Rat fetvama: Fetva o zabrani samoubilačkih napada i terorizma

Rat fetvama

Osuda terorizma ili ideoloških neistomišljenika

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, br. 293.)
Sažetak fetve na engleskom možete preuzeti ovdje: (FATWA ON SUICIDE BOMBINGS AND TERRORISM)
Nije prvi put da jedna fetva skrene svjetsku pažnju na svoj sadržaj, ali jeste rijetko da fetve u kojima se osuđuje nasilje u ime islama dobiju isto ili približno prostora u medijima kao one u kojima se to nasilje opravdava ili se na njega poziva. A upravo se to desilo sa fetvom koju je 2. marta 2010. u Londonu predstavio pakistanski alim sunitsko- sufijsko- hanefijske provinijencije Muhamed Tahir el-Kadiri, a kojom se bezuvjetno osuđuju svi teroristički napadi u ime islama. Iako je nakon 11. septembra 2001. izdat jako veliki broj fetvi u kojima se osuđuju nasilje u ime islama i napadi na civile, ova Kadirijeva fetva je u svijetu odjeknula jer je, između ostalog, za razliku od brojnih drugih koje su izdavali različiti vjerski autoriteti i organizacije, detaljno na preko šest stotina stranica pokušala razraditi stavove o kojima se iznosi šerijatsko-pravno mišljenje i to na temeljima tradicionalnog islamskog prava. Fetva je inkorporirala glavne teze i tradicionalne argumente iz brojnih ranijih fetvi na istu temu, dokazujući da tradicionalno islamsko učenje kao i glavni izvori islama osuđuju svaki oblik terorisanja civila i da onima koji se u takve aktivnosti upuštaju prijeti džehennemom. Usto autor dokazuje kako je samoubistvo u islamu veliki grijeh i da se oni koji izvode samoubilačke napade i pored toga još ubijaju civile ne mogu smatrati šehidima niti borcima na Božijem putu.
Druga posebnost ove fetve je što je jedna od rijetkih pisanih na engleskom jeziku, i to od autora koji, iako pripada kontraverznoj barelvijskoj sufijskoj školi misli, ipak uživa značajnu podršku među sunnitima, barem onim indijskog i pakistanskog porijekla.
Ustvari, ništa oko ove fetve nije bila slučajnost, od medijskog publiciteta, mogućnosti da se u integralnom obliku preuzme na internetu do prezentacije u Londonu sve je bilo jako dobro osmišljeno, što je pokazala i medijska pažnja koju je privukla.
Javna promocija je, prema pisanju britanskih medija, samo dio šire kampanje koju vodi britanska vlada i brojne muslimanske organizacije i istaknuti pojedinci s ciljem da se suzbije ekspanzija militantnih stavova među muslimanima engleskog govornog područja. Zapadni politički i sigurnosni centri moći već dugo od muslimanskih autoriteta traže da se nedvosmisleno izjasne o islamskom stavu naspram terorizma žaleći se na to kako nedostaje u islamskoj tradiciji utemeljenih kontraargumenata za one koji vjerom pravdaju samoubilačke akcije i terorističke napade protiv civilnih ciljeva, naročito u internet sferi gdje na engleskom, ali i arapskom i urdu jeziku dominiraju stavovi militantnih islamista.
Prema pisanju britanskog The Independenta u Velikoj Britaniji su svjesni da ova fetva neće riješiti sve probleme i da će „ona teško razuvjeriti predane ekstremiste koji svako odstupanje od vlastitog beskompromisnog teološkog svjetonazora smatraju kufrom- ili odmetništvom od vjere. Ipak, eksperti za borbu protiv terorizma i mainstream naučnici se nadaju kako će ona pomoći razuvjeriti one koji se možda kreću ka nasilnom ekstremizmu, ali se još nisu u potpunosti predali terorizmu.“

