Zato i ne čudi da se njegova vizija reforme odmah našla u konfliktu, između ostalih, i sa idejom u usponu o tzv. Fikhu manjina (fikhul-akalijat) za koje dr. Ramadan smatra da samo više guraju muslimane u izolacionizam i da ih obeshrabruju da traže svoje mjesto u zapadnim društvima, dajući svoj puni doprinos njihovom napretku.

Tekst i kontekst
U prvom dijelu svoga izlaganja u Sarajevu dr. Ramadan je propitivao historijski
etablirane izvore, kategorije, više ciljeve, instrumente i metodologije islamskog prava i jurisprudencije, te autoritet koji je tradicionalna islamska geografija znanja pripisala
učenjacima teksta ('ulemaun-nusus), a za razliku od učenjaka konteksta ('ulemaul-vaki'), odnosno društvenim i prirodnim naučnicima. Govorio je i o terminologiji bitnoj za sam proces reforme kao i utemeljenosti samog pojma „reforme“, „obnove“ i „transformacije“ u muslimanskoj tradiciji.
U ovom djelu razrade teorije posebno je bitno zapažanje prema kojem pobliže istraživanje otkriva da su učenjaci bliži vremenu Poslanika i ashaba manje brinuli o potencijalnim prekršajima svojih savremenika, a da su više vjerovali u svoje sposobnosti da shvate značenja i modalitete primjene Tekstova u vlastitim sredinama. Ono što najviše određuje pristup ashaba i prve uleme jeste njihovo savršeno poznavanje društva „iznutra“. Njihov prirodan stav prema Tekstovima implicitno pretpostavlja takvo poznavanje sredine i omogućuje im da ustanove veze, da osmisle adaptacije, da „čitaju“ Tekst drugačije.
Ovo znanje o društvu bilo je endogeno, uzimalo se previše zdravo za gotovo, te se nije moglo
porediti sa egzogenim znanjem, onim koje se željelo steći (tj. znanju o tekstualnim izvorima). Iz tog vremena se ne može naći neka razgovijetna referenca na znanje o okruženju, osim kao
dodatak znanju Tekstova. Međutim, bilo koja ozbiljna studija djela pravnih učenjaka, posebno
ranijih, poput Malika ili Ebu Hanife, pokazuje njihovu kompetentnost kako u pogledu Tekstova, tako i sekundarnih izvora (istihsan, istislah, ‘urf, itd.) na koje su se oslanjali. Ta kompetentnost prvenstveno proishodi iz jednog implicitnog elementa u bavljenju Tekstovima, a to je njihovo poznavanje vlastitih društava ili područja u kojem su sami prakticirali pravo. Škola viših ciljeva čiji je najznačajniji predstavnik imam Eš-Šatibi a koju dr Ramadan koristi kao bitnu osnovu za razradu vlastite vizije reforme i idžtihada, ne bi predstavljala tako originalan doprinos, da u opisu sâme metodologije nije obuhvatala svijest o ljudskom i društvenom kontekstu. Pitanje koje dr. Ramadan nameće je da li su učenjaci išli dovoljno daleko u integriranju konteksta u elaboraciju prava i jurisprudencije. Odnosno, treba li znanje o kontekstu, koje je prvo bilo prirodno (za ashabe i prve učenjake), a potom implicitna ili sekundarna referenca u metodologiji osnova prava i jurisprudencije, dakle, treba li znanje o kontekstu steći novi status, budući je postalo tako složeno i sada zahtijeva da se u obzir uzimaju brojni, „teški“ parametri? Ako je tako, ne bismo li trebali preispitati položaj ljudskog i društvenog okruženja u geografiji izvora islamskog prava i jurisprudencije?
Stoga, dr. Ramadan predlaže novu metodologiju islamskoga prava, usuli fikha, po kojoj će učenjaci teksta i konteksta ravnopravno raditi na izvođenju viših ciljeva i normi Šerijata.
S obzirom da je tokom čitavog sarajevskog seminara trajala i zanimljiva debata i diskusija među prisutnim o brojnim segmentima Ramadanove vizije reforme, jedno od pitanja koje je posebno aktuelizirano bilo je ono o tome šta je novo u Ramadanovom pristupu već duže vremena prisutnom konceptu „kolektivnog idžtihada“ u kojem učenjaci teksta konsultuju učenjake konteksta i traže njihovo mišljenje o složenim životnim realnostima koje zahtijevaju šerijatski stav.
