Snoop Dogg se pridružio Naciji islama

Kuda ide američka Nacija islama

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)


(već smo jendom na ovom blogu pisali o ovoj temi, ali čini se da je ona ponovno aktuelna, pa evo tekst iz prošlog broja Preporoda)

BBC je prošle sedmice saopštio kako se možda i najpopularnija hip-hop ili rap zvijezda Snoop Dogg pridružio Naciji islama. Zbunjeni novinari su ovog lidera hip-hop zajednice u svijetu primijetili na tradicionalnom okupljanju Nacije islama u Chicagu koje je predvodio Louis Farrakhan. Sumnje da bi njegovo pojavljivanje na jednom ovakvom skupu moglo značiti i njegovo priključivanje Naciji ,odagnala je sama rep zvijezda kada je prisutnim medijima izjavio "Ja sam već otprije u Naciji islama i zato sam danas ovdje", dodavši: "Ja sam advokat mira! Ja sam dio mirovnog pokreta od trenutka kada sam se počeo baviti muzikom".
Iako su mnogi, naročito među njegovim brojnim mladim fanovima sa muslimanskim korijenima, ustvrdili kako je Snoop Dogg ustvari prešao na islam, teško je povjerovati da će se on ostaviti svoga dosadašnjeg raskalašenog i sa islamskim vrijednostima nepomirljivog načina života i imidža zbog kojeg je (možda više nego zbog svoje muzike) stekao slavu i status ikone hip hop generacije. Prije će biti da je pristupanje nekoga kao što je on u redove Nacije islama samo još jedan dokaz odstupanja od pravca kojeg je za svog života promovisao jedan od najistaknutijih lidera Nacije, rahmetli imama W. D. Muhameda koji je dobrim dijelom uspio izmijeniti rasističke i sa tradicionalnim islamom nespojive stavove osnivača i koji je Naciju islama približio doktrinama mainstream sunitsko- muslimanskog učenja.

Naime, početkom septembra prošle godine u Americi je umro imam W. D. Muhamed (Mohammed) čovjek koji je naslijedio svog oca Elijah Muhameda u vođenju kontraverznog crnačkog pokreta Nacija islama.
Muhamed je umro u svome domu u Markhamu u 74. godini života. Zajednica Amerikanaca afričkog porijekla bila je šokirana viješću, svi relevantni svjetski mediji su objavili prilog o njegovom životu i smrti. Kod nas u Bosni, čak i u muslimanskim vjerskim krugovima, vijest je tada prošla nezapaženo.
O samom pokretu Nacija islama (Nation of Islam) kod nas se jako malo zna iz prostog razloga što se vrlo malo pisalo o ovom autentičnom crnačkom pokretu koji se poziva na islam. Kuriozitet neakademske javnosti je postojao zbog činjenice da u BiH živi znatan broj muslimana. Bilo je to očito svaki put kada bi u javnost procurile vijesti, poput ove koja se tiče Snoop Dogga, kako je neka od afroameričkih zvijezda odlučila prihvatiti islam, kada je saopšteno kako se Michael Jackson stavio pod zaštitu Nacije islama ili kada bi, naročito među mlađom populacijom procurile pjesme repera umjetničkog imena Allah (!). Posebnu znatiželju prema Naciji islama bh javnost je pokazala nakon što je FTV počela prikazivati igrani serijal Oz kojeg je producirao HBO u kome se među brojnim grupacijama u zatvoru Emerald City ("Em City") pojavljuju i crni muslimani koje predvodi karizmatični imam Kareem Said. U danima nakon što se serija počela prikazivati skoro redovna tema na kahvi u Bugojnu bio je imam Said uz pitanje: kakva su ono mraka oni Saidovi muslimani, da li ono stvarno ima u Americi?
Iako se Said svojim ponašanjem, odijevanjem, stavovima i izjavama (izgovaranjem šehadeta u kome se Muhameda, a.s., priznaje kao posljednjeg Božijeg poslanika u jednoj od epizoda) teško može uklopiti u viziju pripadnika početnog učenja Nacije islama, on je ustvari personifikacija promjene koju je u pokret unio sada već rahmetli W.D. Muhamed približavajući Naciju bliže oficijelnoj interpretaciji islama a koje su ovih dana, čini se došle u pitanje.

Nacija islama je pokret kojeg je utemeljio misteriozni lutalica Muhamed Farad (poznat kao Weli Farad ili samo Farad), koji je migrirao u Ameriku 1930. i godinu dana kasnije uspostavio u Detroitu prvi hram pokreta koji je svojim učenjem bio mješavina crnačkog rasizma, protestantske armagedonske teologije i islamske vjerske terminologije.
Njegovi su sljedbenici bili siromašni Afroamerikanci koji su vjerovali da je Farad otjelovljeni bog, koji je došao da oslobodi, kako je on nazvao, "posljednju pronađenu naciju islama na Zapadu" ili kako je tvrdio da mu je sam Bog objavio „posljednje potomke crnih Azijaca iz plemena Šabaz“.
Godine 1934, Farad je misteriozno nestao ostavljajući iza sebe Elijaha Muhameda (koji se prije zvao Robert Pol) za svoga nasljednika. U to vrijeme pokret teško da je imao išta zajedničkog, osim imena, sa zvaničnom islamskom ortodoksijom. Elijah Muhamed je za nestalog Farada tvrdio da je utjelovljenje boga koji je i sam crnac, dok je sebe proglasio poslanikom što je u suprotnosti sa islamskim vjerovanjem u Muhameda kao posljednjeg Božijeg poslanika. Prema Elijahovom učenju bijelci su, za razliku od ljudi afričkog porijekla, demonska stvorenja koja su pod kontrolom šejtana. Bog im je dozvolio da privremeno vladaju zemljom, što objašnjava kolonijalizam i robovlasničke odnose i siromaštvo kome su izloženi crnci. Faradovim dolaskom nagoviješten je bliski trenutak u kome će Bog sa lica zemlje uništiti bijele đavole i to u „apokaliptičnoj vatri koja će zahvatiti čitav svijet“. Nadalje, suprotno islamskom učenju, on je podučavao kako ne postoji džennet niti džehennem. „Poznavanje svog porijekla, svog Boga, svoje vjere i svoga neprijatelja jeste raj, a nepoznavanje jeste pakao“- naučavao je Elijah. Među još nekim kontraverznim naučavanjima je i ono o tome kako se Farad (utjelovljeni bog) rodio 1877. godine i kako i sada živi u Meki gdje će živjeti još 444 godine.


Najtemeljitiji proces približavanja Nacije islama tradicionalnom islamskom učenju vodio je upravo Wallace Delaney Muhamed koji će, kasnije, promijeniti svoje ime u Warith Deen. On je rođen u Hatramcku u Michiganu kao sedmo dijete Elijaha i Clare Muhamed. Nakon što je završio srednju školu na University of Islam, obrazovnoj instituciji u vlasništvu Nacije islama, služio je u paravojnim formacijama pokreta poznatim kako Fruit of Islam (FOI ili Plodovi islama). Nakon toga, prema njegovoj biografiji dostupnoj na stranicama pokreta, služio je kao sveštenik pokreta u jednom od hramova u Filadelfiji. Godine 1961. osuđen je na tri godine zatvora, jer je odbio da se odazove obaveznoj vojnoj mobilizaciji. Prema istom izvoru upravo je u zatvoru, gdje je provodio više vremena čitajući i istražujući učenje svoga oca usporedo sa onim islamskim, zaključio kako učenje Nacije islama nema skoro ništa zajedničko sa zvaničnim učenjem islama.
Prema pisanju britanskog The Guardiana nakon izlaska iz zatvora, odvojio se od očevog pokreta i oformio svoju vlastitu grupaciju nazvanu The Afro-Descendant Upliftment Society s ciljem da Naciju približi sunitskom učenju islama. Nakon što je 1965. ubijen karizmatični Malcolm X koji je iz istih razloga napustio Naciju W. D. se vratio pod očevo okrilje.
Ni nakon toga Warith Deen nije odustao od svoga nauma zbog čega je dva puta i suspendiran iz članstva zbog svojih disidentskih stavova. Međutim, to ga nije spriječilo da bude izabran za nasljednika svoga oca nakon njegove smrti u vođenju Nacije. U februaru 1975. pred dvadeset hiljada sljedbenika koji su se bili okupili u Chicagu da obilježe rođendan Master Farada, inauguriran je za novog lidera u to vrijeme vrlo razgranane i brojne organizacije.
Nakon što je preuzeo vodstvo, W.D. Muhamed nije gubio vrijeme i odmah je počeo raditi na zauzimanju novog kursa. Juna 1975. omogućio je članstvo svim vjernicima, bez obzira na rasu. Da bi spriječio stvaranje organizirane opozicije i izbjegao rizik od prevrata raspustio je paravojni FOI. Umjesto posta na Božić, što su do tada praktikovali članovi Nacije, uveo je post mjeseca ramazana.
U procesu islamizacije pokreta W. D. Muhamed je pokazao zavidnu vještinu reinterpretacije tradicije i teoloških tekstova na kojoj bi mu pozavidio svaki teolog. Svojim podanicima je objašnjavao kako je poruka koju je njegov otac naučavao bila jedina adekvatna s obzirom na kontekst i na poziciju u kojoj su se u to vrijeme Amerikanci afričkog porijekla nalazili. Nakon što je takva doktrina polučila svoje rezultate, sada kada je svijest Afroamerikanaca na sasvim novom nivou treba je zamijeniti novom, boljom i adekvatnom za novi kontekst koja će dodatno nastaviti proces prosvjetiteljstva unutar crnačke populacije. Na sličan način on je reinterpretirao pojam „bijeli đavo“ koji za njega nije bio nikakav rasistički pojam nego termin za osudu stanja svijesti u kojem su se neki ljudi nalazili za vrijeme segregacije i izrabljivanja njegovog naroda. Demonizacija bijelog čovjeka nije bila ništa drugo do dio procesa oslobađanja crnaca i ponovnog vraćanja samopouzdanja i potiranja osjećaja niže vrijednosti. Na identičan način W.D. Muhamed je redefinisao skoro sve postulate učenja Nacije islama kako bi joj dao sasvim novo lice.
U slučajevima kada mu sunitska tradicija nije davala dovoljno prostora za islamizaciju on nije prezao ni od zalaska u šiitsku interpretaciju islama kako bi postigao svoj cilj. Tako je učenje Nacije islama o misterioznom nestanku osnivača pokreta, Faradu i njegovom navodnom vanvremenskom postojanju i besmrtnosti poistovjetio sa šiitskim učenjem o skrivenom imamu Mehdiju (Mehdi Muntazar) koja se suštinski i ne razlikuju.
Proces islamizacije pratila je i promjena imena organizacije. 1976. godine Nacija islama (NOI) je postala Svjetska zajednica islama (World Community of al-Islam in the West -WCIW). Nedugo zatim organizacija je preimenovana u Američku muslimansku misiju (American Muslim Mission) da bi naposljetku dobila naziv Muslimansko američko društvo (Muslim American Society -MAS). S promjenom imena mijenjala se i prateća terminologija; hramovi su postajali džamije ili mesdžidi, sveštenici su postajali imami i sl.


Prema tekstu kojeg je u britanskom The Guardianu (petak, 12. septembar 2008.) objavio škotski historičar i pisac Malise Ruthven, ekspert za islam, islamističke fundamentalističke pokrete i BBC-ev saradnik, novi pravac kojeg je W.D. Muhamed zacrtao pokretu donio mu je brojne političke i ekonomske koristi. Godine 1975. W.D. Muhamed se susreo sa egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom u Chicagu. Godinu dana nakon tog susreta, Nacija islama je od emira emirata Sharjah (Ujedinjeni Arapski Emirati) dobila donaciju od, u to vrijeme daleko vrednijih, šesnaest miliona dolara za kupovinu džamija i školskih prostora.
Međutim, u isto vrijeme njegova vizija islamizacije nije prošla bez protivljenja i opozicije.1977. jedan od vodećih lidera Nacije Louis Farrakhan se, nezadovoljan novim kursom, sa malom grupom istomišljenika otcijepio od matičnog pokreta i osnovao „obnovljenu“ Naciju islama. Farrakhan je tvrdio kako je W.D. iznevjerio učenje svoga oca i da on, Farrakhan i sada komunicira sa Elijah Muhamedom koji nikada nije umro kao ni Farad. Vremenom je i odmetnuto krilo NOI-a približilo svoje stavove islamskom učenju, ali je to još uvijek daleko od islamske ortodoksije. Farrakhan i Muhamed su se zvanično pomirili dvijehiljadite godine kada su viđeni zajedno na džumi u Chicagu. I pored toga W.D je ostao izrazito kritički raspoložen prema znatnom broju lidera odmetnutog krila kao i prema njihovoj interpretaciji očevog učenja. Ni „obnovljena“ Nacija islama nije umirala od ljubavi za W.D. Muhamedom. Na njihovoj oficijelnoj web stranici nije se našlo prostora za Muhameda, čak ni nakon vijesti o njegovoj smrti. Analitičari ovog pokreta danas tvrde da Farrakhanovo krilo pridobivanjem zvijezda poput Snoop Dogga ustvari pokušava ojačati svoju struju unutar nacije, ali i zaustaviti proces islamizacije zajednice sa kojim nikada nisu bili u potpunosti zadovoljni.

Malcolm X
I prije W. D. Muhameda u pokretu je bilo pokušaja revidiranja stavova o crnačkoj dominaciji i pokušaja približavanja islamskoj ortodoksiji. Najpoznatiji slučaj je onaj Elijahovog glasnogovornika Malcolma X. Malcolm je rođen kao Malcolm Little u mjestu Omaha (Nebraska) 19. maja 1925. godine kao dijete Earla i Louise (rođ. Norton) Little. Unutar Nacije islama kruži predanje prema kojem su njegovog oca, baptističkog propovjednika, zaklali pripadnici bjelačke rasističke udruge Crni legionari. Godine 1939. godine Malcolmova je majka proglašena mentalno nestabilnom osobom i hospitalizirana nakon čega se o Malcolmu i njegovoj braći i sestrama brinu različiti skrbnici. Nakon burnog djetinjstva i mladosti tokom kojih je često dolazio u sukob sa zakonom Malcolm ulazi u okvire Nacije islama. Tada uzima novo ime Malcolm X u kojem ono X simbolizira odbacivanje svog ropskog imena. S obzirom da je bio vrlo vješt govornik brzo je napredovao unutar Nacije islama. Vremenom je postao toliko popularan među sljedbenicima Nacije islama da je došlo do raskola između njega i Elijaha Muhameda. Izvori Nacije islama tvrde kako je do raskola došlo jer je Elijah kritikovao Malcolmovu sklonost ka ženama i promiskuitetno ponašanje. Kakogod, 8. marta 1964. godine Malcolm je obznanio da istupa iz Nacije islama i osniva zasebnu organizaciju- Muslimansku džamiju. Iste je godine odlučio poći na hadž u Meku gdje se susreo sa saudijskim kraljem Fejsalom. S hadža će se vratiti s novim imenom - El-Jajj Malik El-Shabazz i odlučan da ispravi učenje Nacije islama i da ga dovede u sklad sa izvornim islamskim učenjem. Malcolomova popularnost je vrtoglavo rasla i njegovoj viziji islamizacije se odazivalo sve više starih pripadnika Nacije islama, ali i novih članova. To se nije svidjelo liderima Nacije. Godine 1965. (21. februara) Malcolm X je ubijen u atentatu dok je u plesnoj dvorani Audubon na Manhattanu držao govor pred 400 ljudi. Proces islamizacije je time samo privremeno zaustavljen, dok je Malcolmov aktivizam ostao simbol crnačke borbe za prava Amerikanaca afričkog porijekla.