Za sve one koji prate odnose među islamističkim pokretima ali i rad i djelo šejha Muhamed Tahir el-Kadirija ova fetva nije došla kao iznenađenje s obzirom da je on i ranije izdavao slične fetve kako odmah nakon 11. septembra tako i ranije. Naime, on se smatra jednim od najistaknutijih autoriteta barelvijskog reformističkog pokreta kojeg je na Indijskom poluotoku osnovao Ahmad Riza Khan (1856-1921), a koji je od svog osnivanja u sukobu sa rivalskim deobandi pokretom. Barelvije su bliski sufijskoj interpretaciji islama i pripadnici su maturidijske teološke škole dok su deobandi simapatizeri ehlul-hadiskog učenja, danas poznatog kao selefijsko (tzv vehabijsko). Sukobi među ove dvije frakcije među pakistanskim i indijskim muslimanima traju godinama i nije prvi put da su jedni i drugi izdavali fetve u kojima se pripadnici drugog pravca proglašavaju nevjernicima. Ustvari, Kadirijeva fetva koristi priliku da po ko zna koji put podcrta stavove barelvija kako se korijen islamističkog ekstremizma i militantizma krije u isključivom i netolerantnom tumačenju islama koje promovišu selefije i njihovi autoriteti iz Saudijske Arabije.
Zato i ne čudi što je ova fetva u brojnim muslimanskim krugovima,čak i onim koji su pozdravili kategoričnu osudu terorizma, dočekana na nož kao puki nastavak ideološke borbe dvije sukobljene teološke škole. Naročito žestoki u osudi bili su tzv. umjerene selefije koji tvrde kako El-Kadiri proglašavajući pripadnike militantnog islamizma nevjernicima upada u istu grešku tekfira (proglašavanja neistomišljenika nevjernicima) koja je današnje zagovornike nasilja u ime islama iz selefiijskog učenja i odvela u militantni ekstremizam. Po njima dovoljno je bilo osuditi svaki oblik nasilja u ime islama, proglasiti svaki oblik terorizma protiv civila neislamskim bez razračunavanja sa neistomišljenicima iz selefijske škole mišljenja i poistovjećivanja svih selefija sa postupcima male skupine ekstremnih fanatika. Nadalje, oni ističu kako su i brojni selefijski autoriteti izdali fetve sa sličnim sadržajima, među kojima je i fetva jedne od najistaknutijih deobandijskih medresa u Pakistanu Darul-Ulloom Deobandi iz 2008.
Ipak, šejh El-Kadiri i dalje, kao i članovi njegove organizacije Minhaj ul-Qur`an International i pakistanske političke partije Pakistan Awami Tahreek (PAT) čiji je osnivač i lider, brani stajalište prema kojem se srž problema sa islamističkim ekstremizmom krije u selefijskom učenju koje je, prema njihovom mišljenju, isključivo, netolerantno i sklono nasilju. Oni su mišljenja kako selefizam, prije ili kasnije vodi nasilnoj konfrontaciji i totalitarizmu protiv svih neistomišljenika bez obzira bili oni muslimani ili ne. Kao dokaz oni navode iskustvo pripadnika barelvijskog reformističkog pokreta sa ekstremizmom simpatizera deobandijskog i drugih pro-selefijskih učenja kojeg su puno prije nego što je to postao globalni problem osjetili na svojoj koži. Tako oni redovno podsjećaju na ubistvo, u maju 2001, lidera barlevijske organizacije Sunni Tehreek koja je osnovana u Pakistanu s ciljem da „spriječi talibanizaciju zemlje“ Saleema Kadirija (ali i drugih lidera ove organizacije ) koje su izvršili pripadnici proselefijske i prodeobandijske organizacijje Sipah-e-Sahaba.
Kakogod, Velika Britanija i muslimani u njoj su, ako to već i nisu i ranije, s ovom fetvom ušli u ono što već godinama liči na rat fetvama koji bjesni u muslimanskom svijetu.
U vrijeme dok je postojala islamska država i dok je zvanično sudstvo bili usklađeno sa Šerijatom, fetvi se pristupalo s velikim obzirom i nije svako mogao izdavati fetve. Pravnici su razvili čitav niz uslova i pravila koje mora ispuniti onaj ko bi htio doći na poziciju muftije ili onoga ko je mjerodavan izdavati fetve. Međutim, s propašću islamske države- hilafeta nastupio je period u kojem vjerska pitanja muslimana u većini zemalja nisu sistamatski uređena, tako da je došlo do toga da su svi koji su htjeli počeli iznositi vlastite stavove o vjerskim pitanjima i proglašavati ih fetvama.

