U novom broju magazina Start pisao sam o imidžu koji El-Džezira ima i o tome šta ovaj medij, čiji dolazak se očekuje i u BiH, predstavlja ne samo u arapskom svijetu, nego i šire:Evo teksta:
Ogledalo s obje strane pravde
Piše: Muhamed Jusić- Start BiH
Trakavica o budućnosti sarajevske NRTV 99 dobila je još jedan nastavak. Gradsko vijeće Grada Sarajeva na zadnjoj sjednici je usvojilo Odluku kojom se izvan snage stavlja odluka o preuzimanju 100 posto udjela u osnovnom kapitalu, objektu i opremi Privrednog društva PEP d.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik Adil Kulenović, a u čijem sastavu je NTV 99. Prema toj odluci Nezavisna radio-televizija Studio 99 će biti ustupljena svjetskoj TV mreži El- Džezira (Al Jazeera) iz Katara. Dosad je Grad Sarajevo izdvojio 318.384 KM za ovu televiziju, a taj iznos će Televizija El-Džezira isplatiti Gradu. Kao što se o tome šta je El-Džezira tačno dobila ovim transferom još uvijek jako malo zna, kao i o motivima dolaska ovog medijskog giganta na područje BiH, u našoj javnosti ništa više ne zna se ni o samoj medijskoj kući koja svoj program emituje širom svijeta na arapskom i engleskom jeziku.
El-Džeziru u nas, ali i svijetu, ne prati samo imidž promuslimanskog i proarapskog medija koji želi biti globalna konkurencija zapadnim medijima i njihovoj verziji događaja, nego i imidž kontraverzne televizije koju mnogi politički centri moći na zapadu i arapskom svijetu baš i ne simpatišu. Veliku zaslugu za to imaju arapski režimi prema kojima je El-Džezira često kritički raspoložena, ali i neokonzervativci iz bivše Bushove administracije koji su u ovoj medijskoj kući vidjeli jednu od najvećih prepreka provođenju njihove politike u muslimanskom svijetu. Ali baš taj imidž i takva uređivačka politika El-Džeziri je i donijela milione vjernih gledalaca.
Sjeme posađeno u pustinji
El-Džezira je počela emitovati svoj program na engleskom jeziku 15. novembra 2006, čime je, prema riječima jednog od članova upravnog vijeća Al-Jazeera Satellite Network, nagovijestila početak procesa kojim je ova medijska kuća željela postati prva globalna TV- stanica iz arapskog svijeta. Njihov dolazak u BiH je dio te strategije koja, prema informacijama bolje upućenih medijskih radnika iz arapskog svijeta, prije svega ima za cilj smanjiti troškove produkcije koja je do sada vođena iz Kuala Lumpura. Zvanični stavovi još uvijek nisu dostupni.
Osnovana 1996. u malom arapskom emiratu Kataru El-Džezira je ubrzo postala medijski fenomen u arapskom svijetu prepoznatljiv po svojoj otvorenosti, sofisticiranom žurnalizmu i javnom iznošenju stavova nerijetko oprečnih onim zvaničnih moćnika kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Zbog činjenice da su većinu osoblja u prvim danima El-Džezirinog postojanja obučavali eksperti sa BBC-a, njihov stil izvještavanja, ali i uređivačka politika, i danas je bliža britanskoj nego američkoj školi novinarstva.
Njeno ime u arapskom jeziku znači otok ili poluotok (aludirajući na Arapski poluotok). Danas slobodno možemo reći da je ona dugo vremena bila upravo jedan mali otok u moru režimski kontrolisanih medija arapskog svijeta na kome se mogao čuti bar dio stvarnosti u kojoj se ovaj dio muslimanskog i arapskog svijeta nalazi.
Neke arapske države nezadovoljne kritikama vlastitih režima koje su se mogle čuti na El-Džezirinim frekvencijama zabranjivali su rad njenim novinarima unutar njihovih granica. U isto vrijeme, svi su oni vršili stalne pritiske na emira Katara i većinskog vlasnika da obuzda njen rad. Neke od tih država su čak u nekoliko navrata naredile povlačenje svojih ambasadora iz ove zaljevske zemlje čiji suveren, iz njemu poznatih razloga, nije podlegao pritiscima.
