PROGRAMSKI SADRŽAJI ''500. AJVATOVICE"

PROGRAMSKI SADRŽAJI
FESTIVALSKIH DANA JUBILARNE ''500. AJVATOVICE''
juni 2010.g.

Subota, 05. juni
18:00 PRUSAC, Musala, Svečano otvaranje manifestacije Festivalskih dana
''500. Ajvatovice''

Nedjelja, 06. juni
19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, Izložba levhi ''Tespihom za jubilej'',
autor Amir Šečunović
19:30 ZENICA, Narodno pozorište, Koncert duhovne muzike, Muzički ansambl Dijanet -
Ankara

Utorak, 08. juni
19:00 TRAVNIK, Sala Općine, Promocija knjige ''1. Slavna i Viteška brigada'' ,
autor Ibrahim Dervišević
21:00 TRAVNIK, Preogres centar, Promocija knjige ''O začudnosti govora I, II, III'',
Bookline, priredio Asmir Salihović

Srijeda, 09. juni
19:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, Promocija knjige ''Arapska stilistika u djelu
Hasan Kafije Pruščaka'', autor Munir Mujić

Četvrtak, 10. juni
15:00 DONJI VAKUF, Hotel Vrbas, Međunarodni šahovski turnir ''Ajvatovica 500.''
18:00 TRAVNIK, Progres centar, Promocija knjige ''Savremene fetve dr. Jusuf Karadavi''
El-Kalem

Petak, 11. juni
13:00 PRUSAC, Novo Naselje - Novosagrađena džamija, Džuma-namaz
18:00 NOVI TRAVNIK, Sala Općine, Tribina, ''Kulturno-historijske i prirodne znamenitosti
Općine Novi Travnik''
21:00 PRUSAC, Novo Naselje - Novosagrađena džamija, Večer ilahija i kasida,
Akademski hor FIN-a
21:00 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, Večer ilahija i kasida,
Hor Behram-begove medrese - Tuzla
21:00 BUGOJNO, Centar princeze Dževhere, Večer ilahija i kasida,
Hor Gazi Husrev-begove medrese - Sarajevo
21:00 JAJCE, Dom kulture,Večer ilahija i kasida, Hor Karađoz-begove medrese - Mostar
21:00 GORNJI VAKUF, Dom kulture,Večer ilahija i kasida,
Hor Medrese ''Džemaludin ef. Čaušević'' - Cazin
21:00 VITEZ, Dom kulture, Večer ilahija i kasida, Hor Elči Ibrahim-pašine medrese - Travnik
21:00 BUSOVAČA, Sporstska dvorana srednje škole, Večer ilahija i kasida,
Hor Medrese ''Osman ef. Redžović'' - Gračanica

Subota, 12. juni
11:30 PRUSAC, Novo Naselje, Novosagrađena džamija, Svečano otvorenje
18:00 BUGOJNO, KSC, Pozorišna dvorana, Kolažno-revijalni program za žene
21:00 NOVI TRAVNIK, Centralni trg, Koncert ''Salavat tebi dušom pojim'',
Osnovna muzička škola Ilidža

Nedjelja, 13. juni

18:00 BUGOJNO, Kristalna dvorana Općine, Promocije knjige, ''Bugojno i njegova okolina u
vrijeme AustroUgarske uprave'', autor Samija Sarić
20:00 NOVI TRAVNIK, Dom kulture, Monodrama ''Derviš i smrt'', Muharem Osmić

Ponedjeljak, 14. juni
18:00 NOVI TRAVNIK, Sala Općine, Promocija knjige ''Bošnjakinje govore''
autor Selman Selhanović
19:30 TRAVNIK, Sala Općine, Promocij knjige ''Dr. Ibrahim Arnautović , prof. emeritus, život
i djelo'', autori dr. Zijad Hadžiomerović i dr. Nihad Fejzić

Utorak, 15. juni
18:00 VITEZ, Vatrogasni dom, Promocija knjige ''Kazivanja o pejgamberima','
autor Salko Omerbegović
20:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa, Promocija knjige ''Mehmed Spaho'',
autor dr. Husnija Kamberović
21:00 TRAVNIK, Elči Ibrahim-pašina medresa, projekcija filma ''Travničke džamije'',
BZK Preporod Travnik

Srijeda, 16. juni
19:00 TRAVNIK, Stari grad, Promocija knjige ''Pozdrav iz Bosne i Hercegovine','
autor Magbul Škoro
21:00 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, Večer ilahija i kasida, Hor Azizija - Orašje

Čatvrtak, 17. juni
14:00 DONJI VAKUF, Pošta D.Vakufa, Promocija prigodne poštanske marke, ''500. godina
Ajvatovice''
17:30 BUGOJNO, Sala Kulturno-sportskog centra, Koncert, Sarajevska filharmonija
18:00 GORNJI VAKUF, Vrse, Promocija knjige proze ''Srebrenica - Najtananija nit na Ovom
svijetu'', autor Isnam Taljić
19:00 TRAVNIK, Gradski muzej, Izložba slika, crteža i grafike''Ajvatovica'',
autor Sead Emrić
20:00 TRAVNIK, Centar za kulturu, Koncert, Sarajevska filharmonija
21:00 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, Večer Kur'ana

Petak, 18. juni
13:00 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, džuma-namaz
18:00 BUGOJNO, Centar princeze Dževhere, Promocija knjige, ''Reisofobija'',
autor Fatmir Alispahić
19:00 TRAVNIK, Gradska biblioteka, Promocija knjige,''Bošnjačka tradicijska kultura -
uspomenar'', autor dr. Enes Kujundžić
21:00 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, mevludski program

Subota, 19. juni
08:30 TRAVNIK, Kasarna, XII susreti sportista Islamske zajednice, Svečano otvaranje
10:00 BUGOJNO, Kulturno-sportski centar; XII Internacionalni karate kup
''Dani Ajvatovice 2010.''
11:30 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, Svečano otvorenje džamije
18:00 TRAVNIK, Progres centar, Promocija knjige ''Britanska politika u BiH 1992-1995.'',
autor dr. Džemal Najetović
19:00 DONJI VAKUF, Hote Vrbas, Grupna izložba umjetničkih slika

Nedjelja, 20. juni
19:00 GORNJI VAKUF, Dom kulture, Promocija knjige, Vodič za hadž i umru,
autori Muhamed Pezić i Rešad Poljević
21:00 BUGOJNO, Trg zlatnih ljiljana, ''Svome gradu za Ajvatovicu'', umjetinici grada Bugojna

Ponedjeljak, 21. juni
19:00 BUGOJNO, Centar princeze Dževhere, Promocija, ''Katalozi i anali Gazi Husrev
begove biblioteke''
21:00 BUSOVAČA, Sulejman-begova džamija, Večer ilahija i kasida, Gosti iz Irana

Utorak, 22. juni
18:00 DONJI VAKUF, Dom kulture, Iskustvo i budućnost sevdaha,
BZK Preporod Donji Vakuf
20:00 BUGOJNO, Centar princeze Dževhere, Književna večer sa Džemaludinom Latićem

Srijeda, 23. juni
19:00 BUGOJNO, Centar princeze Dževhere,
Omage '' Život i djelo prof. dr. Ilijasa Hadžibegovća''
19:30 GORNJI VAKUF, Dom kulture, Promocija izdanja El-Kalem

Četvrtak, 24. juni
16:30 VITEZ, Kruščica, Vjersko-kulturni program, Ispraćaj konjanika
Hor imama Medžlisa Vitez
18:30 BUGOJNO, Plato KSC; X Internacionalna smotra folklora ''Ajvatovica 500.''
21:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, Tribina ''Iz Srednje Azije na Balkan'',
Gosti iz Turske

Petak, 25. juni
09:00 SARAJEVO, Hotel Saraj, Simpozij, ''Život i djelo - Muhamed Tajib Okić''
13:00 DONJI VAKUF, Baš džamija, Centralni džuma-namaz,
Hatib Mehmedalija Hadžić, prof.
13:00 GORNJI VAKUF, Džamija Mehmed-bega Stočanina, džuma-namaz,
Hatib dr. Safvet Halilović
13:00 NOVI TRAVNIK, Gradska džamija, džuma-namaz, Hatib dr. Zuhdija Hasanović
13:00 VITEZ, Džamija Ahmed agina, džuma-namaz, Hatib dr. Sead Seljubac
13:00 JAJCE, Džamija Esme Sultanije, džuma-namaz, Hatib dr. Ahmed Adilović
13:00 BUSOVAČA, Džamija Sulejman-begova, džuma-namaz,
Hatib prof. dr. Džemaludin Latić
13:00 BUGOJNO, Džamija Princeze Dževhere, džuma-namaz, Hatib Mustafa Spahić, prof.
13:00 TRAVNIK, Džamija na Kalibunaru, džuma-namaz , Hatib prof. dr. Fuad Sedić
21:00 DONJI VAKUF, Hotel Vrbas, Koncert, Hor BZK Preporod
21:00 KARAULA, Večer ilahija i kasida, Hor Ak-Saraj

Subota, 26. juni
07:00 KARAULA, Plato ispred džamije, Ispraćaj konjanika
12:00 OBORCI, Šeherdžik, Doček konjanika
13:00 OBORCI, Šeherdžik, podne-namaz
16:00 DONJI VAKUF, Defile konjanika
17:30 PRUSAC, Doček konjanika
18:00 PRUSAC, Dom Hasan Kafije Pruščaka, Svečano otvorenje muzeja
18:00 PRUSAC, Musala, Otvaranje šehidskog obilježja
20:45 PRUSAC, Srt, Džamija Hasan Kafije Pruščaka,
akšam-namaz, prigodan program, predavanje i zikr, Tarikatski centar
22:45 PRUSAC, Srt, Džamija Hasan Kafije Pruščaka; jacija-namaz

Nedjelja, 27. juni
08:00 PRUSAC, Prolazak konjanika ispred Handan-agine džamije
08:30 PRUSAC, Prozivka bajraka ispred Handan-agine džamije
08:45 PRUSAC, Polazak ka Ajvatovici
09:30 HAN, Odmor na Hanu
10:30 STIJENA, Prolazak kroz stijenu i dova
11:00 PLATO AJVATOVICE, Svečani program Ajvatovice
12:15 PLATO AJVATOVICE, Obraćanje Muftije travničkog
12:30 PLATO AJVATOVICE, Obraćanje Reisul-uleme
13:00 PLATO AJVATOVICE, Podne-namaz i dova
13:00 PRUSAC, Srt, Džamija Hasan Kafije Pruščaka, podne-namaz
Mevlud - program za žene

VAN-PROGRAMSKI SADRŽAJI
Monografija Ajvatovice
Film ''San o Ajvatovici''
Drama ''Gazi Husrev-beže ili bukagije''
Ajvaz-dedin štap i staza
Sabah-namaz na Ajvatovici
Spomen-ploča na platou Ajvatovice
Spomen-ploča Sultan Mehmed Fatihu

Islam i mediji u BiH- prilog DW

U sjeni evropskog lova na burke i nikabe, održana je u srijedu (26.5.) javna debata u sarajevskom Mediacentru, o tome kako se u tranzicijskom vremenu snalaze novinari pišući o islamu u Bosni i Hercegovini.

