Druga godišnjica Saddamovog pogubljenja

Ko se sjeća dželata još

Piše: Muhamed Jusić (Start- br. 264.)

Ove godine, za razliku od prošle, godišnjica pogubljenja iračkog predsjednika Saddama Huseina je prošla skoro neprimijećeno. Prošle godine, kada se obilježavala prva godišnjica bilo je sasvim drugačije. Svi svjetski mediji su prenijeli vijest kako su stotine Saddamovih pristaša položile cvijeće na njegov grob i organizovale proteste širom Iraka. Izraza podrške i sjećanja na Saddama nije nedostajalo ni u nekim drugim arapskim zemljama, a naročito na palestinskim teritorijama i u njihovim izbjegličkim kampovima, gdje ga je većina još uvijek smatrala arapskim herojem.
Međutim, ova godina je pokazala da nije trebalo dugo da i kod najtvrdokornijih pristaša splasne euforija i da napokon većina njih shvati o kakvom monstrumu se radilo. Tome su u dobroj mjeri pomogli javni sudski procesi koji su se vodili, i koji se vode, protiv prvih Saddamovih saradnika iz Bas partije tokom kojih su isplivali detalji o nekim od najstravičnijih pokolja nad nedužnim civilima u historiji Iraka. Istinskoj valorizaciji lika i djela Saddama Huseina doprinijelo je javno medijsko svjedočenje njegovih žrtava, ali i najbližih saradnika, o tome šta se zaista dešavalo u vrijeme njegove vladavine. Među najmarkantnijim svjedočenjima bilo je ono Hamida el-Džaburija, bivšeg ministra informisanja, vanjskih poslova i u jednom periodu šefa Saddamovog kabineta koji je na satelitskoj televiziji El-Džezira u nekoliko nastavaka svjedočio o okrutnosti Saddama prema neistomišljenicima, ali i prema njemu najbližim ljudima.

Strah i trepet arapske ulice
Prije nego što je svrgnut s vlasti o zločinima basističkog režima u Iraku se malo znalo. Bila je to neka vrsta urbane legende na arapskoj ulici. O Saddamu sam od iračkih prijatelja u kafani pored Jordanskog univerziteta slušao priče koje su graničile sa zdravim razumom. Tada sam po prvi put čuo detalje o njegovom djetinjstvu, mladosti i dolasku na vlast, za koje ću kasnije u tekstovima ozbiljnih analitičara saznati da ih je sam artikulisao i suptilno promovisao, jer su se uklapale u njegovu viziju sebe kao po svemu posebnog vladara. Čuo sam kako je u Tikritu još u ranom djetinjstvu ostao bez oca i kako ga je očuh zlostavljao, kako je živio u maloj kući od blata, privređujući prodavanjem voća na željezničkoj stanici pruge koja je vodila za Bagdad, kako je kao dječak pobjegao od kuće ukrcavši se na voz, koji ga je odveo njegovom dajdži u Bagdad o kojem mu je majka toliko pričala. Upravo će njegov dajdža, tada visoki dužnosnik ilegalne Bas partije ostaviti neizbrisiv trag na budućeg neupitnog lidera Iraka. Pričalo se kako je, još kao dječak, od dajdže dobio zadatak da pogubi lokalnog vođu komunističke partije, koji je predstavljao prepreku utjecaju Basa. U to vrijeme samo dječak, Saddam je hicima iz pištolja iz mase, kako se kasnije sam hvalio, u smrt poslao prvog svoga neistomišljenika. Niko nije sumnjao na njega, i on je za svoj prvi zločin prošao nekažnjen.
U tada nestabilnom Iraku Saddam će nastaviti svoju borbu za vlast i ideale arapskog socionacionalizma, odrađujući najprljavije poslove za svoga dajdžu i Bas partiju. 1959.godine mladi Saddam je lično učestvovao i bio čak i ranjen u neuspjelom pokušaju atentata na generala Abdulkerima Kasima, prvog predsjednika Iraka nakon svrgavanja monarhije. Zbog ovoga je u odsustvu bio osuđen na smrt, te je spas našao u Egiptu i njegovom režimu koji mu je dao azil i stipendiju, prvo da završi srednju školu, a zatim i da upiše studij prava na Kairskom univerzitetu .
Da su tačne predstave o tome da je Saddam smišljeno gradio mit o sebi kao nepokolebljivom i beskrupuloznom borcu za svoje ideale, govori i činjenica da je od svoga učešća u neuspjelom pokušaju atentata napravio čitav ep. Čak je unajmio i poznate režisere holivudskih akcionih filmova kako bi na filmskom platnu ovjekovječio taj, po svim mjerilima zdrave logike, teroristički čin. Priču o tome kako je u bijegu od progonitelja ranjen preplivao Tigris, pretvorio je u redovni godišnji sportski ritual. Spomenuta patetična farsa od filma se redovno vrtjela na nacionalnoj iračkoj televiziji do same američke okupacije zemlje, a i danas se nerijetko mogu vidjeti snimci Saddama koji pliva u nabujaloj rijeci, dok ga nekoliko desetina metara iza prate svi oni koji nešto znače u Iraku a znaju plivati.
O njegovom boravku u Egiptu ispredane su ništa mane pompezne priče.

Njegovih pet minuta
Nakon što je Bas partija u revoluciji 1968. preuzela vlast, Saddam je postao potpredsjednik vladajućeg Revolucionarnog komandnog vijeća. U tom periodu uspio je kao šef tajne obavještajne službe instalirati paralelan sistem upravljanja državom, a kada je 1979. odlučio da je došlo vrijeme da i formalno preuzme vlast u svoje ruke, bilo je dovoljno da tadašnjem predsjedniku Iraka kaže da se povuče, što je ovaj, svjestan činjenice da već odavno Saddam de facto upravlja Irakom, i učinio.
U historiji političke diktature ostat će zabilježene video snimke koje je emitovala iračka državna televizija, na kojima u direktnom TV prijenosu Saddam postavlja nova pravila igre i otpočinje ono što je i dotada već bila vladavina željeznom rukom nad iračkim narodom. Na kongresu Bas partije, nakon što je bio potvrđen za predsjednika države i partije, Saddam pravi spektakularan uvod u period njegove tiranije koji prenosi nacionalna televizija. Apsurdno je da će i posljednji čin Saddamove predstave biti emitovan preko TV signala iste te televizije. Naime, tog dana koji će se duboko urezati u sjećanje svih Saddamovih savremenika, dana kada je postao neprikosnoveni vladar nad svakim Iračaninom, ovaj četrdesetdvogodišnjak će, teatralno pušeći kubansku cigaru, neumoljivim glasom čitati spisak onih koji predstavljaju opasnost po iračku državu. Na toj crnoj listi se odreda nalazila krema iračkog društva, među kojom i mnogi dotadašnji Saddamovi najbliži stranački saradnici i prijatelji. U isto vrijeme, mišićavi obavještajci odvodili su jednog po jednog prozvanog „državnog neprijatelja“. Nakon toga, Saddam prelazi na imena onih koji su mu „sumnjivi“, istovremeno tražeći od prisutnih da se izjasne o cijeloj stvari. Oni su, nesumnjivo prestrašeni, odobravali i klicali njegovo ime, u strahu da ne budu prozvani. Tako se scena proglašenja predsjednikom pretvorila u mučno i od straha gromoglasno skandiranje Saddamovog imena. Većina onih koji su udaljeni iz sale nikada više nije viđena, a preživjeli su samo malobrojni, koji su, po već oprobanom receptu sijanja straha među iračkim masama, pušteni na slobodu da svjedoče o stravičnoj torturi iz Saddamovih kazamata. Taktika zastrašivanja masa kroz smišljeno doziranje glasina o nemilosrdnosti Saddamovih isljednika i njega lično, stvarala je mučnu atmosferu straha koja je u šoku i paralizi držala čitavo iračko društvo. Tako su se dugo nakon pogubljenja istaknutog šiitskog autoriteta Ayatollaha Mohammad Baqir As-Sadra po svim džamijama, ne samo Iraka, nego i susjednih zemalja, kružile priče o brutalnoj torturi i smrti kojoj je bio izložen tada već ostarjeli i neprikosnoveni autoritet iračkih šiita. Kasnije će se ispostaviti da su te priče planski plasirane od strane iračke obavještajne službe. Pričalo se kako su u istražni zatvor doveli njegovu sestru, Aminu Sadr bint al-Huda, koja je silovana i obješena pred njim. Nakon što je i sam bio fizički zlostavljan i maltretiran, naposljetku je zakovan za pod i usmrćen tako što mu je zapaljena duga staračka brada. Jedina njegova krivica je bila što je svojim autoritetom predstavljao potencijalnu konkurenciju Saddamovoj apsolutističkoj vlasti, a njegova smrt je poslužila da se pod kontrolom i daleko od javnog i političkog života drže većinski irački šiiti. Ta kolektivna trauma i kult nemilosrdnog vođe je omogućavala Saddamu da neprikosnoveno vlada Irakom okružen, ne kako se to danas kaže manjinom arapskih sunita, nego skupinom slijepih egzekutora iz najbliže porodice i uboge sirotinje iz rodnog Tikrita koji su preko noći postajali gospodari života i smrti. Čak ni oni, uključujući i najbliže članove njegove porodice, nisu bili sigurni da će ostati van domašaja paranoidnog Saddamovog straha koji je u korijenu gušio bilo kakve naznake nečega što bi mu moglo predstavljati konkurenciju. Priče o tome kako je kažnjavao neposlušnost svojih sinova, zetova, najbližih saradnika od kojih su mnogi bili javno pogubljeni ili stradavali pod nerazjašnjenim okolnostima, još više su podgrijavale strah iračkih masa od sveprisutnog i okrutnog Saddama.

Duga lista zločina
Da je kojim slučajem bilo moguće da Saddam odgovara za suludi rat kojeg je, uz svestranu podršku SAD-a, zemalja Perzijskog zaljeva i nekih drugih arapskih lidera, vodio protiv Irana, vjerovatno bi i to bilo dovoljno za još jednu smrtnu kaznu. Međutim, Saddamu je glave došao zločin nad šiitima kojeg je 1982. godine počinio u gradu Dudžejl. Tada je u odmazdi za pokušaj atentata na njega ubijeno 148 šiitskih dječaka i muškaraca.
Također, Saddam je trebao odgovarati i za brojne druge dosad evidentirane zločine počinjene za njegove vladavine, među kojima su hiljade pobijenih šiita na jugu Iraka, koji su stradali u pobuni nakon Zaljevskog rata 1992. Jedan od najstravičnijih zločina koji mu se stavlja na teret, a za koji nije odgovarao, je trovanje bojnim otrovima oko 5 000 Kurda, većinom žena i djece u gradu Halebdža na sjeveru Iraka. U ovom smrtonosnom pohodu iračke avijacije na bespomoćna kurdska sela ranjeno je oko 10 000 ljudi. Tu je i jeziva operacija El-Enfal u kojoj je između 1987. i 1988. ubijeno, prema evidenciji obje strane, preko stotinu hiljada Kurda, a daleko više raseljeno. Tu je i agresija na Kuvajt i zločini koje su Saddamove trupe počinile u ovoj susjednoj zemlji. Pojedinačne i individualne tragedije brojnih neistomišljenika režima, ali i onih koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme niko nije sistematski evidentirao.
Kada znamo za Saddamove manipulatorske sposobnosti i činjenicu da mu u cilju ostanka na vlasti ništa nije bilo sveto, kao ni zabranjeno, ne možemo a da ne posumnjamo u iskrenost njegovog pokliča pred samo pogubljenje: „Allah je najveći. Nacija će pobijediti. Palestina je arapska.“
Da kojim slučajem bezbroj puta nije posezao za sličnim manipulatorskim potezima, ova rečenica koja je očito bila namijenjena historiji vjerovatno bi ostavila dubok trag na arapskoj ulici. Ali, kada se prisjetimo da je lično, iako do tada otvoreni ateista, vlastitom rukom dopisao Allahu ekber na državnu zastavu, kada je shvatio da mu i vjera može poslužiti da učvrsti svoju poziciju na vlasti, tada njegova posljednja izjava gubi svaki kredibilitet. Sličnih primjera iz njegovog života ima napretek. Od toga da je dao ispisati tekst Kur`ana krvlju, što je prema islamskoj tradiciji bogohulno, jer se krv smatra nečistom, do toga da je, prvi put kada je ušao u džamiju da javno obavi molitvu, unio nejasnoće u muslimansku javnost, koja je, zbog načina na koji ju je obavio, pomislila da je Saddam šiit, dok je on zapravo samo oponašao ostale učesnike u molitvi.