Posebno je zanimljivo što je jedna ovakva medijska kuća, koja je dobitnica većeg broja priznanja za slobodu izražavanja od svjetski priznatih neovisnih medijskih institucija, stasala u jednoj arapskoj zemlji, koje nisu baš na glasu kada je u pitanju sloboda izražavanja. Možda je to zbog prirodnog pravila prema kojem u najsurovijim predjelima preživljavaju samo najčvršći.
Bilo kako bilo, u rekordnom roku El-Džezira je uspjela pridobiti mnogobrojnu publiku tako da samo u arapskom svijetu, gdje je daleko najpopularnija, ima preko 50 miliona gledalaca. Danas se ona preko više satelita može pratiti u čitavom svijetu. U Americi, gdje se emituje na više komercijalnih kablovskih mreža, ona ima 140.000 pretplatnika.
Iako je, kao što smo to već spomenuli, od samog svog osnutka bila trn u oku represivnih arapskih režima, pravi pritisci na El-Džeziru počet će tek nakon što se ispriječila na put politici Bushovih neokonzervativaca u muslimanskom svijetu.
Zanimljivo je bilo posmatrati kako je Bushova administracija u isto vrijeme kritikovala nizak stepen medijskih sloboda u arapskim zemljama i činila sve da ušutka El-Džeziru i da njeno uredništvo stavi pod svoju kontrolu. Javno kritikujući njenu uređivačku politiku ona se stavila na listu diktatorskih arapskih režima koji su tražili njeno zatvaranje.
Meta „pametnih bombi“ u Afganistanu
Iako su se varničenja dešavala i ranije, do zaoštravanja sukoba između Bushove administracije i ovog satelitskog kanala došlo je tek nakon američkog ulaska u "rat protiv terorizma" i njihove potrebe da pokažu kako to nije rat protiv islama i kako Amerika ne želi podjarmiti islamski svijet i njegove resurse, što je općeprihvaćen stav "arapske ulice", već samo zaštititi svoje stanovnike od potencijalne terorističke opasnosti. Američkoj nakani da pridobije „srca i um“ Arapa često se na putu pojavljivala El-Džezira koja nije pristajala na crno-bijelu sliku „rata protiv terorizma“ koja se servirala iz Vašingtona.
Za vrijeme američkog rata protiv talibanskog režima u Afganistanu El-Džezira je postala ono što je CNN bio u Prvom zaljevskom ratu. I dok su se novinari svih svjetskih medijskih kuća tiskali oko jednog uništenog tenka nekoliko desetina kilometara od Tore Bore, samo je El-Džezira izvještavala i sa jedne i sa druge strane ratišta. Osim što je potisnula neupitnog američkog medijskog diva ustranu, ona je pokazala svu patnju nedužnih civila koju je rat uzrokovao, što ni u kom slučaju nije bilo u skladu sa interesima Amerike koja svoje ratove želi pokazati kao čiste i za civile skoro nepostojeće. Prisjetimo se samo kakva slika se mogla dobiti o Prvom zaljevskom ratu, za vrijeme kojeg je CNN imao apsolutni monopol nad informacijama. Na TV ekranima su tada emitovani samo satelitski i avionski snimci koji su sugerirali da je rat nešto poput video-igre...
Bushova administracija koja je najvjerovatnije već tada imala u planu razračunavanje sa Sadamovim režimom i ko zna kakve još slične intervencije u muslimanskim zemljama, sada je imala još jedan otežavajući faktor u borbi za "srca i um“ islamskog svijeta, koji već odavno sumnja u američku dobronamjernost, prije svega zbog njene bezuslovne podrške Izraelu i nekim diktatorskim režimima na Bliskom istoku.
Ubrzo su uslijedile optužbe zvaničnog Vašingtona u kojima se El-Džezira opisuje kao "govornica terorista", misleći pod time na njihovo emitovanje ekskluzivnih Bin Ladinovih saopćenja, te redovnog serijala emisija „Šerijat i život“ u kojem gostuje, na zapadu ne tako omiljeni, šejh Jusuf el-Kardavi.
