Rat u Gazi
Dok je većina stanovništva na planeti još bila omamljena novogodišnjim slavljem, svjetski mediji su slali vijesti i slike o izraelskim napadima na Gazu. Vijesti o raketiranjima civilnih ciljeva u Gazi i slike ubijene palestinske djece smjenjivale su se sa vijestima o proslavama novogodišnjih praznika, ali i sve većim i masovnijim protestima protiv izraelske agresije na pojas Gaze. Kao i svaki put dosad, geostrateški analitičari su pokušavali da odgovore na pitanje šta se ovaj put krije iza izraelske invazije. Naš saradnik analizira dva osnovna pitanja koja se nameđu: zašto sada i zašto šuti arapski svijet?
Piše: Muhamed Jusić (Start br. 263 )
Na dan kada je ovaj tekst nastao, izraelski napad na Gazu se nastavio, kako i diplomatski napori da se osigura bilo kakvo primirje. Broj ubijenih palestinskih civila je dosegao cifru od preko 600, a preko 2 800 je ranjenih. Svi međunarodni faktori osim Izraela i SAD-a se slažu kako se u Gazi dešava „humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera“. Bolnice su pretrpane ranjenima. Manjka hrane, vode, goriva i električne energije. A stanovništvo najgušće naseljene regije na svijetu nema gdje bježati pred konstantnim napadima vojne mašinerije pete svjetske sile.
Izrael ni sam više nije siguran šta mu je cilj. Britanski Guardian piše kako „izraelski obavještajni i vojni oficiri, ohrabreni početnim uspjesima, zahtijevaju da se vojne operacije u Gazi nastave sve dok se ne sruši Hamas, koji je, po njima, značajno oslabljen i sve više izoliran, kako na međunarodnom planu, tako i među Palestincima“. Međutim, političko vodstvo iz Jerusalema nije sigurno kako bi svjetskoj javnosti moglo objasniti promjenu svog cilja s obzirom da su od početka insistirali na tome kako ne žele „promjenu režima“ (jer Hamas je ipak u Gazi izabran voljom palestinskog naroda) nego zaustavljanje raketnih napada na Izrael. Ovi navodi Guardiana idu u prilog tvrdnjama skeptika koji su od početka tvrdili kako je krajnji cilj Izraela (naravno uz blagoslov SAD-a, ali i brojnih arapskih režima u regionu) uklanjanje proiranskog Hamasa sa vlasti u Gazi. Jer da je Izrael htio da zaustavi raketne napade Hamasa na gradove na jugu bilo je dovoljno da ispoštuje tačke nedavnog primirja sa Hamasom, što nije učinio. Naime, Izrael i Hamas su bili pristali na šestomjesečnu obustavu borbenih dejstava u Gazi. Prema tom dogovoru, Hamas se obavezao da neće improvizovanim projektilima Kasam gađati izraelske gradove, dok je Izrael preuzeo obavezu postepenog otvaranja svih graničnih prijelaza pod svojom kontrolom kako bi u Gazu nesmetano mogla ulaziti osnovne životne namirnice. Međutim, Izrael nikada nije ispoštovao svoje obaveze. Prijelazi nikada nisu bili otvoreni, naprotiv, blokada je pooštrena tako da se stanovništvo Gaze i prije eskalacije nasilja već osamnaest mjeseci nalazilo skoro u potpunoj izolaciji. Čak štaviše, Izrael je suprotno dogovoru izvršio nekoliko zračnih napada. U samo jednom od njih ubijeno je šest Hamasovih boraca. U međuvremenu, Izrael je uspostavio tzv. sigurnosnu zonu nekoliko stotina metara u dubini Gaze nakon što se iz nje povukao, tako da ne samo da nije otvorio prijelaze, nego je nametnuo i hermetičku izolaciju enklave. U nekoliko navrata su čak pucali i na ribare koji su svojim malim brodicama pokušali uloviti nešto ribe uz samu obalu. Kada je primirje isteklo, Hamas je odlučio da ga pod ovakvim uslovima, gdje se, prema njihovom viđenju, samo oni pridržavaju dogovorenog, ne žele produžiti. Onda su ispalili nekoliko od vještačkog gnojiva napravljenih projektila na gradove u Izraelu i time dali povoda Izraelu da otvore vrata džehennema nad stanovništvom Gaze.
