Hoće li Obama skinuti stigmu terorizma s islama?

Američki predsjednik Barack Obama je naredio reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom- prenose svjetske agencije.

Piše: Muhamed Jusić (magazin Start, 11.05.2010. broj 297)

Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu preventivnih ratova.

Dobro i zlo Georgea W. Busha
Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.
U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (ili islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacjia iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“stvara više problema nego što ih rješava.
Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.
Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.
Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju“(Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.

Je li islam sve što čine muslimani?
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“.
Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu shvati da nije u njenom, niti bilo čijem drugom, interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.
Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno podcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena.

Kultu sklona organizacija El-Kaida
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.
Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam.
Iz dosadašnjeg iskustva postoje opravdani strahovi kako bi se efikasnom hvatanju ukoštac sa izazovom terorizma nekih islamističkih skupina i definiranju razumne strategije borbe protiv terorizma ponovo mogla ispriječiti čitava plejada novokomponovanih eksperata za islam i „islamistički terorizam“ koji su preko noći ugrabili priliku da se domognu dobro plaćenih pozicija u sigurnosnim agencijama, medijima i naučnim institutima, ne samo u SAD-u nego i širom svijeta. Njihov cilj nije riješiti problem, nego ga konstantno držati aktuelnim, kako bi sebi osigurali materijalnu korist. Nisu rijetki slučajevi da takvi kvazi-eksperti svojim mišljenjima, kasnije pretočenim u političke odluke, samo dodatno pogoršavaju problem i stvaraju uslove za daljnju radikalizaciju muslimanskih masa.

Sezona lova na nikabe i burke

Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".

Piše: Muhamed Jusić- H-Alter

Donji dom belgijskog parlamenta je ovih dana skoro jednoglasno prihvatio zakon kojim bi se muslimankama u toj zemlji zabranilo nošenje burke i nikaba (odjevnih predmeta koji prekrivaju lice). Zabrana se odnosi na sva javna mjesta poput ulica, parkova, sportskih igrališta i sl. U obrazloženju svoje odluke zastupnici su ustvrdili da „pokrivanje lica simobolizuje represiju nad ženama što se protivi osnovnim ljudskim pravima“. Nakon potvrde u Donjem domu, Zakon ide pred Senat. Očekuje se da će tamo biti potvrđen u junu ili julu čime će Belgija postati prva država u Evropi koja je donijela takvu zabranu
Slični zakoni predloženi su i u Francuskoj. Poslanici stranke predsjednika Nikolasa Sarkozyja kažu da su odlučni u zalaganju za potpunu zabranu nikaba te da će nacrt zakona o ovom pitanju biti predstavljen u narednim sedmicama.
Nekako u isto vrijeme, Radio DW izvještava o tome kako u Švicarskoj ”dio političara nakon referenduma o minaretima planira predložiti i zabranu burke”. Kršćansko-demokratska stranka je u svom priopćenju kojim najavljuje zakonsku inicijativu naglasila da je „burka fundamentalistički simbol omalovažavanja žena“. Švicarska organizacija bivših muslimana i socijaldemokratskog ženskog pokreta je pak najavila da će, ukoliko odgovarajući zakon ne prođe u parlamentu, pokrenuti inicijativu za raspisivanje referenduma o tom pitanju- izvještava DW.
Također, samo prije koji dan mediji su prenijeli kako će jedna mlađa žena morati da plati kaznu od 500 eura pošto je prekršila naredbu gradskih vlasti u Novaru na sjeveru Italije, jer je nosila burku. Gradska policija sinoć je pokušala da identifikuje ženu, ali pošto je odbila da se identifikuje, naloženo joj je da plati kaznu od 500 eura. „Prema mojim saznanjima, ovo je prvi takav slučaj u Italiji", izjavio je za AFP Mauro Franzineli, zvaničnik policije u opštini Novara u Pijemontu.
Ne tako davno, Francuska policija novčano je kaznila muslimanku koja je vozila automobil sa nikabom na licu, koji joj je otkrivao samo oči. BBC je izvijestio da je policija grada Nanta kaznu objasnila činjenicom da nikab značajno smanjuje vidno polje, što može uzrokovati saobraćajnu nesreću.

Ovih nekoliko uzastopnih slučajeva je ponovo aktueliziralo pitanje prisustva nekih tradicionalnih običaja muslimanskih naroda u javnom prostoru Evrope, te samo manjim dijelom pitanje položaja žene u takvim zajednicama. Ali, u tu žustru debatu nisu uključeni samo zakonodavci spomenutih evropskih zemalja i njihove muslimanske zajednice, kao bi se očekivalo, nego i brojni drugi slojevi društva kojima se učinilo da je ovdje „u igri“ puno više od namjere da se tim ženama istinski pomogne.
Prve sumnje u stvarne namjere odluke, u konkretnom slučaju belgijskih parlamentaraca, pojavile su se nakon što se ispostavilo da je to jedino pitanje koje je taj dan, još jednoglasno, usvojeno u toj politički nestabilnoj državi čiji se političari već duže vremena ne mogu dogovoriti ni oko čega, zbog čega se čak i opstanak Belgije kao jedinstvene države dovodi u pitanje. Mnogi su u tome vidjeli klasičan, toliko puta ranije u političkim igrama Evrope (ali i ne samo nje), viđen manevar skretanja pažnje sa stvarnih problema države na one mane važne, ali za javnost privlačne teme. Oni koji zastupaju ovaj stav, kao dokaz nerelevantnosti ovog zakona i njegovog nasilnog politiziranja navode činjenicu da iako u Belgiji živi gotovo pola milona muslimana, samo tridesetak žena u cijeloj državi nosi burku ili nikab. To prema njima ukazuje na to da se ne radi ni o kakvom ozbiljnom problemu, naročito ne u vrijeme tako teške ekonomske i političke situacije i u vrijeme kada imigrantske zajednice, među kojima su i muslimani, imaju daleko veće probleme za čije rješavanje traže pomoć države.
Situacija je identična i u drugim evropskim zemljama gdje se vode slične debate. Tako se procjenjuje da u Njemačkoj živi više od četiri miliona muslimana, a da manje od stotinu žena nosi neki oblik burke. U Francuskoj ih ima preko pet miliona, a procjenjuje sa da oko dvije hiljade žena nose ovaj oblik tradicionalne nošnje.


Zato listajući zvanična saopštenja brojnih muslimanskih organizacija u Evropi, ali i internet foruma na kojima se okupljaju muslimani, da se primijetiti kako su oni belgijsku odluku, kao i najavu sličnih odluka u drugim evropskim zemljama, shvatili na jedan sasvim drugačiji način. Većina njih, iako ne podržavaju nošenje nikaba i to ne smatraju vjerskom obavezom, u posljednjim odlukama njihovih vlada vide skrivenu poruku identičnu onoj koji su odaslali Švicarci svojom referendumskom odlukom o zabrani izgradnje minareta, poruku kojom se želi reći da muslimani nisu dobrodošli u Evropi i da se bilo kakvo javno manifestovanje njihovih vjerskih ubjeđenja neće tolerisati.
Na jednoj konferenciji koja je ovih dana održana u Sarajevu a koja se bavila temom suočavanja s prošlošću na kojoj su učešće uzeli stručnjaci i aktivisti građanskog društva iz dvadeset i tri evropske zemlje, u pauzama radnog dijela zametnula se i rasprava o temi zabrane minareta i nikaba. S obzirom da se radi o respektabilnim sagovornicima od koji brojni imaju godine iskustva na pitanjima zaštite ljudskih prva bilo mi je interesantno njihovo mišljenje o čitavom slučaju. Zanimljivo je kao je većina mojih sagovornika u tome vidjela puki politički populizam kojem nije cilj zaštiti prava žena za koje se plaše da nošenje nikaba nije bio njihov lični izbor, nego prikupljanje poena u vrijeme kada radikalne desničarske stranke uzimaju sve veći dio političkog kolača i to upravo na antiimigrantskim zakonima. Jedan od mojih sagovornika mi je samo rekao: „Teško je stvoriti nova radna mjesta koja su Evropljanima tako potrebna u ovoj godini krize, a puno je lakše raspirivati antimuslimanske stavove i skretati pažnju sa stvarnih problema.“

Sličnog mišljenja su brojni drugi stručnjaci za integraciju koji su ovih dana iznosili svoj stav o ovom pitanju a koji upozoravaju kako bi bilo kakav pokušaj rješavanja pitanja isključenosti žena iz javnog života i praktičnih problema koje nošenje nikaba stvara u jednom modernom društvu silom bilo nedjelotvorno, pa čak i besmisleno. Vijeće Evrope dijeli to mišljenje i smatra kako "Zabrana burke i nikaba neće osloboditi žene ali bi mogla voditi njihovom daljem otuđenju u evropskim društvima". I dok su se pojedine publicistkinje i naučnice muslimanskog porijekla u Njemačkoj otvoreno izjasnile za uvođenje zabrane barem u javnim i državnim ustanovama, poput bivše parlamentarne zastupnice Lale Akgün koja je za radio DW izjavila kako je "burka zatvor za tijelo, koji krši ljudska prava“, većina drugih muslimanskih pojedinaca i organizacija, kao što je Centralno vijeće muslimana u Njemačkoj, nisu tog mišljenja. Oni se plaše da bi takva odluka bila kontraproduktivna i da bi, kao što to tvrdi i Vijeće Evrope, samo još više doprinijela potiskivanju tih žena iz društva.
Naime, postoje opravdane sumnje da će brojne žene kada budu suočene sa izborom da li da odustanu od nikaba ili javnih usluga odustati od ovih drugih. Jer pitanja vjere i ubjeđena nisu stvari s kojima se može nositi silom i zabranama, što historija svake religije nedvosmisleno pokazuje. Oni su mišljena kako se takvim ženama može bolje pomoći ako ih se ohrabruje da se integrišu i otvaraju prema ostatku svijeta, a ne da ih se dodatno gura iz društva i potiče na samoizolaciju.
U raspravama koje su se ovih dana vodile u zemljama EU-a moglo se čuti i to kako je bilo bolje pooštriti mehanizme i donijeti zakonske okvire koji bi osigurali da se spriječi nametanje nikaba onim ženama koje ne žele da ga nose.
Za one koji se protive zabrani nije ni argument to što većina današnjih islamskih autoriteta, poput šejha Jusufa El- Kardavija, ne smatra nikab vjerskom obavezom, jer evropsko zakonodavstvo ne počiva na šerijatu nego individualnim slobodama i u tom smislu uopšte nije relevantno kakav status nikab ima u šerijatskom pravu. Istom logikom, oni smatraju kako zabrana nošenja hidžaba (prikrivanja kose maramom, ali ne i lica) na turskim univerzitetima ili pak zabrana nošenje nikaba na jednom od najstarijih i najrespektabilnijih islamskih sveučilišta El-.Azhar u Kairu koju je uveo bivši šejhul-Azhar Et-Tantavi ne može biti argument Evropi, jer „kuda to ide Evropa ako se počinje služiti metodama onih zemalja koje kritikuje ili im ne da članstvo zbog takvih i sličnih postupaka“.