Naime, Ramadan smatra kako učenjaci Teksta (‘ulema’ an-nusus) i učenjaci konteksta (‘ulema’ el-vaki‘) odsada moraju raditi zajedno i, što je najbitnije, ravnopravno, kako bi se dali na posao radikalne reforme koju zagovara. U knjizi „Radikalna reforma“ on ove svoje stavove detaljnije razrađuje podsjećajući nas da učenjaci teksta koji praktikuju „idžtihad“ (mudžtehidun, fukaha) u različitim nacionalnim ili međunarodnim krugovima širom svijeta (u Saudijskoj Arabiji, Kairu, Damsku, Teheranu, Komu, Kuvajtu, Ammanu, Džakarti, ali, također i u Vašingtonu, Dablinu i drugim gradovima- a koliko je autor ovog osvrta mogao dokučiti, slična je situacija i sa Vijećem za fetve kod nas u BiH) uvijek su iskazivali potrebu da im se u radu priključe oni naučnici koji bi mogli ponuditi precizne informacije o stupnju znanja u određenoj oblasti ili mogućim posljedicama neke tehnike ili naučne prakse. Međutim, dr. Ramadan primjećuje, kako ono što se prihvata u eksperimentalnim i medicinskim naukama, zbog njihove egzaktnosti ili preciznih ekspertiza, ne prihvata se u društvenim naukama gdje takvih konsultacija, smatra dr. Tarik, skoro da i nema.
Ramadan smatra kako s reformom treba početi tako što ćemo učenjake konteksta priznati za ulemu, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se oni smatraju samo „intelektualcima“, „misliocima“ i ponekad „specijalistima“. Zatim se on zalaže za hitno formiranje specijaliziranih komisija za istraživanje i fetve u kojima bi „podjednako“ i „ravnopravno“ bili zastupljeni učenjaci konteksta u koje bi mogle zadovoljiti tri suštinska uvjeta: opće razumijevanje ciljeva dviju Knjiga, svijesti o višim ciljevima u određenom polju istraživanja (tekstova ili djela iz konkretnog naučnog područja) i specijalizirano znanje o datom predmetu iz prve ruke... Nadalje, oni se ne bi više samo konsultirali sa ovim stručnjacima, već radili skupa, sa jednakim kompetencijama i legitimnošću, kako bi se, u ime viših ciljeva, opskrbili sredstvima razumijevanja stvarnosti u svoj njenoj kompleksnosti i kako bi tu stvarnost uspjeli promijeniti nabolje.
Nakon razrade teoretskog dijela vizije „radikalne reforme“ dr. Ramadan je na konkretnim primjerima pokazao šta bi primjena ove nove metode mogla praktično značiti za preporod islamske misli u nekim od ključnih segmenata svakodnevnog modernog života, ne samo muslimanskih društava. Na seminaru je profesor izdvojio samo nekoliko tzv. „studija slučaja“, a u knjizi su obrađeni i drugi kojima se do sada bavio (iako je najavio da će se u narednim danima baviti i nekim drugim, poput principa halal-hrane). Tako on principe nove radikalne reforme primjenjuje na nekoliko „studijskih slučajeva“ kako bi se, kako kaže, istim moglo pristupiti sa novog ili barem sa kritičkog gledišta, te kako bi se otvorili novi putevi istraživanja u poljima gdje je islamska misao zastala, postala bojažljiva, defanzivna i stidljiva. Te oblasti kojima se knjiga bavi su: islamska etika i muslimanske nauke, kultura i umjetnost, žena: tradicija i oslobođenje, ekologija i ekonomija, društvo, obrazovanje i moć, etika i univerzalije.
Ramadanova vizija „radikalne reforme“ će vjerovatno uzburkati brojne duhove kod muslimanske intelektualne elite. Mnogi se vjerovatno neće složiti sa svim što pročitaju u knjizi istoimenog naslova; za neke će to biti previše smiono, za druge vjerovatno premalo. Ako nakon ovih ideja ipak ne dođe do „radikalne reforme“ muslimanske savremene misli i metodologije prava, do radikalne diskusije sigurno hoće, a i to je uspjeh.

