Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama
obilato koristi, a na nama je samo da se naviknemo.
 |
Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava
destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu [EPA]
|
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Posjeta predsjednika Ruske Federacije Vladimira Putina
Sloveniji tokom koje je prisustvovao komemoraciji obilježavanja 100. godišnjice
smrti ruskih ratnih zarobljenika na planini Vršič kod Kranjske gore, gdje ih je
u martu 1916. zasula jaka snježna lavina u regionalnim i svjetskim medijima je
još jednom pokrenula debatu o ruskom utjecaju na Balkanu i u Istočnoj Evropi.
Iako se to mnogima ne sviđa, Rusija je počela koristiti metode „mehke snage“
koje su, pravdi za volju, Zapad, a prije svega Amerika koristili već
decenijama, kako bi svoj utjecaj širili daleko od svojih granica.
Te nove ruske strategije su mnogi u Americi i Evropi
svjesni, ali su se rijetki na nju navikli ili imaju jasnu sliku o tome kako je,
ako je to uopće moguće, zaustaviti. A u tu strategiju su uključene energetske
kompanije, poslovni interesi velikih kapitalista, finansiranje proruskih medija
i novinara, nevladinih organizacija i vjerskih zajednica, pa sve do državnog
organizovanja navijača koji prave
probleme na ulicama Pariza pa do motociklističkih bandi i raznoraznih kozačkih
ekstremističkih skupina koje pod krinkom kulturnih aktivnosti podižu tenzije
širom Balkana i Evrope.
Policentrični sistem
Danas sa sigurnošću možemo reći da je posthladnoratovski
unipolarni svijet prošlost i da se krećemo ka policentičnom sistemu
međunarodnih odnosa. Osnovnu ideju koja stoji iza novog svjetskog poretka u
nastajanju možda je najbolje prije pet godina opisao Richard Haass, kada je te
odnose nazvao „nepolarnim“. Uprkos nekim sličnostima sa multipolarnim svijetom
kakav je postojao prije Prvog svjetskog rata, današnji centri moći nisu polovi
u punom značenju riječi, kakvi su tada bile najveće države. „Izazovi državama
danas dolaze `odozgo`, od regionalnih i globalnih organizacija, i `odozdo`, od
raznih militantnih organizacija, ali i sa `strane` od različitih nevladinih
organizacija (NGO) i korporacija“ . Ovakvo viđenje svijeta se još naziva i
„policentrični svijet“.
Prema Oleksiiu Izhaku sa ukrajinskog National Institute for
Strategic Studies (NISS) teško je poreći da su SAD, EU, Kina i Rusija polovi,
ali je činjenica da oni nemaju apsolutni utjecaj. Korporacije, internacionalne
organizacije, nevladine organizacije, religijske institucije, čak i nepriznate
države, imaju značajan utjecaj i nerijetko i same pokušavaju postati novi
polovi u novom svjetskom poretku. Stvar ja sada samo u tome koliko je koja
država sposobna takve „igrače“ instalirati u zonama interersa i iskorisititi ih
za promociju vlastitih interesa.
Taj novi svijet je utoliko više nepredvidiv jer se ne zna
kako će se različiti i mnogi „igrači“ ponašati u svakoj od mogućih kriza.
Ranije je svijet bio predvidiv. Znao se odnos moći svakog od polova, mogla se
na svaku akciju predvidjeti reakcija koja je korespondirala sa snagom svake od
sila. Danas je to skoro nemoguće i to je glavni izazov za globalnu sigurnost
ali ova nova pravila igre su nešto na šta se svi moraju naviknuti.
Upravo na ovoj novoj realnosti međunarodnih odnosa počiva
ruska vanjska politika ne samo prema Istočnoj Evropi nego i njihova ukupna
vizija svijeta. Ova teorija međunarodnih odnosa pa i sama terminologija je već
našla svoje mjesto u zvaničnim dokumentima ruskog Ministarstva vanjskih
poslova.
Koncept vanjske politike Ruske Federacije
Tako dokument naslovljen sa „Koncept vanjske politike Ruske
Federacije“ navodi da „internacionalni
odnosi prolaze kroz period tranzicije, koji ide ka formiranju policentričnog
međunarodnog sistema“ Ono što je bitno
naglasiti jeste da za Rusiju ovo nije samo prihvatanje realnog stanja, nego
njena politika čini sve kako bi se takvi odnosi stvorili. Nedavno je njen
ministar vanjskih poslova Sergei Lavrov izjavio: „Činjenica je da je kriza u
Ukrajini manifestacija bolova u kojima će istinski policentrični svijet biti
rođen“ .
