 |
| Pitanje Sirije prvi kamen spoticanja mogućem turskom svrstavanju u rusko-iranski blok [EPA] |
Različiti interesi su toliko isprepleteni da svim ključnim
igračima ne ostavljaju previše prostora za neke velike egzibicije.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Nedavna posjeta turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana
svom ruskom kolegi Vladimiru Putinu, koga naziva prijateljem, nije došla kao
iznenađenje. Svima je jasno od dana kada je oboren ruski avion da će do ovog
dana doći. Pitanje je tada bilo samo kolika će šteta ekonomijama obje države i
njihovoj političkoj poziciji na međunarodnom planu biti nanesena dok dva
"gorda lidera" ne nađu načina da se pomire, a da obojica sačuvaju
svoje dostojanstvo i prestiž.
E sada, da li je ova posjeta dokaz velike prekretnice u
međunarodnim odnosima kao što možemo pročitati u nekim svjetskim i regionalnim
medijima, drugo je pitanje. Odnosno, da li će sada Turska iz zapadnog,
euroatlantskog bloka preći u euroazijski, rusko-iransko-kineski blok u
nastajanju? Za sada za nešto ovakvo nema dovoljno kvalitetnih indicija. To ne
znači da se nešto slično ne može desiti, ali je to odluka koja bi pomjerila
globalni odnos snaga i imala dalekosežne posljedice koje bi sada bilo preteško
i zamisliti. Ako se to desi to će biti daleko očitije i sigurno neće biti
suptilno. Sada je takve zaključke prerano i neutemeljeno donositi.
Ekonomske veze
Ono što je izvjesno u ovom trenutku jeste da će Rusija i
Turska krenuti ka postepenom poboljšanju bilateralnih odnosa, a prije svega
onih ekonomskih. To je u interesu obje države.
Prema pisanju Vladimira Mihejeva sa portala Russia Beyond The Headlines,
međunarodnog medijskog projekta Moskve
kojeg sponzorira Rossiyskaya Gazeta, ekonomske veze Rusije i Turske su takve da
obje zemlje trpe ako se u njih dira. Tako on piše:
"Saradnja u energetskom sektoru ima veliki značaj za
obje zemlje (Turska je drugi po veličini kupac ruskog prirodnog plina, iza
Njemačke), tako da razgovori o pitanjima iz ove oblasti nikada nisu prekidani i
pored toga što je smanjena njihova učestalost i razina na kome su vođeni.
Nadalje, poslovni krugovi obiju strana doprinijeli su da se ne otkazuju
dogovoreni angažmani. I u vrijeme otvorenog sukoba Ankare i Moskve, ruska
državna korporacija za nuklearnu energiju 'Rosatom' pobijedila je na tenderu za
izgradnju nuklearne elektrane u mjestu Akuju u provinciji Mersin i svakako joj
nije u interesu da ovaj posao propadne. Ruski plinski gigant 'Gazprom' planirao
je izgradnju plinovoda Turski tok kojim bi se prirodni plin transportirao do
evropskih potrošača cjevovodom po dnu Crnog mora i preko europskog dijela
Turske.
Pored toga, najveća ruska banka Sberbank u Turskoj ima svoju
filijalu DenizBank, jer želi uspostaviti čvrsto uporište na ovom unosnom
tržištu gdje očekuje i dodatne prihode, pošto je proteklih godina gotovo 3,5
miliona ruskih turista redovno dolazilo na tursku obalu. Ne smije se zaboraviti
ni da najveća ruska privatna naftna kompanija Lukoil posjeduje brojne benzinske
stanice duž glavnih autocesta u Turskoj i namjerava dalje razvijati svoje
poslovanje u ovoj zemlji.
Slična situacija je i u turskim kompanijama kao što su Enka,
Vestel, Beko, Sisecam, Garanti Bankası, Pegas i druge koje su prisutne na
ruskom tržištu. Turski građevinari ugovorili su poslove u Rusiji vrijedne više
od 10 milijardi dolara što je iznos koji se nipošto ne može zanemariti",
piše Mihejev.
Obostrani dobitak
Zato, za početak, trebat će vremena i vremena da se odnosi
Rusije i Turske vrate na nivo od prije incidenta sa obaranjem aviona u novembru
prošle godine. I u tom smislu obje države mogu biti samo na dobitku.
