Šta će se desiti kada se Amerikanci povuku

Ima li Iraka poslije Obame

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 265.)

Posljednji organizirani izbori u Iraku daju nadu sa bi se politička situacije u ovoj zemlji mogla normalizirati. Osim nekoliko incidenata izbori su prošli dobro, mnogo bolje nego oni iz 2005. godine. Pred Obamom je veliki ispit: da li će i kojm brzinom će ostvariti svoje obećanje o izlasku iz Iraka, mada je svima jasno da Amerikanci nikada neće napustiti ovu strateški vrlo važnu poziciju.



Novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama želi ostati dosljedan svome predizbornom obećanju o povlačenju američkih trupa iz Iraka u periodu od 16 mjeseci. Međutim, uvijek je lakše reći nego uraditi. Situacija u Iraku je sigurnosno bolja, ali politički krhka i prijevremeno povlačenje američkih trupa bi moglo kompromitovati proces pomirenja i izgradnje nacije jer niko nije siguran šta će se uistinu desiti kada se američke trupe povuku.
Čini se da su rizika svjesni i u Obaminoj administraciji, jer ne žure sa donošenjem konačne strategije, iako javnosti ne žele pokazati da predsjednik ponovo razmišlja o realizaciji onoga što je tako eksplicitno obećao tokom predizborne kampanje. Tome u prilog govori i izjava ministra odbrane Roberta Gatesa o tome kako je Pentagon pripremio za predsjednika Obamu niz opcija u vezi s povlačenjem američke vojske iz Iraka, te da će se odluka donijeti nakon sastanka predsjednika Obame s vrhom oružanih snaga. Na tim će sastancima biti raspravljene sve opcije, rekao je Gates: "Radimo na nizu alternativa. Jedna od njih je dovršiti posao koji sada rade radni timovi na nivou brigada, nakon čega – a u roku od 16 mjeseci - slijedi transformacija prema pružanju pomoći Iračanima. Nakon toga, u različitim intervalima, povlače se pojedine postrojbe. Predsjedniku ćemo svaku alternativu predočiti zajedno s procjenom rizika, koji ih prate." – izjavio je Gates a prenijela FENA i druge svjetske agencije.
U svakom slučaju, odluka će morati biti njegova i on će je morati donijeti balansirajući između preporuka generala sa terena i pritiska javnosti kojoj je obećao da će Ameriku izvući iz iračkog živog blata i okončati Bushovu avanturu koja je do sada američke porezne korisnike koštala milijarde dolara i u kojoj je prema statistici Associated Pressa živote izgubilo 4230 američkih vojnika, dok žrtve plaćenika iz različitih privatnih agencija i iračkih civila niko nije nikada ni prebrojao.