Međutim, nakon što verbalni pritisci nisu urodili plodom, jedna od američkih "pametnih bombi" našla je put do prijavljenog El-Džezirinog sjedišta u Kabulu. Ali ni to nije ušutkalo njen glas i do samog sloma talibanskog režima oni su bili jedini koji su davali snimke i vijesti sa druge strane ratišta.
Američki gafovi u Iraku
Ishod medijskog rata koji je planuo s prvim danima rata u Iraku, prema koncenzusu medijskih i vojnih eksperata, nije išao u prilog anglo-američkih saveznika. Tome je dobrim djelom doprinijela upravo El-Džezira koja je svakodnevno visoke američke oficire dovodila u nepogodan položaj argumentovano demantujući mnoge njihove izjave o brzim vojnim pobjedama i stanju na terenu. Još dugo će se vojni i medijski analitičari baviti medijskim gafovima američke vojne komande; poput onoga o "padu Basre". Priča je počela tako što su američki i britanski novinari, pozivajući se na zvanične američke i britanske vojne izvore, javili da je Basra “pala” i kako se irački general, komandant 51. združene mehanizovane divizije koja je branila ovaj grad, “predao savezničkim snagama”.... Tome su još, najvjerovatnije sami novinari dodali, kako bi priča bila uvjerljivija, i vijest o tome kako se američka zastava vijori nad tim drugim po veličini iračkim gradom.
Samo malo potom El-Džezirin izvještač javio se sa lica mjesta u razgovoru, ni s kim drugim do spomenutim iračkim generalom. Uslijedili su snimci Basre i ljudi koji se na njenim pijacama snabdijevaju osnovnim namirnicama. Da čitavo javljanje bude potpuni američki medijski debakl pomogao je snimak dječaka kojem je, negdje u gradu, saveznička artiljerija raznijela pola glave.
Iako je rukovodstvo El-Džezire, poučeno neugodnim iskustvom iz Kabula, prije nego što je i jedan projektil pao na Bagdad, prijavilo sve lokacije svojih prostorija, kao i frekvencije preko kojih emituje svoj signal, to ih nije sačuvalo od još jedne “američke vojne pogreške” koja je ovaj put usmrtila izvještača i producenta ove katarske televizije Tarika Ejuba. Tridesetpetogodišnji Jordanac je poginuo u američkom bombardovanju El-Džezirinog dopisništva, dok je njegov radni kolega bio teže ranjen. Svjetska javnost je postala ogorčena nakon što je snimak francuske televizije “Frans 3” demantovao navode američkih snaga u Iraku da je napad na hotel “Palestinu” uslijedio kao odgovor na vatru iz tog hotela, za koju su, navodno, bili odgovorni pripadnici Republikanske garde.
Na filmu koji je snimila francuska televizija jasno se moglo vidjeti kako se tenkovska kupola okreće u pravcu hotela “Palestina”, da se topovska cijev podiže i da u toj poziciji ostaje čitava dva minuta prije nego što je uslijedilo ispaljivanje granate- kao što je to konstatovao novinar agencije AFP nakon što je pogledao film.
Nekoliko emisija koje su bile emitovane na El-Džeziri nakon što su zvanično završena vojna dejstva u Iraku, a u kojima su učestvovali El-Džezirini novinari koji su izvještavali sa terena, pokazale su koliko je zahtjevan i opasan posao otvorenog izvještavanja u dotičnim situacijama. U emisijama su učestvovali reporteri koji su bili u pratnji savezničkih snaga kao i oni koji su bili na teritoriji kojom je upravljao Sadamov irački režim. Oni su govorili o svim dilemama kojima su bili izloženi, o hodanju po oštrici noža i o tome kako je otvoreno izvještavanje sa jedne od zaraćenih strana moglo i u životnu opasnost dovesti kolege na drugoj strani. Jedan takav slučaj desio se nakon što iračka strana nije bila zadovoljna načinom na koji je El-Džezira izvještavala zbog čega je jedan njen dopisnik bio protjeran, a ostatku osoblja upućene prijetnje da bi ih mogla zadesiti ista sudbina zbog „širenja američke propagande“.
Ispostavilo se da potpuno i objektivno izvještavanje sa obje strane od strane iste novinske agencije jednostavno u takvim okolnostima nije moguće bez kompromitacija sa jednom od zaraćenih strana, iako je El-Džezira to pokušavala postići.
