Bitka za Al-Azhar

Piše: Muhamed Jusić
Al Jazeera

Jedno od najstarijih i najutjecajnijih sveučilišta u muslimanskom svijetu, Al-Azhar iz Kaira, se našlo usred rasprave o ulozi koju će islamsko pravo i šerijat imati u novom egipatskom Ustavu usvojenom uz dosta kontroverzi na nedavnom referendumu.

Naime, novi Ustav, oko kojeg se egipatsko društvo podijelilo na dijametralno suprotstavljene stavove kao rijetko kada dosad, predviđa da Al-Azhar eš-Šerif ima savjetodavnu ulogu u svim pitanjima egipatskog zakonodavstva koja se tiču islamskoog prava i šerijata.

Bitno je naglasiti da većina rukovodećih autoriteta Al-Azhara nije zadovoljna novom ulogom koja im je dodijeljena. Tako je šejh Abduldaim Nussair za zapadne medije izjavio kako je to samo pokušaj „selefija da Al-Azhar postane dijelom političkog sistema, čemu se oni sa Al-Azhara protive“.

Šejh Nussair, inače savjetnik šejhul-Azhara i član Ustavotvorne skupštine, koja je radila na sastavljanju teksta novog Ustava, je istom prilikom dodao i to kako: „oni ne žele da zakonodavstvo stavljaju u okvire religijske dogme koja određuje šta je dobro, a šta loše“. On tvrdi da su selefije insistirale na ovoj ulozi Al-Azhara zato što imaju planove da njime ovladaju.

Istovremeno, predstavnici Muslimanske braće, ali i umjerene selefije, tvrde kako nemaju nikakve tajne planove o preuzimanju Al-Azhara i kako im je jedini cilj da osiguraju istinsku autonomiju za ovu obrazovnu instituciju.

'Status nezavisne institucije'

Kao dokaz za to oni navode da novi Ustav, kao i novi zakon kojim je uređeno djelovanje sveučilišta, predviđa da glavnog muftiju ili šejhu-l-Azhara (vrhovnog autoriteta) bira sama ulema, a ne predsjednik Republike kao što je to bio slučaj dosad.

Tako je Essam el-Erian, zamjenik predsjedavajućeg Muslimanske braće za The Washington Post izjavio kako oni žele da Al-Azharu vrate njegov „osnovni status kao nezavisne institucije“ nakon desetljeća državne kontrole.

U istom članku, kojeg je priredio novinar Griff Witte, i selefije preko visoko pozicioniranog lidera selefijske partije En-Nur Nadira Bakara negiraju takve optužbe i tvrde da „oni ne žele da Al-Azhar ima konačnu riječ u tumačenju islamskog prava“.

On kaže da za njih „Al-Azhar nije Vatikan i da u islamu niko nema pravo konačnog stava o nekom vjerskom pitanju“

I uistinu, novi Ustav Al-Azharu u zakonodavnoj proceduri daje samo savjetodavnu, a ne obavezujuću ulogu. Ali, novinar Washington Posta s pravom smatra da će se egipatski zakonodavci i političari teško usuditi protiviti stavovima Al-Azhara ako on po nekom pitanju zauzme stav.

Ipak, liberali i ljevičari iz egipatskog političkog spektra nisu spremni ovu novu ulogu jedne vjerske institucije prihvatiti tek tako.

Ahmed Ezzat, poznati egipatski aktivista za zaštitu ljudskih prava, smatra da je „davanje ovlasti jednoj vjerskoj instituciji da tumači zakon suprotno cjelokupnoj ideji moderne države i da je takva uloga vjere okončana u srednjem vijeku i da će svako revitaliziranje takve njene funkcije neminovno voditi `valu ugnjetavanja“.

Ovo nije prvi put da se vodi bitka za Al-Azhar. Od njegovog osnivanja u 10. vijeku Al-Azhar je balansirao između svoje autonomije i bliskosti sa vlašću koja se smjenjivala.

U ranom osmanskom periodu, šejhu-l-Azhar je uživao određeni stepen autonomije u svom radu, prije svega zbog činjenice da je sveučilište raspolagalo brojnim vakufima, ili vjerskim zadužbinama, kojima su se punili fondovi iz kojih se Al-Azhar finansirao.

Vakufi su, ne samo u slučaju Al-Azhara, utemeljeni još ranije u islamskoj historiji kao sredstvo zaštite uleme od državnog uplitanja, kao i sredstvo za finansiranje škola, društveno korisnih radova, pa čak i vojski.

Svi kasniji režimi, još od vladavine osmanskog namjesnika Ali Paše, su upravo oduzimanjem vakufa i direktnim izborom njegovih autoriteta uspjeli sputati autonomiju Al-Azhara.

U periodu prije pada režima predsjednika Mubaraka, ovlasti nekadašnjeg Al-Azhara su bile podijeljene između tri vladine institucije: Ministarstva vakufa, koje je kontrolisalo vakufe koji su nekada bili garant Al-Azharove autonomije, Ministarstva pravosuđa, koje je brinulo o instituciji fetve (šerijatskom pravnom rješenju određenog pravnog pitanja) i Sveučilišta Al-Azhar, koje je postalo samo obrazovna institucija.

Upravo zbog nedostatka autonomije i reduciranja njegove uloge, Al-Azhar je u godinama prije „revolucije“ često osporavan, naročito među alternativnim islamističkim organizacijama koje su se u to vrijeme nametnule kao jedini glasovi opozicije arapskim despotskim režimima.

Naročito je to bilo izraženo za vrijeme vladavine svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je često koristio Al-Azhar i tadašnjeg njegovog šejha Muhammeda Seida Tantawija za davanje legitimiteta njegovoj vladavini, pa i određenim političkim odlukama.

Zato se nakon sloma njegovog režima očekivalo da će se prvi na meti čistki nove vlasti naći zvanični Al-Azharovi autoriteti.

Pozicija moderatora

To očekivanje je bilo utoliko veće što su ideolozi vladajućih partija kojim dominiraju Muslimanska braća i selefije iz stranke En-Nur još u godinama kada su bili zabranjeni i marginalizirani vodili oštre rasprave sa zvaničnim autoritetima Al-Azhara, koje su optuživale za podršku neislamskom diktatoru.