Realizaciju Obaminog obećanja o povlačenju iz Iraka u roku od 16 mjeseci, dakle, do maja 2010, otežava postojanje Sigurnosnog sporazuma kojeg je dogovorila ranija administracija Georgea Busha sa iračkom vladom Nouri el-Malikija. Naime s obzirom da je UN-ov mandat prema kojem su američke i druge međunarodne trupe bile raspoređene u Iraku isticao 1. januara 2009, Bushova administracija bila je prisiljena postići dogovor sa Iračanima o uvjetima njihovog daljnjeg ostanka u Iraku i karakteru njihovog angažmana. Bio je to sigurno jedan od mukotrpnijih diplomatskih procesa pregovaranja u ovom desetljeću oko kojeg su se lomila brojna koplja. Mnogi su vjerovali kako će to biti još jedan debakl Bushove administracije. Vlada Nouri el-Malikija je morala pokazati svojoj javnosti da nisu obični američki pijuni i da mogu „prisiliti“ Amerikance na ustupke. U isto vrijeme, oni su se plašili preranog američkog povlačenja. Sve je u tom ugovoru bilo sporno, od toga da se američki vojnici izuzmu od odgovornosti pred lokalnim sudstvom, do angažmana paravojnih privatnih formacija (poput kontraverznog Blackwatera), kao i američko obećanje da se iračka teritorija neće koristiti za napad na neku od susjednih država. Ova zadnja tačka je naročito bila bitna za Iran i Siriju koje su činile, i još uvijek čine, sve da istjeraju Amerikance iz svog dvorišta, pa makar to bilo i preko tijela iračkih civila. Prema pisanju New York Timesa upravo je strah od reakcije Iračana spriječio Amerikance da daju zeleno svjetlo Izraelu da preko iračkog zračnog prostora izvede napad na iranska nuklearna postrojenja. Na kraju je ipak postignut kompromisni dogovor prema kojem će se sredinom 2009. iz Iraka povući borbene jedinice američke vojske, a do 2011. doći će do potpunog povlačenja. To znači da se Obamin plan mora uklopiti u ovaj okvir.
Prema mišljenju penzionisanog generala Brent Scowcrofta, inače bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost u administracijama predsjednika Geralda Forda i George H. W. Busha, koje je iznio u intervjuu novinaru Glasa Amerike Andre de Nesneru moguće je postići kompromis između Obaminog predizbornog obećanja i postojećeg američko-iračkog sigurnosnog dogovora. U tom intervju on kaže: "Mislim da je to izvodljivo. To zaključujem prema dogovoru koji imamo s Irakom kao i po Obaminim nedavnim izjavama da će poslušati što kažu komandanti na terenu i da će još jednom preispitati situaciju. Mislim da to ostavlja dovoljno prostora za donošenje odluka u skladu sa razvojem situacije na terenu. Moje je lično mišljenje da određivanje rokova nije dobra ideja, te da odluka o povlačenju mora ovisiti o situaciji u samom Iraku. Vojni komandanti već su dali Obami novu procjenu situacije. Dakle, moje je mišljenje da ta dva roka neće biti teško uskladiti."
Obama u svakom slučaju može stvoriti dosta manevarskog prostora pukim preimenovanjem borbenih jedinica u neborbene, kojima će se dati različite neborbene misije, kao što je nastavak obuke iračkih trupa, čime će moći reći da je povukao sve borbene trupe, a ipak će se osigurati da što duže zadrži američko vojno prisustvo u slučaju da stvari krenu u pogrešnom pravcu.
Strah od rokova
Svaku priču o određivanju tačnih rokova potpunog povlačenja Amerikanaca iz Iraka pratio je strah od posljedica koje bi takva odluka mogla imati na terenu. Naime, svi su se u Pentagonu, ali i mnogi u Iraku, plašili da bi to ohrabrilo teroriste i one koji ne žele vidjeti uspjeh Amerikanaca u Iraku, niti razvoj demokratije u toj zemlji i regionu. Ne treba biti nešto posebno maštovit pa da se zaključi kako bi se mogle pojaviti desetine političkih i vojnih organizacija koje bi, kako se bliži datum američkog povlačenja, pokrenule kampanju napada na američke trupe ili izvele nekoliko spektakularnih napada kako bi sebe predstavili kao nekog ko je istjerao Amerikance i oslobodio Irak. Ništa manje niko nije mogao biti siguran da se neće desiti sasvim suprotan scenario prema kojem bi se militanti samo pritajili nekoliko mjeseci dok se Amerikanci ne povuku, a onda počeli stvarati prave probleme slabašnim iračkim sigurnosnim snagama.
Možda baš zato i Obama toliko taktizira nadajući se da će mu ljudi na terenu posvjedočiti kako su iračke trupe spremne preuzeti odgovornost za sigurnosnu situaciju u svojoj zemlji i kako je došlo do stabilizacije političke situacije. Za sada, barem prema izvještajima Pentagona, iračke trupe imaju spremnost od 90 % da samostalno izvode vojne operacije. Onih deset posto se odnosi na podršku iz zraka jer je planirano da tek sredinom 2010. Iračani mogu uspostaviti „samodostatne vazduhoplovne snage“. Ali više puta u nekoliko zadnjih godina se pokazalo kako je ta nova iračka vojska podložna sektaškom cijepanju. U nekoliko ključnih momenata se pokazalo da većina iračkih vojnika pokazuje veću lojalnost prema svom plemenskom, sektaškom ili nacionalnom porijeklu, nego prema zastavi domovine. Kada god se do sada desilo da irački vojnici poslušaju naređenja svojih plemenskih vođa ili ajatullaha umjesto svojih komandanata i kada su svoje oružje predavali onima protiv kojih su trebali da se bore (operacije u Basri, Sadr Cityu i Al-Anbaru su to pokazali), američke trupe su bile tu da završe bitku.
U slučaju da politički proces u budućnosti zakaže, a upravo je krhka politička a ne sigurnosna situacija najveći problem današnjeg Iraka, niko ne može garantovati da se iračka vojska preko noći ne pocijepa po sektaškim šavovima.
Zato se jako puno nade polaže u izbore koji se trebaju organizovati ove godine jer bi oni trebali pokazati da li je došlo do normalizacije političke situacije i da li je društvo spremno za nastavak procesa demokratizacije. Zato je ideja u svim planovima za povlačenje iz Iraka bila da se zadrže borbene trupe u punom kapacitetu u 2009. jer se u ovoj godini i početkom 2010. trebaju da održe tri vrste izbora: pokrajinski, lokalni i opći izbori.

