U novom broju Preporoda, pisao sam o usponu ekstremne desnice u Evropi i tome kako se oni, onog momenta kada postanu politički faktor (ili, ne daj Bože, preuzmu vlast) neće ograničiti samo na imigrante i muslimane, nego će svoju ekstremističku politiku pokušati nametnuti i u svim sferama života. Tekst je rađen prije izbora u Mađarskoj gdje su rezultati pokazali da su strahovi bili opravdani (Jobbik je, ipak, bio treći, a ne drugi kako su tamošnji mediji predviđali). Urednik Preporoda je ovaj tekst objavio umjesto svog redovnog Uvodnika, što mi imponira. Isti tekst je prenio i Rijasetov portal.Evo teksta:
Piše: Muhamed Jusić- Preporod
Daily Telegraph, kao i drugi evropski listovi, ovih dana piše da su protekli regionalni izbori u Italiji potvrdili trend jačanja stranaka krajnje desnice u Evropi. Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina. Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.
Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobbik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, za nekoliko dana, postati druga najjača stranka, barem tako tvrdi Daily Telegraph, a prenosi FENA.
Mađarska i svjetska štampa izvještava kako se na Jobbikovim predizbornim skupovima može čuti eho 1940-ih. Tako dopisnik Daily Telegraph iz Budimpešte Matthew Day opisuje kako mlađahnog lidera Jobbika Vona Gabora na predizbornom skupu redovno pozdravljaju špaliri postrojenih pripadnika Mađarske garde obučenih u uniforme paravojne formacije. Lideri stranke prisutne pozdravljaju salutiranjem, a iznad njihovih glava se vijore crveno-bijeli baneri koji mnoge podsjećaju na stari mađarski fašistički amblem. U svojim nastupima Vona obećava da će „Mađarsku očistiti od korupcije i da će dokinuti strane interese u njegovoj zemlji“. Česte teme su i Romi, najveća etnička manjina u državi, za koje je obećao da će ih spriječiti da žive na grbači države, te će se njegova politička opcija boriti da svako onaj ko dobiva pomoć od države mora zauzvrat obavljati neku vrstu društveno korisnog posla. Ali, prije svega, on je obećao da će „povratiti mađarski nacionalni ponos i identitet.“
Ovakvi stavovi i fašistički folklor su dugo vremena smatrani autsajderskim stavovima irelevantne političke manjine ali je, prema istom autoru, Vonova partija prešla dalek put u zadnjih sedam godina od kada je osnovana. U prvim godinama je njegova nacionalistička i radikalno desničarska retorika doživjela pravi debakl. Na nacionalnim izborima 2006. dobili su neznatnih 2.2. posto glasova i nisu uspjeli osigurati niti jedno poslaničko mjesto u parlamentu. Ovih dana dok očekujemo izbore u Mađarskoj stvari su sasvim drugačije i na užasnuće demokratskih snaga u Mađarskoj, piše Telegraph, koji su mislili kako je 1989-te, kada je srušen komunistički sistem, Mađarska za sva vremena raščistila sa političkim ekstremizmom predviđa se da bi Jobbik mogao postati druga stranka po broju osvojenih mandata u parlamentu.
***
Ono nad čim bi se svi u Evropi trebali zamisliti jeste opravdanost straha da se ojačana desnica koja svoju popularnost gradi prvenstveno na antiimigrantskoj i dobrim dijelom antiislamskoj retorici neće zaustaviti na tim pitanjima nego da će svoju desničarsku agendu početi naturati i u drugim aspektima društvenog života.Tim povodom mnogi se dramatično prisjećaju važnosti principa solidarnosti sa onima čija su prava povrijeđena i nečekanja da vlastito pravo bude povrijeđeno kako bi se reagovalo. Vjerovatno je kao jedan od najmarkantnijih poziva na nezaboravljanje ovog načela u pjesmi izrekao Pastor Niemoeller, koji je umro kao žrtva nacista. U tim znanim stihovima on veli:
Prvo su došli po Židove
i ništa nisam rekao —
jer nisam Židov.
Onda su došli po komuniste
i ništa nisam rekao —
jer nisam komunist.
Onda su došli po sindikaliste
i ništa nisam rekao —
jer nisam sindikalist.
Onda su došli po mene —
i nije ostao nitko
tko bi nešto rekao.