.Bez obzira šta mislili o muslimanskim pokrivalima za ženska lica i tome šta ona simboliziraju, ništa manje nije zabrinjavajuća spoznaja da država daje sebi za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama, u 'The New York Timesu' osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali".
Pojašnjavajući stav Vijeća Evrope za ljudska prava njegov komesar Thomas Hammarberg je za medije izjavio „kako žene treba da biraju šta će da obuku nezavisno od njihovih zajednica ili državnih vlasti“. "Snažno reagujemo protiv svakog režima koji zakonom propisuje da žene moraju nositi takvu odjeću, ali naše protivljenje takvim represivnim metodama ne treba da vodi zabrani te odjeće u drugim zemljama jer bi to probudilo ozbiljna pitanja o usklađenosti te odluke s međunarodnim standardima ljudskih prava", kaže Hammarberg u saopćenju Vijeća Evrope objavljenom povodom Međunarodnog dana žena.
I uistinu, bez obzira kakav imate stav o nikabu i tome šta on simbolizuje, ostaje zabrinjavajuća spoznaja da država bilo gddje u svijetu sebi daje za pravo da bilo kome određuje kako će se oblačiti i koje lične izbore može donositi. Zato je još u januaru 2010. kada je Francuska nagovijestila mogućnost zabrane nikaba u javnim institucijama u The New York Timesu osvanuo uvodnik pod naslovom „Talibani bi vam aplaudirali“.

Objavljeno na H-Alteru, a tekst su, među ostalim, preuzele i E- Novine, Protest.ba, Abraš MEDIA i brojni drugi portali.

Na konferenciji o vjeri i „liječenju sjećanja“

U Vogošći je prethodna četiri dana trajala konferencija pod nazivom „Liječenje sjećanja“, koju je organizovalo Svjetsko vijeće crkava i Međureligijski institut BiH.
Ja sam svoje izlaganje o trenutnom stanju procesa suočavanja sa prošlošću, izazovima i perspektivama kroz prizmu vjerskih zajednica (sa posebnim osvrtom na IZ BiH) imao jučer. Iako zbog drugih obaveza nisam mogao prisustvovati sva četiri dana, u dva dana koliko sam bio prisutan imao sam priliku upoznati se sa brojnim korisnim iskustvima iz čitavog svijeta, te naučiti mnogo toga o samom procesu. Osim toga, sreo sam neke stare poznanike i upoznao jako veliki broj zanimljivih sagovornika iz čitavog svijeta s kojim sam dogovorio nadam se korisne oblike saradnje.
Naša zemlja izabrana je za domaćina, jer organizatori smatraju da u bh. društvu još nema pomirenja niti spremnosti da se suočimo s prošlošću. Cilj ovog skupa bio je uporediti iskustva iz 23 evropske zemlje na promovisanju pomirenja kao zadatka religije. Za pomirenje je najvažnije slušati druge, smatra i Dieter Brendes, moderator konferencije „Liječenje sjećanja“.
„Pomirenje je, prema definiciji, uspješno neslaganje. Znači, to nije borba za istinu. To je zajedničko suočavanje s onim što se desilo i prepoznavanje priča i stavova drugih s poštovanjem“, izjavio je Brendes za Hayat TV

Ovako je o konferenciji izvijestila FENA:

VJERSKI PLURALIZAM OSNOVA ZA PROGRES A NE ZA KONFLIKT

VOGOŠĆA, 6. maja (FENA) - Mozaik našeg kulturnog naslijeđa, civilizacijskih postignuća, običaja, tradicija i vjerski pluralizam je osnova za progres, a ne motiv za netoleranciju, diskriminaciju, konflikt i međusobnu destrukciju, poručeno je s evropskih međureligijskih konsultacija "Liječenje sjećanja", koje je Svjetsko vijeće crkava, uz pomoć Fonda "Pomirenje u Jugoistočnoj Evropi", organiziralo u protekla četiri dana u Vogošći.

Jedan od voditelja ovog skupa, luteranski pastor iz Njemačke Dieter Brandes, koji je u Svjetskom vijeću crkava zadužen za izgradnju svjetske mreže inicijativa za pomirenje, rekao je Feni da je glavni cilj ovog skupa bio uporediti iskustva iz 23 zemlje Evrope, iz kojih su došli učesnici, na promoviranju pomirenja kao zadatka religije.

Iako BiH nije bila posebna tema skupa, mjesto održavanja nije izabrano slučajno, jer Vijeće održava ove konferencije na mjestima gdje postoje tenzije. Tako je posljednja konferencija održana prije tri godine u Belfastu, Sjeverna Irska, a nardna će se najvjerovatnije održati u Bjelorusiji.

Glavni fokus ove konferencije bio je pomirenje putem poštovanja identiteta drugih.

Pastor Brandes kaže da je pomirenje "uspješno neslaganje", dok je sukob "neuspješno neslaganje".

- Pomirenje je dijalog, a ne rasprava. Ne borimo se za "istinu", nego poštujemo različite poglede na historiju, kazao je on.

Na otvaranju konferencije prije četiri dana obratili su se i reisu-l-ulema Islamske zajednice u BiH Mustafa ef. Cerić i Vanja Jovanović s blagoslovom mitropolita dabrobosanskog i patrijarha srpskog.

Brandes je naglasio da su se obojica složila da je pomirenje u društvu jedan od glavnih zadataka vjerskih zajednica.

On se, inače, ne slaže sa stavovima onih koji govore da je Evropska unija primarno kršćansko-jevrejska zajednica, jer je i islam stoljećima prisutan u Evropi. Pritom kaže da je svjestan da su samo u BiH muslimani i kršćani stoljećima živjeli zajedno u miru.

Sukobi između ljudi obično nisu vjerski. Brandes je naveo da je u tom kontekstu jučer izvjestilac iz Sjevrene Irske ukazao kako ne razumije zašto se koristi izraz "islamski terorizam" kada su počinioci muslimani, a nikad "kršćanski terorizam" kada su počinioci kršćani, kao u Sjevernoj Irskoj.

- Terorizam nije ukorijenjen u religiji, niti u islamu ni u kršćanstvu. Zato je važno da religije rade na pomirenju. To je, naravno, glavni zadatak za političare, ali mi, kao kršćani i muslimani, imamo zadatak da radimo na pomirenju, na što nas obavezuju svete knjige. Biblija kaže da kršćani imaju zadatak da mire, a siguran sam da to ima svoju paralelu i u Kur'anu, rekao je Brandes.

Danas, posljednjeg dana konferencije, održava se i sesija o nekim aspektima života u BiH, u prošlosti i sadašnjosti. Pregled historije BiH dao je prof. dr. Enver Imamović, a o historiji i identitetu iz ugla Islamske zajednice, Pravoslavne crkve, Katoličke crkve i Jevrejske zajednice izlaganja su imali Muhamed Jusić, Darko Đogo, Marko-Antionio Brkić i Eli Tauber.

Brandes je istaknuo da je glavni cilj ovih izlaganja da svako izloži svoj pogled na historiju, a da se pritom ne bori za "svoju istinu".

- Trebamo poštovati i bolna iskustva drugih, a ne boriti se za svoju "istinu", kazao je on.

(Fena) mb

Konferencija u Sarajevu „Susjedi, a ne neprijatelji“

U protekla četiri dana sam učestvovao u radu jedne jako zanimljive konferencije koja je propitivala pitanje pomirenja u regiji. Naime, Centar za nenasilnu akciju Sarajevo/Beograd u saradnji sa Miramida Centrom, Grožnjan, Hrvatska, organizovao je konferenciju o procesu pomirenja u regionu bivše Jugoslavije „Susjedi, a ne neprijatelji“ u kojoj su učešće uzeli brojni aktivisti, novinari i veterani iz regiona, ali i svijeta. Bilo je tu dosta prostora za kritičko sagledavanje dosadašnjih praksi i modela rada na suočavanju sa prošlošću i pomirenju u našem regionu. Čitav program možete pogledati ovdje.

Za mene je ovo bilo izvrsno iskustvo jer sam ne samo upoznao mnogo zanimljivih ljudi i čuo njihove stavove o brojnim otvorenim pitanjima (van sesije, i o pitanjima kojim se konferencija nije bavila) nego sam imao i priliku da čujem o nekim bitnim procesima u suočavanju sa prošlošću i to „iz prve ruke“ od ljudi koji su neki od najznačajniji aktera tog procesa. Ovako je o konferenciji izvijestila FTV, a ovako e-Novine čija je novinarka također bila prisutna. U nastavku je reportaža kolegice Ljiljane Pirolić sa DW-a.

Treba li nam pomirenje u regiji?

Pod nazivom „Susjedi, a ne neprijatelji“, u Sarajevu je održana konferencija čiji je cilj suočavanje sa prošlošću, pomirenje i izgradnja mira u regionu bivše Jugoslavije.
„Okupilo se oko šezdeset ljudi koji se već godinama bave radom na temama suočavanja sa prošlošću, mira i pomirenja u regiji. Učesnici su različitih profesionalnih usmjerenja: imamo veterane rata, članove različitih udruženja iz BiH, Srbije i Hrvatske, tu su novinari iz sve tri države, političari, ali i aktivisti iz organizacija koje se bave zaštitom ljudskih prava“, kaže Tamara Šmidling iz sarajevskog Centra za nenasilnu akciju i dodaje da je važno da se vidi dokle se stiglo na putu pomirenja i šta bi moglo i trebalo još da se uradi. Tri dana učesnici konferencije su se bavili pitanjima od zajedničkog interesa za sve tri države. „Viktimizacija kao prepreka pomirenju“, „Treba li nam pomirenje u regiji?“, „Šta je nama regija danas?“ i „Mediji i pomirenje“, samo su neke od tema o kojima su razgovarali.

