„A kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Šta stvarno znači ajet  „a kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“?

Često se čuje kako ono što u ime islama rade nasilne ekstremističke skupine nije islam ili je njegova zloupotreba. Međutimm sljedbenici ove ideologije, poput pripadnika ISIL-a, An- Nusre, Al-Kaide, Eš-Šebaba, Boku Harama i sličnih paravojnih organizacija, u svim svojim istupima insistiraju na legitimnosti svojih postupaka. Svaki morbidni video počinju i završavaju sa ajetima, hadisima ili nekim drugim predajama iz islamske tradicije. Zato nije dovoljno reći da to nije islam, nego je obaveza  prije svega uleme da objasni zašto to što oni čine pozivajući se na sveti tekst nije islam, odnosno obaveza je pokazati tu zloupotrebu islama o kojoj se govori.

Ovo utoliko više, što se ne može očekivati da ljudi, bili muslimani ili ne, a naročito mladi koji su izloženi ovakvim sadržajima, imaju dovojno vjerskog znanja da proniknu u sve izvitoperenosti učenja nasilnih ekstremista.

Najbolji primjer ove zloupotrebe islamskog učenja, barem u bosanskom kontekstu, je i najsvježiji.

Nedavno su svi svjetski i regionalni mediji prenijeli video-snimak jednog mladića iz BiH za kojeg se zna da se bori u redovima ISIL-a kako upućuje poziv muslimanima da neselektivno ubijaju sve one koje oni smatraju nevjernicima. U video-poruci su namiksani kadrovi američkih gradova pa se to u sigurnosnim agencijama shvatilo kao prijetnja ISIL-a zapadnim, prije svega američkim, građanima.

U tom videu on poziva „muslimane da ne prave razliku između vojnika i civila (nevjernika) kao što i njihovi avioni ne prave razliku između vojnika i civila Islamske države“ i da ubijaju svoje sugrađane gdje god i kako god mogu. Taj svoj stav on navodno pravda ajetom iz Kur`ana koji prevodi kao: „A kada kažnjavate kažnjavajte istom mjerom kako su vas kažnjavali“. Za onog ko ne zna o islamu više od onoga što može naučiti na Youtubeu ili Facebooku, ili onoga ko ne poznaje čitav Kur`an niti povode objave (esbabu-nuzul), niti kontekst u kojem su ajeti objavljeni (što zahtjeva poznavanje sire i sociohistorije vremena Poslanika,a s.), o nemuslimanima koji ovo čuju da i ne govorimo, ovo može biti dovoljan dokaz da islam uistinu podržava takve postupke i da ono što teroristi rade jeste ustvari islam.

A upravo se na ovom, kao i na svakom drugom primjeru zloupotrebe ajeta i hadisa, kada bi ga razložili vidi ta zloupotreba svetog teksta i ukupne islamske tradicije koju smo spomenuli. Naime, svi koji znaju suru An-Nahl (Pčela) znaju da se ajet ne završava tu gdje je ovaj propagator nasilja stao. Rahmetli Besim Korkut je ovaj ajet preveo ovako: „Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.“

I bez obzira na prijevod poruka ajeta je jasna. Kur`an potvrđuje ono što je i starozavjetni princip recipročnog prava koji počiva na ustaljenoj maksimi stoljetnog poimanja pravde „oko za oko, zub za zub“ ali Uzvišeni muslimane u duhu Posljednje Božije objave poziva da prevaziđu dotada ustaljeni princip osvete i da naprave iskorak ka oprostu i strpljenju kako bi se začarani krug džahilijetske krvne osvete napokon prekinuo i kako bi na zemlji bila uspostavljena Kuća mira (Darus-selam).

A ako bi se desilo da poruka čitavog ajeta nekome nije jasna i ako bi pak ostala nedoumica oko toga koja je stvarna poruka ajeta onda sljedeća dva ajeta ne ostavljaju prostor nejasnoćama i dodatno podcrtavaju murad i maksad odnosno poruku prvobitne poruke. U sljedeća dva ajeta Uzvišeni kaže: „Strpljiv budi! Ali, strpljiv ćeš biti samo uz Allahovu pomoć. I ne tuguj za njima, i neka ti nije teško zbog spletkarenja njihova.  Allah je zaista na strani onih koji se Njega boje i grijeha klone i koji dobra djela čine. (An-Nahl 128-129.)

