28.8.16

Koji su stvarni ciljevi turske intervencije u Siriji?

Tursku su igre oko Sirije izgleda dovele u poziciju da se direktno mora uvući u tamošnji haos.
Sad kada ISIL slabi svi se počinju pitati kako će taj prostor izgledati nakon što ta paradržava prestane postojati [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Turska se direktno uključila u rat u Siriji. Desilo se ono što je Ankara dugo pokušavala izbjeći.
Turska se od eskalacije sukoba u Siriji pokušavala sačuvati od samostalnog direktnog angažmana u Siriji i sukoba sa Islamskom državom Irak i Levant (ISIL).
Željeli su da i njihovi saveznici iz NATO-a ponesu dio tog tereta koji bi prevazilazio samo povremene zračne udare.
Turci su osjetili da ih saveznici ostavljaju na cjedilu i da ih žele uvući u sukob u kojem bi iskrvarili i koji bi možda destabilizovao Tursku i zasigurno je oslabio. Sada je ta faza, izgleda, gotova.
U ranim jutarnjim satima, 24. avgusta, samo nekoliko sati nakon što je američki potpredsjednik Joe Biden posjetio Ankaru, turska avijacija je počela sa žestokim bombardovanjem položaja pripadnika organizacije ISIL u pograničnom gradu Jarablus.
U izvještajima koji nisu ni demantovani ni potvrđeni, iako je ovo jako bitan dio slagalice, navodi se da su u tim napadima učestvovali i američki avioni.
Dva sata kasnije, u šest ujutro, 1.500 pripadnika Slobodne Sirijske Vojske (FSA) koji su prebačeni preko turske teritorije do grada Karkams prešli su granicu i napali položaje ISIL-a. Njih su pratili turski tenkovi i specijalne jedinice pješadije.
Trebamo se prisjetiti da je zahlađenje unutar NATO saveza, a prije svega na relaciji Turska - SAD uslijedilo kao posljedica nespremnosti zapadnih saveznika da podrže tursku viziju rješenja sirijskog problema koja je podrazumijevala formiranje sigurne zone u sirijskoj teritoriji uz tursku granicu i uvođenje zone zabrane letenja.
Od tada se mnogo šta promijenilo. Rusija se direktno uključila u sukob u korist predsjednika Bashara al-Assada, a u Turskoj je propao pokušaj državnog udara.
Tursko-američki odnosi su u ozbiljnoj krizi i zato je bitno da li će i u kojoj mjeri SAD stati uz zvaničnu Ankaru, odnosno da li su njihovi avioni bili podrška turskoj vojsci.

Prava meta operacije
Kako god, Turska više nije mogla čekati. Organizacija ISIL u Iraku i Siriji postaje sve slabija i ubrzano gubi teritoriju.
Ta organizacija je sada poput Osmanskog carstva nekad, bolesnik čiju smrt svi iščekuju i gledaju da za sebe pridobiju što više od onoga što će iza njega ostati.
I u Iraku i u Siriji je pravi rat među rivalskim političkim, etničkim i sektaškim vojskama i paravojskama, ko će više oteti od ISIL-a i pripojiti svojoj zoni utjecaja i nekim novim političkim entitetima u nastajanju.
Neke kurdske vojne i političke frakcije, prije svega one povezane sa Radničkom partijom Kurdistana (PKK) koju Turska smatra terorističkom organizacijom, za sada su se pokazale kao najuspješnije u ovoj igri.
Tursko ostajanje postrani bi značilo ostavljanje prostora Narodnim jedinicama za zaštitu (YPG) povezanim sa PKK-om da u Siriji prošire i ojačaju kontrolu nad ne samo većinski kurdskim područjima u kojima su već proglasili autonomiju prizivajući neku vrstu federalizacije buduće Sirije.
Turska ne može i ne želi da dozvoli stvaranje jednog takvog entiteta. Zato, iako su napadi prije svega usmjereni protiv ISIL-a, prava meta su ustvari sa PKK-om povezane vojne i političke strukture u Siriji.
Glasnogovornik turskog predsjednika Ibrahim Kalin je na svom zvaničnom Twitter profilu to i potvrdio kada je napisao kako je „cilj operacija u Jarablusu uklanjanje terorističkih organizacija sa turske granice, uključujući ISIL i YPG“.
Kurdski politički i vojni entitet
Izvor iz Ankare koji je govorio za portal Al-Monitor pod uslovom anonimnosti je rekao kako se znalo da se ISIL već dvije sedmice povlači iz Jarablusa.
Istovremeno YPG se pripremao da preuzme grad. Prema ovom izvoru prava meta napada nije ISIL nego pokušaj da se spriječi kurdska dominacija na sjeveru Sirije.
Kurdske trupe povezane sa organizacijom PKK kontrolišu tri odvojena područja u sjevernoj Siriji uz tursku granicu. Ankara se plaši da će ukoliko kurdski borci nakon povlačenja ISIL-a zauzmu teritorije na zapadnoj obali Eufrata biti u stanju da povežu te enklave i stvore jedan jedinstveni kurdski politički i vojni entitet koji bi se protezao uz tursku granicu.
Zato Turska traži da se Kurdske i druge vojne frakcije koje s njima blisko sarađuju povuku na istočnu obalu Eufrata. To je ustvari bila i jedna od glavnih tema tokom razgovora predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana i potpredsjednika Bidena.
Za sada predstavnici YPG-a i njihove krovne političke organizacije u Siriji, Stranka demokratskog jedinstva (PYD) na čelu sa Salehom Muslimom, odbijaju da udovolje zahtjevima Ankare što može signalizirati predstojeći otvoreni sukob Turske i kurdskih paravojnih formacija na tlu Sirije.
Kako god, Tursku su igre oko Sirije izgleda dovele u poziciju da se direktno mora uvući u tamošnji haos. To vrlo lahko može biti još jedna zamka koju su globalni centri moći osmislili kako bi Tursku „ o sebi zabavili“ i tako oslabili poziciju njima ne baš tako omiljenog predsjednika Erdogana.
Drugi scenario je da se radi o nekoj vrsti dogovora velikih sila da se krene ka konačnom rješenju sirijske krize i da je zbog toga Turska odlučila krenuti u jednu tako riskantnu operaciju.

Blaga reakcija Damaska
Zato je pravo pitanje da li Turska nakon intervencije u Jarablusu ima mapu puta za buduće poteze u Siriji i da li za to ima podršku Moskve i Washingtona.
Ne treba zaboraviti da se u diplomatskim i medijskim krugovima već neko vrijeme govori o tome kako Rusija i SAD vode razgovore o nekoj vrsti mirovnog dogovora po uzoru na onaj dejtonski, koji bi napravio politički okvir koji bi odražavao odnos snaga na terenu i za početak samo zaustavio rat.
Da li je ovo dio tog plana za rješenje sirijskog rata teško je znati, jer se u medije puštaju samo štura i od dubljeg značenja isprana saopćenja.
Ali to da je akcija počela nekoliko sati nakon posjete potpredsjednika Bidena i nakon što su Turska i Rusija izgladili svoje odnose nije zanemarljivo.
Isto tako nije nebitno da Damask, iako jeste protestvovao rekavši da sve operacije na sirijskoj teritoriji protiv ISIL-a moraju biti u koordinaciji s njima, nije ni izbliza reagovao oštro kao što se moglo očekivati.
Naravno, ne treba zanemariti ni to da je nekoliko dana ranije došlo do prvog otvorenog sukoba od početka rata između kurdskih trupa i režimskih snaga. A i nepotvrđene vijesti o tome da je izaslanik šefa turske obavještajne službe Hakan Fidan nedavno posjetio Damask sada imaju više smisla.
Vrlo lahko je moguće da je svima uključenim u dešavanja u Siriji počelo smetati to što Kurdi postaju prejaki. Dok su se borili protiv ISIL-a to nikome nije smetalo.
Sad kada ISIL slabi svi se počinju pitati kako će taj prostor izgledati nakon što ta paradržava prestane postojati. Da li je u tom smislu postignut dogovor ili nije - zvanične potvrde nema, ali će vijesti koje dolaze iz tog dijela svijeta vrlo brzo otkriti o čemu se radi.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


27.8.16

Počela šesta CNS ljetna škola

U petak, 26. augusta 2016. godine počela je ljetna škola pod nazivom „Islam in Contemporary World“. Ljetnu školu je već šestu godinu zaredom organizuje Centar za nepredne studije uz podršku partnera Centra za međukulturno razumijevanje „Horizonti“ iz Podgorice, Centra za dijalog-Vesatijja, te Centra za lično i profesionalno usavršavanje iz Sarajeva.

Učesće na ovogodišnjoj CNS ljetnoj školi uzelo je 40 studenata dodiplomskog i postdiplomskog studija iz balkanskih zemalja, te nekoliko evropskih zemalja poput Turske, Rusije i Velike Britanije.


Osmodnevni program, koji je počeo u Podgorici i završava 2. septembra u Sarajevu obuhvata predavanja dr. Fikreta Karčića, dr. Ferida Muhića, dr. Ahmeta Alibašića, dr. Ermina Sinanovića, dr. Dževade Šuško, dr. Mirza Sarajkića, dr. Haruna Karčića, mr. Amela Kovačevića, te Omera Kajoshaja, Muhameda Jusića, i Hasana Nuhanovića.

Avaz o radionici OSCE-a



21.8.16

SFF: Može li se obrazovanjem boriti protiv ekstremizma?