Zajednički spomenik svoj djeci
„Odavde iz Sarajeva, glavnog grada Bosne i Hercegovine, konačno bi trebalo da krene jedna ideja, a riječ je o djeci... Ako je riječ o žrtvama na ovom prostoru, onda je prvo iz Sarajeva trebala da krene ideja o jednom spomeniku, koji će biti spomenik svoj djeci u Sarajevu“, rekao je Radomir Kezunović, donedavni gradonačelnik Istočnog Sarajeva i naglasio da bi to bio spomenik djeci, bez obzira na to jesu li ona srpska, hrvatska ili bošnjačka. „Snažno podržavam ideju o tom spomeniku, jer ako želimo Sarajevo kao glavni grad BiH, ako imamo priliku da stvorimo paradigmu BiH kao države, onda ideja o pomirenju treba da krene iz Sarajeva, a prva i najbolja prilika je da krenemo sa djecom, najnevinijim žrtvama rata i da im podignemo zajednički spomenik. Kad dođemo u situaciju, kao što smo bili došli prije neki dan, da neki ljudi krenu nasilnim metodama da rješavaju neke probleme ovdje u BiH, kad krenu na rušenje vlada i zgrada, da se svi okupimo oko tog spomenika i da tu pokušamo da nađemo zajednička rješenja“, rekao je Kezunović i naglasio da bi to mogla da bude jedna od priča o pomirenju na lokalnom nivou. Zaključujući svoju diskusiju, Kezunović je istakao da do sada nije bilo dovoljno volje da se pokrenu procesi za pomirenje u regiji, ali je podvukao da su nedavne izjave predsjednika Hrvatske i Srbije značajne za otpočinjanje tog procesa.

Najuspješniji projekat te vrste u svijetu
„Manipulacija žrtvama i pitanje istine je nešto što je stup procesa pomirenja. To je elementarno pravo i preduslov da bi se uopšte, racionalno razgovaralo o tome. Bez obzira na sadašnje probleme Instituta za traženje nestalih, to je državna institucija koja ima uspjeha i ako mjerite ono što je do sada BiH postigla u traženju nestalih, možda ćete se malo iznenaditi, ali, to je najuspješniji projekat te vrste u svijetu“, rekla je Saliha Đuderija, pomoćnica ministra u Ministarstvu za ljudska prava BiH i dodala da je pronađeno i identificirano više od polovine nestalih. „Mnogi ne mogu ili ne žele da shvate da je u pitanju proces koji traje u kontinuitetu i to će tako biti još godinama. To je nešto stvarno sa čime mi živimo svaki dan u BiH. Taj projekat se čak i ne finansira unutar države i sistema gdje se odvija“, rekla je Saliha Đuderija.

Jeste paradoksalno, ali i nije
„Ovo što se danas dešava, susret Silajdžića i Tadića na neutralnoj teritoriji (u Turskoj, op. aut.), je nešto fantastično za opšte stanje u regiji, a šta će od toga biti ja ne znam. Događaj kao događaj je sjajan jer, ako već nismo bili u stanju da bez posredovanja pričamo kao ljudi, dakle, oni da pričaju kao ljudi, jer većina običnih smrtnika mogu da pričaju kao ljudi bez posrednika, onda zašto da ne? Jeste paradoksalno na prvi pogled, ali ustvari i nije. Nije s obzirom na bliskost Sarajeva i Ankare, a u jednom razgovoru naš ministar Vuk Jeremić mi je rekao da Srbija doživljava Tursku kao partnera“, istakao je Nikola Tomić, novinar beogradskog lista „Danas“ i dodao da stabilnost Balkana ne može da se oslanja samo na Evropsku uniju i da Srbija vidi Tursku kao bliskog partnera sa kojim će sve tješnje sarađivati.

Čak i recesija pomaže
„Ono što je kod pomirenja važno, to je da ono mora biti iskreno utemeljeno i mora mu se vjerovati. Ja se vama ne mogu ispričati, ako kod vas ostaje neki utisak da sam ja to napravio iz neke koristi, ili zato što mi je to neko savjetovao. Mislim da je sada jako dobar trenutak, mislim da nam čak pomaže i ova nesretna recesija, jer ljudi se vraćaju nekim osnovnim stvarima. Više ih ne možete 'kupiti' nekim jeftinim pričama, ne možete ih zamajavati sa nekom povišicom od 20 maraka ili 50 maraka, ljudi se vraćaju na ono što se dogodilo, gledaju i rekapituliraju“, rekao je Goran Božičević, aktivista udruge Miramida iz Grožnjana u Hrvatskoj. On je dodao da je važno da se vode dva procesa: jedan među političarima koji imaju pristup medijima i donose odluke, a drugi u lokalnim zajednicama, da ljudi počnu govoriti šta se zaista dešavalo, ali da to ne govore u četiri oka ili između svoja četiri zida. „Važna su okupljanja na razini zajednice gdje se ljudi poznaju i bitno je da kažu 'prošao sam to i to i sve se tako desilo'. Uvijek će se naći neko ko će tu priču potvrditi ako je istinita, ili negirati ako nije. Važna su javna svjedočenja i važno je otvarati prostor za društvo u kojem ćemo moći pravilno odgajati nove generacije“, rekao je Goran Božičević

Prvi broj časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi"

Atlantska inicijativa s ponosom predstavlja časopis za euroatlantsku integraciju Zapadnog Balkana „Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi". Čitav prvi broj u pdf. formatu možete preuzeti ovdje.
Časopis izlazi i na engleskom jeziku i englesku verziju možete, također, preuzeti u pdf. formatu: “Democracy and Security in Southeastern Europe” .

Ja sam pisao o problemima u Jemenu, i to je je jedna ood rijetkih globalnih tema. Skoro sve ostale su regionalne ili se tiču BiH.

U Evropi, ekstremna desnica opet jaše

U novom broju Preporoda, pisao sam o usponu ekstremne desnice u Evropi i tome kako se oni, onog momenta kada postanu politički faktor (ili, ne daj Bože, preuzmu vlast) neće ograničiti samo na imigrante i muslimane, nego će svoju ekstremističku politiku pokušati nametnuti i u svim sferama života. Tekst je rađen prije izbora u Mađarskoj gdje su rezultati pokazali da su strahovi bili opravdani (Jobbik je, ipak, bio treći, a ne drugi kako su tamošnji mediji predviđali). Urednik Preporoda je ovaj tekst objavio umjesto svog redovnog Uvodnika, što mi imponira. Isti tekst je prenio i Rijasetov portal.
Evo teksta:

U Evropi, ekstremna desnica opet jaše

Piše: Muhamed Jusić- Preporod
Daily Telegraph, kao i drugi evropski listovi, ovih dana piše da su protekli regionalni izbori u Italiji potvrdili trend jačanja stranaka krajnje desnice u Evropi. Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina. Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.
Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobbik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, za nekoliko dana, postati druga najjača stranka, barem tako tvrdi Daily Telegraph, a prenosi FENA.
Mađarska i svjetska štampa izvještava kako se na Jobbikovim predizbornim skupovima može čuti eho 1940-ih. Tako dopisnik Daily Telegraph iz Budimpešte Matthew Day opisuje kako mlađahnog lidera Jobbika Vona Gabora na predizbornom skupu redovno pozdravljaju špaliri postrojenih pripadnika Mađarske garde obučenih u uniforme paravojne formacije. Lideri stranke prisutne pozdravljaju salutiranjem, a iznad njihovih glava se vijore crveno-bijeli baneri koji mnoge podsjećaju na stari mađarski fašistički amblem. U svojim nastupima Vona obećava da će „Mađarsku očistiti od korupcije i da će dokinuti strane interese u njegovoj zemlji“. Česte teme su i Romi, najveća etnička manjina u državi, za koje je obećao da će ih spriječiti da žive na grbači države, te će se njegova politička opcija boriti da svako onaj ko dobiva pomoć od države mora zauzvrat obavljati neku vrstu društveno korisnog posla. Ali, prije svega, on je obećao da će „povratiti mađarski nacionalni ponos i identitet.“
Ovakvi stavovi i fašistički folklor su dugo vremena smatrani autsajderskim stavovima irelevantne političke manjine ali je, prema istom autoru, Vonova partija prešla dalek put u zadnjih sedam godina od kada je osnovana. U prvim godinama je njegova nacionalistička i radikalno desničarska retorika doživjela pravi debakl. Na nacionalnim izborima 2006. dobili su neznatnih 2.2. posto glasova i nisu uspjeli osigurati niti jedno poslaničko mjesto u parlamentu. Ovih dana dok očekujemo izbore u Mađarskoj stvari su sasvim drugačije i na užasnuće demokratskih snaga u Mađarskoj, piše Telegraph, koji su mislili kako je 1989-te, kada je srušen komunistički sistem, Mađarska za sva vremena raščistila sa političkim ekstremizmom predviđa se da bi Jobbik mogao postati druga stranka po broju osvojenih mandata u parlamentu.

***

Ono nad čim bi se svi u Evropi trebali zamisliti jeste opravdanost straha da se ojačana desnica koja svoju popularnost gradi prvenstveno na antiimigrantskoj i dobrim dijelom antiislamskoj retorici neće zaustaviti na tim pitanjima nego da će svoju desničarsku agendu početi naturati i u drugim aspektima društvenog života.Tim povodom mnogi se dramatično prisjećaju važnosti principa solidarnosti sa onima čija su prava povrijeđena i nečekanja da vlastito pravo bude povrijeđeno kako bi se reagovalo. Vjerovatno je kao jedan od najmarkantnijih poziva na nezaboravljanje ovog načela u pjesmi izrekao Pastor Niemoeller, koji je umro kao žrtva nacista. U tim znanim stihovima on veli:


Prvo su došli po Židove
i ništa nisam rekao —
jer nisam Židov.