Ukoliko izostavimo možda i najbitniji dio njegove prošlosti, a to je njegova neposlušnost gospodarima iz Washingtona, što ga je u konačnici i koštalo glave, možemo Saddamov život sumirati u nešto izmijenjenoj staroj poslovici „Ko se mača hvata, od mača i gine“ , koja bi u ovom slučaju glasila: „Ko na vlast dolazi vješajući svoje oponente, na vješalima i završi, i to, kao i oni, na državnoj televiziji.“ Ili „Ko progoneći svoje neposlušnike od toga pravi reality show, i sam skonča u jednom takvom“. Danas kada je budućnost Iraka i čitavog regiona neizvjesnija nego ikada, Saddam Husein je ostao samo još jedno tamno poglavlje kojeg se niko više ne želi ni sjećati. Sa njegovim odlaskom sa vlasti i razotkrivanjem zločina koje je činio, zadat je žestok udarac ideji arapskog jedinstva i arapskog nacionalizma koju je on predstavljao (ili se barem trudio). Taj slobodan prostor danas popunjava jedna nova ideologija, ona mladih islamista i niko nije siguran u šta će se ona pretvoriti.
Još jedan megalomanski projekat „Saddama vjernika“- ogromna džamija u Bagdadu koju nije uspio dovršiti zbog američke invazije

Otvorena vrata džehenema

Rat u Gazi

Dok je većina stanovništva na planeti još bila omamljena novogodišnjim slavljem, svjetski mediji su slali vijesti i slike o izraelskim napadima na Gazu. Vijesti o raketiranjima civilnih ciljeva u Gazi i slike ubijene palestinske djece smjenjivale su se sa vijestima o proslavama novogodišnjih praznika, ali i sve većim i masovnijim protestima protiv izraelske agresije na pojas Gaze. Kao i svaki put dosad, geostrateški analitičari su pokušavali da odgovore na pitanje šta se ovaj put krije iza izraelske invazije. Naš saradnik analizira dva osnovna pitanja koja se nameđu: zašto sada i zašto šuti arapski svijet?

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 263 )

Na dan kada je ovaj tekst nastao, izraelski napad na Gazu se nastavio, kako i diplomatski napori da se osigura bilo kakvo primirje. Broj ubijenih palestinskih civila je dosegao cifru od preko 600, a preko 2 800 je ranjenih. Svi međunarodni faktori osim Izraela i SAD-a se slažu kako se u Gazi dešava „humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera“. Bolnice su pretrpane ranjenima. Manjka hrane, vode, goriva i električne energije. A stanovništvo najgušće naseljene regije na svijetu nema gdje bježati pred konstantnim napadima vojne mašinerije pete svjetske sile.

Izrael ni sam više nije siguran šta mu je cilj. Britanski Guardian piše kako „izraelski obavještajni i vojni oficiri, ohrabreni početnim uspjesima, zahtijevaju da se vojne operacije u Gazi nastave sve dok se ne sruši Hamas, koji je, po njima, značajno oslabljen i sve više izoliran, kako na međunarodnom planu, tako i među Palestincima“. Međutim, političko vodstvo iz Jerusalema nije sigurno kako bi svjetskoj javnosti moglo objasniti promjenu svog cilja s obzirom da su od početka insistirali na tome kako ne žele „promjenu režima“ (jer Hamas je ipak u Gazi izabran voljom palestinskog naroda) nego zaustavljanje raketnih napada na Izrael. Ovi navodi Guardiana idu u prilog tvrdnjama skeptika koji su od početka tvrdili kako je krajnji cilj Izraela (naravno uz blagoslov SAD-a, ali i brojnih arapskih režima u regionu) uklanjanje proiranskog Hamasa sa vlasti u Gazi. Jer da je Izrael htio da zaustavi raketne napade Hamasa na gradove na jugu bilo je dovoljno da ispoštuje tačke nedavnog primirja sa Hamasom, što nije učinio. Naime, Izrael i Hamas su bili pristali na šestomjesečnu obustavu borbenih dejstava u Gazi. Prema tom dogovoru, Hamas se obavezao da neće improvizovanim projektilima Kasam gađati izraelske gradove, dok je Izrael preuzeo obavezu postepenog otvaranja svih graničnih prijelaza pod svojom kontrolom kako bi u Gazu nesmetano mogla ulaziti osnovne životne namirnice. Međutim, Izrael nikada nije ispoštovao svoje obaveze. Prijelazi nikada nisu bili otvoreni, naprotiv, blokada je pooštrena tako da se stanovništvo Gaze i prije eskalacije nasilja već osamnaest mjeseci nalazilo skoro u potpunoj izolaciji. Čak štaviše, Izrael je suprotno dogovoru izvršio nekoliko zračnih napada. U samo jednom od njih ubijeno je šest Hamasovih boraca. U međuvremenu, Izrael je uspostavio tzv. sigurnosnu zonu nekoliko stotina metara u dubini Gaze nakon što se iz nje povukao, tako da ne samo da nije otvorio prijelaze, nego je nametnuo i hermetičku izolaciju enklave. U nekoliko navrata su čak pucali i na ribare koji su svojim malim brodicama pokušali uloviti nešto ribe uz samu obalu. Kada je primirje isteklo, Hamas je odlučio da ga pod ovakvim uslovima, gdje se, prema njihovom viđenju, samo oni pridržavaju dogovorenog, ne žele produžiti. Onda su ispalili nekoliko od vještačkog gnojiva napravljenih projektila na gradove u Izraelu i time dali povoda Izraelu da otvore vrata džehennema nad stanovništvom Gaze.

Zato je argumentacija o zaustavljanju Hamasovih projektila samo priča za svjetsku javnost, jer Izraelu nije stalo do mira sa Hamasom kojeg podržava Iran. Do mira sa Izraelom nije stalo ni Hamasu, koji ne želi da prizna pravo „cionističke tvorevine“ da postoji „na arapskoj zemlji“i koji se, za razliku od Abasovog Fetaha, ne zalaže za soluciju od dvije države koje žive jedna do druge u miru. Zato su Izrael i Hamas osuđeni na rat do istrebljenja, samo što, čini se, ni sam Izrael ne zna kako provesti američki patent nazvan smjena režima. Da li bi to značilo da neka nova palestinska administracija u Gazu dođe na „leđima izraelskih tenkova“? Niko ozbiljan ne misli da bi vlada lojalna predsjedniku Mahmudu Abbasu ili bilo ko drugi kome je stalo do političke budućnosti među Palestincima pristao na takav način preuzeti poziciju Hamasa.
Izrael ne može popuniti tu administrativnu, političku i pravnu prazninu. Nadalje, oni su više puta ponovili kako im nije cilj ponovna okupacija Gaze jer su se već nekoliko puta u skorijoj historiji uvjerili kakvo to živo blato može biti za izraelsku vojnu mašineriju.
Hamas zna da ne može izvojevati vojnu pobjedu, zato je za njega pobjeda sam opstanak na vlasti u Gazi i da dočekaju dan kade će se Izrael povući, kako bi oni ponovno pokušali obnoviti svoj raketni arsenal i iznova nastaviti zabadati prst u oko „izraelskom okupatoru“. Njihova jedina vojna taktika i strategija je sažeta u onoj Halid Mišalovoj: „Ne mogu nas sve pobiti“.
Zato je najvjerovatnija solucija ipak neka vrsta primirja uz međunarodno i regionalno posredovanje (egipatsko-francuska inicijativa za sada ima najviše izgleda za uspjeh) koje bi čak moglo podrazumijevati prisutstvo međunarodnih promatrača ili mirovnih snaga. S tim da treba imati na umu da se do sada Hamas protivio bilo kakvom stranom prisustvu u Gazi, jer su se plašili da bi oni imali mandat da prate i spriječe njihove operacije krijumčarenja oružja i eksploziva kroz mrežu tajnih tunela ispod egipatske granice. I dok Izrael tvrdi pazar kako bi što više razorio Hamasovu infrastrukturu i kako bi osigurao uslove primirja koji neće dozvoliti Hamasu da ponovo ojača i predstavlja sigurnosnu opasnost, stradanja civila u Gazi se nastavlja.

Zašto sada?
Trenutak u kojem je došlo do eskalacije sukoba u Gazi nije slučajan. Sam odabir dana za početak napada je toliko očit da je začuđujuće kako su uspjeli iznenaditi Hamas (što prema svim pokazateljima jesu). Naime, Izrael je u smišljenom diplomatskom potezu danima ranije najavio u UN-u da sprema operaciju protiv Hamasa protestujući protiv Hamasovih napada na izraelske gradove. A sama realizacija prijetnji je počela sa početkom praznične sezone u Americi i Evropi, ali i drugim zemljama. Već neko vrijeme je postalo skoro pa pravilo da svjetski moćnici kada žele da naprave bilo kakav belaj, onda to čine u vrijeme medijske „zakrčenosti javnog prostora“. Sjetimo se nereda u Gruziji koji su se, kao slučajno, desili za vrijeme Olimpijade u Pekingu. Invazija gruzijskih snaga je počela na sami dan otvaranja. I u Gazi Izrael je bio svjestan okrutnosti svoje akcije i siguran u to da će se svjetska javnost okrenuti (što se i desilo) protiv Izraela nakon što počnu pristizati slike stravičnog masakra nad civilima. Zato su računali da će, počnu li sa akcijom u vrijeme praznika, dobiti najmanje pet do sedam dana da obave najgori dio posla dok su ljudi još uljuljkani prazničnom atmosferom i kada ne žele sebi kvariti odmor stravičnim slikama rata iz konfliktnog Bliskog istoka.
Osim toga, Izraelci su bili prisiljeni da požure sa ovom akcijom dok je Bush još u Bijeloj kući. Jednostavno nisu mogli rizikovati sa Obamom, jer nisu sigurni da će im, iako je u predizbornoj kampanji više puta naglasio kako je prijatelj Izraela, dati neupitnu podršku za sve što čine kao što to radi sadašnja administracija Georgea Busha. Osim toga, i Obami je drago da se to završi prije njegovog ulaska u Bijelu kuću, jer je jedno od njegovih osnovnih predizbornih obećanja na međunarodnom planu bilo poboljšanje imidža Amerike u arapskom i muslimanskom svijetu. Ako bi on nastavio tolerisati i podržavati izraelski zločin nad Palestincimam od njegove promjene imidža Amerike ne bi bilo ništa. I ovako ga već ozbiljno kritikuju u muslimanskim zemljama, ali i u liberalnim zapadnim krugovima zbog njegove šutnje o Gazi. Ali zasad, Obama ima opravdanje, a to je da Amerika može imati samo jednog predsjednika u isto vrijeme i da američka vanjska politika ne može slati dvosmislene signale. Ustvari, Obama vjerovatno samo moli Boga da prljavi posao uklanjanja Hamasa ili barem slabljenja njegovog utjecajam bude završen prije nego što on preuzme predsjedničku poziciju i da bude samo još jedna crna mrlja na ionako ukaljanom licu Bushove međunarodne politike.
U razumijevanju timinga izraelske operacije ne smijemo zapostaviti ni unutrašnju političku situaciju u Izraelu. Povlačenje dosadašnjeg premijera Ehuda Olmerta sa vlasti zbog skandala o korupcijim stvorilo je politički vakuum koji na predstojećim izborima mnogi žele da popune. Nakon što se prije dvije i po godine strahopoštovanje prema izraelskoj vojnoj mašineriji nakon sukoba sa Hezbollahom u južnom Izraelu pretvorilo u prah, svi se političari natječu u tome ko će biti taj ko će u izraelskoj javnosti, ali i u očima neprijatelja Izraela ponovo povratiti imidž izraelske vojske kao nepobjedive sile. To objašnjava pretjeranu upotrebu sile u Gazi, jer Izrael radi svojih stanovnika, ali i političke dobiti sadašnjih predstavnika vlasti na predstojećim izborima, mora po svaku cijenu izvojevati pobjedu, bez obzira kako ona krvava i okrutna bila.


Zašto šute Arapi?
Najjače protivljenje izraelskoj intervenciji u Gazi se iskazuje na arapskim ulicama, dok se ne može reći da isti naboj nalazimo i kod arapskih režima. Razloga za to ima više. Od toga da većina njih podržava nacionalno orijentisani Fatah i Mahmuda Abbasa, a ne islamistički Hamas, kojeg optužuju za razbijanje palestinskog jedinstva i sabotažu palestinskog cilja. Osim toga, brojni arapski režimi su svjesni činjenice da je Hamas ideološki ogranak islamističkog pokreta Muslimanske braće, koji u velikom broju zemalja u palestinskom susjedstvu predstavlja jedinu ozbiljnu političku opoziciju despotskim režimima. Doda li se tome iranska podrška Hamasu u kojoj Arapi samo vide daljnje jačanje utjecaja perzijsko-šiitske dominacije nad Bliskim istokom, postaje jasno zašto nikome nije u interesu da Hamas uspješno vlada Gazom, pa ni njihovoj arapskoj braći. To objašnjava zbog čega Egipat ne želi da otvori jedini granični prijelaz (Er-Rafah), koji Gaza ima sa arapskim svijetom. Polazeći od ove političke realnosti neki neokonzervativni krugovi bliski odlazećoj neokonzrevativnoj administraciji Georgea Busha su na sto bacili ideju kako bi Egipat trebao biti taj koji će u slučaju potiskivanje Hamasa preuzeti upravljanje Gazom, jer su oni njom upravljali i ranije (1948-1967), dok bi Jordan trebao ponovo preuzeti administraciju Zapadne obale. Svima je jasno da se iza ovog prijedloga krije samo pokušaj sabotiranja ideje o palestinskoj državi, ali on još jednom podsjeća na svu odgovornost koju za patnju palestinskog naroda imaju susjedni arapski i islamski režimi koji već pedeset godina vode neke svoje ratove preko tijela palestinskih civila s Izraelom samo kao egzekutorom.