Fetva u Bosni i Hercegovini
U Bosni i Hercegovini je nakon rata došlo do bujanja onoga što mr. Mustafa Hasani sa Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu naziva „tržištem fetvi“. Naime, sa općim trendom globalizacije, a naročito uslijed ekspanzije internet komunikacija široj muslimanskoj publici u BiH postale su dostupne fetve različitih respektabilnih (i onih koji to nisu) autora iz čitavog muslimanskog svijeta. Kako se „rat fetvama“ koji vlada u muslimanskom svijetu, zbog čega je fetva izgubila na svom značaju i težini, ne bi prenio i na BiH i kako bi se u tu oblast vjerskog života uveo red Rijaset IZ BiH je 2005. godine osnovao Vijeće za fetve.
Prema osnivačkim dokumentima Vijeće za fetve je pomoćni organ Rijaseta IZ i djeluje kao kolegijalno tijelo. Ima 15 članova od kojih su 12 po položaju: reisul-l-ulema (predsjednik Vijeća), zamjenik reisu-l-uleme (zamjenik predsjednika Vijeća), devet bosanskih muftija, šef Katedre Fikha na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, te tri izabrana člana od kojih su dvije žene. Član Vijeća se može postati po preporuci najmanje tri člana Vijeća ukoliko se ukaže potreba za popunjavanjem članstva. Fetve se donose nakon rasprave o podnesenim referatima na određenu temu ili samo usmene razmjene mišljenja i sagledavanja pitanja koje se razmatra sa različitih aspekata. Vijeće ima inkluzivan pristup fikhskim školama, ali u pitanjima iz domena ibadeta preferira hanefijski mezheb. U izuzetnim slučajevima može odabrati stav nekog od priznatih fikhskih mezheba. Po potrebi, Vijeće konsultira stručnjake iz različitih oblasti nauke i zanimanja.
Istodobno sa formiranjem Vijeća za fetve Rijaseta Islamske zajednice u BiH uvedena je, ili bolje reći, ponovo uspostavljena na¬kon višedecenijskog prekida, funkcija fetva-i emin. Zaduženje fetva-¬i emina precizirano je Pravilima Vijeća i odnosi se uglavnom na rad i aktivno¬sti samoga Vijeća. Na osnovu ovlašte¬nja Reisu-l-uleme, koji je po funkciji vr¬hovni muftija IZ BiH i predsjednik Vi¬jeća za fetve, fetva-i emin daje odgovo¬re na pitanja koja mu upute muslimani iz BiH i dijaspore, ali i zvanični organi IZ-a. U jednom od odgovora objavljenih u listu Preporod (br. 17/811, 1. septembar 2005.) sadašnji fetva-i-emin prof. dr. Enes Ljevaković je o statusu fetve u okvirima IZ BiH i našeg društva izjavio: „Po svojoj pravnoj prirodi, fetva je stručno mišljenje o nekom šerijatsko prav¬nom pitanju utemeljeno na validnom šerijatskom dokazu i konsultativnog je karaktera, osim ako njenu primje¬nu ne sankcionira izvršni ili neki dru¬gi nadležni organ i učini je obavezu¬jućom za lica i organe kojima je nadre¬đen. Onaj ko postupa drugačije sam snosi odgovornost za svoj izbor. Naša intencija treba biti, na validnim šerijat¬skim izvorima utemeljeno, ujednača¬vanje vjerske prakse u našim džemati¬ma, koliko god je to moguće.“