U svakom slučaju posljednji rat u Iraku pred novinare je postavio mnoga pitanja vezana za medijsko pokrivanje nekih budućih sličnih ratova. Posebno je to slučaj kada je u pitanju nekada i kontraverzna težnja novinara da rat prikažu onakvim kakav on sigurno jeste: brutalan i krvav.
Rat protiv terorizma i druga strana pravde
Pored problema objektivnog izvještavanja sa obje zaraćene strane u isto vrijeme, na svjetskoj novinarskoj sceni je još jedna dilema čiji je glavni akter El-Džezirino uredništvo. Naime, radi se o tome kako čuti drugu stranu priče u onome što se danas naziva „globalnim ratom protiv terorizma“, a da se ne bude optuženo za saradnju, ili čak podršku terorizmu?
Ako slobodno izvještavanje insistira i na čemu, onda je to pravo da se čuje i druga strana svake priče bez obzira koliko njeni argumenti bili utemeljeni.
Često se dešava da dolazak do druge strane priče nije baš jednostavan i nerijetko zahtijeva kontakt s osobama sa „druge strane pravde“. Iako postoje međunarodne regulative prema kojima novinari nisu dužni otkriti izvore svojih informacija, niti način na koji su do njih došli, kada je riječ o terorizmu slika nije tako jednostavna.
„Rat protiv terorizma“ je iskrivio sve moguće svjetske pravne norme, tako je i El-Džezirin novinar Tejsir Aluni završio u zatvoru u Španiji zbog kontakata koje je imao sa Talibanima dok je izvještavao s druge strane bojišnice afganistanskog rata. Svima je već odavno jasno da terorističke organizacije u svom nastojanju da zastraše što veći broj ljudi itekako koriste kako tzv. konvencionalne medije, kao i one koji to nisu. U tom smislu El-Džezira je jedan od rijetkih globalnih medija koji je često nudio drugačiju sliku dešavanja na svjetskoj sceni nerijetko hodajući na tankoj liniji koja razdvaja nikad do kraja pojašnjenu razliku između nečijeg borca za slobodu i tuđeg teroriste ili neprijatelja.
Piše: Muhamed Jusić- Start BiH
Trakavica o budućnosti sarajevske NRTV 99 dobila je još jedan nastavak. Gradsko vijeće Grada Sarajeva na zadnjoj sjednici je usvojilo Odluku kojom se izvan snage stavlja odluka o preuzimanju 100 posto udjela u osnovnom kapitalu, objektu i opremi Privrednog društva PEP d.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik Adil Kulenović, a u čijem sastavu je NTV 99. Prema toj odluci Nezavisna radio-televizija Studio 99 će biti ustupljena svjetskoj TV mreži El- Džezira (Al Jazeera) iz Katara. Dosad je Grad Sarajevo izdvojio 318.384 KM za ovu televiziju, a taj iznos će Televizija El-Džezira isplatiti Gradu. Kao što se o tome šta je El-Džezira tačno dobila ovim transferom još uvijek jako malo zna, kao i o motivima dolaska ovog medijskog giganta na područje BiH, u našoj javnosti ništa više ne zna se ni o samoj medijskoj kući koja svoj program emituje širom svijeta na arapskom i engleskom jeziku.
El-Džeziru u nas, ali i svijetu, ne prati samo imidž promuslimanskog i proarapskog medija koji želi biti globalna konkurencija zapadnim medijima i njihovoj verziji događaja, nego i imidž kontraverzne televizije koju mnogi politički centri moći na zapadu i arapskom svijetu baš i ne simpatišu. Veliku zaslugu za to imaju arapski režimi prema kojima je El-Džezira često kritički raspoložena, ali i neokonzervativci iz bivše Bushove administracije koji su u ovoj medijskoj kući vidjeli jednu od najvećih prepreka provođenju njihove politike u muslimanskom svijetu. Ali baš taj imidž i takva uređivačka politika El-Džeziri je i donijela milione vjernih gledalaca.