Postoji li u bosanskohercegovačkom društvu otvorenost za kritiku, dijalog, drugačije poglede i mišljenja, te kako se sa različitim pitanjima vjere i posebno islama, nose britanski mediji, naročito nakon 11. septembra? To su bila neka od pitanja na koja su odgovore potražili učesnici javne debate: profesor na Georgia State University Ian Almond, teolog i novinar Muhamed Jusić, zamjenik glavne urednice „Oslobođenja“, Faruk Borić i glavni imam Medžlisa u Tuzli, Amir Karić.

Recikliranje, novi oblik izvještavanja

Američki profesor Ian Almond, koji se obrazovao na britanskim univerzitetima u Warwicku i Edinburghu, a predavao godinama na univerzitetima u Italiji, Njemačkoj, Indiji i Turskoj, osvrnuo se na medijsku scenu Velike Britanije.

„Ako se govori o izvještavanju medija u Velikoj Britaniji, kad je riječ o temama iz islamskog svijeta, čini se, da poslije 11. septembra, vladaju strahovi i neka vrsta anksioznosti. Mediji su se prilično promijenili u posljednjih deset godina. Islam se često predstavlja na jedan prilično destruktivan način. Izgubljena su mnoga dopisnička mjesta i novinari se često oslanjaju samo na agencijske vijesti, ili recikliraju ono što je već objavljeno, a to najčešće ne pruža ni jasnu ni objektivnu sliku“, rekao je Almond i naveo primjer kako se u medijima Velike Britanije često, iz islamskog svijeta izvještava jednoobrazno. „Sjećate li se posljednjeg velikog napada na Gazu? Odnos žrtava je bio, 1400 mrtvih Plestinaca, naspram 15 Izraelaca. Ipak, u britanskim medijima taj je sukob predstavljen kao ravnopravan, u svakom pogledu.“

Islamska zajednica se nije snašla

Zamjenik glavne urednice „Oslobođenja“, Faruk Borić, lista koji je, prema njegovom priznanju orjentisan prema 'lijevoj', liberalnoj javnosti, odmah je, na početku svog izlaganja, priznao neke greške.
„Prešli smo iz tog nekog represivnog sistema u ovaj tranzicijski i greške su bile dio toga. Sjećam se jednog mog kolege, čije ime neću navoditi, kako je u svom članku napisao da je 'zekjat reisov porez PDV'. To nekome može biti smiješno, ali to je za neke moglo biti uvredljivo. A za mene kao urednika, tu se ne radi niti o vrijeđanju islama, niti o vrijeđanju Islamske zajednice, nego se radi o jednom kritičkom stavu prema određenoj politici. Posljednjih 20-ak godina mi imamo izlazak Islamske zajednice na javnu scenu, gdje se ona bori za svoj prostor u medijima. Prema mome mišljenju, i ne samo mome, Islamska zajednica u BiH nije se snašla u tom demokratskom procesu. Jer, ako već izlaziš na javnu scenu, propagiraš nešto, neke univerzalne ideje i vrijednosti, ti moraš biti spreman i na kritiku“, rekao je Borić i dodao da se na kritiku ne može odgovarati etiketiranjem, što je često bio slučaj.

„Juče je reis Cerić imao naslovnicu u našem listu jer je odaslao poruku mira, ali kada se u vrijeme recesije povezuje sa sumnjivim tajkunima i njihovim kapitalom, da bi se izgradio islamski centar, mislim da je red da se o tome progovori, pa ako treba i oštro“, zaključio je Borić.

„Ja sam optimista“
Novinar i teolog Muhamed Jusić, govoreći o načinu na koji se u BiH izvještava o islamu, apostrofirao je da se ipak, radi o tranzicijskom društvu, „gdje se kao i u drugim brojnim segmentima još uvijek tražimo“.
„Ja sam optimista. Mislim da i vjerske zajednice postaju svjesne da ne mogu biti u javnom prostoru a pri tome bez javne kritike. Neko ko se s tobom ne slaže, ne može samo zbog toga biti islamofob, ili neprijatelj vjere i nacije“, rekao je Jusić i dodao da se svi moraju navići na to da nemaju ekskluzivno pravo na medijski prostor.
„Nažalost, nakon 11. septembra, imamo odjeke 11. septembra u bh. društvu i u regionu. Islam je postao sigurnosno pitanje. Naprimjer, kad je trebala biti reforma policije, onda se aktueliziralo pitanje vehabija“, rekao je Jusić.

Vehabija, rezervni termin za teroristu
Amir ef. Karić, glavni imam tuzlanskog Medžlisa, podsjetio je da su muslimani u BiH stigmatizirani kroz dugi niz godina.
„Prvo im se pripisivao politički panislamizam. Optuživani su zatim za fundamentalizam, a sada je na sceni optužba za vehabizam. Pri tome je vehabija, rezervni termin za teroristu. Muslimani u BiH veoma senzitivno doživljavaju ovu stigmatizaciju. Iznose se podaci u medijima da je svaki treći musliman u našoj zemlji vehabija, da u BiH ima 200.000 vehabija. A ja vam kažem da kao čovjek koji dolazi iz tog kraja, u vrijeme genocida u Srebrenici, ni jedna kamenica u Tuzli nije poletjela prema pravoslavnoj crkvi. Nas je islam, takav kakav je, spasio od osvete i revanšizma“, rekao je ef. Karić.
Nakon uvodnih izlaganja uslijedila je veoma živa rasprava između učesnika debate i publike u Mediacentru. Postavljena su brojna, zanimljiva pitanja. „Ovo je samo početak našeg dijaloga o ovoj temi. Važna je komunikacija, važno je razgovarati“, rekla je na kraju, moderator Slobodanka Dekić.
Autorka: Ljiljana Pirolić, Sarajevo (DW)

Islam i mediji u BiH: Na javnoj sceni niko nije nedodirljiv- Radio Sarajevo

U demokratskom društvu na javnoj sceni niko nije nedodirljiv i svako je podložan kritici, pa tako i Islamska zajednica u BiH, zaključak je debate „Islam i mediji u BiH“, koja je održana u srijedu u sarajevskom Mediacentru.

Kako porodica Smith saznaje o islamu
Debata je organizirana povodom dolaska profesora Georgia University, Iana Almonda, koji je objavio nekoliko knjiga o medijskom tretiranju islama i muslimana na Zapadu. Pored Almonda, koji je u sklopu posjete održao i predavanje na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, u debati su učestvovali Faruk Borić, zamjenik urednice „Oslobođenja“, Muhamed Jusić, teolog i publicista, te glavni imam Medžlisa Islamske zajednica Tuzla, dr. Amir ef. Karić.

Almond je naglasio da se islam u medijima na Zapadu promatra kroz prizmu dva straha - od imigranata i terorizma, a najveći i najutjecajniji mediji uglavnom podliježu pritisku „senzacije“ i „infotaimenta“, izvještavajući o islamu bez dovoljno kontekstualizacije i istraživanja. Ljevičarski mediji ipak pokušavaju umaći stereotipima i predrasudama, ali oni nisu efektivni, isto kao i Internet.

Savremeni mediji ne mogu odigrati veliku ulogu u predstavljanju i percepciji islama i muslimana jer se većina običnog stanovništva još uvijek „oslanja“ na centralne informativne emisije na TV-u i najpopularnije novine.

„Prosječna porodica Schmitt iz Frankfurta ili porodica Smith iz Liverpoola informacije uglavnom prima preko večernjih TV dnevnika, a oni se malo oslanjaju na svoje dopisnike, traže senzacije i služe politici“, kaže Almond.
Islam i kao sigurnosni problem
Sa Almondovom konstatacijom da je „11. septembar“ radikalizirao problem, ali i da dolazi do pomaka u posljednje dvije-tri godine, složio se i Muhamed Jusić, koji je ustvrdio da je teroristički napad na WTC utjecao i na situaciju u BiH.

„Tako je problem selefizma/vehabizma, a time i problem islama, u Bosni i Hercegovini odjednom postao ne samo kulturalni i društveni nego i sigurnosni problem“, dodao je Jusić.

Međutim, i neki religijski krugovi, smatra Jusić, smatraju da su „apsolutno nedodirljivi u javnom prostoru“, pri čemu niko nema ekskluzivno pravo na javnoj scenu, a niko ko se ne slaže sa stavovima IZ ne može odmah biti proglašen islamofobom.

Nesnalaženje u demokratskom sistemu
Urednik „Oslobođenja“ Faruk Borić naglasio je da ima propusta i neprofesionalnosti u medijskom izvještavanju o Islamskoj zajednici i reisu Ceriću, ali je i stava da se „Islamska zajednica, nakon što je bila pod pritiskom i ušutkana u jednom totalitarnom režimu, nije dobro snašla u procesu demokratskih promjena i na otvorenoj javnoj sceni, i kao takva nije spremna na utemeljenu kritiku“.

