Zabilješke iz Arabije: O taifskoj ruži

Svakog proljeća, koje u Arabiju dolazi ranije nego u naše krajeve, grad Taif, na visoravni iznad Meke pocrveni i poružičasti. Dani su to u kojima cvate mistična taifska ruža, verdu-t-taif (ورد الطائف).

Za sve one koji bi imali priliku da posjete ovaj grad poznat u historiji muslimana po Poslanikovom a.s. pozivu njegovim stanovnicima u islam tokom prvih godina njegove poslaničke misije, u periodu kada cvjetaju ruže Taifa, ružičnjaci počinju od doline Wadi Mahram, zatim se penju više prema Al Hadi, i na kraju dosežu strmine južno od grada na 2.500 metara nadmorske visine u Al Shafi. Zbog visine na kojoj se uzgajaju, ova delikatna, intenzivno mirisna čuda od 30 latica malo su svježijeg karaktera od tradicionalnih damaskih ruža. 

Dugo se raspravljalo i raspravlja o njihovom porijeklu. Jedni će vam reći da je taifska ruža ista ona poznata damaska. Drugi ne daju ni progovoriti tvrdeći da je jedinstvena i neponovljiva. Oni koji tvrde da se radi o cvijetu kojeg botaničari nazvaše Rosa Damascena trigintipetala, reći će vam da su je u ove krajeve donijeli Osmanlije u 16. stoljeću i to ni manje ni više nego sa našeg Balkana, možda baš iz Bosne. Oni tvrde da je cvijet identičan bugarskoj tridesetolatičastoj ruži kojoj Osmanlije nadješe ime  "kazanlik", što znači podobna za kazana za destilaciju. Oni vele da su turski trgovci odlučili donijeti sjeme sa Balkana i zasijati ga na brdima Taifa, 80 kilometar od Meke, gdje su njenu vodu i mirise od nje spravljane prodavali hadžijama. Odlučili su se za ovo sjeme jer su vjerovali da će najbolje odgovarati klimi taifskih planina koje znaju zabijeliti u snijegu i susnježici.

Treći će vam reći da su el-verd u Taifu uzgajali puno prije Osmanlija i da je njeno porijeklo iz Perzije i Kashana odakle se proširila u doline Sirije i Damska pa kasnije i na Balkan, te da, iako su sjemena donesena sa različitih strana, jedinstvena klima je izrodila neponovljivu biljku koja se srasla sa njihovim podnebljem i koja taifskoj ruži daje miris kojem nema premca na svijetu.

Zemljoradnici u El-Hadai prenose da je njihova sorta donesena iz daleke Indije, ali da se nije ništa manje dobro udomaćila. Ono oko čega se svi slažu je to da je ova magična biljka gdje god da je došla dočekana sa dobrodošlicom i da su je svi rado prisvajali, te da je od svakog podneblja uzimala nešto i širila miomiris koji koliko god bio sličan, ipak ima neku posebnost koja ga veže za svako pojedinačno mjesto.

Kakogod, ova opjevana ruža je postala ključni dio identiteta, ali i ekonomije Taifa.

Danas u Taifu kojeg još u Saudijskoj Arabiji zovu Grad ruža, svakog proljeća više od 900 farmi ruža proizvede više od 300 miliona cvjetova. Berba se odvozi u tvornice diljem grada i destilira u neko od najskupljih ružinih ulja na svijetu ili attar. Rijače “attar”, koja je danas u ovom dijelu Arabije sinonim za ružino ulje, dolazi od arapske riječi 'itr koja ima značenje mirisa, parfema ili esencije. Nekada su attari bili i farmaceuti. Prvi opis destilacije ružinih latica napisao je filozof i farmaceut iz devetog vijeka El-Kindi, a složenije instrumente za isti postupak opisao je veliki El-Razi u 10. vijeku.

Krajnji proizvod mukotrpnog procesa uzgoja ruže u pustinji, na velikim vrućinama i uz oskudno navodnavanje, njenog branja, sušenja i tradicionalnog procesa destilacije koji se prenosi generacijama je tanki film ružinog ulja koji lebdi na vrhu danima natopljene ružine vode i prodaje se za nevjerovatnih 40 000 dolara po litri. Dostupan je samo u bočicama polovine veličine prsta. Njegov miris koji prenosi u neka druga vremena i mistične prostore koristi se kao sastojak za najfinije parfeme prestižnih brendova poput Ormonde Jayne Perfumery, Givenchy, Jimmy Choo, Perris, Chanel, Guerlain ali i čitavog niza lokalnih parfimerija. Povodom dana berbe ruža u Taifu se organizuje poseban festival koji svake godine privlači sve više turista iz Saudije, ali i svijeta.