Sjeme posađeno u pustinji
El-Džezira je počela emitovati svoj program na engleskom jeziku 15. novembra 2006, čime je, prema riječima jednog od članova upravnog vijeća Al-Jazeera Satellite Network, nagovijestila početak procesa kojim je ova medijska kuća željela postati prva globalna TV- stanica iz arapskog svijeta. Njihov dolazak u BiH je dio te strategije koja, prema informacijama bolje upućenih medijskih radnika iz arapskog svijeta, prije svega ima za cilj smanjiti troškove produkcije koja je do sada vođena iz Kuala Lumpura. Zvanični stavovi još uvijek nisu dostupni.
Osnovana 1996. u malom arapskom emiratu Kataru El-Džezira je ubrzo postala medijski fenomen u arapskom svijetu prepoznatljiv po svojoj otvorenosti, sofisticiranom žurnalizmu i javnom iznošenju stavova nerijetko oprečnih onim zvaničnih moćnika kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Zbog činjenice da su većinu osoblja u prvim danima El-Džezirinog postojanja obučavali eksperti sa BBC-a, njihov stil izvještavanja, ali i uređivačka politika, i danas je bliža britanskoj nego američkoj školi novinarstva.
Njeno ime u arapskom jeziku znači otok ili poluotok (aludirajući na Arapski poluotok). Danas slobodno možemo reći da je ona dugo vremena bila upravo jedan mali otok u moru režimski kontrolisanih medija arapskog svijeta na kome se mogao čuti bar dio stvarnosti u kojoj se ovaj dio muslimanskog i arapskog svijeta nalazi.
Neke arapske države nezadovoljne kritikama vlastitih režima koje su se mogle čuti na El-Džezirinim frekvencijama zabranjivali su rad njenim novinarima unutar njihovih granica. U isto vrijeme, svi su oni vršili stalne pritiske na emira Katara i većinskog vlasnika da obuzda njen rad. Neke od tih država su čak u nekoliko navrata naredile povlačenje svojih ambasadora iz ove zaljevske zemlje čiji suveren, iz njemu poznatih razloga, nije podlegao pritiscima.
Posebno je zanimljivo što je jedna ovakva medijska kuća, koja je dobitnica većeg broja priznanja za slobodu izražavanja od svjetski priznatih neovisnih medijskih institucija, stasala u jednoj arapskoj zemlji, koje nisu baš na glasu kada je u pitanju sloboda izražavanja. Možda je to zbog prirodnog pravila prema kojem u najsurovijim predjelima preživljavaju samo najčvršći.
Bilo kako bilo, u rekordnom roku El-Džezira je uspjela pridobiti mnogobrojnu publiku tako da samo u arapskom svijetu, gdje je daleko najpopularnija, ima preko 50 miliona gledalaca. Danas se ona preko više satelita može pratiti u čitavom svijetu. U Americi, gdje se emituje na više komercijalnih kablovskih mreža, ona ima 140.000 pretplatnika.
Iako je, kao što smo to već spomenuli, od samog svog osnutka bila trn u oku represivnih arapskih režima, pravi pritisci na El-Džeziru počet će tek nakon što se ispriječila na put politici Bushovih neokonzervativaca u muslimanskom svijetu.
Zanimljivo je bilo posmatrati kako je Bushova administracija u isto vrijeme kritikovala nizak stepen medijskih sloboda u arapskim zemljama i činila sve da ušutka El-Džeziru i da njeno uredništvo stavi pod svoju kontrolu. Javno kritikujući njenu uređivačku politiku ona se stavila na listu diktatorskih arapskih režima koji su tražili njeno zatvaranje.