Ipak, i kada reagira na neutemeljene kritike, koje se ne obaziru dovoljno na kontekst ili koje koriste neprimjeren jezik, Islamska zajednica, odnosno reis Cerić, često koristi neprimjerene kvalifikacije, za šta je naveo primjer kada je Cerić za Vildanu Selimbegović kazao da njen problem „treba riješiti Freud“.
Medijska slika islama je uglavnom pozitivna
Glavni tuzlanski imam je podcrtao da mediji u Bosni i Hercegovini uglavnom pozitivno i objektivno izvještavaju o Islamskoj zajednici i muslimanima, za šta je naveo primjer emisija na BHT-u i FTV-u (Duhovni mostovi i Mozaik religija).

„Ipak, događa se da neki novinari bespotrebno potcrtavaju neke stvari, želeći nekom događaju dati neki 'islamski' kontekst. Naprimjer, evo, kada je nedavno Muradif Hamzabegović zvani Hamzabeg u Tuzli uhapšen zbog trgovine ljudima, jedna televizija je nekoliko puta naglasila da se njegov auto-otpad zove 'Halal' i u prilogu fokusirala levhu na ulazu u prostorije auto-otpada. Takve stvari su potpuno bespotrebne i štetne“, smatra dr. Karić.

On je naglasio da je Islamska zajednica dio građanskog društva i da kao takva ima određena prava, ali i obaveze, i da je stoga podložna javnoj kritici. No, kako je u BiH sve u tranziciji, smatra Karić, tako je i odnos Islamske zajednice i medija u demokratskom društvu u jednom procesu, ali da jesu primjetni pozitivni pomaci.

kenan, radiosarajevo.ba

Nedostatak saradnje i kvalitetnih sadržaja

Autorski osvrt/ za Mediacentar Sarajevo

Slika islama u bh. medijima- kako bh. mediji izvještavaju o islamu

Nedostatak saradnje i kvalitetnih sadržaja

O islamu u bh. medijima izvještava sporadično, senzacionalistički i
kroz prizmu dnevnopolitičkih interesa, dok istovremeno IZ skoro da nema
bilo kakvu jasnu strategiju odnosa s medijima.

Piše: Muhamed JUSIĆ

Bosanskohercegovačko društvo kada je riječ o izvještavanju o religiji, pa tako i o islamu, kao i u svim drugim aspektima društvenog života, još uvijek prolazi famozni proces tranzicije, kojeg karakteriše spontanost, nedosljednost i svojevrsno lutanje. Tako smo u periodu od urušavanja komunističkog režima kada se, prema svjedočenju jednog poznanika, znalo desiti da se urednik jedne novine na partijskom sastanku nadležnog tijela propituje zbog toga što se na panorami bh. gadova koje njegov list objavljuje javlja prevelik broj munara i kada je religija sistematski ostavljena na marginama društva „da odumre“, došli do vremena kada je vjera postala sveprisutna i kada joj se prema nastojanju nekih krugova treba osigurati status nedodirljivog u javnom prostoru.

To nas je skoro dovelo do blokovske borbe unutar društva i medijske scene u kojoj nerijetko na strani tzv. građanskih medija imamo recidiv komunističke ideologije prema kojoj ni vjera ni vjernici nemaju mjesta u javnom prostoru, osim ako izvještavanje o tome ide u prilog kreiranja stereotipa o vjerujućim kao zaostalim, asocijalnim i nerijetko po društvo opasnim elementima. Istovremeno, uslovno rečeno, drugu stranu su zauzeli oni koji smatraju kako se o vjeri, pa čak i o vjerskim liderima i radu vjerskih zajednica, može i mora govoriti samo afirmativno te da je svaki kritički osvrt na rad vjerskih velikodostojnika nasrtaj na vjerske slobode. Obje strane bi uslovno javni prostor htjele ekskluzivno za sebe, te bi sve tokove u društvu rado podredili svojoj viziji svijeta. Građansko demokratsko društvo će od svih njih zahtijevati da naviknu da niko nema ekskluzivno pravo na javni prostor i da ničiji javno izneseni stav ne može biti van dometa kritike.

Možda je jedan od razloga koji održava ovu paradigmu i taj što tu nazovi borbu dobrim dijelom s obje strane vode (generacijski) ljudi koji imaju svježe sjećanje na onaj režim, tako da jedni u svakoj kritici vjerskih zajednica vide pokušaj da se njihove slobode sputaju, dok drugi u svakom pojavljivanju vjere u prostoru javnog vide nasrtaj na njihovu verziju sekularizma i njihove jedine ispravne, racionalne, moderne i prihvatljive (ne)vjere ateizma.
Kroz prizmu ovog sukoba svjetonazora treba sagledavati proces izvještavanja o islamu u bh medijima, ali i načinu na koji IZ nerijetko istupa u javnosti.

Odjeci 11. septembra

Kada je riječ o izvještavanju o islamu, možda za razliku od drugih konfesija na ovom našem području, situacija se dodatno usložnila nakon 11. septembra 2001. godine i terorističkih napada na SAD iza kojih je stajala teroristička organizacija El-Kaida koja se predstavlja da nastupa u ime islama.

Skoro redovno se u značajnom dijelu domaćih (čak i tzv. sarajevskih) i regionalnih medijima o islamu neselektivno počelo pisati kroz prizmu onog što je američka administracija Georga Busha nazvala „ratom protiv terorizma“ i kroz stavove tzv. pripadnika vehabijskog ili selefijskog pokreta. Predstavnici tih manjinskih skupina unutar muslimanske zajednice u BiH su dobivali više prostora nego svi ostali zvanični predstavnici IZ BiH.

Vremenom se pitanje navodnog islamističkog ekstremizma i povezanosti bh. muslimana sa El-Kaidom pretvorilo u političko pitanje i čitavu jednu kampanju koja je zarad dnevnopolitičkih šićara sistematski nastojala sve što ima veze s islamom predstaviti kao potencijalnu prijetnju „zapadnom načinu života“. Sva dešavanja u proteklom ratu na teritoriju BiH su se neposredno nakon 11. septembra pokušala reinterpretirati, naročito u medijima u susjednoj Srbiji i Hrvatskoj, te hrvatskim i srpskim medijima u BiH, a ključni detalj u svim tim analizama je bio islam i njegove manifestacije u bh. društvu. Tako se dešavalo da na jednom javnom servisu u BiH u prilogu o bjekstvu iz zeničkog zatvora jednog osuđenika arapskog porijekla koji se dovodio u vezu sa međunarodnim terorizmom i drugim kriminalnim aktivnostima u pozadini biva emitovan snimak Careve džamije u Sarajevu. Na neki način islam je od duhovnog i vjerskog postao sigurnosno pitanje i ta slika islama u BH medijima je dobrim dijelom aktuelna i danas.

Kako izvještavati o islamu kao vjeri

S obzirom da se novinarstvo prije svega bavi događajima i djelomično ličnostima, tako se izvještavanje o vjeri pa i islamu, izuzmemo li islamofobična izvještavanja inspirisana događajima od 11. septembra, svodi na izvještavanje o redovnim vjerskim manifestacijama. Rijetki su primjeri novinarskih priloga, bilo u štampanim ili elektronskim medijima, koji se religijom bave, ako ne s ciljem da se javnost educira i upozna s vjerskom praksom i učenjem, ono barem fenomenološki. Naravno da se od medija koji nisu u vlasništvu vjerskih zajednica ne može tražiti da promovišu i tumače učenje određene konfesije, ali bi se u njihovim sadržajima trebalo naći prostora za priloge koji educiraju i rasvjetljuju pojedine aspekte vjere i vjerske tradicije. Ovo je utoliko bitnije imajući na umu da istraživanja pokazuju da ljudi u bh. društvu jako malo znaju o vjeri drugog i da je to jedan od glavnih razloga netrpeljivosti i bujanja stereotipa.

Naravno u praksi stvari ne stoje tako, jer svi znamo da se događaji u svijetu medija vrednuju kroz četiri svojstva: novost, brzina, dramatika i relevantnost. Onda ne treba čuditi što religija i vjerske zajednice u medijima dobiju prostor samo kada se povezuju sa skandalom što kod vjerskih zajednica stvara osjećaj da su mediji neprijateljski nastrojeni prema njima i da biraju samo kompromitirajuće sadržaje.

Na privatnim i javnim televizijskim stanicama svjedoci smo izdvajanja posebnih termina u kojima se tretiraju vjerske teme i tu postoji prostor da se, za razliku od informativnog programa ili možda čak dnevnih novina, ima drugačiji pristup. Ali ni tu stvari ne stoje puno bolje. Tzv. vjerski program se, naročito tokom mjeseca ramazana kada neke privatne televizije imaju višesatni specijalni program, sve češće pretvara u nešto što je neko nazvao infotejment u kojem sve više prostora zauzimaju koncerti tzv. duhovne muzike, spotovi čitave plejade novokomponovanih izvođača ilahija i kasida, te reportaža iz „neke muslimanske zemlje“.

Istovremeno o vjerskim emisijama na javnom servisu, kada je konkretno riječ o Islamskoj zajednici BiH, mogle su se čuti kritike kako se islam u takvim emisijama na RTRS-u predstavlja kao novi i manjinski fenomen na tom dijelu BiH, dok je jedan od imama na stranicama zvaničnog glasila IZ BiH Preporod urednicima srodne emisije na FTV-u zamjerio što se islam u tim emisijama predstavlja kao nešto što se isključivo povezuje sa ruralnim stanovništvom, te mu se time oduzima urbana dimenzija.

Urednici tih medija, ne samo na javnom servisu, nego i na brojnim lokalnim medijima se žale kako im nedostaje saradnje i kvalitetnih sadržaja koje oni ne mogu pripremiti bez podrške, u konkretnom slučaju, Islamske zajednice. Sve to još jednom dokazuje tezu s početka teksta- da se o islamu u bh. medijima izvještava sporadično, senzacionalistički, nerijetko bez posebnih profesionalnih standarda i kroz prizmu dnevnopolitičkih interesa, dok istovremeno Islamska zajednica skoro da nema bilo kakvu jasnu strategiju odnosa s medijima (na čemu se tek posljednjih nekoliko mjeseci nešto radi).

