Apsurdni primjeri američkog rata protiv terorizma pomažu da
shvatimo svu nedosljednost međunarodne politike.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Odavno se prepričava jedna mudrost za koju je teško utvrditi
ko ju je prvi izrekao, a prema kojoj nije bitno koliko su veliki ideali za koje
se boriš nego koliko ih dosljedno braniš.
I uistinu, biti dosljedan sebe i svojih stavova je najteže,
a nigdje se kriza dosljednosti ne vidi kao u politici koja se, da apsurd bude
veći, najviše poziva na sve velike ideale od vjere preko ljubavi prema
domovini, zaštite ideala ljudskih prava, ravnopravnosti, pravde pa do općeg
interesa.
Zato je najlakši način da shvatimo svu hipokriziju današnjeg
svijeta taj da najudarnije vijesti pogledamo kroz prizmu dosljednosti njenih
aktera.
Najveća poslastica globalnih medija i voajerske javnosti su
nasilni ekstremisti i teroristi koji svojom brutalnošću skreću pažnju na svoje
političke ciljeve koje pravdaju kvazireligioznom ideologijom. I dok se pozivaju
na Poslanika Muhameda koji je prema tekstu Kur'ana „poslan kao milost
svjetovima“ oni krše sve principe vjere na koju se pozivaju. Ubijaju nevine,
izvode samoubilačke napade, silom nameću svoja uvjerenja ili drugim riječima
čine sve što je islamom strogo zabranjeno.
Samo zamislimo jedan od tih njihovih videosnimaka koji
privlači globalnu pažnju. Na njemu ekstremni militant sa ruskom puškom u ruci,
opasan kineskim eksplozivom, u uniformi američkih marinaca, dok ga snimaju
japanskom kamerom šalje prijeteću poruku Zapadu kako bi se nakon toga raznio
među muslimanskim civilima.
Ništa od toga on i njemu slični svojim znanjem ne bi nikada
napravili. Njihovo razumijevanje vjere i svijeta ih nikada ne bi dovelo do
spoznaja koje su im u ruke stavile svu tu tehnologiju koju oni koriste samo za
uništenje i sijanje nereda i straha. Bore se protiv zapadne civilizacije dok se
obilato koriste njenim plodovima. Ipak, u svemu tome oni i oni koji ih slijede
ne vide nikakvu nedosljednost.
Na drugoj strani, ima jedna predaja u arapskoj tradiciji o
tome kako se jedno njihovo pleme u predislamskom periodu dok su još štovali
idole u Meki zavjetovalo da će danima biti zatvoreni unutar Kabe (svetog hrama)
u kojem se nalazilo njihovo božanstvo koje su napravili od hurmi. Kako je
zavjet podrazumijevao i post, oni su, kada su ogladnjeli, pojeli jednu pa drugu
ruku božanstva, zavjetujući se da će kada izađu, tu ruku zamijeniti zlatnom.
Kako nisu htjeli odustati od zavjeta i tako se osramotiti
pred sunarodnjacima, a glad ih sve više pritiskala, nastavili su jesti svoga
boga dok ga naposlijetku nisu pojeli. Od tada se kod Arapa ova priča navodi kao
primjer ljudske spremnosti da i ono što je najsvetije banaliziraju kada
„zagusti“.
Šta je ostalo od ideala Francuske revolucije?
Danas je Zapad sebi napravio božanstva koja naziva
demokratija, sloboda, ravnopravnost i ljudska prava. U njih se kunu i bezupitno
im se pokoravaju.
Međutim, kad su se njihova društva našla pred prvim
izazovima globalnog terorizma, izbjegličke i ekonomske krize, svoje bogove su
pojeli poput džahilijetskih Arapa.
Treba samo prelistati zapadne medije, poslušati njihove
političare i intelektualce pa se zapitati šta je od velikih ideala Francuske
revolucije ostalo. Očita je nedosljednost u zagovaranju tih vrijednosti u
zapadnim društvima čim su se pojavili prvi znaci krize, iako su koliko jučer
bili spremni te vrijednostima na tenkovima izvoziti širom svijeta.
Nadalje, godinama su u arapskom svijetu podržavali diktature
koje su im garantovali siguran dotok nafte, plina i drugih prirodnih bogatstava
dok su se i dalje kleli u ljudska prava i slobode. Elite na obje strane su se
bogatile unosnim poslovnim dealovima, milijarde su se okretale u poslovima
trgovine oružjem.
Arapske mase su trpjele u siromaštvu i diktaturi i kada se
taj svijet urušio val terorizma i izbjeglica je zapljusnuo obale Zapada i sada
se njihova društva radikaliziraju i klize u neslobode koje su decenijama
podržavali daleko od svojih granica. Možda nam to govori da se nedosljednost ne
samo prije ili kasnije ogoli, nego i da se zna obiti o glavu.
Dužina sjećana zlatne ribice
Erdoganova Turska je zahvalna svima koji su se usprotivili
pokušaju puča, ali su podržali puč u Tunisu, Libiji i drugim mjestima
zahvaćenim tzv. Arapskim proljećem. Danas Amerikanci i zapadnjaci kritikuju
Erdogana zbog načina na koji se obračunava sa onima koje smatra teroristima i
prijetnjom njegovoj državi.
Zar se Bushova Amerika ponašala drugačije nakon 11.
septembra? Zar, evo recimo u BiH, nisu tražili da se zatvore sve humanitarne
organizacije koje direktno nisu bile povezane sa napadima od 11. septembra, ali
jesu navodno ideološki? Zar po istoj logici nije izručena Alžirska grupa na
Gvantanamo? Ili da baš stvari banaliziramo, šta bi bilo kada bi Turska poslala
dron i na tuđoj teritoriji ubila, recimo u Pensilvaniji Fethullaha Gulena kojeg
su bez suđenja proglasili teroristom i opasnošću po narod i državu? Kako je to
drugačije od toga kako Amerika dronovima ubija teroriste širom svijeta?
Da ne bude nesporazuma, ne mislim da to treba uraditi.
Vidimo gdje je Ameriku takav rat protiv terorizma doveo. Upravo nam ti apsurdni
primjeri pomažu da shvatimo svu nedosljednost međunarodne politike.
Lista primjera bi se mogla nastaviti i svaki dan bi bilo
dobro kada bismo sve dnevne vijesti čitali sa pamćenjem dužim od onoga zlatne
ribice. Nažalost, postmoderni čovjek ima dužinu sjećanja koliko traje jedan
scroll na web stranici, Facebooku ili Twiteru. Na to političari svakako
računaju. I nije da je ovo neko veliko otkriće.
Znamo mi već dugo da politika, a naročito ona međunarodna,
nema veze sa etikom i moralom bilo koje vrste. Ali bi zato bilo dobro da se
političari u javnom prostoru prestanu kriti iza lažnih ideala i da počnu svoje
poteze objašnjavati onim čime se svakako jedino rukovode, a to je interes,
prije svega njihov lični, pa onda oko njih okupljenih elita i tek na kraju
možda onih u čije ime nastupaju.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