Onda su došli po komuniste
i ništa nisam rekao —
jer nisam komunist.

Onda su došli po sindikaliste
i ništa nisam rekao —
jer nisam sindikalist.

Onda su došli po mene —
i nije ostao nitko
tko bi nešto rekao.

Vjerovatno je poređenje trenutnog uspona evropske desnice na političkoj sceni sa nekadašnjim usponom fašizma predramatično. Ali bi naivno bilo vjerovati kako će se desničari u svom političkom angažmanu ograničiti samo na imigrante, Rome i neke druge kategorije društva na koje su se sada obrušili u svojoj predizbornoj kampanji i da na red neće doći i oni koji se sa njima možda slažu u antiimigrantskim mjerama, ali ne i sa čitavom desničarskom ideologijom. Isto bi tako naivno bilo vjerovati kako će far-Right organizacije i političke partije prestati biti netolerantne prema pravima drugih društvenih manjina, ako jednog dana zaustave imigraciju iz zemalja trećeg svijeta i zagorčaju život onima koji su već tu da se previše ne udomaće.
Jaka krajnja desnica, naročito ne nivou EU, nakon stupanja na snagu Lisabonskog sporazuma je nešto na što svi oni koji u buđenju duhova fašizma vide potencijalnu opasnost, ne bi trebali ostati ravnodušni. Nažalost, stječe se dojam, ako ništa ono zbog pasivnosti koju pokazuje evropska javnost, kako se ovim političkim opcijama daje u zadatak da obave prljavi posao kada su posrijedi neintegrisane imigrantske zajednice koji niko drugi neće uraditi. Tome u prilog govore i izvještaji koji dolaze iz skoro svih zemalja članica EU-a, a prema kojima, uz popularnost antiimigrantskih stavova, desni centar treba prije svega zahvaliti slabom odazivu birača, tj nemotiviranosti većine Evropljana da iskažu svoj stav, ali i recesiji s kojom se vladajuće lijeve stranke nisu najbolje nosile. Ako se prisjetimo, ti razlozi su se navodili i prošle godine u evropskim izborima kada je desnica napravila prvi veći iskorak u skoro svim članicama. Od tad se ništa nije promijenilo niti naučilo. A radikalna desnica postaje sve bitniji faktor evropske politike i još niko nije siguran kakve će to posljedice imati ne samo na političke procese, nego i na evropska društva u cjelini. U međuvremenu, većina građana EU se zadovoljava vlastitim iskustvom i općim dojmom kako je apsolutna većina ljudi u Evropi i dalje daleko od radikalnih i ksenofobičnih stavova koje zagovara radikalna desnica, iako se to sve manje vidi po izbornim rezultatima. Ali ni oni ne mogu negirati brojke koje dolaze iz izbornih komisija, pa i sami sve češće pozivaju na oprez.

Al Jazeera u BiH

U novom broju magazina Start pisao sam o imidžu koji El-Džezira ima i o tome šta ovaj medij, čiji dolazak se očekuje i u BiH, predstavlja ne samo u arapskom svijetu, nego i šire:
Evo teksta:

Ogledalo s obje strane pravde

Piše: Muhamed Jusić- Start BiH

Trakavica o budućnosti sarajevske NRTV 99 dobila je još jedan nastavak. Gradsko vijeće Grada Sarajeva na zadnjoj sjednici je usvojilo Odluku kojom se izvan snage stavlja odluka o preuzimanju 100 posto udjela u osnovnom kapitalu, objektu i opremi Privrednog društva PEP d.o.o. Sarajevo, čiji je vlasnik Adil Kulenović, a u čijem sastavu je NTV 99. Prema toj odluci Nezavisna radio-televizija Studio 99 će biti ustupljena svjetskoj TV mreži El- Džezira (Al Jazeera) iz Katara. Dosad je Grad Sarajevo izdvojio 318.384 KM za ovu televiziju, a taj iznos će Televizija El-Džezira isplatiti Gradu. Kao što se o tome šta je El-Džezira tačno dobila ovim transferom još uvijek jako malo zna, kao i o motivima dolaska ovog medijskog giganta na područje BiH, u našoj javnosti ništa više ne zna se ni o samoj medijskoj kući koja svoj program emituje širom svijeta na arapskom i engleskom jeziku.
El-Džeziru u nas, ali i svijetu, ne prati samo imidž promuslimanskog i proarapskog medija koji želi biti globalna konkurencija zapadnim medijima i njihovoj verziji događaja, nego i imidž kontraverzne televizije koju mnogi politički centri moći na zapadu i arapskom svijetu baš i ne simpatišu. Veliku zaslugu za to imaju arapski režimi prema kojima je El-Džezira često kritički raspoložena, ali i neokonzervativci iz bivše Bushove administracije koji su u ovoj medijskoj kući vidjeli jednu od najvećih prepreka provođenju njihove politike u muslimanskom svijetu. Ali baš taj imidž i takva uređivačka politika El-Džeziri je i donijela milione vjernih gledalaca.

Sjeme posađeno u pustinji
El-Džezira je počela emitovati svoj program na engleskom jeziku 15. novembra 2006, čime je, prema riječima jednog od članova upravnog vijeća Al-Jazeera Satellite Network, nagovijestila početak procesa kojim je ova medijska kuća željela postati prva globalna TV- stanica iz arapskog svijeta. Njihov dolazak u BiH je dio te strategije koja, prema informacijama bolje upućenih medijskih radnika iz arapskog svijeta, prije svega ima za cilj smanjiti troškove produkcije koja je do sada vođena iz Kuala Lumpura. Zvanični stavovi još uvijek nisu dostupni.
Osnovana 1996. u malom arapskom emiratu Kataru El-Džezira je ubrzo postala medijski fenomen u arapskom svijetu prepoznatljiv po svojoj otvorenosti, sofisticiranom žurnalizmu i javnom iznošenju stavova nerijetko oprečnih onim zvaničnih moćnika kako na regionalnom, tako i na globalnom planu. Zbog činjenice da su većinu osoblja u prvim danima El-Džezirinog postojanja obučavali eksperti sa BBC-a, njihov stil izvještavanja, ali i uređivačka politika, i danas je bliža britanskoj nego američkoj školi novinarstva.
Njeno ime u arapskom jeziku znači otok ili poluotok (aludirajući na Arapski poluotok). Danas slobodno možemo reći da je ona dugo vremena bila upravo jedan mali otok u moru režimski kontrolisanih medija arapskog svijeta na kome se mogao čuti bar dio stvarnosti u kojoj se ovaj dio muslimanskog i arapskog svijeta nalazi.
Neke arapske države nezadovoljne kritikama vlastitih režima koje su se mogle čuti na El-Džezirinim frekvencijama zabranjivali su rad njenim novinarima unutar njihovih granica. U isto vrijeme, svi su oni vršili stalne pritiske na emira Katara i većinskog vlasnika da obuzda njen rad. Neke od tih država su čak u nekoliko navrata naredile povlačenje svojih ambasadora iz ove zaljevske zemlje čiji suveren, iz njemu poznatih razloga, nije podlegao pritiscima.
Posebno je zanimljivo što je jedna ovakva medijska kuća, koja je dobitnica većeg broja priznanja za slobodu izražavanja od svjetski priznatih neovisnih medijskih institucija, stasala u jednoj arapskoj zemlji, koje nisu baš na glasu kada je u pitanju sloboda izražavanja. Možda je to zbog prirodnog pravila prema kojem u najsurovijim predjelima preživljavaju samo najčvršći.
Bilo kako bilo, u rekordnom roku El-Džezira je uspjela pridobiti mnogobrojnu publiku tako da samo u arapskom svijetu, gdje je daleko najpopularnija, ima preko 50 miliona gledalaca. Danas se ona preko više satelita može pratiti u čitavom svijetu. U Americi, gdje se emituje na više komercijalnih kablovskih mreža, ona ima 140.000 pretplatnika.
Iako je, kao što smo to već spomenuli, od samog svog osnutka bila trn u oku represivnih arapskih režima, pravi pritisci na El-Džeziru počet će tek nakon što se ispriječila na put politici Bushovih neokonzervativaca u muslimanskom svijetu.
Zanimljivo je bilo posmatrati kako je Bushova administracija u isto vrijeme kritikovala nizak stepen medijskih sloboda u arapskim zemljama i činila sve da ušutka El-Džeziru i da njeno uredništvo stavi pod svoju kontrolu. Javno kritikujući njenu uređivačku politiku ona se stavila na listu diktatorskih arapskih režima koji su tražili njeno zatvaranje.

Meta „pametnih bombi“ u Afganistanu
Iako su se varničenja dešavala i ranije, do zaoštravanja sukoba između Bushove administracije i ovog satelitskog kanala došlo je tek nakon američkog ulaska u "rat protiv terorizma" i njihove potrebe da pokažu kako to nije rat protiv islama i kako Amerika ne želi podjarmiti islamski svijet i njegove resurse, što je općeprihvaćen stav "arapske ulice", već samo zaštititi svoje stanovnike od potencijalne terorističke opasnosti. Američkoj nakani da pridobije „srca i um“ Arapa često se na putu pojavljivala El-Džezira koja nije pristajala na crno-bijelu sliku „rata protiv terorizma“ koja se servirala iz Vašingtona.
Za vrijeme američkog rata protiv talibanskog režima u Afganistanu El-Džezira je postala ono što je CNN bio u Prvom zaljevskom ratu. I dok su se novinari svih svjetskih medijskih kuća tiskali oko jednog uništenog tenka nekoliko desetina kilometara od Tore Bore, samo je El-Džezira izvještavala i sa jedne i sa druge strane ratišta. Osim što je potisnula neupitnog američkog medijskog diva ustranu, ona je pokazala svu patnju nedužnih civila koju je rat uzrokovao, što ni u kom slučaju nije bilo u skladu sa interesima Amerike koja svoje ratove želi pokazati kao čiste i za civile skoro nepostojeće. Prisjetimo se samo kakva slika se mogla dobiti o Prvom zaljevskom ratu, za vrijeme kojeg je CNN imao apsolutni monopol nad informacijama. Na TV ekranima su tada emitovani samo satelitski i avionski snimci koji su sugerirali da je rat nešto poput video-igre...
Bushova administracija koja je najvjerovatnije već tada imala u planu razračunavanje sa Sadamovim režimom i ko zna kakve još slične intervencije u muslimanskim zemljama, sada je imala još jedan otežavajući faktor u borbi za "srca i um“ islamskog svijeta, koji već odavno sumnja u američku dobronamjernost, prije svega zbog njene bezuslovne podrške Izraelu i nekim diktatorskim režimima na Bliskom istoku.
Ubrzo su uslijedile optužbe zvaničnog Vašingtona u kojima se El-Džezira opisuje kao "govornica terorista", misleći pod time na njihovo emitovanje ekskluzivnih Bin Ladinovih saopćenja, te redovnog serijala emisija „Šerijat i život“ u kojem gostuje, na zapadu ne tako omiljeni, šejh Jusuf el-Kardavi.
Međutim, nakon što verbalni pritisci nisu urodili plodom, jedna od američkih "pametnih bombi" našla je put do prijavljenog El-Džezirinog sjedišta u Kabulu. Ali ni to nije ušutkalo njen glas i do samog sloma talibanskog režima oni su bili jedini koji su davali snimke i vijesti sa druge strane ratišta.