Konferencija: Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope

Poziv na otvaranje konferencije
Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope
Sarajevo, 17-19. april 2009., Hotel Saraj

Forum za islam u jugoistočnoj Evropi (ISEEF) ima čast pozvati Vas da prisustvujete otvaranju međunarodne konferencije „Administriranje islamskih pitanja u sekularnoj državi: iskustva jugoistočne Evrope“ koja će se održati u Sarajevu, 17-19. aprila 2009. u hotelu Saraj. Otvaranje Konferencije i uvodna sesija će početi sa radom u petak, 17. 4. 2009. u 18:00. Cjelovit program i spisak učesnika konferencije će uskoro biti objavljen. Radni jezik je engleski i neće biti prijevoda.
Administracija islamskih pitanja i predstavljanje muslimana je sve češće raspravljano pitanje u zapadnoj Evropi i to u kontekstu integracije građana muslimana u zapadna društva. Jugoistočna Evropa ima bogato iskustvo na ovom planu. Muslimani ovog područja su uspostavili dobro organizirane autohtone islamske vjerske administracije. Iako ovo iskustvo ne može jednostavno biti „presađeno“ u druge društvene sredine, ono može ponuditi neka zanimljiva zapažanja za one koji donose odluke u još uvijek narastajućoj evropskoj zajednici koja iz godine u godinu postaje kulturološki sve raznolikija.
Ništa manje bitna nisu ni znanja i iskustva sa alternativnim islamskim organizacijama u regionu. Tu različite sufijske zajednice djeluju paralelno sa oficijelnim sunijskim establišmentom. U isto vrijeme, oficijelne vjerske autoritete podjednako kritikuju kako panislamski, tako i sekularni krugovi, dok su nove selefijske mreže u nekim prilikama postale izazov za postojeće islamske administracije. Sve češće se pojavljuju i nezavisne organizacije i grupe muslimanskih žena. Sukobi oko liderskih pozicija unutar vjerskog establišmenta koji su često povezani sa širim političkim konfliktima, su doveli do podjela, paralelnih organizacija i eskalacije lokalnog nasilja. Osim toga, u posljednjih nekoliko godina postoji povećan interes za islam u jugoistočnoj Evropi u kontekstu evropskih integracija.
Zbog svega spomenutog odlučili smo se ostvariti uvid u stanje islamskih zajednica u regionu. Cilj konferencije je da po prvi put stavi u fokus spomenute ključne strukturalne aspekte islama u regionu koji imaju društvene i političke implikacije.
Druga dva dana Konferencije (18. i 19. april) bit će radnog karaktera, a zainteresovani za prisustvovanje trebat će uplatiti participaciju od 200KM za troškove materijala, hrane i osvježenja. Ako ste zainteresirani molimo Vas da se prijavite na jusicm2000@yahoo.com

S poštovanjem,

Muhamed Jusić
Koordinator ISEEF-a

Najveća finansijska prevara svih vremena

Bernard Madoff: čovjek koji je prevario najveće bogataša svijeta

Piše: Muhamed Jusić (Start 23.3.2009. · Broj 268)

Bila je potrebna globalna ekonomska kriza pa da se razotkrije vjerovatno najveća finansijska prevara svih vremena. Tek kada su se bogati investitori uspaničili i kada su počeli povlačiti svoj novac, urušila se finasijska piramida (tzv. ponzi scheme) koju je godinama održavao bivši predsjednik njujorške elektronske berze Nasdaq i jedan od najuglednijih brokera na Wall Streetu Bernard Madoff. Pretpostavlja se kako je Madoff kroz vlastiti hedge fond sistemom "beskonačnog lanca" koji je vodio pronevjerio preko 50 milijardi dolara. Dokaže li se da je taj iznos tačan biće to bez sumnje najveća individualna pronevjera u historiji poslovanja na berzama i investicionim fondovima. Kada se podvuče crta pod ovaj skandal, dobar broj nekadašnjih bogataša koji su poslovali sa Madoffom teško da će više moći za sebe reći da su dobrostojeći a kamoli bogati, a svjetska javnost će se još jednom uvjeriti u svu nepouzdanost globalnog finansijskog tržišta kapitalom.
Bernard Madoff je osnovao svoju posredničku tvrtku Bernard L Madoff Investment Securities još 1960. godine, i kako sada stvari stoje ona je poslovala legalno, ali je pored toga osnovao zaseban hedge fond koji će se naknadno pretvoriti u finansijsku piramidu.
Hedge fondovima se smatraju alternativni odnosno netradicionalni oblici investiranja u kojima se novac ulaže ne samo u dionice, obveznice, otvorene investicijske fondove, nego i u nekretnine, umjetnine i sve ono što menadžer fonda procijeni da bi moglo donijeti profit. Rizik ulaganja u takvu vrstu fondova je utoliko veći što se radi o izrazito neregulisanom obliku poslovanja za koji je karakteristična upotreba kompleksnih i nerijetko spekulativnih strategija investiranja, niska likvidnost i slaba transparentnost poslovanja. Iako su svi znali da se radi o izrazito rizičnom obliku investiranja, visoki prinosi koje su ti fondovi ostvarivali proteklih desetljeća i pohlepa za brzom i lakom zaradom navela je mnoge pojedince i institucije da ulože svoj novac u fondove kao što je onaj Madoffov. Upravo je manjak striktnih procedura koji je tipičan za hedge fondove, a koji je i bio njegova glavna prednost u natjecanju sa konkurencijom, omogućio Bernardu Madoffu da nesmetano vodi finansijsku piramidu u kojoj je, umjesto da novac investira, starim investitorima isplaćivao novac novih.

Prema vlastitom priznanju Madoff se na ovaj potez odlučio tokom recesije devedesetih kada svojim klijentima nije mogao osigurati stalnu zagarantovanu dobit, pa je, kako ne bi ugrozio svoju reputaciju sigurnog investitora i kako ne bi izgubio povjerenje svojih ulagača, prihode počeo isplaćivati od uplata novih članova fonda. Kasnije je jednostavno odlučio da ne može stati i da se ne može izvući iz piramide koju je stvorio, te je jednostavno nastavio glumiti virtuoznog investitora koji nikome ne odaje svoje čarobne finansijske formule, koje bez obzira na kretanja tržišta kapitala stalno donose dobit ulagačima. Već tada je bio siguran da će se čitava prevara kad-tad otkriti, ali je ostavio da vrijeme uradi svoje. Uz malo sreće i da se nije desila ova stravična globalna ekonomska kriza zbog koje su klijenti u jako kratkom roku zahtijevali povrat milijardi dolara, Madoff je mogao dočekati i smrt živeći raskošnim životom uglednog i humanog (milione je dijelio u različite dobrotvorne svrhe) poslovnog čovjeka. Ovako ga čeka vjerovatno presuda od 150 godina zatvora, što znači da će vjerovatno ostatak svog života provesti iza rešetaka i daleko od raskošnog života na koji je navikao.

Ono što je interesantno jeste to da je Madoff skoro isključivo „zavalio“ trule bogataše, pokoju banku i nekoliko srednjestojećih koji su uložili skoro svu svoju imovinu u njegov fond. To je zato što su zbog ograničenog broja investitora koji su spremni uložiti u ovakvu vrstu fondova menadžeri primorani zahtijevati visoku minimalnu investiciju kako bi postigli željenu veličinu fonda. Iz istog razloga hedge fondovi, pa i ovaj Madoffov, nisu bili dostupni malim ulagačima što je sačuvalo sirotinju da se ne opeče, ali i da se baš previše i ne zgražava nad Madoffovim zločinom u kojem vide dobru lekciju za sve one pohlepne bogataše koji žele da njihov novac radi za njih. Svi oni koji su do sada govorili kako je neophodno da radiš za svoj prvi milion, a da onda milion radi za tebe, dvaput će razmisliti prije nego što svoj novac ulože na spekulativno tržište koje im je dosada obećavalo da će, samo zato što su bogati biti još bogatiji, iako ne rade ništa i iako nemaju nikakve poslovne vještine.
Minimalan ulog u Madoffov fond bio je milion dolara i obično je trebala dobra preporuka da bi vam uopšte dozvolio da investirate novac. Nerijetko su ljudi molili da Madoff dozvoli da investiraju u njegov fond, čime je fama o njemu kao teško dostupnom samo još više rasla. Usto, ugled koji je imao kao uspješan broker i nekadašnji direktor Nasdaq –a koristio je da privuče uglednu klijentelu koja mu je neupitno vjerovala.
Onima koji su uložili novac Madoff je osiguravao stabilan profit koji se obično kretao od 11 do 14 posto. Nije bilo velikih oscilacija u prihodima bez obzira na kretanja tržišta. Izvještaji su bili redovni i izgledali su transparentno. Ipak, ponovo se pokazalo da su najgore prošli oni koji nisu poštivali zlatno pravilo investiranja, a to je diverzifikacija depozita da bi se smanjio rizik. Oni koji su uložili sve, sve su i izgubili. Ono što je zajedničko za sve njegove žrtve je jednoglasan stav da jednostavno ne mogu vjerovati da je nešto takvo moglo da se desi.


Stradale su i banke
Neke od najvećih svjetskih banaka su uvučene u Madoffovu finansijsku piramidu. Među oštećenim bankama su i one sa svjetskom reputacijom kao što su britanske HSBC i RBS, španska Santander banka i francuska BNP Paribas. Lista oštećenih banaka i finansijskih institucija je daleko duža i vjeruje se da dolaze sa svih kontinenata. Međutim, mnoge od njih još nisu prijavile svoje gubitke a neke, znajući da vjerovatno nikada i neće uspjeti povratiti svoja uložena sredstva, to neće ni uraditi jer ne žele izgubiti povjerenje svojih ulagača i pred čitavim svijetom ispasti naivni. Prva kompletna lista poznatih žrtava koje su izgubile novac ima 163 stranice sitno kucanog tabelarnog teksta.
I one banke koje su prijavile gubitke još nisu priznale o kojim iznosima se tačno radi, no prema prvim informacijama ne radi se ni o kakvoj sići. Broj onih koji će se uhvatiti za glavu biće i veći ako znamo da su brojne velike banke koje su priznale da su imale uloge u Madoffovom fondu ustvari ulagale sredstva manjih banaka i fondova koju su kod njih ulagali. Tako je jedan od većih potencijalnih gubitnika najveća španska banka Santander ustvari vlasnik britanskih High Street banaka Abbey, Alliance & Leicester i Bradford & Bingley. Vjerovatno će se još dugo raspetljavati klupko zamršenih finansijskih tokova. U konkretnom slučaju španske banke svjetski finansijski časopisi pišu kako je samo ona izgubila 17 miliona eura (23 milina dolara; 15 miliona funti) direktnih investicija, a da su korisnici njenog Optimal fonda Madoffu povjerili još nekih 2,3 milijarde eura.
Britanska banka HSBC je priznala da bi mogla izgubiti nekih milijardu dolara. U slučaju Royal Bank iz Škotske gubitak bi, prema njihovom proračunu, mogao iznositi 601 milion dolara. Među investicionim fondovima gubitke je prijavila jedna od najvećih investicionih grupa Man čiji su predstavnici potvrdili kako pretpostavljaju da će pretrpjeti gubitak od 360 miliona dolara što predstavlja 0.5 % ukupne vrijednosti fonda.
I dok je mnogima jasno kako su bogati i neiskusni pojedinci koji su svoj novac stekli na različite načine mogli postati žrtve jedne ovakve prevare, većini u poslovnom svijetu nije jasno kako su ugledne banke mogle nasjesti na nešto takvo.
"Ljudi su jako zabrinuti zbog ponašanja banaka. Banke su prezadužene, previše novca su pozajmile pogrešnim ljudima - Madoff je samo jedan od primjera za to. Gdje je bila revizorska kontrola kada mu je Santander davao novac? Kako su se mogli upustiti u taj posao prije nego što su provjerili da li njegov fond ima novac koji tvrdi da ima? To je prosto nevjerovatno", kazala je za BBC Nicola Horlick upravnica londonski fonda Bremdin koja je i sama žrtva Madoffa.
"Jako me čudi da je Komisija koliko prošle godine bila u Madoffovoj firmi i ocijenila da je sve uredu. Kako je to moguće kada je sam Madoff navodno priznao da je već godinama, ako ne i decenijama, varao investitore? Koliko je teško zatražiti uvid u knjige i utvrditi da li on zaista raspolaže sa 17 milijardi dolara, kako je tvrdio? To im je posao. Ja se, kao šef investicijskog fonda oslanjam na njihove procjene - nemam pravo tražiti knjige. Iznevjerili su, dakle, i mene i moje investitore", kazala je na kraju razgovora za BBC Nicola Horlick, a prenijela novinska agencija FENA.
Stručnjaci iz svijeta finansija za ovaj skandal, ali i kolaps čitavog svjetskog finansijskog tržišta, krive neoliberalne ideologe i pohlepne mešetare sa Wall Streeta koji se godinama zalažu za deregulaciju tržišta, naročito tržišta kapitala.
Ostaje da se vidi hoće li ovaj slučaj, ali i globalna ekonomska kriza biti valjan razlog da se uvede kvalitetniji nadzor nad svjetskim tržištem kapitala i da se u to područje uvedu striktne regulative ili će pak sve ostati „business as usual“ pa dok traje, traje.

Epilog se očekuje
Madoff je u pretprošli četvrtak priznao svu krivnju pred njujorškim sudom, čime je postao prvi prevarant koji je prihvatio odgovornost za najveću sumu pronevjerenog novca u historiji takvih slučajeva. Od decembra prošle godine kada je bio provaljen i priveden, Bernard Madoff je uspješno izbjegavao zatvor. Nakon prvog pojavljivanja pred sudom, pušten je da se brani sa slobode nakon što je položio jamčevinu od deset miliona dolara. Njegove žrtve su bile bijesne jer je on bio stavljen u kućni pritvor i to u njegovom sedam miliona dolara vrijednom stanu na Manhattanu gdje je imao svu poslugu i komfor koji se samo može poželjeti. Nakon posljednjeg pojavljivanja pred sudom i priznanja prevarant nije imao tu sreću jer je sudija odlučio da ostane u zatvoru do službenog izricanja presude u junu.
Optuženom Madoffu prijete zatvorska kazna od 150 godina, ali je za žrtve važniji zahtjev da se nadoknadi šteta pričinjena obmanutim investitorima. Zato tužitelj uz zatvorsku kaznu traži i novčanu kaznu od ukupno sto sedamdeset milijardi.
Međutim, teško da će taj novac ikada biti naplaćen s obzirom da će mu biti nemoguće ući u trag.
Nakon što je policija i tužiteljstvo ušla u Madoffove firme jedva je od čitavog hedge fonda nađena jedna milijarda. U isto vrijeme Madoff se pobrinuo da u svom vlasništvu nema nikakvu imovinu. Naime, čak i luksuzni penthouse stan na Manhattanu kao i nekretnine vrijedne 62 miliona dolara su u vlasništvu njegove supruge. Oni tvrde da su to stekli legalnim poslovanjem drugih paralelnih Madoffovih kompanija koje su bile u potpunosti odvojene od poslovanja spornog hedge fonda.
S obzirom da Madoff tvrdi da je čitavu prevaru vodio on sam i da ni najbližim saradnicma nikada nije otkrio stvarnu narav njegovog poslovanja, sud teško da može bilo kome drugom iz njegovog okruženja da oduzme bilo šta. Zato je tužiteljstvo, nakon priznanja osumnjičenog, usmjerilo svoju istragu ka potencijalnim saradnicma, među kojima je i njegova supruga, kao i oni u čijim džepovima je nelegalni novac mogao završiti.
Presuda Madoffu će biti izrečena 16. juna ove godine.

Jevrejske zajednice žrtve Madoffove prevare

Među ubjedljivo najvećim gubitnicima u Madoffovom skandalu su razne jevrejske humanitarne, društvene i lobističke institucije. JTA - Globalna novinska agencija jevrejskog naroda je u prilogu pod naslovom “Skandal Madoff potresa jevrejski filantropski svijet” iznijela informaciju kako je samo Fondacija židovske zajednice iz Los Angelesa izgubila 238 miliona dolara. Zbog njegovog jevrejskog porijekla i ugleda koji je uživao u zajednici američkih Jevreja, ali i brze i pouzdane zarade, skoro sve ugledne jevrejske zaklade i fondacije uložile su kod Madoffa svoj novac. U istom prilogu se nalazi i duga lista jevrejskih organizacija koje su oštećene, ali i izjava rabina Joseph HaLevya, predsjednika asocijacije rabina iz Bostona koji je izjavio kako je razočaran “jer je Madoff, koji je Jevrej, čini se, ciljao na druge Jevreje”.
Među jevrejskim fondacijama koje su oštećene u ovoj prevari je i veliki broj onih koje su bliske cionističkom pokretu ili promovišu njihove stavove. Već sada brojni u Izraelu tvrde kako će se posljedice ovog skandala dugo osjećati u Izraelu i okupiranim palestinskim teritorijima.

PROMOCIJA ZBORNIKA "SUVREMENE MUSLIMANSKE DILEME

Sinoć je u Multimedijalnoj sali ŽEC Nahla održana promocija elektronskog priručnika "Savremene muslimanske dileme: Pluralizam, ljudska prava, demokratija, pravda, džihad, ekstremizam, terorizam".
Promociju su organizirali Centar za napredne studije, koji je izdavač zbornika, i ŽEC Nahla.
O zborniku su govorili priređivač mr. Ahmet Alibašić, direktor Centra za napredne studije, direktorica Nahle Sehija Dedović i profesor hadiskih nauka na Islamskom pedagoškom fakultetu u Bihaću dr. Fuad Sedić.
Promociji su prisustvovali nastavnici i profesori islamske vjeronauke i aktivisti različitih nevladinih udruženja.
Prisutnima je poklonjen CD sa zbornikom a podijeljen je i određen broj knjiga za biblioteke udruženja, fakulteta i drugih organizacija. Kao je rečeno na promociji, ova kolekcija je pokušaj da se makar djelimično odgovori na izazov islamskog ekstremizma kroz nuđenje alternativnih pogleda. Ona sadrži neke od odgovora na teološke i društveno-političke argumente muslimanskih ekstremista i militanata a koji mogu pomoći da se razumiju greške tih tumačenja.
Autori tekstova su različitih geografskih, obrazovnih, institucionalnih i orijentacionih pozadina. Neki su poznati liberalni muslimani, drugi su predstavnici islamskog centra, treći su konzervativni, dok su četvrti 'pokajnici' koji su shvatili zabludu pretjerivanja u vjeri i odlučili javno progovoriti protiv projekta u kome su nekad i sami učestvovali. Ovakav izbor autora je načinjen u nadi da će neko od njih biti dovoljno autoritativan za čitaoce. Svi oni šalju istu antiekstremističku poruku polazeći sa različitih pozicija.
Uglavnom je riječ o savremenim autoritetima islamske misli, dok je manji broj tekstova preuzet od klasičnih mislilaca. Ova publikacija doprinosi širem cilju sprječavanja radikalizacije muslimana kroz osiguravanje lahkog i brzog pristupa odgovorima koji rasvjetljavaju greške ekstremističke argumentacije. Kompletna publikacija je dostupna na web-stranici Centra za napredne studije.

Opasnost iz virtualnog vilajeta

Tamna strana Facebooka

Piše: Muhamed Jusić (Start br.267)

Kada se krajem prošlog mjeseca avion Boeing 737-800 agencije Turkish Airlines sa 127 putnika srušio prilikom slijetanja na amsterdamski aerodrom Schiphol, internet društvene mreže su još jednom pokazale svoju aktuelnost, kao i to da su postale nezaobilazan društveni i medijski fenomen. Naime, upravo su korisnici platforme za društveno umrežavanje Twitter, tačnije jedan od njih koji se zatekao na licu mjesta i koji je napravio snimke svojim mobitelom, prvi izvijestili o ovoj nesreći u kojoj je smrtno stradalo dvadeset ljudi. Čak je i CNN, doduše nerado, priznao da su prvu informaciju o padu aviona preuzeli sa Twittera, te kako su na toj stranici korisnici, prije nego je CNN bilo šta doznao, već bili postavili snimke, komentare i svjedočenja očevidaca te da su imali skoro konstantno izvještavanje o svemu što se dešavalo, kako u Holandiji tako i u Turskoj.

Vlasništvo Facebooka
O društvenoj ulozi koju sve češće internet društvene mreže imaju na mobilisanje mladih već smo pisali u jednom od prošlih brojeva Starta i to na primjeru Grčke, Hrvatske i BiH. Međutim, da društvene mreže na internetu nisu samo fenomen koji nove izazove postavlja pred konvencionalne medije koji se sa njima moraju natjecati sa potpuno drugačijim (možda i zastarjelim) pravilima igre i da one ne prijete samo korumpiranim i nesposobnim vladama, uvjerili smo se još jednom ovih dana. Čini se da je ipak Facebook i njemu slične stranice najveći izazov prije svega za same korisnike koji često nisu svjesni u šta se upuštaju kada se upuste u tu paralelnu virtualnu realnost, jer većina njih ne zna za sve postojeće opasnosti, a o onim nepredviđenim da i ne govorimo.
Nakon što je početkom februara administracija Facebooka skoro neprimjetno pokušala izmijeniti pravila korištenja, još jednom se virtualna javnost uzbudila i pokrenuta je široka debata o tamnoj strani Facebooka. Ponovo su se mogle pročitati čitave stranice i stotine postova o opasnostima, izazovima i nejasnoćama koje sa sobom povlači ovakav vid komunikacije. Ono što je posebno interesantno je to što se do sada uvijek govorilo o opasnostima koje korisnicima Facebooka dolaze od zlonamjernih korisnika, ali je ovaj put fokus bio na samim vlasnicima.
Sve je počelo sa skoro nebitnim obavještenjem kako „od sada sve što jednom objavite ili postavite na Facebooku, bila to fotografija, video ili tekst Facebook polaže autorsko pravo i to zauvijek.“ Novo pravilo je nekoliko sedmica bilo na snazi, a da niko nije primijetio. Razlog je jednostavan. Većina korisnika nikada i ne čita takva pravila korištenja i slične instrukcije. Tek je blogeru Consumeristu zasmetao čitav tekst novog pravila u kojem je stajalo da „ovime dajete Facebooku neopozivo, trajno, prenosivo, plaćeno, pravo (s pravom podnajma) da koristi, kopira, objavljuje, pretražuje, pohranjuje, javno objavljuje, prenosi, reformatira, modificira, editira, prevodi, izdvaja, prilagođava i distribuira sve korisničke sadržaje koje postavite... u komercijalne svrhe te radi reklamiranja...“, i on je pokrenuo on-line hajku i to nigdje drugo nego na samom Facebooku.
Da ne bude zabune, Facebook je i prije imao "neopozivo" pravo upotrebe svih objavljenih datoteka, fotografija i videosnimaka, a ovim izmjenama se to pravo njima garantuje i nakon što korisnik izbriše svoj profil. I to je, čini se, prelilo čašu. Mnogi korisnici, ali i teoretičari individualnih sloboda, u ovome su vidjeli dokaz za svoje teorije o povezanosti sistematskog prikupljanja ličnih podataka na društvenim mrežama sa nekontrolisanim nadzorom nad privatnim životom pojedinca. Svima je jasno da Facebook već vrši tzv. profiliranje (drugim riječima, prati svaku vašu aktivnost na platformi) kako bi vam sugerisao ljude koje možda znate ili grupe za koje biste mogli biti zainteresovani- naravno na osnovu onih ljudi s kojima već komunicirate, grupa u koje ste se učlanili i stranica koje posjećujete. Takvo nešto čine i druge internet platforme. G-mail vam skenira svaki vaš mail koji pošaljete tražeći ključne riječi na osnovu kojih vam onda odabiru reklame koje će se pojaviti uz vaš inbox. Kada takve mogućnosti postoje nije ni čudo da toliko ljudi sumnja u to da se po istom tom obrascu sve te informacije mogu i zloupotrijebiti. Jednostavno je teško biti nadohvat tolike količine informacija a ne posegnuti za njima. Poznato je da Facebook, koji je u djelomičnom vlasništvu Microsofta, već neko vrijeme traga za novim načinima izvlačenja profita iz ovog mega popularnog projekta.
Izmjena pravila korištenja koju je Facebook pokušao progurati išla je u pravcu maksimiziranja profita i u budućnosti, jer su nova pravila igre nalagala da korisnik više nikadne može izbrisati podatke koje je jednom postavio i da sve što ste ikada napisali ili postavili na Facebook ostaje tamo ili u vlasništvu ove kompanije. Većina onih koji su se usprotivili ovakvoj odluci i organizovali Facrebook (!) grupu Facebook Privacy bila je svjesna implikacija koje takva odluka može imati u budućnosti, jer im niko nije mogao garantovati da te informacije neće biti proslijeđene trećoj strani ili iskorištene na neki drugi način. Nije tajna da bi brojne marketinške kompanije mogle itekako kvalitetno iskoristiti podatke o tolikom broju korisnika i njihovim navikama.
Ova odluka je izazvala takve reakcije (prijavila se i grupa koja je prijetila kolektivnim brisanjem profila i napuštanjem Facebooka) da je direktor (CEO) i osnivač Mark Zuckerberg samo nekoliko dana kasnije odlučio poništiti nova pravila sve dok „kompanija ne razjasni kako se sve koriste podaci koji su na Facebook postavljeni“. Uzalud su bila Zuckerberu pojašnjenja kako je promjena bila potrebna kako bi Facebook nastavio objavljivati neophodne korisničke podatke i nakon što se profil izbriše, primjerice, ako je neko ostavio poruku na "oglasnoj ploči". I nakon odluke da se obustave izmjene pravila korištenja virtualna zajednica se nije smirila, jer niko nema garancije da se sve što objavite na nekoj od društvenih platformi neće tamo i ostati. Zato je savjet stručnjaka jednostavan: ne stavljajte na net ono što niste spremni halaliti i budite svjesni da nad onim što jednom postavite u virtualni svijet interneta, više nemate nikakvu kontrolu bez obzira na sva pravila privatnosti koja vam samo daju lažni osjećaj sigurnosti i kontrole.

Opasnost sa svih strana
Sve da možemo biti sigurni da vlasnici Facebooka i sličnih platformi neće zbog žeđi za profitom zloupotrijebiti vaše privatne podatke i utaliti ih nekoj marketinškoj firmi koja bi željela znati što više o vašim životnim navikama, opasnosti koje vrebaju sitne ribe u ogromnom virtualnom moru su nesagledive.
Informatički stručnjaci dugo upozoravaju kako su već neko vrijeme glavna meta napada internet hakera postale upravo društvene mreže poput Facebooka, MySpacea i Twittera. Fortinet, međunarodna kompanija koja se bavi informatičkim tehnologijama, još je početkom prošle godine, o čemu su pisali i regionalni listovi poput hrvatskog Lidera, upozoravala kako je 60 miliona korisnika Facebooka već bilo zaraženo instaliranjem aplikacije poznate kao Secret Crush, koja bi navodno trebala one članove Facebooka koji je instaliraju obavještavati o tome da je njihov profil privlačan nekom od drugih članova. Ono što korisnici nisu znali jeste da su pokretanjem tog programa ustvari instalirali zaraženi kod koji pri downloadiranju pokušava zaraziti korisnikov kompjuter spywareom Zangom. Ista firma je u istom prilogu upozoravala kako je već tada na istoj mreži bilo 1.800.000 korisnika sa programom koji im špijunira kompjuter, a koji toga nisu bili svjesni.
Osim toga što je Faceook sa 175 miliona korisnika kao druga po veličini mreža na internetu nakon MySpace-a, najprimamljiviji zalogaj za hakere, on je i plodno tlo za različite malverzacije. Tako nisu bili rijetki slučajevi lažiranja identiteta naročito poznatih ličnosti čije lične profile konstruišu treća lica kako bi ih, nerijetko kompromitovali. Čak se u izvještajima nekih američkih policijskih struktura navodi kako su sitni lopovi preko Facebookovog status reporta (kojim korisnik svakog trenutka može svojim prijateljima reći šta radi) prikupljali informacije o tome kada se ljudi ne nalaze u kući kako bi je opljačkali ili kako bi upratile kretanje i navike potencijalne žrtve.


A da ostanete bez posla?
Da na Facebooku vrebaju opasnosti kojih korisnici nisu ni svjesni uvjerila se i mlada Kimberley Swann iz Clactonu u Essexu koja je na Facebooku kukala kako joj je posao dosadan u marketinškoj tvrtki Kimberley Swann. Nedugo za tim, dobila je otkaz jer je njen šef vidio komentare, pozvao je u kancelariju i saopštio joj kako je otpuštena jer on „ne želi da se njegova kompanija povlači po vijestima". Već duže vremena brojne kompanije, ali i vladine institucije bore se da zabrane svojim korisnicima dangubljenje na sličnim sajtovima jer su, prema njihovom mišljenju, gubici milionski. Nije da su šefovi uvijek u pravu, ali iz ličnog iskustva svi mi znamo da što nam je koji Facebook prijatelj manje pritisnut poslom i obavezama, to je njegov profil češće osvježen i ažuriran.
Tako je, prema pisanju Podgoričkog lista"Vijesti", susjedna Crna Gora krenula stopama brojnih država svijeta koje su državnim uposlenicima zabranili dangubljenje na internetu za vrijeme radnog vremena. Prema toj odluci, ako zaposleni od 9 do 16 sati u toku radnih dana pokušaju otvoriti neku od stranica društvenog umrežavanja ili čak YouTube, na ekranu će im se pojaviti obavještenje administratora da im je pristup onemogućen.
Prema pisanju domaćih medija prva se na takvu mjeru u BiH odlučila Vlada Distrikta Brčko koje je svojim korisnicima pored Facebooka zabranila pristup i blogerskoj zajednici Blogger.ba.
Osim toga, sve češće su žalopojke korisnika Facebooka koji tvrde kako su bili suspendovani sa posla ili nisu dobili posao, jer je neko od odgovornih u firmi preko nekog zajedničkog frenda ili nekog nepoznatog prijatelja kojeg su prihvatili kao svog samo da bi raji pokazali koliko imaju prijatelja, doznali neke detalje iz privatnog života koje nipošto ne bi stavili u svoj CV, kao na primjer da im je duša dernečiti do kasno u noć, što su redovno potkrijepili ažuriranim fotografijama svakog dotičnog derneka.

Facebook- opasnost za nacionalnu sigurnost
CNN je sredinom prošle godine izvijestio kako je izraelsko ministarstvo odbrane društvenu web stranicu Facebook identificiralo kao najnoviju prijetnju nacionalnoj sigurnosti. Dužnosnici ministarstva su saopštili kako neki vojnici nesmotreno postavljaju svoje slike s tajnom opremom, unutrašnjosti kasarni i vojno osjetljivim lokacijama. Prema neimenovanom izvoru iz Ministarstva, vlada je čak sastavila i pravilnik o korištenju takvih stranica koji je, iako još nije zvanično odobren, već distribuiran među vojnicima, a prema kojem se, između ostalog, vojnicima dozvoljava pristup takvim stranicama sve dok ne otkriju da su pripadnici oružanih snaga ili dok ne počnu iznositi osjetljive informacije o onome što čine dok su na dužnosti.
Slične strahove su pokazali i u kanadskom ministarstvu sigurnosti koji su naročito zabrinuti za sigurnost 2 500 svojih vojnika raspoređenih u Afganistanu od kojih su zatražili da smanje prekomjerno korištenje interneta. "Pristaše El-Kaide također surfaju internetom i pretražuju 'Facebook' i druge internetske platforme za druženje... te, iako se to može smatrati pretjerivanjem, informacije pokupljene na tim 'sajtovima' mogu dovesti u opasnost vojnike i njihove porodice", prenosi CBC internu prepisku kanadske vojske koju je priopćila HINA. U istom prilogu se navodi i izjava brigadnog generala Petera Atkinsa da talibani s Facebooka skidaju informacije o broju poginulih na suprotnoj strani, te ocjene o taktici i toku bitaka što njima opet omogućuje osmišljavanje gerilske taktike.
Kanadski vojnici nisu odoljeli pa su tako objavili i svoje fotografije koje ne samo da otkrivaju njihov identitet već i lokacije na kojima su snimljene.

Projekat: paketici za djecu u mektebima u entitetu RS

Odlicna ideja, projekat Medzlisa IZ Bugojno, koji je realizovan ovih dana, a koji vase udruzenje, dzemat ili neformalna grupa moze implementirati.
Djeca u mektebima su skupila preko 2 000 paketica, koji su podijeljeni njihovim vrsnjacima u mektebima RS-a. Djeca su licno sa svojim imamima odnijela paketicima. Naglaseno je da se ne radi o humanitarnoj akciji, nego inicijativi koja za cilj ima povezivanja djece i mekteba. Osjecaj solidarnosti i pobjede nad egoizmom koji su djeca razvijala dok su se sedmicama medusobno natjecala ko ce kompletirati bolji paketic, zadiru u samu sustinu mektebskog odgoja i nesto su sto su roditelji bili spremni podrzati.

Pogledaj urnek na slici.

Somalija: zemlja gladi, gusara i nove generacije islamista

Piše: Muhamed Jusić

Somalija je već decenijima „zemlja na rubu humanitarne katastrofe“ u kojoj još od 1977. bukte konstantni sukobi različitih frakcija i gdje su se već četiri etniteta proglasili nezavisnim državama koje niko ne priznaje. Teško da će izbor novog predsjednika „umjerenog islamiste“ koji zbog katastrofalne sigurnosne situacije nije mogao biti izabran, nit položiti zakletvu u svojoj zemlji (nego je to učinio u susjednom Džibutiju), promijeniti išta u ovoj napaćenoj zemlji u kojoj vlada glad i u kojoj caruju samo gusari.

Otkad znam za sebe znam i za patnju naroda Somalije. Sjećam se kako su nam za vrijeme bivše Jugoslavije u školi i u supermarketima uvaljivali neke priznanice sa slikama izgladnjele djece iz Somalije i Eritreje, koja su i tada zbog suše i građanskog rata umirala od gladi. Od tada se ništa nije promijenilo. Nije da nije bilo pokušaja da se u Somaliji uvede red i da se uspostavi bilo kakva funkcionalna centralna vlast, ali su svi oni okončavali fijaskom. Čak su se i Amerikanci dobro opekli pokušavajući da urede Somaliju po svojoj mjeri. Kako vrijeme odmiče politička i vojna slika u Somaliji postaje samo složenija. Baš zato malo ko daje velike izglede za uspjeh i ovom posljednjem pokušaju da se uspostavi kakva-takva vlast i da se država ujedini, koji traje ovih dana i koji je počeo sa izborom novog somalijskog predsjednika.
Naime, prelazni parlament Somalije je na sjednici u Džibutiju izabrao bivšeg lidera islamističke političke organizacije Unija islamskih sudova Šejha Šerifa Ahmeda (Sheik Sharif Ahmed) da pokuša uvesti red u zemlju i da imenujući novog premijera deblokira put ka formiranju vlade nacionalnog jedinstva koja bi trebala zaustaviti ovaj posljednji u nizu građanskih ratova koji bukti još od 1991. Bivši predsjednik Abdullahi Yusuf Ahmed bio je primoran u decembru da podnese ostavku nakon što je pokušao smijeniti premijera čijim radom nije bio zadovoljan. Šejh Ahmeda danas mnogi na Zapadu, ali i u zemlji, smatraju umjerenim islamistom kojem se treba dati prilika. Mnogi od onih koji ga danas podržavaju su isti oni koji su činili sve da ga skinu sa vlasti kada je sa Unijom islamskih sudova 2006. na šest mjeseci stavio skoro čitavu južnu Somaliju pod svoju vlast i kada je skoro preuzeo vlast u Mogadišu. Tada su bili optuženi za saradnju sa Al-Kaidom i na sebe su zbog svog islamističkog opredjeljenja i insistiranja na uvođenju šerijata skrenuli pažnju ratoborne Bushove administracije koja je susjednoj Etiopiji, historijskom neprijatelju Somalijaca, dala u zadatak da uz njenu podršku uđe u Somaliju, protjera islamiste i spriječi ih da preuzmu vlast od posrnulog predsjednika Abdullaha Yusufa. Ovi su to i učinili poslavši u Somaliju između 8 000 i 15 000 svojih vojnika koji su uz finansijsku podršku, ali i podršku u naoružanju i obavještajnim informacijama iz SAD-a pregazili vojne formacija Unije.
Nakon što je došlo do smjene u Bijeloj kući i nakon što su shvatili da njihovo prisutstvo u Somaliji, iako je pomoglo Prijelaznoj federalnoj vladi, koju većina afričkih država priznaje kao nominalnog nositelja somalijskog suvereniteta, da opstane i da nastavi proces konsolidacije vlasti koji će, apsurdno ili ne, sada ponovo izabrali lidera UIS za predsjednika, samo jača otpor centralnoj vlasti, Etiopijske trupe su se odlučile povući. Pomoć koju je Prijelazna vlada dobila od neprijateljske i većinski kršćanske Etiopije sa kojom su Somalijci muslimani vodili nekoliko ratova oko Etiopiji pripojene muslimanske pokrajine Ogaden i u tom dijelu svijeta ne tako omiljene Amerike, bila je razlogom što je vlada iako je preživjela puč islamista, izgubila podršku naroda, koji ju je počeo smatrati produženom rukom okupatora za kojeg su tvrdili da se nikada neće povući. Međutim, Etiopija koja nije više mogla računati na neograničenu podršku nove administracije iz Washingtona, ali ni drugih afričkih zemalja koje su dok su to činile SAD podržavale etiopijsko prisutstvo u Somaliji, nije više bila spremna trpjeti sve teže i bolje organizovane napade pobunjenika koji su se protivili njihovom prisutstvu. Naročito se borbenim pokazala skupina poznata kao Šebab (Al-Shabaab ili mladići) koja je nekada bila vojno krilo Unije islamskih sudova i čija je vojna mašinerija skoro i dovela Šejha Ahmeda na vlast. Kada je Ahmed, koji je do tada bio njihov neprikosnoveni lider, odlučio uključiti se u politički proces i pokušati sklopiti neku vrstu dogovora sa različitim klanovima, gospodarima rata i sekularnim strankama Šebab koje je on indoktrinirao islamističkom ideologijom i dao im oružje u ruke okrenuli su se protiv njega tvrdeći da je izdao ciljeve Unije i da je počeo sarađivati sa okupatorima. Šejh Ahmed je tvrdio kao je najefikasniji način da se strane trupe povuku iz Somalije put pomirenja i saradnje, čak i sa neistomišljenicima među kojima su i oni protiv kojih su do jučer ratovali. Ovaj pragmatični stav nije naišao na odobrenje Šebaba, ali je u Washingtonu od saradnika Al-.Kaide preko noći postao „,mirotvorac“. Šebabi nisu odustali ot svojih tvrdnji o tome kao Ahmedov plan neće uspjeti čak ni kada su se etiopijske trupe povukle i kada je on izabran za predsjednika. U međuvremenu oni su preuzeli kontrolu nad brojnim lukama, skoro čitavim jugom i predgrađima Mogadišua i sada predvođeni dvojicom starijih džihadista Mukhtar Robowom i Hassan Turkijem prijete da svrgnu i svoga bivšeg lidera sa pozicije predsjednika, kao i vladu ukoliko je on zajedno sa predstavnicima sekularnih partija uspije oformiti. Iako Šejh Ahmed tvrdi da će imenovati komisiju ugledne uleme da sa njima pregovara i obećava im da će uvesti šerijat u državu, Šebab koji su pod utjecajem saudijskog selefizma (tzv. vehabizma) ne žele ni čuti za bilo kakve političke manevre konstantno ponavljajući da je jedino rješenje u vojnom preuzimanju države, razoružavanju „gospodara rata“i uvođenju njihove verzije šerijata.
Kako sada stvari stoje stvari neće ići lako ni za mlade džihadiste jer njihova nova interpretacija islama i šerijata nije baš naišla na oduševljenje. Tako je zabilježen, možda i prvi te vrste, oružani sukob između pristaša tradicionalnih sufijskih redova i novih selefija. Naime, pripadnici sufijske organizacije nazvane Ahlu-Sunna Wel- Jama`a odlučili uzeti oružje kako bi se zaštitili od ljudi koje nazivaju vehabijama i koje optužuju da im ruše turbeta njihovih šejhova i tekija za koje smatraju da su suprotne izvornom učenju islama. Ove naoružane sufije uspjele su u nekoliko navrata odbraniti grad Guriel, nekih 370 km od Mogadišua, od napada Šebaba protiv kojih su proglasili džihad.
Koliko je teška misija novog predsjednika i koliko su Šebabi ozbiljan protivnik, govori i činjenica da je dok je novi predsjednik slijetao na aerodrom u Mogadišuu njegova rezidencija pogođena sa nekoliko raketnih projektila.


U međuvremenu, humanitarna situacija je na rubu katastrofe. Prema izvještajima UN-a Somalija je danas humanitarnom krizom najgore pogođena zemlja svijeta. Preko milion ljudi je raseljeno samo zbog posljednjih sukoba. Petnaest posto stanovništva je gladno, dok su zdravstvene usluge vrlo ograničene, a kanalizacija i opskrba vodom vrlo oskudne. Procjenjuje se kako je na dnevnoj bazi pomoć potrebno dostaviti do nekih 3,2 miliona ljudi. Prema istim izvještajima 40 000 djece bi, ako se ništa ne poduzme, u nekoliko idućih mjeseci moglo umrijeti od neuhranjenosti i gladi. Da zlo bude veće iskustvo je do sada pokazalo da se sukobi intenziviraju svaki put kada dođe do nestašice hrane jer se sukobljeni klanovi počnu otimati oko nje i humanitarne pomoći. Istim razlozima se objašnjavaju i posljednje grčevite borbe za somalske luke jer svako onaj ko kontroliše luke, kontroliše i protok robe i humanitarne pomoći iz UN-ovog programa World Food Programme (WFP) čime postaje gospodar života i smrti u Somaliji. S obzirom da u državi željeznička mreža ne postoji, da se sva raspodjela humanitarne pomoći vrši cestovnim putovima koje niko ne održava i to preko teritorije iscjepkane u autonomne i nezavisne pokrajine lokalnih „lordova rata“ humanitarne organizacije već dugo vremena nisu u stanju dostaviti bilo kakvu pomoć najteže pogođenim krajevima. I kao da to nije dovoljno, glavni dio pomoći nikada i ne stigne do obala gladne Somalije jer brodove koji je prevoze otimaju brojni gusari, koji ne samo da otimaju hranu, nego i brodove za koje traže otkupninu, zbog čega humanitarne organizacije i UN ne mogu naći nikoga zainteresovanog da bez obzira na naknadu prevozi pomoć koja se gomila u svjetskim lukama.

Pirati sa Roga Afrike
Gusari koji u Adenskom zaljevu otimaju brodove najmoćnijih svjetskih kompanija tražeći za njihovo oslobađanje milionske otkupnine postali su jedan od najzanimljivijih globalnih fenomena. Iako su svi mislili kako su gusari stvar prošlosti i kao ćemo ih viđati samo na kino- platnima i u crtanim filmovima, oni su se naoružani ručnim protuoklopnim raketnim bacačima tipa RPG, teškim mitraljezima, kalašnjikovima i brzim brodicama vratili u našu realnost. A nije trebalo biti posebno maštovit pa se dosjetiti kako ispraviti dio „globalne nepravde“. Naime, dok stanovnici Somalije umiru decenijama od gladi i bolesti, ispred njihovog nosa prolazi značajan dio svjetskog bogatstva. Ogromni brodovi natovareni hranom i stvarima koje većina Somalijaca nikada nije ni vidjela bili su tu nadohvat ruke. Čudo je da se ti napadi nisu počeli dešavati i ranije. Ustvari i jesu, ali nisu bili ovako masovni i smjeli. Valjalo je zanat izučiti prvo na malim brodicama koje su prevozile humanitarnu pomoć. Nesigurni u to da će se uspjeti dočepati svog dijela kolača kada se on istovari na nesigurne plaže Somalije, oni smjeliji su se odlučili teret skrenuti i prije nego što dođe do obala. Malo- pomalo oni su postajali sve bogatiji, sve bolje opremljeni i sve odvažniji.
Vjerovatno najspektakularniji napad se desio 15. novembra prošle godine kada su somalijski pirati, 450 nautičkih milja od kenijskog grada Mombase, oteli saudijski supertanker Sirius Star. Ono što je bilo naročito spektakularno u ovom napadu jeste veličina broda, njegova vrijednost, ali i vrijednost tereta. Sirius Star je tanker težak poput tri nosača aviona, dug je tri stotine metara, a kada su ga oteli bio je natovaren s dva miliona barela sirove nafte ukupne vrijednosti oko 100 miliona dolara. Reuters je u januaru izvijestio kako su somalski pirati oslobodili brod nakon što je plaćena otkupnina od tri miliona dolara. Otmica saudijskog supertankera je još jednom skrenula svu svjetsku pažnju na opasnost savremenog piratstva u vrijeme kada se 90% svjetske trgovine još uvijek transportira morskim putovima, ali i otkrila tajne puteve utjecaja u unutar-somalijskom ratu.
Kada je vijest o otmici saudijskog tankera bila u svim novinskim izvještajima, arapski satelitski kanal Al-Džezira emitovao je ekskluzivni prilog iz Somalije na kojem se vide maskirani pripadnici paravojnih formacija Šebab kako, nakon što njihov vođa u kameru izjavio da oni neće dozvoliti da se otimaju muslimanski brodovi, iz istih stopa odlaze prašnjavim putem da navodno oslobode saudijski brod. Nedugo zatim Šebabi jesu pokrenuli seriju napada na luke u kojima djeluju pirati, da li da oslobode brod ili da prošire kontrolu, teško je znati. Međutim, puno bitnije od ovog jeftinog propagandnog medijskog trika jesu tvrdnje eksperata za taj region koji su mišljenja kako u svemu tome ima puno više od nastojanja Šebaba da se prikažu kao zaštitnici muslimanskih interesa i zagovornici neke njihove vizije vladavine prava prema kojoj se ne smiju otimati samo muslimanski brodovi. Oni tvrde kako su mladi, navodno odmetnuti, islamisti uistinu pokušali oslobodit tanker, jer su za to dobili instrukcije iz nedefinisanih centara moći iz bogate Kraljevine koji preko selefijskih vjerskih autoriteta koje ovi poštuju i uz svestranu finansijsku pomoć i upravljaju Šebabima. Ako su ove tvrdnje tačne, a ovo su prve javne indicije koje ti potvrđuju, onda bi ionako složena politička situacija u Somaliji postala još složenija i samim time teža za riješiti.
Jedno je sigurno: dok je god situacija u Somaliji onakva kakva jeste, teško da će se moći riješiti problem piratstva u Adenskom zaljevu. U međuvremenu, 16 000 brodova koliko godišnje prođe tim vitalnim pomorskim koridorom, ili 12% svog tereta koji plovi morima, morat će starim putem oko Afrike ili pod jakom pratnjom vojne mornarice neke od zapadnih sila- kao što to čine danas.

Obamina pružena ruka muslimanima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod- br. 4/894)

Ovaj tekst su objavile i kolege na H -Alteru Obama pružio ruku muslimanima?

Svojom odlukom da prvi službeni intervju nakon što je zvanično postao predsjednik SAD-a da jednoj arapskoj satelitskoj TV stanici Barack Hussein Obama je, kako tvrde njegovi najbliži saradnici, htio poručiti da želi uspostaviti nove odnose s arapskim i islamskim svijetom – „odnose koji se temelje na međusobnom poštovanju i obostranim interesima“. Ovaj simboličan gest dobre volje je moguća naznaka jedne nove američke politike prema tom dijelu svijeta, koju je Obama najavljivao tokom svoje predizborne kampanje, ali je još uvijek daleko od stvarne promjene. Obama je intervjuom Al-Arabiyi (u vlasništvu Saudijaca, ali sa sjedištem u Dubaiju) pokazao ono što o njemu već svi znamo. On je dobar govornik, izrazito obazriv, taktičan i neko ko zna pogoditi u srž problema. Međutim, kao i u drugim problemima s kojima je suočen na poziciji prvog crnog stanovnika Bijele kuće, to nije dovoljno da se promijeni realna situacija na terenu. Nadahnuti govori ništa ne rješavaju osim što ulijevaju nadu da bi njih, u dogledno vrijeme, mogla početi pratiti i djela. Složit ćemo se; za početak je i to dobra vijest.

Može li doći do ozbiljnog zaokreta?
Međutim, za pravi preokret potrebno je puno više od dobrih govorničkih sposobnosti. Potrebne su efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju muslimanskog svijeta to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD-e morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu. Što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore zadnja ispitivanja američke javnosti koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.
Za takve odluke treba hrabrosti. Jednom riječju, jako teško će biti Americi da popravi svoje odnose sa muslimanskim svijetom sve dok se u tom dijelu svijeta ponaša kao imperija ili neka nova kolonijalna sila.

Da li će sve završiti na medijskoj kampanji?
Ono čega se svi plaše jeste da se Obamino obećanje o promjeni završi samo na medijskoj kampanji. Ako nam je osam godina administracije Georgea W. Busha išta pokazalo, onda je to da se odnosi između Amerike i muslimanskog svijeta ne mogu mijenjati samo medijskim kampanjama i propagandom, nego suštinskim zaokretom u odnosu u međunarodnoj politici. Nakon 11. septembra 2001. administracija neokonzervativnih ideologa nespremna da prizna dosadašnje pogreške u odnosu Amerike prema muslimanskom svijetu krenula je od pretpostavke kako je jedini problem to što „arapska i muslimanska ulica“ ne poznaju dovoljno američko stajalište. Zbog toga je pokrenuta medijska mašinerija koja je uz milijarde dolara finansijske podrške trebala uvjeriti muslimanske zemlje kako je Amerika prijatelj muslimanskih naroda bez da se otvoreno počne razgovarati o problemima i razlozima nezadovoljstva i nerazumijevanja među liderima, ali i narodima Amerike i muslimanskog svijeta. Osnovana je američka radio stanica na arapskom jeziku Sawa i satelitska televizija Al-Hurra. Kada je Al-Hurra koja je zamišljena da bude jedini istinski slobodni i objektivni medij u arapskom svijetu počela neovisno voditi uređivačku politiku i kada su se preko nje počeli emitovati stavovi i mišljenja koja se nisu podudarala sa zvaničnim stavovima Washingtona, uslijedile su smjene i uvođenje cenzora. U isto vrijeme u potpunosti su iskorišteni potencijali radija Glas Amerike na arapskom jeziku i jezicima drugih muslimanskih nacija, pa čak od Kongresa uređivački neovisnog radija Slobodna Evropa. Nisu bili rijetki slučajevi naručenih tekstova i kolumni koji su osvitali u arapskoj štampi, a čiji su autori kvalitetno bili nagrađeni od američke ambasade u toj zemlji. Međutim, ni svi ti napori kao ni angažman Bushovih heavyweight-a poput Charlotte Beers i Karen Hughes na tom poslu nisu dali nikakve rezultate u nastojanju da se američka politika takva kakva je “proda“ muslimanskom i arapskom svijetu.
Teško je povjerovati da će i Obama imati više uspjeha ako se ograniči samo na medijsku propagandu i ako ne bude riječi pratio odlukama i stavovima svoje administracije.

Pokazivanje pragmatičnosti
U svom intervjuu Obama je pokazao ako ništa ono pragmatičnost i iako nije najavio nikakve spektakularne promjene jeste postavio kvalitetne temelje za jedan novi pristup koji se, ako ništa drugo, sigurno razlikuje od onog dosadašnjeg.
Tako je već u početku priznao da su Sjedinjene Države u prošlosti činile greške u tom dijelu svijeta, ali da nema razloga zašto američki odnosi sa muslimanskim svijetom ne bi mogli biti obnovljeni na nivo na kojem su nekada bili. Prihvatio je i to da je jedna od dosadašnjih grešaka bila to što Amerika nije dovoljno slušala i što je kada je riječ o rješavanju bliskoistočnih pitanja, veoma često počinjala izdavanjem naredbi. Ovo je bez sumnje značajan otklon od dosadašnje Bushove politike koja se vodila pod parolom „ili ste uz nas ili protiv nas“.
Obama je tokom intervjua govorio o svojim muslimanskim korijenima, naglašavajući da zbog muslimanskih rođaka i činjenice da je živio u muslimanskim državama, među kojima je i najveća, Indonezija, ima dobru poziciju da premosti razlike između dvije kulture. Ovaj put je, za razliku od predizborne kampanje kada se u strahu da ne izgubi glasove islamofobičnih rednecka, najradije nije prisjećao svojih muslimanskih korijena¸ itekako bio spreman ukazati na taj dio svoje biografije.
Ovom prilikom je istakao i to kako je“tokom svih putovanja po muslimanskim zemljama shvatio da bez obzira na vjeru - u Americi žive muslimani, Jevreji, hrišćani i ateisti - svi ljudi imaju iste nade i snove.“
„I moj posao je da američkom narodu prenesem da je muslimanski svijet pun izvanrednih ljudi, koji jednostavno žele da žive svoj život i da im djeca bolje žive. Moj posao je i da saopštim muslimanskom svijetu da Amerikanci nisu neprijatelji.”- kazao je između ostalog Obama.
Da pred Obamom nije nimalo lahak posao pokazuje i to da je samim odabirom televizije kojoj će dati intervju protiv sebe okrenuo medijskog giganta u arapskom i muslimanskom svijetu Al-Jazeeru koja je, bijesna zbog toga što ju je Obama zaobišao i dao intervju konkurentskoj televiziji, u potpunosti ignorisala njegov intervju u svom izvještavanju tog dana. Osim toga mnogima u regionu, ali i u samim Sjedinjenim Državama, nije u interesu da Obama uspije i da dođe do normalizacije odnosa između Amerike i muslimanskih zemalja. Ali to je već druga priča.
Na kraju svog izlaganja predsjednik Obama je podvukao kako planira da ispuni svoje obećanje da se uskoro obrati muslimanskom svijetu iz jedne od njegovih prijestolnica. Obama je također ponovio da je spreman da razgovara sa Iranom i najavio da će njegov tim uskoro početi da radi na osnovama za kontakt dvije države. Obećao je da će se njegova administracija ponovo angažovati u mirovnim pregovorima o miru između Izraela i Palestinaca i u tom smislu je čak i pohvalio saudijsku inicijativu (koju je Bushova administracija sve ove godine ignorisala) za arapsko-izraelski mir kao kvalitetnu osnovu i hrabar potez. Ostaje da se vidi koliko će djela njegove administracije pratiti njegove riječi.

Šta će se desiti kada se Amerikanci povuku

Ima li Iraka poslije Obame

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 265.)

Posljednji organizirani izbori u Iraku daju nadu sa bi se politička situacije u ovoj zemlji mogla normalizirati. Osim nekoliko incidenata izbori su prošli dobro, mnogo bolje nego oni iz 2005. godine. Pred Obamom je veliki ispit: da li će i kojm brzinom će ostvariti svoje obećanje o izlasku iz Iraka, mada je svima jasno da Amerikanci nikada neće napustiti ovu strateški vrlo važnu poziciju.



Novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama želi ostati dosljedan svome predizbornom obećanju o povlačenju američkih trupa iz Iraka u periodu od 16 mjeseci. Međutim, uvijek je lakše reći nego uraditi. Situacija u Iraku je sigurnosno bolja, ali politički krhka i prijevremeno povlačenje američkih trupa bi moglo kompromitovati proces pomirenja i izgradnje nacije jer niko nije siguran šta će se uistinu desiti kada se američke trupe povuku.
Čini se da su rizika svjesni i u Obaminoj administraciji, jer ne žure sa donošenjem konačne strategije, iako javnosti ne žele pokazati da predsjednik ponovo razmišlja o realizaciji onoga što je tako eksplicitno obećao tokom predizborne kampanje. Tome u prilog govori i izjava ministra odbrane Roberta Gatesa o tome kako je Pentagon pripremio za predsjednika Obamu niz opcija u vezi s povlačenjem američke vojske iz Iraka, te da će se odluka donijeti nakon sastanka predsjednika Obame s vrhom oružanih snaga. Na tim će sastancima biti raspravljene sve opcije, rekao je Gates: "Radimo na nizu alternativa. Jedna od njih je dovršiti posao koji sada rade radni timovi na nivou brigada, nakon čega – a u roku od 16 mjeseci - slijedi transformacija prema pružanju pomoći Iračanima. Nakon toga, u različitim intervalima, povlače se pojedine postrojbe. Predsjedniku ćemo svaku alternativu predočiti zajedno s procjenom rizika, koji ih prate." – izjavio je Gates a prenijela FENA i druge svjetske agencije.
U svakom slučaju, odluka će morati biti njegova i on će je morati donijeti balansirajući između preporuka generala sa terena i pritiska javnosti kojoj je obećao da će Ameriku izvući iz iračkog živog blata i okončati Bushovu avanturu koja je do sada američke porezne korisnike koštala milijarde dolara i u kojoj je prema statistici Associated Pressa živote izgubilo 4230 američkih vojnika, dok žrtve plaćenika iz različitih privatnih agencija i iračkih civila niko nije nikada ni prebrojao.

Realizaciju Obaminog obećanja o povlačenju iz Iraka u roku od 16 mjeseci, dakle, do maja 2010, otežava postojanje Sigurnosnog sporazuma kojeg je dogovorila ranija administracija Georgea Busha sa iračkom vladom Nouri el-Malikija. Naime s obzirom da je UN-ov mandat prema kojem su američke i druge međunarodne trupe bile raspoređene u Iraku isticao 1. januara 2009, Bushova administracija bila je prisiljena postići dogovor sa Iračanima o uvjetima njihovog daljnjeg ostanka u Iraku i karakteru njihovog angažmana. Bio je to sigurno jedan od mukotrpnijih diplomatskih procesa pregovaranja u ovom desetljeću oko kojeg su se lomila brojna koplja. Mnogi su vjerovali kako će to biti još jedan debakl Bushove administracije. Vlada Nouri el-Malikija je morala pokazati svojoj javnosti da nisu obični američki pijuni i da mogu „prisiliti“ Amerikance na ustupke. U isto vrijeme, oni su se plašili preranog američkog povlačenja. Sve je u tom ugovoru bilo sporno, od toga da se američki vojnici izuzmu od odgovornosti pred lokalnim sudstvom, do angažmana paravojnih privatnih formacija (poput kontraverznog Blackwatera), kao i američko obećanje da se iračka teritorija neće koristiti za napad na neku od susjednih država. Ova zadnja tačka je naročito bila bitna za Iran i Siriju koje su činile, i još uvijek čine, sve da istjeraju Amerikance iz svog dvorišta, pa makar to bilo i preko tijela iračkih civila. Prema pisanju New York Timesa upravo je strah od reakcije Iračana spriječio Amerikance da daju zeleno svjetlo Izraelu da preko iračkog zračnog prostora izvede napad na iranska nuklearna postrojenja. Na kraju je ipak postignut kompromisni dogovor prema kojem će se sredinom 2009. iz Iraka povući borbene jedinice američke vojske, a do 2011. doći će do potpunog povlačenja. To znači da se Obamin plan mora uklopiti u ovaj okvir.
Prema mišljenju penzionisanog generala Brent Scowcrofta, inače bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost u administracijama predsjednika Geralda Forda i George H. W. Busha, koje je iznio u intervjuu novinaru Glasa Amerike Andre de Nesneru moguće je postići kompromis između Obaminog predizbornog obećanja i postojećeg američko-iračkog sigurnosnog dogovora. U tom intervju on kaže: "Mislim da je to izvodljivo. To zaključujem prema dogovoru koji imamo s Irakom kao i po Obaminim nedavnim izjavama da će poslušati što kažu komandanti na terenu i da će još jednom preispitati situaciju. Mislim da to ostavlja dovoljno prostora za donošenje odluka u skladu sa razvojem situacije na terenu. Moje je lično mišljenje da određivanje rokova nije dobra ideja, te da odluka o povlačenju mora ovisiti o situaciji u samom Iraku. Vojni komandanti već su dali Obami novu procjenu situacije. Dakle, moje je mišljenje da ta dva roka neće biti teško uskladiti."
Obama u svakom slučaju može stvoriti dosta manevarskog prostora pukim preimenovanjem borbenih jedinica u neborbene, kojima će se dati različite neborbene misije, kao što je nastavak obuke iračkih trupa, čime će moći reći da je povukao sve borbene trupe, a ipak će se osigurati da što duže zadrži američko vojno prisustvo u slučaju da stvari krenu u pogrešnom pravcu.
Strah od rokova
Svaku priču o određivanju tačnih rokova potpunog povlačenja Amerikanaca iz Iraka pratio je strah od posljedica koje bi takva odluka mogla imati na terenu. Naime, svi su se u Pentagonu, ali i mnogi u Iraku, plašili da bi to ohrabrilo teroriste i one koji ne žele vidjeti uspjeh Amerikanaca u Iraku, niti razvoj demokratije u toj zemlji i regionu. Ne treba biti nešto posebno maštovit pa da se zaključi kako bi se mogle pojaviti desetine političkih i vojnih organizacija koje bi, kako se bliži datum američkog povlačenja, pokrenule kampanju napada na američke trupe ili izvele nekoliko spektakularnih napada kako bi sebe predstavili kao nekog ko je istjerao Amerikance i oslobodio Irak. Ništa manje niko nije mogao biti siguran da se neće desiti sasvim suprotan scenario prema kojem bi se militanti samo pritajili nekoliko mjeseci dok se Amerikanci ne povuku, a onda počeli stvarati prave probleme slabašnim iračkim sigurnosnim snagama.
Možda baš zato i Obama toliko taktizira nadajući se da će mu ljudi na terenu posvjedočiti kako su iračke trupe spremne preuzeti odgovornost za sigurnosnu situaciju u svojoj zemlji i kako je došlo do stabilizacije političke situacije. Za sada, barem prema izvještajima Pentagona, iračke trupe imaju spremnost od 90 % da samostalno izvode vojne operacije. Onih deset posto se odnosi na podršku iz zraka jer je planirano da tek sredinom 2010. Iračani mogu uspostaviti „samodostatne vazduhoplovne snage“. Ali više puta u nekoliko zadnjih godina se pokazalo kako je ta nova iračka vojska podložna sektaškom cijepanju. U nekoliko ključnih momenata se pokazalo da većina iračkih vojnika pokazuje veću lojalnost prema svom plemenskom, sektaškom ili nacionalnom porijeklu, nego prema zastavi domovine. Kada god se do sada desilo da irački vojnici poslušaju naređenja svojih plemenskih vođa ili ajatullaha umjesto svojih komandanata i kada su svoje oružje predavali onima protiv kojih su trebali da se bore (operacije u Basri, Sadr Cityu i Al-Anbaru su to pokazali), američke trupe su bile tu da završe bitku.
U slučaju da politički proces u budućnosti zakaže, a upravo je krhka politička a ne sigurnosna situacija najveći problem današnjeg Iraka, niko ne može garantovati da se iračka vojska preko noći ne pocijepa po sektaškim šavovima.
Zato se jako puno nade polaže u izbore koji se trebaju organizovati ove godine jer bi oni trebali pokazati da li je došlo do normalizacije političke situacije i da li je društvo spremno za nastavak procesa demokratizacije. Zato je ideja u svim planovima za povlačenje iz Iraka bila da se zadrže borbene trupe u punom kapacitetu u 2009. jer se u ovoj godini i početkom 2010. trebaju da održe tri vrste izbora: pokrajinski, lokalni i opći izbori.

Da će od rezultata izbora, ali i toga kako će oni proteći, zavisiti i dinamika američkog povlačenja govori i izjava Brent Scowcrofta u istom intervjuu Glasu Amerike koji je rekao: "Vojna se situacija odvija vrlo dobro, no politička je situacija još uvijek vrlo krhka. Među sunitima, Kurdima i šiitima još je uvijek dosta netrpeljivosti i nepovjerenja, čak i među samim sunitima postoje unutarnje poteškoće. Oni pokušavaju riješiti neke od tih problema. Lokalni i regionalni izbori koji će biti održani ove godine mogli bi pomoći u rješavanju problema, ali bi ih mogli učiniti još i gorima."
Ako je suditi prema tome kako su prošli prvi izbori u ovoj godini, oni za pokrajinska vijeća, koji su održani u subotu 31.1.2009. Irak je na dobrom putu da se situacija tamo normalizuje. Za razliku od onih održanih 2005. kada je izbio pravi građanski rat i kada su suniti bojkotovali izborni proces kao i pristaše šiitskog ajatulaha Mukteda es-Sadra ovi izbori su prošli skoro bez incidenata. Jedini prijavljeni incidenti dogodili su se u Sadamovom rodnom gradu Tikritu gdje je palo nekoliko minobacačkih granata, ali ozlijeđenih nije bilo. Drugi se zbio u Sadr Cityu, siromašnom šiitskom dijelu Bagdada kojim suvereno vlada Mukteda, gdje su irački vojnici kako bi sačuvali red i mir jednu osobu ubili, a jednu ranili. U svakom slučaju za iračke uslove i u poređenju sa 2005. kada značajan broj biračkih mjesta nije ni otvoren, reklo bi se bez incidenata.
Ali sve je to još daleko od konačnog uspjeha jer, iako su izbori proglašeni uspješnim evidentirana su brojna zastrašivanja, pa čak i ubistva u predizbornoj kampanji. Ono čega se svi plaše više od samog toka izbora jesu rezultati koji će zvanično biti objavljeni za mjesec dana. Naime, sigurno je da će mnoge frakcije biti nezadovoljne rezultatima i svi se plaše da li će se oni pomiriti sa gubitkom ili će se ponovo okrenuti nedemokratskim i nepolitičkim (a to obično znači vojnim) metodama kako bi zaštitili svoje interese i poziciju koju imaju u društvu, što bi Irak ponovno gurnulo u nove sektaške sukobe i haos.

Teško je povjerovati da će se Amerikanci ikada u potpunosti povući iz Iraka. Oni će tamo u najmanju ruku zadržati neku vrstu neborbenog vojnog prisustva, ako ništa ono onakvog kakvo imaju u nekim susjednim arapskim državama. O „političkom i ekonomskom“ povlačenju sigurno neće biti ni govora, jer je Amerika previše uložila u Irak da bi tek tako digla ruke od njega. Ono čega se Amerikanci naročito plaše jeste da će Iran nakon što se oni povuku proširiti svoj utjecaj na Irak. To se, svima je to već jasno, dobrim dijelom već desilo s obzirom na šiitsku većinu i činjenicu da je većina Sadamovih oponenata, a danas ključnih političkih lidera Iraka (poput samog El-Malikija), godinama uživala podršku i mentorstvo Irana. Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost prisjetit ćemo se kako je Amerika davala neupitnu podršku Sadamu u njegovom ratu protiv Irana upravo zato što je on bio garant da se iranski utjecaj neće širiti u arapskim zemljama i da neće doći do „izvoza“ islamske revolucije.
Iz istih razloga se Amerika protivi ideji raspada Iraka na kurdski, sunitski i šiitski dio jer bi u tom slučaju najveći dio Iraka sa šiitskom većinom neminovno postao lak zalogaj za susjedni Iran.
U svakom slučaju od toga šta će se desiti u Iraku nakon američkog vojnog povlačenja iz te prirodnim i drugim resursima bogate zemlje zavist će ne samo budućnost njegovih stanovnika, nego i čitavog regiona. Ako bi se desilo da se Irak pretvori u prvu istinsku arapsku demokratiju, što je bio i osnovni naum neokonzervativaca u Bushovoj administraciji kojim su pravdali početak rata, to bi sigurno pokrenulo proces daljnje demokratizacije arapskom svijeta. Ako se stvari otmu kontroli i Irak sklizne u novi haos za sobom će povući i čitav region. Zato na Obami nije nimalo laka odluka.

Druga godišnjica Saddamovog pogubljenja

Ko se sjeća dželata još

Piše: Muhamed Jusić (Start- br. 264.)

Ove godine, za razliku od prošle, godišnjica pogubljenja iračkog predsjednika Saddama Huseina je prošla skoro neprimijećeno. Prošle godine, kada se obilježavala prva godišnjica bilo je sasvim drugačije. Svi svjetski mediji su prenijeli vijest kako su stotine Saddamovih pristaša položile cvijeće na njegov grob i organizovale proteste širom Iraka. Izraza podrške i sjećanja na Saddama nije nedostajalo ni u nekim drugim arapskim zemljama, a naročito na palestinskim teritorijama i u njihovim izbjegličkim kampovima, gdje ga je većina još uvijek smatrala arapskim herojem.
Međutim, ova godina je pokazala da nije trebalo dugo da i kod najtvrdokornijih pristaša splasne euforija i da napokon većina njih shvati o kakvom monstrumu se radilo. Tome su u dobroj mjeri pomogli javni sudski procesi koji su se vodili, i koji se vode, protiv prvih Saddamovih saradnika iz Bas partije tokom kojih su isplivali detalji o nekim od najstravičnijih pokolja nad nedužnim civilima u historiji Iraka. Istinskoj valorizaciji lika i djela Saddama Huseina doprinijelo je javno medijsko svjedočenje njegovih žrtava, ali i najbližih saradnika, o tome šta se zaista dešavalo u vrijeme njegove vladavine. Među najmarkantnijim svjedočenjima bilo je ono Hamida el-Džaburija, bivšeg ministra informisanja, vanjskih poslova i u jednom periodu šefa Saddamovog kabineta koji je na satelitskoj televiziji El-Džezira u nekoliko nastavaka svjedočio o okrutnosti Saddama prema neistomišljenicima, ali i prema njemu najbližim ljudima.

Strah i trepet arapske ulice
Prije nego što je svrgnut s vlasti o zločinima basističkog režima u Iraku se malo znalo. Bila je to neka vrsta urbane legende na arapskoj ulici. O Saddamu sam od iračkih prijatelja u kafani pored Jordanskog univerziteta slušao priče koje su graničile sa zdravim razumom. Tada sam po prvi put čuo detalje o njegovom djetinjstvu, mladosti i dolasku na vlast, za koje ću kasnije u tekstovima ozbiljnih analitičara saznati da ih je sam artikulisao i suptilno promovisao, jer su se uklapale u njegovu viziju sebe kao po svemu posebnog vladara. Čuo sam kako je u Tikritu još u ranom djetinjstvu ostao bez oca i kako ga je očuh zlostavljao, kako je živio u maloj kući od blata, privređujući prodavanjem voća na željezničkoj stanici pruge koja je vodila za Bagdad, kako je kao dječak pobjegao od kuće ukrcavši se na voz, koji ga je odveo njegovom dajdži u Bagdad o kojem mu je majka toliko pričala. Upravo će njegov dajdža, tada visoki dužnosnik ilegalne Bas partije ostaviti neizbrisiv trag na budućeg neupitnog lidera Iraka. Pričalo se kako je, još kao dječak, od dajdže dobio zadatak da pogubi lokalnog vođu komunističke partije, koji je predstavljao prepreku utjecaju Basa. U to vrijeme samo dječak, Saddam je hicima iz pištolja iz mase, kako se kasnije sam hvalio, u smrt poslao prvog svoga neistomišljenika. Niko nije sumnjao na njega, i on je za svoj prvi zločin prošao nekažnjen.
U tada nestabilnom Iraku Saddam će nastaviti svoju borbu za vlast i ideale arapskog socionacionalizma, odrađujući najprljavije poslove za svoga dajdžu i Bas partiju. 1959.godine mladi Saddam je lično učestvovao i bio čak i ranjen u neuspjelom pokušaju atentata na generala Abdulkerima Kasima, prvog predsjednika Iraka nakon svrgavanja monarhije. Zbog ovoga je u odsustvu bio osuđen na smrt, te je spas našao u Egiptu i njegovom režimu koji mu je dao azil i stipendiju, prvo da završi srednju školu, a zatim i da upiše studij prava na Kairskom univerzitetu .
Da su tačne predstave o tome da je Saddam smišljeno gradio mit o sebi kao nepokolebljivom i beskrupuloznom borcu za svoje ideale, govori i činjenica da je od svoga učešća u neuspjelom pokušaju atentata napravio čitav ep. Čak je unajmio i poznate režisere holivudskih akcionih filmova kako bi na filmskom platnu ovjekovječio taj, po svim mjerilima zdrave logike, teroristički čin. Priču o tome kako je u bijegu od progonitelja ranjen preplivao Tigris, pretvorio je u redovni godišnji sportski ritual. Spomenuta patetična farsa od filma se redovno vrtjela na nacionalnoj iračkoj televiziji do same američke okupacije zemlje, a i danas se nerijetko mogu vidjeti snimci Saddama koji pliva u nabujaloj rijeci, dok ga nekoliko desetina metara iza prate svi oni koji nešto znače u Iraku a znaju plivati.
O njegovom boravku u Egiptu ispredane su ništa mane pompezne priče.

Njegovih pet minuta
Nakon što je Bas partija u revoluciji 1968. preuzela vlast, Saddam je postao potpredsjednik vladajućeg Revolucionarnog komandnog vijeća. U tom periodu uspio je kao šef tajne obavještajne službe instalirati paralelan sistem upravljanja državom, a kada je 1979. odlučio da je došlo vrijeme da i formalno preuzme vlast u svoje ruke, bilo je dovoljno da tadašnjem predsjedniku Iraka kaže da se povuče, što je ovaj, svjestan činjenice da već odavno Saddam de facto upravlja Irakom, i učinio.
U historiji političke diktature ostat će zabilježene video snimke koje je emitovala iračka državna televizija, na kojima u direktnom TV prijenosu Saddam postavlja nova pravila igre i otpočinje ono što je i dotada već bila vladavina željeznom rukom nad iračkim narodom. Na kongresu Bas partije, nakon što je bio potvrđen za predsjednika države i partije, Saddam pravi spektakularan uvod u period njegove tiranije koji prenosi nacionalna televizija. Apsurdno je da će i posljednji čin Saddamove predstave biti emitovan preko TV signala iste te televizije. Naime, tog dana koji će se duboko urezati u sjećanje svih Saddamovih savremenika, dana kada je postao neprikosnoveni vladar nad svakim Iračaninom, ovaj četrdesetdvogodišnjak će, teatralno pušeći kubansku cigaru, neumoljivim glasom čitati spisak onih koji predstavljaju opasnost po iračku državu. Na toj crnoj listi se odreda nalazila krema iračkog društva, među kojom i mnogi dotadašnji Saddamovi najbliži stranački saradnici i prijatelji. U isto vrijeme, mišićavi obavještajci odvodili su jednog po jednog prozvanog „državnog neprijatelja“. Nakon toga, Saddam prelazi na imena onih koji su mu „sumnjivi“, istovremeno tražeći od prisutnih da se izjasne o cijeloj stvari. Oni su, nesumnjivo prestrašeni, odobravali i klicali njegovo ime, u strahu da ne budu prozvani. Tako se scena proglašenja predsjednikom pretvorila u mučno i od straha gromoglasno skandiranje Saddamovog imena. Većina onih koji su udaljeni iz sale nikada više nije viđena, a preživjeli su samo malobrojni, koji su, po već oprobanom receptu sijanja straha među iračkim masama, pušteni na slobodu da svjedoče o stravičnoj torturi iz Saddamovih kazamata. Taktika zastrašivanja masa kroz smišljeno doziranje glasina o nemilosrdnosti Saddamovih isljednika i njega lično, stvarala je mučnu atmosferu straha koja je u šoku i paralizi držala čitavo iračko društvo. Tako su se dugo nakon pogubljenja istaknutog šiitskog autoriteta Ayatollaha Mohammad Baqir As-Sadra po svim džamijama, ne samo Iraka, nego i susjednih zemalja, kružile priče o brutalnoj torturi i smrti kojoj je bio izložen tada već ostarjeli i neprikosnoveni autoritet iračkih šiita. Kasnije će se ispostaviti da su te priče planski plasirane od strane iračke obavještajne službe. Pričalo se kako su u istražni zatvor doveli njegovu sestru, Aminu Sadr bint al-Huda, koja je silovana i obješena pred njim. Nakon što je i sam bio fizički zlostavljan i maltretiran, naposljetku je zakovan za pod i usmrćen tako što mu je zapaljena duga staračka brada. Jedina njegova krivica je bila što je svojim autoritetom predstavljao potencijalnu konkurenciju Saddamovoj apsolutističkoj vlasti, a njegova smrt je poslužila da se pod kontrolom i daleko od javnog i političkog života drže većinski irački šiiti. Ta kolektivna trauma i kult nemilosrdnog vođe je omogućavala Saddamu da neprikosnoveno vlada Irakom okružen, ne kako se to danas kaže manjinom arapskih sunita, nego skupinom slijepih egzekutora iz najbliže porodice i uboge sirotinje iz rodnog Tikrita koji su preko noći postajali gospodari života i smrti. Čak ni oni, uključujući i najbliže članove njegove porodice, nisu bili sigurni da će ostati van domašaja paranoidnog Saddamovog straha koji je u korijenu gušio bilo kakve naznake nečega što bi mu moglo predstavljati konkurenciju. Priče o tome kako je kažnjavao neposlušnost svojih sinova, zetova, najbližih saradnika od kojih su mnogi bili javno pogubljeni ili stradavali pod nerazjašnjenim okolnostima, još više su podgrijavale strah iračkih masa od sveprisutnog i okrutnog Saddama.

Duga lista zločina
Da je kojim slučajem bilo moguće da Saddam odgovara za suludi rat kojeg je, uz svestranu podršku SAD-a, zemalja Perzijskog zaljeva i nekih drugih arapskih lidera, vodio protiv Irana, vjerovatno bi i to bilo dovoljno za još jednu smrtnu kaznu. Međutim, Saddamu je glave došao zločin nad šiitima kojeg je 1982. godine počinio u gradu Dudžejl. Tada je u odmazdi za pokušaj atentata na njega ubijeno 148 šiitskih dječaka i muškaraca.
Također, Saddam je trebao odgovarati i za brojne druge dosad evidentirane zločine počinjene za njegove vladavine, među kojima su hiljade pobijenih šiita na jugu Iraka, koji su stradali u pobuni nakon Zaljevskog rata 1992. Jedan od najstravičnijih zločina koji mu se stavlja na teret, a za koji nije odgovarao, je trovanje bojnim otrovima oko 5 000 Kurda, većinom žena i djece u gradu Halebdža na sjeveru Iraka. U ovom smrtonosnom pohodu iračke avijacije na bespomoćna kurdska sela ranjeno je oko 10 000 ljudi. Tu je i jeziva operacija El-Enfal u kojoj je između 1987. i 1988. ubijeno, prema evidenciji obje strane, preko stotinu hiljada Kurda, a daleko više raseljeno. Tu je i agresija na Kuvajt i zločini koje su Saddamove trupe počinile u ovoj susjednoj zemlji. Pojedinačne i individualne tragedije brojnih neistomišljenika režima, ali i onih koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme niko nije sistematski evidentirao.
Kada znamo za Saddamove manipulatorske sposobnosti i činjenicu da mu u cilju ostanka na vlasti ništa nije bilo sveto, kao ni zabranjeno, ne možemo a da ne posumnjamo u iskrenost njegovog pokliča pred samo pogubljenje: „Allah je najveći. Nacija će pobijediti. Palestina je arapska.“
Da kojim slučajem bezbroj puta nije posezao za sličnim manipulatorskim potezima, ova rečenica koja je očito bila namijenjena historiji vjerovatno bi ostavila dubok trag na arapskoj ulici. Ali, kada se prisjetimo da je lično, iako do tada otvoreni ateista, vlastitom rukom dopisao Allahu ekber na državnu zastavu, kada je shvatio da mu i vjera može poslužiti da učvrsti svoju poziciju na vlasti, tada njegova posljednja izjava gubi svaki kredibilitet. Sličnih primjera iz njegovog života ima napretek. Od toga da je dao ispisati tekst Kur`ana krvlju, što je prema islamskoj tradiciji bogohulno, jer se krv smatra nečistom, do toga da je, prvi put kada je ušao u džamiju da javno obavi molitvu, unio nejasnoće u muslimansku javnost, koja je, zbog načina na koji ju je obavio, pomislila da je Saddam šiit, dok je on zapravo samo oponašao ostale učesnike u molitvi.

Ukoliko izostavimo možda i najbitniji dio njegove prošlosti, a to je njegova neposlušnost gospodarima iz Washingtona, što ga je u konačnici i koštalo glave, možemo Saddamov život sumirati u nešto izmijenjenoj staroj poslovici „Ko se mača hvata, od mača i gine“ , koja bi u ovom slučaju glasila: „Ko na vlast dolazi vješajući svoje oponente, na vješalima i završi, i to, kao i oni, na državnoj televiziji.“ Ili „Ko progoneći svoje neposlušnike od toga pravi reality show, i sam skonča u jednom takvom“. Danas kada je budućnost Iraka i čitavog regiona neizvjesnija nego ikada, Saddam Husein je ostao samo još jedno tamno poglavlje kojeg se niko više ne želi ni sjećati. Sa njegovim odlaskom sa vlasti i razotkrivanjem zločina koje je činio, zadat je žestok udarac ideji arapskog jedinstva i arapskog nacionalizma koju je on predstavljao (ili se barem trudio). Taj slobodan prostor danas popunjava jedna nova ideologija, ona mladih islamista i niko nije siguran u šta će se ona pretvoriti.
Još jedan megalomanski projekat „Saddama vjernika“- ogromna džamija u Bagdadu koju nije uspio dovršiti zbog američke invazije

Otvorena vrata džehenema

Rat u Gazi

Dok je većina stanovništva na planeti još bila omamljena novogodišnjim slavljem, svjetski mediji su slali vijesti i slike o izraelskim napadima na Gazu. Vijesti o raketiranjima civilnih ciljeva u Gazi i slike ubijene palestinske djece smjenjivale su se sa vijestima o proslavama novogodišnjih praznika, ali i sve većim i masovnijim protestima protiv izraelske agresije na pojas Gaze. Kao i svaki put dosad, geostrateški analitičari su pokušavali da odgovore na pitanje šta se ovaj put krije iza izraelske invazije. Naš saradnik analizira dva osnovna pitanja koja se nameđu: zašto sada i zašto šuti arapski svijet?

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 263 )

Na dan kada je ovaj tekst nastao, izraelski napad na Gazu se nastavio, kako i diplomatski napori da se osigura bilo kakvo primirje. Broj ubijenih palestinskih civila je dosegao cifru od preko 600, a preko 2 800 je ranjenih. Svi međunarodni faktori osim Izraela i SAD-a se slažu kako se u Gazi dešava „humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera“. Bolnice su pretrpane ranjenima. Manjka hrane, vode, goriva i električne energije. A stanovništvo najgušće naseljene regije na svijetu nema gdje bježati pred konstantnim napadima vojne mašinerije pete svjetske sile.

Izrael ni sam više nije siguran šta mu je cilj. Britanski Guardian piše kako „izraelski obavještajni i vojni oficiri, ohrabreni početnim uspjesima, zahtijevaju da se vojne operacije u Gazi nastave sve dok se ne sruši Hamas, koji je, po njima, značajno oslabljen i sve više izoliran, kako na međunarodnom planu, tako i među Palestincima“. Međutim, političko vodstvo iz Jerusalema nije sigurno kako bi svjetskoj javnosti moglo objasniti promjenu svog cilja s obzirom da su od početka insistirali na tome kako ne žele „promjenu režima“ (jer Hamas je ipak u Gazi izabran voljom palestinskog naroda) nego zaustavljanje raketnih napada na Izrael. Ovi navodi Guardiana idu u prilog tvrdnjama skeptika koji su od početka tvrdili kako je krajnji cilj Izraela (naravno uz blagoslov SAD-a, ali i brojnih arapskih režima u regionu) uklanjanje proiranskog Hamasa sa vlasti u Gazi. Jer da je Izrael htio da zaustavi raketne napade Hamasa na gradove na jugu bilo je dovoljno da ispoštuje tačke nedavnog primirja sa Hamasom, što nije učinio. Naime, Izrael i Hamas su bili pristali na šestomjesečnu obustavu borbenih dejstava u Gazi. Prema tom dogovoru, Hamas se obavezao da neće improvizovanim projektilima Kasam gađati izraelske gradove, dok je Izrael preuzeo obavezu postepenog otvaranja svih graničnih prijelaza pod svojom kontrolom kako bi u Gazu nesmetano mogla ulaziti osnovne životne namirnice. Međutim, Izrael nikada nije ispoštovao svoje obaveze. Prijelazi nikada nisu bili otvoreni, naprotiv, blokada je pooštrena tako da se stanovništvo Gaze i prije eskalacije nasilja već osamnaest mjeseci nalazilo skoro u potpunoj izolaciji. Čak štaviše, Izrael je suprotno dogovoru izvršio nekoliko zračnih napada. U samo jednom od njih ubijeno je šest Hamasovih boraca. U međuvremenu, Izrael je uspostavio tzv. sigurnosnu zonu nekoliko stotina metara u dubini Gaze nakon što se iz nje povukao, tako da ne samo da nije otvorio prijelaze, nego je nametnuo i hermetičku izolaciju enklave. U nekoliko navrata su čak pucali i na ribare koji su svojim malim brodicama pokušali uloviti nešto ribe uz samu obalu. Kada je primirje isteklo, Hamas je odlučio da ga pod ovakvim uslovima, gdje se, prema njihovom viđenju, samo oni pridržavaju dogovorenog, ne žele produžiti. Onda su ispalili nekoliko od vještačkog gnojiva napravljenih projektila na gradove u Izraelu i time dali povoda Izraelu da otvore vrata džehennema nad stanovništvom Gaze.

Zato je argumentacija o zaustavljanju Hamasovih projektila samo priča za svjetsku javnost, jer Izraelu nije stalo do mira sa Hamasom kojeg podržava Iran. Do mira sa Izraelom nije stalo ni Hamasu, koji ne želi da prizna pravo „cionističke tvorevine“ da postoji „na arapskoj zemlji“i koji se, za razliku od Abasovog Fetaha, ne zalaže za soluciju od dvije države koje žive jedna do druge u miru. Zato su Izrael i Hamas osuđeni na rat do istrebljenja, samo što, čini se, ni sam Izrael ne zna kako provesti američki patent nazvan smjena režima. Da li bi to značilo da neka nova palestinska administracija u Gazu dođe na „leđima izraelskih tenkova“? Niko ozbiljan ne misli da bi vlada lojalna predsjedniku Mahmudu Abbasu ili bilo ko drugi kome je stalo do političke budućnosti među Palestincima pristao na takav način preuzeti poziciju Hamasa.
Izrael ne može popuniti tu administrativnu, političku i pravnu prazninu. Nadalje, oni su više puta ponovili kako im nije cilj ponovna okupacija Gaze jer su se već nekoliko puta u skorijoj historiji uvjerili kakvo to živo blato može biti za izraelsku vojnu mašineriju.
Hamas zna da ne može izvojevati vojnu pobjedu, zato je za njega pobjeda sam opstanak na vlasti u Gazi i da dočekaju dan kade će se Izrael povući, kako bi oni ponovno pokušali obnoviti svoj raketni arsenal i iznova nastaviti zabadati prst u oko „izraelskom okupatoru“. Njihova jedina vojna taktika i strategija je sažeta u onoj Halid Mišalovoj: „Ne mogu nas sve pobiti“.
Zato je najvjerovatnija solucija ipak neka vrsta primirja uz međunarodno i regionalno posredovanje (egipatsko-francuska inicijativa za sada ima najviše izgleda za uspjeh) koje bi čak moglo podrazumijevati prisutstvo međunarodnih promatrača ili mirovnih snaga. S tim da treba imati na umu da se do sada Hamas protivio bilo kakvom stranom prisustvu u Gazi, jer su se plašili da bi oni imali mandat da prate i spriječe njihove operacije krijumčarenja oružja i eksploziva kroz mrežu tajnih tunela ispod egipatske granice. I dok Izrael tvrdi pazar kako bi što više razorio Hamasovu infrastrukturu i kako bi osigurao uslove primirja koji neće dozvoliti Hamasu da ponovo ojača i predstavlja sigurnosnu opasnost, stradanja civila u Gazi se nastavlja.

Zašto sada?
Trenutak u kojem je došlo do eskalacije sukoba u Gazi nije slučajan. Sam odabir dana za početak napada je toliko očit da je začuđujuće kako su uspjeli iznenaditi Hamas (što prema svim pokazateljima jesu). Naime, Izrael je u smišljenom diplomatskom potezu danima ranije najavio u UN-u da sprema operaciju protiv Hamasa protestujući protiv Hamasovih napada na izraelske gradove. A sama realizacija prijetnji je počela sa početkom praznične sezone u Americi i Evropi, ali i drugim zemljama. Već neko vrijeme je postalo skoro pa pravilo da svjetski moćnici kada žele da naprave bilo kakav belaj, onda to čine u vrijeme medijske „zakrčenosti javnog prostora“. Sjetimo se nereda u Gruziji koji su se, kao slučajno, desili za vrijeme Olimpijade u Pekingu. Invazija gruzijskih snaga je počela na sami dan otvaranja. I u Gazi Izrael je bio svjestan okrutnosti svoje akcije i siguran u to da će se svjetska javnost okrenuti (što se i desilo) protiv Izraela nakon što počnu pristizati slike stravičnog masakra nad civilima. Zato su računali da će, počnu li sa akcijom u vrijeme praznika, dobiti najmanje pet do sedam dana da obave najgori dio posla dok su ljudi još uljuljkani prazničnom atmosferom i kada ne žele sebi kvariti odmor stravičnim slikama rata iz konfliktnog Bliskog istoka.
Osim toga, Izraelci su bili prisiljeni da požure sa ovom akcijom dok je Bush još u Bijeloj kući. Jednostavno nisu mogli rizikovati sa Obamom, jer nisu sigurni da će im, iako je u predizbornoj kampanji više puta naglasio kako je prijatelj Izraela, dati neupitnu podršku za sve što čine kao što to radi sadašnja administracija Georgea Busha. Osim toga, i Obami je drago da se to završi prije njegovog ulaska u Bijelu kuću, jer je jedno od njegovih osnovnih predizbornih obećanja na međunarodnom planu bilo poboljšanje imidža Amerike u arapskom i muslimanskom svijetu. Ako bi on nastavio tolerisati i podržavati izraelski zločin nad Palestincimam od njegove promjene imidža Amerike ne bi bilo ništa. I ovako ga već ozbiljno kritikuju u muslimanskim zemljama, ali i u liberalnim zapadnim krugovima zbog njegove šutnje o Gazi. Ali zasad, Obama ima opravdanje, a to je da Amerika može imati samo jednog predsjednika u isto vrijeme i da američka vanjska politika ne može slati dvosmislene signale. Ustvari, Obama vjerovatno samo moli Boga da prljavi posao uklanjanja Hamasa ili barem slabljenja njegovog utjecajam bude završen prije nego što on preuzme predsjedničku poziciju i da bude samo još jedna crna mrlja na ionako ukaljanom licu Bushove međunarodne politike.
U razumijevanju timinga izraelske operacije ne smijemo zapostaviti ni unutrašnju političku situaciju u Izraelu. Povlačenje dosadašnjeg premijera Ehuda Olmerta sa vlasti zbog skandala o korupcijim stvorilo je politički vakuum koji na predstojećim izborima mnogi žele da popune. Nakon što se prije dvije i po godine strahopoštovanje prema izraelskoj vojnoj mašineriji nakon sukoba sa Hezbollahom u južnom Izraelu pretvorilo u prah, svi se političari natječu u tome ko će biti taj ko će u izraelskoj javnosti, ali i u očima neprijatelja Izraela ponovo povratiti imidž izraelske vojske kao nepobjedive sile. To objašnjava pretjeranu upotrebu sile u Gazi, jer Izrael radi svojih stanovnika, ali i političke dobiti sadašnjih predstavnika vlasti na predstojećim izborima, mora po svaku cijenu izvojevati pobjedu, bez obzira kako ona krvava i okrutna bila.


Zašto šute Arapi?
Najjače protivljenje izraelskoj intervenciji u Gazi se iskazuje na arapskim ulicama, dok se ne može reći da isti naboj nalazimo i kod arapskih režima. Razloga za to ima više. Od toga da većina njih podržava nacionalno orijentisani Fatah i Mahmuda Abbasa, a ne islamistički Hamas, kojeg optužuju za razbijanje palestinskog jedinstva i sabotažu palestinskog cilja. Osim toga, brojni arapski režimi su svjesni činjenice da je Hamas ideološki ogranak islamističkog pokreta Muslimanske braće, koji u velikom broju zemalja u palestinskom susjedstvu predstavlja jedinu ozbiljnu političku opoziciju despotskim režimima. Doda li se tome iranska podrška Hamasu u kojoj Arapi samo vide daljnje jačanje utjecaja perzijsko-šiitske dominacije nad Bliskim istokom, postaje jasno zašto nikome nije u interesu da Hamas uspješno vlada Gazom, pa ni njihovoj arapskoj braći. To objašnjava zbog čega Egipat ne želi da otvori jedini granični prijelaz (Er-Rafah), koji Gaza ima sa arapskim svijetom. Polazeći od ove političke realnosti neki neokonzervativni krugovi bliski odlazećoj neokonzrevativnoj administraciji Georgea Busha su na sto bacili ideju kako bi Egipat trebao biti taj koji će u slučaju potiskivanje Hamasa preuzeti upravljanje Gazom, jer su oni njom upravljali i ranije (1948-1967), dok bi Jordan trebao ponovo preuzeti administraciju Zapadne obale. Svima je jasno da se iza ovog prijedloga krije samo pokušaj sabotiranja ideje o palestinskoj državi, ali on još jednom podsjeća na svu odgovornost koju za patnju palestinskog naroda imaju susjedni arapski i islamski režimi koji već pedeset godina vode neke svoje ratove preko tijela palestinskih civila s Izraelom samo kao egzekutorom.

Činjenice su neumoljive

Zadnji trendovi u muslimanskim društvima u 2008.

Trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Dolazak nove hidžretske i gregorijanske godine u jako bliskom vremenskom razmaku odlična je prilika za muslimanski svijet da sagleda zadnje trendove unutar svojih zajednica, ali i šta drugi misle o njima . Nažalost, muslimanska društva, širom svijeta u velikom broju slučajeva, nisu pokazala spremnost za ozbiljnim analizama koje bi bile utemeljene na egzaktnim pokazateljima i istraživanjima javnosti. Iako je analiza situacije preduslov ozbiljnog rješenja svakog problema, pa i nezahvalne situacije u kojoj se muslimanska društva i države nalaze, u slučaju muslimanskih zemalja se obično moramo zadovoljiti globalnim istraživanjima javnosti koje provode internacionalne korporacije i u kojima prikupljaju podatke relevantne samo za njih. U muslimanskoj zajednici u Bosni i Hercegovini situacija nije puno bolja. Prava je rijetkost da se od džematlija, npr., traži „povratna informacija“ o hutbi ili da se napravi pregled ko su stvarni vjerski autoriteti bh muslimanima i koliko njih slijedi neke alternativne ideološke i duhovne pravce. Još uvijek kao zajednica nemamo tačne pokazatelje o stremljenjima i trendovima vjerničke populacije unutar naših džamija. Bez empirijske sociologije i studioznog pristupa javnom mnijenju ne može biti ni strateški osmišljene i planirane komunikacijske aktivnosti ili bilo kakvog drugog djelovanja, pa ni relevantne evaluacije postignutih rezultata, te samim time ni poboljšanja i unaprjeđenja postojećih aktivnosti.
Možda je ovo dobra prilika da za neku od idućih godina razmislimo o jednom ispitivanju naše javnosti (ako ništa onda one koja je stalno prisutna u džamijama- a o drugim sferama društvenog života ima ko da brine) kako bi barem mi presjekli lanac tipičan za muslimanske zajednice širom svijeta gdje se rješenja i predodžbe donose i kreiraju bez ikakve ozbiljne analize stvarnog stanja i empirijskih naučnih metoda.
U međuvremenu možemo se zadovoljiti nekim zanimljivim istraživanjima javnosti u muslimanskim zemljama koje će sigurno obilježiti godinu iza nas.
Nažalost, indikatori humanog razvoja, stanja ljudskih prava, političkih i ličnih sloboda skoro da nisu pokazali nikakav napredak u većini muslimanskih zemalja ne samo u prošloj godini, nego i u čitavoj deceniji. Ekonomski pokazatelji nisu ništa bolji sa izuzetkom nekoliko naftom bogatih zemalja koje su u proteklih nekoliko godina ostvarile enormne prihode od poskupjele nafte. Međutim, način na koji se ta sredstva troše i trend pada cijena nafte ne ulijeva puno povjerenja ni na tom planu. Gorka je činjenica da trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani.

Povratak religioznosti
Istraživanja koje je proveo Pew centar iz Washingtona naslovljenog sa Pew Global Attitudes Project su otkrila još neke vrlo zanimljive trendove unutar muslimanske zajednice na nivou svijeta, ali i zanimljiva zapažanja glede religioznosti uopće.U većini zemalja koje su bile obuhvaćene istraživanjem, religija se smatra centralnim pojmom u životu. Ovo je, međutim, manje tačno kada je riječ o mladim ljudima. U brojnim nacijama, među kojima su i SAD, manja je vjerovatnoća da ljudi mlađi od 40 godina izjave kako je religija jako bitna u njihovom životu. Također, postoji značaja spolna razlika u mnogim nacijama kada je riječ o religioznosti. Naime, žene su te koje će daleko češće odgovoriti kako religija igra značajnu ulogu u njihovom životu nego što je to slučaj sa muškarcima. Najveća razlika među spolovima je zabilježena u Americi gdje se čak 65% žena izjasnilo kako religija igra vrlo bitnu ulogu u njihovom životu naspram samo 44% američkih muškaraca.

Muslimanski stavovi o terorizmu

Istraživanje je pokazalo i to kako opada podrška terorizmu među muslimanima u Nigeriji, Turskoj i Pakistanu. U drugim zemljama obuhvaćenim istraživanjem skoro da nije bilo nikakvih promjena izuzev Egipta gdje je čak zabilježen neznatan porast podrške terorističkim aktivnostima. Ankete koje su provođene u većinski muslimanskim zemljama od 2002. do danas pokazuju znatan pad podrške nasilju nad civilima i samoubilačkim napadima u cilju odbrane islama. Npr. u Libanu su 2002. tri od četiri ispitanika (74%) smatrala kako takvi napadi ponekad mogu biti opravdani, dok to danas tvrdi 32% građana ove bliskoistočne zemlje. Mišljenja o Osami bin Ladenu slijede isti trend. Tako npr. samo tri godine ranije, šest od deset (61%) jordanskih muslimana je iskazivalo neku vrstu povjerenja prema lideru Al-Kaide. Danas, samo 19% njih ima pozitivno mišljenje o Bin Ladenu. 2003. godine, 20% libanskih muslimana i 15% turskih je imalo pozitivno mišljenje o vođi ove terorističke organizacije. Danas, sedam godina nakon 11. septembra, podrška Bin Ladenu u obje ove države je pala na jednocifreni broj (Turska 3%, Liban 2%). I pored ovog PR fijaska, Bin Laden uživa još uvijek zabrinjavajuće visoku stopu podrške u nekim muslimanskom zemljama kao što su Nigerija (58%), Indonezija (37%) i Pakistan (34%).