Učešće u razgovoru sa prof. Ian Almondom na temu "Islam i mediji u BiH"

Mediacentar Sarajevo i British Council vas pozivaju na razgovor

ISLAM i MEDIJI U BiH

Srijeda, 26. maj, 2010. godine, 17.00 h

Povodom gostovanja Ian Almond-a u Sarajevu, profesora na Georgia State University i autora nekoliko prominentnih dijela o islamskoj misli i Islamu na Zapadu, pozivamo vas da nam se pridružite na javnom razgovoru o Islamu u/i bh. medijima - postoji li otvorenost za kritiku, dijalog, drugačije poglede, postoje li (nerealna) očekivanja? Kako se sa različitim pitanjima vjere i Islama nose britanski mediji, posebice nakon 11. septembra?

Pored profesora Almonda, na razgovoru će nam se pridružiti: Muhamed Jusić, teolog i novinar; Faruk Borić, zamjenik glavnog urednika Oslobođenja; dr. Amir – ef. Karić, glavni imam Medžlisa u Tuzli.

Razgovor će se održati u Mediacentru, Kolodvorska 3, u srijedu, 26.05.2010. sa početkom u 17.00 h.

Više informacija možete dobiti putem e-mail adrese kontakt@media.ba ili telefona 033.715.840. Ulaz slobodan!

Očekujemo Vas!

Mediacentar Sarajevo i British Council


Mediacentar Sarajevo and British Council are inviting you to the public discussion

ISLAM and MEDIA in BH

Wednesday, 26th of May, 2010, 5 pm

On the occasion of guest lecturing of Ian Almond, Associating Professor at the Georgia State University, author of several prominent works on Islamic thought and Islam on the West, we are inviting you to join us at the public discussion on Islam and/in BH media. Is there space and openness for critique, dialogue, different views; are there (unrealistic) expectations? How do media in the UK deal with the different questions of faith and Islam, especially after September 11th?

Together with professor Almond, our guests are - Muhamed Jusić, theologist and journalist; Faruk Borić, editor of the daily paper Oslobođenje; Dr. Amir – ef. Karić, main Imam in Tuzla.

The public discussion will be held in Mediacentar Sarajevo, Kolodvorska 3, on Wednesday, 26th of May, 2010 at 5 pm. For more information please contact us at e- mail address kontakt@media.ba or telephone 033.715.840. Entrance is free and translation will be available!

We are expecting you,

Mediacentar Sarajevo and British Council

Hoće li Obama skinuti stigmu terorizma s islama?

Američki predsjednik Barack Obama je naredio reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom- prenose svjetske agencije.

Piše: Muhamed Jusić (magazin Start, 11.05.2010. broj 297)

Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu preventivnih ratova.

Dobro i zlo Georgea W. Busha
Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.
U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (ili islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacjia iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“stvara više problema nego što ih rješava.
Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.
Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.
Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju“(Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.

Je li islam sve što čine muslimani?
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“.
Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu shvati da nije u njenom, niti bilo čijem drugom, interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.
Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno podcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.

Kultu sklona organizacija El-Kaida
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.
Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.
Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamistički terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa.

Sezona lova na nikabe i burke

Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".

Piše: Muhamed Jusić- H-Alter

Donji dom belgijskog parlamenta je ovih dana skoro jednoglasno prihvatio zakon kojim bi se muslimankama u toj zemlji zabranilo nošenje burke i nikaba (odjevnih predmeta koji prekrivaju lice). Zabrana se odnosi na sva javna mjesta poput ulica, parkova, sportskih igrališta i sl. U obrazloženju svoje odluke zastupnici su ustvrdili da „pokrivanje lica simobolizuje represiju nad ženama što se protivi osnovnim ljudskim pravima“. Nakon potvrde u Donjem domu, Zakon ide pred Senat. Očekuje se da će tamo biti potvrđen u junu ili julu čime će Belgija postati prva država u Evropi koja je donijela takvu zabranu
Slični zakoni predloženi su i u Francuskoj. Poslanici stranke predsjednika Nikolasa Sarkozyja kažu da su odlučni u zalaganju za potpunu zabranu nikaba te da će nacrt zakona o ovom pitanju biti predstavljen u narednim sedmicama.
Nekako u isto vrijeme, Radio DW izvještava o tome kako u Švicarskoj ”dio političara nakon referenduma o minaretima planira predložiti i zabranu burke”. Kršćansko-demokratska stranka je u svom priopćenju kojim najavljuje zakonsku inicijativu naglasila da je „burka fundamentalistički simbol omalovažavanja žena“. Švicarska organizacija bivših muslimana i socijaldemokratskog ženskog pokreta je pak najavila da će, ukoliko odgovarajući zakon ne prođe u parlamentu, pokrenuti inicijativu za raspisivanje referenduma o tom pitanju- izvještava DW.
Također, samo prije koji dan mediji su prenijeli kako će jedna mlađa žena morati da plati kaznu od 500 eura pošto je prekršila naredbu gradskih vlasti u Novaru na sjeveru Italije, jer je nosila burku. Gradska policija sinoć je pokušala da identifikuje ženu, ali pošto je odbila da se identifikuje, naloženo joj je da plati kaznu od 500 eura. „Prema mojim saznanjima, ovo je prvi takav slučaj u Italiji", izjavio je za AFP Mauro Franzineli, zvaničnik policije u opštini Novara u Pijemontu.
Ne tako davno, Francuska policija novčano je kaznila muslimanku koja je vozila automobil sa nikabom na licu, koji joj je otkrivao samo oči. BBC je izvijestio da je policija grada Nanta kaznu objasnila činjenicom da nikab značajno smanjuje vidno polje, što može uzrokovati saobraćajnu nesreću.

Ovih nekoliko uzastopnih slučajeva je ponovo aktueliziralo pitanje prisustva nekih tradicionalnih običaja muslimanskih naroda u javnom prostoru Evrope, te samo manjim dijelom pitanje položaja žene u takvim zajednicama. Ali, u tu žustru debatu nisu uključeni samo zakonodavci spomenutih evropskih zemalja i njihove muslimanske zajednice, kao bi se očekivalo, nego i brojni drugi slojevi društva kojima se učinilo da je ovdje „u igri“ puno više od namjere da se tim ženama istinski pomogne.
Prve sumnje u stvarne namjere odluke, u konkretnom slučaju belgijskih parlamentaraca, pojavile su se nakon što se ispostavilo da je to jedino pitanje koje je taj dan, još jednoglasno, usvojeno u toj politički nestabilnoj državi čiji se političari već duže vremena ne mogu dogovoriti ni oko čega, zbog čega se čak i opstanak Belgije kao jedinstvene države dovodi u pitanje. Mnogi su u tome vidjeli klasičan, toliko puta ranije u političkim igrama Evrope (ali i ne samo nje), viđen manevar skretanja pažnje sa stvarnih problema države na one mane važne, ali za javnost privlačne teme. Oni koji zastupaju ovaj stav, kao dokaz nerelevantnosti ovog zakona i njegovog nasilnog politiziranja navode činjenicu da iako u Belgiji živi gotovo pola milona muslimana, samo tridesetak žena u cijeloj državi nosi burku ili nikab. To prema njima ukazuje na to da se ne radi ni o kakvom ozbiljnom problemu, naročito ne u vrijeme tako teške ekonomske i političke situacije i u vrijeme kada imigrantske zajednice, među kojima su i muslimani, imaju daleko veće probleme za čije rješavanje traže pomoć države.
Situacija je identična i u drugim evropskim zemljama gdje se vode slične debate. Tako se procjenjuje da u Njemačkoj živi više od četiri miliona muslimana, a da manje od stotinu žena nosi neki oblik burke. U Francuskoj ih ima preko pet miliona, a procjenjuje sa da oko dvije hiljade žena nose ovaj oblik tradicionalne nošnje.


Zato listajući zvanična saopštenja brojnih muslimanskih organizacija u Evropi, ali i internet foruma na kojima se okupljaju muslimani, da se primijetiti kako su oni belgijsku odluku, kao i najavu sličnih odluka u drugim evropskim zemljama, shvatili na jedan sasvim drugačiji način. Većina njih, iako ne podržavaju nošenje nikaba i to ne smatraju vjerskom obavezom, u posljednjim odlukama njihovih vlada vide skrivenu poruku identičnu onoj koji su odaslali Švicarci svojom referendumskom odlukom o zabrani izgradnje minareta, poruku kojom se želi reći da muslimani nisu dobrodošli u Evropi i da se bilo kakvo javno manifestovanje njihovih vjerskih ubjeđenja neće tolerisati.
Na jednoj konferenciji koja je ovih dana održana u Sarajevu a koja se bavila temom suočavanja s prošlošću na kojoj su učešće uzeli stručnjaci i aktivisti građanskog društva iz dvadeset i tri evropske zemlje, u pauzama radnog dijela zametnula se i rasprava o temi zabrane minareta i nikaba. S obzirom da se radi o respektabilnim sagovornicima od koji brojni imaju godine iskustva na pitanjima zaštite ljudskih prva bilo mi je interesantno njihovo mišljenje o čitavom slučaju. Zanimljivo je kao je većina mojih sagovornika u tome vidjela puki politički populizam kojem nije cilj zaštiti prava žena za koje se plaše da nošenje nikaba nije bio njihov lični izbor, nego prikupljanje poena u vrijeme kada radikalne desničarske stranke uzimaju sve veći dio političkog kolača i to upravo na antiimigrantskim zakonima. Jedan od mojih sagovornika mi je samo rekao: „Teško je stvoriti nova radna mjesta koja su Evropljanima tako potrebna u ovoj godini krize, a puno je lakše raspirivati antimuslimanske stavove i skretati pažnju sa stvarnih problema.“

