Tarik Ramadan u Sarajevu

Radikalna reforma i islamska misao za 21. stoljeće

Priredio: Muhamed Jusić (Preporod)
Foto: Nahla

U Sarajevu je u multimedijalnoj sali Centra za edukaciju i istraživanje „Nahla“ na Otoci održan cjelodnevni seminar „Radikalna reforma: islamska misao za 21. stoljeće“ na kojem je dr. Tarik Ramadan prisutnima predstavio svoje ideje o potrebi sistematske reforme islamske misli te vlastitu viziju tog zahtjevnog procesa. Ovaj dobro posjećeni seminar su organizovali Nahla, Centar za napredne studije i Centar za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva. Moderator seminara je bio direktor CNS-a prof. Ahmet Alibašić.
Dr. Ramadan je našoj javnosti dobro poznat autor koji je već u nekoliko navrata boravio u našoj zemlji, a znatan broj njegovih knjiga je već preveden na bosanski jezik. Profesor je savremenih islamskih studija na Fakultetu orijentalnih studija Oksfordskog univerziteta i viši saradnik- istraživač na St. Anthony koledžu na istom univerzitetu kao i na Univerzitetu Doshisha u Kyotu. Osim toga je i predsjednik Evropske muslimanske mreže (EMN) sa sjedištem u Briselu, a u evropskim muslimanskim krugovima važi za jednog od najistaknutijih glasova reformističkog islama, najprije zbog toga što, kako stoji u pozivnom pismu organizatora seminara, svoje suvjernike muslimane u zapadnim društvima bodri da više učestvuju u društvenom životu. Ramadan hrabro poziva sva muslimanska društva i zajednice na radikalnu reformu i suprotstavlja se svima koji se zaklanjaju iza tvrdnji da je reforma opasna, tuđinska izopačenost i izdaja vjere.

Transformacijska umjesto adaptacijske reforme
I u njegovom izlaganju na sarajevskom seminaru se moglo vidjeti da je za njega autentična reforma uvijek utemeljena u islamskim tekstualnim izvorima, duhovnim ciljevima i naučnoj tradiciji. Međutim, oni reformistički pokreti koji su zasnovani na novom tumačenju tekstualnih izvora, a koji pri tom koriste tradicionalne metodologije i strategije, odgovore mogu naći samo u adaptaciji na krizu sa kojom se suočava svijet u globalizaciji. Takva tumačenja, tvrdi Ramadan, dosegla su limite upotrebljivosti.
Ustvari, ako bi se Ramadanova „radikalna reforma“ mogla sažeti u jednu misao, onda bi to upravo bilo insistiranje na „transformacijskoj“ umjesto „adaptacijske“ reforme.
Prema njegovom objašnjenu, adaptacijska reforma“ sadrži i ključni problem za savremenu vjerujuću svijest, jer `adaptiranje` svjetskom poretku i naukama implicitno ima dvostruki stav prema stvarnosti. S jedne strane, priznaje se da se svijet mijenja i pristaje se na promjenu, `skupa sa svijetom`. Ali, s druge strane, `adaptacija` na ono što svijet postaje doživljava se kao neminovnost, sudbina.“ Zato postaje važno zaštititi etiku, suočenu sa razvojem, razvojem koji se prihvata, a da se niko i ne zapita kakva je njegova priroda.
„Transformacijska reforma“ koju Ramadan zagovara je zahtjevnija, po tome što pravi novi korak, dodaje novi uvjet cijelom procesu. Njen je cilj promjena poretka stvari u ime etike kojoj pokušava biti vjerna. Drugim riječima, transformacijska reforma pravi novi korak od Teksta do konteksta – da se na kontekst djeluje i da ga se popravlja, a ne da se njegovi nedostaci i nepravda prihvate kao stvar sudbine (kojoj bi se jednostavno moralo prilagoditi). Taj dalji korak zahtijeva da se ispuni jedan temeljni uvjet: stjecanje obimnog znanja o kontekstu, potpuno ovladavanje svim naučnim područjima, uključujući humanističke i egzaktne nauke. Jedino tako će biti moguće valjano djelovati na svijet i na njegov poredak. Dalji korak, u kasnijem toku procesa, otkrit će, vjeruje Dr. Ramadan, jedan osnovni uvjet iz ranijeg toka procesa: reforma kojoj je cilj da promijeni svijet - kao i da osigura novo čitanje Tekstova - ne može se osloniti samo na stručnu analizu Teksta, već zahtijeva punu i jednakopravnu integraciju sveg raspoloživog ljudskog znanja.