Zato je argumentacija o zaustavljanju Hamasovih projektila samo priča za svjetsku javnost, jer Izraelu nije stalo do mira sa Hamasom kojeg podržava Iran. Do mira sa Izraelom nije stalo ni Hamasu, koji ne želi da prizna pravo „cionističke tvorevine“ da postoji „na arapskoj zemlji“i koji se, za razliku od Abasovog Fetaha, ne zalaže za soluciju od dvije države koje žive jedna do druge u miru. Zato su Izrael i Hamas osuđeni na rat do istrebljenja, samo što, čini se, ni sam Izrael ne zna kako provesti američki patent nazvan smjena režima. Da li bi to značilo da neka nova palestinska administracija u Gazu dođe na „leđima izraelskih tenkova“? Niko ozbiljan ne misli da bi vlada lojalna predsjedniku Mahmudu Abbasu ili bilo ko drugi kome je stalo do političke budućnosti među Palestincima pristao na takav način preuzeti poziciju Hamasa.
Izrael ne može popuniti tu administrativnu, političku i pravnu prazninu. Nadalje, oni su više puta ponovili kako im nije cilj ponovna okupacija Gaze jer su se već nekoliko puta u skorijoj historiji uvjerili kakvo to živo blato može biti za izraelsku vojnu mašineriju.
Hamas zna da ne može izvojevati vojnu pobjedu, zato je za njega pobjeda sam opstanak na vlasti u Gazi i da dočekaju dan kade će se Izrael povući, kako bi oni ponovno pokušali obnoviti svoj raketni arsenal i iznova nastaviti zabadati prst u oko „izraelskom okupatoru“. Njihova jedina vojna taktika i strategija je sažeta u onoj Halid Mišalovoj: „Ne mogu nas sve pobiti“.
Zato je najvjerovatnija solucija ipak neka vrsta primirja uz međunarodno i regionalno posredovanje (egipatsko-francuska inicijativa za sada ima najviše izgleda za uspjeh) koje bi čak moglo podrazumijevati prisutstvo međunarodnih promatrača ili mirovnih snaga. S tim da treba imati na umu da se do sada Hamas protivio bilo kakvom stranom prisustvu u Gazi, jer su se plašili da bi oni imali mandat da prate i spriječe njihove operacije krijumčarenja oružja i eksploziva kroz mrežu tajnih tunela ispod egipatske granice. I dok Izrael tvrdi pazar kako bi što više razorio Hamasovu infrastrukturu i kako bi osigurao uslove primirja koji neće dozvoliti Hamasu da ponovo ojača i predstavlja sigurnosnu opasnost, stradanja civila u Gazi se nastavlja.
Zašto sada?
Trenutak u kojem je došlo do eskalacije sukoba u Gazi nije slučajan. Sam odabir dana za početak napada je toliko očit da je začuđujuće kako su uspjeli iznenaditi Hamas (što prema svim pokazateljima jesu). Naime, Izrael je u smišljenom diplomatskom potezu danima ranije najavio u UN-u da sprema operaciju protiv Hamasa protestujući protiv Hamasovih napada na izraelske gradove. A sama realizacija prijetnji je počela sa početkom praznične sezone u Americi i Evropi, ali i drugim zemljama. Već neko vrijeme je postalo skoro pa pravilo da svjetski moćnici kada žele da naprave bilo kakav belaj, onda to čine u vrijeme medijske „zakrčenosti javnog prostora“. Sjetimo se nereda u Gruziji koji su se, kao slučajno, desili za vrijeme Olimpijade u Pekingu. Invazija gruzijskih snaga je počela na sami dan otvaranja. I u Gazi Izrael je bio svjestan okrutnosti svoje akcije i siguran u to da će se svjetska javnost okrenuti (što se i desilo) protiv Izraela nakon što počnu pristizati slike stravičnog masakra nad civilima. Zato su računali da će, počnu li sa akcijom u vrijeme praznika, dobiti najmanje pet do sedam dana da obave najgori dio posla dok su ljudi još uljuljkani prazničnom atmosferom i kada ne žele sebi kvariti odmor stravičnim slikama rata iz konfliktnog Bliskog istoka.