Usto, ovladavanje Al-Azharom i podrška njegovih autoriteta idejama političkog islama bi islamističkim strankama dala islamski legitimitet koji im se često osporava. 

Međutim, to se nije desilo u prvim mjesecima nakon tzv. revolucije i preuzimanja vlasti. Mnogi analitičari, uključujući i Wittea, zasluge za stabilizaciju prilika na Al-Azharu u ovom turbulentnom periodu pripisuju šejhu Ahmedu el-Tajibu, koji je svojim istupima i distanciranjem od dnevne politike uspio, i pored činjenice da ga je imenovao Mubarak, zadržati svoju poziciju, a sveučilište dovesti u poziciju moderatora koji pozivima na dijalog posreduje u prijepornim pitanjima oko kojih se egipatske političke i društvene grupe razilaze.

Witte u svom tekstu podsjeća da današnjeg šejhu-l-Azhara njegovi kritičari iz reda sekularista okrivljuju za servilnost novom islamističkom režimu.

Istovremeno se na islamističkim forumima mogu čuti kritike kako je zvanični Al-Azhar i njegova vodeća ulema samo još jednom pokazao svu vještinu preživljavanja i da su „do savršenstva doveli svoju ulogu sluga dvora, bez obzira ko na prijestolju sjedio“.

Oni sve otvorenije pozivaju islamističke partije da odmah nakon što bude izabran novi parlament početkom ove godine smjene šejha Tajiba, koji je „ostatak bivšeg režima“ i dovedu nekog ko će promovisati „pravi islam“, tj. onaj koji je po mjeri političkih opcija, čija su oni izborna baza.

Kakogod, nove izmjene egipatskog Ustava su već sada Al-Azharu namijenile jednu novu ulogu. U vremenu sveopće tranzicije i zakulisne političke borbe oko ovog simbola islamske učenosti, malo ko zna šta se El-Azharu sprema - više autonomije, ili koketiranje sa političkim opcijama koje će od njega tražiti da, kao i toliko puta dosad, njihovu vladavinu zaogrne plaštom islamskog legitimiteta. 

Historija je, pak, pokazala da je sve dosadašnje sisteme Al-Azhar preživio i da je dijelilo, ali, pored svih pritisaka i prepreka, i oblikovao, sudbinu sljedbenika islama, čak i daleko od granica Egipta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Iz štampe je izašao udžbenik "Vjeronauka 3 za srednje škole"

Ovih dana u izdanju El-Kalema, Izdavačkog centra Rijaseta Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini iz štape je izašla Vjeronauka 3 – udžbenik za srednje škole.

Udžbenik je urađen u skladu s Nastavnim planom i programom vjeronauke za III razred srednje škole. Udžbenik na 200 strana donosi vrlo raznovrstan sadržaj, opremljen je mnoštvom fotografija a štampan je na vrlo kvalitetnom papiru. Ovaj, kao i udžbenici vjeronauke za prvu i drugu godinu srednje škole, kao osnovno nastavno sredstvo, bit će od izuzetnog značaja za realizaciju predviđenih sadržaja za treću godinu srednje škole čime će nastavnicima olakšati njihov rad, a učenicima pomoći da lakše usvajaju obrazovne vrijednosti koje im se kroz vjeronauku nude u toj godini.

Autori ovog udžbenika su: dr. Nusret Isanović, mr. Nedim Begović i Muhamed Jusić. Recenzenti su: dr. Dževad Hodžić i mr. Muharem Omerdić. Urednik je Ibrahim Begović.

Da li terorizam može biti samo islamski?!- prilog Agencije Anadolija

Terorizam se ne smije primjenjivati selektivno, niti se smije povezivati s bilo kojom vjerom ili etničkom skupinom, smatraju stručnjaci

SARAJEVO -Faruk Vele (Anadoulu Agency)
Iako je zvanična istraga hrvatske policije o postavljanje dviju improviziranih eksplozivnih naprava u zagrebačkom Podsusedu i u Stenjevcudovela do 54-godišnjeg Vojislava Blaževića, dio medija u Hrvatskoj u startu je ova nedjela pokušao pripisati ''islamskom terorizmu''.
 

Istovremeno, ovosedmični slučaj miniranja spomenika pripadnicima Armije Bosne i Hercegovine u Mostaru se uopće ne tretira kao terorizam već kao slučaj izazivanja opće opasnosti.
Čak uprkos tome što je, kako ističu i stručnjaci u oblasti sigurnosti, a sudeći i po načinu i mjestu izvršenja nedjela, cilj nepoznatih bombaša bio da posiju strah među građane grada na Neretvi i da upute određenu poruku. Mnogo toga upućuje i na političke motive ovog napada.
 

Slično je bilo i u jesen 2006. godine kada je zbog ispaljivanja ''zolje'' na Berićet džamiju u Jasenici, južno od Mostara, uhapšen Josip Grbeš. Ni njega kantonalni tužioci u Mostaru, na opće iznenađenje, nisu teretili za terorizam, već samo za izazivanje opće opasnosti!? Štaviše, Grbeš je tada priznao da je raketu na bogomolju ispalio upravo iz ''mržnje prema muslimanima'', ali je za svoje nedjelo dobio samo godinu i pol zatvora.
Nameće se pitanje da li terorizam može biti samo ''islamski'' ili ukoliko je na bilo kakav način vezan za muslimane?
 

Terorističkom prijetnjom je, primjerice, proglašena navodna priprema ''grupe vehabija'' da miniraju križ na brdu Hum iznad Mostara sredinom jula 2006. godine.
Ispostavit će se da je izvjesni Elviz Aličić iz Bužima, koji je ranije više puta procesuiran zbog prevara, obmanuo Federalnu upravu policije. Na kraju je tvrdio da mu je nepoznat neko nudio da za 9.000 marka (4.600 eura) minira križ, ali se ispostavilo da je lagao.
 