On tvrdi da je upravo ovo ono „radikalno“ u njegovoj reformi, tj. njegovo insistiranje na okretanju ka „transformaciji“ modernog svijeta, umjesto samo ka „adaptaciji“ na njegove uvjete, što demonstrira jedan jasan i zahtjevan stav.
Nadalje, Ramadan smatra kako su neki muslimanski mislioci prihvatili takvu pretpostavku, pa neprekidno pokušavaju pokazati da oni jesu „napredni“. To čine kroz stalno „adaptiranje“, koje se na kraju pretvara u potpunu „intelektualnu asimilaciju“ na uvjete debate kako ih je postavila zapadnjačka elita. Na taj način miješaju potrebnu samokritiku sa podčinjavanjem razuma zakonu vladajućeg sistema.
Između samoizolacije učenjaka prava (fukaha’), koji se fetvom, bez prinude, adaptiraju na postojeći poredak i time ga, logično, potvrđuju, i rastakanja misli kroz samokritički pristup koji nekad ide do samoporicanja i poricanja vlastitih sposobnosti da se nađu alternative, postoji još jedan put kojeg je dr Ramadan pokušao predstaviti na sarajevskom seminaru i kojeg je sažeo u svojoj knjizi „Radikalna reforma“ koja je ovih dana objavljena u Sarajevu na bosanskom jeziku u prijevodu Azre Mulović. Knjigu su izdali El-Kalem i Centar za napredne studije. Svi oni koji su zainteresovani za detaljnu razradu Ramadanove argumentacije moći će je naći u ovom zanimljivom štivu. Tako će svi oni koji budu čitali ovo štivo između ostalog moći vidjeti da se na tom putu prekida sa tradicijom koja je, zbog straha, postala tako sklerotična i okoštala, i da se u njoj kritikuje potpuna predaja, koju često motivira isti strah, isti nedostatak samopouzdanja. U njoj dr. Ramadan poziva muslimane na novu, sigurniju ravnotežu, kao i novu, stimulativniju energiju, kako bi mogli dati svoj doprinos i predložiti svoja rješenja u svijetu današnjice i sutrašnjice.
Ovakvo Ramadanovo promišljanje reforme islamskog prava i jurisprudencije je prirodnim slijedom zaključivanja dovelo do kritike ne samo konzervativnih pravnih autoriteta, sklonih slijepom oponašanju klasičnih pravnih rješenja (ar. taklid), nego i onih koji se smatraju reformistički nastrojenim, umjerenim, popustljivim (mutesahil) ili čak, liberalnim.
Zato i ne čudi da se njegova vizija reforme odmah našla u konfliktu, između ostalih, i sa idejom u usponu o tzv. Fikhu manjina (fikhul-akalijat) za koje dr. Ramadan smatra da samo više guraju muslimane u izolacionizam i da ih obeshrabruju da traže svoje mjesto u zapadnim društvima, dajući svoj puni doprinos njihovom napretku.

Tekst i kontekst
U prvom dijelu svoga izlaganja u Sarajevu dr. Ramadan je propitivao historijski
etablirane izvore, kategorije, više ciljeve, instrumente i metodologije islamskog prava i jurisprudencije, te autoritet koji je tradicionalna islamska geografija znanja pripisala
učenjacima teksta ('ulemaun-nusus), a za razliku od učenjaka konteksta ('ulemaul-vaki'), odnosno društvenim i prirodnim naučnicima. Govorio je i o terminologiji bitnoj za sam proces reforme kao i utemeljenosti samog pojma „reforme“, „obnove“ i „transformacije“ u muslimanskoj tradiciji.