Američki gafovi u Iraku
Ishod medijskog rata koji je planuo s prvim danima rata u Iraku, prema koncenzusu medijskih i vojnih eksperata, nije išao u prilog anglo-američkih saveznika. Tome je dobrim djelom doprinijela upravo El-Džezira koja je svakodnevno visoke američke oficire dovodila u nepogodan položaj argumentovano demantujući mnoge njihove izjave o brzim vojnim pobjedama i stanju na terenu. Još dugo će se vojni i medijski analitičari baviti medijskim gafovima američke vojne komande; poput onoga o "padu Basre". Priča je počela tako što su američki i britanski novinari, pozivajući se na zvanične američke i britanske vojne izvore, javili da je Basra “pala” i kako se irački general, komandant 51. združene mehanizovane divizije koja je branila ovaj grad, “predao savezničkim snagama”.... Tome su još, najvjerovatnije sami novinari dodali, kako bi priča bila uvjerljivija, i vijest o tome kako se američka zastava vijori nad tim drugim po veličini iračkim gradom.
Samo malo potom El-Džezirin izvještač javio se sa lica mjesta u razgovoru, ni s kim drugim do spomenutim iračkim generalom. Uslijedili su snimci Basre i ljudi koji se na njenim pijacama snabdijevaju osnovnim namirnicama. Da čitavo javljanje bude potpuni američki medijski debakl pomogao je snimak dječaka kojem je, negdje u gradu, saveznička artiljerija raznijela pola glave.
Iako je rukovodstvo El-Džezire, poučeno neugodnim iskustvom iz Kabula, prije nego što je i jedan projektil pao na Bagdad, prijavilo sve lokacije svojih prostorija, kao i frekvencije preko kojih emituje svoj signal, to ih nije sačuvalo od još jedne “američke vojne pogreške” koja je ovaj put usmrtila izvještača i producenta ove katarske televizije Tarika Ejuba. Tridesetpetogodišnji Jordanac je poginuo u američkom bombardovanju El-Džezirinog dopisništva, dok je njegov radni kolega bio teže ranjen. Svjetska javnost je postala ogorčena nakon što je snimak francuske televizije “Frans 3” demantovao navode američkih snaga u Iraku da je napad na hotel “Palestinu” uslijedio kao odgovor na vatru iz tog hotela, za koju su, navodno, bili odgovorni pripadnici Republikanske garde.
Na filmu koji je snimila francuska televizija jasno se moglo vidjeti kako se tenkovska kupola okreće u pravcu hotela “Palestina”, da se topovska cijev podiže i da u toj poziciji ostaje čitava dva minuta prije nego što je uslijedilo ispaljivanje granate- kao što je to konstatovao novinar agencije AFP nakon što je pogledao film.
Nekoliko emisija koje su bile emitovane na El-Džeziri nakon što su zvanično završena vojna dejstva u Iraku, a u kojima su učestvovali El-Džezirini novinari koji su izvještavali sa terena, pokazale su koliko je zahtjevan i opasan posao otvorenog izvještavanja u dotičnim situacijama. U emisijama su učestvovali reporteri koji su bili u pratnji savezničkih snaga kao i oni koji su bili na teritoriji kojom je upravljao Sadamov irački režim. Oni su govorili o svim dilemama kojima su bili izloženi, o hodanju po oštrici noža i o tome kako je otvoreno izvještavanje sa jedne od zaraćenih strana moglo i u životnu opasnost dovesti kolege na drugoj strani. Jedan takav slučaj desio se nakon što iračka strana nije bila zadovoljna načinom na koji je El-Džezira izvještavala zbog čega je jedan njen dopisnik bio protjeran, a ostatku osoblja upućene prijetnje da bi ih mogla zadesiti ista sudbina zbog „širenja američke propagande“.
Ispostavilo se da potpuno i objektivno izvještavanje sa obje strane od strane iste novinske agencije jednostavno u takvim okolnostima nije moguće bez kompromitacija sa jednom od zaraćenih strana, iako je El-Džezira to pokušavala postići.
U svakom slučaju posljednji rat u Iraku pred novinare je postavio mnoga pitanja vezana za medijsko pokrivanje nekih budućih sličnih ratova. Posebno je to slučaj kada je u pitanju nekada i kontraverzna težnja novinara da rat prikažu onakvim kakav on sigurno jeste: brutalan i krvav.

Rat protiv terorizma i druga strana pravde
Pored problema objektivnog izvještavanja sa obje zaraćene strane u isto vrijeme, na svjetskoj novinarskoj sceni je još jedna dilema čiji je glavni akter El-Džezirino uredništvo. Naime, radi se o tome kako čuti drugu stranu priče u onome što se danas naziva „globalnim ratom protiv terorizma“, a da se ne bude optuženo za saradnju, ili čak podršku terorizmu?
Ako slobodno izvještavanje insistira i na čemu, onda je to pravo da se čuje i druga strana svake priče bez obzira koliko njeni argumenti bili utemeljeni.
Često se dešava da dolazak do druge strane priče nije baš jednostavan i nerijetko zahtijeva kontakt s osobama sa „druge strane pravde“. Iako postoje međunarodne regulative prema kojima novinari nisu dužni otkriti izvore svojih informacija, niti način na koji su do njih došli, kada je riječ o terorizmu slika nije tako jednostavna.
„Rat protiv terorizma“ je iskrivio sve moguće svjetske pravne norme, tako je i El-Džezirin novinar Tejsir Aluni završio u zatvoru u Španiji zbog kontakata koje je imao sa Talibanima dok je izvještavao s druge strane bojišnice afganistanskog rata. Svima je već odavno jasno da terorističke organizacije u svom nastojanju da zastraše što veći broj ljudi itekako koriste kako tzv. konvencionalne medije, kao i one koji to nisu. U tom smislu El-Džezira je jedan od rijetkih globalnih medija koji je često nudio drugačiju sliku dešavanja na svjetskoj sceni nerijetko hodajući na tankoj liniji koja razdvaja nikad do kraja pojašnjenu razliku između nečijeg borca za slobodu i tuđeg teroriste ili neprijatelja.

Čija je ovo pjesma- dokumentarac kojeg vrijedi pogledati

Bugarska rediteljka, Adela Peeva je 2003. godine, došla na ideju da dokumentuje ljudsku glupost na prilično originalan način- piše protest.ba. I ne samo to. Mislim da je uspjela na vrlo jednostavan način oslikati svu apsurdnost Balkana i duh naroda koji tamo žive. Film sam prvi put pogledao prošle godine, a nedavno je emitovan i na FTV-u. Mislim da ga vrijedi pogledati i zato vam ga toplo preporučujem.
Evo kako je Vesna Nenadić sa protest.ba predstavila film:
Dok je večerala sa svojim prijateljima, a svi su porijeklom iz različitih zemalja Balkanskog poluostrva, grupa muzičara koja ih je zabavljala u restoranu je zasvirala pjesmu, a društvo za stolom je tvrdilo kako je pjesma upravo iz njihove zemlje.
Kako, pitate se?
Zaintrigirana činjenicom o svojatanju pjesme, autorica je pokušala pronaći njeno porijeklo te pokušati uspostaviti veze među ovim bolno rascjepanim zemljama, prikazujući evidentne temelje zajedničkog kulturnog nasljeđa.
Adela Peeva je ovim jednostavnim filmskim putovanjem uspjela prikazati tragediju ljudskog uma na “našim prostorima”.
Preporučujemo OBAVEZNO gledanje. Da ne bih kršio autorska prava sami potražite film ili DVD.

Više datalja se može naći ovdje.

Tako to radi Mossad

Tako to radi Mossad

Piše: Muhamed Jusić (Preporod br. /921)

Izraelska obavještajna služba Mossad godinama je gradila reputaciju organizacije koja u svojim mutnim operacijama ne pridaje previše pažnje odredbama međunarodnog prava ili principima državnog suvereniteta. Do sada su svi atentati i bombaški napadi Mossadovih operativaca na neprijatelje Izraela širom svijeta prolazili nekažnjeno i bez validnih dokaza koji bi Mossad povezali sa atentatima. Obično su u Tel Avivu računali na prešutnu međunarodnu, pa i arapsku, saglasnost da se neki ljudi eliminišu sa političke i sigurnosne karte regiona. Bitno je napomenuti da kroz historiju zvanične izraelske vlade nikada nisu htjele preuzeti odgovornost za bilo koju akciju njene obavještajne službe, ali ni demantirati jer su na taj način gradile mit o „svemoćnoj i sveprisutnoj“ izraelskoj sili koja svoje neprijatelje može napasti gdje i kada hoće.
Međutim, ovaj put su otišli predaleko ili su podcijenili sposobnosti sigurnosnih službi u Ujedinjenim Arapskim Emiratima gdje je pala posljednja žrtva njihove borbe protiv onih za koje oni procijene da bilo gdje na svijetu predstavljaju bilo kakvu opasnost za sigurnost Izraela.
Sve je počelo nakon što je, 19.januara 2010, Mahmud el-Mabhouh jedan od osnivača Brigada Izudina el-Kasama, vojnog krila palestinske političke organizacije Hamas, pronađen mrtav u njegovoj hotelskoj sobi u Dubaiju. U prvi mah izgledalo je kao da se radi o prirodnoj smrti jer nije bilo tragova nasilnog ulaska u sobu. Mabhouh je prilikom prijavljivanja u hotel zahtijevao da mu se da soba koja nema balkon niti prozore koji se mogu otvoriti, a vrata sobe su bila zaključana sa unutrašnje strane. Međutim, emiratska policija je bila sumnjičava, a naknadna autopsija tijela jednog od glavnih ljudi u nabavci oružja za Hamas će pokazati opravdanost njihovih sumnji. Naime, obdukcija je pokazala da je Mabhouh jakim elektrošokovima prvo bio paralizovan, a zatim ugušen jastukom.


