 |
| Mahrama na glavama muslimanki izgleda kao najveći problem, piše autor [EPA] |
Površan pregled evropske političke i medijske scene odaje
dojam da je islam postao prvo i najbitnije pitanje Evrope.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
I površan pregled evropske političke i medijske scene odaje
dojam da je islam postao prvo i najbitnije pitanje ujedinjene/razjedinjene
Evrope. Mahrama na glavama muslimanki, i to kako pokrivene ulaze u evropska
mora kada se odluče kupati, izgleda, najveći je problem. Naravno da nije tako i
da svi oni koji hoće da vide znaju da su problemi daleko dublji i da se samo
prelamaju preko muslimanske manjine.
Problemi Starog kontinenta su dublji i ozbiljniji i kreću se
od krize ekonomskog sistema, do ideje ujedinjene Evrope. A Evropljani su svaki
put, kada nisu znali ko su, šta su i šta žele biti, posezali za starim
rješenjem definiranja kroz ono što nisu. Zato je takozvano islamsko pitanje
postalo tako aktuelno.
Njime elite homogeniziraju vlastite etnose i skreću pažnju
sa nagomilanih problema. I to kao toliko puta kroz historiju, kada su pape
pokretali križarske ratove kako bi skrenuli pažnju sa unutrašnjih problema
osiromašene i sukobima opustošene Evrope. A islam je često imao tu nesretnu
ulogu da se Evropa naspram njega određuje.
Ovo je redukcionizam koji ne samo da nije opravdan, nego ne
pomaže Evropi da se trezveno počne baviti ne samo svojim problemima, nego i
onim globalnim, bez čijeg rješenja ni Evropa neće moći ostati stabilna.
Ovonedjeljni propali Orbanov referendum u Mađarskoj, koji je
trebao odbiti briselske kvote izbjeglica koje su trebale biti izmještene u
njegovu zemlju, ima više veze s pokušajem Višegradske grupe da se suprotstave
centralizaciji Evropske unije nego stvarnim strahom da će nekoliko hiljada
izbjeglica promijeniti ono što je ostalo od kršćanskog identiteta Mađarske ili
bilo koje druge države.
Čudna verzija evropske tolerancije
Ali, strahom se najlakše vlada i manipulira. Lakše je
prodati narodu priču o suprotstavljanju islamizaciji Evrope, nego reći otvoreno
da se više plaše dominacije Berlina i Pariza nego imaginarnih barbara na
vratima civilizacije.
Ipak, to ne znači da pitanje akomodiranja islama u evropskim
državama i društvima nije relevantno i da ne zaslužuje pažnju. Ono samo nije
onakvo kakvim se pokušava predstaviti, odnosno isključivo sigurnosnim i
egzistencijalno ugrožavajućim za samu Evropu.
Među izbjeglicama i migrantima, koji već decenijama dolaze u
Evropu, sve više je i onih koji su, ne samo kulturološki muslimani, nego bi da
svoju vjeru prakticiraju prema tradicionalnim obrascima najčešće kultura iz
kojih dolaze. Zato je bitan, ali ne jedini i ne presudan, faktor pitanja
integracije migranata u evropska društva i vjerski identitet nekih od njih koji
se osjećaju religioznim.
Ipak su pitanja jezika, obrazovanja, radnih sposobnosti,
isključivosti, diskriminacije, manjka mogućnosti i drugih sigurno daleko
bitnije i relevantnije za taj proces.
Ali, ako već želimo govoriti o tome kako muslimane, sa
njihovim vjerskih identitetom i različitim kulturološkim stilovima života, integrirati
u evropska društva, treba imati na umu nekoliko činjenica. Prije svega, islam
je jedan i ne postoji evropski, njemački, bosanski ili neki drugi islam u
smislu temeljnih učenja i normi. Ono što postoji su različite interpretacije
islama, koje su postojale kroz čitavu njegovu povijest, i različiti modeli
življenja islama i implementacije njegovih normi uslovljeni društvenim
okolnostima muslimanskih naroda.
Zato je to više kulturološka nego teološka dilema i
rasprava. Čini se da bi neki Evropljani bili spremni prihvatiti muslimane bez
islama, ili, u najgorem slučaju, neku verziju "light islama", pa bi u
tom smislu oni krojili islamske norme kako ih muslimansko prisustvo ne bi
izvelo iz njihove zone komfora. To je neka čudna verzija evropske tolerancije,
koja nije počela sada, a prema kojoj su svi dobrodošli dok god su kao mi i dok
priznaju superiornost dominantnog društvenog obrasca.
Schaeuble i 'njemački islam'
Teško je takav model integracije prihvatiti kao jedini
valjan i on sigurno ne može izdržati provjere, niti principa sekularnog
društva, a pogotovo ne onog koje se poziva na principe liberalne demokratije.