Policija je nasjela jer je Aličić svoju laž upakovao u oblandu ''islamskog terorizma''.  Takav napad ni tada, a ni poslije, srećom, nije izveden. Pa, ipak, pripadnici MUP-a Hercegovačko-neretvanskog kantona (HNK) su i stotinjak dana poslije čuvali križ na brdu Hum od nepoznatih islamskih terorista. Svojevremeno je bila plasirana i lažna informacija o pripremama napada islamista na Međugorje i Stari most u Mostaru
Spomenuti Aličić je i 2010. godine ponovno izmanipulirao policiju i pokušao da 54 kilograma eksploziva, koje je pronašao na smetlištu, podvali predsjedniku Medžlisa Islamske zajednice Jablanica Ekremu Džini i jednom muškom frizeru u tom gradu. Ponovo je utvrđeno da je lagao, i to bez ikakvih posljedica.

No, bauk ''islamskog terorizma'' ne postoji samo u BiH i na Balkanu.
Kada je Anders Behring Breivik22. jula 2011. godine izveo teroristički napad ispred zgrade Vlade u Oslu i na otoku Utoya nadomak Osla, a u kojima je ubijeno ukupno 77 i ranjeno 240 osoba, neki strani mediji su u prvim izvještajima napad pripisali islamistima.

Histerija straha

Muhamed Jusić, islamski teolog, novinar i publicista, autor knjige ''Islamistički pokreti'' kaže da se termin terorizma selektivno primjenjuje, te da razloge treba tražiti u nepostojanju definicije terorizma.

''Nakon 11. septembra u medijima, ali i u političkim krugovima, stvorena je ta neka histerija straha od toga što se naziva ''islamskim terorizmom''. Ali, iz dana u dan, iz događaja u događaj, nas činjenice demantiraju. Ovo što se dešavalo u Mostaru i Zagrebu potvrđuje da je terorizam nešto s čim se suočavaju sva društva svijeta i da podloga za terorizam mogu biti vjera, nacionalna politika ili čak dnevna politika, kao što je to slučaj u Mostaru danas. Koriste ga i razni anarhistički pokreti. Mora se biti dosljedan u primjeni definicije terorizma. Terorizam se ne smije primjenjivati selektivno, niti se smije povezivati s bilo kojom vjerom ili etničkom skupinom'', kazao je Jusić, inače koordinator projekta Islam in South East Europe (ISEEF).

Ako se terorizmom definira kao upotreba nasilja zarad političkih ciljeva i radi slanja poruka prema određenoj grupi, dodaje Jusić, mnogi događaji u Bosni i Hercegovini morali su biti definirani kao terorizam. Ali, to nije bio slučaj.

''Krajnje je vrijeme da se dođe do jedne dosljednosti u pravnom i društvenom definiranju terorizma'', rekao je Jusić.

Terorizam nema nikakvog isključivog vjerskog predznaka

Ekspert za terorizam i profesor Odsjeka za sigurnosne i mirovne studije Fakulteta političkih nauka (FPN) u Sarajevu dr. Vlado Azinovićupozorio je, također, da  ''terorizam nema nikakvog isključivog vjerskog ili ideološkog predznaka''.

''Terorizam je sredstvo kojim su se kroz historiju služili razni sekularni, vjerski, marksistički, lenjinističkii anarhistički pokreti. Unaprijed pripisivati neki predznak te prirode nije primjereno'', izjavio je Azinović komentirajući nedavno pokušaje da se napad u Zagrebu pripiše islamistima.

Predavanje u Brčkom

Održana je i posljednja tribina u ovogodišnjem ciklusu koji je počeo dolaskom mubarek mjeseca Ramazana. Gost tribine koja je održana u subotu 29. decembra 2012. godine bio je Muhamed Jusić iz Bugojna.
Tema njegovog predavanja bila je: "Društveno-politički procesi u muslimanskom svijetu" sa posebnim osvrtom na arapsko proljeće. Muhamed Jusić je novinar, prevodilac i publicist, stalni saradnik časopisa "Preporod" i magazina "Start", kao i više dnevnih listova u regiji.
Više na stranici Medžlisa IZ Brčko:

Tekst u novom broju magazina Start o šrijatu u savremenim društvima

Nije sve u kamenovanju

 

Piše: Muhamed Jusić (Start, 25.12.2012.)

Posljednja dešavanja u Egiptu su još jednom u prvi plan svjetske javnosti progurala pitanje uloge šerijata u javnom i privatnom životu muslimana, ali i njegove kompatibilnosti sa savremenim pravnim sistemima većinski muslimanskih zemalja. Arapsko proljeće je u nekim od najutjecajnijih arapskih zemalja na vlast dovelo islamističke stranke koje su još dok su bile društveno-vjersko-politički pokreti zagovarale uvođenje nekog oblika šerijata ili barem njegovih vrijednosti u javni život muslimanskih društava pa i zakonodavstvo njihovih država zbog čega će ovo pitanje vjerovatno još neko vrijeme biti u vrhu interesovanja bliskoistočnih društava, ali i ne samo njih.

On je tu i sada

Upravo oko pitanja mjesta šerijata i individualnih sloboda u novom ustavu sukobljavaju se demonstranti širom Egipta. Slična rasprava se vodi u Tunisu i nekim drugim većinski muslimanskim državama, a i u Turskoj se mogu čuti optužbe na račun vladajuće AKP stranke da želi islamizirati tursko društvo i stvoriti osnovu za uvođenje nekog oblika šerijata..

Ipak, rasprava je ovih dana najžustrija u Egiptu gdje novi nacrt ustava predviđa da će šerijatsko ili islamsko pravo ostati glavni izvor zakonodavstva. Ono što je zanimljivo jeste da je i do sada šerijat deklarativno bio glavni izvor egipatskog zakonodavstva, a tako je slučaj i u većini arapskih i muslimanskih zemalja, s tim do je to bila više formalna odrednica kojoj se nije pridavao poseban značaj prilikom usvajanja novih zakona. Drugim riječima, nije sporno da će šerijat imati mjesto u zakonodavstvu većine muslimanskih zemalja, on je to i do sada bio, bitnije je kakvog oblika šerijata ili njegove interpretacije će se pridržavati oni koji na osnovu njega budu vladali u tim zemljama i koji na njegovim principima budu donosili nove zakone i propise. Tako novi egipatski model predviđa da će se u svim pitanjima koja se tiču šerijata morati konsultovati najznačajnije islamsko sveučilište El-Azhar eš-Šerif.

Međutim, to pitanje nije aktuelno samo u zemljama s muslimanskom većinom nego se ono nerijetko, često i nedobronamjerno, aktuelizira i u drugim zemljama gdje žive muslimani.