Sličnog mišljenja su brojni drugi stručnjaci za integraciju koji su ovih dana iznosili svoj stav o ovom pitanju a koji upozoravaju kako bi bilo kakav pokušaj rješavanja pitanja isključenosti žena iz javnog života i praktičnih problema koje nošenje nikaba stvara u jednom modernom društvu silom bilo nedjelotvorno, pa čak i besmisleno. Vijeće Evrope dijeli to mišljenje i smatra kako "Zabrana burke i nikaba neće osloboditi žene ali bi mogla voditi njihovom daljem otuđenju u evropskim društvima". I dok su se pojedine publicistkinje i naučnice muslimanskog porijekla u Njemačkoj otvoreno izjasnile za uvođenje zabrane barem u javnim i državnim ustanovama, poput bivše parlamentarne zastupnice Lale Akgün koja je za radio DW izjavila kako je "burka zatvor za tijelo, koji krši ljudska prava“, većina drugih muslimanskih pojedinaca i organizacija, kao što je Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj, nisu tog mišljenja. Oni se plaše da bi takva odluka bila kontraproduktivna i da bi, kao što to tvrdi i Vijeće Evrope, samo još više doprinijela potiskivanju tih žena iz društva.
Naime, postoje opravdane sumnje da će brojne žene kada budu suočene sa izborom da li da odustanu od nikaba ili javnih usluga odustati od ovih drugih. Jer pitanja vjere i ubjeđena nisu stvari s kojima se može nositi silom i zabranama, što historija svake religije nedvosmisleno pokazuje. Oni su mišljena kako se takvim ženama može bolje pomoći ako ih se ohrabruje da se integrišu i otvaraju prema ostatku svijeta, a ne da ih se dodatno gura iz društva i potiče na samoizolaciju.
U raspravama koje su se ovih dana vodile u zemljama EU-a moglo se čuti i to kako je bilo bolje pooštriti mehanizme i donijeti zakonske okvire koji bi osigurali da se spriječi nametanje nikaba onim ženama koje ne žele da ga nose.
Za one koji se protive zabrani nije ni argument to što većina današnjih islamskih autoriteta, poput šejha Jusufa El- Kardavija, ne smatra nikab vjerskom obavezom, jer evropsko zakonodavstvo ne počiva na šerijatu nego individualnim slobodama i u tom smislu uopšte nije relevantno kakav status nikab ima u šerijatskom pravu. Istom logikom, oni smatraju kako zabrana nošenja hidžaba (prikrivanja kose maramom, ali ne i lica) na turskim univerzitetima ili pak zabrana nošenje nikaba na jednom od najstarijih i najrespektabilnijih islamskih sveučilišta El-.Azhar u Kairu koju je uveo bivši šejhul-Azhar Et-Tantavi ne može biti argument Evropi, jer „kuda to ide Evropa ako se počinje služiti metodama onih zemalja koje kritikuje ili im ne da članstvo zbog takvih i sličnih postupaka“.


.Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".
Pojašnjavajući stav Vijeća Evrope za ljudska prava njegov komesar Thomas Hammarberg je za medije izjavio „kako žene treba da biraju šta će da obuku nezavisno od njihovih zajednica ili državnih vlasti“. "Snažno reagujemo protiv svakog režima koji zakonom propisuje da žene moraju nositi takvu odjeću, ali naše protivljenje takvim represivnim metodama ne treba da vodi zabrani te odjeće u drugim zemljama jer bi to probudilo ozbiljna pitanja o usklađenosti te odluke s međunarodnim standardima ljudskih prava", kaže Hammarberg u saopćenju Vijeća Evrope objavljenom povodom Međunarodnog dana žena.
I uistinu, bez obzira kakav imate stav o nikabu i tome šta on simbolizuje, ostaje zabrinjavajuća spoznaja da država bilo gddje u svijetu sebi daje za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama u The New York Timesu osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali“.

Objavljeno na H-Alteru, a tekst su, među ostalim, preuzele i E- Novine, Protest.ba, Abraš MEDIA i brojni drugi portali.

Na konferenciji o vjeri i „liječenju sjećanja“

U Vogošći je prethodna četiri dana trajala konferencija pod nazivom „Liječenje sjećanja“, koju je organizovalo Svjetsko vijeće crkava i Međureligijski institut BiH.
Ja sam svoje izlaganje o trenutnom stanju procesa suočavanja sa prošlošću, izazovima i perspektivama kroz prizmu vjerskih zajednica (sa posebnim osvrtom na IZ BiH) imao jučer. Iako zbog drugih obaveza nisam mogao prisustvovati sva četiri dana, u dva dana koliko sam bio prisutan imao sam priliku upoznati se sa brojnim korisnim iskustvima iz čitavog svijeta, te naučiti mnogo toga o samom procesu. Osim toga, sreo sam neke stare poznanike i upoznao jako veliki broj zanimljivih sagovornika iz čitavog svijeta s kojim sam dogovorio nadam se korisne oblike saradnje.
Naša zemlja izabrana je za domaćina, jer organizatori smatraju da u bh. društvu još nema pomirenja niti spremnosti da se suočimo s prošlošću. Cilj ovog skupa bio je uporediti iskustva iz 23 evropske zemlje na promovisanju pomirenja kao zadatka religije. Za pomirenje je najvažnije slušati druge, smatra i Dieter Brendes, moderator konferencije „Liječenje sjećanja“.
„Pomirenje je, prema definiciji, uspješno neslaganje. Znači, to nije borba za istinu. To je zajedničko suočavanje s onim što se desilo i prepoznavanje priča i stavova drugih s poštovanjem“, izjavio je Brendes za Hayat TV

Ovako je o konferenciji izvijestila FENA:

VJERSKI PLURALIZAM OSNOVA ZA PROGRES A NE ZA KONFLIKT

VOGOŠĆA, 6. maja (FENA) - Mozaik našeg kulturnog naslijeđa, civilizacijskih postignuća, običaja, tradicija i vjerski pluralizam je osnova za progres, a ne motiv za netoleranciju, diskriminaciju, konflikt i međusobnu destrukciju, poručeno je s evropskih međureligijskih konsultacija "Liječenje sjećanja", koje je Svjetsko vijeće crkava, uz pomoć Fonda "Pomirenje u Jugoistočnoj Evropi", organiziralo u protekla četiri dana u Vogošći.

Jedan od voditelja ovog skupa, luteranski pastor iz Njemačke Dieter Brandes, koji je u Svjetskom vijeću crkava zadužen za izgradnju svjetske mreže inicijativa za pomirenje, rekao je Feni da je glavni cilj ovog skupa bio uporediti iskustva iz 23 zemlje Evrope, iz kojih su došli učesnici, na promoviranju pomirenja kao zadatka religije.

Iako BiH nije bila posebna tema skupa, mjesto održavanja nije izabrano slučajno, jer Vijeće održava ove konferencije na mjestima gdje postoje tenzije. Tako je posljednja konferencija održana prije tri godine u Belfastu, Sjeverna Irska, a nardna će se najvjerovatnije održati u Bjelorusiji.

Glavni fokus ove konferencije bio je pomirenje putem poštovanja identiteta drugih.

Pastor Brandes kaže da je pomirenje "uspješno neslaganje", dok je sukob "neuspješno neslaganje".

- Pomirenje je dijalog, a ne rasprava. Ne borimo se za "istinu", nego poštujemo različite poglede na historiju, kazao je on.

Na otvaranju konferencije prije četiri dana obratili su se i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić i Vanja Jovanović s blagoslovom mitropolita dabrobosanskog i patrijarha srpskog.

Brandes je naglasio da su se obojica složila da je pomirenje u društvu jedan od glavnih zadataka vjerskih zajednica.

On se, inače, ne slaže sa stavovima onih koji govore da je Evropska unija primarno kršćansko-jevrejska zajednica, jer je i islam stoljećima prisutan u Evropi. Pritom kaže da je svjestan da su samo u BiH muslimani i kršćani stoljećima živjeli zajedno u miru.

Sukobi između ljudi obično nisu vjerski. Brandes je naveo da je u tom kontekstu jučer izvjestilac iz Sjevrene Irske ukazao kako ne razumije zašto se koristi izraz "islamski terorizam" kada su počinioci muslimani, a nikad "kršćanski terorizam" kada su počinioci kršćani, kao u Sjevernoj Irskoj.

- Terorizam nije ukorijenjen u religiji, niti u islamu ni u kršćanstvu. Zato je važno da religije rade na pomirenju. To je, naravno, glavni zadatak za političare, ali mi, kao kršćani i muslimani, imamo zadatak da radimo na pomirenju, na što nas obavezuju svete knjige. Biblija kaže da kršćani imaju zadatak da mire, a siguran sam da to ima svoju paralelu i u Kur'anu, rekao je Brandes.

Danas, posljednjeg dana konferencije, održava se i sesija o nekim aspektima života u BiH, u prošlosti i sadašnjosti. Pregled historije BiH dao je prof. dr. Enver Imamović, a o historiji i identitetu iz ugla Islamske zajednice, Pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejske zajednice izlaganja su imali Muhamed Jusić, Darko Đogo, Marko-Antionio Brkić i Eli Tauber.

Brandes je istaknuo da je glavni cilj ovih izlaganja da svako izloži svoj pogled na historiju, a da se pritom ne bori za "svoju istinu".

- Trebamo poštovati i bolna iskustva drugih, a ne boriti se za svoju "istinu", kazao je on.

(Fena) mb

Konferencija u Sarajevu „Susjedi, a ne neprijatelji“

U protekla četiri dana sam učestvovao u radu jedne jako zanimljive konferencije koja je propitivala pitanje pomirenja u regiji. Naime, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd u saradnji sa Miramida Centrom, Grožnjan, Hrvatska, organizovao je konferenciju o procesu pomirenja u regionu bivše Jugoslavije „Susjedi, a ne neprijatelji“ u kojoj su učešće uzeli brojni aktivisti, novinari i veterani iz regiona, ali i svijeta. Bilo je tu dosta prostora za kritičko sagledavanje dosadašnjih praksi i modela rada na suočavanju sa prošlošću i pomirenju u našem regionu. Čitav program možete pogledati ovdje.