Činjenice su neumoljive

Zadnji trendovi u muslimanskim društvima u 2008.

Trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Dolazak nove hidžretske i gregorijanske godine u jako bliskom vremenskom razmaku odlična je prilika za muslimanski svijet da sagleda zadnje trendove unutar svojih zajednica, ali i šta drugi misle o njima . Nažalost, muslimanska društva, širom svijeta u velikom broju slučajeva, nisu pokazala spremnost za ozbiljnim analizama koje bi bile utemeljene na egzaktnim pokazateljima i istraživanjima javnosti. Iako je analiza situacije preduslov ozbiljnog rješenja svakog problema, pa i nezahvalne situacije u kojoj se muslimanska društva i države nalaze, u slučaju muslimanskih zemalja se obično moramo zadovoljiti globalnim istraživanjima javnosti koje provode internacionalne korporacije i u kojima prikupljaju podatke relevantne samo za njih. U muslimanskoj zajednici u Bosni i Hercegovini situacija nije puno bolja. Prava je rijetkost da se od džematlija, npr., traži „povratna informacija“ o hutbi ili da se napravi pregled ko su stvarni vjerski autoriteti bh muslimanima i koliko njih slijedi neke alternativne ideološke i duhovne pravce. Još uvijek kao zajednica nemamo tačne pokazatelje o stremljenjima i trendovima vjerničke populacije unutar naših džamija. Bez empirijske sociologije i studioznog pristupa javnom mnijenju ne može biti ni strateški osmišljene i planirane komunikacijske aktivnosti ili bilo kakvog drugog djelovanja, pa ni relevantne evaluacije postignutih rezultata, te samim time ni poboljšanja i unaprjeđenja postojećih aktivnosti.
Možda je ovo dobra prilika da za neku od idućih godina razmislimo o jednom ispitivanju naše javnosti (ako ništa onda one koja je stalno prisutna u džamijama- a o drugim sferama društvenog života ima ko da brine) kako bi barem mi presjekli lanac tipičan za muslimanske zajednice širom svijeta gdje se rješenja i predodžbe donose i kreiraju bez ikakve ozbiljne analize stvarnog stanja i empirijskih naučnih metoda.
U međuvremenu možemo se zadovoljiti nekim zanimljivim istraživanjima javnosti u muslimanskim zemljama koje će sigurno obilježiti godinu iza nas.
Nažalost, indikatori humanog razvoja, stanja ljudskih prava, političkih i ličnih sloboda skoro da nisu pokazali nikakav napredak u većini muslimanskih zemalja ne samo u prošloj godini, nego i u čitavoj deceniji. Ekonomski pokazatelji nisu ništa bolji sa izuzetkom nekoliko naftom bogatih zemalja koje su u proteklih nekoliko godina ostvarile enormne prihode od poskupjele nafte. Međutim, način na koji se ta sredstva troše i trend pada cijena nafte ne ulijeva puno povjerenja ni na tom planu. Gorka je činjenica da trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani.

Povratak religioznosti
Istraživanja koje je proveo Pew centar iz Washingtona naslovljenog sa Pew Global Attitudes Project su otkrila još neke vrlo zanimljive trendove unutar muslimanske zajednice na nivou svijeta, ali i zanimljiva zapažanja glede religioznosti uopće.U većini zemalja koje su bile obuhvaćene istraživanjem, religija se smatra centralnim pojmom u životu. Ovo je, međutim, manje tačno kada je riječ o mladim ljudima. U brojnim nacijama, među kojima su i SAD, manja je vjerovatnoća da ljudi mlađi od 40 godina izjave kako je religija jako bitna u njihovom životu. Također, postoji značaja spolna razlika u mnogim nacijama kada je riječ o religioznosti. Naime, žene su te koje će daleko češće odgovoriti kako religija igra značajnu ulogu u njihovom životu nego što je to slučaj sa muškarcima. Najveća razlika među spolovima je zabilježena u Americi gdje se čak 65% žena izjasnilo kako religija igra vrlo bitnu ulogu u njihovom životu naspram samo 44% američkih muškaraca.

Muslimanski stavovi o terorizmu

Istraživanje je pokazalo i to kako opada podrška terorizmu među muslimanima u Nigeriji, Turskoj i Pakistanu. U drugim zemljama obuhvaćenim istraživanjem skoro da nije bilo nikakvih promjena izuzev Egipta gdje je čak zabilježen neznatan porast podrške terorističkim aktivnostima. Ankete koje su provođene u većinski muslimanskim zemljama od 2002. do danas pokazuju znatan pad podrške nasilju nad civilima i samoubilačkim napadima u cilju odbrane islama. Npr. u Libanu su 2002. tri od četiri ispitanika (74%) smatrala kako takvi napadi ponekad mogu biti opravdani, dok to danas tvrdi 32% građana ove bliskoistočne zemlje. Mišljenja o Osami bin Ladenu slijede isti trend. Tako npr. samo tri godine ranije, šest od deset (61%) jordanskih muslimana je iskazivalo neku vrstu povjerenja prema lideru Al-Kaide. Danas, samo 19% njih ima pozitivno mišljenje o Bin Ladenu. 2003. godine, 20% libanskih muslimana i 15% turskih je imalo pozitivno mišljenje o vođi ove terorističke organizacije. Danas, sedam godina nakon 11. septembra, podrška Bin Ladenu u obje ove države je pala na jednocifreni broj (Turska 3%, Liban 2%). I pored ovog PR fijaska, Bin Laden uživa još uvijek zabrinjavajuće visoku stopu podrške u nekim muslimanskom zemljama kao što su Nigerija (58%), Indonezija (37%) i Pakistan (34%).

Sretna nemirna 2009.

Prema mnogim parametrima, očekuje nas teška godina. Dešavanja u Grčkoj mnoge su podsjetila na studentske demonstracije `68., a mladi ljudi koji osjećaju da je njihova budućnost ugrožena, pokazali su da neće čekati da neko drugi riješi njihove probleme. Ono što je specifično za proteste u Grčkoj, ali i u Hrvatskoj pa čak i kod nas u BiH, je fenomen uvezivanja mladih ljudi putem društvenih mreža, među kojima je svakako najpopularniji Facebook

Piše: Muhamed Jusić (Start)

Nasilni protesti koji ovih dana potresaju Grčku su, iako inicirani internim društvenim odnosima, još jednom pokazali da Evropa, ali i svijet imaju ozbiljan problem sa sve većim brojem nezadovoljnih mladih ljudi koji su spremni pribjeći i nasilju kako bi ukazali na svoje probleme. Unutrašnje i vanjske krize, između ostalog i zbog ekonomske recesije u koju je svijet upao bez izgleda za brz oporavak, kod marginaliziranih mladih ljudi uzrokuju nesigurnost i strah od budućnosti. Slični neredi koje su također organizovali nezadovoljni mladi u pariškim predgrađima 2005. minimizirani su činjenicom da se radilo o imigrantskoj populaciji. Čitavom tom problemu se tada dala jedna druga dimenzija koju u grčkom slučaju nije moguće iskonstruisati. Solidarnost koju su pokazale anarhističke, ljevičarske i omladinske organizacije u Francuskoj i nekim drugim zemljama svijeta podsjetile su nas na studentske demonstracije `68., koje je jednako ovako stihijski pokrenula jedna druga generacija zapostavljanih i nezadovoljnih mladih. Godina pred nama će po mnogim parametrima biti teška, a mladi ljudi koji osjećaju da je njihova budućnost ugrožena u Grčkoj su pokazali da neće sjediti skrštenih ruku. Da li će ovo biti izolovan incident ili je na pomolu neka nova `68.? Da li se nešto slično može desiti kod nas ili u našem susjedstvu?
Rikošet
Dok je ovaj tekst nastajao, situacija u Grčkoj se i dalje usložnjavala. Maskirani mladići napali su štab grčke policije za suzbijanje nemira u Atini, izazivajući materijalnu štetu, ali ne i žrtve. U policijskom izvještaju se navodi kako je tridesetak mladića bacalo Molotovljeve koktele i kamenje po zgradi oštetivši policijska vozila parkirana ispred nje. Isti dan u drugom dijelu Atine grupa od oko dvadeset studenata zauzela je grčku državnu televiziju i prekinula emitiranje programa. Neimenovani policijski zvaničnik je izjavio za Reuters da su studenti došli mirno, nisu bili nasilni i tražili su da televizija prenese njihov protest protiv ubistva 15-godišnjeg dječaka. Nakon što se na programu državne televizije na nekoliko trenutaka pojavila grupa demonstranata koji su upali u studio, program je ubrzo nastavljen reklamama i snimkom premijera Kostasa Karamanlisa u razgovoru sa poslanicima skupštine.
Sve svjetske novinske agencije izvijestile su kako je tokom prvih nekoliko dana protesta uništen veliki broj radnji i automobila. Samo u Atini oštećeno je oko 565 radnji, a šteta je procijenjena na 200 miliona eura. Nemiri su se proširili i na druge gradove Grčke. U Solunu je policija suzavcem rastjerala oko 300 mladih koji su na njih bacali kamenje i voće. I na dan kada je ovaj tekst završen demonstranti su nastavili pozivati građane drugih gradova da im se pridruže najavljujući nastavak protesta sve dok konzervativna grčka vlada, kojoj je posljednjih mjeseci znatno pala popularnost, ne da ostavku.
Neposredni povod nasilju koje trese Grčku, bilo je policijsko ubistvo 15-godišnjaka Aleksisa Grigoropulosa. Mladić je stradao u uličnim sukobima između policije i mladih tzv. autonomaša ili anarhista kada je oko 30 mladih bacalo kamenje i druge predmete ka vozilu u kojem su bila dvojica policajaca. Demonstranti su tvrdili kako je jedan od policajaca izašao i smrtno ranio mladića. Zvanična istraga je pokazala kako je dječak poginuo od metka koji se odbio nakon što su policajci pucali u zrak, ali to nije razuvjerilo demonstrante, niti grčku javnost.
Protesti su počeli u subotu, 6. decembra i ubrzo se pretvorili u najžešće nasilje još od Drugoga svjetskog rata. Financial Times je primijetio kako ovako nasilne demonstracije nisu zabilježene ni tokom studentskih protesta protiv vojne hunte sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ti protesti protiv hunte, podsjeća ovaj ugledni list, izazvani upadom jednog tenka u univerzitetski grad u Atini i ubistvom 40 osoba, bili su kratkog daha i ograničeni na malo područje u okolini politehničkog fakulteta.
Dnevnik The Guardian je skrenuo pažnju na to kako je ubistvo mladića bila samo kap koja je prelila čašu i da u grčkom društvu već duže vrijeme raste nezadovoljstvo zbog sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Statistički podaci pokazuju da svaki peti Grk živi ispod granice siromaštva. Naročito su neefikasnošću vlade i čestim skandalima nezadovoljni mladi. Mnogi se mladi poistovjećuju s Grigoropoulosom. Jedna cijela generacija gleda svoje roditelje kako grcaju u dugovima i osjeća kako se nema čemu nadati. Radi se o pobuni iza koje stoje strah i očaj, rekao je atinski novinar Christos Maltzos a prenio portal Politika.
EU nije raj
Dešavanja u Grčkoj sa pažnjom posmatraju brojne vlade kako u regionu, tako i u svijetu, jer niko ne može garantovati da se sličan scenarij neće ponoviti u brojnim zemljama koje imaju identične ili veće probleme koji će se samo povećati sa globalnom ekonomskom krizom. Zato se iz dešavanja u Grčkoj može mnogo šta naučiti.
Jedna od pouka je da nezadovoljstvo koje su mladi Grci pokazali potvrđuje još jednom da ulazak u Evropsku uniju nije nikakvo čarobno rješenje koje će nas jednom za svagda kutarisati svih nagomilanih problema kao što se to često, svjesno ili ne, prikazuje u našoj javnosti. Doda li se ovome ranije spomenuto francusko iskustvo, očito postaje da ozbiljni društveni nemiri ne prijete više samo siromašnim i nerazvijenim državama svijeta. Mladi ljudi nižih društvenih slojeva u kapitalističkim društvima su dugo bili zabavljeni životima celebrityja i besposlicama razne vrste. Društvena isključenost koju su živjeli nije im smetala, jer su živjeli u svojim izmišljenim svjetovima, standard je bio toliki da su i uz minimalan angažman mogli dostojno živjeti a država je bila toliko jaka da im osigura minimum socijalne sigurnosti. Međutim, s pogoršanjem ekonomske krize, te konstantnim produbljivanjem jaza između bogatih i siromašnih, sve veći broj mladih osjeća nesigurnost i obespravljenost. A strah i bezizlaznost uvijek su preduvjet nereda, ali i bujanja različitih ideologija koje obećavaju brza i temeljita rješenja (što objašnjava okretanje velikog broja mladih useljenika iz muslimanskog svijeta ka idejama islamizma, ali i ponovni procvat kako ekstremno ljevičarskih pokreta, tako i onih fašističkih.)
Facebook demonstranti
Interesantno je kako su se mladi ljudi koji su pokazali svoju solidarnost sa demonstrantima u Grčkoj širom Evrope od Moskve do Madrida, organizovali na identičan način, tj. putem interneta i SMS-a. Fenomen uvezivanja mladih ljudi putem društvenih mreža, među kojima je svakako najpopularniji Facebook, je od besmislenog medija dangube i traćenja vremena postao moćni medij aktiviranja mladih u društvenoj svakodnevnici.
Zanimljiv primjer organizovanja mladih ljudi preko Facebooka sa društveno angažovanim ciljem imali smo ovih dana i u susjednoj Hrvatskoj. Naime, hrvatski premijer Ivo Sanader odavno nije doživio teži politički udarac od onoga kojeg su mu nanijeli mladi facebookovci nakon nepromišljenih i pretjeranih akcija policije protiv neformalne grupe opozicionih aktivista koji su se organizovali na netu. Nakon što je vijest o tome kako policija poduzima mjere represije protiv facebookovaca, kako ih privodi zbog organizacije mirnog protesta, kako im trga plakate kojima se najavljuje protest, te hapsi one koji to čine procurile u javnost, oglasili su se brojni političari, nevladine organizacije i pojedinci koji su ustvrdili da Sanaderova vlada provodi klasično zastrašivanje i kako je sloboda izražavanja u Hrvatskoj ugrožena.
Nakon što su vijest o privođenju aktivista koji na Facebooku pozivaju na organizovanje demonstracija protiv Vlade prenijeli svi strani mediji od Guardian, Telegraph, Fox News, Asociated Press, Herald Tribune, Reuters, pa do kineske državne agencije, rasprava o tom slučaju preselila se i u Hrvatski sabor. Ubrzo se počelo govoriti kako bi ovaj skandal mogao ozbiljno ugroziti put Hrvatske ka EU. Mladi facebookovci su bili oduševljeni, a stara garda zatečena jednom novom društvenom silom za koju u političkom životu nisu znali ni da postoji.
Mini pobunu mladih, organizovanu preko interneta (na forumu i Facebooku) imali smo i kod nas. Ali u minijaturnoj državi kakva je naše sve je minijaturno, pa i ti protesti pokrenuti nakon narušavanja sigurnosne situacije u Sarajevskom kantonu za koje smo prvi put čuli da su organizovani na internet forumu. Međutim, i ti slabo posjećeni protesti potvrđuju tezu o sve češćem organizovanju mladih preko neta kako bi pokazali nezadovoljstvo svojim položajem u društvu ili ukupnim društvenim kretanjima. To govori da, iako je kod nas informatičko društvo tek u povoju, ni naši mladi ne zaostaju za svjetskim trendovima, te da se ne trebamo iznenaditi ako u budućnosti sve više društveno angažovanih inicijativa bude dolazilo sa neta, a ne od opozicionih stranaka i dobro uhljebljenih pojedinaca iz tzv. civilnog sektora.
Inače, ostat će zapamćeno kako je prvi političar koji je prepoznao i u potpunosti iskoristio moć interneta, društvenih online mreža, blogerske zajednice i potencijala mladih ljudi koji na internetu žive svoj drugi život, bio novoizabrani američki predsjednik Barack Obama. Njegov izborni tim je, između ostalog, briljirao u mobilisanju mladih Amerikanaca da se po prvi put registruju za glasanje i da svojim angažmanom i online donacijama podrže Obaminu kampanju. Rezultat je bio takav da su republikanski stratezi već izjavili kako se više niti jedni izbori u Americi neće voditi bez ozbiljne strategije djelovanja putem interneta.
Sakozyev model
Doista će biti zanimljivo gledati kako će se tzv. slobodne demokratije svijeta nositi sa buntom nezadovoljnih mladih, zabrinutih za svoju budućnost koji se, na sebi svojstven način, negdje demonstracijama a negdje političkim angažmanom,vraćaju u društvenu zbilju. Da li će posegnuti za temeljitim rješenjima koja će poboljšati materijalni položaj mladih, ponuditi im jednake mogućnosti bez obzira na porijeklo i društveni status, te kanalisati njihove želje i očekivanja od države ili će posegnuti za najjednostavnijom metodom stišavanja socijalnih tenzija, onom policijske države. Iako je metoda policijske države daleko najjednostavnija, historija nas uči da ona obavezno vodi fašizaciji društva. Zato je žalosno znati da su francuske vlasti (u vrijeme sukoba sa omladinom oličene u današnjem francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju) kao i ove grčke posegle za najbržom i najjednostavnijom, ali dugoročno pogubnom, metodom uvođenja reda i smirivanja tenzija.