Više o samoj ideji radikalne reforme pročitajte u sažetku knjige Radikalna reforma: islamska etika i oslobođenje (prevela Azra Mulović, Sarajevo, El-Kalem i CNS, 2011) na bosanskom jeziku koji je priredio Mirza Sarajkić: Radikalna reforma (sažetak).
Više o Ramadanovoj posjeti Balkanu možete naći na stranici CNS-a

Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-a

Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-a

U UN-u ništa novo

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 28.06.2011.)

Južnokorejac Ban Ki-moon (67) u utorak, 21.6.2011., u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija izabran je na drugi petogodišnji mandat na položaju generalnog sekretara. Njegov izbor bio je gotovo siguran jer nije imao predloženog suparnika, a osim toga već ranije je dobio podršku 15 zemalja Vijeća sigurnosti UN-a, među kojima su najvažniji svjetski igrači te najveći UN-ov donator - Sjedinjene Američke Države, bez kojih se u ovoj globalnoj organizaciji ništa ne dešava.

Šta su temelji budućnoati
Ki-moonov će drugi mandat trajati od 1. januara 2012. do 31. decembra 2016. što većina analitičara tumači kao siguran znak da se u UN ništa značajno neće mijenjati i da će se, prema mišljenju njenih kritičara, nastaviti dugogodišnja politika neefikasnosti, ispraznih debata o svemu i svačemu bez efektivnih politika i sa tonama rezolucija koje se provode samo kada se poklope sa interesima globalnih velesila. Odgovor na pitanje kako je ovaj bivši ministar vanjskih poslova Južne Koreje dobio jednoglasnu podršku u instituciji koja je poznata po tome da se teško oko bilo čega može usaglasitih mnogi vide upravo u njegovom dosadašnjem angažmanu i, iznad svega, pragmatičnom načinu vođenja UN-a.
Naime, u svojoj kampanji za drugi mandat Ban Ki-moon se nije mogao pohvaliti nekim velikim uspjesima u periodu u kojem je vodio „svjetsku vladu“. Vjerovatno i sam svjestan ove činjenice tokom kandidature i nakon pobjede konstantno je isticao kako je u svom prvom mandatu samo postavljao „čvrste temelje“ te da bi tek u godinama koje su pred nama trebali pristizati prvi konkretni rezultati. Tako smo u njegovom prvom obraćanju nakon reizbora mogli čuti kako su „zajedničkim radom postavljeni čvrsti temelji budućnosti“ te je podsjetio na napredak postignut na poljima kao što su borba protiv klimatskih promjena, nuklearno razoružanje, globalno zdravlje, održivi razvoj, obrazovanje, demokratija, prava žena...
Kako će očekivana druga faza izgradnje na „čvrstim temeljima“ izgledati, nikome još nije jasno, a čini se ni samom Banu koji je najavio da će tek u septembru, na redovnom godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a, ponuditi " širu dugoročnu viziju".
Za razliku od kritičara koji zagovaraju jačanje UN-a (ne treba zaboraviti da postoje i one političke i ideološke struje koje UN kritikuju sa potpuno drugih osnova zagovarajući manju ulogu ove „svjetske vlade“ i više unitarizma svjetskih velesila) Joseph Deiss, predsjednik Generalne skupštine je pohvalio novog/starog generalnog sekretara zbog njegovog „istaknutog vodstva“ i zbog „jačanja uloge i prisutnosti UN-a na svjetskoj sceni“.
„U kompleksnom i teškom međunarodnom okruženju on je ojačao ulogu i prisutstvo UN-a usvajajući refomske mjere, pokrećući uzbudljive i inovativne inicijative te vjerno i konstantno pozivajući na poštivanje ljudskih prava, vladavinu prava i druge vrijednosti utemeljene u UN- ovoj povelji.“- rekao je Deiss pred Skupštinom. Konkretnih velikih rezultata ili dugo najavljivanih reformi nije bilo i onda se postavlja pitanje, ako značajni rezultati nisu Banu osigurali drugi mandat, šta onda jeste?

