Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".Piše: Muhamed Jusić- H-Alter
Donji dom belgijskog parlamenta je ovih dana skoro jednoglasno prihvatio zakon kojim bi se muslimankama u toj zemlji zabranilo nošenje burke i nikaba (odjevnih predmeta koji prekrivaju lice). Zabrana se odnosi na sva javna mjesta poput ulica, parkova, sportskih igrališta i sl. U obrazloženju svoje odluke zastupnici su ustvrdili da „pokrivanje lica simobolizuje represiju nad ženama što se protivi osnovnim ljudskim pravima“. Nakon potvrde u Donjem domu, Zakon ide pred Senat. Očekuje se da će tamo biti potvrđen u junu ili julu čime će Belgija postati prva država u Evropi koja je donijela takvu zabranu
Slični zakoni predloženi su i u Francuskoj. Poslanici stranke predsjednika Nikolasa Sarkozyja kažu da su odlučni u zalaganju za potpunu zabranu nikaba te da će nacrt zakona o ovom pitanju biti predstavljen u narednim sedmicama.
Nekako u isto vrijeme, Radio DW izvještava o tome kako u Švicarskoj ”dio političara nakon referenduma o minaretima planira predložiti i zabranu burke”. Kršćansko-demokratska stranka je u svom priopćenju kojim najavljuje zakonsku inicijativu naglasila da je „burka fundamentalistički simbol omalovažavanja žena“. Švicarska organizacija bivših muslimana i socijaldemokratskog ženskog pokreta je pak najavila da će, ukoliko odgovarajući zakon ne prođe u parlamentu, pokrenuti inicijativu za raspisivanje referenduma o tom pitanju- izvještava DW.
Također, samo prije koji dan mediji su prenijeli kako će jedna mlađa žena morati da plati kaznu od 500 eura pošto je prekršila naredbu gradskih vlasti u Novaru na sjeveru Italije, jer je nosila burku. Gradska policija sinoć je pokušala da identifikuje ženu, ali pošto je odbila da se identifikuje, naloženo joj je da plati kaznu od 500 eura. „Prema mojim saznanjima, ovo je prvi takav slučaj u Italiji", izjavio je za AFP Mauro Franzineli, zvaničnik policije u opštini Novara u Pijemontu.
Ne tako davno, Francuska policija novčano je kaznila muslimanku koja je vozila automobil sa nikabom na licu, koji joj je otkrivao samo oči. BBC je izvijestio da je policija grada Nanta kaznu objasnila činjenicom da nikab značajno smanjuje vidno polje, što može uzrokovati saobraćajnu nesreću.
Ovih nekoliko uzastopnih slučajeva je ponovo aktueliziralo pitanje prisustva nekih tradicionalnih običaja muslimanskih naroda u javnom prostoru Evrope, te samo manjim dijelom pitanje položaja žene u takvim zajednicama. Ali, u tu žustru debatu nisu uključeni samo zakonodavci spomenutih evropskih zemalja i njihove muslimanske zajednice, kao bi se očekivalo, nego i brojni drugi slojevi društva kojima se učinilo da je ovdje „u igri“ puno više od namjere da se tim ženama istinski pomogne.
Prve sumnje u stvarne namjere odluke, u konkretnom slučaju belgijskih parlamentaraca, pojavile su se nakon što se ispostavilo da je to jedino pitanje koje je taj dan, još jednoglasno, usvojeno u toj politički nestabilnoj državi čiji se političari već duže vremena ne mogu dogovoriti ni oko čega, zbog čega se čak i opstanak Belgije kao jedinstvene države dovodi u pitanje. Mnogi su u tome vidjeli klasičan, toliko puta ranije u političkim igrama Evrope (ali i ne samo nje), viđen manevar skretanja pažnje sa stvarnih problema države na one mane važne, ali za javnost privlačne teme. Oni koji zastupaju ovaj stav, kao dokaz nerelevantnosti ovog zakona i njegovog nasilnog politiziranja navode činjenicu da iako u Belgiji živi gotovo pola milona muslimana, samo tridesetak žena u cijeloj državi nosi burku ili nikab. To prema njima ukazuje na to da se ne radi ni o kakvom ozbiljnom problemu, naročito ne u vrijeme tako teške ekonomske i političke situacije i u vrijeme kada imigrantske zajednice, među kojima su i muslimani, imaju daleko veće probleme za čije rješavanje traže pomoć države.
Situacija je identična i u drugim evropskim zemljama gdje se vode slične debate. Tako se procjenjuje da u Njemačkoj živi više od četiri miliona muslimana, a da manje od stotinu žena nosi neki oblik burke. U Francuskoj ih ima preko pet miliona, a procjenjuje sa da oko dvije hiljade žena nose ovaj oblik tradicionalne nošnje.
Zato listajući zvanična saopštenja brojnih muslimanskih organizacija u Evropi, ali i internet foruma na kojima se okupljaju muslimani, da se primijetiti kako su oni belgijsku odluku, kao i najavu sličnih odluka u drugim evropskim zemljama, shvatili na jedan sasvim drugačiji način. Većina njih, iako ne podržavaju nošenje nikaba i to ne smatraju vjerskom obavezom, u posljednjim odlukama njihovih vlada vide skrivenu poruku identičnu onoj koji su odaslali Švicarci svojom referendumskom odlukom o zabrani izgradnje minareta, poruku kojom se želi reći da muslimani nisu dobrodošli u Evropi i da se bilo kakvo javno manifestovanje njihovih vjerskih ubjeđenja neće tolerisati.