Nova Meka

Piše: Muhamed Jusić

Ove godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž, muslimansko hodočašće Meki, otputovao rekordan broj hadžija, njih 2200. Neki od njih su se već vratili kući, a drugi su na putu. Ovo je prvi put da su muslimani iz Bosne i Hercegovine probili kvotu hodočasnika koju je za svaku zemlju prema broju stanovnika islamske vjeroispovijesti odredilo saudijsko Ministarstvo hadža. Kvote su nužne iz proste činjenice da sveta mjesta ne mogu primiti sve ljude koji bi željeli obaviti ovu petu temeljnu dužnost svakog muslimana. I pored svih ograničenja smrtni slučajevi zbog prevelike gužve nisu bili rijetkost. Upravo zato saudijske vlasti već nekoliko godina rade na proširenju kapaciteta svetih mjesta stvarajući Novu Meku i ujedno otvarajući jedno od najvećih gradilišta na svijetu.


Zvanična statistika pokazuje da broj muslimana koji obave obred umre (posjetu Meki mimo obreda hadža) uz sva ograničenja godišnje raste za šest procenata, a hadžija 3,6 % godišnje. U statističku analizu nije uključeno 500 000 hadžija koji svake godine obave hadž bez znanja zvaničnih institucija. Najveći broj njih su strani državljani koji žive u Saudijskoj Arabiji i koji ne prolaze zvaničnu proceduru izdavanja saglasnosti za obavljanje hadža koju moraju proći stanovnici Kraljevine. Saudijske vlasti predviđaju da će samo umru u 2009. godini obaviti 18 miliona ljudi. Doda li se ovome činjenica da u proteklih nekoliko godina Saudijska Arabija ima enormne dodatne prihode od poskupjele nafte za koje nije sigurna gdje ih uložiti, investiranje u ovakve projekte teško da je samo radi sevapa.

Prvi zahvat u sklopu ambicioznog projekta proširenja kapaciteta Meke kao najvećeg svjetskog mjesta hodočašća bilo je proširenje mosta na džemretima (simbolično ritualno kamenovanje šejtana tokom obreda hadža). Dosad je obred bacanja kamenčića na džemretima uzrokovao gužvu koja je u nekoliko navrata odnijela desetine žrtava.
Nakon analiziranja većeg broja prijedloga kako da se riješi problem gužve na ovom obrednom mjestu izabrano je rješenje koje predviđa izgradnju mosta na četiri nivoa, sa jedanaest različitih prilaza i dvanaest izlaza tako da će hadžije dolaziti na mjesto obreda i odlaziti sa njega u različitim nivoima i pravcima čime će se izbjeći gužve. Usto, već se pristupilo kopanju četiri nova tunela koji će olakšati dolazak hadžija na džemreta i njihov povratak u Meku. Predviđena je i izgradnja tunela ispod čitavog kompleksa koji će biti rezervisan za vozila hitne pomoći, vatrogasce i ostale službe zadužene za sigurnost hadžija.
Dokumentacija idejnog rješenja koju je javno prezentovala državna Fondacija za razvoj Meke i Medine, predviđa gore navedene intervencije na lokaciji samo kao prvu fazu. Temelji koji će u toj fazi biti postavljeni i prateća infrastruktura predviđaju izgradnju mostova sa deset nivoa preko kojih će obred u jednom danu moći obaviti pet miliona hadžija. Ti mostovi biti će izgrađeni u narednoj fazi, kada i ostala infrastruktura Meke i Medine bude spremna za prihvat tolikog boja hodočasnika. Predviđeno je da razmak između mostova bude 12 metara, a njihova planirana širina je 90 metara. Čak kada i ova faza bude gotova, nacrt ostavlja mogućnost za dodatno proširenje kapaciteta mostova.
Troškovi prve faze radova u kojoj će biti izgrađeni mostovi na četiri nivoa i podzemni tunel ispod čitavog kompleksa, procijenjeni su na četiri milijarde i dvije stotine miliona rijala (preko dvije milijarde KM).


U Meki se uporedo sa ovim fascinantnim projektom ulazi u nekoliko grandioznih projekata izgradnje stambeno-trgovačkih blokova u blizini Haremi-š-Šerifa (Svete džamije u Meki).
Nedavno je princ Abdulmedžid bin Abdulaziz, emir regije Meka obznanio početak radova na dvije i po milijarde rijala (upola manje milijardi KM) vrijednom projektu izgradnje stambeno-trgovačkog naselja u području sjeverozapadno od džamije u Meki. Ovaj graditeljski podvig će, za razliku od projekta mostova na džemretima, biti finansiran najvećim dijelom investicijama privatnog i vakufskog sektora.
Saudijske dnevne novine El-Ukaz su već ranije pisale o početku radova na projektu izgradnje hotelskog naselja u samoj blizini Harema u području brda Omer (Džebel Omer). Projekat na brdu Omer je graditeljski i arhitektonski poduhvat o kojem su pisali svi svjetski mediji od New York Timesa do lokalnih listova u regionu. Osim što će se raditi o, prema mišljenju stručnjaka, jednom od najljepših arhitektonski i urbanistički osmišljenih naselja u svijetu biće to divan primjer mješavine islamske i moderne arhitekture. Broj ljudi koji taj prostor mora primiti je bio takav profesionalni izazov da su na njemu radila neka od najpoznatijih svjetskih imena u arhitekturi i urbanizaciji gradova. Novi kompleks će se prostirati na 230 000 metara kvadratnih. Uz desetke hotela sa pet zvjezdica koji će biti izgrađeni, kao i bezbroj komercijalnih centara, rješenje predviđa i 200 000 mjesta za obavljanje namaza (dnevne molitve). Čitav projekat bi trebao biti dovršen do 2010.


Nerijetko se u Meki uklanjaju čitava brda oko džamije u kojoj se nalazi Kaba kako bi se napravio prostor za nove hotelske komplekse. Jednom takvom slučaju bili su svjedoci i naše hadžije koje su u protekle četiri godine obavili hadž. Naime, čitavo brdo Edžjad, zajedno sa starom turskom tvrđavom (što je izazvalo burna negodovanja u muslimanskom svijetu koji su u tome prepoznali još „jedan nasrtaj saudijske vehabijske vlasti na islamsku historiju i tradicionalnu arhitekturu“) uklonjeno je iz neposredne blizine Harema kako bi se tu izgradio kompleks prelijepih hotela sa nekoliko spratova predviđenih za obavljanje namaza, ali i šoping. Ovaj zahtjevan poduhvat danas izgleda kao šala prema obimu poslova koji će biti poduzeti samo kako bi se pripremio prostor za izgradnju projekta na brdu Omer.

Posjeta Medžlisu IZ Mostar: seminar i promocija

U četvrtak (4.12.2008.) sam na poziv glavnog imama Medžlisa IZ Mostar Salema ef. Dedovića održao seminar za imame na temu „Medijska pismenost imama i izazovi medijskog buma u radu imama“. Prisutni su bili svi imami sa mostarskog Medžlisa, a nakon izlaganja uslijedila je zanimljiva diskusija tokom koje sam mnogo naučio iz iskustava imama na terenu i o tome kakav utjecaj mediji imaju u njihovom radu sa džematlijama.
U večernjim satima upriličena je promocija moje knjige Meka i Medina¸. Promotori su bili muftija mostarski Seid ef. Smajkić i glavni imam Salem ef. Dedović. Moderator je bio novinar Hasan Eminović. Posebno mi je zadovoljstvo bilo posjetiti IZ Mostar u danima kada oni (sa zakašnjenjem) obilježavaju četiri stoljeća Mostarskog muftijstva, te u ovim predbajramskim danima dok milioni ljudi (među njima 2200 hadžija iz BiH) hodočaste upravo Meku i Medinu.

Muhamed Jusić u Centralnom zatvoru

Moje gostovanje u Centralnom zatvoru FTV-a možete pogledati ovdje:

03.12.2008. Muhamed Jusić

Gostovanje u Centralnom zatvoru

Sutra, ako Bog da, (SRIJEDA, 3.12.2008.) trebao bih biti gost na FTV u emisiji Centralni zatvor urednika i voditelja Eldina Karića. U emisiji bi trebali govoriti o mojoj knjizi Islamistički pokreti, ali i o islamističkim pokretima u BiH te nekim drugim aktuelnim temama. Emisija se emituje u 18:30.