Tako je u Ujedinjenom Kraljevstvu početkom 2008. izjava lidera Anglikanske crkve, canterburyjskog nadbiskupa dr. Rowana Williamsa, koji je primus inter pares među poglavarima crkava svjetske Anglikanske zajednice, o tome kako bi se islamsko pravo trebalo uvesti u pravni sistem Kraljevstva, pokrenulo buru negodovanja i otvorilo vrlo žustru raspravu. Ovaj liberalni vjerski autoritet je tada BBC Radiju 4 rekao kako je uvođenje šerijatskog prava u pravni sistemVelike Britanije "neizbježno", odnosno kako bi to pomoglo boljoj integraciji muslimanske zajednice u britansko društvo.

Britanske diskusije

On je mislio na uvođenje nekog oblika pravne autonomije samo kada su u pitanju privatna pravna pitanja muslimanskih vjernika, a ne cjelokupnog šerijatskog sitema. Međutim, to nije spriječilo njegove kritičare da takvu inicijativu sasijeku u korijenu i da ovog vjerskog velikodostojnika izvrgnu jednoj od najoštrijih kritika koja je graničila sa javnim linčom. Dio njih smatra kako je inzistiranje na multikulturalizmu po svaku cijenu dovelo do toga da se potkopaju temelji Britanije kao svjetovne države.

Uzalud je velečasni Williams na svojoj web-stranici podsjećao javnost kako su neke odredbe šerijatskog prava već ušle u britanski pravni sistem, pri čemu je mislio na institucije privatnih arbitraža u nekim poslovnim pitanjima, kao i da mu  je cilj bio pokrenuti raspravu o "pravima vjerskih zajednica u svjetovnoj državi".

I pored svega, značajan dio liberalne britanske javnosti, u koju spada i dr. Williams, u pravnoj autonomiji nekih vjerskih manjina ne vidi ništa loše, odnosno smatra da će se tako Britanija lakše transformisati u moderno multikulturno društvo. Takve ideje nalaze plodno tlo i kod britanske vlade koja je od dolaska laburista na vlast 1997. godine nastojala što je moguće više izaći u susret muslimanskoj zajednici, a posljednji takav primjer je odluka prema kojoj više od jedne supruge imigranta iz zemlje s legalnom poligamijom, u pravilu muslimanskih, ima pravo na socijalnu pomoć.

Ipak, šerijat se danas najčešće koristi skoro isključivo u negativnom kontekstu kao nešto što se u osnovi suprotstavlja principima slobode, i on se obično svodi na neke elemente tradicionalnog recipročnog kaznenong prava. Oni koji strah od rigoroznih šerijatskih kazni za neke prijestupe koriste kao instrument širenja islamofobije zaboravljaju, slučajno ili ne, da šerijat ne podrazumijeva samo kazneno pravo nego da je on sistem vrijednosti na kojem počiva islamski vjerozakon. Tako šerijat obuhvata i obredoslovlje (ibadat) ali i međuljudske odnose (muamelat). Tako je za muslimana vjernika obavljanje namaza (molitve), pomaganje siromašnih u društvu, nezakidanje prilikom trgovine, vjernost bračnom drugu, izgradnja nekog vakufa (legata) i sva druga djela koja čini nadahnut vjerom i islamskim sistemom vrijednosti također šerijat kojeg se on dužan pridržavati. Čini se da se i u Evropi sve češće čuju glasovi koji upozoravaju na banalizaciju rasprave o šerijatu.

Pravo se stvara

Tako Jan Michiel Otto, holandski profesor prava, koji je nedavno proveo studiju o 12 islamskih zemalja koje primjenjuju šerijatski zakon, upozorava na redukcionistički pristup razumijevanja šerijata i generalizaciju stavova zagovornika „političkog islama“ koji prema njemu zagovaraju različite modele implementacije šerijata u društvima i državama  u kojima su na vlasti. Tako ovaj profesor na Leiden Univerzitetu veli: ''Ako se uvede šerijatski zakon, ne znamo šta ćemo dobiti.'' Njegovo istraživanje, objavljeno u knjizi Pripojeni šerijat koju je uredio,  ukazuje na činjenicu, bez obzira, kako kaže, šta bi mogli misliti mnogi zapadni posmatrači, da više islama ne znači manje slobode.

Jasin Aktaj, turski sociolog na Univerzitetu Seldžuk u Konji, rekao je da Šerijat nije strogo definisan zakonik i nije ograničen na oštre fizičke kazne koje se mogu vidjeti u implementaciji šerijata u nekim muslimanskim društvima. On tvrdi da je takvo razumijevanje šerijata koje imaju neki muslimani „fetišizacijska verzija šerijata“ i da samo daje argumente onima koji bi šerijat sveli na kamenovanje bludnika i odsijecanje ruke lopovu.

Jedan od najboljih, ako ne i najbolji, poznavalac šerijatskog prava i historije prava kod nas, profesor dr. Fikret Karčić sa Fakulteta islamskih nauka i Pravnog fakulteta Univerziteta u Sarajevu u njegovoj knjizi Društveno-pravni aspekt islamskog reformizma iz 1990. daje odlučan uvid u to šta ustvari znači šerijat.

Prema islamskom učenju, pravo je u normu pretočena Božja volja sadržana u dva glavna izvora: knjizi objave (Kur'an) i riječima i djelima Poslanika Muhameda a. s. (Sunnet). Prvenstvena uloga teksta Kur'ana i Sunneta jest da uputi pravoj vjeri i ispravnom načinu života, te u njima uz iskaze teološke prirode naporedo stoje moralne i pravne norme. Propisi islamskog prava sadržani u ova dva izvora prvobitno su se nazivali šerijat. Islamsko pravo, tako, nije dato u gotovom obliku, već na osnovu priznatih izvora treba da se stvaralački konstruiše. Taj zadatak spada u dužnost učenjaka, odnosno pravoznalaca (fukahā'). Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih tekstova naziva se idžtihad, a definiše se kao „napor pravnika radi formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima“ Učenjak koji se smatra kvalifikovanim da crpi pravo iz poznatih izvora naziva se mudžtehid (mudjtahid), a rezultat njegovog umnog napora pravno mišljenje ili fetva (fatwā)- piše profesor Karčić.

