Nije sve u kamenovanju
Piše: Muhamed Jusić (Start, 25.12.2012.)
Posljednja dešavanja u
Egiptu su još jednom u prvi plan svjetske javnosti progurala pitanje uloge
šerijata u javnom i privatnom životu muslimana, ali i njegove kompatibilnosti
sa savremenim pravnim sistemima većinski muslimanskih zemalja. Arapsko proljeće
je u nekim od najutjecajnijih arapskih zemalja na vlast dovelo islamističke
stranke koje su još dok su bile društveno-vjersko-politički pokreti zagovarale
uvođenje nekog oblika šerijata ili barem njegovih vrijednosti u javni život
muslimanskih društava pa i zakonodavstvo njihovih država zbog čega će ovo
pitanje vjerovatno još neko vrijeme biti u vrhu interesovanja bliskoistočnih
društava, ali i ne samo njih.
On je tu i sada
Upravo oko pitanja mjesta
šerijata i individualnih sloboda u novom ustavu sukobljavaju se demonstranti
širom Egipta. Slična rasprava se vodi u Tunisu i nekim drugim većinski
muslimanskim državama, a i u Turskoj se mogu čuti optužbe na račun vladajuće
AKP stranke da želi islamizirati tursko društvo i stvoriti osnovu za uvođenje
nekog oblika šerijata..
Ipak, rasprava je ovih
dana najžustrija u Egiptu gdje novi nacrt ustava predviđa da će šerijatsko ili
islamsko pravo ostati glavni izvor zakonodavstva. Ono što je zanimljivo jeste
da je i do sada šerijat deklarativno bio glavni izvor egipatskog zakonodavstva,
a tako je slučaj i u većini arapskih i muslimanskih zemalja, s tim do je to
bila više formalna odrednica kojoj se nije pridavao poseban značaj prilikom
usvajanja novih zakona. Drugim riječima, nije sporno da će šerijat imati mjesto
u zakonodavstvu većine muslimanskih zemalja, on je to i do sada bio, bitnije je
kakvog oblika šerijata ili njegove interpretacije će se pridržavati oni koji na
osnovu njega budu vladali u tim zemljama i koji na njegovim principima budu
donosili nove zakone i propise. Tako novi egipatski model predviđa da će se u
svim pitanjima koja se tiču šerijata morati konsultovati najznačajnije islamsko
sveučilište El-Azhar eš-Šerif.
Međutim, to pitanje
nije aktuelno samo u zemljama s muslimanskom većinom nego se ono nerijetko,
često i nedobronamjerno, aktuelizira i u drugim zemljama gdje žive muslimani.
Tako je u Ujedinjenom
Kraljevstvu početkom 2008. izjava lidera Anglikanske
crkve, canterburyjskog nadbiskupa dr. Rowana Williamsa, koji je primus
inter pares među poglavarima crkava svjetske Anglikanske zajednice, o tome
kako bi se islamsko pravo trebalo uvesti u pravni sistem Kraljevstva, pokrenulo
buru negodovanja i otvorilo vrlo žustru raspravu. Ovaj liberalni vjerski
autoritet je tada BBC Radiju 4 rekao kako je uvođenje šerijatskog prava u
pravni sistemVelike Britanije "neizbježno", odnosno kako bi to
pomoglo boljoj integraciji muslimanske zajednice u britansko društvo.
Britanske diskusije
On je mislio na uvođenje nekog oblika pravne
autonomije samo kada su u pitanju privatna pravna pitanja muslimanskih
vjernika, a ne cjelokupnog šerijatskog sitema. Međutim, to nije spriječilo
njegove kritičare da takvu inicijativu sasijeku u korijenu i da ovog vjerskog
velikodostojnika izvrgnu jednoj od najoštrijih kritika koja je graničila sa
javnim linčom. Dio njih smatra kako je inzistiranje na multikulturalizmu po
svaku cijenu dovelo do toga da se potkopaju temelji Britanije kao svjetovne
države.
Uzalud je velečasni Williams na svojoj
web-stranici podsjećao javnost kako su neke odredbe šerijatskog prava već ušle
u britanski pravni sistem, pri čemu je mislio na institucije privatnih arbitraža
u nekim poslovnim pitanjima, kao i da mu je cilj bio pokrenuti
raspravu o "pravima vjerskih zajednica u svjetovnoj državi".
I pored svega, značajan dio liberalne
britanske javnosti, u koju spada i dr. Williams, u pravnoj autonomiji nekih
vjerskih manjina ne vidi ništa loše, odnosno smatra da će se tako Britanija
lakše transformisati u moderno multikulturno društvo. Takve ideje nalaze plodno
tlo i kod britanske vlade koja je od dolaska laburista na vlast 1997. godine
nastojala što je moguće više izaći u susret muslimanskoj zajednici, a
posljednji takav primjer je odluka prema kojoj više od jedne supruge imigranta
iz zemlje s legalnom poligamijom, u pravilu muslimanskih, ima pravo na
socijalnu pomoć.