Kad Arap masla ima…

Raskoš u arapskom svijetu dok svijet trese finansijska kriza

Prema analizama stručnjaka, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju samo u 2007. godini je ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara, dok su vrijednosti dionica firmi iz ovog dijela svijeta porasle više od 35 puta. Naravno, narod od svega toga nema ništa dok se vladari bezobrazno rasipaju milionima
Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Ovih dana cijene nafte vrtoglavo padaju i to je već počelo brinuti zemlje izvoznice koje su preko OPEC-a najavile smanjenje proizvodnje kako bi pokušale stabilizirati cijene. Međutim, od 2003. godine cijene nafte skoro konstantno rastu i ne tako davno su dosegle rekordnu visinu na svjetskoj berzi. To je u nekoliko zadnjih godina dovelo do znatnog priliva sredstava u trezore naftom bogatih zemlja. Neke od njih, poput Rusije, to su itekako dobro iskoristile da naprave pomake u jačanju domaće ekonomije i da se vrate na globalnu političku scenu kao velesila. Kako sada stvari stoje, čini se da će od ovog finansijskog buma, poput onog 1970-tih, najmanje koristi imati narodi naftom bogatih arapskih zemalja, tačnije Vijeća Perzijskog zaljeva za saradnju (GCC) i Libije, što se ne može reći i za njihove despote koji ne znaju šta će sa parama i koji ih podjednako mudro (ali samo za vlastitu korist, a ne i u interesu naroda koje predstavljaju), ali i nevjerovatno glupo i bizarno troše širom svijeta.

Što bliže vatri
A da su neplanirani prihodi od nafte u arapskim zemljama enormni, nema nikakve sumnje. Prema analizama kuvajtske konsultantske firme Al-Shall Economic Consultants, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju (GCC) samo u 2007. ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara. Najveći svjetski izvoznik nafte Saudijska Arabija je u istoj godini ostvarila 194 milijarde dolara prihoda od nafte.
Prema pisanju The Economista, prihodi Saudijske Arabije od izvoza nafte, samo od 2003. do 2006. nadmašili su sveukupne prihode devedesetih. U isto vrijeme saudijske vlasti su saopćile kako su investicije u Kraljevini porasle u proteklih pola godine sedamnaest puta u odnosu na prvo polugodište protekle godine.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sve do ove zadnje globalne krize, cijena prosječne dionice na tržištu bila je 35 puta veća od godišnje zarade po toj dionici, što je ekonomistima očit dokaz viška novca za investicije ili super optimističnih projekcija prihoda u budućnosti, ili oboje, što je najvjerovatnije slučaj u ovom arapskom emiratu.
Svjetske finansijske korporacije se nalaze u šoku bjesomučno pokušavajući da izvuku svoj komad pozamašnog finansijskog kolača. Abu Dabi je danas najveće svjetsko gradilište i užurbano hita ka tituli jednog od najvećih finansijskih i poslovnih centara svijeta. Slična situacija je i u susjednom Kataru. Sve značajnije svjetske investitorske korporacije otvaraju svoje podružnice, prije svega u UAE, ali i ostalim zemljama Bliskog istoka. Kao da svi žele biti što bliže vatri.
Dok je ovaj tekst nastajao, kuvajtski dnevnik Es-Sijase je objavio kako su i ekonomski posrnule Sjedinjene Američke Države prisiljene zatražiti od četiri naftom bogate zemlje Perzijskog zaliva gotovo 300 milijardi dolara za pomoć u borbi protiv globalne finansijske krize. Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, ovaj dnevnik je objavio da su SAD zatražile 120 milijardi dolara od Saudijske Arabije, 70 milijardi dolara od Ujedinjenih Arapskih Emirata, 60 milijardi od Katara i 40 milijardi dolara od Kuvajta. Očito je da samo Arapi imaju para, ali da ih za razliku od Rusije jako slabo koriste u globalnim političkim tokovima. Ne smijemo ni zamisliti šta bi jedan arapski Putin uradio sa takvim novcem. Ponovo, kao i toliko puta do sada jedino što će arapski despoti eventualno zatražiti od Amerike za ovu pozamašnu pozajmicu jeste podrška njihovim tiranskim režimima.
Ovo nije prvi put da arapske nacije propuste priliku da iskoriste finansijsko bogatstvo koje završi u njihovim rukama. Iskustvo iz 1970- tih nam govori da prihodi pristigli zbog tadašnje naftne krize i visokih cijena ovog vitalnog resursa, iako su stimulisali brži razvoj zemalja Perzijskog zaljeva, nisu najadekvatnije iskorišteni. Naime, znatna sredstva su trošena na nepotrebne luksuzne građevine, ili su završavala u rukama vladajućih despota. Najmanje koristi imale su široke narodne mase koje još uvijek imaju neke od najviših stopa nepismenosti i koje žive u društvima sa najvećim jazom između bogatih i siromašnih u svijetu.
U to vrijeme arapski vladari i mali broj onih koji su stekli nevjerovatna bogatstva preko noći nisu znali šta da rade sa tolikim novcem, pa su ga najradije ostavljali u zapadne banke koje su onda taj novac investirale i ostvarivale daleko veću zaradu od kamatne stope koju su nudili neiskusnim Arapima.
Danas je situacija, čini se, nešto bolja jer je u međuvremenu ojačao lokalni bankarski sistem. Arapske finansijske institucije su danas, naročito one iz zemalja Zaljeva, među najmoćnijim u svijetu, a eksperimentalno uvođenje bankarstva zasnovanog na tradicionalnim islamskim vrijednostima se pokazalo kao dobar marketinški potez. Problem ostaje u tome što korist od ove nove finansijske infrastrukture i dalje ostvaruje samo uski krug bogatih vladajućih moćnika.
Jako je malo informacija koje nam ovih dana stižu iz tih zemalja a koje govore o tome da se značajan dio prihoda od poskupjele nafte troši na korisne projekte kao što su izgradnja puteva, škola, bolnica i jačanje socijalne zaštite.

Pare se mogu dati i Jacksonu
Jedan od bizarnijih primjera kako neki od arapskih despota troše novac koji najvećim dijelom dolazi baš od poskupjele nafte je onaj jednog od šeikova iz vladajuće porodice iz Bahreina koji je odlučio milione dolara uložiti u posrnulu pop-zvijezdu Michaela Jacksona. Za ovu suludu investiciju, ako se uopšte radilo o tome, javnost je saznala tek nakon što je sin kralja Bahreina, šeik Abdullah bin Hamad al-Halifa odlučio tužiti Jacksona sudu u Londonu jer mu, navodno, nije podmirio predujam u visini od 7 miliona dolara ili 5,5 miliona eura. Šeikov advokat Bankim Thanki je izjavio kako je njegov klijent između ostaloga platio pjevačeve dugove, kao i troškove sudskog postupka protiv Jacksona 2005., te da on nije održao obećanja o izdavanju albuma, pisanju autobiografije i mjuzikla. Prema izjavi šeikovog advokata, princ je finansirao i izgradnju tonskog studija za Jacksona na njegovom ranču Neverland, a poslao mu je i svoju kompoziciju koju je snimio u nadi da će je zajedno izvesti. U Bahrainu je šeik, prema istom izvoru, na svoj trošak ugostio Jacksona i njegovu porodicu, i to na šest mjeseci.
Jackson se preko svojih advokata brani da se čitav slučaj temelji na greškama, pogrešnim tumačenjima i nedopuštenom utjecaju. Oni tvrde kako je novčani iznos bio šeikov poklon i da nije postojao nikakav dogovor niti ugovor.
Prema pisanju BBC-a, Al-Halifa je upoznao Jacksona 2005. za vrijeme pjevačevog boravka u Bahreinu. Njih su dvojica imala bliski osobni odnos, a nakon upoznavanja šeik je finansijski podržavao Jacksona. U to vrijeme, Jackson je bio suočen sa sudskim postupkom zbog navodnog zlostavljanja djece, nakon čega je zapao u finansijske nevolje.

Gadafijev model
Ekscentrični libijski vođa Muamer Gadafi u svom je maniru našao rješenje za nezadovoljstvo libijskog naroda činjenicom da skoro i ne vidi ikakvu korist od prihoda koje država ostvaruje od poskupjele nafte. Gadafi je obećao da će u 2009. svaki građanin Libije direktno dobivati svoj udio državnih prihoda od nafte. Ovu odluku vječiti revolucionar donio je kao još jedno njegovo revolucionarno rješenje, ovaj put kao dio široke kampanje borbe protiv korupcije. Govoreći pred Narodnim kongresom (parlamentom) 1. oktobra, povodom 39 godina vojnog udara kojim je došao na vlast, Gadafi je izjavio kako je Rješenje kojim će se stati u kraj korupciji jednostavno ukidanje uprave koja barata trošenjem novca. Narod optužuje administraciju za korupciju i loše upravljanje i tim beskrajnim tužbama stat će se u kraj tako što će svako dobiti svoj mali dio prihoda od nafte u džep i neka se sam snalazi- izjavio je mudri vođa a prenio AFP. U istoj agencijskoj vijesti navodi se kako Libija dnevno proizvodi oko 1,8 miliona barela sirove nafte. Prema Gadafijevoj viziji, Libijci će moći ulagati u vlastite poslove i to će voditi istinskoj direktnoj demokratiji, za kakvu se on zalagao u svom ideološkom pamfletu poznatom kao Zelena knjiga. Pravdi na volju, neprikosnoveni vladar Libije upozorio je da će prvih godina biti pravi haos, ali će se društvo malo pomalo organizirati. Samo uzgred vizionar Gadafi je najavio temeljito čišćenje vlade. Agencija AFP tvrdi da je ustvari najavio ukidanje većine ministarstava. Prema istom izvoru, u Libiji će ostati samo ministarstva pravosuđa, odbrane, unutrašnjih i vanjskih poslova. Eto, dobro je znati da se pare od poskupjele nafte mogu trošiti i tako.

Arapske pare i mi
U moru glupih investicija i rasipanja novca na luksuz i pretjeranu raskoš po kojoj su šeici postali sinonim za rasipništvo, ima i onih svijetlih primjera. Među arapskim prinčevima ima i vrhunskih investitora poput princa Velida bin Talala iz Saudijske Arabije kojeg je prestižni Forbes već nekoliko puta proglasio najuspješnijim investitorom u svijetu. Poznato je da za njim idu investicije i da se svi utrkuju da ulažu u one sektore u koje on ulaže, ali i u one dijelove svijeta za koje on procijeni da su perspektivni. U svijetu biznisa za njega se kaže da jednostavno ima nos za ulaganja. Bh. javnosti princ Bin Talal poznat je po najavama da je bio spreman u Sarajevu, tačnije na mjestu nekadašnje kasarne Jajce, izgraditi jedan luksuzni hotel iz svog lanca hotela koje posjeduje širom svijeta. Iako je princ pokazao više emotivnu nego poslovnu spremnost da investira u BiH, nakon čega bi vjerovatno uslijedile brojne druge investicije kako čitavog niza različitih kompanije u njegovom vlasništvu tako i ljudi iz svijeta biznisa koji drže do njegovih procjena, od investicije nije bilo ništa jer domaće vlasti nisu mogle iznaći mogućnost za privatizaciju imovine koja se, navodno, još vodila kao vlasništvo SSNO bivše Jugoslavije. Zanimljivije od toga je bilo gnušanje nekih naših medija prema arapskom novcu, i konstrukcije o navodnim vezama sa islamističkim teroristima, zbog čega je, vjerovatno, princ digao ruke od BiH i investiranja u njoj.
Iako se naši političari, naročito oni bošnjački, na sva usta hvale navodnim bliskim vezama sa arapskim svijetom, oni, ali i naši privrednici koji nikada nisu ponudili kvalitetne projekte u koje bi se moglo ulagati iako su brojne ozbiljne arapske finansijske organizacije to od njih u više navrata tražile, nisu uspjeli osigurati da u BiH dođu ni mrvice ogromnog finansijskog kolača kojim ovih dana raspolažu arapske zemlje. Pogledate li bilo koji poslovni magazin iz okruženja lako ćete zaključiti kako su arapski biznismeni daleko više investirali u Hrvatsku, naročito u njene turističke potencijale na Jadranu, i u Crnu Goru nego u BiH. Podgorički dnevnik Vijesti je ovih dana najavio da kraljevska obitelj Al Nahyan iz Abu Dabija, jednog od najbogatijih od Ujedinjenih Arapskih Emirata, preko svoje kompanije Hidra Properties, želi kupiti dio dionica crnogorske Prve banke koju kontrolira Aco Đukanović s bratom, premijerom Milom Đukanovićem. Prema pisanju istog izvora, bogati Saudijci namjeravaju investirati nekoliko milijardi eura u izgradnju luksuznog turističkog naselja kapaciteta 35.000 kreveta na Velikoj plaži kod Ulcinja. Za izgradnju superluksuznog turističkog naselja na Velikoj plaži, koje bi bilo jedno od najljepših u Evropi, zanimanje je pokazalo više svjetski poznatih investitora. Najviše izgleda da dobiju taj posao na jednoj od najatraktivnijih lokacija na Mediteranu imaju mađarska kompanija Trigranit i kraljevska porodica iz Abu Dabija čiji su predstavnici u nekoliko navrata boravili u Crnoj Gori i detaljno snimili 12 kilometara dugu Veliku plažu.
U Hrvatskoj su arapski investitori uložili u skoro sve segmente ekonomije susjedne države. Već neko vrijeme se govori i piše i o tome kako su čak ponudili da za 50 miliona eura kupe i splitski Hajduk.
Naši političari su od arapske braće navikli, čini se, tražiti i dobivati samo sergiju i sadaku uz koju nerijetko idu i sumnjivi ideološki mešetari. Za privlačenje ozbiljnih investicija iz zemalja za čiji se novac, naročito ovih dana nakon kraha svjetskog finansijskog tržišta, otimaju svi nije dovoljno igrati na priču muslimanskog bratstva i posezati za samilošću zbog strahota kroz koje je ova zemlja prošla. A da Arapi još uvijek imaju dovoljno novca, kako za ozbiljne investicije tako i za bizarno rasipništvo, nema nikakve sumnje.

