Bitka za Al-Azhar

Piše: Muhamed Jusić
Al Jazeera

Jedno od najstarijih i najutjecajnijih sveučilišta u muslimanskom svijetu, Al-Azhar iz Kaira, se našlo usred rasprave o ulozi koju će islamsko pravo i šerijat imati u novom egipatskom Ustavu usvojenom uz dosta kontroverzi na nedavnom referendumu.

Naime, novi Ustav, oko kojeg se egipatsko društvo podijelilo na dijametralno suprotstavljene stavove kao rijetko kada dosad, predviđa da Al-Azhar eš-Šerif ima savjetodavnu ulogu u svim pitanjima egipatskog zakonodavstva koja se tiču islamskoog prava i šerijata.

Bitno je naglasiti da većina rukovodećih autoriteta Al-Azhara nije zadovoljna novom ulogom koja im je dodijeljena. Tako je šejh Abduldaim Nussair za zapadne medije izjavio kako je to samo pokušaj „selefija da Al-Azhar postane dijelom političkog sistema, čemu se oni sa Al-Azhara protive“.

Šejh Nussair, inače savjetnik šejhul-Azhara i član Ustavotvorne skupštine, koja je radila na sastavljanju teksta novog Ustava, je istom prilikom dodao i to kako: „oni ne žele da zakonodavstvo stavljaju u okvire religijske dogme koja određuje šta je dobro, a šta loše“. On tvrdi da su selefije insistirale na ovoj ulozi Al-Azhara zato što imaju planove da njime ovladaju.

Istovremeno, predstavnici Muslimanske braće, ali i umjerene selefije, tvrde kako nemaju nikakve tajne planove o preuzimanju Al-Azhara i kako im je jedini cilj da osiguraju istinsku autonomiju za ovu obrazovnu instituciju.

'Status nezavisne institucije'

Kao dokaz za to oni navode da novi Ustav, kao i novi zakon kojim je uređeno djelovanje sveučilišta, predviđa da glavnog muftiju ili šejhu-l-Azhara (vrhovnog autoriteta) bira sama ulema, a ne predsjednik Republike kao što je to bio slučaj dosad.

Tako je Essam el-Erian, zamjenik predsjedavajućeg Muslimanske braće za The Washington Post izjavio kako oni žele da Al-Azharu vrate njegov „osnovni status kao nezavisne institucije“ nakon desetljeća državne kontrole.

U istom članku, kojeg je priredio novinar Griff Witte, i selefije preko visoko pozicioniranog lidera selefijske partije En-Nur Nadira Bakara negiraju takve optužbe i tvrde da „oni ne žele da Al-Azhar ima konačnu riječ u tumačenju islamskog prava“.

On kaže da za njih „Al-Azhar nije Vatikan i da u islamu niko nema pravo konačnog stava o nekom vjerskom pitanju“

I uistinu, novi Ustav Al-Azharu u zakonodavnoj proceduri daje samo savjetodavnu, a ne obavezujuću ulogu. Ali, novinar Washington Posta s pravom smatra da će se egipatski zakonodavci i političari teško usuditi protiviti stavovima Al-Azhara ako on po nekom pitanju zauzme stav.

Ipak, liberali i ljevičari iz egipatskog političkog spektra nisu spremni ovu novu ulogu jedne vjerske institucije prihvatiti tek tako.

Ahmed Ezzat, poznati egipatski aktivista za zaštitu ljudskih prava, smatra da je „davanje ovlasti jednoj vjerskoj instituciji da tumači zakon suprotno cjelokupnoj ideji moderne države i da je takva uloga vjere okončana u srednjem vijeku i da će svako revitaliziranje takve njene funkcije neminovno voditi `valu ugnjetavanja“.

Ovo nije prvi put da se vodi bitka za Al-Azhar. Od njegovog osnivanja u 10. vijeku Al-Azhar je balansirao između svoje autonomije i bliskosti sa vlašću koja se smjenjivala.

U ranom osmanskom periodu, šejhu-l-Azhar je uživao određeni stepen autonomije u svom radu, prije svega zbog činjenice da je sveučilište raspolagalo brojnim vakufima, ili vjerskim zadužbinama, kojima su se punili fondovi iz kojih se Al-Azhar finansirao.

