Muslimani u SAD
Kuda ide Amerika?
Piše: Muhamed
Jusić (Preporod)
Imao sam izuzetnu
privilegiju da učestvujem u studijskom putovanju koje organizuje američki The Sate Department za svjetske lidere
poznatom kako The International Vistor Leadership
Program u saradnji sa Američkom ambasadom u Sarajevu. Ovo je jedan od
najstarijih programa američke javne diplomatije, osnovan 1940. godine, koji
daje priliku svjetskim liderima iz različitih sfera političkog i društvenog
života da se upoznaju sa američkim načinom života, političkim sistemom, svim
raznolikostima i izazovima s kojima se suočava ova globalna supersila.
Sistem na ispitu
Teško je
zamisliti bolje vrijeme za jednu ovakvu posjetu. Odavno Amerika nije bila u
većem previranju i odavno njen unutrašnji politički i društveni život nije bio
ovako uzavreo. Dolazak nove administracije predsjednika DonaldaTrumpa u Bijelu
kuću, kampanja koja ga je na tu poziciju dovela kao i prvi potezi, koje je
povukao stvorili su takav osjećaj neizvjesnosti ne samo u svijetu nego i u
Americi, pa čak i u državnim institucijama, kakav se ne pamti.
Svi, pa čak i
ljudi u izvršnoj vlasti su nam govorili da nisu sigurni kojim pravcem će
Amerika krenuti i šta se može očekivati od nove administracije. Ali, da bi se
dao odgovor na pitanje kuda ide Amerika bitno je znati kako funkcioniše američki
politički sistem kao i «filozofiju» na kojoj je zasnovan. To je duga priča o kojoj
sam imao priliku slušati od profesora Eda Rhodesa sa George Mason Univesity-a,
ali je sažetak u tome da su «očevi utemeljitelji» američki politički sistem
zamislili tako da ne bude funkcionalan, odnosno da se onemogući koncentracija
moći u bilo kojoj instituciji ili pojedincu. Prvi useljenici koji su došli u
Novi svijet često su bježali od progona autokratskih vladara i kada su krenuli
u kreiranje vlastite države bili su odlučni da ne ponove greške Evrope. Željeli
su što manje vlade u svom životu i svoje stečene slobode nisu bili spremni
žrtvovati za bilo kakve kolektivne ideale. Zato američki sistem kao malo koji
ima toliko ugrađenih blokada u sebi da onemogućava bilo kome da brzo i lahko
ovlada vladom. Ovaj sistem je dolaskom predsjednika Trumpa u Bijelu kuću došao
na kušnju i mnogi se uzdaju u to da će baš taj sistem još jednom, kao i toliko
puta do sada, dokazati svoju djelotvornost. Prvi primjer kako ovaj sistem «checks and balances»-a (provjera i balansa) funkcioniše imali smo
priliku vidjeti kada je predsjednik odlučio provesti jedno od svojih
predizbornih obećanja i zabraniti ulazak u Ameriku građanima i izbjeglicama
sedam većinski muslimanskih država, pa čak i onih koji su prije toga dobili
vize. Vidjeli smo kako su pravobranioci, guverneri pojedinih država i
organizacije civilnog društva zatražili od sudova da zaustave i u konačnici
suspenduju odluku za koju su smatrali da je neustavna. Sudovi su to uradili i
Trump je naučio, ili se barem nadajmo da jeste, svoju prvu lekciju iz američkog
političkog sistema. On to može ponovo pokušati i možda u nekoj drugoj formi u
tome i uspjeti ali je sigurno da će i tada imati opoziciju koja će imati
mehanizme da mu se suprotstavi.
