Reizbor Ban Ki-moona za generalnog sekretara UN-aU UN-u ništa novo
Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 28.06.2011.)
Južnokorejac Ban Ki-moon (67) u utorak, 21.6.2011., u Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija izabran je na drugi petogodišnji mandat na položaju generalnog sekretara. Njegov izbor bio je gotovo siguran jer nije imao predloženog suparnika, a osim toga već ranije je dobio podršku 15 zemalja Vijeća sigurnosti UN-a, među kojima su najvažniji svjetski igrači te najveći UN-ov donator - Sjedinjene Američke Države, bez kojih se u ovoj globalnoj organizaciji ništa ne dešava.
Šta su temelji budućnoati
Ki-moonov će drugi mandat trajati od 1. januara 2012. do 31. decembra 2016. što većina analitičara tumači kao siguran znak da se u UN ništa značajno neće mijenjati i da će se, prema mišljenju njenih kritičara, nastaviti dugogodišnja politika neefikasnosti, ispraznih debata o svemu i svačemu bez efektivnih politika i sa tonama rezolucija koje se provode samo kada se poklope sa interesima globalnih velesila. Odgovor na pitanje kako je ovaj bivši ministar vanjskih poslova Južne Koreje dobio jednoglasnu podršku u instituciji koja je poznata po tome da se teško oko bilo čega može usaglasitih mnogi vide upravo u njegovom dosadašnjem angažmanu i, iznad svega, pragmatičnom načinu vođenja UN-a.
Naime, u svojoj kampanji za drugi mandat Ban Ki-moon se nije mogao pohvaliti nekim velikim uspjesima u periodu u kojem je vodio „svjetsku vladu“. Vjerovatno i sam svjestan ove činjenice tokom kandidature i nakon pobjede konstantno je isticao kako je u svom prvom mandatu samo postavljao „čvrste temelje“ te da bi tek u godinama koje su pred nama trebali pristizati prvi konkretni rezultati. Tako smo u njegovom prvom obraćanju nakon reizbora mogli čuti kako su „zajedničkim radom postavljeni čvrsti temelji budućnosti“ te je podsjetio na napredak postignut na poljima kao što su borba protiv klimatskih promjena, nuklearno razoružanje, globalno zdravlje, održivi razvoj, obrazovanje, demokratija, prava žena...
Kako će očekivana druga faza izgradnje na „čvrstim temeljima“ izgledati, nikome još nije jasno, a čini se ni samom Banu koji je najavio da će tek u septembru, na redovnom godišnjem zasjedanju Generalne skupštine UN-a, ponuditi " širu dugoročnu viziju".
Za razliku od kritičara koji zagovaraju jačanje UN-a (ne treba zaboraviti da postoje i one političke i ideološke struje koje UN kritikuju sa potpuno drugih osnova zagovarajući manju ulogu ove „svjetske vlade“ i više unitarizma svjetskih velesila) Joseph Deiss, predsjednik Generalne skupštine je pohvalio novog/starog generalnog sekretara zbog njegovog „istaknutog vodstva“ i zbog „jačanja uloge i prisutnosti UN-a na svjetskoj sceni“.
„U kompleksnom i teškom međunarodnom okruženju on je ojačao ulogu i prisutstvo UN-a usvajajući refomske mjere, pokrećući uzbudljive i inovativne inicijative te vjerno i konstantno pozivajući na poštivanje ljudskih prava, vladavinu prava i druge vrijednosti utemeljene u UN- ovoj povelji.“- rekao je Deiss pred Skupštinom. Konkretnih velikih rezultata ili dugo najavljivanih reformi nije bilo i onda se postavlja pitanje, ako značajni rezultati nisu Banu osigurali drugi mandat, šta onda jeste?
Jedna od najvećih vrlina Bana je to što na poziciji generalnog sekretara nije stvarao mnogo kontraverzi i što se nije previše petljao u krupna politička pitanja kao što je američki rat u Iraku, ruska intervencija u Gruziji, nastavak okupacije Palestine i izgradnje jevrejskih doseljeničkih nastambi i druga vruća pitanja u kojima velike sile imaju svoj interes, već pitanjima od općeg interesa za čovječanstvo kao što su globalno zagrijavanje i humanitarni i razvojni projekti u zemljama Trećeg svijeta.
Doveo sunarodnjake
Tom politikom on nije stvarao mnogo neprijatelja među svjetskim moćnicima, a naročito ne u Washingtonu. Upravo se možda u tome i krije razlog njegove neupitne podrške koju je dobio i ovaj put. Tako je CBS NEWS voditelj večernjih vijesti Banov reizbor nazvao pobjedom Washingtona koji ni u jednom od sedam prethodnih lidera na ovoj poziciji nije ima nekoga s kim su bolje sarađivali. Kao jednu od najvećih vrlina novinar je izdvojio njegovu javnu podršku UN i NATO-u u nastojanju da intervencijama zaštite civile širom svijeta.