Pakistanski film 'Među vjernicima' govori o borbi pakistanskog društva s ekstremizmom.
Osmu godinu zaredom, u okviru Sarajevo Film Festivala, održava se Dan ljudskih prava. Prikazan je pakistanski film "Među vjernicima", koji je kasnije pokrenuo panel-raspravu: Da li se obrazovanjem može boriti protiv ekstremizma?
Crvena džamija u Islamabadu mjesto je gdje učenjak Abdulaziz, sljedbenik ISIL-a i talibanski saveznik, otvoreno vodi rat protiv države i to indoktrinacijom najmlađih.
Reditelji Mohamed Ali Naqvi i Hemal Trivedi pet su godina pratili borbu pakistanskog društva s ekstremizmom. Tema se lako problematizirala nakon projekcije.
Izostavljeni ljudi
"Ako imamo previše ljudi koji su izostavljeni, posebno mladih, bit će uvijek neko ko ih traži. I računaju da za njih postignu neke ciljeve. Moram reći odmah da, budući da se ovdje tiče također i vjere, znajte da se svaka ideja može zloupotrijebiti. A ovo što smo vidjeli ima malo, ili gotovo ništa s islamskim načinom učenja", kaže Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar.
Dokumentarac je dobio 12 nagrada i prikazivan je na više od 50 filmskih festivala. Ukazuje i na kršenja prava žena u siromašnim sredinama, često žrtava dogovorenih brakova, u koje su prisiljene stupiti još kao maloljetnice.
"Kada razmišljam o filmu i govorim o problemima socijalne nejednakosti, jedna stvar koju stalno ignoriramo je nasilje i normaliziranje nasilja", navodi Gorana Mlinarević, aktivistica za prava žena.
"Vrijednost filma 'Među vjernicima', u tome je što razbija stereotipe. Govori o raznovrsnosti pakistanskog društva, i o zemlji čije stanovnike Zapadnjaci često poimaju kao nazadne i nasilne", izvještava Marin Veršić, reporter Al Jazeere.
Kvalitet obrazovanja
Dokumentarac jasno suprotstavlja sekularni dio društva bez dovoljno sredstava i pogrešno tumačenje religijskih vrijednosti. Svi sudionici panela složili su se da je problem Pakistana upravo u siromašnom sistemu koji ne može priuštiti kvalitetno obrazovanje svima.
"Materijalistička stvar - to je uloga novca. Vidjeli ste da je u vjerskim školama sve besplatno. Terorizam je u biti jeftin. Cijena kalašnjikova je veoma niska, kao i pojasa za samoubice", ističe Francois Heisbourg iz Međunarodnog instituta za strateške studije.
Rediteljski dvojac u Sarajevu nije prisustvovao projekciji, a na prikazivanje njihovog filma u domovini, još će pričekati.
Odbor za cenzuru ocijenio je da dokumentarac "projicira negativnu sliku Pakistana u kontekstu neprestane borbe protiv ekstremizma i terorizma."

Izvor: Al Jazeera

15.8.16

Brojne prepreke turskom svrstavanju uz Rusiju i Iran

Pitanje Sirije prvi kamen spoticanja mogućem turskom svrstavanju u rusko-iranski blok [EPA]
Različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)

Nedavna posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana svom ruskom kolegi Vladimiru Putinu, koga naziva prijateljem, nije došla kao iznenađenje. Svima je jasno od dana kada je oboren ruski avion da će do ovog dana doći. Pitanje je tada bilo samo kolika će šteta ekonomijama obje države i njihovoj političkoj poziciji na međunarodnom planu biti nanesena dok dva "gorda lidera" ne nađu načina da se pomire, a da obojica sačuvaju svoje dostojanstvo i prestiž.
E sada, da li je ova posjeta dokaz velike prekretnice u međunarodnim odnosima kao što možemo pročitati u nekim svjetskim i regionalnim medijima, drugo je pitanje. Odnosno, da li će sada Turska iz zapadnog, euroatlantskog bloka preći u euroazijski, rusko-iransko-kineski blok u nastajanju? Za sada za nešto ovakvo nema dovoljno kvalitetnih indicija. To ne znači da se nešto slično ne može desiti, ali je to odluka koja bi pomjerila globalni odnos snaga i imala dalekosežne posljedice koje bi sada bilo preteško i zamisliti. Ako se to desi to će biti daleko očitije i sigurno neće biti suptilno. Sada je takve zaključke prerano i neutemeljeno donositi.

Ekonomske veze
Ono što je izvjesno u ovom trenutku jeste da će Rusija i Turska krenuti ka postepenom poboljšanju bilateralnih odnosa, a prije svega onih ekonomskih. To je u interesu obje države.  Prema pisanju Vladimira Mihejeva sa portala Russia Beyond The Headlines, međunarodnog medijskog  projekta Moskve kojeg sponzorira Rossiyskaya Gazeta, ekonomske veze Rusije i Turske su takve da obje zemlje trpe ako se u njih dira. Tako on piše:
"Saradnja u energetskom sektoru ima veliki značaj za obje zemlje (Turska je drugi po veličini kupac ruskog prirodnog plina, iza Njemačke), tako da razgovori o pitanjima iz ove oblasti nikada nisu prekidani i pored toga što je smanjena njihova učestalost i razina na kome su vođeni. Nadalje, poslovni krugovi obiju strana doprinijeli su da se ne otkazuju dogovoreni angažmani. I u vrijeme otvorenog sukoba Ankare i Moskve, ruska državna korporacija za nuklearnu energiju 'Rosatom' pobijedila je na tenderu za izgradnju nuklearne elektrane u mjestu Akuju u provinciji Mersin i svakako joj nije u interesu da ovaj posao propadne. Ruski plinski gigant 'Gazprom' planirao je izgradnju plinovoda Turski tok kojim bi se prirodni plin transportirao do evropskih potrošača cjevovodom po dnu Crnog mora i preko europskog dijela Turske.
Pored toga, najveća ruska banka Sberbank u Turskoj ima svoju filijalu DenizBank, jer želi uspostaviti čvrsto uporište na ovom unosnom tržištu gdje očekuje i dodatne prihode, pošto je proteklih godina gotovo 3,5 miliona ruskih turista redovno dolazilo na tursku obalu. Ne smije se zaboraviti ni da najveća ruska privatna naftna kompanija Lukoil posjeduje brojne benzinske stanice duž glavnih autocesta u Turskoj i namjerava dalje razvijati svoje poslovanje u ovoj zemlji.
Slična situacija je i u turskim kompanijama kao što su Enka, Vestel, Beko, Sisecam, Garanti Bankası, Pegas i druge koje su prisutne na ruskom tržištu. Turski građevinari ugovorili su poslove u Rusiji vrijedne više od 10 milijardi dolara što je iznos koji se nipošto ne može zanemariti", piše Mihejev.

Obostrani dobitak
Zato, za početak, trebat će vremena i vremena da se odnosi Rusije i Turske vrate na nivo od prije incidenta sa obaranjem aviona u novembru prošle godine. I u tom smislu obje države mogu biti samo na dobitku.
To je za sada izvjesno, sve ostalo je nagađanje. Treba imati na umu i da je taj visoki stepen ekonomske, političke pa i vojne saradnje Turska imala sa Rusijom i da to tada nije bio problem za njeno članstvo u NATO-u ili pokušaje pridruživanja EU. Zašto bi to sada bio problem, trebaju odgovoriti oni koji u ovome vide neki veliki globalni preokret.  I sa Iranom je Turska imala odlične i jako čudne poslovne odnose i u vrijeme sankcija. To je bila javna tajna koju su svi iz poslovnog svijeta koji su pokušali nešto prodati ili naplatiti iz Irana znali. Ako to tada nije bio problem, zašto bi bio danas kada su sankcije Iranu ukinute.
Tim povodom je turski ministar vanjskih poslova Mevlut Cavusoglu kazao kako odluka o jačanju saradnje s Rusijom u odbrambenoj industriji nije usmjerena protiv NATO-a. A i iz NATO-a su ranije saopštili kako se članstvo Turske u NATO-u "ne dovodi u pitanje“, nakon propalog puča...
Udaljavanje od SAD-a i EU-a
Ipak, to što tog prelaska Turske iz jednog bloka u drugi za sada nema, ne znači da ga ne može i neće biti. Nakon neuspješnog državnog udara i sve većeg udaljavanja od Amerike i EU, Turska se sve više nalazi u poziciji da mora propitivati svoju regionalnu i globalnu poziciju. U prvoj fazi jačanje, ili bolje rečeno obnavljanje odnosa sa Rusijom, pa možda i sa Iranom, čiji šef diplomatije je također u ključnom trenutku došao u posjetu zvaničnoj Ankari, može poslužiti kao još jedna vrsta pritiska na zapadne saveznike da zahtjeve Turske počnu ozbiljnije uzimati u obzir. To i ništa više.
Ali ako se odnosi nastave pogoršavati, u svijetu kakav je sada ništa više nije nemoguće. Samo što će to biti jedna sasvim druga priča, od ovoga što imamo sada.