Upravo ovakvo značenje šerijata i islamskog prava uopće ostavlja prostor da se islamsko pravo reformiše i prilagodi novim izazovima a da njegovi propisi ostanu dosljedni osnovnim principima islama i šerijata. Zato je sve veći broj islamskih autoriteta koji smatra da će insistiranje na uvođenju šerijata u nekim muslimanskim zajednicama i društvima ponovo pokrenuti proces reforme i ponovo „otvoriti vrata idžtihada“ koja su nekad davno bila zatvorena i zbog čega je islamsko pravo ostalo zaleđeno u davnim vremenima.

Muzej Medinska kuća- čuvar zagubljene medinske tradicije i historije

U Medini otvoren novi muzej

Muhamed Halilović, Abdulaziz Kaki, Muhamed Jusić i Aljo ef Cikotić

Muzej Medinska kuća- čuvar zagubljene medinske tradicije i historije

Piše: Muhamed Jusić (Preporod, br. 24/986. 15. decembar, 2012.)

Svi oni kojima se ukaže prilika da posjete grad Allahovog Poslanika, a.s., El-Medinu el-Munevveru se slažu kako ona plijeni sve posjetioce svojom blagošću i neponovljivom atmosferom duhovnog smiraja. To se često čuje i od naših hadžija koji tu „duhovnu vibraciju“ ne osjećaju čak ni u Meki. Medina je po toj svojoj blagosti i dobroti prepoznatljiva još od vremena Poslanika, a.s, kada su njeni stanovnici, Ensarije, njemu Plemenitome i prvim muslimanima ukazali sigurno utočište kada to niko drugi u Arabiji nije htio ili nije smio. Prema muslimanskoj tradiciji i sam Poslanik, a.s., je ovaj grad koji se do njegovog dolaska zvao Jesrib nazvao Tabom i Tajjibom, tj dobrom i blagom i od Boga Milostivog je tražio blagoslov za nju i njene stanovnike.

Medina je tu svoju posebnost sačuvala, kažemo i danas, iako se u njoj mnogo šta promijenilo i nakon što se njen centar i sama Poslanikova džamija, osim njegovog kabura i Revde (prostora džamije iz vremena Poslanika, a.s., koja je sačuvala sve elemente svog osmanskog i predosmanskog izgleda),  modernizirala konstantnim proširenjima kako bi mogla prihvatiti sve veći broj posjetitelja iz čitavog muslimanskog svijeta. Malo toga je u Medini ostalo od njenih brojnih historijskih znamenitosti.

Naravno, u Medini je ipak, za razliku čak i od Meke, primjetno i to da onaj ko se potrudi ipak može naći brojna značajna mjesta iz historije islama i vremena Poslanika, a.s., koja, iako nisu adekvatno obilježena i konzervirana, u velikom broju slučajeva nisu ni porušena kao što je to slučaj sa nekim drugim znamenitostima širom Arabije. Taj drugačiji odnos Medinelija prema svojoj prošlosti vidi se i na sitnim detaljima kakvi su mušabaci na megahotelima koji su replike stare hidžaske arhitekture i podsjećaju na izgled starih kuća kakve su nekad bile oko Poslanikove, a.s., džamije i kakvih je danas ostalo tek nekoliko. Ipak, daleko je to od onoga što bi Medina imala pokazati svima onima koji je posjete.

Zato me je ove godine prijatno iznenadilo kada sam zajedno sa Muhamedom Halilovićem i Aljom ef. Cikotićem, kolegama angažovanim u organizaciji hadža ispred Ureda za hadž IZ u BiH,  doznao da je jedan od rijetkih entuzijasta koji godinama revnosno čuva historijsko i kulturno nasljeđe Medine svoj muzej iz neposredne blizine Poslanikove džamije gdje se nalazio u relativno skučenom prostoru preselio na novu adekvatnu lokaciju u dijelu Medine gdje se planira izgradnja nove gradske četvrti nazvane Naučni ekonomski grad (Knowledge Economic City -KEC). Naime radi se o dr. Abdulazizu Kakiju koji već godinama revnosno istražuje i promoviše zagubljene i devastirane medinske znamenitosti.

Muzej nosi naziv Medinska kuća (Dar al-Madinah Museum) i nalazi se u prelijepoj zgradi koja je tek prva od niza stambenih, poslovnih, obrazovnih i sportskih građevina koje se grade u sadašnjem predgrađu Medine i koje bi trebale činiti „Medinu budućnosti“. Lokacija se nalazi u ulici Kralja Abdulaziza između medinskog aerodroma i željezničke stanice buduće željezničke pruge kojom će saobraćati brzi voz na relaciji Medina -Meka. 

Entuzijazam pojedinca

Unutrašnjost muzeja

Dr. Kakija sam primijetio još kao student Medinskog Univerziteta puno prije nego je on otvorio svoj prvi muzej i to tragajući za knjigama i materijalima koji govore o tim zagubljenim znamenitostima radi lične znatiželje, ali i radi toga što sam već tada prikupljao materije za svoju skromnu monografiju Meka i Medina koja je prije nekoliko godina ugledala svjetlo dana i sada već svoje drugo izdanje. Tu skromnu knjigu sam sabrao baš zato što sam osjetio da postoji ta praznina ne samo kod naših hadžija koji zijarete Meku i Medinu koji o mjestima koje posjećuju znaju jako malo, nego i zbog toga što su oni koji su zaduženi za očuvanje historijskih znamenitosti svetih mjesta uradili jako malo da se ona sačuvaju i prikažu u najboljem svjetlu kako bi posjeta Haremejnu bila ne samo još zanimljivija nego i prilika da se mnogo šta nauči. Tada sam vidio da u Medini postoji jedan krug ljudi koji su toga itekako bili svjesni, među kojima je i nekoliko profesora Islamskog Univerziteta, i koji su bili odlučni da se stvari u tom smislu počnu mijenjati. Dr Kaki je prednjačio među njima i njegovi projekti među kojima je i ovaj muzej svjedoče da se stvari na tom polju napokon, iako za nas sporo, kreću u pravom smjeru. On i ljudi poput njega su vlastitim entuzijazmom pokušavali nadomjestiti ono što je sistem svjesno ili ne propustio uraditi.