To je za sada izvjesno, sve ostalo je nagađanje. Treba imati
na umu i da je taj visoki stepen ekonomske, političke pa i vojne saradnje
Turska imala sa Rusijom i da to tada nije bio problem za njeno članstvo u
NATO-u ili pokušaje pridruživanja EU. Zašto bi to sada bio problem, trebaju
odgovoriti oni koji u ovome vide neki veliki globalni preokret. I sa Iranom je Turska imala odlične i jako
čudne poslovne odnose i u vrijeme sankcija. To je bila javna tajna koju su svi
iz poslovnog svijeta koji su pokušali nešto prodati ili naplatiti iz Irana
znali. Ako to tada nije bio problem, zašto bi bio danas kada su sankcije Iranu
ukinute.
Tim povodom je turski ministar vanjskih poslova Mevlut
Cavusoglu kazao kako odluka o jačanju saradnje s Rusijom u odbrambenoj
industriji nije usmjerena protiv NATO-a. A i iz NATO-a su ranije saopštili kako
se članstvo Turske u NATO-u "ne dovodi u pitanje“, nakon propalog puča...
Udaljavanje od SAD-a i EU-a
Ipak, to što tog prelaska Turske iz jednog bloka u drugi za
sada nema, ne znači da ga ne može i neće biti. Nakon neuspješnog državnog udara
i sve većeg udaljavanja od Amerike i EU, Turska se sve više nalazi u poziciji
da mora propitivati svoju regionalnu i globalnu poziciju. U prvoj fazi jačanje,
ili bolje rečeno obnavljanje odnosa sa Rusijom, pa možda i sa Iranom, čiji šef
diplomatije je također u ključnom trenutku došao u posjetu zvaničnoj Ankari,
može poslužiti kao još jedna vrsta pritiska na zapadne saveznike da zahtjeve
Turske počnu ozbiljnije uzimati u obzir. To i ništa više.
Ali ako se odnosi nastave pogoršavati, u svijetu kakav je
sada ništa više nije nemoguće. Samo što će to biti jedna sasvim druga priča, od
ovoga što imamo sada.
Kamen spoticanja
Eventualno intenzivnije tursko svrstavanje uz Rusiju i Iran
u međunarodnim odnosima imalo bi brojne
prepreke i ne bi išlo tako lahko.
Prvi kamen spoticanja bi sigurno bila Sirija. Pozicije
Turske, zaljevskih zemalja i Zapada sa jedne strane i Rusije i Irana sa druge
strane su toliko udaljene da bez ozbiljnog popuštanja jedne strane ne može biti
kompromisa. Promjena pozicije prema režimu Bashara al-Asada bi bila ne samo
udar na Erdoganov kredibilitet nego bi značilo i odustajanje Ankare od podrške
arapskim sunitima, pa i tamošnjim Turkmenima, čijim zaštitnicima se
predstavljala. To bi u sunitskom svijetu bilo ravno izdaji, a Erdogan brižno
gradi svoj imidž globalnog zaštitnika muslimana, prije svega onih sunitskih.
I Putin bi morao žrtvovati svoje veze koje je izgradio sa
nekim sirijskim kurdskim vojnim i političkim frakcijama koje su u sukobu sa
Ankarom. Zato nema govora o prelasku Turske u rusko-iranski blok dok se ne nađe
neka vrsta izlazne strategije za Siriju. Ne treba zaboraviti da bi takvo
približavanje značilo i raskid tzv. sunitske antiterorističke koalicije koju je
Turska sa Saudijskom Arabijom i drugim zaljevskim zemljama pompezno osnovala u
aprilu ove godine.
Moguće posljedice
Ali i kada se nisu slagali oko Sirije i kada su bili na
suprotstavljenim stranama ratujući preko proksija odnosi Turske i Rusija, pa i
Irana, su bili dobri. Zašto to ne bi opet bilo tako?
I na kraju tačno je da Turska ima ekonomske interese u
očuvanju dobrih odnosa sa Rusijom i Iranom, ali ako bi odlučila ozbiljno
okrenuti leđa Zapadu šteta, ekonomska i politička, po Tursku bi bila daleko
veća od one koju je pretrpjela tokom zahlađivanja odnosa sa Moskvom.
Zato je rano govoriti o nekim ozbiljnijim pregrupisavanjima
na međunarodnoj političkoj sceni. Jednostavno, različiti interesi su toliko
isprepleteni da svim ključnim igračima ne ostavljaju previše prostora za neke
velike egzibicije, a sukob Turske i Rusije je to samo potvrdio.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