Kamen spoticanja
Eventualno intenzivnije tursko svrstavanje uz Rusiju i Iran u međunarodnim odnosima imalo bi  brojne prepreke i ne bi išlo tako lahko.
Prvi kamen spoticanja bi sigurno bila Sirija. Pozicije Turske, zaljevskih zemalja i Zapada sa jedne strane i Rusije i Irana sa druge strane su toliko udaljene da bez ozbiljnog popuštanja jedne strane ne može biti kompromisa. Promjena pozicije prema režimu Bashara al-Asada bi bila ne samo udar na Erdoganov kredibilitet nego bi značilo i odustajanje Ankare od podrške arapskim sunitima, pa i tamošnjim Turkmenima, čijim zaštitnicima se predstavljala. To bi u sunitskom svijetu bilo ravno izdaji, a Erdogan brižno gradi svoj imidž globalnog zaštitnika muslimana, prije svega onih sunitskih.
I Putin bi morao žrtvovati svoje veze koje je izgradio sa nekim sirijskim kurdskim vojnim i političkim frakcijama koje su u sukobu sa Ankarom. Zato nema govora o prelasku Turske u rusko-iranski blok dok se ne nađe neka vrsta izlazne strategije za Siriju. Ne treba zaboraviti da bi takvo približavanje značilo i raskid tzv. sunitske antiterorističke koalicije koju je Turska sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim zemljama pompezno osnovala u aprilu ove godine.

Moguće posljedice
Ali i kada se nisu slagali oko Sirije i kada su bili na suprotstavljenim stranama ratujući preko proksija odnosi Turske i Rusija, pa i Irana, su bili dobri. Zašto to ne bi opet bilo tako?
I na kraju tačno je da Turska ima ekonomske interese u očuvanju dobrih odnosa sa Rusijom i Iranom, ali ako bi odlučila ozbiljno okrenuti leđa Zapadu šteta, ekonomska i politička, po Tursku bi bila daleko veća od one koju je pretrpjela tokom zahlađivanja odnosa sa Moskvom.
Zato je rano govoriti o nekim ozbiljnijim pregrupisavanjima na međunarodnoj političkoj sceni. Jednostavno, različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije, a sukob Turske i Rusije je to samo potvrdio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


8.8.16

Svjetsku politiku pokreću lažni ideali

Apsurdni primjeri američkog rata protiv terorizma pomažu da shvatimo svu nedosljednost međunarodne politike.

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Odavno se prepričava jedna mudrost za koju je teško utvrditi ko ju je prvi izrekao, a prema kojoj nije bitno koliko su veliki ideali za koje se boriš nego koliko ih dosljedno braniš.
I uistinu, biti dosljedan sebe i svojih stavova je najteže, a nigdje se kriza dosljednosti ne vidi kao u politici koja se, da apsurd bude veći, najviše poziva na sve velike ideale od vjere preko ljubavi prema domovini, zaštite ideala ljudskih prava, ravnopravnosti, pravde pa do općeg interesa.
Zato je najlakši način da shvatimo svu hipokriziju današnjeg svijeta taj da najudarnije vijesti pogledamo kroz prizmu dosljednosti njenih aktera.
Najveća poslastica globalnih medija i voajerske javnosti su nasilni ekstremisti i teroristi koji svojom brutalnošću skreću pažnju na svoje političke ciljeve koje pravdaju kvazireligioznom ideologijom. I dok se pozivaju na Poslanika Muhameda koji je prema tekstu Kur'ana „poslan kao milost svjetovima“ oni krše sve principe vjere na koju se pozivaju. Ubijaju nevine, izvode samoubilačke napade, silom nameću svoja uvjerenja ili drugim riječima čine sve što je islamom strogo zabranjeno.
Samo zamislimo jedan od tih njihovih videosnimaka koji privlači globalnu pažnju. Na njemu ekstremni militant sa ruskom puškom u ruci, opasan kineskim eksplozivom, u uniformi američkih marinaca, dok ga snimaju japanskom kamerom šalje prijeteću poruku Zapadu kako bi se nakon toga raznio među muslimanskim civilima.
Ništa od toga on i njemu slični svojim znanjem ne bi nikada napravili. Njihovo razumijevanje vjere i svijeta ih nikada ne bi dovelo do spoznaja koje su im u ruke stavile svu tu tehnologiju koju oni koriste samo za uništenje i sijanje nereda i straha. Bore se protiv zapadne civilizacije dok se obilato koriste njenim plodovima. Ipak, u svemu tome oni i oni koji ih slijede ne vide nikakvu nedosljednost.
Na drugoj strani, ima jedna predaja u arapskoj tradiciji o tome kako se jedno njihovo pleme u predislamskom periodu dok su još štovali idole u Meki zavjetovalo da će danima biti zatvoreni unutar Kabe (svetog hrama) u kojem se nalazilo njihovo božanstvo koje su napravili od hurmi. Kako je zavjet podrazumijevao i post, oni su, kada su ogladnjeli, pojeli jednu pa drugu ruku božanstva, zavjetujući se da će kada izađu, tu ruku zamijeniti zlatnom.
Kako nisu htjeli odustati od zavjeta i tako se osramotiti pred sunarodnjacima, a glad ih sve više pritiskala, nastavili su jesti svoga boga dok ga naposlijetku nisu pojeli. Od tada se kod Arapa ova priča navodi kao primjer ljudske spremnosti da i ono što je najsvetije banaliziraju kada „zagusti“.
Šta je ostalo od ideala Francuske revolucije?
Danas je Zapad sebi napravio božanstva koja naziva demokratija, sloboda, ravnopravnost i ljudska prava. U njih se kunu i bezupitno im se pokoravaju.
Međutim, kad su se njihova društva našla pred prvim izazovima globalnog terorizma, izbjegličke i ekonomske krize, svoje bogove su pojeli poput džahilijetskih Arapa.
Treba samo prelistati zapadne medije, poslušati njihove političare i intelektualce pa se zapitati šta je od velikih ideala Francuske revolucije ostalo. Očita je nedosljednost u zagovaranju tih vrijednosti u zapadnim društvima čim su se pojavili prvi znaci krize, iako su koliko jučer bili spremni te vrijednostima na tenkovima izvoziti širom svijeta.
Nadalje, godinama su u arapskom svijetu podržavali diktature koje su im garantovali siguran dotok nafte, plina i drugih prirodnih bogatstava dok su se i dalje kleli u ljudska prava i slobode. Elite na obje strane su se bogatile unosnim poslovnim dealovima, milijarde su se okretale u poslovima trgovine oružjem.
Arapske mase su trpjele u siromaštvu i diktaturi i kada se taj svijet urušio val terorizma i izbjeglica je zapljusnuo obale Zapada i sada se njihova društva radikaliziraju i klize u neslobode koje su decenijama podržavali daleko od svojih granica. Možda nam to govori da se nedosljednost ne samo prije ili kasnije ogoli, nego i da se zna obiti o glavu.
Dužina sjećana zlatne ribice
Erdoganova Turska je zahvalna svima koji su se usprotivili pokušaju puča, ali su podržali puč u Tunisu, Libiji i drugim mjestima zahvaćenim tzv. Arapskim proljećem. Danas Amerikanci i zapadnjaci kritikuju Erdogana zbog načina na koji se obračunava sa onima koje smatra teroristima i prijetnjom njegovoj državi.
Zar se Bushova Amerika ponašala drugačije nakon 11. septembra? Zar, evo recimo u BiH, nisu tražili da se zatvore sve humanitarne organizacije koje direktno nisu bile povezane sa napadima od 11. septembra, ali jesu navodno ideološki? Zar po istoj logici nije izručena Alžirska grupa na Gvantanamo? Ili da baš stvari banaliziramo, šta bi bilo kada bi Turska poslala dron i na tuđoj teritoriji ubila, recimo u Pensilvaniji Fethullaha Gulena kojeg su bez suđenja proglasili teroristom i opasnošću po narod i državu? Kako je to drugačije od toga kako Amerika dronovima ubija teroriste širom svijeta?
Da ne bude nesporazuma, ne mislim da to treba uraditi. Vidimo gdje je Ameriku takav rat protiv terorizma doveo. Upravo nam ti apsurdni primjeri pomažu da shvatimo svu nedosljednost međunarodne politike.
Lista primjera bi se mogla nastaviti i svaki dan bi bilo dobro kada bismo sve dnevne vijesti čitali sa pamćenjem dužim od onoga zlatne ribice. Nažalost, postmoderni čovjek ima dužinu sjećanja koliko traje jedan scroll na web stranici, Facebooku ili Twiteru. Na to političari svakako računaju. I nije da je ovo neko veliko otkriće.
Znamo mi već dugo da politika, a naročito ona međunarodna, nema veze sa etikom i moralom bilo koje vrste. Ali bi zato bilo dobro da se političari u javnom prostoru prestanu kriti iza lažnih ideala i da počnu svoje poteze objašnjavati onim čime se svakako jedino rukovode, a to je interes, prije svega njihov lični, pa onda oko njih okupljenih elita i tek na kraju možda onih u čije ime nastupaju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera


6.8.16

„A kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Šta stvarno znači ajet  „a kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“?
Često se čuje kako ono što u ime islama rade nasilne ekstremističke skupine nije islam ili je njegova zloupotreba. Međutimm sljedbenici ove ideologije, poput pripadnika ISIL-a, An- Nusre, Al-Kaide, Eš-Šebaba, Boku Harama i sličnih paravojnih organizacija, u svim svojim istupima insistiraju na legitimnosti svojih postupaka. Svaki morbidni video počinju i završavaju sa ajetima, hadisima ili nekim drugim predajama iz islamske tradicije. Zato nije dovoljno reći da to nije islam, nego je obaveza  prije svega uleme da objasni zašto to što oni čine pozivajući se na sveti tekst nije islam, odnosno obaveza je pokazati tu zloupotrebu islama o kojoj se govori.
Ovo utoliko više, što se ne može očekivati da ljudi, bili muslimani ili ne, a naročito mladi koji su izloženi ovakvim sadržajima, imaju dovojno vjerskog znanja da proniknu u sve izvitoperenosti učenja nasilnih ekstremista.
Najbolji primjer ove zloupotrebe islamskog učenja, barem u bosanskom kontekstu, je i najsvježiji.
Nedavno su svi svjetski i regionalni mediji prenijeli video-snimak jednog mladića iz BiH za kojeg se zna da se bori u redovima ISIL-a kako upućuje poziv muslimanima da neselektivno ubijaju sve one koje oni smatraju nevjernicima. U video-poruci su namiksani kadrovi američkih gradova pa se to u sigurnosnim agencijama shvatilo kao prijetnja ISIL-a zapadnim, prije svega američkim, građanima.
U tom videu on poziva „muslimane da ne prave razliku između vojnika i civila (nevjernika) kao što i njihovi avioni ne prave razliku između vojnika i civila Islamske države“ i da ubijaju svoje sugrađane gdje god i kako god mogu. Taj svoj stav on navodno pravda ajetom iz Kur`ana koji prevodi kao: „A kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“. Za onog ko ne zna o islamu više od onoga što može naučiti na Youtubeu ili Facebooku, ili onoga ko ne poznaje čitav Kur`an niti povode objave (esbabu-nuzul), niti kontekst u kojem su ajeti objavljeni (što zahtjeva poznavanje sire i sociohistorije vremena Poslanika,a s.), o nemuslimanima koji ovo čuju da i ne govorimo, ovo može biti dovoljan dokaz da islam uistinu podržava takve postupke i da ono što teroristi rade jeste ustvari islam.
A upravo se na ovom, kao i na svakom drugom primjeru zloupotrebe ajeta i hadisa, kada bi ga razložili vidi ta zloupotreba svetog teksta i ukupne islamske tradicije koju smo spomenuli. Naime, svi koji znaju suru An-Nahl (Pčela) znaju da se ajet ne završava tu gdje je ovaj propagator nasilja stao. Rahmetli Besim Korkut je ovaj ajet preveo ovako: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.“
I bez obzira na prijevod poruka ajeta je jasna. Kur`an potvrđuje ono što je i starozavjetni princip recipročnog prava koji počiva na ustaljenoj maksimi stoljetnog poimanja pravde „oko za oko, zub za zub“ ali Uzvišeni muslimane u duhu Posljednje Božije objave poziva da prevaziđu dotada ustaljeni princip osvete i da naprave iskorak ka oprostu i strpljenju kako bi se začarani krug džahilijetske krvne osvete napokon prekinuo i kako bi na zemlji bila uspostavljena Kuća mira (Darus-selam).
A ako bi se desilo da poruka čitavog ajeta nekome nije jasna i ako bi pak ostala nedoumica oko toga koja je stvarna poruka ajeta onda sljedeća dva ajeta ne ostavljaju prostor nejasnoćama i dodatno podcrtavaju murad i maksad odnosno poruku prvobitne poruke. U sljedeća dva ajeta Uzvišeni kaže: „Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova.  Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine. (An-Nahl 128-129.)
Muslimani se slažu da je Poslanik,a.s., najbolji tumač Kur`ana i da ga je on najbolje razumio. Onda je dovoljno pogledati kako je on razumio ove ajete i kako je po njima postupio.
U Ibn Kesirovom tefsiru čitamo kako se bilježi od Abdula sin Imam Ahmeda u musnedu njegovog oca a od Ebu Ibn Kaba da je rekao: „Kada je bio dan bitke na Uhudu, ubijeno je od ensarija šezdeset ljudi a od muhadžira šest. Tada su ashabi Allahovog poslanika, a.s., rekli: `Ako nam se ukaže prilika vratit ćemo im većom mjerom (لنربين عليهم)`, pa kada je došao dan oslobođenja Meke jedan je čovjek rekao, `Od danas se više neće znati za Kurejšije.` Zatim je neko povikao: `Allahov poslanik, a.s., garantuje sigurnost i crnom i bijelom osim toga i toga`, pa je po imenima spomenuo neke ljude, nakon toga je Uzvišeni objavio: `Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.` Poslanik, a.s. je nakon toga rekao: `Mi ćemo biti oni koji će se strpiti a ne oni koji će kažnjavati“. I upravo ova predaja a ima ih više, nekih sa slabim senedom a nekih sa dobrim, nedvosmisleno ukazuje na stvarno značenje spomenutog ajeta. Sve drugo je zloupotreba teksta.
Očito je da su ideolozi ISIL-a i njima sličnih pokreta na osnovama islamske tradicije, historijskih modela življenja islama i tadašnjih pravnih rješenja, ali izvađenih iz konteksta i bez dosljednog razumijevanja, razvili vjersku argumentaciju koja se možda najbolje može nazvati pseudoteologijom koja se bez ikakvog obzira i na silu pokušava pretočiti u novu realnost. Ona počiva na hiperreligioznosti njegovih fanatiziranih sljedbenika koji islamsko učenje zloupotrebljavaju kako bi ostvarili svoje ideološke i političke ciljeve. Njihovo poimanje realnosti počiva na crno- bijeloj matrici, zato njihovi sljedbenici prihvataju samo argumentaciju niskog nivoa kompleksnosti koja se uklapa u njihovu sliku svijeta. Ta njihova „rješenja“ nagomilanih problema muslimanskog svijeta ali i njihovo razumijevanje vjere, islamske tradicije i pravnih propisa je toliko simplistički postavljeno da se slabo obrazovanim, neiskusnim i na površnost naviklim mladim ljudima čine očitim i uvjerljivim. Zato je jako bitno prvo razumjeti ovaj mobilizirajući narativ a zatim i razviti kontranarativ i pokazati kako kontekst tako i kompleksnost nastanka islamskih propisa i praksi življenja islama. To je zadatak kako za islamske teologe, tako i za sociohistoričare i sociologe religije.
Istovremeno je to poziv muslimanskim masama, naročito mladim, da površna i neprovjerena tumačena islama ne uzimaju zdravo za gotovo dok ih, kako im to Kur`an i naređuje, ne „vrate Poslaniku (u današnjem kontekstu njegovom sunnetu  i njegovom razumijevanju Kur`ana kojeg je pokazao svojim postupcima) i onim učenim među njima“.

„Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, znali bi to među njima oni koji su sposobni zaključke ili propise izvoditi (لَعَلِمَهُ الَّذِينَ يَسْتَنبِطُونَهُ مِنْهُمْ). A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili. (En-Nisa:83)
Izvor: Preporod

31.7.16

Nova ruska strategija i na Balkanu

Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi, a na nama je samo da se naviknemo.
Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu [EPA]

Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi. Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“ koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.
Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je, ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog organizovanja  navijača koji prave probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije širom Balkana i Evrope.
Policentrični sistem
Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i „policentrični svijet“.
Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi, ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih za promociju vlastitih interesa.
Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza. Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.
Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih poslova.
Koncept vanjske politike Ruske Federacije
Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske Federacije“  navodi da „internacionalni odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog međunarodnog sistema“  Ono što je bitno naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti rođen“ .
Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi „vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“
Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i snagu.
Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“
Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada, prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre. Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg SSSR-a i u Istočnoj Evropi
Proba u Ukrajini
Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“ prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični svijet.
Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.
I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i td.
Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.
Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga mi možda nismo uvijek svjesni.

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

30.7.16

Turski ambasador Erginay s bh. akademicima: Informacije iz prve ruke o dešavanjima u Turskoj

- Bio je prijedloga i kako dalje nastupati ovdje posebno prema javnosti, na koje teme i ciljne grupe bi se najviše trebalo fokusirati. Inicijator sastanka je bila Ambasada


SARAJEVO (AA) - Ambasador Republike Turske u BiH Cihad Erginay primio je danas predstavnike akademske zajednice i nevladinog sektora u BiH s kojima je razgovarao o dešavanjima 15. jula u Turskoj, odnosno pokušaju državnog udara i mjerama koje su poduzete nakon toga, javlja Anadolu Agency (AA).
Danas su, uglavnom, bili prisutni predstavnici akademske zajednice i nevladinog sektora u BiH. Među njima su, između ostalih, pozvani Ahmet Alibašić, profesor na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu, Damir Ahmetović, stručnjak za upravljanje ljudskim resursima u privatnom i javnom sektoru, Muhamed Jusić, islamski teolog i analitičar dešavanja na Bliskom istoku i Balkanu, Edhem Fočo, generalni direktor kompanije Al Jazeera Balkans, te politički analitičar Ensar Eminović i Amina Šiljak-Jesenković s Orijentalnog instituta u Sarajevu.
Erginay je nakon sastanka kazao da su s današnjim sastankom nastavili s informisanjem javnosti o dešavanjima od 15. jula odnosno pokušaju državnog udara u Turskoj.
Prema njegovim riječima, danas su imali samo jedan od sastanaka koji imaju za cilj bolje razumijevanje tih događaja od 15. jula i opasnosti koja je postojala te noći i poslije, ali i kako bi se na pravi način razumjele mjere koje su poduzete u Turskoj nakon toga.
Erginay je, govoreći o današnjem sastanku, poručio da je prisutnima na sastanku, između ostalog, pojasnio da ovi događaji nisu uticali na ekonomiju Turske te da tu nema promjena.
Poručio je da je saslušao i prisutne i da je zadovoljan s onim što je čuo, jer su događanja u Turskoj shvatili na pravi način.
Ahmet Alibašić s Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu (FIN) kazao je da je povod današnjeg sastanka bio pokušaj državnog udara od 15. jula.
"Zapravo je cilj sastanka bio da dobijemo podrobnije informacije od ambasadora, jer, kao što znate, događaja je jako puno, a mediji uglavnom plasiraju površne informacije. Ovo je bila prilika da nam ambasador pojasni šta se dešava i prilika nama da iskažemo ono kako smo doživjeli sve to. Podrška je jednoglasna, i to ne samo prisutnih", istakao je Alibašić.
Sastanak je bio prilika i da se dobiju pojašnjenja za određene izjave, događaje i poteze.