I dok Federalna
vlada čiji je predsjednik samo jedan organ ima ovlasti u pitanjima vanjske
politike, trgovine i odbrane gdje se i mogu očekivati najveće promjene, iako i
te odluke koje će eventualno donositi predsjednik u sebi imaju ugrađene mehanizme
«provjere i balansiranja», sve druge nadležnosti su na saveznim državama koje
ih ljubomorno čuvaju. Oni koji su pisali Ustav SAD su uradili sve da osiguraju
da tiranija nikada ne zaživi u Americi i da Država nikada ne dobije vlast nad
čovjekom. Zato se Amerikanci tako slijepo drže svoga prava na nošenje oružja.
Ideja je da ako Država ima oružje onda ga i građani trebaju imati kako bi se,
ne daj Bože ako zatreba, mogli od nje odbraniti. Onima koji te procese prate iz
Evrope i sa našim historijskim iskustvom mnoge od ovih pozicija su nezamislive,
ali one su ono što čini Ameriku drugačijom.
Snaga civilnog društva
Osim tih unutrašnjih
blokada američki politički sistem se uzda i u civilno društvo, zato je u
njihovom Ustavu stavljen takav fokus na slobodu izražavanja i slobodu medija. Zato
stalni napadi upravo na ove principe i autokratski način vladanja nove
administracije koji se javnosti predstavlja kao borba protiv elita i establišmenta
plaši sve više Amerikanaca, koji ne žele mirno gledati kao se njihove slobode
urušavaju.
Ja sam u Ameriku
ušao bez ikakvih problema. Na aerodromu Dulles u Washingtonu dvije žene koje su
radile u sali za prijem putnika su, slučajno ili ne, nosile hidžab. Ali nisu
svi imali tu sreću. Ono što mi je dalo prvu lekciju iz ovog američkog
političkog sistema bile su desetine advokata i aktivista koje su stajale na
izlazu aerodroma i koje su sve putnike pitali da li ih je granična policija
zaustavljala, ispitivala i da li su vidjeli slučajno da su nekoga zadržali. Neki
su držali natpise sa porukama dobrodošlice, a neki gore navedena pitanja na
arapskom i drugim jezicima. To je samo mali dio civilnog društva koji se
otvoreno suprotstavio politici novog predsjednika. Na dan zabrane muslimane je ispred
jedne od najvećih džamija u Washingtonu na podne-namazu dočekalo nekoliko
stotina građana sa porukama podrške muslimanskoj zajednici i izbjeglicama. Taj
skup su organizovale jevrejske i kršćanske zajednice i pojedinci iz istog
okruga.
Nevjerovatna je
snaga koju civilno društvo ima u Americi i bilo je jako zanimljivo vidjeti kako
brojne muslimanske organizacije koriste te mehanizme za zaštitu svojih vjerskih
i građanskih prava. Kao nigdje drugdje u svijetu muslimanske nevladine i
vjerske organizacije su ovdje razvile instrumente društvenog i građanskog
aktivizma. Iz razgovora sa liderima mnogih od njih sam čuo kako oni ne žele
bilo kakvu finansijsku podršku od države jer tako žele osigurati svoju autonomiju.
To je tako američki. Neki od njih poput brojne
somalijske zajednice u Minnesoti su prva generacija useljenika (prvi Somalijci
su u Minneapolis došli 2002.) i dolaze iz zemalja koje nisu imale nikakve
demokratske institucije, a kamoli razvijeno civilno društvo. Neki dolaze iz
država u kojima vjerskim pitanjima upravljaju ministri. Ipak, danas oni koriste
ne samo sve mehanizme civilnog društva kako bi zaštitili svoje vjerske i građanske slobode nego i marketinške,
lobističke i druge taktike. Zanimljivo je vidjeti kako je tim zajednicama
trebalo malo vremena da shvate da, recimo, u Americi ne mogu imati džamije
poput onih koje su ostavili u svojim selima, nego da im trebaju tzv. community centers (društveni centri). Pričali su nam kako su dede u
prvim godinama izbacivali djecu i mlade koja su trčala po i oko improvizovanih
džamija da bi sada u ogromnom ADAMS centru u Dullesu koji je u fazi
rekonstrukcije i proširenja čuli kako su prvo odlučili napraviti salu za
košarku koju petkom prostru za džumu pa tek onda prostor za obavljanje namaza.