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=260&ID=362

The danger of politicization of religion- my article in Globalia Magazine

Two parallel Islamic Communities in Serbia

By Muhamed Jusić

The split within Islamic community in Serbia, especially in its Sandzak province, is creating a lot of turbulence in this already unstable part of Europe, and even leading to violence that for the first time in the latest history of the region is not over ethnical lines. It seems that conflict is not driven by pure animosity between religious leaders and their struggle for leadership of Slavic Muslims, mostly Bosniaks and other Muslim minorities living in this former Yugoslav republic. Even so, these personal reasons are very important for understanding the whole situation in and around IC in Serbia. It seems that problem of division has much deeper roots in political, national and religious open questions which are to be solved as a part of final process of dissolution of former Yugoslavia.

After the law defining the position of Churches and Religious Communities in Serbia was adopted in Serbian Assembly in 2006, stating that only one traditional Islamic Community can be registered in Serbia, the race for state recognition among two parallel communities began.

On 19th February 2007, Belgrade Mufti Hamdija Jusufspahic appointed himself as the Reisul -Ulama of the Islamic Community of Serbia. Since Rais-ul-Ulama is higher position in Islamic hierarchy then Mufti he thought that by seizing that titular for himself he is forcing state to recognize him as highest authority among Muslims or is at least strengthening his position in negotiations with Mesihat of IC in Sandzak. On the other hand, with his self proclamation as Rais-ul-Ulama he created a benchmark defying the position held by representatives from Mesihat in Sandzak by which there can only be one Rais-ul-Ulama among Bosniaks and that his residence is in Sarajevo.

Jusufspahic`s self proclamation as Rais-ul-Ulama was accepted with laughter in Sandzak and as nothing more then an attempt by Belgrade Mufti to “create family business out of Islam”.

Muamer ef. Zukorlic assessed that setting up of the Rijaset, or Presidency, of the Islamic Community in Serbia, headed, until that moment, by Belgrade Mufti, Hamdija Jusufspahic, was only a “family initiative” and a “family move”. Zukorlic considered that Jusufspahic and his group could be anything but the Islamic Community in Serbia, because they do not have legitimacy or international recognition, nor control over mosques in Serbia- especially not Sandzak.

The response from Mesihat of IC in Serbia and Mufti Zukorlic came soon. On 27th March 2007, Unifying Congress (Sabor) has been held in Novi Pazar during which IC in Serbia has been created as one unified organization of all Muslims who live in Serbia. The same Congress decided that the IC in Serbia will be composed out of four Muftiluks (Mufti districts).

Congress was attended by ethnic Bosniaks, Albanians and Roma Muslims from various parts of Serbia, among which were the representatives from cities of Zrenjanin, Subotica, Beocin, Novi Sad, Kostolca, Krupnja, Loznica, Smederevo, Nis, Zemun, Medveda, Bujanovac and Presevo. Delegates from areas covered by Muftis from Sandzak, Belgrade, Presevo and Novi Pazar were also there.

Large number of guests attended the gathering, but probably the most important were: Reisul- Ulema of IC in B&H Dr. Mustafa-ef. Ceric, as well as Reisul- Ulemas from Macedonia and Montenegro; Sulejman-ef.Rezepi and Rifat-ef. Fejzic, representatives from IC in Kosovo, president of Turkish Islamic Community of the National Vision Milli Gorus (IGMG)- Javuz Celik Karahan, and many other distinguished invitees. The Congress adopted the New Constitution of the Islamic Community and elected 54 delegates in newly constituted Sabor (Council, assembly or congressional body), as well as members of new Mesihat. Sandzak`s Mufti Muamer Zukorlic has been elected as the Chief Mufti and the Chairman of the Meshihat for a period of one year (until the next elections). Hajrudin Tudic has been appointed as the President of Sabor, Zekir Zija and Fikret Nimani as his deputies.

According to Juan Carlos Antunez, International Civil Consultant at EUFOR Headquarter in Sarajevo: “Jusufspahic’s move, likely supported by some Belgrade political circles, to break ties with Sarajevo and to set up an entire Serbia’s independent Islamic Community failed. The reaction led, at least publicly, by Muamer Zukorlic, obtained the support of an important part of the Serbian Muslims and, although the Mufti of Islamic Community of Presevo, Bujanovac and Medvedja, Dzemaledin Hasani, refused his authority, Zukorlic was considers by some analysts the future “nominal” leader of the majority of the Serbian Muslims. Serbian Government had the right to decide whether to grant an approval to the “Zukorlic’s Serbian Islamic Community” or not. A refusal could raise Sandzak’s pro-Bosnian feelings. The approval could mean that Mustafa Ceric, who is the spiritual leader not only for the Muslims in B&H, but also for Muslims of Croatia, Slovenia, Sandzak, and the Diasporas in the Western Europe, USA and Australia, and also is Zukorlic’s hierarchical superior, might be the “real” leader of the majority of the Serbian Muslims.”

Idea that Zukorlic could become sovereign religious representative of all Muslim in Serbia, and that IC in Serbia would be an integral part of large Islamic Community controlled from Sarajevo, did not sound so good to Serbian nationalists in Belgrade. It sounded like worst nightmare scenario to Serbian radicals as well as Kostunica`s nationalists. But there was someone else (beside family Jusufspahics in Belgrade who rejected from the beginning to unite under same Zukorlic`s umbrella) who did not like to see Zukorlic getting that strong, and it was his old “political rival” Sulejman Ugljanin. Unlike Jusufspahics and Belgrade nationalists Ugljanin was able to get serious opposition to Zukorlic`s plan inside his stronghold- Sandzak.

According to the Law of Churches and Religious Communities in Serbia, which was adopted in Serbian Assembly there could be only one traditional IC registered on the territory of Serbia. It meant that government in Belgrade did not have choice but to recognize IC in Serbia as the legal representative of Islamic faith, so a new strategy had to be designed and executed.

During mufti Zukorlic`s journey outside the Sandzak (in Morocco), a group of imams and members of Sabor (Assembly of IC) loyal to Sulejman Ugljanin held an unexpected meeting of Sabor on 3 th October 2007 and removed Muamer Zukorlic from all of his positions in IC. On that meeting held late at night in Novi Pazar Adem ef. Zilkic, imam from Tutin, was chosen for a new Reisul-Ulema of Islamic Community of Serbia, and Hasib ef. Suljovic was chosen as new president of Mesihat of IC in Sandzak. Members of Sabor who attended the meeting issued the statement, signed by the new Reis, calling on Zukorlic to withdraw from all positions in IC for the sake of “Muslim unity”. In the same letter they explained their decision to remove Zukorlic from his position by saying that it was on the basis of allegations that he was guilty of “political engagement, allying with one political option, spreading fear among the clergy and violating their right to free expression”.”

Zukorlic came back in Sandzak and held his own meeting of Sabor that was attended by the majority of its members during which he annulled all the decisions of Zilkic`s supporters, defining Zilkic`s appointment as “illegal, betrayal and attack on sovereignty of IC”. They say that the meeting in which Zukorlic has been removed from his position was nothing else but “an unsuccessful attempt of coup or overthrow”

On October 11th 2007, Hamdija ef. Jusufspahic, serving as Reisul-ulema at the time, handed Menshura to Reis Zilkic, which formally marked Zilkic`s coming to head of Islamic community of Serbia. Numerous incidents have been reported in Sandzak after Zilkic`s election, and they are still happening from time to time.

Politicization of religion

The political life among Bosniaks in Sandzak is very much defined with constant rivalry and antagonism between two major Bosniak political fractions in Sandzak: Democratic Party of Sandzak (SDA) led by Sulejman Ugljanin and Sandzak Democratic Party (SDP) led by Rasim Ljajic. This dispute has created deep divisions in every aspect of life in Sandzak, from coffee shops to football stadiums, and finally to mosques.

Sociologists and political theorists are quick in pointing out that such situation is a clear sign of stunt political culture in that society, since it is usual for communities with not that long democratic tradition to witness transformation of political parties with different political views into movements that frequently use not only political methods to convince people to side with them and to support their stay in power.

Similar scenario of division that is now evident in splitting up of Islamic Community has been seen earlier, in dividing humanitarian activities among Sandzak`s Muslims. The Merhamet aid agency was formed recently with links with Bosnia and Herzegovina’s capital Sarajevo and is close to SDA leader Sulejman Ugljanin. Interestingly enough, in this case Ugljanin does not mind its links with Sarajevo as long as it is under his control- as he does when it comes to IC in Sandzak and its link with Sarajevo Rijaset. The new agency has been formed despite the fact that the similar aid agency, called Merhamet Muslim, already exists for almost 15 years. The problem was that it was led by Ugljanin’s political adversaries.

If we are to look at it from this point of view the division in Islamic Community did not come as a surprise. Especially when we know that religion in Sandzak and Serbia, and for that matter in whole Balkans, has gone hand in hand with politics since the nineties.

For many influential residents of Sandzak that author of this article had spoke with, the political dispute is at the core of conflict between the two parallel Islamic Communities in Sandzak, and religion has nothing to do with it. According to their view, the turning point and the first step toward resolution of Sandzak`s political and religious unity came with the struggle for influence among Sandzak`s Muslims between religious leader of IC Mufti Muamer Zukorlic and the political leader form SDA party (Party of Democratic Action) and mayor of Novi Pazar Sulejman Ugljanin. So if we are to search for the roots of this conflict then we are to begin in second half of nineties. During that time, the relationship of once good partnership and cooperation among Zukorlic and Ugljanin turned to deep rivalry.

After studying in Algeria, Zukorlic came back to Sandzak and was appointed Mufti of its IC with help of Ugljanin`s party SDA. It was possible for Ugljanin to appoint Zugorlic to that position since it was the time of national awakening among Bosniaks that was led by so called “historical circle” of politicians from SDA party (both in Bosnia and in Bosniak Diaspora). It was the time of dissolution of Former Yugoslavia and its Islamic Religious Community. New national institutions were reestablished or redefined among Bosniaks to suite the new political reality, and people from SDA played the key role in all of those processes. That gave them the power to appoint the people they saw suitable for leading positions. Constitution of mesihat of IC in Sandzak as part of IC of B&H which was formed in Sarajevo as “sole and united community of Muslims in Bosnia and Herzegovina, of Bosniaks outside their homeland” was just an episode in Bosniak nation building process.

„Ugljanin emerged as a political figure in the early 1990s, when he headed the Party of Democratic Action (SDA) Sandzak board, which was sister-party of Bosnia and Herzegovina’s SDA led by wartime President Alija Izetbegovic. At that time, according to Balkan Investigative Reporting Network report, Ugljanin advocated autonomy for Sandzak, a concept the local population voted in favor of in a referendum in October 1991.”

Charged by the former Yugoslavia authorities with “terrorism, undermining the constitutional order and intent to carry out secession”, Ugljanin was allowed to leave the country. He will not return until September 30th 1996. During his absence from Sandzak, Zukorlic grew in strength and became more then just a religious leader.

The anti-Bosniak state terror of the Milosevic era coincided with an economic boom in Novi Pazar which gave an additional power to, at the time, undisputable leader of Islamic Community in Sandzak - Mufti Zukorlic. According to my interview with one of imams from Sandzak, Novi Pazar and many other towns in that part of Serbia became a center of black market during the embargo that was imposed on Milosevic’s Serbia by Security Council of UN. This further strengthened the position of Mufti Zukorlic who managed to build his influence between new economic elite who were generously supporting all activities and projects of IC making it even stronger and more influential. Some reports suggest that Mufti Zukorlic himself was involved in business activities.

Once Ugljanin came back to Sandzak in September 1996 he found that Zukorlic has, in many ways, filled the political vacuum left by his absence. Some analysts, who spoke under condition of anonymity, told Balkan Insight, as it is reported by Sarajevo based Oslobodenje newsmagazine, that Ugljanin and Zukorlic disagreed over financial issues. Others say the rift arose over the issue of religious property in the region. The others, especially people close Zukorlic, say that he simply refused to be Ugljanin`s marionette and to obey his political instructions.According to ICG report, tensions grew between them at that time over financing the madresa and were expressed through two newspapers, Sandzacke novine controlled by Ugljanin, and Glas Islama controlled by Zukorlic.

Zukorlic's break with Ugljanin was a great opportunity for the newly emerging Bosniak political parties like Rasim Ljajic's Sandzak Democratic Party (SDP) and Party for Sandzak of Fevzija Muric, both former Ugljanin's allies who turned to disagree with him and decided to capitalize on their dispute. From that time Ljajic and Zukorlic became associated to one another. Some would say that Zukorlic was the one who brought Ljajic to political stage and made him politically relevant.

But, what at the beginning used to be a regional conflict will soon draw attention of political forces from Belgrade with their own particular interests and disputes.

According to ICG reporting, Zukorlic accurately read the political situation in Serbia after Milosevic and found common ground with the late Prime Minister Dindic, who embraced him as his main partner in Sandzak.

