Šta se desilo sa muslimanskim svijetom?

Danas sam naletio na ovaj tekst koji sam napisao dok sam još studirao u Medini. Podsjetio me je na pitanja koja su me tada okupirala:

Šta se desilo sa muslimanskim svijetom?

(Kriza savremene islamske misli)
Piše: Muhamed Jusić

Jako je teško govoriti o uzrocima koji su doveli do stagnacije individualne i društvene dinamičnosti islamskog društva i izumiranja kreativnosti u naučnim krugovima islamske civilizacije. Prije svega, zbog činjenice što se razlozi za to kriju u kompleksnom i mnogostrukom sklopu okolnosti čiji početak je skoro nemoguće odrediti.
Primjetno je da se ovo pitanje povlači paralelno sa razlozima sveopće stagnacije muslimana, odnosno sa univerzalnim pitanjem povoda nazadovanja nekog naroda. Zbog činjenice da historija nije egzaktna na način kako je to, recimo, matematika, na ovo pitanje ne može biti sigurnog i potpunog odgovora. Historija ima svoje zakonitosti, ali ne takve da bi sa sigurnošću mogli predviđati tok događaja, ili objasniti ono što se odigralo. [1]

Međutim, ono što je moguće jeste pratiti jedan dio tih uzroka koji su objektivni i kao takvi dostupni analizi i saznanju. Da bismo došli do tih uzroka potrebno je napraviti komparaciju između "zlatnog doba" islamske civilizacije i kasnijeg perioda za kojeg sa sigurnošću znamo da predstavlja period dekadencije.
Učinimo li to ne možemo a da ne primijetimo kako je nauka (podjednako vjerske i kreativne nauke) u prvim stoljećima uživala poseban ugled i kako se njenom razvoju posvećivala posebna pažnja. O ovome nam svjedoče brojna naučna i kulturna ostvarenja koja su ostala kao rezultat nezapamćene ljubavi prema nauci. J. Risler opisujući taj "zlatni period" islamske civilizacije kaže: "Nastava u osnovnim školama i školama drugog stupnja (tzv. medresama) bila je besplatna… Neki su se upućivali u Meku, Bagdad, Damask ili Kairo da bi čuli velike učenjake iz ovih gradova. Putujući svugdje su nalazili besplatan smještaj, hranu i nastavu… Jednom riječju, vidimo od XI na XII vijek nešto što se dotle nikada nije susrelo; svuda bezmjerna strast za knjigom, hiljade džamija koje ječe od rječitosti učenjaka, stotine prinčevskih dvoraca u kojima se održavaju pjesnički i filozofski kružoci, putevi puni geografa, historičara, teologa u traganju za naukom. To je najvažniji intelektualni period islamske historije."
Nasuprot tome, kasnije razdoblje jedanaestog i ranog dvanaestog stoljeća u islamu, kada je prema nekima i počela dekadencija, predstavljaju puku suprotnost. Raspoloženje ovog vremena okrenulo se od ove naučne žeđi ili prema sufizmu sa svojom filozofijom onoga svijeta, ili prema krutom ortodoksnom redukcionizmu koji je nauku sveo na puko oponašanje (taklid) miješajući šerijatsku zabranu inovacija u vjeri (bid`at) sa inovacijama u kreativnim naukama. Nasuprot periodu Haruni Rešida kada se svako naučno ostvarenje plaćalo zlatom (svaka nova napisana ili prevedena knjiga bez obzira na disciplinu bi bila izvagana i učenjak bi dobio zlata jednako njenoj težini) u novonastalom naučnom ambijentu na svaku inovaciju u nauci se gledalo sa sumnjom, do te mjere da su vrata idžtihada (iznalaženje šerijatskih rješenja za novonastale probleme) bila u potpunosti zatvorena. Koliko je ovo nova pojava bila štetna najbolje pokazuju neki primjeri otpora islamskog vjerskog establišmenta prema znanosti i tehnologiji u kasnijim stoljećima. Tako se, naprimjer, bilježi uspjeh konzervativnog vjerskog establišmenta da zakoči uvođenje štamparstva (a samim time i šire pismenosti) u islamski svijet sve do Napoleonove okupacije Egipta 1798. Dakle, punih tristopedeset godina nakon Gutenbergova prvog štampanja Biblije i njenog širenja. U Turskoj (osim kratkog razdoblja između 1729. i 1745.) se štampanje knjiga nije moglo uvesti do 1839. za svjetovne knjige, a do 1874. za Kur'an zato što su se tome opirali konzervativni vjerski krugovi. Iz istih poriva je 1580. uništena i posljednja opservatorija u islamskom svijetu- istanbulska opservatorija. Al-Birunija su isti ti krugovi optužili za herezu kada se poslužio bizantskim (solarnim) kalendarom za instrument koji je izumio za utvrđivanje vaktije.[2]
Slično je prošao i veliki fizičar Ibn el-Hajsam koji je vršio eksperimentalna istraživanja “najvišeg reda” u optici. To je onaj El-Hajsam koji je pretpostavio ono što je na Zapadu poznato kao “Fermatov princip najmanjeg vremena”: zakon da svjetlost putuje svojim medijumom, najvećom brzinom, što je fundamentalna osnova geometrijske optike. Ovo otkriće je El-Hejsem otkrio nekoliko stoljeća prije Fermata. On je obznanio i zakon o inerciji, koji su kasnije otkrili Galilej i Newton, a morao se pred halifom praviti ludim (op. a. kako bi sačuvao glavu) zato što je bio zamislio asuansku branu.[3]
A ovakvih i sličnih primjera ima mnogo.
Nažalost, primjeri ove opresije konzervativnih vjerskih krugova spram znanstvene misli nastavljaju se čak i danas u nekim krugovima islamske uleme tako da se sa prezirom i neopravdanom sumnjičavošću gleda na sva pozitivna ostvarenja svjetske civilizacije i nauke. Te, umjesto da se islamski ummet trgne iz dubokog sna i pokuša ići u korak sa vremenom, on troši dragocjenu energiju na pokušaje apsolutne izolacije. "A svaki pokušaj izolacionizma biva višestruko štetnim. Jer, pozicija pasive nikako ne može spriječiti pristizanje drugosti, pa time i utjecaj koji ona nosi sa sobom, a s druge strane, u odsustvu vlastite aktive, gubi se mogućnost kontrautjecaja i nesporne plodotvornosti međudejstva…"[4]
Ova davnonastala intriga i danas ostavlja traga na savremenu islamsku misao tako da se nerijetko zagovaraju stereotipi kako će se stanje ummeta popraviti pukim vraćanjem širih masa formalnim vjerskim obredima. Pri tome se zapostavlja glavna posebnost islamske civilizacije, tj. njena sveobuhvatnost.

