U protekla četiri dana sam učestvovao u radu jedne jako zanimljive konferencije koja je propitivala pitanje pomirenja u regiji. Naime, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd u saradnji sa Miramida Centrom, Grožnjan, Hrvatska, organizovao je konferenciju o procesu pomirenja u regionu bivše Jugoslavije „Susjedi, a ne neprijatelji“ u kojoj su učešće uzeli brojni aktivisti, novinari i veterani iz regiona, ali i svijeta. Bilo je tu dosta prostora za kritičko sagledavanje dosadašnjih praksi i modela rada na suočavanju sa prošlošću i pomirenju u našem regionu. Čitav program možete pogledati ovdje.Za mene je ovo bilo izvrsno iskustvo jer sam ne samo upoznao mnogo zanimljivih ljudi i čuo njihove stavove o brojnim otvorenim pitanjima (van sesije, i o pitanjima kojim se konferencija nije bavila) nego sam imao i priliku da čujem o nekim bitnim procesima u suočavanju sa prošlošću i to „iz prve ruke“ od ljudi koji su neki od najznačajniji aktera tog procesa. Ovako je o konferenciji izvijestila FTV, a ovako e-Novine čija je novinarka također bila prisutna. U nastavku je reportaža kolegice Ljiljane Pirolić sa DW-a.
Treba li nam pomirenje u regiji?
Treba li nam pomirenje u regiji?
Pod nazivom „Susjedi, a ne neprijatelji“, u Sarajevu je održana konferencija čiji je cilj suočavanje sa prošlošću, pomirenje i izgradnja mira u regionu bivše Jugoslavije.„Okupilo se oko šezdeset ljudi koji se već godinama bave radom na temama suočavanja sa prošlošću, mira i pomirenja u regiji. Učesnici su različitih profesionalnih usmjerenja: imamo veterane rata, članove različitih udruženja iz BiH, Srbije i Hrvatske, tu su novinari iz sve tri države, političari, ali i aktivisti iz organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava“, kaže Tamara Šmidling iz sarajevskog Centra za nenasilnu akciju i dodaje da je važno da se vidi dokle se stiglo na putu pomirenja i šta bi moglo i trebalo još da se uradi. Tri dana učesnici konferencije su se bavili pitanjima od zajedničkog interesa za sve tri države. „Viktimizacija kao prepreka pomirenju“, „Treba li nam pomirenje u regiji?“, „Šta je nama regija danas?“ i „Mediji i pomirenje“, samo su neke od tema o kojima su razgovarali.
Zajednički spomenik svoj djeci
„Odavde iz Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, konačno bi trebalo da krene jedna ideja, a riječ je o djeci... Ako je riječ o žrtvama na ovom prostoru, onda je prvo iz Sarajeva trebala da krene ideja o jednom spomeniku, koji će biti spomenik svoj djeci u Sarajevu“, rekao je Radomir Kezunović, donedavni gradonačelnik Istočnog Sarajeva i naglasio da bi to bio spomenik djeci, bez obzira na to jesu li ona srpska, hrvatska ili bošnjačka. „Snažno podržavam ideju o tom spomeniku, jer ako želimo Sarajevo kao glavni grad BiH, ako imamo priliku da stvorimo paradigmu BiH kao države, onda ideja o pomirenju treba da krene iz Sarajeva, a prva i najbolja prilika je da krenemo sa djecom, najnevinijim žrtvama rata i da im podignemo zajednički spomenik. Kad dođemo u situaciju, kao što smo bili došli prije neki dan, da neki ljudi krenu nasilnim metodama da rješavaju neke probleme ovdje u BiH, kad krenu na rušenje vlada i zgrada, da se svi okupimo oko tog spomenika i da tu pokušamo da nađemo zajednička rješenja“, rekao je Kezunović i naglasio da bi to mogla da bude jedna od priča o pomirenju na lokalnom nivou. Zaključujući svoju diskusiju, Kezunović je istakao da do sada nije bilo dovoljno volje da se pokrenu procesi za pomirenje u regiji, ali je podvukao da su nedavne izjave predsjednika Hrvatske i Srbije značajne za otpočinjanje tog procesa.