Meta „pametnih bombi“ u Afganistanu
Iako su se varničenja dešavala i ranije, do zaoštravanja sukoba između Bushove administracije i ovog satelitskog kanala došlo je tek nakon američkog ulaska u "rat protiv terorizma" i njihove potrebe da pokažu kako to nije rat protiv islama i kako Amerika ne želi podjarmiti islamski svijet i njegove resurse, što je općeprihvaćen stav "arapske ulice", već samo zaštititi svoje stanovnike od potencijalne terorističke opasnosti. Američkoj nakani da pridobije „srca i um“ Arapa često se na putu pojavljivala El-Džezira koja nije pristajala na crno-bijelu sliku „rata protiv terorizma“ koja se servirala iz Vašingtona.Za vrijeme američkog rata protiv talibanskog režima u Afganistanu El-Džezira je postala ono što je CNN bio u Prvom zaljevskom ratu. I dok su se novinari svih svjetskih medijskih kuća tiskali oko jednog uništenog tenka nekoliko desetina kilometara od Tore Bore, samo je El-Džezira izvještavala i sa jedne i sa druge strane ratišta. Osim što je potisnula neupitnog američkog medijskog diva ustranu, ona je pokazala svu patnju nedužnih civila koju je rat uzrokovao, što ni u kom slučaju nije bilo u skladu sa interesima Amerike koja svoje ratove želi pokazati kao čiste i za civile skoro nepostojeće. Prisjetimo se samo kakva slika se mogla dobiti o Prvom zaljevskom ratu, za vrijeme kojeg je CNN imao apsolutni monopol nad informacijama. Na TV ekranima su tada emitovani samo satelitski i avionski snimci koji su sugerirali da je rat nešto poput video-igre...
Bushova administracija koja je najvjerovatnije već tada imala u planu razračunavanje sa Sadamovim režimom i ko zna kakve još slične intervencije u muslimanskim zemljama, sada je imala još jedan otežavajući faktor u borbi za "srca i um“ islamskog svijeta, koji već odavno sumnja u američku dobronamjernost, prije svega zbog njene bezuslovne podrške Izraelu i nekim diktatorskim režimima na Bliskom istoku.
Ubrzo su uslijedile optužbe zvaničnog Vašingtona u kojima se El-Džezira opisuje kao "govornica terorista", misleći pod time na njihovo emitovanje ekskluzivnih Bin Ladinovih saopćenja, te redovnog serijala emisija „Šerijat i život“ u kojem gostuje, na zapadu ne tako omiljeni, šejh Jusuf el-Kardavi.
Međutim, nakon što verbalni pritisci nisu urodili plodom, jedna od američkih "pametnih bombi" našla je put do prijavljenog El-Džezirinog sjedišta u Kabulu. Ali ni to nije ušutkalo njen glas i do samog sloma talibanskog režima oni su bili jedini koji su davali snimke i vijesti sa druge strane ratišta.
Američki gafovi u Iraku
Ishod medijskog rata koji je planuo s prvim danima rata u Iraku, prema koncenzusu medijskih i vojnih eksperata, nije išao u prilog anglo-američkih saveznika. Tome je dobrim djelom doprinijela upravo El-Džezira koja je svakodnevno visoke američke oficire dovodila u nepogodan položaj argumentovano demantujući mnoge njihove izjave o brzim vojnim pobjedama i stanju na terenu. Još dugo će se vojni i medijski analitičari baviti medijskim gafovima američke vojne komande; poput onoga o "padu Basre". Priča je počela tako što su američki i britanski novinari, pozivajući se na zvanične američke i britanske vojne izvore, javili da je Basra “pala” i kako se irački general, komandant 51. združene mehanizovane divizije koja je branila ovaj grad, “predao savezničkim snagama”.... Tome su još, najvjerovatnije sami novinari dodali, kako bi priča bila uvjerljivija, i vijest o tome kako se američka zastava vijori nad tim drugim po veličini iračkim gradom.Samo malo potom El-Džezirin izvještač javio se sa lica mjesta u razgovoru, ni s kim drugim do spomenutim iračkim generalom. Uslijedili su snimci Basre i ljudi koji se na njenim pijacama snabdijevaju osnovnim namirnicama. Da čitavo javljanje bude potpuni američki medijski debakl pomogao je snimak dječaka kojem je, negdje u gradu, saveznička artiljerija raznijela pola glave.
Iako je rukovodstvo El-Džezire, poučeno neugodnim iskustvom iz Kabula, prije nego što je i jedan projektil pao na Bagdad, prijavilo sve lokacije svojih prostorija, kao i frekvencije preko kojih emituje svoj signal, to ih nije sačuvalo od još jedne “američke vojne pogreške” koja je ovaj put usmrtila izvještača i producenta ove katarske televizije Tarika Ejuba. Tridesetpetogodišnji Jordanac je poginuo u američkom bombardovanju El-Džezirinog dopisništva, dok je njegov radni kolega bio teže ranjen. Svjetska javnost je postala ogorčena nakon što je snimak francuske televizije “Frans 3” demantovao navode američkih snaga u Iraku da je napad na hotel “Palestinu” uslijedio kao odgovor na vatru iz tog hotela, za koju su, navodno, bili odgovorni pripadnici Republikanske garde.