Prema toj ruskoj logici, ova zemlja kroz poteze poput onog u
Ukrajini, stvara policentrični svijet dok Zapad taj proces ometa kako bi
„vještački usporio nastupanje ovog multipolarnog i policentičnog svijeta, a što
je objektivni rezultat trendova svjetskog razvoja.“
Ruska opsesija idejom policentričnog svijeta izvire iz
premise da će njima biti lakše u takvom decentralizovanom svijetu ostvariti
ambiciju da postanu pol, odnosno da će im biti lakše širiti svoj utjecaj i
snagu.
Na praktičnom nivou, način na koji Rusija razumijeva svijet
i na koji djeluje danas najbolje je objasnio početkom 2013. šef ruskog
generalštaba kada je rekao:„U metodama otpora koje se koriste, naglasak je na
sve većoj upotrebi političkih, ekonomskih, informacijskih, humanitarnih, i
dugih nevojnih mjera, koje se implementiraju zajedno sa protestnim potencijalom
populacije. Sve se ovo nadopunjuje tajnim vojnim metodama, uključujući mjere
informacijskog rata i operacije specijalnih jedinica. Otvoreno korištenje sile
se prikriva misijama očuvanja mira i upravljanja krizama koje se koriste samo u
određenim stadijima kako bi se osigurao potpuni uspjeh u nekom od konflikta.“
Naravno, Rusija vjeruje da se Zapad ovim metodama koristi
već dugo, vrlo često navodeći tzv. arapsko proljeće kao primjer, i oni su sada,
prema stvaovima brojnih zvaničnika, samo prihvatili ta nova pravila igre.
Dešavanja naroda, revolucije u bojama, sponzorirani mediji i nevladine
organizacije i razne druge interesne skupine koje okreću javno mnijenje
targetiranih država su sada postali način na koji Rusija djeluje u svijetu. To
se nigdje ne osjeti više nego u njenom najbližem okruženju, u zemljama bivšeg
SSSR-a i u Istočnoj Evropi
Proba u Ukrajini
Sve što se dešavalo u Ukrajini od spontanog narodnog
nezadovoljstva, isceniranih referenduma, plebiscita i misterioznih paravojnih
formacija koje su se pojavljivale niotkuda pa do aneksije Krima se uklapa u
ovaj novi „modul operandi“ ruske vanjske politike. Pitanje je sada da li će
Rusi stati na Ukrajini, ili će sada već razvijene kapacitete „novog oblika ratovanja“
prenijeti na druge države koje vidi i u svojoj zoni utjecaja. Jako je puno
indikatora da hoće i da se tek trebamo početi navikavati na ruski policentrični
svijet.
Danas Rusija ovim novim metodama djelovanja pokušava
destabilizovati zemlje ne samo uz svoju granicu nego i one na Balkanu, pa čak i
narušiti odnose u Evropi, ovo je čak otvoreno ustvrdio američki predsjednik
Barack Obama, kako bi ojačala svoju poziciju i prije svega oslabila NATO.
I „komemorativna posjeta“ Sloveniji u ovim vrlo osjetljivim
trenucima za EU se vrlo dobro uklapa u tu strategiju kao i podrška proruskoj
struji u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, alternativnim antizapadnim medijima u
Hrvatskoj i drugim zemljama EU, secesionističkim i antizapadnim politikama
Milorada Dodika u bh. entitetu Republika Srpska, prosrpskim strankama u Crnoj
Gori, stotinama ruskofilskih udruženja građana koja su registrovana u Srbiji i
td.
Rusija je od Zapada naučila zanat i sada se tim tehnikama
obilato koristi. Na nama je sada samo da se naviknemo na taj novi konfuzni
policentrični svijet u kojem se ne znaju jasne linije razgraničenja i u kojima
se ratuje svime, od vjere, preko kulture do ekonomije.
Danas se vojske zadnje pokreću i samo kada se sve druge
mogućnosti iscrpe, ali taj novi rat nije ništa manje brutalan. A vala je bilo
nerealno očekivati da će se ovim metodama dovijeka samo jedna strana koristiti
i da i drugi neće prozrijeti igru. Sada kada jesu, jer nije Rusija sama u
ovome, sukob „mehkih snaga“ je neminovan i on se odvija pred našim očima iako ga
mi možda nismo uvijek svjesni.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