Bosniak political parties - the SDA in particular - criticized this political engagement as inappropriate for a spiritual leader but it has paid dividends. In 2002 Dindic gave a green light to Zukorlic to establish the first private university in Novi Pazar, and in 2003 the mufti accompanied a Serbian state delegation to the United Arab Emirates. Whenever Serbian politicians visit Novi Pazar, they inevitably meet with Zukorlic, but often avoid Ugljanin and (even- M.J.) Ljajic.

Even from earlier Ugljanin- with his image of Bosniak nationalist- had interesting relation with Serbian nationalist Vojislav Kostunica, which steeled for new alliance to be created. On September 22, 1995 two members of Ugljanin’s party in the Serbian parliament defected to Vojislav Kostunica’s camp and signed a statement of loyalty to the Serbian government, whose survival depended on their votes. After this, the coalition rallied by Ugljanin was given posts in the ministries of infrastructure and education and the post of deputy parliament speaker. This created a benchmark after which the conflict between Zukorlic and Ugljanin will no longer be a regional dispute, but more and more a battle that is fought in Belgrade. Both sides started looking for allies in Belgrade, but with it came a tutorial status and price to be paid. Ugljanin will turn to support New Islamic Community which will include to Belgrade loyal Jusufspahics family of imams advocating no spiritual ties with Sarajevo. The paradox is that he who fought for so long to see closer ties between Bosnia and Sandzak now had to turn to someone who, as seen by many in B&H and Sandzak, is dividing Bosniaks to serve interests of Belgrade.

The stage was set for disagreement to escalate. The regional conflict turned into a new clash in which Bosnian nationalist Ugljanin and Serbian nationalist Kostunica are on one side and more moderated and seemingly pro-European Zukorlic, Ljaic and Dindic and later Boris Tadic on the other side.

There are no signs that two parallel Islamic Communities in Serbia and Sandzak are interested in making any compromises in the near future. It means that this will probably be one “frozen conflict” more, whose solution is postponed to some “better times”. Along with Kosovo status, Bosnian and Herzegovina`s inefficient state that is crippled with ethnical divisions, Balkans is more and more turning into the region of “frozen conflicts”, from political to ethnical and finally religious ones.

But despite all the problems the future of the region looks bright and the driving force which is forcing different parties in number of burning conflicts to make compromises is promise and vision of membership in European Union. So far this new vision of the region has been very useful but it still has to be more emphasized.

http://www.globaliamagazine.com/?id=491

Sherif Barak Olsun

Hoće li novi američki predsjednik uspjeti ujediniti podijeljenu naciju? Ko su ključne Obamine ličnosti u Bijeloj kući i Washingtonu? Da li će Obama uspjeti očuvati ovaj novi pozitivan imidž Amerike? Naš analitičar nije ponudio odgovore na ova pitanja, to se, ipak, očekuje od Baracka Obame
Piše: Muhmed Jusić (Start)
He did it! Barack Obama je ipak uspio. Napravio je historijski podvig postavši prvi crni predsjednik u Bijeloj kući. Ali možda i više od tog iskoraka američkog društva u borbi sa duhovima segregacije iz nedavne prošlosti, Obama je, kako u Americi tako i u svijetu, od svoje kampanje napravio pokret za sveopće promjene. U svojim nadahnutim predizbornim govorima, prvi američki kandidat za predsjednika afričkog porijekla izvrsno je oslikao brojne probleme koji pritišću američko društvo, ali i one koje je politika Georgea Busha dosad uzrokovala u svijetu. Konkretnih rješenja bilo je jako malo. Zato je više nego realno strahovanje mnogih da će nakon što 20. januara zasjedne u Ovalni ured, Obama već sa prvim predsjedničkim potezima razočarati svoje brojne simpatizere. Jednostavno je teško povjerovati, bez obzira koliko se bude trudio, da će Obama uspjeti zadovoljiti očekivanja jedne tako široke i raznolike baze koja tvori njegov pokret, kako u Americi tako i svijetu. Zato nas ne bi trebalo iznenaditi da razočarenje Obamom bude tako snažno kakvo je bilo i oduševljenje njegovim revolucionarnim apelom za promjene.
Vizije promjena
U svome pobjedničkom govoru pred oko 200.000 simpatizera koji su se okupili u njegovoj bazi u Chicagu Obama je odmah upozorio na to da će rješavanje nagomilanih problema zahtijevati dug period i da će se teško moći završiti u jednom mandatu, te da je on već sada svjestan da neće moći zadovoljiti očekivanja svih onih koji su za njega glasali i koji su mu dali podršku. U još jednom u nizu nadahnutih govora, on je rekao kako nikome ne može garantovati da će sve njegove odluke biti u skladu sa voljom onih koji su ga podržali, ali da može garantovati da će saslušati njihovo mišljenje, naročito onda kada se razilaze. Ovo govori da je i Obama sam svjestan pritiska i nevjerovatnih očekivanja koja od njega imaju svi nezadovoljnici Amerikom kakva je ona bila u proteklih osam godina. A takvih je mnogo.
Već prvi dan nakon izbora uslijedila su pisma iz svih krajeva svijeta i svih slojeva američkog društva upućena Obami u kojima svi, uz čestitke, iznose svoju viziju promjene za koju su se oni zalagali i za koju su mislili da je Obama predstavlja. Takva pisma su uputili i Srbija, Sjeverna Koreja, pa i Iran preko nekih svojih ajatolaha. Teško da će se njihova vizija promjene podudariti sa onom Obaminom koja će prije svega biti definisana američkim interesima.
Cinici među američkim crncima su već u šali rekli kako brata ne bi zapalo da vodi Ameriku da ona nije pala na ovako niske grane. I uistinu, pred Obamom stoje izazovi sa kakvim se nije susreo možda nijedan predsjednik prije njega, osim možda Georgea Washingtona. Prvi zadatak kojeg je i on naglasio u svom pobjedničkom govoru jeste da pokuša ujediniti podijeljenu naciju, što je izazov s kojim će se i pored činjenice da će njegova partija imati većinu u Senatu i Kongresu, morati uhvatiti ukoštac ukoliko želi napraviti stvarni zaokret u američkoj unutrašnjoj politici i napraviti iskorak u ključnim problemima američkog društva, kao što su ekonomija, socijalna zaštita, obrazovni sistem i ideološka podijeljenost.
Sljedeće značajno pitanje na kome će Obama već stvoriti prve neprijatelje i unutar vlastite partije jeste kreiranje svoje administracije. Poznato je da politiku predsjednika zbog kompleksnosti političkog aparata u Washingtonu u presudnoj mjeri kreira predsjednička administracija. I prije nego što su bili objavljeni zvanični rezultati iz brojnih država, na CNN-u i drugim američkim stanicama, počele su spekulacije o tome ko će biti ključne Obamine ličnosti u Bijeloj kući i Washingtonu. Svojim odabirom državnog sekretara i vlastitih pomoćnika, Obama će pokazati u kojem pravcu će ići njegova administracija. To će, bez sumnje, mnoge učiniti skeptičnim, a one koji budu isključeni nezadovoljnim.
Koliko može Obama?
Izbor Obame je pokazao vitalnost američke demokratije i njenu spremnost za samokorekciju. Masovan odaziv birača i entuzijazam koji su pokazali Amerikanci za ove izbore, pokazao je da se radi o naciji sa visokim stepenom političke svijesti. Imidž Amerike je samo dan nakon izbora (iako se ništa konkretno nije promijenilo još), prema prvim pokazateljima znatno bolji od onog koji je o njoj vladao za vrijeme Georgea W. Busha. I to je samo po sebi uspjeh. Način na koji su američke ambasade širom svijeta organizovale praćenje američkih izbora govori da je i trenutna administracija svjesno iskoristila ovaj marketinški potencijal da pokuša revitalizirati imidž Amerike u svijetu, nudeći jedno novo, skandalima Busheve administracije neukaljano lice Amerike. Vrijeme pred nama će pokazati da li će Obama uspjeti očuvati ovaj novi pozitivan imidž Amerike, ili će ga vrlo brzo kompromitovati neprincipijelnom borbom za američke interese u sve složenijoj geostrateškoj slici svijeta. Tokom predizborne kampanje on je pokazao da je politički pragmatičan i da je spreman korigovati svoje pompezno najavljivane stavove ukoliko ustanovi da su nerealni, što nije naišlo na dobar odjek kod idealista, ali je oduševilo real-političare.
Obama neće imati izbora, a da ubrzo nakon ulaska u Bijelu kuću ne pokaže da li će ispoštovati svoje predizborno obećanje o povlačenju američkih trupa u Iraku u roku od šesnaest mjeseci. On će morati donijeti tešku odluku da li će ostati dosljedan svome obećanju, čak i ako mu generali na terenu kažu da će tako brzo povlačenje ostaviti vakuum koji bi mogli popuniti Iranci ili Al-Kaida. Isto važi i za obećanje da će zatvoriti Guantanamo Bay, za što će morati iznaći nekoliko ozbiljnih odgovora tipa onog kad i pred kojim sudovima suditi pritvorenim ili ih odmah pustiti na slobodu. Usto, ostaje mračno predviđanje njegovog kandidata za potpredsjednika Joea Bidena, koji je, kao vrstan poznavalac međunarodnih odnosa, u predizbornoj kampanji ustvrdio da će svijet testirati Obamu nekom vrstom međunarodne krize u prvih šest mjeseci njegove vladavine kako bi vidjeli s kim stvarno imaju posla. Zbog ovog predviđanja Obamina kampanja je pretrpila brojne napade republikanaca, ali ni oni nisu mogli sakriti da se nešto takvo desilo s prijašnjim predsjednicima (vidi 1993. i 2001.). Kako će se Obama nositi sa eventualnom vještački izazvanom krizom, ako je bude, pokazat će da li se iza njega krije išta više od vještog retoričara i harizmatičnog političara.
Amerika i EU
Za Obamin uspjeh će biti ključna prekoatlanska saradnja sa Evropskom unijom. Evropski političari su pokazali neuobičajeno oduševljenje njegovim izborom, ali već sada analitičari upozoravaju da bi Obama Evropljanima mogao ponekad biti i neugodan partner. Afganistan bi mogao postati prvi kamen spoticanja između novog američkog predsjednika i Evropske unije ukoliko članice NATO saveza kao i do sada ne budu spremne poslati pojačanje u Afganistan za koje je Obama obećao da će uslijediti ako on pobijedi.
Druga sporna tačka između Amerike i EU mogla bi biti Rusija. Prema mišljenju diplomata čije je mišljenje prenio SEE.biz, Moskva je Obami jedna od mnogih važnih tema, a za mnoge je Evropljane ona možda najvažnija Ako Obama, poput Georgea W. Busha, ustraje na pristupu Gruzije i Ukrajine NATO savezu, to bi moglo opteretiti odnose između SAD-a i EU. Riječ je o problemu koji već uzrokuje podjele u samoj Evropi, u kojoj istočnoeuropske države traže zaštitu SAD-a, a zemlje poput Njemačke, Francuske i Italije pokušavaju izgraditi odnos ravnoteže s Rusijom- piše SEE.biz.
Evropljani očekuju da ih Obama prihvati kao partnere u svim vanjskopolitičkim inicijativama, upozorila je Annette Heuser iz njemačke fondacije Bertelsmann, koja smatra da bi očekivanja u tom pogledu mogla propasti: Mogućnost razočarenja u tom pogledu je velika, procijenila je. Simbolični politički potezi, poput, primjerice, ukidanja zatvoreničkog logora u Guantanamu te inicijative protiv klimatskih promjena, mogli bi dovesti do toga da SAD u svijetu bude ponovno prihvaćen kao predvodnik, što, s druge strane, ne olakšava položaj Evropske unije, smatra Heuser. (prema SEE.biz)
Drugim riječima, radio ili ne radio ono što se od njega očekuje, Obama bi se na brojnim pitanjima jednostavno mogao nasukati.
Prekretnica ili propuštena prilika
Barack za ovako ubjedljivu pobjedu treba zahvaliti prije svega katastrofalnoj politici Busheve administracije, a zatim ekonomskoj krizi, koja je, prema izlaznim analizama biračkog tijela, bila dominantni problem na osnovu kojeg su se odlučivali kome će povjeriti svoj glas. Da su kojim slučajem Irak i sigurnost ostali glavna preokupacija američke javnosti, vjerovatno bi McCain, koji je u tim pitanjima na svom terenu, prošao nešto bolje. Raspad ekonomskog sistema i činjenica da su mnogobrojni Amerikanci upravo zbog toga Obami poklonili svoje povjerenje stvara pritisak na njega da u tom pogledu ne iznevjeri svoje birače. S obzirom na svu kompleksnost ekonomske krize i tvrdnje eksperata da se ona ne može na jednostavan način prevazići, nikome, a čini se ni samom Obami nije jasno kako će taj problem riješiti i da li će to od njega zahtijevati preispitivanje čitave ekonomske filozofije na kojoj počiva kapitalističko društvo. I prije nego što je Obama izabran za predsjednika, magazin Economist ga je stavio pred dilemu za koju vjeruju da će se morati s njom suočiti ukoliko on i njegove demokrate pobijede. Obama će morati odlučiti da li će odbaciti konzervativnu ideologiju i uništiti dojam o Americi kao državi desnog centra i da li će jednom za sva vremena završiti sa vladavinom radikalne tržišne ekonomije - koja je počela s Margaret Thatcher i Ronaldom Reaganom.
Očito je da svijet i građani SAD-a od Obame očekuju mnogo. Upravo zato je mogućnost razočarenja u tom pogledu velika. Vrijeme će pokazati da li će dolazak harizmatičnog Baracka Husejna Obame u Bijelu kuću biti stvarna prekretnica za cijeli svijet i Ameriku ili još jedna propuštena prilika.
***
Izbor Obame poslao je jednu zanimljivu poruku svijetu o iskoraku američke demokratije u prevazilaženju rasnih razlika, ali je u isto vrijeme poslao jednu neobičnu poruku Afroamerikancima, koji su tako često posezali za argumentom kako crnac u Americi jednostavno ne može uspjeti bez obzira koliko vrijedio. Teško da će taj argument, toliko često korišten u porukama crnačkih repera, više ikada imati značajan odjek među crnim Amerikancima. Izlazne ankete su pokazale da je za Obamu glasalo 95 posto crnaca, 45 posto bijelaca (koliko su otprilike dobivali i drugi demokratski kandidati na predsjedničkim izborima prijašnjih godina) i 66 posto Latinoamerikanaca. Drugim riječima, Obami njegova rasna pripadnost nije odmogla, kako se predviđalo, nego mu je čak pomogla da pridobije znatnu podršku Afroamerikanaca.