Za mene je ovo bilo izvrsno iskustvo jer sam ne samo upoznao mnogo zanimljivih ljudi i čuo njihove stavove o brojnim otvorenim pitanjima (van sesije, i o pitanjima kojim se konferencija nije bavila) nego sam imao i priliku da čujem o nekim bitnim procesima u suočavanju sa prošlošću i to „iz prve ruke“ od ljudi koji su neki od najznačajniji aktera tog procesa. Ovako je o konferenciji izvijestila FTV, a ovako e-Novine čija je novinarka također bila prisutna. U nastavku je reportaža kolegice Ljiljane Pirolić sa DW-a.

Treba li nam pomirenje u regiji?

Pod nazivom „Susjedi, a ne neprijatelji“, u Sarajevu je održana konferencija čiji je cilj suočavanje sa prošlošću, pomirenje i izgradnja mira u regionu bivše Jugoslavije.
„Okupilo se oko šezdeset ljudi koji se već godinama bave radom na temama suočavanja sa prošlošću, mira i pomirenja u regiji. Učesnici su različitih profesionalnih usmjerenja: imamo veterane rata, članove različitih udruženja iz BiH, Srbije i Hrvatske, tu su novinari iz sve tri države, političari, ali i aktivisti iz organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava“, kaže Tamara Šmidling iz sarajevskog Centra za nenasilnu akciju i dodaje da je važno da se vidi dokle se stiglo na putu pomirenja i šta bi moglo i trebalo još da se uradi. Tri dana učesnici konferencije su se bavili pitanjima od zajedničkog interesa za sve tri države. „Viktimizacija kao prepreka pomirenju“, „Treba li nam pomirenje u regiji?“, „Šta je nama regija danas?“ i „Mediji i pomirenje“, samo su neke od tema o kojima su razgovarali.

Zajednički spomenik svoj djeci
„Odavde iz Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, konačno bi trebalo da krene jedna ideja, a riječ je o djeci... Ako je riječ o žrtvama na ovom prostoru, onda je prvo iz Sarajeva trebala da krene ideja o jednom spomeniku, koji će biti spomenik svoj djeci u Sarajevu“, rekao je Radomir Kezunović, donedavni gradonačelnik Istočnog Sarajeva i naglasio da bi to bio spomenik djeci, bez obzira na to jesu li ona srpska, hrvatska ili bošnjačka. „Snažno podržavam ideju o tom spomeniku, jer ako želimo Sarajevo kao glavni grad BiH, ako imamo priliku da stvorimo paradigmu BiH kao države, onda ideja o pomirenju treba da krene iz Sarajeva, a prva i najbolja prilika je da krenemo sa djecom, najnevinijim žrtvama rata i da im podignemo zajednički spomenik. Kad dođemo u situaciju, kao što smo bili došli prije neki dan, da neki ljudi krenu nasilnim metodama da rješavaju neke probleme ovdje u BiH, kad krenu na rušenje vlada i zgrada, da se svi okupimo oko tog spomenika i da tu pokušamo da nađemo zajednička rješenja“, rekao je Kezunović i naglasio da bi to mogla da bude jedna od priča o pomirenju na lokalnom nivou. Zaključujući svoju diskusiju, Kezunović je istakao da do sada nije bilo dovoljno volje da se pokrenu procesi za pomirenje u regiji, ali je podvukao da su nedavne izjave predsjednika Hrvatske i Srbije značajne za otpočinjanje tog procesa.

Najuspješniji projekat te vrste u svijetu
„Manipulacija žrtvama i pitanje istine je nešto što je stup procesa pomirenja. To je elementarno pravo i preduslov da bi se uopšte, racionalno razgovaralo o tome. Bez obzira na sadašnje probleme Instituta za traženje nestalih, to je državna institucija koja ima uspjeha i ako mjerite ono što je do sada BiH postigla u traženju nestalih, možda ćete se malo iznenaditi, ali, to je najuspješniji projekat te vrste u svijetu“, rekla je Saliha Đuderija, pomoćnica ministra u Ministarstvu za ljudska prava BiH i dodala da je pronađeno i identificirano više od polovine nestalih. „Mnogi ne mogu ili ne žele da shvate da je u pitanju proces koji traje u kontinuitetu i to će tako biti još godinama. To je nešto stvarno sa čime mi živimo svaki dan u BiH. Taj projekat se čak i ne finansira unutar države i sistema gdje se odvija“, rekla je Saliha Đuderija.

Jeste paradoksalno, ali i nije
„Ovo što se danas dešava, susret Silajdžića i Tadića na neutralnoj teritoriji (u Turskoj, op. aut.), je nešto fantastično za opšte stanje u regiji, a šta će od toga biti ja ne znam. Događaj kao događaj je sjajan jer, ako već nismo bili u stanju da bez posredovanja pričamo kao ljudi, dakle, oni da pričaju kao ljudi, jer većina običnih smrtnika mogu da pričaju kao ljudi bez posrednika, onda zašto da ne? Jeste paradoksalno na prvi pogled, ali ustvari i nije. Nije s obzirom na bliskost Sarajeva i Ankare, a u jednom razgovoru naš ministar Vuk Jeremić mi je rekao da Srbija doživljava Tursku kao partnera“, istakao je Nikola Tomić, novinar beogradskog lista „Danas“ i dodao da stabilnost Balkana ne može da se oslanja samo na Evropsku uniju i da Srbija vidi Tursku kao bliskog partnera sa kojim će sve tješnje sarađivati.

Čak i recesija pomaže
„Ono što je kod pomirenja važno, to je da ono mora biti iskreno utemeljeno i mora mu se vjerovati. Ja se vama ne mogu ispričati, ako kod vas ostaje neki utisak da sam ja to napravio iz neke koristi, ili zato što mi je to neko savjetovao. Mislim da je sada jako dobar trenutak, mislim da nam čak pomaže i ova nesretna recesija, jer ljudi se vraćaju nekim osnovnim stvarima. Više ih ne možete 'kupiti' nekim jeftinim pričama, ne možete ih zamajavati sa nekom povišicom od 20 maraka ili 50 maraka, ljudi se vraćaju na ono što se dogodilo, gledaju i rekapituliraju“, rekao je Goran Božičević, aktivista udruge Miramida iz Grožnjana u Hrvatskoj. On je dodao da je važno da se vode dva procesa: jedan među političarima koji imaju pristup medijima i donose odluke, a drugi u lokalnim zajednicama, da ljudi počnu govoriti šta se zaista dešavalo, ali da to ne govore u četiri oka ili između svoja četiri zida. „Važna su okupljanja na razini zajednice gdje se ljudi poznaju i bitno je da kažu 'prošao sam to i to i sve se tako desilo'. Uvijek će se naći neko ko će tu priču potvrditi ako je istinita, ili negirati ako nije. Važna su javna svjedočenja i važno je otvarati prostor za društvo u kojem ćemo moći pravilno odgajati nove generacije“, rekao je Goran Božičević

Prvi broj časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi"

Atlantska inicijativa s ponosom predstavlja časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi". Čitav prvi broj u pdf. formatu možete preuzeti ovdje.
Časopis izlazi i na engleskom jeziku i englesku verziju možete, također, preuzeti u pdf. formatu: “Democracy and Security in Southeastern Europe” .

Ja sam pisao o problemima u Jemenu, i to je je jedna ood rijetkih globalnih tema. Skoro sve ostale su regionalne ili se tiču BiH.

U Evropi, ekstremna desnica opet jaše

U novom broju Preporoda, pisao sam o usponu ekstremne desnice u Evropi i tome kako se oni, onog momenta kada postanu politički faktor (ili, ne daj Bože, preuzmu vlast) neće ograničiti samo na imigrante i muslimane, nego će svoju ekstremističku politiku pokušati nametnuti i u svim sferama života. Tekst je rađen prije izbora u Mađarskoj gdje su rezultati pokazali da su strahovi bili opravdani (Jobbik je, ipak, bio treći, a ne drugi kako su tamošnji mediji predviđali). Urednik Preporoda je ovaj tekst objavio umjesto svog redovnog Uvodnika, što mi imponira. Isti tekst je prenio i Rijasetov portal.
Evo teksta:

U Evropi, ekstremna desnica opet jaše

Piše: Muhamed Jusić- Preporod
Daily Telegraph, kao i drugi evropski listovi, ovih dana piše da su protekli regionalni izbori u Italiji potvrdili trend jačanja stranaka krajnje desnice u Evropi. Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina. Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.
Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobbik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, za nekoliko dana, postati druga najjača stranka, barem tako tvrdi Daily Telegraph, a prenosi FENA.
Mađarska i svjetska štampa izvještava kako se na Jobbikovim predizbornim skupovima može čuti eho 1940-ih. Tako dopisnik Daily Telegraph iz Budimpešte Matthew Day opisuje kako mlađahnog lidera Jobbika Vona Gabora na predizbornom skupu redovno pozdravljaju špaliri postrojenih pripadnika Mađarske garde obučenih u uniforme paravojne formacije. Lideri stranke prisutne pozdravljaju salutiranjem, a iznad njihovih glava se vijore crveno-bijeli baneri koji mnoge podsjećaju na stari mađarski fašistički amblem. U svojim nastupima Vona obećava da će „Mađarsku očistiti od korupcije i da će dokinuti strane interese u njegovoj zemlji“. Česte teme su i Romi, najveća etnička manjina u državi, za koje je obećao da će ih spriječiti da žive na grbači države, te će se njegova politička opcija boriti da svako onaj ko dobiva pomoć od države mora zauzvrat obavljati neku vrstu društveno korisnog posla. Ali, prije svega, on je obećao da će „povratiti mađarski nacionalni ponos i identitet.“
Ovakvi stavovi i fašistički folklor su dugo vremena smatrani autsajderskim stavovima irelevantne političke manjine ali je, prema istom autoru, Vonova partija prešla dalek put u zadnjih sedam godina od kada je osnovana. U prvim godinama je njegova nacionalistička i radikalno desničarska retorika doživjela pravi debakl. Na nacionalnim izborima 2006. dobili su neznatnih 2.2. posto glasova i nisu uspjeli osigurati niti jedno poslaničko mjesto u parlamentu. Ovih dana dok očekujemo izbore u Mađarskoj stvari su sasvim drugačije i na užasnuće demokratskih snaga u Mađarskoj, piše Telegraph, koji su mislili kako je 1989-te, kada je srušen komunistički sistem, Mađarska za sva vremena raščistila sa političkim ekstremizmom predviđa se da bi Jobbik mogao postati druga stranka po broju osvojenih mandata u parlamentu.