Ja se sjećam stare rahmetli didove i ebine kuće u Kotor Varošu,, koja s jedne strane bila prekrivena smio bih se zakleti, istim ovim ružama i bio sam siguran da je ona bosanska i ničija druga dok je nisam vidio u visokim planinama Hidžaza u rukama arapskih seljaka i osjetio njen miris u uskim sukovima Arabije. Svaki put me taj miris vraća u djetinjstvo i,, sada vidim ocrtava granice moga svijeta. Iako one ruže sa dedine stare kuće nikada nisu završile u prestižnim svjetskim brendovima parfem, a one su meni ipak neponovljivog i najljepšeg mirisa.

I možda, samo možda, svakome njegove damaske, taifske ili bosanske ruže iz njegovog djetinjstva najljepše mirišu, jer su od istoga tla, sunca i zraka kao i on.

O devinom mlijeku

 

Još malo Arabije. Ovo je devino mlijeko. Pije se svježe, tek pomuženo. Blažeg je ukusa od kozijeg ali nije pametno prvi out kad se pije pretjerati. 

Stručnjaci kažu da je mlijeko deva je najsličnije majčinom mlijeku. Po hranjivim vrijednostima je čak bolje od kravljeg. Nije masno ni slatko, a bogato je vitaminima i mineralima. Sadrži čak četiri puta više vitamina C od kravljeg mlijeka.

Još kažu da je devino mlijeko stoljećima bilo poznato po svojim ljekovitim svojstvima. Ono sadrži vitalne imunološke karakteristike kao prirodni izvor alfa-hidroksilne kiseline za omekšavanje kože, koja je čini podatnom i glatkom i sprečava bore. Devino mlijeko zasićeno je proteinima koji se inače upotrebljavaju u hidratantnim kremama, bogato je vitaminom C (prirodni antioksidans) i B te ima znatnu količinu željeza (čak 10 puta više od kravljeg mlijeka) i magnezija. Kažu da se znog toga kraljica Kleoparra redovno kupala u njemu.

Također obiluje probioticima i antibakterijskim te antivirusnim svojstvima za zaštitu i održavanje zdrave kože i zdravlja cijelog tijela. No posebice se ističe u hidratiziranju kože te u liječenju akni, pa čak i atopijskog dermatitisa. Proizvodi od devina mlijeka stoga se preporučuju osobama koje pate od akni, čak i ako je riječ o čirevima, drugim kožnim problemima poput iritacije, crvenila ili lokalizirane psorijaze. Proizvodi koji sadrže devino mlijeko utječu na bakterije na koži koje uzrokuju akne. Ne samo da hidratizira, već zahvaljujući kolagenu i elastinu odlično se bori protiv starenja kože i bora. Osim toga to mlijeko dobro se kombinira s ostalim mliječnim bazama za kreme poput bademove te esencijalnim uljima kako bi se postigla ciljana njega.

Devino mlijeko izrazito je korisno kao napitak za poboljšanje zdravlja, pa čak i kod dijabetesa, a sva zdravstvena svojstva još se ispituju, ali zapadnjacima to mlijeko izrazito jakog mirisa uglavnom je odbojno kao namirnica. No ipak je na najboljem putu da postane nova supernamirnica, od koje se već rade kefiri, čokolade, jogurti. Devino mlijeko zbog njegovih svojstava mogu piti i ljudi koji su alergični na laktozu, a mnogi tvrde da pomaže i djeci oboljeloj od autizma. (Barem tako pišu o njemu https://lider.media/.../devino-mlijeko-piti-ili-mazati...) 

Danas se može kupiti i flaširano ali nije to kao kad čoban ili beduin taze pomuze i ovako ponudi ko znak dobrodošlice. Za prvi put treba malo hrabrosti, što jest’, jest’.

O divanijama

U zemljama Arapskog zaljeva je ustaljena praksa održavanja divanija (u nekim državama se ova javna okupljanja nazivaju i drugim imenima).

Širom Arabije, uz svaku veću kuću, domaćin je izgradio poseban objekat, divan, koji može primiti veći broj gostiju i u kojem se održavaju redovna sijela.

Nerijetko kod onih imućnijih taj objekat u sredini ima i ognjište koje podsjeća na ona u nekadašnjim beduinskim šatorima, gdje se krčka stalno „pristavljena“ kahva dobrodošlice.