Jedna od najvećih vrlina Bana je to što na poziciji generalnog sekretara nije stvarao mnogo kontraverzi i što se nije previše petljao u krupna politička pitanja kao što je američki rat u Iraku, ruska intervencija u Gruziji, nastavak okupacije Palestine i izgradnje jevrejskih doseljeničkih nastambi i druga vruća pitanja u kojima velike sile imaju svoj interes, već pitanjima od općeg interesa za čovječanstvo kao što su globalno zagrijavanje i humanitarni i razvojni projekti u zemljama Trećeg svijeta.
Doveo sunarodnjake
Tom politikom on nije stvarao mnogo neprijatelja među svjetskim moćnicima, a naročito ne u Washingtonu. Upravo se možda u tome i krije razlog njegove neupitne podrške koju je dobio i ovaj put. Tako je CBS NEWS voditelj večernjih vijesti Banov reizbor nazvao pobjedom Washingtona koji ni u jednom od sedam prethodnih lidera na ovoj poziciji nije ima nekoga s kim su bolje sarađivali. Kao jednu od najvećih vrlina novinar je izdvojio njegovu javnu podršku UN i NATO-u u nastojanju da intervencijama zaštite civile širom svijeta.
Da će nezamjeranje „velikima“ i goli politički pragmatizam biti bit njegove politike bilo je jasno još prvog dana njegovog prvog mandata. Tako je ostalo zabilježeno kako je odmah nakon što je potvrđen njegovi izbor na poziciju generalnog sekretara u prvom obraćanju medijima (2.1.2007) odbio da osudi pogubljenje Saddama Husejna. Tada je na upit novinara o stavu UN-a samo izjavio kako svaka država ima pravo da zauzme vlastiti stav prema pitanju izricanja smrtnih kazni za svoje građane. Naravno, njemu je dobro bio poznat dugogodišnji stav UN-a koji se protiv smrtnoj kazni zbog „česte pojave da se na taj način krše ljudska prava“. Kada je procijenio da politički pritisak iz Washingtonom neće biti toliko jak kao u slučaju pogubljenja Saddama, on se korigovao i već za nekoliko dana, 6.januara 2007. preko svoga glasnogovornika pozvao iračke vlasti da ne izvrše pogubljenja onih koji su osuđeni na smrt u toj zemlji aludirajući prije svega na izvršenje smrtnih presuda koje su očekivali dvojica visoko pozicioniranih Saddamovih saradnika- Barzan al-Tikriti i Awad al-Bandar osuđeni na smrt zbog ubistva 148 šiita u iračkom selu Dudžejl 1980.
Jedna od rijetkih kontraverzi koja se veže za Ban Ki-moona je ona o kojoj je pisao The Washington Post a prema kojoj su se brojni uposlenici i delegati u UN-u žalili na to kako Ban na ključnim pozicijama ove organizacije favorizuje svoje sunarodnjake. List je tada tvrdio kako su i raniji šefovi u UN-u, poput Kurt Waldheima (Austria), Javier Pérez de Cuéllara (Peru) i Boutros Boutros-Ghalija (Egipat) dovodili svoje sunarodnjake i najbliže saradnike na ključne pozicije, ali nikada u obimu u kojem je to uradio sadašnji generalni sekretar. Tako ovaj američki list tvrdi kako je samo u prvoj godini svoga mandata Ban na ključne pozicije UN-a doveo dvadeset posto svojih sunarodnjaka. On se pak branio kako su svi oni kompetentni i visoko kvalifikovani za funkcije koje obavljaju, a da su kritičari „puki rasisti“.

Oni koji ga hvale pak kažu da njegova strategija „tihe diplomatije“ donosi više koristi UN-u nego otvorene kritike i osude njegovih prethodnika. Oni ističu kako je UN pod njegovim vodstvom odradio odličan posao u obnovi Haitija i pomoći nastradalim nakon stravičnog zemljotresa. Spominju se i neki drugi projekti poput onog koji daje podršku ženama liderima, ali i njegova spremnost da putuje po svijetu i susreće se sa svim akterima svjetskih kriza. Naročito mu odaju priznaje što je akcent UN-ova djelovanja stavio na barem deklarativnu promociju i zaštitu ljudskih prava te jasno podvukao razliku između nepristranosti i neutralnosti. Tako je u više navrata u svojim javnim nastupima izjavio kako Ujedinjeni narodi moraju biti nepristrani, ali ne i neutralni u slučajevima u kojima se krše ljudska prava i u sličnim situacijama. U jednom razgovoru za francusku agenciju France Presse prije nego je objavio svoju drugu kandidaturu izjavio je: "Često sam nailazio na iskrivljenu tezu da UN mora biti u svemu neutralan. Ja smatram da mora biti nepristran“.
"Kad je riječ o priznatim međunarodnim načelima poput ljudskih prava, Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neutralni. Smatram da je nužno prokazati kao krivca svakog ko krši ljudska prava, svakog ko krši međunarodne humanitarne zakone", dodao je.
"Ne možemo ostati neutralni u takvim slučajevima, moramo poduzeti nužne mjere kako bi krivci bili proglašeni odgovornima. Mora se jasno napraviti razlika između neutralnosti i nepristranosti. Ujedinjeni narodi zadržavaju načelo nepristranosti, ali kad je riječ o vrijednostima i načelima priznatim u cijelom svijetu, Povelja UN-a nam daje mandat da ta načela sačuvamo i zaštitimo", dodao je u razgovoru kojeg su prenijeli i brojni mediji u regionu.
Iako je teško ustvrditi kako UN kojeg gospodin Ban predvodi istinski postupa po ovom njegovom principu, dobro je da se o tome barem govori i da je najodgovornijim ljudima UN-a postalo jasno sve licemjerstvo i apsurdnost „neutralnosti UN-a“ kojoj smo se mi u BiH osvjedočili tokom proteklog rata, pa makar još uvijek ne bili spremni poduzeti konkretne mjere kao bi se uloga UN i njihovi kapaciteti u tom smislu promijenili.