Ipak, šerijat se danas
najčešće koristi skoro isključivo u negativnom kontekstu kao nešto što se u
osnovi suprotstavlja principima slobode, i on se obično svodi na neke elemente
tradicionalnog recipročnog kaznenong prava. Oni koji strah od rigoroznih
šerijatskih kazni za neke prijestupe koriste kao instrument širenja islamofobije
zaboravljaju, slučajno ili ne, da šerijat ne podrazumijeva samo kazneno pravo
nego da je on sistem vrijednosti na kojem počiva islamski vjerozakon. Tako
šerijat obuhvata i obredoslovlje (ibadat) ali i međuljudske odnose (muamelat).
Tako je za muslimana vjernika obavljanje namaza (molitve), pomaganje siromašnih
u društvu, nezakidanje prilikom trgovine, vjernost bračnom drugu, izgradnja
nekog vakufa (legata) i sva druga djela koja čini nadahnut vjerom i islamskim
sistemom vrijednosti također šerijat kojeg se on dužan pridržavati. Čini se da se i u Evropi
sve češće čuju glasovi koji upozoravaju na banalizaciju rasprave o šerijatu.
Pravo
se stvara
Tako
Jan Michiel Otto, holandski profesor prava, koji je nedavno proveo
studiju o 12 islamskih zemalja koje primjenjuju šerijatski zakon, upozorava na
redukcionistički pristup razumijevanja šerijata i generalizaciju stavova
zagovornika „političkog islama“ koji prema njemu zagovaraju različite modele
implementacije šerijata u društvima i državama
u kojima su na vlasti. Tako ovaj profesor na Leiden Univerzitetu veli: ''Ako
se uvede šerijatski zakon, ne znamo šta ćemo dobiti.'' Njegovo istraživanje,
objavljeno u knjizi Pripojeni šerijat koju je uredio, ukazuje na činjenicu, bez obzira, kako kaže,
šta bi mogli misliti mnogi zapadni posmatrači, da više islama ne znači
manje slobode.
Jasin Aktaj, turski
sociolog na Univerzitetu Seldžuk u Konji, rekao je da Šerijat nije strogo
definisan zakonik i nije ograničen na oštre fizičke kazne koje se mogu vidjeti u
implementaciji šerijata u nekim muslimanskim društvima. On tvrdi da je takvo
razumijevanje šerijata koje imaju neki muslimani „fetišizacijska verzija šerijata“
i da samo daje argumente onima koji bi šerijat sveli na kamenovanje bludnika i
odsijecanje ruke lopovu.
Jedan od najboljih, ako ne
i najbolji, poznavalac šerijatskog prava i historije prava kod nas, profesor
dr. Fikret Karčić sa Fakulteta islamskih nauka i Pravnog fakulteta
Univerziteta u Sarajevu u njegovoj knjizi Društveno-pravni
aspekt islamskog reformizma iz 1990. daje odlučan uvid
u to šta ustvari znači šerijat.
Prema islamskom učenju, pravo je u normu pretočena
Božja volja sadržana u dva glavna izvora: knjizi objave (Kur'an) i riječima i
djelima Poslanika Muhameda a. s. (Sunnet). Prvenstvena uloga teksta Kur'ana i
Sunneta jest da uputi pravoj vjeri i ispravnom načinu života, te u njima uz
iskaze teološke prirode naporedo stoje moralne i pravne norme. Propisi
islamskog prava sadržani u ova dva izvora prvobitno su se nazivali šerijat.
Islamsko pravo, tako, nije dato u gotovom obliku, već na osnovu priznatih
izvora treba da se stvaralački konstruiše. Taj zadatak spada u dužnost učenjaka,
odnosno pravoznalaca (fukahā'). Postupak kojim se pravo saznaje iz jezika svetih
tekstova naziva se idžtihad, a definiše se kao „napor pravnika radi
formulisanja pravnih propisa na osnovu dokaza sadržanih u izvorima“ Učenjak
koji se smatra kvalifikovanim da crpi pravo iz poznatih izvora naziva se
mudžtehid (mudjtahid), a rezultat njegovog umnog napora pravno mišljenje ili
fetva (fatwā)- piše profesor Karčić.
Upravo ovakvo značenje šerijata i islamskog prava
uopće ostavlja prostor da se islamsko pravo reformiše i prilagodi novim
izazovima a da njegovi propisi ostanu dosljedni osnovnim principima islama i
šerijata. Zato je sve veći broj islamskih autoriteta koji smatra da će
insistiranje na uvođenju šerijata u nekim muslimanskim zajednicama i društvima
ponovo pokrenuti proces reforme i ponovo „otvoriti vrata idžtihada“ koja su
nekad davno bila zatvorena i zbog čega je islamsko pravo ostalo zaleđeno u
davnim vremenima.