"Bilo je prijedloga i kako dalje nastupati ovdje, posebno prema javnosti, na koje teme i ciljne grupe bi se najviše trebalo fokusirati. Inicijator sastanka je bila Ambasada. Informacije koje smo dobili i pojašnjenja daju nam više argumentacije za pozicije koje smo imali i možda smo samo svjesniji veličine problema s kojim se trenutno turske institucije nose", naglasio je Alibašić.
Amina Šiljak-Jesenković s Orijentalnog instituta u Sarajevu istakla je nakon sastanka da su iz prve ruke saznali o zbivanjima u Turskoj.

"O onome što ionako pratimo i preko neovisnih medija i kroz privatne komunikacije s ljudima, prijateljima u Turskoj. Pitali smo ambasadora o onim stvarima koje, osobito u evropskim medijima, izazivaju pozornost. Kako smo i pretpostavljali, još više smo sigurni da će Turska u narednim danima veoma pravedno i mudro postupati prema svim svojim građanima. Sigurni smo da će oni, koji su krivci za pokušaj državnog udara, biti pravično kažnjeni, a osloođeni biti oni koji su ili privremeno otpušteni ili ostali bez posla ili uhićeni, a čija se krivica ne bude dokazala", pojasnila je Šiljak-Jesenković.
Izvor: AA

27.7.16

تقارير: روسيا في عالم متعدد المراكز: صراع النفوذ والهيمنة

طموح الروس لعالم متعدد المراكز، يحقق أهدافهم في أن يكونوا قُطبًا، واسع النفوذ. وهناك مؤشرات على أن روسيا ماضية إلى هذا الاتجاه، وهو ما عكسته الأحداث في عدد من دول أوروبا الشرقية. وحيثما تفشل أوروبا أو تتأخر في اتخاذ قرارها، فإن روسيا تستغل الفرصة لتملأ الفراغ.
عربات نقل جنود روسية في مدينة بالاكلافا في شبه جزيرة القرم الأوكرانية (رويترز- أرشيف)


ملخص

أظهرت الأزمة الأوكرانية أن تغيرات كبرى وشيكة في طريقها إلى أن تطرأ على العلاقات الدولية، وأن روسيا، منذ الآن، باتت تسعى إلى استعادة موقعها على الساحة العالمية، أو على الأقل، أن تكون قوة إقليمية عظيمة يجب أن تؤخذ مصالحها بعين الاعتبار. ويمكن رصد مظاهر تلك "السياسة الروسية العدائية" في المنطقة المسماة، أوروبا الشرقية، والتي تضم بلدان الكتلة الشيوعية السابقة، وعلى الأخص بلدان الاتحاد اليوغسلافي السابق. لكن العالم الذي تسعى روسيا لاستعادة نفوذها فيه بات مختلفًا عن ذلك العالم الذي شهد فقدانها النفوذ فيه.

مقدمة

يمكننا القول اليوم، بكل تأكيد: إن عهد عالم الحروب الباردة أحادي القطب قد ولَّى، وإننا نتجه نحو عالم يحكم علاقاته الدولية نظام متعدد المراكز.
وقد يكون أفضل من عبَّر عن الفكرة الرئيسية التي تقف خلف تشكُّل هذا النظام العالمي الجديد، قبل خمس سنوات، هو ريتشارد هاس، عندما وصف تلك العلاقات بأنها "غير أحادية". وعلى الرغم من وجود بعض أوجه الشبه مع العالم لمتعدد المراكز الذي كان قائمًا قبل الحرب العالمية الأولى، فإن مراكز القوة في عالم اليوم ليست أقطابًا بالمعنى الكامل للمصطلح، كما كانت عليه أقوى البلدان في تلك الحقبة. فالتحديات التي تواجهها الدول اليوم تأتي من "فوق"، أي من المنظمات العالمية والإقليمية، ومن "تحت" أي من مختلف الجماعات المقاتلة، وكذلك تأتي تلك التحديات من "الأطراف"، أي من مختلف المنظمات غير الحكومية ومن الشركات متعددة الجنسيات(1). هذه الرؤية للعالم لا تزال تُسمَّى حتى يومنا هذا "العالم متعدد المراكز"(2).
ووفقًا لما يراه أوليكسي إسحاق، الباحث في المركز الوطني الأوكراني للدراسات الاستراتيجية (NISS)، فإنه من الصعب إنكار أن الولايات المتحدة الأميركية والاتحاد الأوروبي والصين وروسيا أقطاب، لكن الحقيقة أيضًا أن هذه البلدان ليس لها نفوذ فعلي مطلق. أمَّا الشركات العابرة للقارات والمنظمات الدولية، والمنظمات غير الحكومية، والمؤسسات الدينية، بل وحتى الدول غير المعترف بها، فتتمتع بنفوذ كبير، وفي حالات غير قليلة، تحاول أن تُصبح أقطابًا جديدة على خارطة النظام العالمي الجديد(3).
 يبدو هذا العالم الجديد مستعصيًا على التنبؤ به؛ لأنه لا يُعرف كيف سيكون مختلفًا، وكيف سيكون ردُّ فعل مختلف اللاعبين المتعددين تجاه كل أزمة محتمَلة الوقوع.
في الماضي كان يمكن التنبؤ بالعالم، وكانت علاقات القوة بين الأقطاب معروفة، وكان يمكن توقع حجم وطبيعة رد الفعل التي تتوافق مع حجم القوة التي تمتلكها القوى العظمى، أما اليوم، فإن ذلك يكاد يكون مستحيلًا، وهو ما يشكِّل تحديًا كبيرًا للأمن العالمي. غير أن هذه القواعد الجديدة للعبة باتت اليوم أمرًا علينا جميعًا التعود عليه. فعلى أساس هذا الواقع الجديد للعلاقات الدولية، تحديدًا، تُبنى السياسة الخارجية الروسية، ليس فقط تجاه أوروبا الشرقية ولكن تُبنى، على أساسه أيضًا، رؤية روسيا الشاملة للعالم. وقد وجدت هذه النظرية في العلاقات الدولية، بل وحتى المصطلحات المصاحبة لها، مكانها في السجلات الرسمية لوزارة الشؤون الخارجية الروسية. وهكذا، فإننا نجد في أحد الملفات المُعنونة "تصور السياسة الخارجية لروسيا الاتحادية" أن "العلاقات الدولية تمر بمرحلة انتقالية، وهي تتجه نحو التأسيس لنظام دولي متعدد المراكز"(4).
ومن المهم في هذا السياق الإشارة إلى أن هذا بالنسبة لروسيا ليس تعبيرًا عن قبولها بالوضع القائم فعلًا فقط، بل إن سياستها تفعل كل ما بوسعها لجعل العلاقات الدولية على هذا النحو. فقد صرَّح وزير خارجيتها، سيرغي لافروف، قبل فترة وجيزة بما يلي: "من الحقائق المسلَّم بها أن الأزمة في أوكرانيا ما هي إلا تمظهر لألم المخاض الذي سيُولَد على إثره بالفعل عالم متعدد المراكز"(5). ووفقا لهذا المنطق الروسي، فإن هذه الدولة ومن خلال تحركاتها، مثل تلك التي في أوكرانيا، توجِد عالَمًا متعدد المراكز، في حين يسعى الغرب إلى الحيلولة دون تنفيذ هذه الرؤية للعالم حتى "يعطِّل، بشكل مُفتعل قيام ذلك العالم متعدد الأقطاب والمراكز، والذي هو نتيجة موضوعية لتوجهات تطور العالم"(6).
إن هوس الروس بفكرة عالم متعدد المراكز، ينطلق من مقدمات تفترض أنه سيكون أيسر لهم، في مثل هذا العالم اللامركزي، تحقيق طموحهم في أن يكونوا قطبًا، وبالتالي، فسيكون من الأسهل عليهم توسعة نفوذهم ونشر قواتهم(7). أما على المستوى العملي، فإن الطريقة التي تفهم من خلالها روسيا هذا العالم الذي تتعامل معه اليوم، نجدها مُعبَّرًا عنها بشكل واضح جدًّا في حديث قائد القوات العسكرية الروسية الذي أدلى به مع بداية عام 2013؛ حيث قال: "في أساليب المقاومة التي تُستخدم اليوم، بات التركيز ينصبُّ على زيادة توظيف التدابير غير العسكرية؛ مثل السياسة والاقتصاد والإعلام والأعمال الإنسانية التي يتم تنفيذها، جنبًا إلى جنب، مع احتجاجات يقوم بها عدد هائل من المواطنين، ثم يكتمل تنفيذ كل هذا عبر استعمال أساليب عسكرية سرية، بما في ذلك توظيف تدابير حرب المعلومات وعمليات تنفذها وحدات خاصة. وهكذا يكون الاستخدام المفتوح للقوة مختفيًا خلف بعثات حفظ السلام وإدارة الأزمات التي يتم استخدامها فقط في مراحل معينة من أجل ضمان النجاح التام في بعض الصراعات"(8).
بالتأكيد، تؤمن روسيا بأن الغرب يستخدم هذه الأساليب منذ فترة طويلة، وكثيرًا ما تقدِّم مثالًا على ذلك ما حدث خلال ما يُسمَّى بالربيع العربي. والروس اليوم، وفقًا لمواقف عديدة صادرة عن مسؤولين رسميين، قبلوا بقواعد تلك اللعبة. وقد باتت روسيا اليوم تتعامل مع العالم من خلال توظيف مصائب الشعوب، والثورات الملونة وتمويل وسائل الإعلام والمنظمات غير الحكومية وغيرها من جماعات المصالح التي توجِّه الرأي العام في البلدان المُستهدفة. ويمكن إدراك هذا التوجه الروسي، بشكل أكثر وضوحًا، في محيطها الجغرافي القريب، أي في بلدان الاتحاد السوفيتي سابقًا، وكذلك في أوروبا الشرقية.