***

Ono nad čim bi se svi u Evropi trebali zamisliti jeste opravdanost straha da se ojačana desnica koja svoju popularnost gradi prvenstveno na antiimigrantskoj i dobrim dijelom antiislamskoj retorici neće zaustaviti na tim pitanjima nego da će svoju desničarsku agendu početi naturati i u drugim aspektima društvenog života.Tim povodom mnogi se dramatično prisjećaju važnosti principa solidarnosti sa onima čija su prava povrijeđena i nečekanja da vlastito pravo bude povrijeđeno kako bi se reagovalo. Vjerovatno je kao jedan od najmarkantnijih poziva na nezaboravljanje ovog načela u pjesmi izrekao Pastor Niemoeller, koji je umro kao žrtva nacista. U tim znanim stihovima on veli:


Prvo su došli po Židove
i ništa nisam rekao —
jer nisam Židov.

Onda su došli po komuniste
i ništa nisam rekao —
jer nisam komunist.

Onda su došli po sindikaliste
i ništa nisam rekao —
jer nisam sindikalist.

Onda su došli po mene —
i nije ostao nitko
tko bi nešto rekao.

Vjerovatno je poređenje trenutnog uspona evropske desnice na političkoj sceni sa nekadašnjim usponom fašizma predramatično. Ali bi naivno bilo vjerovati kako će se desničari u svom političkom angažmanu ograničiti samo na imigrante, Rome i neke druge kategorije društva na koje su se sada obrušili u svojoj predizbornoj kampanji i da na red neće doći i oni koji se sa njima možda slažu u antiimigrantskim mjerama, ali ne i sa čitavom desničarskom ideologijom. Isto bi tako naivno bilo vjerovati kako će far-Right organizacije i političke partije prestati biti netolerantne prema pravima drugih društvenih manjina, ako jednog dana zaustave imigraciju iz zemalja trećeg svijeta i zagorčaju život onima koji su već tu da se previše ne udomaće.
Jaka krajnja desnica, naročito ne nivou EU, nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma je nešto na što svi oni koji u buđenju duhova fašizma vide potencijalnu opasnost, ne bi trebali ostati ravnodušni. Nažalost, stječe se dojam, ako ništa ono zbog pasivnosti koju pokazuje evropska javnost, kako se ovim političkim opcijama daje u zadatak da obave prljavi posao kada su posrijedi neintegrisane imigrantske zajednice koji niko drugi neće uraditi. Tome u prilog govore i izvještaji koji dolaze iz skoro svih zemalja članica EU-a, a prema kojima, uz popularnost antiimigrantskih stavova, desni centar treba prije svega zahvaliti slabom odazivu birača, tj nemotiviranosti većine Evropljana da iskažu svoj stav, ali i recesiji s kojom se vladajuće lijeve stranke nisu najbolje nosile. Ako se prisjetimo, ti razlozi su se navodili i prošle godine u evropskim izborima kada je desnica napravila prvi veći iskorak u skoro svim članicama. Od tad se ništa nije promijenilo niti naučilo. A radikalna desnica postaje sve bitniji faktor evropske politike i još niko nije siguran kakve će to posljedice imati ne samo na političke procese, nego i na evropska društva u cjelini. U međuvremenu, većina građana EU se zadovoljava vlastitim iskustvom i općim dojmom kako je apsolutna većina ljudi u Evropi i dalje daleko od radikalnih i ksenofobičnih stavova koje zagovara radikalna desnica, iako se to sve manje vidi po izbornim rezultatima. Ali ni oni ne mogu negirati brojke koje dolaze iz izbornih komisija, pa i sami sve češće pozivaju na oprez.

Al Jazeera u BiH

U novom broju magazina Start pisao sam o imidžu koji El-Džezira ima i o tome šta ovaj medij, čiji dolazak se očekuje i u BiH, predstavlja ne samo u arapskom svijetu, nego i šire:
Evo teksta:

Ogledalo s obje strane pravde

Piše: Muhamed Jusić- Start BiH

Trakavica o budućnosti sarajevske NRTV 99 dobila je još jedan nastavak. Gradsko vijeće Grada Sarajeva na zadnjoj sjednici je usvojilo Odluku kojom se izvan snage stavlja odluka o preuzimanju 100 posto udjela u osnovnom kapitalu, objektu i opremi Privrednog društva PEP d.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik Adil Kulenović, a u čijem sastavu je NTV 99. Prema toj odluci Nezavisna radio-televizija Studio 99 će biti ustupljena svjetskoj TV mreži El- Džezira (Al Jazeera) iz Katara. Dosad je Grad Sarajevo izdvojio 318.384 KM za ovu televiziju, a taj iznos će Televizija El-Džezira isplatiti Gradu. Kao što se o tome šta je El-Džezira tačno dobila ovim transferom još uvijek jako malo zna, kao i o motivima dolaska ovog medijskog giganta na područje BiH, u našoj javnosti ništa više ne zna se ni o samoj medijskoj kući koja svoj program emituje širom svijeta na arapskom i engleskom jeziku.
El-Džeziru u nas, ali i svijetu, ne prati samo imidž promuslimanskog i proarapskog medija koji želi biti globalna konkurencija zapadnim medijima i njihovoj verziji događaja, nego i imidž kontraverzne televizije koju mnogi politički centri moći na zapadu i arapskom svijetu baš i ne simpatišu. Veliku zaslugu za to imaju arapski režimi prema kojima je El-Džezira često kritički raspoložena, ali i neokonzervativci iz bivše Bushove administracije koji su u ovoj medijskoj kući vidjeli jednu od najvećih prepreka provođenju njihove politike u muslimanskom svijetu. Ali baš taj imidž i takva uređivačka politika El-Džeziri je i donijela milione vjernih gledalaca.

Sjeme posađeno u pustinji
El-Džezira je počela emitovati svoj program na engleskom jeziku 15. novembra 2006, čime je, prema riječima jednog od članova upravnog vijeća Al-Jazeera Satellite Network, nagovijestila početak procesa kojim je ova medijska kuća željela postati prva globalna TV- stanica iz arapskog svijeta. Njihov dolazak u BiH je dio te strategije koja, prema informacijama bolje upućenih medijskih radnika iz arapskog svijeta, prije svega ima za cilj smanjiti troškove produkcije koja je do sada vođena iz Kuala Lumpura. Zvanični stavovi još uvijek nisu dostupni.
Osnovana 1996. u malom arapskom emiratu Kataru El-Džezira je ubrzo postala medijski fenomen u arapskom svijetu prepoznatljiv po svojoj otvorenosti, sofisticiranom žurnalizmu i javnom iznošenju stavova nerijetko oprečnih onim zvaničnih moćnika kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Zbog činjenice da su većinu osoblja u prvim danima El-Džezirinog postojanja obučavali eksperti sa BBC-a, njihov stil izvještavanja, ali i uređivačka politika, i danas je bliža britanskoj nego američkoj školi novinarstva.
Njeno ime u arapskom jeziku znači otok ili poluotok (aludirajući na Arapski poluotok). Danas slobodno možemo reći da je ona dugo vremena bila upravo jedan mali otok u moru režimski kontrolisanih medija arapskog svijeta na kome se mogao čuti bar dio stvarnosti u kojoj se ovaj dio muslimanskog i arapskog svijeta nalazi.
Neke arapske države nezadovoljne kritikama vlastitih režima koje su se mogle čuti na El-Džezirinim frekvencijama zabranjivali su rad njenim novinarima unutar njihovih granica. U isto vrijeme, svi su oni vršili stalne pritiske na emira Katara i većinskog vlasnika da obuzda njen rad. Neke od tih država su čak u nekoliko navrata naredile povlačenje svojih ambasadora iz ove zaljevske zemlje čiji suveren, iz njemu poznatih razloga, nije podlegao pritiscima.
Posebno je zanimljivo što je jedna ovakva medijska kuća, koja je dobitnica većeg broja priznanja za slobodu izražavanja od svjetski priznatih neovisnih medijskih institucija, stasala u jednoj arapskoj zemlji, koje nisu baš na glasu kada je u pitanju sloboda izražavanja. Možda je to zbog prirodnog pravila prema kojem u najsurovijim predjelima preživljavaju samo najčvršći.
Bilo kako bilo, u rekordnom roku El-Džezira je uspjela pridobiti mnogobrojnu publiku tako da samo u arapskom svijetu, gdje je daleko najpopularnija, ima preko 50 miliona gledalaca. Danas se ona preko više satelita može pratiti u čitavom svijetu. U Americi, gdje se emituje na više komercijalnih kablovskih mreža, ona ima 140.000 pretplatnika.
Iako je, kao što smo to već spomenuli, od samog svog osnutka bila trn u oku represivnih arapskih režima, pravi pritisci na El-Džeziru počet će tek nakon što se ispriječila na put politici Bushovih neokonzervativaca u muslimanskom svijetu.
Zanimljivo je bilo posmatrati kako je Bushova administracija u isto vrijeme kritikovala nizak stepen medijskih sloboda u arapskim zemljama i činila sve da ušutka El-Džeziru i da njeno uredništvo stavi pod svoju kontrolu. Javno kritikujući njenu uređivačku politiku ona se stavila na listu diktatorskih arapskih režima koji su tražili njeno zatvaranje.