Nadzorne kamere sve snimile
Dan nakon ubistva emiratske vlasti koje godinama grade imidž Emirata kao mjesta koje uživa poslovnu, turističku i svaku drugu sigurnost, objavile slike, u prvi mah, jedanaest osumnjičenih za ubistvo. Nadzorne kamere su čitav tim atentatora koji su najveći dio vremena bili maskirani snimale svih 19 sati koliko su bili u Dubaiju, osim onih 20-ak minuta u Al-Mabhouhovoj hotelskoj sobi. Svi oni su napustili Dubai u nekoliko sati nakon ubistva i prije nego što Mabhouh nađen mrtav.
Ubrzo nakon što su svjetski mediji prenijeli vijest kako policija Ujedinjenih Arapskih Emirata sumnja da je Mabhouh ubijen i kako iza njegovog ubistva stoji Mossad, u javnost je počelo curiti sve više informacija, ali i špekulacija, o čitavom događaju. Tako smo doznali kako je Mabhouh u Dubai iz Damaska doputovao bez tjelohranitelja jer za njih u letu Emirates Airlines 912 nije bilo mjesta, te su oni morali doći nekim drugim letom. The Sunday Times je napisao kako su agenti Mossada Mabhouha upratili još u Damasku, dok je Salah Bardavil iz Hamasa izjavio da je Mabhouh napravio neuobičajenu grešku za operativce njegovog kova, kada je rezervaciju napravio putem interneta, te se još uz to javio i svojoj porodici u Gazi.
Šef policije u Dubaiju general Dahi Halfan je izjavio da je prema njihovim informacijama Mabhouh trebao iz Dubaija putovati za Kinu, te da oni nisu imali nikakve posebne informacije da bi njegov boravak mogao biti sigurnosni izazov. Ovu izjavu je dao na press- konferenciji održanoj 18. februara kada je također ustvrdio kako policija u Dubaiju ima neoborive dokaze da iza atentata stoje operativci Mossada i da su oni ako ne 100 % a ono 99% sigurni u umiješanost izraelske obavještajne službe, te da za to, osim video-snimaka na kojima se vide osobe za koje će kasnije utvrditi da su putovale sa lažnim dokumentima više evropskih zemalja, imaju i brojeve telefona koje su koristili i zvali, kao i dešifrovan sistem tajnih sredstava komunikacije koje su koristili. Upravo je činjenica da su atentatori koristili duplicirane ili ukradene pasoše Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske, Njemačke i Irske, čitav ovaj slučaj učinilo prvorazrednim međunarodnim skandalom. Svi pasoši su pripadali izraelskim državljanima koji su imali dvojna državljanstva i koji su prema pisanju izraelske štampe bili šokirani kada su doznali da su se imena njih jedanaest našla na crvenoj Interpolovoj potjernici. Ono što je interesantno je da su sve zapadne zemlje čiji su dvojni državljani bili upetljani u ovu aferu, od Izraela zatražile više informacija o krivotvorenju njihovih dokumenata i osudile svaku eventualnu umiješanost države Izrael u te ilegalne aktivnosti, međutim, niko od njih nije osudio samo ubistvo gospodina Mabhouha u jednoj stranoj suverenoj zemlji, niti podcrtao kako demokratske države ne mogu imati odrede smrti, koji bez suđenja i procesuiranja likvidiraju ljude po svijetu.
Nedoumice stručnjaka izazvala je, barem tako piše www.novosti.com , činjenica da je Mossad očigledno bio spreman ne samo razotkriti identitet agenata, nakon ovoga praktički “potrošenih” jer su morali biti svjesni nadzornih kamera, već i ugroziti vlastite građane, koji bi mogli postati mete palestinske osvete. Jedan bivši mossadovac rekao je BBC-ju da su vođe agencije vjerojatno mislili kako policija Dubaija neće istraživati atentat iz bojazni da ne naruši odnose sa Zapadom.


Hapšenje Hamasovog zvaničnika
U međuvremenu, u javnost su isplivali podaci o umiješanosti nekih palestinskih elemenata u ubistvo ovog Hamasovog zvaničnika, što je čitavu situaciju još više zakomplikovalo. Tako je policija u Dubaiju potvrdila da su u vezi sa ovim slučajem, jordanske vlasti uhapsile dvojicu Palestinaca koji su bili pripadnici Hamasa, a koji se terete da su pomogli čitavu operaciju. Navodno, postoje i drugi uhapšeni Palestinci, zbog čega je počelo otvoreno optuživanje među palestinskim frakcijama, prvenstveno među pripadnicima Hamasovog i Fethovog političkog vodstva o tome kako iza atentata ne stoji samo Mossad. Bez obzira kako će (i da li će) zapadne zemlje, čiji je dignitet, ali i nacionalna sigurnost otvoreno ugrožena reagovati na ovu izraelsku provokaciju ostaje da će Mabhouhovo ubistvo u vrijeme kad se zbog nastavka judijizacije okupiranih palestinskih teritorija nalazimo na rubu treće Intifade, zasigurno još dodatno usložniti mirovni proces među Izraelcima i Palestincima, kao i unutarpalestinsko pomirenje, što nekome možda i jeste bio cilj.

Rat fetvama: Fetva o zabrani samoubilačkih napada i terorizma

Rat fetvama

Osuda terorizma ili ideoloških neistomišljenika

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, br. 293.)
Sažetak fetve na engleskom možete preuzeti ovdje: (FATWA ON SUICIDE BOMBINGS AND TERRORISM)
Nije prvi put da jedna fetva skrene svjetsku pažnju na svoj sadržaj, ali jeste rijetko da fetve u kojima se osuđuje nasilje u ime islama dobiju isto ili približno prostora u medijima kao one u kojima se to nasilje opravdava ili se na njega poziva. A upravo se to desilo sa fetvom koju je 2. marta 2010. u Londonu predstavio pakistanski alim sunitsko- sufijsko- hanefijske provinijencije Muhamed Tahir el-Kadiri, a kojom se bezuvjetno osuđuju svi teroristički napadi u ime islama. Iako je nakon 11. septembra 2001. izdat jako veliki broj fetvi u kojima se osuđuju nasilje u ime islama i napadi na civile, ova Kadirijeva fetva je u svijetu odjeknula jer je, između ostalog, za razliku od brojnih drugih koje su izdavali različiti vjerski autoriteti i organizacije, detaljno na preko šest stotina stranica pokušala razraditi stavove o kojima se iznosi šerijatsko-pravno mišljenje i to na temeljima tradicionalnog islamskog prava. Fetva je inkorporirala glavne teze i tradicionalne argumente iz brojnih ranijih fetvi na istu temu, dokazujući da tradicionalno islamsko učenje kao i glavni izvori islama osuđuju svaki oblik terorisanja civila i da onima koji se u takve aktivnosti upuštaju prijeti džehennemom. Usto autor dokazuje kako je samoubistvo u islamu veliki grijeh i da se oni koji izvode samoubilačke napade i pored toga još ubijaju civile ne mogu smatrati šehidima niti borcima na Božijem putu.
Druga posebnost ove fetve je što je jedna od rijetkih pisanih na engleskom jeziku, i to od autora koji, iako pripada kontraverznoj barelvijskoj sufijskoj školi misli, ipak uživa značajnu podršku među sunnitima, barem onim indijskog i pakistanskog porijekla.
Ustvari, ništa oko ove fetve nije bila slučajnost, od medijskog publiciteta, mogućnosti da se u integralnom obliku preuzme na internetu do prezentacije u Londonu sve je bilo jako dobro osmišljeno, što je pokazala i medijska pažnja koju je privukla.
Javna promocija je, prema pisanju britanskih medija, samo dio šire kampanje koju vodi britanska vlada i brojne muslimanske organizacije i istaknuti pojedinci s ciljem da se suzbije ekspanzija militantnih stavova među muslimanima engleskog govornog područja. Zapadni politički i sigurnosni centri moći već dugo od muslimanskih autoriteta traže da se nedvosmisleno izjasne o islamskom stavu naspram terorizma žaleći se na to kako nedostaje u islamskoj tradiciji utemeljenih kontraargumenata za one koji vjerom pravdaju samoubilačke akcije i terorističke napade protiv civilnih ciljeva, naročito u internet sferi gdje na engleskom, ali i arapskom i urdu jeziku dominiraju stavovi militantnih islamista.
Prema pisanju britanskog The Independenta u Velikoj Britaniji su svjesni da ova fetva neće riješiti sve probleme i da će „ona teško razuvjeriti predane ekstremiste koji svako odstupanje od vlastitog beskompromisnog teološkog svjetonazora smatraju kufrom- ili odmetništvom od vjere. Ipak, eksperti za borbu protiv terorizma i mainstream naučnici se nadaju kako će ona pomoći razuvjeriti one koji se možda kreću ka nasilnom ekstremizmu, ali se još nisu u potpunosti predali terorizmu.“