تجربة أوكرانيا
كل ما حدث في أوكرانيا على إثر السخط الشعبي العفوي -بدءًا من الاستفتاء المُفتعل ومرورًا بظهور تشكيلات شبه عسكرية برزت على الساحة من العدم ثم وصولًا إلى ضم شبه الجزيرة القرم- يتطابق ويدخل ضمن "منهج العمل" الجديد للسياسة الخارجية الروسية. والسؤال الآن هو: هل ستقف روسيا عند أوكرانيا، أم أنها ستعمل الآن على نقل قدراتها المتطورة بالفعل في مجال "الشكل الجديد لخوض الحروب" إلى بلدان أخرى تراها واقعة في منطقة نفوذها؟ يبدو أن هناك العديد من المؤشرات على أنها ستمضي إلى الأمام وأنه علينا، منذ الآن، التعود على تقبل فكرة "عالم روسيا" متعدد المراكز. ولا يجب أن ننسى أنه، قبل أوكرانيا والقرم، كنا شهدنا مثل هذا السيناريو في أوسيتيا الجنوبية وأبخازيا، وما كانت حرب عام 2008 ضد غروزيا (جورجيا) سوى اختبار لاستكشاف إلى أي مدى سيسمح الغرب لروسيا بالتقدم. ولم يكن ذلك سوى طريقة لاختبار طبيعة رد فعل الغرب.
أما في أوكرانيا، فقد ذهبت روسيا إلى مدى أبعد بكثير، فقد غيَّرت حدود الممكن والمسموح به، ولم تنته تلك الأزمة بعد، كما أنه يصعب التنبؤ بما ستؤول إليه نتائجها. وقد بدأ حلف الناتو يخشى بالفعل توجيه بوتين سياسته العدوانية صوب دول بحر البلطيق، لاتفيا وإستونيا وليتوانيا، وهي بلدان تضم أعدادًا لا يُستهان بها من المواطنين الروس، وقد سبق لموسكو أن تذرَّعت بحمايتهم، خلال الأزمات السابقة في مختلف بؤر التوتر التي تدخلت فيها، لتبرير تدخلها ووظَّفتهم كعامل توتر.
وفقًا للسياسي البريطاني مايكل فالون، فإن "الهدف المقبل لعدوان بوتين سيتمثَّل في الدول الأعضاء في الكتلة السوفيتية السابقة على غرار لاتفيا وليتوانيا وإستونيا؛ حيث بإمكانه إشراك وحدات شبه عسكرية، وشنُّ هجمات إلكترونية والعمل على تصعيد التوتر داخل الأقليات الروسية المستوطنة في تلك البلدان"(9). أما نائب وزير الدفاع الأميركي، روبرت وورك، فقد أكَّد في حديث أدلى به نهاية شهر إبريل/نيسان عام 2016، إلى مجلة وول ستريت جورنال، على حدوث زيادة أعداد الجنود الروس الذين يُزمع نشرهم على الحدود الروسية. مفسِّرًا السبب وراء نشر أربعة آلاف جندي روسي إضافي، بأن روسيا تقوم بمناورات عسكرية متعددة الأهداف في منطقة بحر البلطيق. وعلَّق على ذلك بالقول: "تنفذ روسيا عددًا كبيرًا من المناورات العسكرية على حدودها، ومن وجهة نظرنا، يمكننا اعتبار ذلك عملًا استفزازيًّا غير مألوف"(10).
ومع أنه تم الحديث عن استعداد ألمانيا لنشر وحدات من قواتها العسكرية في لاتفيا، فإن برلين لا تزال إلى الآن تُعِد لعمليات الانتشار تلك، وقد أكَّدت المستشارة الألمانية، أنجيلا ميركل، في تعليقها على هذا الموضوع أن هنالك بحثًا حاليًّا في إمكانية مواصلة تعزيز الالتزام نحو حلفائنا في الجهة الشرقية. وجاء حديث ميركل هذا على إثر نشر مضمون استطلاع للرأي أعرب خلاله 31% من الألمان المُستطلَعة آراؤهم عن دعمهم لفكرة إرسال جنود ألمان للدفاع عن بولندا وبلدان بحر البلطيق. أما بريطانيا، فلم تُفصِح عن موقفها بعد، وما إذا كان جنودها سيشاركون في هذا المشروع أم لا، إلا أنه، وفقًا لما جاء على موقع شبكة روسيا اليوم، ونسبته إلى مصادر في حلف الناتو، فإنه من المحتمل أن تتشكَّل قوة عسكرية متعددة الجنسيات يُرجَّح أنها ستعمل تحت قيادة مشتركة من الدول الأعضاء في حلف الناتو.

بطبيعة الحال، لم تُخْفِ روسيا قلقها من هذه التصريحات، حيث جاء الرد عليها على لسان وزير الخارجية الروسية، سيرغي لافروف، الذي قال: "إن قوات حلف الناتو، بمعداتها العسكرية، باتت أكثر قُربًا من حدود روسيا. لكن عندما تشرع روسيا في اتخاذ بعض الإجراءات التي من شأنها أن تسمح لها بتعزيز أمنها، فإنهم يقولون حينها: إن روسيا تنفِّذ مناورات خطرة بالقرب من حدود حلف الناتو. وفي واقع الأمر، فإن حدود الناتو هي التي تزحف نحو روسيا، وليس العكس"(11).
وفقًا لاتفاقية التفاهم والتعاون المشترك المُبرمة بين حلف الناتو وروسيا عام 1997، فقد اتُّفق على منع التواجد المستمر لوحدات عسكرية كبيرة تابعة لحلف الناتو بالقرب من الحدود الروسية. إلا أن قيادة الناتو في بروكسل تؤكد أنه بالنظر إلى أن تلك الوحدات العسكرية تخضع لعملية تناوُبٍ مستمر، فإن تواجدها بذلك الشكل لا يمكن اعتباره ذا طبيعة دائمة(12).
ومما يزيد من مستوى القلق المتصاعد في ذلك الجزء من أوروبا، هو تكرار حوادث "الاحتكاك الوشيك" بين طائرات حلف الناتو والطائرات المقاتلة الروسية. وقد شهد شهر إبريل/نيسان عام 2016 مثل هذه الحوادث بين الطائرات الروسية والأميركية فوق أجواء بحر البلطيق، عندما اعترضت طائرة روسية طائرة استطلاع أميركية، وهو الحادث الذي وصفه البنتاغون، في بيان رسمي أعلنه المتحدث باسمه، بتاريخ 29 إبريل/نيسان 2016، بأنه "مناورة خطرة وغير مهنية"، مضيفًا: إن مسؤولين في وزارة الدفاع الأميركية أكدوا أن الطائرة الروسية نفذت عملية التفاف حول الطائرة الأميركية وبدت كما لو أنها ستدمرها. وهذا هو الحادث الثاني في سماء بحر البلطيق، الذي حمل الأميركيين على اتهام الروس بتنفيذهم عمليات طيران عدوانية وأن الطيارين الروس تصرفوا كما لو أنهم سينفذون هجومًا وشيكًا على الطائرات الأميركية.
أما آخر حادث تم تسجيله، فوقع في 13 إبريل/نيسان عام 2016 عندما حلقت طائرات مقاتلة روسية، لعشرات المرات، على بعد أمتار قليلة من حاملة الطائرات الأميركية، دونالد كوك، وهو ما استدعى ردًّا جاء على لسان دانيال هرنانديز، المتحدث باسم البنتاغون، في تعليقه قائلًا: "الأمر هنا يتعلق بانتهاك خطير لمبدأ السلامة، ونحن قلقون بشأن هذا النوع من التصرف من قِبل الطرف الروسي"، مضيفًا: إن حاملة الطائرات كانت موجودة في المياه الدولية ولم تدخل، في أي وقت من الأوقات، إلى المياه الإقليمية الروسية. ثم استطرد قائلًا: "أما الأمر الأكثر أهمية، فإن مثل هذه التصرفات غير المهنية تمثِّل خرقًا للأمن وترفع من حدَّة التوتر بين بلدينا"(13).