Na filmu koji je snimila francuska televizija jasno se moglo vidjeti kako se tenkovska kupola okreće u pravcu hotela “Palestina”, da se topovska cijev podiže i da u toj poziciji ostaje čitava dva minuta prije nego što je uslijedilo ispaljivanje granate- kao što je to konstatovao novinar agencije AFP nakon što je pogledao film.
Nekoliko emisija koje su bile emitovane na El-Džeziri nakon što su zvanično završena vojna dejstva u Iraku, a u kojima su učestvovali El-Džezirini novinari koji su izvještavali sa terena, pokazale su koliko je zahtjevan i opasan posao otvorenog izvještavanja u dotičnim situacijama. U emisijama su učestvovali reporteri koji su bili u pratnji savezničkih snaga kao i oni koji su bili na teritoriji kojom je upravljao Sadamov irački režim. Oni su govorili o svim dilemama kojima su bili izloženi, o hodanju po oštrici noža i o tome kako je otvoreno izvještavanje sa jedne od zaraćenih strana moglo i u životnu opasnost dovesti kolege na drugoj strani. Jedan takav slučaj desio se nakon što iračka strana nije bila zadovoljna načinom na koji je El-Džezira izvještavala zbog čega je jedan njen dopisnik bio protjeran, a ostatku osoblja upućene prijetnje da bi ih mogla zadesiti ista sudbina zbog „širenja američke propagande“.
Ispostavilo se da potpuno i objektivno izvještavanje sa obje strane od strane iste novinske agencije jednostavno u takvim okolnostima nije moguće bez kompromitacija sa jednom od zaraćenih strana, iako je El-Džezira to pokušavala postići.
U svakom slučaju posljednji rat u Iraku pred novinare je postavio mnoga pitanja vezana za medijsko pokrivanje nekih budućih sličnih ratova. Posebno je to slučaj kada je u pitanju nekada i kontraverzna težnja novinara da rat prikažu onakvim kakav on sigurno jeste: brutalan i krvav.
Rat protiv terorizma i druga strana pravde
Pored problema objektivnog izvještavanja sa obje zaraćene strane u isto vrijeme, na svjetskoj novinarskoj sceni je još jedna dilema čiji je glavni akter El-Džezirino uredništvo. Naime, radi se o tome kako čuti drugu stranu priče u onome što se danas naziva „globalnim ratom protiv terorizma“, a da se ne bude optuženo za saradnju, ili čak podršku terorizmu?Ako slobodno izvještavanje insistira i na čemu, onda je to pravo da se čuje i druga strana svake priče bez obzira koliko njeni argumenti bili utemeljeni.
Često se dešava da dolazak do druge strane priče nije baš jednostavan i nerijetko zahtijeva kontakt s osobama sa „druge strane pravde“. Iako postoje međunarodne regulative prema kojima novinari nisu dužni otkriti izvore svojih informacija, niti način na koji su do njih došli, kada je riječ o terorizmu slika nije tako jednostavna.
„Rat protiv terorizma“ je iskrivio sve moguće svjetske pravne norme, tako je i El-Džezirin novinar Tejsir Aluni završio u zatvoru u Španiji zbog kontakata koje je imao sa Talibanima dok je izvještavao s druge strane bojišnice afganistanskog rata. Svima je već odavno jasno da terorističke organizacije u svom nastojanju da zastraše što veći broj ljudi itekako koriste kako tzv. konvencionalne medije, kao i one koji to nisu. U tom smislu El-Džezira je jedan od rijetkih globalnih medija koji je često nudio drugačiju sliku dešavanja na svjetskoj sceni nerijetko hodajući na tankoj liniji koja razdvaja nikad do kraja pojašnjenu razliku između nečijeg borca za slobodu i tuđeg teroriste ili neprijatelja.