Hilafet je pao dok su džamije bile pune
Realnim sagledavanjem historijske građe postaje jasno da ovakvo poimanje islamskog preporoda, te zastupanje stajališta kako je slabljenje religioznosti masa jedini povod dekadencije islamskog ummeta, nije održivo.
O tome nam govori niz sitnih historijskih detalja iz koji se da zaključiti da su muslimanske mase čak i u momentima najvećih previranja bile na visokom nivou vjerske svijesti, koja je zbog sve izraženijeg redukcionizma u intelektualnim i vjerskim krugovima bila nesveobuhvatna i manjkava.
Jedan takav detalj imamo u primjeru Ebu Sa'da el-Harevia (učenjaka koji je uspio izbjeći golgotu koju su križari počinili u Kudsu (Jerusalemu) koji je, u petak 19. augusta 1099. poveo svoje drugove u Veliku bagdadsku džamiju, te, dok su se pravovjerni sakupljali iz svih dijelova grada na džumu, on je razmetljivo počeo jesti, iako je u toku bio ramazan, mjesec obaveznog posta. Za nekoliko trenutaka bijesna gomila se okupila oko njega, a vojnici su mu pristupili u namjeri da ga uhapse. Tada je El-Harevi ustao i mirno upitao one koji su ga okružili kako se mogu osjećati tako pogođeni povredom obaveze posta, dok su pokolj hiljadu muslimana i uništenje počasnih mjesta islama primili sasvim mirno. Utišavši time gomilu, nastavio je detaljno opisivati zlo koje je zadesilo Siriju (Biladu-š-Šam), a osobito zla koja su zadesila Jerusalem.[5] Nakon toga Harevi je organizovao niz protesta u kojima su ga podržale muslimanske mase širom islamskog svijeta, a kojima je zahtijevao intervenciju zvaničnih predstavnika vlasti i vjerske hijerarhije kako bi se spriječila najezda križara. Međutim, treba li napomenuti da je duhovna kriza već bila zahvatila muslimansko intelektualno i političko tkivo u tolikoj mjeri da je bilo kakva značajnija reakcija izostala?
Još jedan primjer za postavljenu tezu nalazimo u činjenici da je javno mnijenje u Osmanskom hilafetu bilo toliko “islamski raspoloženo” da se i sam Kemal Ataturk nije usudio u prvi mah otvoreno deklarisati protiv hilafeta, već je bio prinuđen pristati na to da Abdulmedžid II nastavi obavljati funkciju halife još neko vrijeme nakon nestanka Osmanskog hilafeta. “Javno mišljenje je“ , kako tvrdi Milovan Baletić, “bilo toliko tradicionalistički raspoloženo da su se morali praviti kompromisi, jer se bio uzdrmao i Ataturkov autoritet”[6]. Što će reći da se razlozi za (konkretno u ovom primjeru) pad islamskog hilafeta moraju tražiti negdje drugo, a ne u nedostatku vjerskog popularizma.