Najuspješniji projekat te vrste u svijetu
„Manipulacija žrtvama i pitanje istine je nešto što je stup procesa pomirenja. To je elementarno pravo i preduslov da bi se uopšte, racionalno razgovaralo o tome. Bez obzira na sadašnje probleme Instituta za traženje nestalih, to je državna institucija koja ima uspjeha i ako mjerite ono što je do sada BiH postigla u traženju nestalih, možda ćete se malo iznenaditi, ali, to je najuspješniji projekat te vrste u svijetu“, rekla je Saliha Đuderija, pomoćnica ministra u Ministarstvu za ljudska prava BiH i dodala da je pronađeno i identificirano više od polovine nestalih. „Mnogi ne mogu ili ne žele da shvate da je u pitanju proces koji traje u kontinuitetu i to će tako biti još godinama. To je nešto stvarno sa čime mi živimo svaki dan u BiH. Taj projekat se čak i ne finansira unutar države i sistema gdje se odvija“, rekla je Saliha Đuderija.
Jeste paradoksalno, ali i nije
„Ovo što se danas dešava, susret Silajdžića i Tadića na neutralnoj teritoriji (u Turskoj, op. aut.), je nešto fantastično za opšte stanje u regiji, a šta će od toga biti ja ne znam. Događaj kao događaj je sjajan jer, ako već nismo bili u stanju da bez posredovanja pričamo kao ljudi, dakle, oni da pričaju kao ljudi, jer većina običnih smrtnika mogu da pričaju kao ljudi bez posrednika, onda zašto da ne? Jeste paradoksalno na prvi pogled, ali ustvari i nije. Nije s obzirom na bliskost Sarajeva i Ankare, a u jednom razgovoru naš ministar Vuk Jeremić mi je rekao da Srbija doživljava Tursku kao partnera“, istakao je Nikola Tomić, novinar beogradskog lista „Danas“ i dodao da stabilnost Balkana ne može da se oslanja samo na Evropsku uniju i da Srbija vidi Tursku kao bliskog partnera sa kojim će sve tješnje sarađivati.
Čak i recesija pomaže
„Ono što je kod pomirenja važno, to je da ono mora biti iskreno utemeljeno i mora mu se vjerovati. Ja se vama ne mogu ispričati, ako kod vas ostaje neki utisak da sam ja to napravio iz neke koristi, ili zato što mi je to neko savjetovao. Mislim da je sada jako dobar trenutak, mislim da nam čak pomaže i ova nesretna recesija, jer ljudi se vraćaju nekim osnovnim stvarima. Više ih ne možete 'kupiti' nekim jeftinim pričama, ne možete ih zamajavati sa nekom povišicom od 20 maraka ili 50 maraka, ljudi se vraćaju na ono što se dogodilo, gledaju i rekapituliraju“, rekao je Goran Božičević, aktivista udruge Miramida iz Grožnjana u Hrvatskoj. On je dodao da je važno da se vode dva procesa: jedan među političarima koji imaju pristup medijima i donose odluke, a drugi u lokalnim zajednicama, da ljudi počnu govoriti šta se zaista dešavalo, ali da to ne govore u četiri oka ili između svoja četiri zida. „Važna su okupljanja na razini zajednice gdje se ljudi poznaju i bitno je da kažu 'prošao sam to i to i sve se tako desilo'. Uvijek će se naći neko ko će tu priču potvrditi ako je istinita, ili negirati ako nije. Važna su javna svjedočenja i važno je otvarati prostor za društvo u kojem ćemo moći pravilno odgajati nove generacije“, rekao je Goran Božičević