Zgrada muzeja

Postavke u muzeju se fokusiraju na siru- životopis Poslanika, a.s., i događaje iz historije islama i za razliku od prvog kojeg je otvorio gdje su dominirale etnografske postavke ovdje su one, vjerovatno zbog ograničenosti prostora, u drugom planu. Ipak, tu se mogu naći primjerci ženske nošnje Hidžaza prije ulaska njenih gradova u okvire Saudijske Kraljevine, vjenčanice medinskih žena, mnoštvo posuđa i predmeta za svakodnevnu upotrebu iz osmanskog perioda ali i ranijih stoljeća. Na ulazu vas dočekaju sa medinskim šerbetom koje se nekada moglo kupiti u sukovima i sa poznatim svježim medinskim hurmama- belh. Tu su izložene i jedinice mjere iz vremena Poslanika, a.s., mud i s`aj, a na izlazu se one mogu i kupiti i to sa senedom ili lancem prenosioca kojem se dodaje i ime onoga ko postane vlasnikom te mjere kako bi je mogao nastaviti prenositi budućim generacijama muslimana. Sve skupa, jedinstveno putovanje kroz zaboravljenu prošlost kojoj u mnoštvu ogromnih hotela, trgovačkih centara sa skupom robom i načičkanih trgovinica sa kineskom robom skoro da nema traga. To je ona Medina koju naše hadžije ne vide i koja se sve više gubi.

U muzeju je osim toga dr. Kaki sa svojim asistentima izradio desetke velikih maketa na kojima se mogu vidjeti značajni događaji iz historije Medine, Meke i životopisa Poslanika, a.s. Tako se na jednoj maketi od nekih pet metara može vidjeti put koji je Poslanik, a.s., prešao kada je išao putem hidžre i kako se taj put razlikovao od onoga kojim su išle trgovačke karavane. Na tom putu su obilježena mjesta na kojima su se desili svi bitniji događaji od skrivanja u pećini Sevr, do susreta sa Surakom bin Malikom, pa sve do ulaska u Medinu kroz Senijetu-ved`a. Na drugoj seriji manjih maketa je prikazan razvoj Meke od vremena hazreti Hadžere do prvih većih proširenja. Tu je i ogromna maketa na kojoj je detaljno prikazan tok bitke na Uhudu, kopanje hendeka, te gdje je on tačno ucrtan u odnosu na današnje ulice Medine, kako bi svi posjetioci shvatili kuda je on prolazio s obzirom da to u gradu danas na bilo kakav način nije obilježeno. Na manjoj maketi se vidi i veličina hendeka kojeg su Poslanik, a.s. i ashabi iskopali kako bi se zaštitili od napada Saveznika (Ahzab) i iako smo iz sire- životopisa poslanika toliko puta učili, pa i predavali, njegove dimenzije sasvim je drugačije kada se to vidi na jedan slikovit način i sa tačnim reljefnim obrisima i razmjerama mjesta na kojima su se događaji dešavali.

Kakodoći do muzeja u Medini

U njegovom novom muzeju Medine se sada na jednom mjestu mogu naći svi naslovi djela koja je iz historije Medine i o njenim znamenitostima napisao dr. Kaki. U samo jednoj od svojih brojnih knjiga o Medini a koja je dostupna na arapskom i engleskom jeziku dr. Kaki je istražio preko devedeset znamenitih džamija u Medini od kojih je većina uništena. On je ne samo objasnio njihov značaj nego je ucrtao i njihove lokacije na sadašnjoj karti Medine, a za neke je upisao i GPS koordinate da ih posjetioci lakše mogu naći. Isto je uradio i sa stotinama drugih značajnih historijskih mjesta od bunara, bašti, kuća, dvoraca poprišta bitaka, tekija i drugih historijski bitnih građevina o kojima je napisao zašto su značajni za historiju, gdje se nalaze i u kakvom su stanju. Sve je to propraćeno sadašnjim fotografijama građevina ili mjesta gdje su se nalazile i starim fotografijama ukoliko su dostupne.

U muzeju je posebno zanimljiv i serijal maketa koji pojašnjava kako se kroz historiju razvijalo turbe iznad Poslanikova, a.s, mezara kao i njegova džamija te obližnje kuće Ali Bejta (Poslanikove porodice) i ashaba, r.a. Mladi kustos muzeja će vas, dok vas provodi kroz postavke, upoznati sa brojnim sitnim detaljima iz daljnje i skorije historije tih mjesta tako da će, sigurno, svako onaj ko ih posjeti kada drugi put pored njih prođe drugačije doživjeti zijaret časnoj Medini. To je ono što je dugo nedostajalo našim hadžijama i svima onima koji i po nekoliko puta posjećuju Osvijetljenu Medinu. Uz već postojeći muzej Haremi-šerifa u Meki ovo je sada jedna cjelina koja nam otvara mala vrata u bogatu prošlost svetih gradova. Zato je moja topla preporuka svima onima koji dobiju priliku da zijarete Medinu da nađu vremena da ovaj muzej posjete i nauče puno više, ne samo o Medini i njenim znamenitostima, nego i o islamskoj historiji uopće i običajima tamošnjih muslimana. Možda je previše predložiti da sve naše hadžije zbog skučenosti prostora organizovano posjete ovo mjesto, ali je sigurno dobro da oni koji će u idućim godinama uz Božiju dozvolu posjete Meidnu znaju za ovaj vrijedni muzej i da oni koji to žele mogu samostalno organizovati posjetu u manjim skupinama.

Izašao novi broj Novog Muallima

Iz štampe je izašao novi broj Novog Muallima- časopisa za odgoj i obrazovanje (god. XIII, br. 51, Sarajevo, jesen 2012.) U ovom broju sam pisao o knjizi dr. Alija Allawija „Kriza islamske civilizaicje“ koju je preveo Mirnes Kovać, a koju sam ja uredio.

Sljedeće sadržaje ovog zanimljivog broja možete downloadovati u PDF/doc formatu (Desni klik > Save As) sa stranice Rijaseta IZ u BiH:
- Sadržaj
- Uvodnik
- Muallimov forum - Šta bi trebali biti prioriteti u radu i djelovanju Islamske zajednice?
- Intervju - Dr. Džasir Avde

Rat za novi ustav je samo bijeg od surove stvarnosti?

Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start, broj 364,11.12.2012.)

U Egiptu se nastavljaju demonstracije opozicije koja se protivi nedavnoj odluci predsjednika Muhameda Mursija da sebi da ovlasti koje ne može osporiti ni najviša sudska vlast u državi.

Isključivanje pravosuđa

Istovremeno na ulicama su i predsjednikove pristaše iz Muslimanske braće i njihovi koalicioni partneri iz konzervativne selefijske stranke Nur koji se sve češće sukobljavaju sa svojim neistomišljenicima gurajući Egipat na ivicu građanskog rata. U prvoj revoluciji je situacija bila puno jasnija: na jednoj strani je bio narod, a na drugoj mala vladajuća oligarhija. Danas je situacija daleko kompleksnija i Egipat je podijeljen kao nikada do sada. 

I kako što se pretpostavljalo, ovlasti koje je Mursi sebi dao bile su samo paravan iza kojeg je on, sputavajući ovlasti egipatskog pravosuđa, čije predstavnike u najvišim institucijama, prije svega u Ustavnom sudu, smatraju ostacima bivšeg režima, želio progurati novi nacrt Ustava u kojem bi formalna interpretacija šerijata zauzimala ključno mjesto (barem deklarativno) i u kojem bi bile sputane individualne i kolektivne slobode građana, a njemu tj. poziciji predsjednika i izvršnoj vlasti date veće ovlasti.

Nakon što su počele padati prve žrtve i nakon što se učinilo da se situacija otima kontroli iz predsjednikovog kabineta su saopštili kako razmatraju mogućnost povlačenja dvije od šest spornih tačaka ustavne odluke. Nezadovoljnici koji su pod opsadu stavili predsjedničku palaču i ponovo okupirali trg Tahrir, simbol prvobitne revolucije koja je oborila režim Hosnija Muabraka, tvrde kako to nije dovoljno jer nisu sporne samo neke odredbe njegove ustavne odluke nego i isključivanje sudstva, pa i ustavnog suda, iz procesa donošenja novog ustava. Oni tvrde da je današnji nacrt ustava kojeg Mursi nudi Egipćanima ustvari spisak želja Muslimanske braće koji ne predstavlja stavove i težnje svih segmenta egipatskog društva. Oni podsjećaju da su se upravo zbog dominacije islamista iz Ustavotvorne komisije koja je trebala izraditi nacrt novog ustava povukli svi predstavnici građanskog društva, ljevičarskih stranaka i koptske manjine koji su vjerovali da će egipatsko pravosuđe biti dovoljan garant da nacrt ustava kojeg bi napisali islamisti nikada neće proći. Znao je to i Mursi koji je donio ustavnu odluku upravo s ciljem da onemogući ustavni sud da ospori nacrt Ustava i, kao što to jedna tačka odluke eksplicitno kaže, onemogući bilo kojem sudskom organu raspuštanje Ustavotvorne komisije.

Iz Muslimanskog bratstva kažu da svi oni koji kritikuju način na koji se došlo do nacrta novog ustava nemaju čega da se plaše s obzirom da će egipatski narod imati prilog da na referendumu 15. decembra prihvati ili odbaci njegov tekst. Opozicija pak tvrdi da je to još samo jedan dokaz demagoškog pristupa problemu, jer većina ljudi u Egiptu i ne zna ni šta piše u nacrtu novog ustava i vjerovatno neće ni znati, jer će ih vjerski lideri koji podržavaju Braću uvjeriti kako se ustvari radi o izboru između šerijata i kufra (nevjerovanja) i da je svako onaj ko ne podrži novi Ustav ustvari neprijatelj vjere. Oni kažu kako Muslimanska braća svjesno skreću pažnju sa želje da izvršnoj vlasti daju apsolutističke ovlasti i stvore osnovu za vlastitu dominaciju na egipatskoj političkoj sceni pričom o ulozi šerijata i vjere u pravnom sistemu države.

Uloga u mirenju Hamsa i Izraela

Na stranicama Muslimanske braće su ovakvu argumentaciju nazvali uvredom egipatskog naroda za kojeg opozicionari tvrde da nije sposoban donijeti odluku i da je nepismen pozivajući sekularnu opoziciju da poštuje volju većine ako ona želi veću ulogu šerijata u egipatskom zakonodavstvu. Istovremeno, za opozicionare koji danima protestuju širom Egipta se tvrdi kako su plaćenici zapadnih ambasada koji žele egipatskom društvu nametnuti zapadni model uređenja države i društva ne poštujući specifičnosti egipatske kulture i tradicije.

Ipak, neki od najistaknutijih autoriteta poznatog islamskog sveučilišta El-Azhar su vjerovatno svjesni već očite zloupotrebe religije i vjerskih osjećanja u dnevnopolitičkim previranjima, pozvali sve alime, imame i šejhove da se suzdrže od davanja vjerskih konotacija političkim procesima koji sve više razdiru egipatsko društvo po svim šavovima. Teško je povjerovati da će većina njih, naročito onih bliskih Ihvanima i Nuru, poslušati ovu preporuku i da će islam i njegovo učenje držati dalje od dnevnopolitičke borbe za vlast. Naprotiv, jedan od vodećih selefijskih autoriteta iz koalicije Nur je gostujući u jednoj dijaloškoj emisiji na jednoj privatnoj egipatskoj televiziji izjavio kako će „oni proglasiti džihad ako se neko usprotivi odlukama predsjednika Mursija i ako se usprotive uvođenju šerijata u Egiptu“.

Poznavaoci prilika u regionu i šireg konteksta tvrde kako ova odluka nije došla slučajno u ovom trenutku. Oni tvrde da je predsjednik Mursi vješto pokušao kapitalizirati svoj uspjeh na međunarodnom planu, kada je njegova administracija odigrala ključnu posredničku ulogu u postizanu primirja između Hamasa i Izraela nakon nedavne eskalacije nasilja.

Po tom scenariju, Mursi je osjetio da se Egipat uspješno vratio na regionalnu političku scenu kao ključni igrač, pa je, stoga, odlučio da taj stečeni kredit iskoristi za jačanje svoje pozicije na uzavrelom unutrašnjem političkom planu i da zadovolji tvrdolinijaše iz Muslimanske braće, koji su se počeli plašiti da bi se egipatske mase mogle razočarati u njihove političke izabranike i početi se okretati drugim političkim opcijama.