I ovaj i onaj svijet
Gore navedeni primjeri nam pokazuju da puki vjerski popularizam nije ono što istinski nedostaje islamskom svijetu, te da kao takav nije dovoljan za prevazilaženje davnonastalog stanja. Naprotiv, preporod mora biti svestran, temeljit i ustanovljen na izvornim učenjima islama (ako o takvoj vrsti preporoda govorimo) kao garantu njegove dosljednosti. Rješenje se mora tražiti u sveobuhvatnosti islama i njegovog učenja što nam i Kur`an sugeriše: "Zar vjerujete u jedan dio Knjige, a drugi odbacujete (kufr činite)? Onoga od vas koji čini tako stići će na ovom svijetu poniženje, a na Sudnjem danu biće stavljen na muke najteže. -A Allah motri na ono što radite.[7]
Tačno je da glavna odrednica nikako ne smije biti puki tehnološki napredak na račun svih drugih aspekta ljudskog bića. Primjer postmodernog društva nam najbolje pokazuje da se ne može postići blagostanje ukoliko se zapostavi moral i etika. Međutim, odgovor nije ni u napuštanju civilizacijskih dostignuća čovječanstva (ne samo u tehničkim disciplinama), već u sintezi ove dvije komponente. Izbor između ovog svijeta i vjere ne smije biti "ili ovo ili ono" već "i ovo i ono".
Kreativnost i dinamičnost koju su prve generacije crpile iz Božije riječi i Sunne (prakse Allahova poslanika, sallallahu alejhi ve sellem) mora ponovo zaživjeti u venama islamske inteligencije, ali to ne znači da se ne smije učiti od drugih.
Međutim, kada je u pitanju pozajmljivanje tekovina svjetskog napretka ne bi se trebali ograničiti na puko pozajmljivanje. Naime, ranija islamska kultura i civilizacija, što je njezina odrednica, prihvatila je mnoge tekovine indijskog, grčkog, perzijskog i jevrejskog duha i iskustva, ali ne na način samo pozajmljivanja već prožimanjem, oplemenjivanjem i islamiziranjem tih tekovina i vrijednosti.[8]
Ova praksa bi se trebala ponovo aktuelizirati možda čak i kroz proces kojeg danas često nazivaju “islamizacija nauke”.
[1] Zašto su muslimani zaostali? L.S.B. Takvim 1979. Sarajevo str. 169
[2] Religija i znanost, Abdus Selam, Etika u islamu (zbornik radova trećeg simpozija zagrebačke džamije), 1410/1990. str 100.
[3] Intervju sa Abdu-s-Selamom (1926-1998.), dobitnikom Nobelove nagrade za istraživanje u oblasti fizike , Preporod- Sarajevo, april 1990.
[4] Zemljoradnici vremena, Jusuf Žiga, Bosanski kulturni centar Sarajevo 1998. str. 39.
[5] Križari u očima Arapa, Amin Maalouf, Bemust, Sarajevo 1999. str. 95
[6] Povratak Židova u zemlju Izraelovu, Milovan Baletić, Globus/ Zagreb 1988. str.230.
[7] Prijevod značenja Kur'ana, sura El-Bekare, ajet. 85
[8] Povijest islama, Mustafa Spahić II Sarajevo 1995 str. 211.