Ipak, sve češće čujemo pozive kako se treba razvijati neki
evropski islam. Ako se pod tim misli na kulturološki obrazac življenja islama i
implementacije njegovih normi u evropskim društvima, onda to može imati smisla.
Ako se, pak, pod tim misli na oblikovanje islamskog učenja
kako bi se ono uklopilo u uski evropski svjetonazorski okvir, onda će to
sigurno biti problematičan projekat, jer će za većinu muslimana predstavljati
vještačku tvorevinu, koja nema svoj legitimitet u islamskom učenju i tradiciji.
Posljednji takav poziv smo čuli ovih dana od Wolfganga
Schaeublea, njemačkog ministra finansija, koji je u uvodniku u njemačkim
novinama Welt am Sonntag pozvao na stvaranje "njemačkog islama", koji
će počivati na principima tolerancije i evropskog liberalizma i služiti kao
sredstvo integracije više miliona izbjeglica u evropsko društvo.
Iako je ministrova namjera sigurno bila iskrena, on je u
tekstu podsjetio na žalosne slučajeve seksualnog zlostavljanja u Njemačkoj i
terorističkih napada koje su počinili pripadnici izbjegličke zajednice, zbog
čega bi se čitava poruka lako mogla pogrešno pročitati.
Vrlo lako se može desiti da neko shvati kako su netolerancija,
seksualno nasilje i terorizam pravi islam, pa bi se, nasuprot njega, trebao
praviti neki "njemački islam". Nijedno od ovog troje "nijedan
islam", osim onog kojeg zagovara mala skupina ekstremista, koji je
apsolutna većina muslimana toliko puta osudila, ne promovira takve postupke i
ne smatra ih islamskim. Naprotiv.
Za većinu muslimana islam nije suprotstavljen univerzalnim
vrijednostima, niti onim vrijednostima koje Evropa naziva isključivo svojim.
Koliko god apsurdno bilo što se to mora i napisati, ali vjerovali ili ne, islam
ne podržava silovanje žena i ti napadi na žene u novogodišnjoj noći nemaju
ništa ni s islamskim učenjem, ni s vjerskom pripadnošću zločinaca. Da su ti
mladići bili "muslimani", barem prema principima koje ta vjera
naučava, niti bi bili opijeni, niti bi smjeli napasti žene.
Primjer islama u Bosni
Ako, pak, govorimo o samom institucionalnom življenju
islama, tačnije administraciji vjerskih pitanja u sekularnoj državi, ne treba
zaboraviti da ni tu Evropa ne počinje od nule. Naime, u Bosni imamo model, koji
se kasnije proširio i na šire južnoslavensko okruženje, upravljanja islamskim
pitanjima u sekularnoj državi koji je star preko 130 godina.
Iako većinu tog perioda muslimani nisu živjeli u državnim
modelima koji bi se mogli poistovjetiti s modernim liberalnim demokratijama,
ipak muslimani kroz to historijsko iskustvo jesu razvili model organizacije
islamskog života koji je podjednako utemeljen u islamskoj tradiciji i evoluciji
sekularne države.
Osim toga, oni su ostali dosljedni izvornog islamskog
učenja, sačuvali su svoju vjersku autonomiju i legitimitet u zajednici vjernika
i pokazali da tradicionalno življenje islama može biti ne samo tolerantno,
otvoreno za dijalog i suživot s drugima, nego i inspiracija za te procese. To
je iskustvo koje bi moglo biti od koristi Evropi, jer pokazuje da koliko god je
bitno da islam koji će živjeti muslimanski imigranti u svojim novim domovinama
bude kompatibilan sa sekularnim uređenjem društva i principima liberalne
demokratije, toliko je bitno da oni ne osjete kako su izdali temeljne principe
svoje vjere.
Zato će taj proces, kao i ukupan proces integracije, morati
biti obostran. I Evropa će morati biti spremna postaviti sebi pitanje koliko
različitosti je spremna akomodirati, kao što će muslimani morati sebi postaviti
pitanje šta su temeljni principi njihove vjere, a šta kulturološko nasljeđe
društava iz kojih dolaze, bez kojih mogu i dalje biti dosljedni muslimani.
Od kvalitete odgovora na ova pitanja, ali i rješenja drugih
otvorenih pitanja koja se tiču izazova integracije, među kojima je problem
politizacije muslimanskog prisustva u Evropi sigurno među najbitnijim, zavisit
će budućnost ne samo islama u zemljama Evropske unije koje nemaju autohtone
muslimanske zajednice, nego i budućnost same Evrope i onoga što ona želi
postati.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