Za sve one koji prate odnose među islamističkim pokretima ali i rad i djelo šejha Muhamed Tahir el-Kadirija ova fetva nije došla kao iznenađenje s obzirom da je on i ranije izdavao slične fetve kako odmah nakon 11. septembra tako i ranije. Naime, on se smatra jednim od najistaknutijih autoriteta barelvijskog reformističkog pokreta kojeg je na Indijskom poluotoku osnovao Ahmad Riza Khan (1856-1921), a koji je od svog osnivanja u sukobu sa rivalskim deobandi pokretom. Barelvije su bliski sufijskoj interpretaciji islama i pripadnici su maturidijske teološke škole dok su deobandi simapatizeri ehlul-hadiskog učenja, danas poznatog kao selefijsko (tzv vehabijsko). Sukobi među ove dvije frakcije među pakistanskim i indijskim muslimanima traju godinama i nije prvi put da su jedni i drugi izdavali fetve u kojima se pripadnici drugog pravca proglašavaju nevjernicima. Ustvari, Kadirijeva fetva koristi priliku da po ko zna koji put podcrta stavove barelvija kako se korijen islamističkog ekstremizma i militantizma krije u isključivom i netolerantnom tumačenju islama koje promovišu selefije i njihovi autoriteti iz Saudijske Arabije.
Zato i ne čudi što je ova fetva u brojnim muslimanskim krugovima,čak i onim koji su pozdravili kategoričnu osudu terorizma, dočekana na nož kao puki nastavak ideološke borbe dvije sukobljene teološke škole. Naročito žestoki u osudi bili su tzv. umjerene selefije koji tvrde kako El-Kadiri proglašavajući pripadnike militantnog islamizma nevjernicima upada u istu grešku tekfira (proglašavanja neistomišljenika nevjernicima) koja je današnje zagovornike nasilja u ime islama iz selefiijskog učenja i odvela u militantni ekstremizam. Po njima dovoljno je bilo osuditi svaki oblik nasilja u ime islama, proglasiti svaki oblik terorizma protiv civila neislamskim bez razračunavanja sa neistomišljenicima iz selefijske škole mišljenja i poistovjećivanja svih selefija sa postupcima male skupine ekstremnih fanatika. Nadalje, oni ističu kako su i brojni selefijski autoriteti izdali fetve sa sličnim sadržajima, među kojima je i fetva jedne od najistaknutijih deobandijskih medresa u Pakistanu Darul-Ulloom Deobandi iz 2008.
Ipak, šejh El-Kadiri i dalje, kao i članovi njegove organizacije Minhaj ul-Qur`an International i pakistanske političke partije Pakistan Awami Tahreek (PAT) čiji je osnivač i lider, brani stajalište prema kojem se srž problema sa islamističkim ekstremizmom krije u selefijskom učenju koje je, prema njihovom mišljenju, isključivo, netolerantno i sklono nasilju. Oni su mišljenja kako selefizam, prije ili kasnije vodi nasilnoj konfrontaciji i totalitarizmu protiv svih neistomišljenika bez obzira bili oni muslimani ili ne. Kao dokaz oni navode iskustvo pripadnika barelvijskog reformističkog pokreta sa ekstremizmom simpatizera deobandijskog i drugih pro-selefijskih učenja kojeg su puno prije nego što je to postao globalni problem osjetili na svojoj koži. Tako oni redovno podsjećaju na ubistvo, u maju 2001, lidera barlevijske organizacije Sunni Tehreek koja je osnovana u Pakistanu s ciljem da „spriječi talibanizaciju zemlje“ Saleema Kadirija (ali i drugih lidera ove organizacije ) koje su izvršili pripadnici proselefijske i prodeobandijske organizacijje Sipah-e-Sahaba.
Kakogod, Velika Britanija i muslimani u njoj su, ako to već i nisu i ranije, s ovom fetvom ušli u ono što već godinama liči na rat fetvama koji bjesni u muslimanskom svijetu.
U vrijeme dok je postojala islamska država i dok je zvanično sudstvo bili usklađeno sa Šerijatom, fetvi se pristupalo s velikim obzirom i nije svako mogao izdavati fetve. Pravnici su razvili čitav niz uslova i pravila koje mora ispuniti onaj ko bi htio doći na poziciju muftije ili onoga ko je mjerodavan izdavati fetve. Međutim, s propašću islamske države- hilafeta nastupio je period u kojem vjerska pitanja muslimana u većini zemalja nisu sistamatski uređena, tako da je došlo do toga da su svi koji su htjeli počeli iznositi vlastite stavove o vjerskim pitanjima i proglašavati ih fetvama.

Fetva u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini je nakon rata došlo do bujanja onoga što mr. Mustafa Hasani sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu naziva „tržištem fetvi“. Naime, sa općim trendom globalizacije, a naročito uslijed ekspanzije internet komunikacija široj muslimanskoj publici u BiH postale su dostupne fetve različitih respektabilnih (i onih koji to nisu) autora iz čitavog muslimanskog svijeta. Kako se „rat fetvama“ koji vlada u muslimanskom svijetu, zbog čega je fetva izgubila na svom značaju i težini, ne bi prenio i na BiH i kako bi se u tu oblast vjerskog života uveo red Rijaset IZ BiH je 2005. godine osnovao Vijeće za fetve.
Prema osnivačkim dokumentima Vijeće za fetve je pomoćni organ Rijaseta IZ i djeluje kao kolegijalno tijelo. Ima 15 članova od kojih su 12 po položaju: reisul-l-ulema (predsjednik Vijeća), zamjenik reisu-l-uleme (zamjenik predsjednika Vijeća), devet bosanskih muftija, šef Katedre Fikha na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, te tri izabrana člana od kojih su dvije žene. Član Vijeća se može postati po preporuci najmanje tri člana Vijeća ukoliko se ukaže potreba za popunjavanjem članstva. Fetve se donose nakon rasprave o podnesenim referatima na određenu temu ili samo usmene razmjene mišljenja i sagledavanja pitanja koje se razmatra sa različitih aspekata. Vijeće ima inkluzivan pristup fikhskim školama, ali u pitanjima iz domena ibadeta preferira hanefijski mezheb. U izuzetnim slučajevima može odabrati stav nekog od priznatih fikhskih mezheba. Po potrebi, Vijeće konsultira stručnjake iz različitih oblasti nauke i zanimanja.
Istodobno sa formiranjem Vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u BiH uvedena je, ili bolje reći, ponovo uspostavljena na¬kon višedecenijskog prekida, funkcija fetva-i emin. Zaduženje fetva-¬i emina precizirano je Pravilima Vijeća i odnosi se uglavnom na rad i aktivno¬sti samoga Vijeća. Na osnovu ovlašte¬nja Reisu-l-uleme, koji je po funkciji vr¬hovni muftija IZ BiH i predsjednik Vi¬jeća za fetve, fetva-i emin daje odgovo¬re na pitanja koja mu upute muslimani iz BiH i dijaspore, ali i zvanični organi IZ-a. U jednom od odgovora objavljenih u listu Preporod (br. 17/811, 1. septembar 2005.) sadašnji fetva-i-emin prof. dr. Enes Ljevaković je o statusu fetve u okvirima IZ BiH i našeg društva izjavio: „Po svojoj pravnoj prirodi, fetva je stručno mišljenje o nekom šerijatsko prav¬nom pitanju utemeljeno na validnom šerijatskom dokazu i konsultativnog je karaktera, osim ako njenu primje¬nu ne sankcionira izvršni ili neki dru¬gi nadležni organ i učini je obavezu¬jućom za lica i organe kojima je nadre¬đen. Onaj ko postupa drugačije sam snosi odgovornost za svoj izbor. Naša intencija treba biti, na validnim šerijat¬skim izvorima utemeljeno, ujednača¬vanje vjerske prakse u našim džemati¬ma, koliko god je to moguće.“

Prijavite svoj rad za internacionalnu konferenciju u Sarajevu "Budućnost vjere u dobu globalizacije"

International Conference
“The Future of Faith in the Age o Globalization”
18 – 19 September 2010
Sarajevo, Bosnia and Herzegovina
Call for Papers

THE CONFERENCE IS ORGANISED BY:
The Association of Muslim Social Scientists (AMSSUK)
The Faculty of Islamic Studies in Sarajevo
The International Institute of Islamic Thought (IIIT)
IN COOPERATION WITH:
HRH Prince Alwaleed bin Talal Centre of Islamic Studies, University of Cambridge
The Centre for The Study of Democracy, University of Westminstern
The Center for Advanced Studies in Sarajevo

Call for Papers
Submission of Abstracts
Please submit a 200 word abstract of the paper with a 150 word Bio by 5th April 2010 to:
admin.amssuk@gmail.com
• with cc to:
alshing200@msn.com
cns@bih.net.ba
Decisions on which papers will be included in the conference programme will be announced by the organisers by the end of May and the information will be sent by e-mail. Selection of the papers will be made on the basis of quality and relevance to the conference themes.

2-day international conference
The phenomenon of globalisation has unleashed unprecedented forces in the spheres of politics, culture, economics, science and technology, and international relations. First and foremost, the evolution of the nation-state and its institutions as the most dominant dynamic in global politics and economics – and with national and international security as its overriding interest or motive – poses a major challenge to faith communities around the world. Second, dynamics such as the homogenisation of culture, the operation of market forces and the continuous advent and proliferation of new technologies, particularly in the
sphere of communication, have created a new form of consumerism that is global in scope, with its own logic of operation and its own secularised value system. These unprecedented dynamics pose multifaceted challenges to faith communities around the world, and arguably, to the future of faith in a new, globalised world. This conference is set to address these challenges.

OBJECTIVES
The primary objective of the conference is to explore faith-based perspectives which may help in understanding and responding to the multi-faceted challenges of the phenomenon of globalisation. Second, the conference seeks to identify common grounds among different
faith communities that may constitute a basis for collaborative efforts in dealing with certain
aspects of globalisation, particularly in the areas of education, peace building, poverty eradication and healthcare, international finance and the environment. A third objective is to encourage new and critical thinking by Muslim and other faith scholars in relation to issues and challenges of globalisation.