Na redovna sedmična sijela dolaze prijatelji i komšije. Vrlo često se za svaku divaniju zna koja je zajednička tema koja okuplja goste. Neki su zainteresovani za književnost, umjetnost, vjeru, politiku, drugi za ekonomiju i putovanja. Neke divanije su otvorene za javnost, pa je prilika da se upoznaju novi ljudi, koji inače ne bi imali priliku da se sretnu. Često divanija ima i uvodničare koji otvore određenu temu o kojoj onda svi prisutni mogu diskutovati ili ukoliko je prisutan poseban gost uvodničar, postavljati pitanja. Naročito u ramazanu je ova praksa bila živa. Tu su se organizovali iftari, ali i sehuri i posijela nakon teravije.

Sjećam se prije nekoliko godina kada sam u ramazanu bio u Kuvajtu kako su tamo u dnevnim novinama objavljivani rasporedi onih poznatijih i istaknutijih divanija tokom ramazana.

Za ambasadore je ovo jedinstvena prilika da prezentuju svoju državu na jedan direktan i interaktivan način, da govore o njenoj historiji, kulturi, investicionim prilikama i znamenitostima koje se mogu posjetiti... COVID-19 je ograničio ovu praksu, ali se ona polahko uz poštivanje trenutnih mjera vraća u saudijsku svakodnevnicu.

Ovaj oblik socijalizacije odolijeva izazovu vremena i još igra itekako bitnu društvenu ulogu. Iako se širom Arabije otvaraju lanci modernih kafića, koji prijete da muhabet, druženje i socijalizaciju premjeste u kafane i jedan novi format sveden na manji broj ljudi, daleko od osjećaja za tradiciju i običaje, divanije odolijevaju. Nekada su u Bosni sličnu ulogu imale tekije i redovna okupljanja u njima. I njih su kod nas postepeno zamijenile kafane. Također su na selima bila dominantna sijela ili posjela koja su imala istu ulogu. Čini mi se da nam u Bosni nedostaje ovaj format i da njega ne mogu u potpunosti zamijeniti ni naše popularne kahve na kojima se sve završava niti formalne tribine, predavanja i okrugli stolovi, jer divanije odlikuje spontanost, osjećaj zajedništva i jednakosti svih prisutnih u debati i prilika da se socijalizira kroz redovnu interakciju.

Poruke za BiH nakon povratka talibana na vlast u Afganistanu

 A US Chinook helicopter flies over the US Embassy in Kabul, Afghanistan, Sunday, Aug. 15, 2021. (AP)

Piše: Muhamed Jusić (Preporod.info)

Brzi povratak na vlast talibana nakon dvadeset godina je došao kao iznenađenje samo onima koji nisu izbliza pratili tamošnju situaciju. Oni koji su htjeli, znali su da talibani godinama konstantno preuzimaju sve više teritorije, da još od mandata američkog predsjednika Obame imaju dogovor s Amerikancima i saveznicima da ne ulaze u direktne sukobe s njima, da je potpuno povlačenje američkih i savezničkih trupa samo odlagano i da oni već godinama tamo nisu bili u značajnom broju iako su pružali svestranu podršku vladinim snagama u nadi da će uspjeti uspostaviti funkcionalnu državu.

Istovremeno su talibani godinama iscrpljivali nefunkcionalnu i razjedinjenu centralnu vlast i njihove vojne i sigurnosne agencije.

Zakulisne igre na geopolitičkoj sceni su nešto što bi zahtijevalo posebno elaboriranje, a za kompletnu sliku je potrebna vjerovatno i vremenska distanca. Ali glavni obrisi te skice političkih odnosa koji su doveli do ovakvog razvoja događaja u Afganistanu su već vidljivi. Ono što je na umu svima jeste kako će se ovaj, na prvi pogled spektakularan, prevrat odraziti na šire geopolitčke odnose i predodžbe o odnosu sila u svijetu.

Sigurno je da će sve snage koji se nalaze u taboru antievroatlantske osovine ovakvim ishodom američkog angažmana u Afganistanu biti ohrabrene. To će dati polet militantnim i nasilnim skupinama širom svijeta do propagandnih mašinerija velikih sila koje će pokušati poraz SAD koalicije u Afganistanu prikazati kao prijelomni trenutak u historiji, poput onoga kada je SSSR poražen u istoj zemlji ili kada su Amerikanci napustili Vijetnam.

Ali bi ovo mogla biti dobra prilika da se i u Bosni i Hercegovini zapitamo šta bismo iz ovoga mogli naučiti.

Već vidimo kako u nekim antizapadnim krugovima, ne samo u BiH nego i u okruženju, likuju zbog navodne propasti "zapadne hegemonije". Vjerovatno su ovi pijetlovi malo prerano zakukurikali, ali ne treba glavu zabijati u pjesak i ne pokušati iz svega nešto naučiti.