Da će od rezultata izbora, ali i toga kako će oni proteći, zavisiti i dinamika američkog povlačenja govori i izjava Brent Scowcrofta u istom intervjuu Glasu Amerike koji je rekao: "Vojna se situacija odvija vrlo dobro, no politička je situacija još uvijek vrlo krhka. Među sunitima, Kurdima i šiitima još je uvijek dosta netrpeljivosti i nepovjerenja, čak i među samim sunitima postoje unutarnje poteškoće. Oni pokušavaju riješiti neke od tih problema. Lokalni i regionalni izbori koji će biti održani ove godine mogli bi pomoći u rješavanju problema, ali bi ih mogli učiniti još i gorima."
Ako je suditi prema tome kako su prošli prvi izbori u ovoj godini, oni za pokrajinska vijeća, koji su održani u subotu 31.1.2009. Irak je na dobrom putu da se situacija tamo normalizuje. Za razliku od onih održanih 2005. kada je izbio pravi građanski rat i kada su suniti bojkotovali izborni proces kao i pristaše šiitskog ajatulaha Mukteda es-Sadra ovi izbori su prošli skoro bez incidenata. Jedini prijavljeni incidenti dogodili su se u Sadamovom rodnom gradu Tikritu gdje je palo nekoliko minobacačkih granata, ali ozlijeđenih nije bilo. Drugi se zbio u Sadr Cityu, siromašnom šiitskom dijelu Bagdada kojim suvereno vlada Mukteda, gdje su irački vojnici kako bi sačuvali red i mir jednu osobu ubili, a jednu ranili. U svakom slučaju za iračke uslove i u poređenju sa 2005. kada značajan broj biračkih mjesta nije ni otvoren, reklo bi se bez incidenata.
Ali sve je to još daleko od konačnog uspjeha jer, iako su izbori proglašeni uspješnim evidentirana su brojna zastrašivanja, pa čak i ubistva u predizbornoj kampanji. Ono čega se svi plaše više od samog toka izbora jesu rezultati koji će zvanično biti objavljeni za mjesec dana. Naime, sigurno je da će mnoge frakcije biti nezadovoljne rezultatima i svi se plaše da li će se oni pomiriti sa gubitkom ili će se ponovo okrenuti nedemokratskim i nepolitičkim (a to obično znači vojnim) metodama kako bi zaštitili svoje interese i poziciju koju imaju u društvu, što bi Irak ponovno gurnulo u nove sektaške sukobe i haos.

Teško je povjerovati da će se Amerikanci ikada u potpunosti povući iz Iraka. Oni će tamo u najmanju ruku zadržati neku vrstu neborbenog vojnog prisustva, ako ništa ono onakvog kakvo imaju u nekim susjednim arapskim državama. O „političkom i ekonomskom“ povlačenju sigurno neće biti ni govora, jer je Amerika previše uložila u Irak da bi tek tako digla ruke od njega. Ono čega se Amerikanci naročito plaše jeste da će Iran nakon što se oni povuku proširiti svoj utjecaj na Irak. To se, svima je to već jasno, dobrim dijelom već desilo s obzirom na šiitsku većinu i činjenicu da je većina Sadamovih oponenata, a danas ključnih političkih lidera Iraka (poput samog El-Malikija), godinama uživala podršku i mentorstvo Irana. Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost prisjetit ćemo se kako je Amerika davala neupitnu podršku Sadamu u njegovom ratu protiv Irana upravo zato što je on bio garant da se iranski utjecaj neće širiti u arapskim zemljama i da neće doći do „izvoza“ islamske revolucije.
Iz istih razloga se Amerika protivi ideji raspada Iraka na kurdski, sunitski i šiitski dio jer bi u tom slučaju najveći dio Iraka sa šiitskom većinom neminovno postao lak zalogaj za susjedni Iran.
U svakom slučaju od toga šta će se desiti u Iraku nakon američkog vojnog povlačenja iz te prirodnim i drugim resursima bogate zemlje zavist će ne samo budućnost njegovih stanovnika, nego i čitavog regiona. Ako bi se desilo da se Irak pretvori u prvu istinsku arapsku demokratiju, što je bio i osnovni naum neokonzervativaca u Bushovoj administraciji kojim su pravdali početak rata, to bi sigurno pokrenulo proces daljnje demokratizacije arapskom svijeta. Ako se stvari otmu kontroli i Irak sklizne u novi haos za sobom će povući i čitav region. Zato na Obami nije nimalo laka odluka.