Meta „pametnih bombi“ u Afganistanu
Iako su se varničenja dešavala i ranije, do zaoštravanja sukoba između Bushove administracije i ovog satelitskog kanala došlo je tek nakon američkog ulaska u "rat protiv terorizma" i njihove potrebe da pokažu kako to nije rat protiv islama i kako Amerika ne želi podjarmiti islamski svijet i njegove resurse, što je općeprihvaćen stav "arapske ulice", već samo zaštititi svoje stanovnike od potencijalne terorističke opasnosti. Američkoj nakani da pridobije „srca i um“ Arapa često se na putu pojavljivala El-Džezira koja nije pristajala na crno-bijelu sliku „rata protiv terorizma“ koja se servirala iz Vašingtona.
Za vrijeme američkog rata protiv talibanskog režima u Afganistanu El-Džezira je postala ono što je CNN bio u Prvom zaljevskom ratu. I dok su se novinari svih svjetskih medijskih kuća tiskali oko jednog uništenog tenka nekoliko desetina kilometara od Tore Bore, samo je El-Džezira izvještavala i sa jedne i sa druge strane ratišta. Osim što je potisnula neupitnog američkog medijskog diva ustranu, ona je pokazala svu patnju nedužnih civila koju je rat uzrokovao, što ni u kom slučaju nije bilo u skladu sa interesima Amerike koja svoje ratove želi pokazati kao čiste i za civile skoro nepostojeće. Prisjetimo se samo kakva slika se mogla dobiti o Prvom zaljevskom ratu, za vrijeme kojeg je CNN imao apsolutni monopol nad informacijama. Na TV ekranima su tada emitovani samo satelitski i avionski snimci koji su sugerirali da je rat nešto poput video-igre...
Bushova administracija koja je najvjerovatnije već tada imala u planu razračunavanje sa Sadamovim režimom i ko zna kakve još slične intervencije u muslimanskim zemljama, sada je imala još jedan otežavajući faktor u borbi za "srca i um“ islamskog svijeta, koji već odavno sumnja u američku dobronamjernost, prije svega zbog njene bezuslovne podrške Izraelu i nekim diktatorskim režimima na Bliskom istoku.
Ubrzo su uslijedile optužbe zvaničnog Vašingtona u kojima se El-Džezira opisuje kao "govornica terorista", misleći pod time na njihovo emitovanje ekskluzivnih Bin Ladinovih saopćenja, te redovnog serijala emisija „Šerijat i život“ u kojem gostuje, na zapadu ne tako omiljeni, šejh Jusuf el-Kardavi.
Međutim, nakon što verbalni pritisci nisu urodili plodom, jedna od američkih "pametnih bombi" našla je put do prijavljenog El-Džezirinog sjedišta u Kabulu. Ali ni to nije ušutkalo njen glas i do samog sloma talibanskog režima oni su bili jedini koji su davali snimke i vijesti sa druge strane ratišta.

Američki gafovi u Iraku
Ishod medijskog rata koji je planuo s prvim danima rata u Iraku, prema koncenzusu medijskih i vojnih eksperata, nije išao u prilog anglo-američkih saveznika. Tome je dobrim djelom doprinijela upravo El-Džezira koja je svakodnevno visoke američke oficire dovodila u nepogodan položaj argumentovano demantujući mnoge njihove izjave o brzim vojnim pobjedama i stanju na terenu. Još dugo će se vojni i medijski analitičari baviti medijskim gafovima američke vojne komande; poput onoga o "padu Basre". Priča je počela tako što su američki i britanski novinari, pozivajući se na zvanične američke i britanske vojne izvore, javili da je Basra “pala” i kako se irački general, komandant 51. združene mehanizovane divizije koja je branila ovaj grad, “predao savezničkim snagama”.... Tome su još, najvjerovatnije sami novinari dodali, kako bi priča bila uvjerljivija, i vijest o tome kako se američka zastava vijori nad tim drugim po veličini iračkim gradom.
Samo malo potom El-Džezirin izvještač javio se sa lica mjesta u razgovoru, ni s kim drugim do spomenutim iračkim generalom. Uslijedili su snimci Basre i ljudi koji se na njenim pijacama snabdijevaju osnovnim namirnicama. Da čitavo javljanje bude potpuni američki medijski debakl pomogao je snimak dječaka kojem je, negdje u gradu, saveznička artiljerija raznijela pola glave.
Iako je rukovodstvo El-Džezire, poučeno neugodnim iskustvom iz Kabula, prije nego što je i jedan projektil pao na Bagdad, prijavilo sve lokacije svojih prostorija, kao i frekvencije preko kojih emituje svoj signal, to ih nije sačuvalo od još jedne “američke vojne pogreške” koja je ovaj put usmrtila izvještača i producenta ove katarske televizije Tarika Ejuba. Tridesetpetogodišnji Jordanac je poginuo u američkom bombardovanju El-Džezirinog dopisništva, dok je njegov radni kolega bio teže ranjen. Svjetska javnost je postala ogorčena nakon što je snimak francuske televizije “Frans 3” demantovao navode američkih snaga u Iraku da je napad na hotel “Palestinu” uslijedio kao odgovor na vatru iz tog hotela, za koju su, navodno, bili odgovorni pripadnici Republikanske garde.
Na filmu koji je snimila francuska televizija jasno se moglo vidjeti kako se tenkovska kupola okreće u pravcu hotela “Palestina”, da se topovska cijev podiže i da u toj poziciji ostaje čitava dva minuta prije nego što je uslijedilo ispaljivanje granate- kao što je to konstatovao novinar agencije AFP nakon što je pogledao film.
Nekoliko emisija koje su bile emitovane na El-Džeziri nakon što su zvanično završena vojna dejstva u Iraku, a u kojima su učestvovali El-Džezirini novinari koji su izvještavali sa terena, pokazale su koliko je zahtjevan i opasan posao otvorenog izvještavanja u dotičnim situacijama. U emisijama su učestvovali reporteri koji su bili u pratnji savezničkih snaga kao i oni koji su bili na teritoriji kojom je upravljao Sadamov irački režim. Oni su govorili o svim dilemama kojima su bili izloženi, o hodanju po oštrici noža i o tome kako je otvoreno izvještavanje sa jedne od zaraćenih strana moglo i u životnu opasnost dovesti kolege na drugoj strani. Jedan takav slučaj desio se nakon što iračka strana nije bila zadovoljna načinom na koji je El-Džezira izvještavala zbog čega je jedan njen dopisnik bio protjeran, a ostatku osoblja upućene prijetnje da bi ih mogla zadesiti ista sudbina zbog „širenja američke propagande“.
Ispostavilo se da potpuno i objektivno izvještavanje sa obje strane od strane iste novinske agencije jednostavno u takvim okolnostima nije moguće bez kompromitacija sa jednom od zaraćenih strana, iako je El-Džezira to pokušavala postići.
U svakom slučaju posljednji rat u Iraku pred novinare je postavio mnoga pitanja vezana za medijsko pokrivanje nekih budućih sličnih ratova. Posebno je to slučaj kada je u pitanju nekada i kontraverzna težnja novinara da rat prikažu onakvim kakav on sigurno jeste: brutalan i krvav.

Rat protiv terorizma i druga strana pravde
Pored problema objektivnog izvještavanja sa obje zaraćene strane u isto vrijeme, na svjetskoj novinarskoj sceni je još jedna dilema čiji je glavni akter El-Džezirino uredništvo. Naime, radi se o tome kako čuti drugu stranu priče u onome što se danas naziva „globalnim ratom protiv terorizma“, a da se ne bude optuženo za saradnju, ili čak podršku terorizmu?
Ako slobodno izvještavanje insistira i na čemu, onda je to pravo da se čuje i druga strana svake priče bez obzira koliko njeni argumenti bili utemeljeni.
Često se dešava da dolazak do druge strane priče nije baš jednostavan i nerijetko zahtijeva kontakt s osobama sa „druge strane pravde“. Iako postoje međunarodne regulative prema kojima novinari nisu dužni otkriti izvore svojih informacija, niti način na koji su do njih došli, kada je riječ o terorizmu slika nije tako jednostavna.
„Rat protiv terorizma“ je iskrivio sve moguće svjetske pravne norme, tako je i El-Džezirin novinar Tejsir Aluni završio u zatvoru u Španiji zbog kontakata koje je imao sa Talibanima dok je izvještavao s druge strane bojišnice afganistanskog rata. Svima je već odavno jasno da terorističke organizacije u svom nastojanju da zastraše što veći broj ljudi itekako koriste kako tzv. konvencionalne medije, kao i one koji to nisu. U tom smislu El-Džezira je jedan od rijetkih globalnih medija koji je često nudio drugačiju sliku dešavanja na svjetskoj sceni nerijetko hodajući na tankoj liniji koja razdvaja nikad do kraja pojašnjenu razliku između nečijeg borca za slobodu i tuđeg teroriste ili neprijatelja.

Čija je ovo pjesma- dokumentarac kojeg vrijedi pogledati

Bugarska rediteljka, Adela Peeva je 2003. godine, došla na ideju da dokumentuje ljudsku glupost na prilično originalan način- piše protest.ba. I ne samo to. Mislim da je uspjela na vrlo jednostavan način oslikati svu apsurdnost Balkana i duh naroda koji tamo žive. Film sam prvi put pogledao prošle godine, a nedavno je emitovan i na FTV-u. Mislim da ga vrijedi pogledati i zato vam ga toplo preporučujem.
Evo kako je Vesna Nenadić sa protest.ba predstavila film:
Dok je večerala sa svojim prijateljima, a svi su porijeklom iz različitih zemalja Balkanskog poluostrva, grupa muzičara koja ih je zabavljala u restoranu je zasvirala pjesmu, a društvo za stolom je tvrdilo kako je pjesma upravo iz njihove zemlje.
Kako, pitate se?
Zaintrigirana činjenicom o svojatanju pjesme, autorica je pokušala pronaći njeno porijeklo te pokušati uspostaviti veze među ovim bolno rascjepanim zemljama, prikazujući evidentne temelje zajedničkog kulturnog nasljeđa.
Adela Peeva je ovim jednostavnim filmskim putovanjem uspjela prikazati tragediju ljudskog uma na “našim prostorima”.
Preporučujemo OBAVEZNO gledanje. Da ne bih kršio autorska prava sami potražite film ili DVD.

Više datalja se može naći ovdje.