Kakogod, Mursi možda jeste odabrao najbolji mogući trenutak da sebi osigura jaču poziciju u egipatskoj političkoj areni, ali je sigurno i pored toga zaigrao opasnu igru i na kocku stavio mnogo šta. Prije svega, ovaj njegov potez je prvi put ujedinio antiihvansku opoziciju, koja je do sada bila razjedinjena i bez jedinstvenog zajedničkog nastupa. Mnogi od mladića iz ljevičarskih i drugih građanskih opcija, koji su bili među prvim pokretačima revolucije i glavnim organizatorima demonstracija protiv starog režima, na svojim blogovima su onima koji prate njihov rad objašnjavali kako će poštovati volju egipatskog naroda, koji nakon smjene Hosnija Mubaraka nije dao podršku njima nego Muslimanskoj braći, te da će im dati vremena da se dokažu.

Danas njihovo pisanje nije više tako pomirljivo i čini se da se na ulicama Egipta ponovo osjeća onaj revolucionarni zanos koji je okončao šest decenija vojno potpomognute diktature.

Berze padaju, živi se od MMF-a

Naboj i nezadovoljstvo koje se gomila na istim onim forumima s kojih je krenula prva revolucija podsjeća na dane pred svrgavanje Mubarakovog režima. Nakon ovih posljednjih dešavanja ponovo su oživjeli strahovi onih koji su po dolasku islamista na vlast predviđali da će Muslimanska braća, kada postanu svjesni da ne mogu riješiti sve nagomilane probleme egipatskog društva i države, suočeni sa nezadovoljstvom naroda posegnuti za istim onim diktatorskim mjerama kojima se služio i Hosni Mubarak kako bi ostao na vlasti od vanrednog stanja i vanrednih mjera i ograničavanja sloboda zarad višeg nacionalnog interesa. Nadati je se da do toga neće doći i da će u ovoj krizi i Muslimanska braća i egipatska revolucija položiti jedan od težih ispita pred kojim su se našli.

Već sam negdje napisao ili rekao kako su Muslimanska braća kroz svoju dugogodišnju borbu, još od svog osnutka i tragične smrti njihovog osnivača Hasana el-Bene, pokazali da se znaju boriti za slobodu. Sada je na njima da pokažu da li znaju pokazati i odgovornost koja ide uz nju. Historija je toliko puta pokazala da se pojedinci, ali i čitavi pokreti, lakše nose sa neslobodom nego sa slobodom. Iskreno se nadam da su toga svjesni i u Muslimanskoj braći. Za Egipat može biti gora od diktature Hosnija Mubaraka samo diktatura koja bi bila provođena u ime vjere i Boga, jer u njoj ne bi stradali samo Egipćani i njihove slobode, nego i plemeniti ideali jedne vjere koji bi bili zloupotrijebljeni. U međuvremenu ekonomska situacija u Egiptu je sve gora. Samo na dan izbijanja prvih demonstracija nakon Mursijeve odluke indeks lokane berze je pao za 12%. Vlada Muslimanske braće je uzela jedan od najvećih kredita od MMF-a, a uveliko ovisi i od donacija Amerike i EU zbog čega su, nauštrb svih principa koje su zagovarali prije dolaska na vlast, korigovali svoju vanjsku i politiku prema Izraela. Ko zna, možda je pitanje uloge šerijata u novom ustavu i priča o borbi za vladavinu Božijeg zakona na zemlji najbolji način da se pobjegne od nagomilanih problema i siromaštva u kojem sve veći broj Egipćana živi.

Povjerenje je temelj za budućnost BiH

Kako građani BiH vide ulogu institucija, vjerskih zajednica, većinskih i manjinskih zajednica, javnih ličnosti... u procesu pomirenja

(s.v.) 

U Bugojnu su predstavnicima, političkog, akademskog, vjerskog, kulturnog i društvenog života grada predstavljeni rezultati istraživanja Reconciliation and Trust Building in Bosnia and Herzegovina, Pomirenje i izgradnja povjerenja u Bosni i Hercegovini, koje su proveli članovi tima Univerziteta u Edinburghu i tima Centra za empirijska istraživanja religije u Bosni i Hercegovini.

Istraživanje je provedeno na teritoriji Sarajeva, Banja Luke, Mostara i Bugojna, s ciljem stjecanja dubljeg uvida u percepcije stanovništva o procesu pomirenja i izgradnje povjerenja u BiH, kao i same ideje pomirenja.

Između ostalog, ispitivana je percepcija stanovništva o ulozi institucija, državnih i lokalnih u ovom procesu, vjerskih zajednica, obrazovnih institucija, novinara, većinskih i manjinskih zajednica, kulturnih i javnih ličnosti, s težnjom da se utvrdi u kojoj su mjeri ove percepcije uslovljene karakteristikama kao što su dob, spol, nacionalna identifikacija, religioznost, pripadnost manjini/većini na ispitivanom teritoriju, i po/ratnim iskustvima.

Sam istraživački projekat, njegove ciljeve, metodologiju i najzanimljivije nalaze iz preliminarnog istraživanja prezentovao je član istraživačkog tima, islamski teolog i stalni saradnik magazina Start BiH Muhamed Jusić.

S obzirom da je jedno od bitnih pitanja kojim se istraživanje bavilo i istraživanje korelacije između religioznosti i stavova o izgradnji povjerenja i pomirenju uvodničari u diskusiju kojom je moderirao mr. Davor Marko, bili su glavni imam Medžlisa IZ Bugojno Vehid ef. Arnaut i bugojanski župnik fra Zoran Tadić.

Prisutni su bili ohrabreni rezultatima istraživanja koji su pokazali da je u BiH i Bugojnu 88,2 odsto svih ispitanika potvrdilo da će proces izgradnje povjerenja i iskrenih odnosa biti važan za budućnost BiH, te da ovaj proces većina shvata važnim, te da smo kao društvo opredijeljeni da radimo na najboljim mehanizmima ponovne uspostave povjerenja među ljudima.

Izvor: Magazin Start BiH