Imam Muhamed Magid nam reče: «Salu možemo pretvoriti u džamiju, ali ne i
džamiju u salu». I jedno i drugo će uskoro biti izgrađeni, a njihova
organizacija će iz sredstava zekata nastaviti pružati usluge beskućnicima,
dijeliti zimsku odjeću siromašnima, voditi besplatnu bolnicu, organizovati porodična
savjetovališta i vjersku pouku. Niko od onih s kojima smo razgovarali ne spori
da su Amerikanci i da su ponosni na svoje američku iskustvo življenja islama uz
sve poteškoće.
A njih ne
nedostaje. Jako smo puno čuli o još uvijek ukorijenjenom rasizmu i kako je puno
lakše biti bijeli musliman nego onaj tamnije putu. Islamofobija i antimuslimanska
mržnja su također ozbiljan izazov koji se sistematski i uz velika sredstva i
podršku gura od nekih ideoloških i političkih centara moći. Tu je i radikalizacija mladih muslimana koji
se nisu snašli u novom svijetu i koji ne prihvataju «nova pravila igre». Ne
žele ili ne znaju koristiti nove metode djelovanja koje nameću novo vrijeme i
svijet nego svoje nezadovoljstvo i osjećaj nepravde pokušavaju riješiti samoizolacionizmom,
radikalizacijom i nerijetko nasiljem. Oni ne znaju donijeti islamske
vrijednosti u novo doba, pa bi muslimane i svijet da vrate u vrijeme za koje
misle da imaju gotova rješenja i u kojem bi oni bili na svom terenu. Muslimanske
zajednice su razvile brojne projekte prevencije nasilnog ekstremizma, naročito
među mladima, ali im se ne sviđa što imaju osjećaj da se samo njima pripisuje
radikalizam dok se onaj svih drugih predznaka ignoriše ili se na njega gleda
blagonaklono. Većina njih je to radila samostalno ili uz podršku organizacija
civilnog društva, iz ranije spomenutih razloga, ali je bilo i onih koji su na
tim projektima sarađivali sa administracijom predsjednika Obame.
Opasne teze o islamu
Međutim, najava
administracije novog predsjednika da planira projekte «borbe protiv nasilnog
ekstremizma» tzv. CVE rebrendirati u «borbu protiv islamskog ekstremizma» je
nagnala mnoge od onih koji su do sada i sarađivali sa federalnom vladom da od
toga odustanu. Tako su brojne takve organizacije vratile ili najavile da neće
primiti finasijsku podršku za takve projekte od federalne vlade. Tvrde da to
mogu i sami, da se takvim projektima ne bave zato što to od njih neko traži iz
nekih političkih razloga nego zato što su iskreno zabrinuti sa svoju djecu i to
da islam preotme radikalna manjina.
Mnogi su
zabrinuti i krugom ljudi kojim se okružio novi predsjednik, a koji su pokazali
netrpeljivost prema muslimanima i islamu. Najopasnija teza koju neki od
najbližih Trumpovih saradnika zagovaraju jeste da islam nije religija nego
ideologija. Taj stav je više puta javno iznosio i sada smijenjeni savjetnik za
nacionalnu sigurnost general Michael Flynn, koji je lagao administraciji i javnosti
o tome da je sa ruskim ambasadorom razgovarao o ukidanju sankcija kada Trump
preuzme Bijelu kuću, što je skandal zbog kojeg neki već počinju govoriti o ne
samo nezavisnoj istrazi nego i mogućem opozivu predsjednika tzv. Impeachment-u. Oni koriste stavove onih među muslimanima koji
islam doživljavaju kao ideologiju i koji o njemu pišu kao o ideologiji i političkom
projektu da pokažu kako se jedna ideologija ne može kriti pod plaštom religije
i ostvarivati svoje globalne političke ciljeve. Ovo je opasna teza jer je jedna
od ključnih vrijednosti na kojima je formirana američka unija ona o slobodi
vjere i uvjerenja. Nesmatranje islama vjerom ili religijom nego ideologijom
otvara vrata da se muslimanima oduzmu sve vjerske slobode, a da Amerika i dalje
ostane deklarativno dosljedna idealima vjerskih sloboda. Baš zato što su mnogi
od prvih useljenika bili hodočasnici iz vjerskih manjina koji su bježali od
progona većinskih vjerskih crkava u Evropi u Ustav su stavili preambulu da
Kongres nikada neće donijeti zakon koji ograničava nečiju vjersku slobodu.