Da će nezamjeranje „velikima“ i goli politički pragmatizam biti bit njegove politike bilo je jasno još prvog dana njegovog prvog mandata. Tako je ostalo zabilježeno kako je odmah nakon što je potvrđen njegovi izbor na poziciju generalnog sekretara u prvom obraćanju medijima (2.1.2007) odbio da osudi pogubljenje Saddama Husejna. Tada je na upit novinara o stavu UN-a samo izjavio kako svaka država ima pravo da zauzme vlastiti stav prema pitanju izricanja smrtnih kazni za svoje građane. Naravno, njemu je dobro bio poznat dugogodišnji stav UN-a koji se protiv smrtnoj kazni zbog „česte pojave da se na taj način krše ljudska prava“. Kada je procijenio da politički pritisak iz Washingtonom neće biti toliko jak kao u slučaju pogubljenja Saddama, on se korigovao i već za nekoliko dana, 6.januara 2007. preko svoga glasnogovornika pozvao iračke vlasti da ne izvrše pogubljenja onih koji su osuđeni na smrt u toj zemlji aludirajući prije svega na izvršenje smrtnih presuda koje su očekivali dvojica visoko pozicioniranih Saddamovih saradnika- Barzan al-Tikriti i Awad al-Bandar osuđeni na smrt zbog ubistva 148 šiita u iračkom selu Dudžejl 1980.
Jedna od rijetkih kontraverzi koja se veže za Ban Ki-moona je ona o kojoj je pisao The Washington Post a prema kojoj su se brojni uposlenici i delegati u UN-u žalili na to kako Ban na ključnim pozicijama ove organizacije favorizuje svoje sunarodnjake. List je tada tvrdio kako su i raniji šefovi u UN-u, poput Kurt Waldheima (Austria), Javier Pérez de Cuéllara (Peru) i Boutros Boutros-Ghalija (Egipat) dovodili svoje sunarodnjake i najbliže saradnike na ključne pozicije, ali nikada u obimu u kojem je to uradio sadašnji generalni sekretar. Tako ovaj američki list tvrdi kako je samo u prvoj godini svoga mandata Ban na ključne pozicije UN-a doveo dvadeset posto svojih sunarodnjaka. On se pak branio kako su svi oni kompetentni i visoko kvalifikovani za funkcije koje obavljaju, a da su kritičari „puki rasisti“.
Oni koji ga hvale pak kažu da njegova strategija „tihe diplomatije“ donosi više koristi UN-u nego otvorene kritike i osude njegovih prethodnika. Oni ističu kako je UN pod njegovim vodstvom odradio odličan posao u obnovi Haitija i pomoći nastradalim nakon stravičnog zemljotresa. Spominju se i neki drugi projekti poput onog koji daje podršku ženama liderima, ali i njegova spremnost da putuje po svijetu i susreće se sa svim akterima svjetskih kriza. Naročito mu odaju priznaje što je akcent UN-ova djelovanja stavio na barem deklarativnu promociju i zaštitu ljudskih prava te jasno podvukao razliku između nepristranosti i neutralnosti. Tako je u više navrata u svojim javnim nastupima izjavio kako Ujedinjeni narodi moraju biti nepristrani, ali ne i neutralni u slučajevima u kojima se krše ljudska prava i u sličnim situacijama. U jednom razgovoru za francusku agenciju France Presse prije nego je objavio svoju drugu kandidaturu izjavio je: "Često sam nailazio na iskrivljenu tezu da UN mora biti u svemu neutralan. Ja smatram da mora biti nepristran“.
"Kad je riječ o priznatim međunarodnim načelima poput ljudskih prava, Ujedinjeni narodi ne mogu ostati neutralni. Smatram da je nužno prokazati kao krivca svakog ko krši ljudska prava, svakog ko krši međunarodne humanitarne zakone", dodao je.
"Ne možemo ostati neutralni u takvim slučajevima, moramo poduzeti nužne mjere kako bi krivci bili proglašeni odgovornima. Mora se jasno napraviti razlika između neutralnosti i nepristranosti. Ujedinjeni narodi zadržavaju načelo nepristranosti, ali kad je riječ o vrijednostima i načelima priznatim u cijelom svijetu, Povelja UN-a nam daje mandat da ta načela sačuvamo i zaštitimo", dodao je u razgovoru kojeg su prenijeli i brojni mediji u regionu.
Iako je teško ustvrditi kako UN kojeg gospodin Ban predvodi istinski postupa po ovom njegovom principu, dobro je da se o tome barem govori i da je najodgovornijim ljudima UN-a postalo jasno sve licemjerstvo i apsurdnost „neutralnosti UN-a“ kojoj smo se mi u BiH osvjedočili tokom proteklog rata, pa makar još uvijek ne bili spremni poduzeti konkretne mjere kao bi se uloga UN i njihovi kapaciteti u tom smislu promijenili.