Vakufi su, ne samo u slučaju Al-Azhara, utemeljeni još ranije u islamskoj historiji kao sredstvo zaštite uleme od državnog uplitanja, kao i sredstvo za finansiranje škola, društveno korisnih radova, pa čak i vojski.

Svi kasniji režimi, još od vladavine osmanskog namjesnika Ali Paše, su upravo oduzimanjem vakufa i direktnim izborom njegovih autoriteta uspjeli sputati autonomiju Al-Azhara.

U periodu prije pada režima predsjednika Mubaraka, ovlasti nekadašnjeg Al-Azhara su bile podijeljene između tri vladine institucije: Ministarstva vakufa, koje je kontrolisalo vakufe koji su nekada bili garant Al-Azharove autonomije, Ministarstva pravosuđa, koje je brinulo o instituciji fetve (šerijatskom pravnom rješenju određenog pravnog pitanja) i Sveučilišta Al-Azhar, koje je postalo samo obrazovna institucija.

Upravo zbog nedostatka autonomije i reduciranja njegove uloge, Al-Azhar je u godinama prije „revolucije“ često osporavan, naročito među alternativnim islamističkim organizacijama koje su se u to vrijeme nametnule kao jedini glasovi opozicije arapskim despotskim režimima.

Naročito je to bilo izraženo za vrijeme vladavine svrgnutog predsjednika Hosnija Mubaraka, koji je često koristio Al-Azhar i tadašnjeg njegovog šejha Muhammeda Seida Tantawija za davanje legitimiteta njegovoj vladavini, pa i određenim političkim odlukama.

Zato se nakon sloma njegovog režima očekivalo da će se prvi na meti čistki nove vlasti naći zvanični Al-Azharovi autoriteti.

Pozicija moderatora

To očekivanje je bilo utoliko veće što su ideolozi vladajućih partija kojim dominiraju Muslimanska braća i selefije iz stranke En-Nur još u godinama kada su bili zabranjeni i marginalizirani vodili oštre rasprave sa zvaničnim autoritetima Al-Azhara, koje su optuživale za podršku neislamskom diktatoru.

Usto, ovladavanje Al-Azharom i podrška njegovih autoriteta idejama političkog islama bi islamističkim strankama dala islamski legitimitet koji im se često osporava. 

Međutim, to se nije desilo u prvim mjesecima nakon tzv. revolucije i preuzimanja vlasti. Mnogi analitičari, uključujući i Wittea, zasluge za stabilizaciju prilika na Al-Azharu u ovom turbulentnom periodu pripisuju šejhu Ahmedu el-Tajibu, koji je svojim istupima i distanciranjem od dnevne politike uspio, i pored činjenice da ga je imenovao Mubarak, zadržati svoju poziciju, a sveučilište dovesti u poziciju moderatora koji pozivima na dijalog posreduje u prijepornim pitanjima oko kojih se egipatske političke i društvene grupe razilaze.

Witte u svom tekstu podsjeća da današnjeg šejhu-l-Azhara njegovi kritičari iz reda sekularista okrivljuju za servilnost novom islamističkom režimu.

Istovremeno se na islamističkim forumima mogu čuti kritike kako je zvanični Al-Azhar i njegova vodeća ulema samo još jednom pokazao svu vještinu preživljavanja i da su „do savršenstva doveli svoju ulogu sluga dvora, bez obzira ko na prijestolju sjedio“.

Oni sve otvorenije pozivaju islamističke partije da odmah nakon što bude izabran novi parlament početkom ove godine smjene šejha Tajiba, koji je „ostatak bivšeg režima“ i dovedu nekog ko će promovisati „pravi islam“, tj. onaj koji je po mjeri političkih opcija, čija su oni izborna baza.

Kakogod, nove izmjene egipatskog Ustava su već sada Al-Azharu namijenile jednu novu ulogu. U vremenu sveopće tranzicije i zakulisne političke borbe oko ovog simbola islamske učenosti, malo ko zna šta se El-Azharu sprema - više autonomije, ili koketiranje sa političkim opcijama koje će od njega tražiti da, kao i toliko puta dosad, njihovu vladavinu zaogrne plaštom islamskog legitimiteta. 

Historija je, pak, pokazala da je sve dosadašnje sisteme Al-Azhar preživio i da je dijelilo, ali, pored svih pritisaka i prepreka, i oblikovao, sudbinu sljedbenika islama, čak i daleko od granica Egipta.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera