Piše: Muhamed JusićSomalija je već decenijima „zemlja na rubu humanitarne katastrofe“ u kojoj još od 1977. bukte konstantni sukobi različitih frakcija i gdje su se već četiri etniteta proglasili nezavisnim državama koje niko ne priznaje. Teško da će izbor novog predsjednika „umjerenog islamiste“ koji zbog katastrofalne sigurnosne situacije nije mogao biti izabran, nit položiti zakletvu u svojoj zemlji (nego je to učinio u susjednom Džibutiju), promijeniti išta u ovoj napaćenoj zemlji u kojoj vlada glad i u kojoj caruju samo gusari.
Otkad znam za sebe znam i za patnju naroda Somalije. Sjećam se kako su nam za vrijeme bivše Jugoslavije u školi i u supermarketima uvaljivali neke priznanice sa slikama izgladnjele djece iz Somalije i Eritreje, koja su i tada zbog suše i građanskog rata umirala od gladi. Od tada se ništa nije promijenilo. Nije da nije bilo pokušaja da se u Somaliji uvede red i da se uspostavi bilo kakva funkcionalna centralna vlast, ali su svi oni okončavali fijaskom. Čak su se i Amerikanci dobro opekli pokušavajući da urede Somaliju po svojoj mjeri. Kako vrijeme odmiče politička i vojna slika u Somaliji postaje samo složenija. Baš zato malo ko daje velike izglede za uspjeh i ovom posljednjem pokušaju da se uspostavi kakva-takva vlast i da se država ujedini, koji traje ovih dana i koji je počeo sa izborom novog somalijskog predsjednika.
Naime, prelazni parlament Somalije je na sjednici u Džibutiju izabrao bivšeg lidera islamističke političke organizacije Unija islamskih sudova Šejha Šerifa Ahmeda (Sheik Sharif Ahmed) da pokuša uvesti red u zemlju i da imenujući novog premijera deblokira put ka formiranju vlade nacionalnog jedinstva koja bi trebala zaustaviti ovaj posljednji u nizu građanskih ratova koji bukti još od 1991. Bivši predsjednik Abdullahi Yusuf Ahmed bio je primoran u decembru da podnese ostavku nakon što je pokušao smijeniti premijera čijim radom nije bio zadovoljan. Šejh Ahmeda danas mnogi na Zapadu, ali i u zemlji, smatraju umjerenim islamistom kojem se treba dati prilika. Mnogi od onih koji ga danas podržavaju su isti oni koji su činili sve da ga skinu sa vlasti kada je sa Unijom islamskih sudova 2006. na šest mjeseci stavio skoro čitavu južnu Somaliju pod svoju vlast i kada je skoro preuzeo vlast u Mogadišu. Tada su bili optuženi za saradnju sa Al-Kaidom i na sebe su zbog svog islamističkog opredjeljenja i insistiranja na uvođenju šerijata skrenuli pažnju ratoborne Bushove administracije koja je susjednoj Etiopiji, historijskom neprijatelju Somalijaca, dala u zadatak da uz njenu podršku uđe u Somaliju, protjera islamiste i spriječi ih da preuzmu vlast od posrnulog predsjednika Abdullaha Yusufa. Ovi su to i učinili poslavši u Somaliju između 8 000 i 15 000 svojih vojnika koji su uz finansijsku podršku, ali i podršku u naoružanju i obavještajnim informacijama iz SAD-a pregazili vojne formacija Unije.
Nakon što je došlo do smjene u Bijeloj kući i nakon što su shvatili da njihovo prisutstvo u Somaliji, iako je pomoglo Prijelaznoj federalnoj vladi, koju većina afričkih država priznaje kao nominalnog nositelja somalijskog suvereniteta, da opstane i da nastavi proces konsolidacije vlasti koji će, apsurdno ili ne, sada ponovo izabrali lidera UIS za predsjednika, samo jača otpor centralnoj vlasti, Etiopijske trupe su se odlučile povući. Pomoć koju je Prijelazna vlada dobila od neprijateljske i većinski kršćanske Etiopije sa kojom su Somalijci muslimani vodili nekoliko ratova oko Etiopiji pripojene muslimanske pokrajine Ogaden i u tom dijelu svijeta ne tako omiljene Amerike, bila je razlogom što je vlada iako je preživjela puč islamista, izgubila podršku naroda, koji ju je počeo smatrati produženom rukom okupatora za kojeg su tvrdili da se nikada neće povući. Međutim, Etiopija koja nije više mogla računati na neograničenu podršku nove administracije iz Washingtona, ali ni drugih afričkih zemalja koje su dok su to činile SAD podržavale etiopijsko prisutstvo u Somaliji, nije više bila spremna trpjeti sve teže i bolje organizovane napade pobunjenika koji su se protivili njihovom prisutstvu. Naročito se borbenim pokazala skupina poznata kao Šebab (Al-Shabaab ili mladići) koja je nekada bila vojno krilo Unije islamskih sudova i čija je vojna mašinerija skoro i dovela Šejha Ahmeda na vlast. Kada je Ahmed, koji je do tada bio njihov neprikosnoveni lider, odlučio uključiti se u politički proces i pokušati sklopiti neku vrstu dogovora sa različitim klanovima, gospodarima rata i sekularnim strankama Šebab koje je on indoktrinirao islamističkom ideologijom i dao im oružje u ruke okrenuli su se protiv njega tvrdeći da je izdao ciljeve Unije i da je počeo sarađivati sa okupatorima. Šejh Ahmed je tvrdio kao je najefikasniji način da se strane trupe povuku iz Somalije put pomirenja i saradnje, čak i sa neistomišljenicima među kojima su i oni protiv kojih su do jučer ratovali. Ovaj pragmatični stav nije naišao na odobrenje Šebaba, ali je u Washingtonu od saradnika Al-.Kaide preko noći postao „,mirotvorac“. Šebabi nisu odustali ot svojih tvrdnji o tome kao Ahmedov plan neće uspjeti čak ni kada su se etiopijske trupe povukle i kada je on izabran za predsjednika. U međuvremenu oni su preuzeli kontrolu nad brojnim lukama, skoro čitavim jugom i predgrađima Mogadišua i sada predvođeni dvojicom starijih džihadista Mukhtar Robowom i Hassan Turkijem prijete da svrgnu i svoga bivšeg lidera sa pozicije predsjednika, kao i vladu ukoliko je on zajedno sa predstavnicima sekularnih partija uspije oformiti. Iako Šejh Ahmed tvrdi da će imenovati komisiju ugledne uleme da sa njima pregovara i obećava im da će uvesti šerijat u državu, Šebab koji su pod utjecajem saudijskog selefizma (tzv. vehabizma) ne žele ni čuti za bilo kakve političke manevre konstantno ponavljajući da je jedino rješenje u vojnom preuzimanju države, razoružavanju „gospodara rata“i uvođenju njihove verzije šerijata.
Kako sada stvari stoje stvari neće ići lako ni za mlade džihadiste jer njihova nova interpretacija islama i šerijata nije baš naišla na oduševljenje. Tako je zabilježen, možda i prvi te vrste, oružani sukob između pristaša tradicionalnih sufijskih redova i novih selefija. Naime, pripadnici sufijske organizacije nazvane Ahlu-Sunna Wel- Jama`a odlučili uzeti oružje kako bi se zaštitili od ljudi koje nazivaju vehabijama i koje optužuju da im ruše turbeta njihovih šejhova i tekija za koje smatraju da su suprotne izvornom učenju islama. Ove naoružane sufije uspjele su u nekoliko navrata odbraniti grad Guriel, nekih 370 km od Mogadišua, od napada Šebaba protiv kojih su proglasili džihad.
Koliko je teška misija novog predsjednika i koliko su Šebabi ozbiljan protivnik, govori i činjenica da je dok je novi predsjednik slijetao na aerodrom u Mogadišuu njegova rezidencija pogođena sa nekoliko raketnih projektila.
U međuvremenu, humanitarna situacija je na rubu katastrofe. Prema izvještajima UN-a Somalija je danas humanitarnom krizom najgore pogođena zemlja svijeta. Preko milion ljudi je raseljeno samo zbog posljednjih sukoba. Petnaest posto stanovništva je gladno, dok su zdravstvene usluge vrlo ograničene, a kanalizacija i opskrba vodom vrlo oskudne. Procjenjuje se kako je na dnevnoj bazi pomoć potrebno dostaviti do nekih 3,2 miliona ljudi. Prema istim izvještajima 40 000 djece bi, ako se ništa ne poduzme, u nekoliko idućih mjeseci moglo umrijeti od neuhranjenosti i gladi. Da zlo bude veće iskustvo je do sada pokazalo da se sukobi intenziviraju svaki put kada dođe do nestašice hrane jer se sukobljeni klanovi počnu otimati oko nje i humanitarne pomoći. Istim razlozima se objašnjavaju i posljednje grčevite borbe za somalske luke jer svako onaj ko kontroliše luke, kontroliše i protok robe i humanitarne pomoći iz UN-ovog programa World Food Programme (WFP) čime postaje gospodar života i smrti u Somaliji. S obzirom da u državi željeznička mreža ne postoji, da se sva raspodjela humanitarne pomoći vrši cestovnim putovima koje niko ne održava i to preko teritorije iscjepkane u autonomne i nezavisne pokrajine lokalnih „lordova rata“ humanitarne organizacije već dugo vremena nisu u stanju dostaviti bilo kakvu pomoć najteže pogođenim krajevima. I kao da to nije dovoljno, glavni dio pomoći nikada i ne stigne do obala gladne Somalije jer brodove koji je prevoze otimaju brojni gusari, koji ne samo da otimaju hranu, nego i brodove za koje traže otkupninu, zbog čega humanitarne organizacije i UN ne mogu naći nikoga zainteresovanog da bez obzira na naknadu prevozi pomoć koja se gomila u svjetskim lukama.
Pirati sa Roga Afrike
Gusari koji u Adenskom zaljevu otimaju brodove najmoćnijih svjetskih kompanija tražeći za njihovo oslobađanje milionske otkupnine postali su jedan od najzanimljivijih globalnih fenomena. Iako su svi mislili kako su gusari stvar prošlosti i kao ćemo ih viđati samo na kino- platnima i u crtanim filmovima, oni su se naoružani ručnim protuoklopnim raketnim bacačima tipa RPG, teškim mitraljezima, kalašnjikovima i brzim brodicama vratili u našu realnost. A nije trebalo biti posebno maštovit pa se dosjetiti kako ispraviti dio „globalne nepravde“. Naime, dok stanovnici Somalije umiru decenijama od gladi i bolesti, ispred njihovog nosa prolazi značajan dio svjetskog bogatstva. Ogromni brodovi natovareni hranom i stvarima koje većina Somalijaca nikada nije ni vidjela bili su tu nadohvat ruke. Čudo je da se ti napadi nisu počeli dešavati i ranije. Ustvari i jesu, ali nisu bili ovako masovni i smjeli. Valjalo je zanat izučiti prvo na malim brodicama koje su prevozile humanitarnu pomoć. Nesigurni u to da će se uspjeti dočepati svog dijela kolača kada se on istovari na nesigurne plaže Somalije, oni smjeliji su se odlučili teret skrenuti i prije nego što dođe do obala. Malo- pomalo oni su postajali sve bogatiji, sve bolje opremljeni i sve odvažniji.
Vjerovatno najspektakularniji napad se desio 15. novembra prošle godine kada su somalijski pirati, 450 nautičkih milja od kenijskog grada Mombase, oteli saudijski supertanker Sirius Star. Ono što je bilo naročito spektakularno u ovom napadu jeste veličina broda, njegova vrijednost, ali i vrijednost tereta. Sirius Star je tanker težak poput tri nosača aviona, dug je tri stotine metara, a kada su ga oteli bio je natovaren s dva miliona barela sirove nafte ukupne vrijednosti oko 100 miliona dolara. Reuters je u januaru izvijestio kako su somalski pirati oslobodili brod nakon što je plaćena otkupnina od tri miliona dolara. Otmica saudijskog supertankera je još jednom skrenula svu svjetsku pažnju na opasnost savremenog piratstva u vrijeme kada se 90% svjetske trgovine još uvijek transportira morskim putovima, ali i otkrila tajne puteve utjecaja u unutar-somalijskom ratu.
Kada je vijest o otmici saudijskog tankera bila u svim novinskim izvještajima, arapski satelitski kanal Al-Džezira emitovao je ekskluzivni prilog iz Somalije na kojem se vide maskirani pripadnici paravojnih formacija Šebab kako, nakon što njihov vođa u kameru izjavio da oni neće dozvoliti da se otimaju muslimanski brodovi, iz istih stopa odlaze prašnjavim putem da navodno oslobode saudijski brod. Nedugo zatim Šebabi jesu pokrenuli seriju napada na luke u kojima djeluju pirati, da li da oslobode brod ili da prošire kontrolu, teško je znati. Međutim, puno bitnije od ovog jeftinog propagandnog medijskog trika jesu tvrdnje eksperata za taj region koji su mišljenja kako u svemu tome ima puno više od nastojanja Šebaba da se prikažu kao zaštitnici muslimanskih interesa i zagovornici neke njihove vizije vladavine prava prema kojoj se ne smiju otimati samo muslimanski brodovi. Oni tvrde kako su mladi, navodno odmetnuti, islamisti uistinu pokušali oslobodit tanker, jer su za to dobili instrukcije iz nedefinisanih centara moći iz bogate Kraljevine koji preko selefijskih vjerskih autoriteta koje ovi poštuju i uz svestranu finansijsku pomoć i upravljaju Šebabima. Ako su ove tvrdnje tačne, a ovo su prve javne indicije koje ti potvrđuju, onda bi ionako složena politička situacija u Somaliji postala još složenija i samim time teža za riješiti.
Jedno je sigurno: dok je god situacija u Somaliji onakva kakva jeste, teško da će se moći riješiti problem piratstva u Adenskom zaljevu. U međuvremenu, 16 000 brodova koliko godišnje prođe tim vitalnim pomorskim koridorom, ili 12% svog tereta koji plovi morima, morat će starim putem oko Afrike ili pod jakom pratnjom vojne mornarice neke od zapadnih sila- kao što to čine danas.