FUNDAMENTAL QUESTIONS
Some of the fundamental questions that will be addressed in the conference are:

1. What is new about the phenomenon of globalisation?
How is it different from previous experiences of globalisation faced by human civilisation?
2. What can a faith-based perspective offer in understanding the dynamics – and consequences – of globalisation? Specifically, can Jewish, Christian and Muslim faith traditions offer intellectual perspectives that are relevant to the current challenges facing their new generations of followers who are living in – and subjected to – the new age of globalisation?
3. Does globalisation have a moral imperative of its own, derived from its logic of operation? If not, where does its moral code come from?
4. Is a faith-based moral order for global politics and culture and economy/finance possible? In other words, are the claims to universality of Judaism, Christianity, Islam and other world religions sufficient to meet the moral needs of a globalised human society in every sphere?
5. If a faith-based moral order for the global community is possible, what types of engagement are needed to create synergy between faith communities and a new synthesis – or common ground – for a faith-based universal moral order? Specifically, what can a universal, faith-based moral order offer to address the challenges of religious and political extremism, terrorism, drug and human trafficking, issues of social justice and the transgressions of the nationstate system on the rights of individuals, communities and
minority groups?
6. Can faith-based moral alternatives be considered as viable for the new financial architecture as well as for production and consumption patterns in overcoming the excesses and moral deficiency of the current global economic order and financial system?
7. How can faith-based scholarship contribute to the critique of contemporary globalisation? Is there an alternative? What practical steps can faith-based scholars take towards “global” engagement?
8. What is the future of faith in relation to the phenomenon of globalisation?

REGISTRATION AND FURTHER INFORMATION
Attendance is by Registration only.
for further information please contact:
admin.amssuk@gmail.com
AMSS (UK)
P.O. Box 126
Richmond
Surrey TW9 2UD
www.amssuk.com

Film "San o Ajvatovici"

Historija i tradicija „Ajvatovice“, najveće islamske kulturno – vjerske manifestacije u Evropi, ove godine će po prvi put biti ovjekovječena filmskim projektom. Dokumetarno-igrani film „San o Ajvatovici“ će putem dokumentarnih prikaza, ali i igranih scena prikazati legendu o Ajvaz-dedi, njegovu dovu Allahu dž.š., te njegovo zalaganje za dobrobit naroda tog kraja, saopćeno je izagencije Mark-In.

Početak snimanja filma „San o Ajvatovici“ planiran je za mjesec mart na širem području grada Prusca. Glavnu ulogu tumačiti će priznati bh. glumac Admir Glamočak, a u okviru samog filma biti će izvedena i jedna od, prema mišljenju autora priloga, najljepših ilahija o vodi u izvedbi sopranistice Lejle Jusić. Bitno je naglasiti da se ove godine obilježava i jubilarnih 500 godina trajanja ove manifestacije.

Za produkciju ovog jedinstvenog filma zadužena je video produkcija agencije Mark In, a autor, reditelj i scenarista filma je gdin. Janes Tadić. Ideja za realizaciju filma nastala je prošle godine u okviru projekta Festival ITEF, koji za jedan od ciljeva ima promociju turističkih potencijala Bosne i Hercegovine.

Samo u okviru Festivala ITEF 2010 „San o Ajvatovici“ će pogledati preko 280.000 hiljada ljudi, a biti će uvršten i u program Splitskog festivala turističkog i eko filma.

Svjetska premijera film biti će realizovana u saradnji sa turskom nacionalnom televizijom TRT, koja je već iskazala veliki interes za njegovo emitovanje, a bh. premijera filma će biti dogovorena sa jednom od domaćih televizija.

Film „San o Ajvatovici“ biti će distribuiran i u DVD izdanju kako u Bosni i Hercegovini, tako i u inostranstvu, saopćeno je iz produkcijske kuće Mark-In.

Film, tvrde u Mark-In-u, realizuju uz punu podršku i odobrenje Muftiluka travničkog koji će pružiti svu tehničko-organizacionu podršku tokom snimanja, a oni su kao producentska kuća zaduženi za iznalaženje sredstava neophodnih za produkciju filma.
U tom smislu producenti pozivaju sve one koji žeče biti sponzor / donator filma da ih kontaktiraju klikom ovdje za više informacija o sponzorskim ponudama i mogućnostima saradnje.

Šta o vjeri drugih znaju mladi u BiH? - prilog Radija DW

01.03.2010
Šta o vjeri drugih znaju mladi u BiH? - prilog DW

U šta vjeruju kršćani? Kako se zove sveta knjiga muslimana? Koja su najveća dva katolička blagdana? Kada je nastao islam? To su samo neka od pitanja koja su postavljena mladima u zanimljivom istraživanju u Bugojnu.

„Međureligijski vodič za srednjoškolce“ nije velika brošura po svom obimu, ali je rezultat značajnog pokušaja da se hrabro izmjeri koliko se ne poznajemo i koliko smo zlonamjerni u pristupu drugom i drugačijem. Publikacija je nastala kao projekat neformalne grupe „Albedo“ iz Bugojna, koju je predvodila psihologinja Mersiha Jusić.

Ona je vrlo precizno definisala pitanja koja su u obliku ankete postavljena mladim Bugojancima, učenicima pet srednjih škola. „Poticaj za cijeli projekat bilo je moje zapažanje proisteklo iz iskustva u radu sa srednjoškolcima. Postoji veliki jaz među mladima različitih konfesija, u svim aspektima, pa tako i u sferi poznavanja 'drugog'. Eto, to je prirodna posljedica razdvojenosti od malih nogu, kroz famozne 'dvije škole pod jednim krovom'. To je sistem obrazovanja koji lišava mlade ljude neposredne interakcije i doživljavanja drugačijeg, pa tako i poznavanja drugačijih vjerskih uvjerenja i prakse na jedan prirodan, iskustven način“, kaže Mersiha Jusić i dodaje da je shvatila kako je nepoznavanje 'drugog' na neki način postalo normalno, kao da bi samo poznavanje drugačijeg, moglo da ugrozi vlastiti identitet.

Koliko se poznajemo?
„Kada shvatimo koliko se malo poznajemo, možda se i zapitamo, može li biti drukčije. Mi smo Vodič za srednjoškolce prilagodili potrebama mladih našeg grada i fokusirali se upravo na ona pitanja i nedoumice, koje su oni sami artikulisali u provedenoj anketi“, kaže voditeljica projekta. „Nakon provedene ankete, da li ste bili iznenađeni dobijenim odgovorima? Da li su stereotipi i predrasude bili veći od očekivanih?“ pitam. „Upravo je u sferi međureligijskog dijaloga mladih, postojao jedan veliki vakuum. Zbog specifičnosti same populacije, pa i teme, koja se kod nas često instrumentalizira, zaista nismo imali izdiferencirana očekivanja. Naprimjer, veliki procenat mladih uopće nije upoznat sa temeljnim postavkama religije 'drugih', što je neobično, s obzirom na opću prisutnost informacija na svakom koraku“, kaže Mersiha Jusić i dodaje da je zapravo ključno pitanje: koliko se želi poznavati taj 'drugi'? Naime, u bugojanskim školama učenici su hrvatske i bošnjačke nacionalnosti, dok mladih Srba skoro da i nema

Zašto se svećenici ne žene?

„Ilustrativan je i podatak o tome koliko srednjoškolci u Bugojnu razumiju smisao obilježavanja vjerskih blagdana, koji su na neki način, najočitiji manifesti religije. Naprimjer, tek 2,3 posto katolika u našem uzorku tačno je odgovorilo zašto se obilježava Bajram, dok je oko 34 posto mladih islamske vjeroispovijesti, znalo zašto se slave Božić i Uskrs“, kaže moja sagovornica i naglašava kako su ipak, najzanimljivija pitanja koja su mladi uputili teolozima. Ta pitanja u sebi sadrže elemente autocentričnosti i ukazuju na nemogućnost zauzimanja perspektive 'drugog'. „Na indirektan način, iz njih čitamo preovlađujuće predrasude. S jedne strane imamo dilemu: 'Zašto se svećenici ne žene?' a s druge, 'Kako to da hodže mogu imati ženu i djecu?' Nasuprot: 'Kako to da se ne izuvaju kad ulaze u crkvu?' imamo 'Zašto skidaju obuću kad ulaze u džamiju?' To su neka od pitanja iz našeg upitnika, koja nažalost, potenciraju razlike, a ne bave se sličnostima“, kaže Mersiha Jusić i dodaje da je bilo i pozitivnih komentara među srednjoškolcima, o samoj ideji zbližavanja i upoznavanja 'drugog', što je svakako ohrabrujuće.

Jako interesantno. Cool... zanimljivo

Evo nekoliko tih komentara: „Anketa je interesantna. Svi smo mi ljudi isti.“ „ Meni se ovo jako sviđa, jer ovako ćemo saznati što znamo jedni o drugima.“ „Fina stvar, ali pokazuje da ne znamo skoro ništa o vjeri ljudi koji žive oko nas.“ „Cool... zanimljivo.“ „Anketa je super, voljela bih da mi učimo sve o njihovoj vjeri, i oni o našoj, da smo upućeni u razlike u našem vjerovanju.“ (Učenici trećeg razreda srednjih škola u Bugojnu).

U „Međureligijskom vodiču za srednjoškolce“, Muhamed Jusić, teolog, novinar i publicist iz Bugojna, napisao je poglavlje o islamu, „Uvod u islam“. Kao i mnogi drugi u ovoj zemlji, svjestan je da se ljuljamo na velikom talasu religijskog revivala i svako pliva onako kako najbolje zna. Neki, doduše, nevješto, samo mlataraju rukama. Sve snažnije ispoljavanje vjerskih osjećaja stiglo je sa oslobađanjem od nametnutog ateizma u prošlom sistemu. „Kod nas u Bosni i Hercegovini, situacija se dodatno zakomplikovala, jer se društveno još odvija na nivou kolektivnog. Linije između nacionalnih'torova' poklapaju se sa linijama vjerskog. Najveće razlike među etnicitetima bile su upravo u ravni religioznog i to se, posljednjih godina, namjerno potencira. Ono što ja vidim da bi mogao biti problem kod naših mladih je tačno definiranje šta je vjera i šta je od vjere bitno. Često se religija svodi na formalizam, na čiste činjenice, imena, a rijetko na suštinu, a to je odnos između čovjeka i Boga. To je i odnos prema drugom čovjeku. To je snaga karaktera koju bi vjera trebala dati čovjeku, da se nosi sa svakodnevnim problemima. Na kraju, to je i pitanje etike i morala“, kaže Muhamed Jusić.

Autorka: Ljiljana Pirolić
Odg. urednica: Belma Fazlagić