Vjerovatno je poređenje trenutnog uspona evropske desnice na političkoj sceni sa nekadašnjim usponom fašizma predramatično. Ali bi naivno bilo vjerovati kako će se desničari u svom političkom angažmanu ograničiti samo na imigrante, Rome i neke druge kategorije društva na koje su se sada obrušili u svojoj predizbornoj kampanji i da na red neće doći i oni koji se sa njima možda slažu u antiimigrantskim mjerama, ali ne i sa čitavom desničarskom ideologijom. Isto bi tako naivno bilo vjerovati kako će far-Right organizacije i političke partije prestati biti netolerantne prema pravima drugih društvenih manjina, ako jednog dana zaustave imigraciju iz zemalja trećeg svijeta i zagorčaju život onima koji su već tu da se previše ne udomaće.
Jaka krajnja desnica, naročito ne nivou EU, nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma je nešto na što svi oni koji u buđenju duhova fašizma vide potencijalnu opasnost, ne bi trebali ostati ravnodušni. Nažalost, stječe se dojam, ako ništa ono zbog pasivnosti koju pokazuje evropska javnost, kako se ovim političkim opcijama daje u zadatak da obave prljavi posao kada su posrijedi neintegrisane imigrantske zajednice koji niko drugi neće uraditi. Tome u prilog govore i izvještaji koji dolaze iz skoro svih zemalja članica EU-a, a prema kojima, uz popularnost antiimigrantskih stavova, desni centar treba prije svega zahvaliti slabom odazivu birača, tj nemotiviranosti većine Evropljana da iskažu svoj stav, ali i recesiji s kojom se vladajuće lijeve stranke nisu najbolje nosile. Ako se prisjetimo, ti razlozi su se navodili i prošle godine u evropskim izborima kada je desnica napravila prvi veći iskorak u skoro svim članicama. Od tad se ništa nije promijenilo niti naučilo. A radikalna desnica postaje sve bitniji faktor evropske politike i još niko nije siguran kakve će to posljedice imati ne samo na političke procese, nego i na evropska društva u cjelini. U međuvremenu, većina građana EU se zadovoljava vlastitim iskustvom i općim dojmom kako je apsolutna većina ljudi u Evropi i dalje daleko od radikalnih i ksenofobičnih stavova koje zagovara radikalna desnica, iako se to sve manje vidi po izbornim rezultatima. Ali ni oni ne mogu negirati brojke koje dolaze iz izbornih komisija, pa i sami sve češće pozivaju na oprez.
Daily Telegraph, kao i drugi evropski listovi, ovih dana piše da su protekli regionalni izbori u Italiji potvrdili trend jačanja stranaka krajnje desnice u Evropi. Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina. Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.
Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobbik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, za nekoliko dana, postati druga najjača stranka, barem tako tvrdi Daily Telegraph, a prenosi FENA.
Mađarska i svjetska štampa izvještava kako se na Jobbikovim predizbornim skupovima može čuti eho 1940-ih. Tako dopisnik Daily Telegraph iz Budimpešte Matthew Day opisuje kako mlađahnog lidera Jobbika Vona Gabora na predizbornom skupu redovno pozdravljaju špaliri postrojenih pripadnika Mađarske garde obučenih u uniforme paravojne formacije. Lideri stranke prisutne pozdravljaju salutiranjem, a iznad njihovih glava se vijore crveno-bijeli baneri koji mnoge podsjećaju na stari mađarski fašistički amblem. U svojim nastupima Vona obećava da će „Mađarsku očistiti od korupcije i da će dokinuti strane interese u njegovoj zemlji“. Česte teme su i Romi, najveća etnička manjina u državi, za koje je obećao da će ih spriječiti da žive na grbači države, te će se njegova politička opcija boriti da svako onaj ko dobiva pomoć od države mora zauzvrat obavljati neku vrstu društveno korisnog posla. Ali, prije svega, on je obećao da će „povratiti mađarski nacionalni ponos i identitet.“
Ovakvi stavovi i fašistički folklor su dugo vremena smatrani autsajderskim stavovima irelevantne političke manjine ali je, prema istom autoru, Vonova partija prešla dalek put u zadnjih sedam godina od kada je osnovana. U prvim godinama je njegova nacionalistička i radikalno desničarska retorika doživjela pravi debakl. Na nacionalnim izborima 2006. dobili su neznatnih 2.2. posto glasova i nisu uspjeli osigurati niti jedno poslaničko mjesto u parlamentu. Ovih dana dok očekujemo izbore u Mađarskoj stvari su sasvim drugačije i na užasnuće demokratskih snaga u Mađarskoj, piše Telegraph, koji su mislili kako je 1989-te, kada je srušen komunistički sistem, Mađarska za sva vremena raščistila sa političkim ekstremizmom predviđa se da bi Jobbik mogao postati druga stranka po broju osvojenih mandata u parlamentu.
