Piše: Muhamed Jusić (Preporod, 15.9.2011.)
Naročito je neizvjesna situacija u Libiji u kojoj još uvijek vlada haos i koja za razliku od Tunisa i Egipta nije sačuvala svoje državne, vojne niti sigurnosne institucije koje bi provele koliko-toliko mirnu transformaciju vlasti. Niko danas, pa ni sami pobunjenici među kojima već sada bjesne sukobi i ideološka trvenja, ne mogu garantovati da Libija neće skliznuti u nekontrolisani haos i bezvlašće. Ipak, većina ljudi u arapskom svijetu s kojima razgovarate će vam reći da je to rizik koji su jednom morali preuzeti i kako je u slučaju Egipta, Tunisa i Libije, najgore iza njih. Istovremeno, širom arapskog svijeta se osjeti nezadovoljstvo relativno pasivnim odnosom prema svemu što se ovih dana dešava u Siriji. Nekima se čini kao da se i arapska ulica zamorila od revolucija, a da ne govorimo o onim vladama i organizacijama iz arapskog i muslimanskog svijeta koje su zdušno podržale promjene u Libiji. Mnogi su spremni primijetiti kako se i zapadne sile ne odnose prema Siriji na način kako su se odnosili prema Libiji. Zato ne čude sve češći istupi svjetskih i arapskih kolumnista koji tvrde da se razlog duplih aršina krije u činjenici da Sirija, za razliku od Libije, nema naftu. Stradanje civila i tortura nad neistomišljenicima koju provodi režim Bešara Eseda i nesumnjivi strateški značaj koji Sirija, naročito zbog savezničkih odnosa sa Iranom i šiitskim pokretom Hizbullah na jugu Libana ima, ipak nije dovoljno da se poduzmu iste mjere kakve su poduzete u Libiji kako bi se tamošnji civili zaštitili. Čini se da životi civila vrijede spašavanja samo onda kada ispod njihovih nogu teče nafta.
Režim u Siriji je u proteklih pet mjeseci otako su počeli protesti, pokazao daleko veću brutalnost prema mirnim protestima i pozivima za promjenu nego je to slučaj u bilo kojoj drugoj arapskoj državi zahvaćenoj nemirima Arapskog proljeća, koje je, evo, već preraslo u Arapsko ljeto. Zanimljivo je da ni na medijskom planu nema značajnijih reakcija svjetske javnosti. Iako je tačno da je režim Bešara Eseda medijski skoro potpuno odsjekao Siriju od ostatka svijeta i da je stranim novinarima zabranjeno da slobodno izvještavaju o tome šta se u toj zemlji dešava, oni koji žele znati to mogu. Demonstranti konstantno zaobilazeći blokadu izvještavaju putem interneta i nekoliko privatnih satelitskih kanala sa sjedištem van Sirije o svemu što se tamo dešava, uključujući i šokantne snimke iživljavanja i mučenja nad uhapšenim demonstrantima koje provodi Bešaru odana vojska i policija. Nerijetko takve snimke postavljaju sigurnosne agencije kao još jedan oblik psihološkog rata koji za cilj ima zastrašiti građane Sirije. Naposljetku, ni u Libiji nije bila bolja situacija sa medijskim slobodama, pa je opet El-Džezira i drugi svjetski mediji priču držala u fokusu svjetske javnosti hrabreći pobunjenike da istraju. Prosto je sramotna pasivnost svjetskih političkih ali i medijskih moćnika prema stravičnim zločinima koje Bešarova vojska i njegovih 18 sigurnosnih agencija koje su zadužene za održavanje režima, provode nad svima onima koji zagovaraju veće slobode. Pa čak ni u BiH nema tolikog interesovanja i empatije prema tome šta se u Siriji dešava, ne čak ni u mjeri u kojoj je to bilo kada su se slični događaji dešavali u Libiji. Jasno je i zašto, naše firme nemaju unosne poslove na njihovom tržištu, pa i nas kao i ostatak svijeta malo brine patnja sirijskog naroda, osim ako su naši interesi ugroženi. Treba li još jednom napomenuti da je BiH trenutno članica Savjeta bezbjednosti tako da nije baš nebitno šta mi kao mala država mislimo i poduzimamo glede svega što se u Siriji dešava.
Nisam zagovornik teorije zavjere i sa skepsom sam gledao na pisanja svjetskih medija o tome kako je Gadafi sebi presudio kada je nakon što je ponovo odledio odnose sa zapadnim silama pokazao da će se u budućnosti s njim morati poslovati na drugačijim osnovama od onih na koje su globalne sile navikle da se odnose prema zemljama trećeg svijeta. Ali sada kada vidim kako se svi odnosimo prema onome šta se dešava u Siriji ponovo se počinjem pitati da li bi još jednom trebali razmisliti o stvarnim razlozima angažmana NATO-a u Libiji. Naime, Wall Street Journal je još u aprilu pisao o tome kako su svjetske naftne kompanije nezadovoljne onim što smatraju nepovoljnim uslovima za koncesiju za eksploataciju nafte koje su Libijci nametnuli. List je tad podsjetio kako je nakon ukidanja sankcija 2003. godine došlo do prave trke u obezbjeđivanju koncesija za libijsku naftu. Interesovanje je bilo tako veliko da je državna firma „Nacionalna naftna korporacija“ mogla da uspostavi strog sistem poznat kao EPSA-4. Ukratko, Libijci su uzimali 90 procenata zarade, a naftne kompanije su morale platiti milione za takse i dozvole za istraživanje nafte. Dio proizvodnje koji su mogli da zadrže je bio 11 procenata, što su oni smatrali skromnim. Možda ekonomski interes zapadnih kompanija nije bio jedini razlog zbog kojeg su Francuska i saveznici krenuli u misiju zaštite libijskih civila, ali sigurno jeste ključni jer bi u protivnom već sada isti ti avioni bombardovali Esadove trupe koje pod opsadom drže čitave gradove, uništavajući teškom artiljerijom stambena naselja i džamije, te pucajući iz snajpera na nenaoružane demonstrante.