U ovom djelu razrade teorije posebno je bitno zapažanje prema kojem pobliže istraživanje otkriva da su učenjaci bliži vremenu Poslanika i ashaba manje brinuli o potencijalnim prekršajima svojih savremenika, a da su više vjerovali u svoje sposobnosti da shvate značenja i modalitete primjene Tekstova u vlastitim sredinama. Ono što najviše određuje pristup ashaba i prve uleme jeste njihovo savršeno poznavanje društva „iznutra“. Njihov prirodan stav prema Tekstovima implicitno pretpostavlja takvo poznavanje sredine i omogućuje im da ustanove veze, da osmisle adaptacije, da „čitaju“ Tekst drugačije.
Ovo znanje o društvu bilo je endogeno, uzimalo se previše zdravo za gotovo, te se nije moglo
porediti sa egzogenim znanjem, onim koje se željelo steći (tj. znanju o tekstualnim izvorima). Iz tog vremena se ne može naći neka razgovijetna referenca na znanje o okruženju, osim kao
dodatak znanju Tekstova. Međutim, bilo koja ozbiljna studija djela pravnih učenjaka, posebno
ranijih, poput Malika ili Ebu Hanife, pokazuje njihovu kompetentnost kako u pogledu Tekstova, tako i sekundarnih izvora (istihsan, istislah, ‘urf, itd.) na koje su se oslanjali. Ta kompetentnost prvenstveno proishodi iz jednog implicitnog elementa u bavljenju Tekstovima, a to je njihovo poznavanje vlastitih društava ili područja u kojem su sami prakticirali pravo. Škola viših ciljeva čiji je najznačajniji predstavnik imam Eš-Šatibi a koju dr Ramadan koristi kao bitnu osnovu za razradu vlastite vizije reforme i idžtihada, ne bi predstavljala tako originalan doprinos, da u opisu sâme metodologije nije obuhvatala svijest o ljudskom i društvenom kontekstu. Pitanje koje dr. Ramadan nameće je da li su učenjaci išli dovoljno daleko u integriranju konteksta u elaboraciju prava i jurisprudencije. Odnosno, treba li znanje o kontekstu, koje je prvo bilo prirodno (za ashabe i prve učenjake), a potom implicitna ili sekundarna referenca u metodologiji osnova prava i jurisprudencije, dakle, treba li znanje o kontekstu steći novi status, budući je postalo tako složeno i sada zahtijeva da se u obzir uzimaju brojni, „teški“ parametri? Ako je tako, ne bismo li trebali preispitati položaj ljudskog i društvenog okruženja u geografiji izvora islamskog prava i jurisprudencije?
Stoga, dr. Ramadan predlaže novu metodologiju islamskoga prava, usuli fikha, po kojoj će učenjaci teksta i konteksta ravnopravno raditi na izvođenju viših ciljeva i normi Šerijata.
S obzirom da je tokom čitavog sarajevskog seminara trajala i zanimljiva debata i diskusija među prisutnim o brojnim segmentima Ramadanove vizije reforme, jedno od pitanja koje je posebno aktuelizirano bilo je ono o tome šta je novo u Ramadanovom pristupu već duže vremena prisutnom konceptu „kolektivnog idžtihada“ u kojem učenjaci teksta konsultuju učenjake konteksta i traže njihovo mišljenje o složenim životnim realnostima koje zahtijevaju šerijatski stav.