من جانبه، صرَّح وزير الخارجية الروسية، سيرغي لافروف -فيما نقلته عنه شبكة بي بي سي- بأن الطائرات الروسية لم تفعل سوى التأكد من أن الأميركيين يتواجدون على مدى آمن وبعيد عن مياه روسيا الإقليمية(14). أما الأمين العام السابق لحلف الناتو، أندرس فوغ راسموسن، فقال معلِّقًا على ذلك: "يوجد "احتمال كبير" بأن بوتين سيواجه تفعيل الحلف للمادة الخامسة -المتعلقة بالدفاع المشترك-"(15).

الأهداف الجديدة
لا تحاول روسيا، من خلال أساليبها الجديدة المُعتمَدة في التحرك، زعزعة استقرار البلدان التي تقع على حدودها، بل تعمل أيضًا على زعزعة استقرار دول البلقان، بل أكثر من ذلك، فإن روسيا تحاول هدم العلاقات القائمة بين دول أوروبا، وهو ما أكَّده الرئيس الأميركي باراك أوباما بكل وضوح(16)، وذلك بهدف تعزيز مكانتها، وقبل ذلك كله، فإن موسكو تسعى إلى إضعاف حلف الناتو.
في البلقان، يمكن رؤية سعي بوتين إلى فرض هيمنته من خلال محاولته التأثير في صربيا وفي جزء من دولة البوسنة والهرسك، وتحديدًا في أحد كيانيها المسمَّى "ريبوبليكا صربسكا"؛ حيث يقود الحكم فيها حزب، ميلوراد دوديك، الموالي لروسيا. كما تعمل روسيا، بشكل معلن، على عرقلة طريق جمهوريات يوغسلافيا السابقة التي لم تنضم بعد إلى عضوية حلف الناتو، وتطلب منها البقاء على الحياد أو حتى تقاربها وتعاونها العسكري والأمني مع قواتها العسكرية.  
ويمكن رؤية أثر التأثير الروسي، بشكل أوضح، في دولة الجبل الأسود حيث لروسيا استثمارات مهمة، خاصة في قطاع السياحة، ولها أيضًا تأثير سياسي كبير فيها تمارسه من خلال الأقلية الصربية والأحزاب التي تمثلها. ففي اللحظة التي بات فيها من المؤكد أن الجبل الأسود في طريقه إلى الحصول على العضوية الكاملة في حلف الناتو، ظهرت "تحركات الشعب"، حيث نظَّمت الأحزاب الموالية لصربيا مظاهرات احتجاجية، تحولت في بعض الأحيان، إلى عنيفة(17). وقد أكَّد عدد من المحللين على أن الأحزاب الموالية لصربيا تتلقى دعمًا من روسيا بهدف الوصول إلى حل البرلمان، الذي يعود إليه إقرار دخول الجبل الأسود في حلف الناتو، وإدخال البلاد في حالة من الفوضى تؤدي إلى فرض حالة الطوارئ(18).

لم تنته الأوضاع في الجبل الأسود إلى فرض حالة الطوارئ، كما أنه من الصعب تحديد إلى أي مدى كان للتدخل الروسي دور في كل ما شهده هذا البلد في تلك المرحلة. لكن موقف روسيا من انضمام الجبل الأسود إلى حلف الناتو كان واضحًا ومُعلَنًا منذ فترة سابقة. ففي ربيع عام 2011، قال سيرغي لافروف: إن "انضمام الجبل الأسود إلى حلف الناتو لن يؤدي إلى تحسين الوضع الأمني في المنطقة ولا في العالم بأسره". ثم في عام 2014، وصف لافروف احتمال حصول الجبل الأسود على عضوية حلف الناتو بأنه "أمر غير مسؤول ومستفز". وفي منتصف نوفمبر/تشرين الثاني من العام نفسه، أرسل مجلس الدوما الروسي إلى برلمان الجبل الأسود، وبرلمانيي الدول الأعضاء في حلف الناتو وفي منظمة الأمن والتعاون الأوروبية، رسالة مفتوحة جاء فيها: "إن طموح نظام الرئيس ميلادجو كانوفيتش، الذي يحكم البلاد منذ 25 عامًا، في انضمام بلاده إلى حلف الناتو يتناقض مع رغبة غالبية الشعب في هذا البلد"(19).

مولدافيا: بؤرة توتر جديدة؟

يتزايد احتمال أن تكون مولدافيا من بؤر الأزمات المحورية الجديدة، وتُرشَّح لأن تمثل منطقة جديدة للصراع على النفوذ بين الخصوم السابقين في الحرب الباردة، أي جورجيا وأبخازيا وأوسيتيا الجنوبية وأوكرانيا. وفي ضوء ما يجري من أحداث حاليًا، فإنه من وارد الاحتمالات أن تنقل روسيا رؤيتها الجديدة لعالم متعدد المراكز إلى جمهوريتها السابقة، مولدافيا؛ حيث من الصعب وجود دولة أخرى، في منطقة شرق أوروبا المتقلبة وغير المستقرة، في مثل صعوبة الوضع الذي يمر به هذا البلد الأوروبي "الأكثر فقرًا" والذي لا يملك زمام سيادته الوطنية(20). ففي هذه الجمهورية السوفيتية السابقة، التي تشترك في الحدود مع رومانيا من جهة الغرب وأوكرانيا من الشرق، تؤوي فعليًّا، ودون رغبة منها، ما بين 1500 و2500 جندي روسي. وفي نفس الوقت، ثمة عدد كبير من الرومانيين لا يعتبرون مولدافيا سوى إقليم تابع للأراضي الرومانية ولم يقبلوا أبدًا بسيادة مولدافيا على أراضيها.
إن أكثر المناطق التي تشكِّل مصدرًا لعدم الاستقرار هي منطقة "بريدنيا ستروفيا"، والتي تُعرف باسم "جمهورية ترانسنيستريا"، وهو إقليم له حكم ذاتي ولا يعترف بالحكومة المركزية في العاصمة "كيشيناو". وقد بحث الروس والأوكرانيون، الذين يشكِّلون أغلبية سكان "بريدنيا ستروفيا"، حتى منذ ما قبل انهيار الاتحاد السوفيتي، عن الهجرة من مولدافيا بسبب مخاوف من اكتساحها من قِبل الرومانيين.
عندما بدأت عملية انهيار الاتحاد السوفيتي في الثاني من سبتمبر/أيلول عام 1990، فإن هذا الإقليم الواقع على الضفة اليسرى لنهر "دنييسترا" والبالغة مساحته حوالي 15 كيلومترًا، أعلن من جانب واحد عن قيام جمهورية بريدنيا ستروفيا المولدوفية. ونذكر، في هذا السياق، أنه في الفترة ما بين عامي 1991-1992 وهي الفترة التي شهدت انهيار الاتحاد السوفيتي السابق، حدث اشتباك لم يدم سوى فترة وجيزة بين مولدافيا والقوات المسلحة في "بريدنيا ستروفيا" والتي كانت تتلقى دعمًا من الفيلق 14 السوفيتي الذي كان يتخذ من منطقة "بريدنيا ستروفيا" مقرًّا له. ولم تكن القوات المولدوفية حينها تملك من القوة ما يمكِّنها من كسر شوكة الجماعات المسلحة المتمردة، ومنذ ذلك الحين فقدت حكومة كيشيناو كل سيطرة أو تأثير على تلك المنطقة، التي تبلغ مساحتها الإجمالية 17% من مساحة مولدافيا، ويعيش فيها حوالي 600 ألف نسمة.
لم تعترف أي دولة أو منظمة دولية، ولا حتى روسيا، إلى اليوم، باستقلال بريدنيا ستروفيا. لكن هذا الوضع قد يتغير الآن. فقد تم، بالفعل، تنظيم عدَّة استفتاءات في بريدنيا ستروفيا تطالب بضم المقاطعة لفيدرالية روسيا، لكن إدارة الكرملين أظهرت ترددًا في حسم الأمر تحسبًا لأن يؤدي ذلك إلى التسبب في وقوع باقي أقاليم مولدافيا في أيدي رومانيا، التي تتطلع أصلًا إلى ضمها إليها.
لكن، يجب ألا نتجاهل أيضًا وجود إمكانية انفصال بريدنيا ستروفيا، جغرافيًّا، عن باقي أراضي روسيا. لكن يبدو أن أزمة أوكرانيا قد غيَّرت كل شيء؛ فبريدنيا ستروفيا لا تبعد سوى 50 كيلومترًا فقط عن أوديسا التي تضم ميناءً غاية في الأهمية يقع على البحر الأسود، والذي تسعى القوات الانفصالية الموالية لروسيا في أوكرانيا إلى جعله جزءًا من مشروعها الهادف إلى الانضمام إلى روسيا. وفي حال ضم أوديسا -وهي المدينة التي أسستها القيصرة الروسية، كاترينا الثانية، تحت نفس الاسم- إلى روسيا، بالإضافة إلى ضم شبه جزيرة القرم، فإن ذلك سيفتح الباب أمام ربط بريدنيا ستروفيا، إقليميًّا، بــ"الدولة الأم" روسيا.
أما الورقة الأخرى، التي يمكن لبوتين لعبها من أجل إبعاد مولدافيا عن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي والحصول على عضوية حلف الناتو، فتتمثَّل في مدينة "كومرات"، وهي المركز الإداري لمقاطعة غاغوزيا التي يسكنها حوالي 23 ألف نسمة، وينحدر جُلُّ سكان هذه المقاطعة من الإثنية الغاغوزية التي تَعُد ما يقرب من 160 ألف نسمة. وتُدير هذه الأقلية الروسية -الأرثوذكسية ذات الأصول التركية- كل شؤون الحكم في هذه المقاطعة بشكل مستقل، باستثناء القضاء والعلاقات الخارجية والسياسة الأمنية، التي تعود إلى السلطات المركزية لدولة مولدافيا. أما روسيا، فتشنُّ، عبر ميخائيل فورموزالا(21) -"باشكان"، أو حاكم غاغوزيا- حملة مناهضة لأوروبا. وقد قاد ميخائيل فورموزالا، وهو ضابط برتبة رائد في الجيش السوفيتي السابق، حملة منذ وقت قريب دعا فيها أتباعه إلى تنظيم استفتاء لإقامة "متاريس من أجل خوض معركة ضد اتفاق الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي"، ويعلِّل فورموزالا موقفه بأن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي من شأنه الإضرار بالحكم الذاتي الذي تتمتع به غاغوزيا. وهكذا، لم يكن مفاجئًا أن يصوِّت 98,5% من 70 ألف غاغوزي، شاركوا في الاستفتاء، ضد الشراكة التجارية مع الاتحاد الأوروبي ولصالح الانضمام إلى الاتحاد التجاري الحر الذي أقامه بوتين(22).
في الحقيقة، فإن كل المولدوفيين، والمطَّلعين على واقع هذا البلد، يؤكدون أن الأوضاع فيه سيئة إلى الحد الذي يجعل من الحديث عن الانضمام إلى الاتحاد الأوروبي والوعود بحياة أفضل -من دون مساعدة فعلية وملموسة من بروكسل والتزام إدارتها بحل المشاكل السياسية والإثنية والاقتصادية التي يعيشها مواطنوه- ليست كافية بما يكفي لجذب العديد من المولدوفيين الذين يفضِّلون، من أجل سلامتهم، اللجوء إلى التقارب السياسي والاقتصادي مع روسيا. في حين تعتمد الخيارات السياسية الداعية إلى توثيق العلاقات مع روسيا، على الأقل إلى حدِّ الآن، على الدعم السخي المؤمَّل من قِبل بوتين.
  الأمر الوحيد، الذي يظل مؤكدًا، هو أنه حيثما تفشل أوروبا أو تتأخر في اتخاذ قرارها، فإن روسيا تستغل الفرصة لتملأ الفراغ؛ وهو ما نشهد بوادره حاليًّا في مولدافيا، وكذلك يصح قوله بالنسبة لدول أوروبا الشرقية.