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=259&ID=359

Šta se desilo sa muslimanskim svijetom?

Danas sam naletio na ovaj tekst koji sam napisao dok sam još studirao u Medini. Podsjetio me je na pitanja koja su me tada okupirala:

Šta se desilo sa muslimanskim svijetom?

(Kriza savremene islamske misli)
Piše: Muhamed Jusić

Jako je teško govoriti o uzrocima koji su doveli do stagnacije individualne i društvene dinamičnosti islamskog društva i izumiranja kreativnosti u naučnim krugovima islamske civilizacije. Prije svega, zbog činjenice što se razlozi za to kriju u kompleksnom i mnogostrukom sklopu okolnosti čiji početak je skoro nemoguće odrediti.
Primjetno je da se ovo pitanje povlači paralelno sa razlozima sveopće stagnacije muslimana, odnosno sa univerzalnim pitanjem povoda nazadovanja nekog naroda. Zbog činjenice da historija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika, na ovo pitanje ne može biti sigurnog i potpunog odgovora. Historija ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja, ili objasniti ono što se odigralo. [1]

Međutim, ono što je moguće jeste pratiti jedan dio tih uzroka koji su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Da bismo došli do tih uzroka potrebno je napraviti komparaciju između "zlatnog doba" islamske civilizacije i kasnijeg perioda za kojeg sa sigurnošću znamo da predstavlja period dekadencije.
Učinimo li to ne možemo a da ne primijetimo kako je nauka (podjednako vjerske i kreativne nauke) u prvim stoljećima uživala poseban ugled i kako se njenom razvoju posvećivala posebna pažnja. O ovome nam svjedoče brojna naučna i kulturna ostvarenja koja su ostala kao rezultat nezapamćene ljubavi prema nauci. J. Risler opisujući taj "zlatni period" islamske civilizacije kaže: "Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tzv. medresama) bila je besplatna… Neki su se upućivali u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujući svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu i nastavu… Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nikada nije susrelo; svuda bezmjerna strast za knjigom, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevskih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, historičara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske historije."
Nasuprot tome, kasnije razdoblje jedanaestog i ranog dvanaestog stoljeća u islamu, kada je prema nekima i počela dekadencija, predstavljaju puku suprotnost. Raspoloženje ovog vremena okrenulo se od ove naučne žeđi ili prema sufizmu sa svojom filozofijom onoga svijeta, ili prema krutom ortodoksnom redukcionizmu koji je nauku sveo na puko oponašanje (taklid) miješajući šerijatsku zabranu inovacija u vjeri (bid`at) sa inovacijama u kreativnim naukama. Nasuprot periodu Haruni Rešida kada se svako naučno ostvarenje plaćalo zlatom (svaka nova napisana ili prevedena knjiga bez obzira na disciplinu bi bila izvagana i učenjak bi dobio zlata jednako njenoj težini) u novonastalom naučnom ambijentu na svaku inovaciju u nauci se gledalo sa sumnjom, do te mjere da su vrata idžtihada (iznalaženje šerijatskih rješenja za novonastale probleme) bila u potpunosti zatvorena. Koliko je ovo nova pojava bila štetna najbolje pokazuju neki primjeri otpora islamskog vjerskog establišmenta prema znanosti i tehnologiji u kasnijim stoljećima. Tako se, naprimjer, bilježi uspjeh konzervativnog vjerskog establišmenta da zakoči uvođenje štamparstva (a samim time i šire pismenosti) u islamski svijet sve do Napoleonove okupacije Egipta 1798. Dakle, punih tristopedeset godina nakon Gutenbergova prvog štampanja Biblije i njenog širenja. U Turskoj (osim kratkog razdoblja između 1729. i 1745.) se štampanje knjiga nije moglo uvesti do 1839. za svjetovne knjige, a do 1874. za Kur'an zato što su se tome opirali konzervativni vjerski krugovi. Iz istih poriva je 1580. uništena i posljednja opservatorija u islamskom svijetu- istanbulska opservatorija. Al-Birunija su isti ti krugovi optužili za herezu kada se poslužio bizantskim (solarnim) kalendarom za instrument koji je izumio za utvrđivanje vaktije.[2]
Slično je prošao i veliki fizičar Ibn el-Hajsam koji je vršio eksperimentalna istraživanja “najvišeg reda” u optici. To je onaj El-Hajsam koji je pretpostavio ono što je na Zapadu poznato kao “Fermatov princip najmanjeg vremena”: zakon da svjetlost putuje svojim medijumom, najvećom brzinom, što je fundamentalna osnova geometrijske optike. Ovo otkriće je El-Hejsem otkrio nekoliko stoljeća prije Fermata. On je obznanio i zakon o inerciji, koji su kasnije otkrili Galilej i Newton, a morao se pred halifom praviti ludim (op. a. kako bi sačuvao glavu) zato što je bio zamislio asuansku branu.[3]
A ovakvih i sličnih primjera ima mnogo.
Nažalost, primjeri ove opresije konzervativnih vjerskih krugova spram znanstvene misli nastavljaju se čak i danas u nekim krugovima islamske uleme tako da se sa prezirom i neopravdanom sumnjičavošću gleda na sva pozitivna ostvarenja svjetske civilizacije i nauke. Te, umjesto da se islamski ummet trgne iz dubokog sna i pokuša ići u korak sa vremenom, on troši dragocjenu energiju na pokušaje apsolutne izolacije. "A svaki pokušaj izolacionizma biva višestruko štetnim. Jer, pozicija pasive nikako ne može spriječiti pristizanje drugosti, pa time i utjecaj koji ona nosi sa sobom, a s druge strane, u odsustvu vlastite aktive, gubi se mogućnost kontrautjecaja i nesporne plodotvornosti međudejstva…"[4]
Ova davnonastala intriga i danas ostavlja traga na savremenu islamsku misao tako da se nerijetko zagovaraju stereotipi kako će se stanje ummeta popraviti pukim vraćanjem širih masa formalnim vjerskim obredima. Pri tome se zapostavlja glavna posebnost islamske civilizacije, tj. njena sveobuhvatnost.

Hilafet je pao dok su džamije bile pune
Realnim sagledavanjem historijske građe postaje jasno da ovakvo poimanje islamskog preporoda, te zastupanje stajališta kako je slabljenje religioznosti masa jedini povod dekadencije islamskog ummeta, nije održivo.
O tome nam govori niz sitnih historijskih detalja iz koji se da zaključiti da su muslimanske mase čak i u momentima najvećih previranja bile na visokom nivou vjerske svijesti, koja je zbog sve izraženijeg redukcionizma u intelektualnim i vjerskim krugovima bila nesveobuhvatna i manjkava.
Jedan takav detalj imamo u primjeru Ebu Sa'da el-Harevia (učenjaka koji je uspio izbjeći golgotu koju su križari počinili u Kudsu (Jerusalemu) koji je, u petak 19. augusta 1099. poveo svoje drugove u Veliku bagdadsku džamiju, te, dok su se pravovjerni sakupljali iz svih dijelova grada na džumu, on je razmetljivo počeo jesti, iako je u toku bio ramazan, mjesec obaveznog posta. Za nekoliko trenutaka bijesna gomila se okupila oko njega, a vojnici su mu pristupili u namjeri da ga uhapse. Tada je El-Harevi ustao i mirno upitao one koji su ga okružili kako se mogu osjećati tako pogođeni povredom obaveze posta, dok su pokolj hiljadu muslimana i uništenje počasnih mjesta islama primili sasvim mirno. Utišavši time gomilu, nastavio je detaljno opisivati zlo koje je zadesilo Siriju (Biladu-š-Šam), a osobito zla koja su zadesila Jerusalem.[5] Nakon toga Harevi je organizovao niz protesta u kojima su ga podržale muslimanske mase širom islamskog svijeta, a kojima je zahtijevao intervenciju zvaničnih predstavnika vlasti i vjerske hijerarhije kako bi se spriječila najezda križara. Međutim, treba li napomenuti da je duhovna kriza već bila zahvatila muslimansko intelektualno i političko tkivo u tolikoj mjeri da je bilo kakva značajnija reakcija izostala?
Još jedan primjer za postavljenu tezu nalazimo u činjenici da je javno mnijenje u Osmanskom hilafetu bilo toliko “islamski raspoloženo” da se i sam Kemal Ataturk nije usudio u prvi mah otvoreno deklarisati protiv hilafeta, već je bio prinuđen pristati na to da Abdulmedžid II nastavi obavljati funkciju halife još neko vrijeme nakon nestanka Osmanskog hilafeta. “Javno mišljenje je“ , kako tvrdi Milovan Baletić, “bilo toliko tradicionalistički raspoloženo da su se morali praviti kompromisi, jer se bio uzdrmao i Ataturkov autoritet”[6]. Što će reći da se razlozi za (konkretno u ovom primjeru) pad islamskog hilafeta moraju tražiti negdje drugo, a ne u nedostatku vjerskog popularizma.

I ovaj i onaj svijet
Gore navedeni primjeri nam pokazuju da puki vjerski popularizam nije ono što istinski nedostaje islamskom svijetu, te da kao takav nije dovoljan za prevazilaženje davnonastalog stanja. Naprotiv, preporod mora biti svestran, temeljit i ustanovljen na izvornim učenjima islama (ako o takvoj vrsti preporoda govorimo) kao garantu njegove dosljednosti. Rješenje se mora tražiti u sveobuhvatnosti islama i njegovog učenja što nam i Kur`an sugeriše: "Zar vjerujete u jedan dio Knjige, a drugi odbacujete (kufr činite)? Onoga od vas koji čini tako stići će na ovom svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. -A Allah motri na ono što radite.[7]
Tačno je da glavna odrednica nikako ne smije biti puki tehnološki napredak na račun svih drugih aspekta ljudskog bića. Primjer postmodernog društva nam najbolje pokazuje da se ne može postići blagostanje ukoliko se zapostavi moral i etika. Međutim, odgovor nije ni u napuštanju civilizacijskih dostignuća čovječanstva (ne samo u tehničkim disciplinama), već u sintezi ove dvije komponente. Izbor između ovog svijeta i vjere ne smije biti "ili ovo ili ono" već "i ovo i ono".
Kreativnost i dinamičnost koju su prve generacije crpile iz Božije riječi i Sunne (prakse Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) mora ponovo zaživjeti u venama islamske inteligencije, ali to ne znači da se ne smije učiti od drugih.
Međutim, kada je u pitanju pozajmljivanje tekovina svjetskog napretka ne bi se trebali ograničiti na puko pozajmljivanje. Naime, ranija islamska kultura i civilizacija, što je njezina odrednica, prihvatila je mnoge tekovine indijskog, grčkog, perzijskog i jevrejskog duha i iskustva, ali ne na način samo pozajmljivanja već prožimanjem, oplemenjivanjem i islamiziranjem tih tekovina i vrijednosti.[8]
Ova praksa bi se trebala ponovo aktuelizirati možda čak i kroz proces kojeg danas često nazivaju “islamizacija nauke”.
[1] Zašto su muslimani zaostali? L.S.B. Takvim 1979. Sarajevo str. 169
[2] Religija i znanost, Abdus Selam, Etika u islamu (zbornik radova trećeg simpozija zagrebačke džamije), 1410/1990. str 100.
[3] Intervju sa Abdu-s-Selamom (1926-1998.), dobitnikom Nobelove nagrade za istraživanje u oblasti fizike , Preporod- Sarajevo, april 1990.
[4] Zemljoradnici vremena, Jusuf Žiga, Bosanski kulturni centar Sarajevo 1998. str. 39.
[5] Križari u očima Arapa, Amin Maalouf, Bemust, Sarajevo 1999. str. 95
[6] Povratak Židova u zemlju Izraelovu, Milovan Baletić, Globus/ Zagreb 1988. str.230.
[7] Prijevod značenja Kur'ana, sura El-Bekare, ajet. 85
[8] Povijest islama, Mustafa Spahić II Sarajevo 1995 str. 211.