Na jednoj konferenciji koja je ovih dana održana u Sarajevu a koja se bavila temom suočavanja s prošlošću na kojoj su učešće uzeli stručnjaci i aktivisti građanskog društva iz dvadeset i tri evropske zemlje, u pauzama radnog dijela zametnula se i rasprava o temi zabrane minareta i nikaba. S obzirom da se radi o respektabilnim sagovornicima od koji brojni imaju godine iskustva na pitanjima zaštite ljudskih prva bilo mi je interesantno njihovo mišljenje o čitavom slučaju. Zanimljivo je kao je većina mojih sagovornika u tome vidjela puki politički populizam kojem nije cilj zaštiti prava žena za koje se plaše da nošenje nikaba nije bio njihov lični izbor, nego prikupljanje poena u vrijeme kada radikalne desničarske stranke uzimaju sve veći dio političkog kolača i to upravo na antiimigrantskim zakonima. Jedan od mojih sagovornika mi je samo rekao: „Teško je stvoriti nova radna mjesta koja su Evropljanima tako potrebna u ovoj godini krize, a puno je lakše raspirivati antimuslimanske stavove i skretati pažnju sa stvarnih problema.“
Sličnog mišljenja su brojni drugi stručnjaci za integraciju koji su ovih dana iznosili svoj stav o ovom pitanju a koji upozoravaju kako bi bilo kakav pokušaj rješavanja pitanja isključenosti žena iz javnog života i praktičnih problema koje nošenje nikaba stvara u jednom modernom društvu silom bilo nedjelotvorno, pa čak i besmisleno. Vijeće Evrope dijeli to mišljenje i smatra kako "Zabrana burke i nikaba neće osloboditi žene ali bi mogla voditi njihovom daljem otuđenju u evropskim društvima". I dok su se pojedine publicistkinje i naučnice muslimanskog porijekla u Njemačkoj otvoreno izjasnile za uvođenje zabrane barem u javnim i državnim ustanovama, poput bivše parlamentarne zastupnice Lale Akgün koja je za radio DW izjavila kako je "burka zatvor za tijelo, koji krši ljudska prava“, većina drugih muslimanskih pojedinaca i organizacija, kao što je Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj, nisu tog mišljenja. Oni se plaše da bi takva odluka bila kontraproduktivna i da bi, kao što to tvrdi i Vijeće Evrope, samo još više doprinijela potiskivanju tih žena iz društva.
Naime, postoje opravdane sumnje da će brojne žene kada budu suočene sa izborom da li da odustanu od nikaba ili javnih usluga odustati od ovih drugih. Jer pitanja vjere i ubjeđena nisu stvari s kojima se može nositi silom i zabranama, što historija svake religije nedvosmisleno pokazuje. Oni su mišljena kako se takvim ženama može bolje pomoći ako ih se ohrabruje da se integrišu i otvaraju prema ostatku svijeta, a ne da ih se dodatno gura iz društva i potiče na samoizolaciju.
U raspravama koje su se ovih dana vodile u zemljama EU-a moglo se čuti i to kako je bilo bolje pooštriti mehanizme i donijeti zakonske okvire koji bi osigurali da se spriječi nametanje nikaba onim ženama koje ne žele da ga nose.
Za one koji se protive zabrani nije ni argument to što većina današnjih islamskih autoriteta, poput šejha Jusufa El- Kardavija, ne smatra nikab vjerskom obavezom, jer evropsko zakonodavstvo ne počiva na šerijatu nego individualnim slobodama i u tom smislu uopšte nije relevantno kakav status nikab ima u šerijatskom pravu. Istom logikom, oni smatraju kako zabrana nošenja hidžaba (prikrivanja kose maramom, ali ne i lica) na turskim univerzitetima ili pak zabrana nošenje nikaba na jednom od najstarijih i najrespektabilnijih islamskih sveučilišta El-.Azhar u Kairu koju je uveo bivši šejhul-Azhar Et-Tantavi ne može biti argument Evropi, jer „kuda to ide Evropa ako se počinje služiti metodama onih zemalja koje kritikuje ili im ne da članstvo zbog takvih i sličnih postupaka“.
.Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".
Pojašnjavajući stav Vijeća Evrope za ljudska prava njegov komesar Thomas Hammarberg je za medije izjavio „kako žene treba da biraju šta će da obuku nezavisno od njihovih zajednica ili državnih vlasti“. "Snažno reagujemo protiv svakog režima koji zakonom propisuje da žene moraju nositi takvu odjeću, ali naše protivljenje takvim represivnim metodama ne treba da vodi zabrani te odjeće u drugim zemljama jer bi to probudilo ozbiljna pitanja o usklađenosti te odluke s međunarodnim standardima ljudskih prava", kaže Hammarberg u saopćenju Vijeća Evrope objavljenom povodom Međunarodnog dana žena.
I uistinu, bez obzira kakav imate stav o nikabu i tome šta on simbolizuje, ostaje zabrinjavajuća spoznaja da država bilo gddje u svijetu sebi daje za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama u The New York Timesu osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali“.
Objavljeno na H-Alteru, a tekst su, među ostalim, preuzele i E- Novine, Protest.ba, Abraš MEDIA i brojni drugi portali.