Muslimani se slažu da je Poslanik,a.s., najbolji tumač Kur`ana i da ga je on najbolje razumio. Onda je dovoljno pogledati kako je on razumio ove ajete i kako je po njima postupio.

U Ibn Kesirovom tefsiru čitamo kako se bilježi od Abdula sin Imam Ahmeda u musnedu njegovog oca a od Ebu Ibn Kaba da je rekao: „Kada je bio dan bitke na Uhudu, ubijeno je od ensarija šezdeset ljudi a od muhadžira šest. Tada su ashabi Allahovog poslanika, a.s., rekli: `Ako nam se ukaže prilika vratit ćemo im većom mjerom (لنربين عليهم)`, pa kada je došao dan oslobođenja Meke jedan je čovjek rekao, `Od danas se više neće znati za Kurejšije.` Zatim je neko povikao: `Allahov poslanik, a.s., garantuje sigurnost i crnom i bijelom osim toga i toga`, pa je po imenima spomenuo neke ljude, nakon toga je Uzvišeni objavio: `Ako hoćete da na nepravdu uzvratite, onda učinite to samo u onolikoj mjeri koliko vam je učinjeno; a ako otrpite, to je, doista, bolje za strpljive.` Poslanik, a.s. je nakon toga rekao: `Mi ćemo biti oni koji će se strpiti a ne oni koji će kažnjavati“. I upravo ova predaja a ima ih više, nekih sa slabim senedom a nekih sa dobrim, nedvosmisleno ukazuje na stvarno značenje spomenutog ajeta. Sve drugo je zloupotreba teksta.

Očito je da su ideolozi ISIL-a i njima sličnih pokreta na osnovama islamske tradicije, historijskih modela življenja islama i tadašnjih pravnih rješenja, ali izvađenih iz konteksta i bez dosljednog razumijevanja, razvili vjersku argumentaciju koja se možda najbolje može nazvati pseudoteologijom koja se bez ikakvog obzira i na silu pokušava pretočiti u novu realnost. Ona počiva na hiperreligioznosti njegovih fanatiziranih sljedbenika koji islamsko učenje zloupotrebljavaju kako bi ostvarili svoje ideološke i političke ciljeve. Njihovo poimanje realnosti počiva na crno- bijeloj matrici, zato njihovi sljedbenici prihvataju samo argumentaciju niskog nivoa kompleksnosti koja se uklapa u njihovu sliku svijeta. Ta njihova „rješenja“ nagomilanih problema muslimanskog svijeta ali i njihovo razumijevanje vjere, islamske tradicije i pravnih propisa je toliko simplistički postavljeno da se slabo obrazovanim, neiskusnim i na površnost naviklim mladim ljudima čine očitim i uvjerljivim. Zato je jako bitno prvo razumjeti ovaj mobilizirajući narativ a zatim i razviti kontranarativ i pokazati kako kontekst tako i kompleksnost nastanka islamskih propisa i praksi življenja islama. To je zadatak kako za islamske teologe, tako i za sociohistoričare i sociologe religije.

Istovremeno je to poziv muslimanskim masama, naročito mladim, da površna i neprovjerena tumačena islama ne uzimaju zdravo za gotovo dok ih, kako im to Kur`an i naređuje, ne „vrate Poslaniku (u današnjem kontekstu njegovom sunnetu  i njegovom razumijevanju Kur`ana kojeg je pokazao svojim postupcima) i onim učenim među njima“.

„Kada saznaju za nešto važno, a tiče se sigurnosti ili opasnosti, oni to razglase. A da se oni s tim obrate Poslaniku ili predstavnicima svojim, znali bi to među njima oni koji su sposobni zaključke ili propise izvoditi (لَعَلِمَهُ الَّذِينَ يَسْتَنبِطُونَهُ مِنْهُمْ). A da nije Allahove dobrote prema vama i milosti Njegove, i vi biste, osim malo vas, sigurno, šejtana slijedili. (En-Nisa:83)
Izvor: Preporod