خاتمة
كانت روسيا إمبراطورية لقرون طويلة، ثم بعد انهيار الشيوعية وتفكك الاتحاد السوفيتي، أُتيحت الفرصة أمام دول عديدة لبناء نظام عالمي جديد، وإقامة نظام أمني، دولي وأوروبي، جديد. أمَّا بالنسبة لموسكو، فإن كل تلك الاتفاقيات والترتيبات الأمنية والعلاقات الحديثة التي جدَّت خلال خمس عشرة سنة الماضية ليست سوى انحراف (خروج عن المألوف) وأمر يتحتم تغييره.
لا ترى روسيا في كل هذا ظهور واقع جديد عليها القبول به والتعامل معه. وها نحن نشهد اليوم على محاولات روسيا فرض تأثيرها في مناطق نفوذها وممارسة ضغوطها على حلف الناتو داخل حدوده. ولتحقيق ذلك فإن روسيا بَنَتْ رؤيتها لعالم جديد متعدد المراكز، وهي تسعى إلى توظيف كل الوسائل والطرق الجديدة المتاحة أمامها على ساحة العلاقات الدولية في شكلها الجديد.

____________________________

 محمد يوسيتش - باحث من البوسنة والهرسك متخصص في قضايا منطقة البلقان وشرق أوروبا، وهو أيضًا منسق "الشبكة البحثية–الإسلام في جنوب شرق أوروبا".

 ترجمه من البوسنية د. كريم الماجري
مراجع:
1- Richard N, Haass, “The Age of Nonpolarity” Foreign Affairs, 87/3, 2008.
2- للاطلاع على نشأة هذا المصطلح وتفصيل مضمونه، انظر:                                    
“Global Trends 2030: Citizens in an Interconnected and Polycentric World”, European Strategy and Policy Analysis System (ESPAS) i European Union Institute for Security Studies, mart, 2012, studija je dostupna na, (Visited on 7 May 2016):
http://europa.eu/espas/pdf/espas_report_ii_01_en.pdf,
3- Oleksii, Izhak, “The Threats and Challenges of a Multipolar World: A Ukraine Crisis Case Study” Connection: The Quarterly Journal, 15/1, 2016. Str. 32-44.
4- وزارة خارجية روسيا الفيدرالية، "مفهوم السياسة الخارجية لروسيا الفيدرالية" الذي أقرَّه الرئيس فلاديمير بوتين في 12 فبراير/شباط 2013. يمكن الاطلاع على النص الكامل لهذا الملف على الموقع الرسمي لوزارة الخارجية، (تاريخ الدخول: 7 مايو/أيار 2016):
  http://archive.mid.ru//brp_4.nsf/0/76389fec168189ed44257b2e0039b16d
5- “Lavrov: The Ukraine Crisis is one of the birthing pains in which a polycentric world is born”, Oko planety, 11 April 2014.
6- “US and EU hinder Russian actions in preventing global threats”, FOCUS News Agency, 27 August 2014.
7- Oleksii, Izhak, “The Threats and Challenges of a Multipolar World: A Ukraine Crisis Case Study”, Connection: The Quarterly Journal, 15/1, 2016. Str. 32-44.
8- Valery Gerasimov, “The value of science is prediction. New threats demand rethinking the ways and means of conducting warfare”, Voenno-promyshlenniy kurier, 27 February 2013.
9- Michael, Fellon, “Russia a Threat to Baltic States after Ukraina Conflict”, The Guardian, 19 February 1015.
10- JULIAN E. BARNES  i ANTON TROIANOVSKI “NATO Allies Preparing to Put Four Battalions at Eastern Border With Russia”, The Wall Street Journal, 29 April 2016.

11- http://www.pressreader.com/india/the-indian-express/20160421/282050506243734
آخر زيارة لهذا الموقع كانت بتاريخ 9 مايو/أيار .2016
12- من مقال منشور في صحيفة "دنيفنيك" الكرواتية بتاريخ 30 إبريل/نيسان 2016 تحت عنوان: البلطيق يتحول إلى منطقة عسكرية: الناتو ينشر 4000 جندي إضافي على الحدود الروسية. (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):                                                                                                  
 (http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/baltik-postao-militarizirana-zona-dodatnih-4-000-nato-vih-vojnika-na-granici-s-rusijom---435441.html
13- “Kerry: Shooting down Russia jets 'would have been justified”, 14 April 2016, (Visited on 9 May 2016):'
http://www.bbc.com/news/world-us-canada-36050689
14- من مقال في مجلة "سلوبودانا بوسنة" بتاريخ 30 إبريل/نيسان 2016: "قعقعة خطيرة للأسلحة: حلف الناتو ينشر 4 آلاف جندي إضافي على حدود روسيا"، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):                                                   
http://www.slobodna bosna.ba/vijest/31184/opasno_zveckanje_oruzjem_nato_poslao_jos_4000_vojnika_na_granicu_s_rusijom.html
15- “US accuses Russia over Baltic jet manoeuvre”, 29 April 2016, (Visited on 9 May 2016):
http://www.bbc.com/news/world-us-canada-36175973
16- "أوباما: بوتين يحاول تقويض وحدة الاتحاد الأوروبي"، الجزيرة بلقان، 26 إبريل/نيسان 2016، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):

              http://balkans.aljazeera.net/vijesti/obama-putin-pokusava-potkopati-jedinstvo-eu , pristupljeno
17- “Haos u Podgorici: Suzavci i šok bombe”, 25October 2015, (Visited on 9 May 2016):
http://www.b92.net/info/vesti/index.php?yyyy=2015&mm=10&dd=25&nav_id=1055220
18- "دجوكانوفيتش يكشف لماذا تعارض روسيا انضمام جمهورية الجبل الأسود إلى حلف الناتو"، حوار بتاريخ 17 مارس/آذار 2016، (تاريخ الدخول: 9 مايو/أيار 2016):
http://direktno.hr/en/2014/svijet/42336/%C4%90ukanovi%C4%87-objasnio-za%C5%A1to-je-Rusija-protiv-ulaska-Crne-Gore-u-NATO.htm
19- VJA?ESLAV ?ARSKIJ, “Russia Beyond The Headlines”, 16 December 2015, (Visited on 9 May 2016):
http://hr.rbth.com/politics/2015/12/16/zasto-je-rusija-protiv-ulaska-crne-gore-u-nato_551367
20- “Moldova country profile”, BBC, 28 March 2016, (Visited on 6 May 2016):
  http://www.bbc.com/news/world-europe-17601580
21- “Mihail Formuzal câ?tig? alegerile de ba?can în G?g?uzia”,  BBC, 18 December 2006, (Visited on 6 May 2016):
http://www.bbc.co.uk/romanian/news/story/2006/12/061218_gagauzia_formuzal_bascan.shtml
22- S. Chiochin?,M. Maximilian,D. Dragojević,
مقال بعنوان: مولدافيا في طريقها إلى الانضمام إلى اتحاد بوتين القيصري.
Radio DW, 19 March 2014:

http://www.dw.com/hr/moldavija-na-putu-u-putinovu-carinsku-uniju/a-17504163