Naime, Ramadan smatra kako učenjaci Teksta (‘ulema’ an-nusus) i učenjaci konteksta (‘ulema’ el-vaki‘) odsada moraju raditi zajedno i, što je najbitnije, ravnopravno, kako bi se dali na posao radikalne reforme koju zagovara. U knjizi „Radikalna reforma“ on ove svoje stavove detaljnije razrađuje podsjećajući nas da učenjaci teksta koji praktikuju „idžtihad“ (mudžtehidun, fukaha) u različitim nacionalnim ili međunarodnim krugovima širom svijeta (u Saudijskoj Arabiji, Kairu, Damsku, Teheranu, Komu, Kuvajtu, Ammanu, Džakarti, ali, također i u Vašingtonu, Dablinu i drugim gradovima- a koliko je autor ovog osvrta mogao dokučiti, slična je situacija i sa Vijećem za fetve kod nas u BiH) uvijek su iskazivali potrebu da im se u radu priključe oni naučnici koji bi mogli ponuditi precizne informacije o stupnju znanja u određenoj oblasti ili mogućim posljedicama neke tehnike ili naučne prakse. Međutim, dr. Ramadan primjećuje, kako ono što se prihvata u eksperimentalnim i medicinskim naukama, zbog njihove egzaktnosti ili preciznih ekspertiza, ne prihvata se u društvenim naukama gdje takvih konsultacija, smatra dr. Tarik, skoro da i nema.
Ramadan smatra kako s reformom treba početi tako što ćemo učenjake konteksta priznati za ulemu, a ne kao što je to do sada bio slučaj, da se oni smatraju samo „intelektualcima“, „misliocima“ i ponekad „specijalistima“. Zatim se on zalaže za hitno formiranje specijaliziranih komisija za istraživanje i fetve u kojima bi „podjednako“ i „ravnopravno“ bili zastupljeni učenjaci konteksta u koje bi mogle zadovoljiti tri suštinska uvjeta: opće razumijevanje ciljeva dviju Knjiga, svijesti o višim ciljevima u određenom polju istraživanja (tekstova ili djela iz konkretnog naučnog područja) i specijalizirano znanje o datom predmetu iz prve ruke... Nadalje, oni se ne bi više samo konsultirali sa ovim stručnjacima, već radili skupa, sa jednakim kompetencijama i legitimnošću, kako bi se, u ime viših ciljeva, opskrbili sredstvima razumijevanja stvarnosti u svoj njenoj kompleksnosti i kako bi tu stvarnost uspjeli promijeniti nabolje.
Nakon razrade teoretskog dijela vizije „radikalne reforme“ dr. Ramadan je na konkretnim primjerima pokazao šta bi primjena ove nove metode mogla praktično značiti za preporod islamske misli u nekim od ključnih segmenata svakodnevnog modernog života, ne samo muslimanskih društava. Na seminaru je profesor izdvojio samo nekoliko tzv. „studija slučaja“, a u knjizi su obrađeni i drugi kojima se do sada bavio (iako je najavio da će se u narednim danima baviti i nekim drugim, poput principa halal-hrane). Tako on principe nove radikalne reforme primjenjuje na nekoliko „studijskih slučajeva“ kako bi se, kako kaže, istim moglo pristupiti sa novog ili barem sa kritičkog gledišta, te kako bi se otvorili novi putevi istraživanja u poljima gdje je islamska misao zastala, postala bojažljiva, defanzivna i stidljiva. Te oblasti kojima se knjiga bavi su: islamska etika i muslimanske nauke, kultura i umjetnost, žena: tradicija i oslobođenje, ekologija i ekonomija, društvo, obrazovanje i moć, etika i univerzalije.
Ramadanova vizija „radikalne reforme“ će vjerovatno uzburkati brojne duhove kod muslimanske intelektualne elite. Mnogi se vjerovatno neće složiti sa svim što pročitaju u knjizi istoimenog naslova; za neke će to biti previše smiono, za druge vjerovatno premalo. Ako nakon ovih ideja ipak ne dođe do „radikalne reforme“ muslimanske savremene misli i metodologije prava, do radikalne diskusije sigurno hoće, a i to je uspjeh.

Više o samoj ideji radikalne reforme pročitajte u sažetku knjige Radikalna reforma: islamska etika i oslobođenje (prevela Azra Mulović, Sarajevo, El-Kalem i CNS, 2011) na bosanskom jeziku koji je priredio Mirza Sarajkić: Radikalna reforma (sažetak).
Više o Ramadanovoj posjeti Balkanu možete naći na stranici CNS-a