Proglase li islam ideologijom to pravilo onda za muslimane više ne važi. A kako
se Amerikanci razračunavaju sa ideologijama najbolje je da se prisjetimo lova
na vještice i pogona komunista i socijalista u periodu tzv. McCarthyism-a od 1947. do 1956.
Ušutkivanje muslimanskih organizacija
Drugi ozbiljan
udar na vjerske i građanske slobode koji bi eventualno mogao uslijediti od nove
administracije a što zagovaraju najbliži Trumpovi saradnici jeste proglašavanje
Muslimanske braće terorističkom organizacijom. Jedan od argumenata zagovornika
ove odluke je da je ova organizacija već godinama zabranjena ili proglašena
terorističkom u Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Emiratima i još nekim drugim većinski
muslimanskim državama. Argumentacija je jednostavna, ako su za muslimane oni
teroristi zašto ne bi bili i za Ameriku. Problem je u tome što su organizacije
povezane sa pokretom Muslimanske braće, uz sve mane, jedina ozbiljna politička
opozicija vladajućim režimima u muslimanskom svijetu i ovakva odluka bi sigurno
imala dalekosežne posljedice na imidž Amerike u tom dijelu svijeta. Osim toga,
najbolje organizovane muslimanske organizacije u SAD-u i one koje su se
pokazale kao najefikasnije u zaštiti građanskih prava muslimana od
antimuslimanskih centara moći konstantno se od tih istih optužuju za veze sa
Bratstvom. Zato se mnogi plaše da bi ova odluka ustvari mogla biti usmjerena na
ušutkavanje muslimanskih organizacija u SAD-u kroz njihovo povezivanje sa
pokretom. Jasno je to mnogima, zato se već sada prave velike koalicije u koje
se umrežavaju ne samo muslimanske organizacije nego one brojnih drugih vjerskih
zajednica, jevrejskih, kršćanskih i građanskih podjednako.
-->
Na kraju,
trenutna zbivanja u i oko Bijele kuće, govore da je administracija predsjednika
Trumpa u tako kratkom roku sebi napravila toliko problema da se konstantno bavi
sama sobom, te da je vrlo teško znati da li će i koliko od ovih svojih politika
uspjeti staviti na dnevni red. Ali ako ih i budu provodili, sudeći po onome što
sam ja mogao vidjeti, otpora neće nedostajati. To ne govori ništa o ishodu, ali
su davno rekli da ono što te ne ubije ojača te.
To se može odnositi ne samo na onaj kosmopolitski, otvoreni i liberalni
dio američkog društva nego i na one koji među muslimanima dijele te ideale a
danas su američki muslimani. Jedan mi od mladih muslimana reče: «Trump je
svojim politikama pomogao promociji islama u Americi i doprinio da se ljudi s
muslimanima suosjećaju i da nas otvoreno podržavaju na način na koji mi nikada
ne bismo mogli. Sada su uz nas stali mediji i organizacije civilnog društva kao
nikada do sada. Sada je cool biti
musliman u Americi».
Izvor: Preporod