Osim toga, Izraelci su bili prisiljeni da požure sa ovom akcijom dok je Bush još u Bijeloj kući. Jednostavno nisu mogli rizikovati sa Obamom, jer nisu sigurni da će im, iako je u predizbornoj kampanji više puta naglasio kako je prijatelj Izraela, dati neupitnu podršku za sve što čine kao što to radi sadašnja administracija Georgea Busha. Osim toga, i Obami je drago da se to završi prije njegovog ulaska u Bijelu kuću, jer je jedno od njegovih osnovnih predizbornih obećanja na međunarodnom planu bilo poboljšanje imidža Amerike u arapskom i muslimanskom svijetu. Ako bi on nastavio tolerisati i podržavati izraelski zločin nad Palestincimam od njegove promjene imidža Amerike ne bi bilo ništa. I ovako ga već ozbiljno kritikuju u muslimanskim zemljama, ali i u liberalnim zapadnim krugovima zbog njegove šutnje o Gazi. Ali zasad, Obama ima opravdanje, a to je da Amerika može imati samo jednog predsjednika u isto vrijeme i da američka vanjska politika ne može slati dvosmislene signale. Ustvari, Obama vjerovatno samo moli Boga da prljavi posao uklanjanja Hamasa ili barem slabljenja njegovog utjecajam bude završen prije nego što on preuzme predsjedničku poziciju i da bude samo još jedna crna mrlja na ionako ukaljanom licu Bushove međunarodne politike.
U razumijevanju timinga izraelske operacije ne smijemo zapostaviti ni unutrašnju političku situaciju u Izraelu. Povlačenje dosadašnjeg premijera Ehuda Olmerta sa vlasti zbog skandala o korupcijim stvorilo je politički vakuum koji na predstojećim izborima mnogi žele da popune. Nakon što se prije dvije i po godine strahopoštovanje prema izraelskoj vojnoj mašineriji nakon sukoba sa Hezbollahom u južnom Izraelu pretvorilo u prah, svi se političari natječu u tome ko će biti taj ko će u izraelskoj javnosti, ali i u očima neprijatelja Izraela ponovo povratiti imidž izraelske vojske kao nepobjedive sile. To objašnjava pretjeranu upotrebu sile u Gazi, jer Izrael radi svojih stanovnika, ali i političke dobiti sadašnjih predstavnika vlasti na predstojećim izborima, mora po svaku cijenu izvojevati pobjedu, bez obzira kako ona krvava i okrutna bila.
Zašto šute Arapi?
Najjače protivljenje izraelskoj intervenciji u Gazi se iskazuje na arapskim ulicama, dok se ne može reći da isti naboj nalazimo i kod arapskih režima. Razloga za to ima više. Od toga da većina njih podržava nacionalno orijentisani Fatah i Mahmuda Abbasa, a ne islamistički Hamas, kojeg optužuju za razbijanje palestinskog jedinstva i sabotažu palestinskog cilja. Osim toga, brojni arapski režimi su svjesni činjenice da je Hamas ideološki ogranak islamističkog pokreta Muslimanske braće, koji u velikom broju zemalja u palestinskom susjedstvu predstavlja jedinu ozbiljnu političku opoziciju despotskim režimima. Doda li se tome iranska podrška Hamasu u kojoj Arapi samo vide daljnje jačanje utjecaja perzijsko-šiitske dominacije nad Bliskim istokom, postaje jasno zašto nikome nije u interesu da Hamas uspješno vlada Gazom, pa ni njihovoj arapskoj braći. To objašnjava zbog čega Egipat ne želi da otvori jedini granični prijelaz (Er-Rafah), koji Gaza ima sa arapskim svijetom. Polazeći od ove političke realnosti neki neokonzervativni krugovi bliski odlazećoj neokonzrevativnoj administraciji Georgea Busha su na sto bacili ideju kako bi Egipat trebao biti taj koji će u slučaju potiskivanje Hamasa preuzeti upravljanje Gazom, jer su oni njom upravljali i ranije (1948-1967), dok bi Jordan trebao ponovo preuzeti administraciju Zapadne obale. Svima je jasno da se iza ovog prijedloga krije samo pokušaj sabotiranja ideje o palestinskoj državi, ali on još jednom podsjeća na svu odgovornost koju za patnju palestinskog naroda imaju susjedni arapski i islamski režimi koji već pedeset godina vode neke svoje ratove preko tijela palestinskih civila s Izraelom samo kao egzekutorom.