***
Ono nad čim bi se svi u Evropi trebali zamisliti jeste opravdanost straha da se ojačana desnica koja svoju popularnost gradi prvenstveno na antiimigrantskoj i dobrim dijelom antiislamskoj retorici neće zaustaviti na tim pitanjima nego da će svoju desničarsku agendu početi naturati i u drugim aspektima društvenog života.Tim povodom mnogi se dramatično prisjećaju važnosti principa solidarnosti sa onima čija su prava povrijeđena i nečekanja da vlastito pravo bude povrijeđeno kako bi se reagovalo. Vjerovatno je kao jedan od najmarkantnijih poziva na nezaboravljanje ovog načela u pjesmi izrekao Pastor Niemoeller, koji je umro kao žrtva nacista. U tim znanim stihovima on veli:
Prvo su došli po Židove
i ništa nisam rekao —
jer nisam Židov.
Onda su došli po komuniste
i ništa nisam rekao —
jer nisam komunist.
Onda su došli po sindikaliste
i ništa nisam rekao —
jer nisam sindikalist.
Onda su došli po mene —
i nije ostao nitko
tko bi nešto rekao.
Vjerovatno je poređenje trenutnog uspona evropske desnice na političkoj sceni sa nekadašnjim usponom fašizma predramatično. Ali bi naivno bilo vjerovati kako će se desničari u svom političkom angažmanu ograničiti samo na imigrante, Rome i neke druge kategorije društva na koje su se sada obrušili u svojoj predizbornoj kampanji i da na red neće doći i oni koji se sa njima možda slažu u antiimigrantskim mjerama, ali ne i sa čitavom desničarskom ideologijom. Isto bi tako naivno bilo vjerovati kako će far-Right organizacije i političke partije prestati biti netolerantne prema pravima drugih društvenih manjina, ako jednog dana zaustave imigraciju iz zemalja trećeg svijeta i zagorčaju život onima koji su već tu da se previše ne udomaće.
Jaka krajnja desnica, naročito ne nivou EU, nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma je nešto na što svi oni koji u buđenju duhova fašizma vide potencijalnu opasnost, ne bi trebali ostati ravnodušni. Nažalost, stječe se dojam, ako ništa ono zbog pasivnosti koju pokazuje evropska javnost, kako se ovim političkim opcijama daje u zadatak da obave prljavi posao kada su posrijedi neintegrisane imigrantske zajednice koji niko drugi neće uraditi. Tome u prilog govore i izvještaji koji dolaze iz skoro svih zemalja članica EU-a, a prema kojima, uz popularnost antiimigrantskih stavova, desni centar treba prije svega zahvaliti slabom odazivu birača, tj nemotiviranosti većine Evropljana da iskažu svoj stav, ali i recesiji s kojom se vladajuće lijeve stranke nisu najbolje nosile. Ako se prisjetimo, ti razlozi su se navodili i prošle godine u evropskim izborima kada je desnica napravila prvi veći iskorak u skoro svim članicama. Od tad se ništa nije promijenilo niti naučilo. A radikalna desnica postaje sve bitniji faktor evropske politike i još niko nije siguran kakve će to posljedice imati ne samo na političke procese, nego i na evropska društva u cjelini. U međuvremenu, većina građana EU se zadovoljava vlastitim iskustvom i općim dojmom kako je apsolutna većina ljudi u Evropi i dalje daleko od radikalnih i ksenofobičnih stavova koje zagovara radikalna desnica, iako se to sve manje vidi po izbornim rezultatima. Ali ni oni ne mogu negirati brojke koje dolaze iz izbornih komisija, pa i sami sve češće pozivaju na oprez.