Jedna od tih lekcija bi možda mogla biti da podrška međunarodnih faktora u malim zemljama jeste presudna, ali to istovremeno znači da će se interesi velikih uvijek prelamati preko leđa malih.

Najbolje bi bilo da mali smognu snage da sami odlučuju o sebi, da s velikim silama grade dobre i konstruktivne veze trudeći se da bez obzira na sav nesrazmjer u odnosu snaga zaštite vlastite interese bez da postanu objekt u njihovim geopolitičkim igrama.

Nažalost, BiH ali i njeno okruženje, nema za to ni kapaciteta niti snage, barem ne dok su još na vlasti radikalne nacionalističke politike koje zagovaraju sukobe umjesto saradnje, podjele i razgraničenja umjesto integracija i koje veličaju zločine i zločinačke politike. Iluzorno je očekivati provođenje takve politke od onih koji negiraju genocid, koji se ponose njegovim rezultatima i koji i dalje osporavaju postojanje čitavih naroda i država, koji su spremni žrtvovati budućnost i vlastitog naroda zbog ideologije mržnje i netolerancije koja ih pokreće.

Minimum svijesti o vlastitom interesu i sposobnost da se prevaziđu razlike zarad zajedničke dobrobiti, bez obzira govorili mi o "bh. liderima" ili "afganistanskim gospodarima rata" prvi je korak da se izbjegne prepuštanje vlastite sudbine velikima koji će preko nas namirivati svoje interese.

Također, strana podrška, ma kako bila značajna i od kako velikih i iskrenih prijatelja dolazila, ne može biti jedini temelj na kojem se gradi strategija bilo koje države.

Imperije slabe, mijenjaju prioritete i prije ili kasnije gledaju vlastiti interes, zato će doći dan kada će se svaki politički program morati osloniti na vlastite resurse. Bilo je tako s bosanskom državnošću devedesetih, naivno je vjerovati da se u budućnosti neće ponoviti slični trenuci i iskušenja, pa makar ne bila ratna. Ludo je bježati od podrške velikih i gubiti prijatelje u svijetu, ali je naivno vjerovati kako će neko drugi riješiti naše probleme.

U konkrentom slučaju Bosne i Hercegovine, ne može biti jedina strategija probosanskih snaga da Amerika ili imaginarni Svijet neće nešto dozvoliti da se desi u Bosni i Hercegovini, bez obzira radilo se o pokušaju da se odcijepe njeni "etnički očišćeni" prostori ili da se, ne daj Bože, pokuša završiti genocidni projekat.

Ali isto tako, to što se trebamo uzdati u sebe ne znači da sada trebamo krenuti putem samoradikalizacije ili samoizolacije. Naprotiv, u Bosni kao rijetko gdje u svijetu, vanjska politika je neodvojiva od unutrašnje politike, ali to stalno oslanjanje na "strance koji će nam nešto završiti" i građenje čitave nacionalne i svake druge strategije na tome mora biti ozbiljno preispitano. I najslabiji plan je bolji od nikakvog. Historija nas je naučila da je svaki put kada su se dešavala velika globalna previranja Bosna plaćala visoku cijenu, jedan od razloga je što su Bosanci vrlo često bili uljuljani u globalnom poretku i što su, pravdi na volju, u većini njih nalazili načina da zaštitite vlastite interese, zbog čega ih ovih dana optužuju da su bili podanici imperija, kao što im nakon pada Kabula poručuju da se pripaze šta će s njima biti kada ih njihovi saveznici ostave.

Nadalje, još jednom smo se svi osvjedočili kolika je opasnost korumpirane i neefikasne vlasti. Nema te međunarodne pomoći ili doniranih sredstava koja mogu nadomjestiti neefikasnu vlast. Afganistanske vlasti su imale dovoljno vremena i podrške da dokažu kako mogu uspostaviti efikasnu vlast i kako mogu zaslužiti povjerenje svog naroda. Kada se to nije desilo onda ne treba čuditi što su nezadovoljni građani, ali i pripadnici vojske i policije, u najmanju ruku u velikom broju slučajeva bili indolentni prema povratku talibana. Kažu da ništa u historiji nije propalo što nije zaslužilo da propadne.

I na kraju, ne bi bilo korektno ne primijetiti staru spoznaju o moći ideja i ideologija. Ljudi koji ratuju za novac ne mogu se lahko suprotstaviti onima koji su spremni poginuti za ideale, bez obzira šta ti ideali predstavljali. Vjerovati kako se država može stvoriti i održati bez zajedničkih ideala, osjećaja pripadnosti i, u konačnici, spremnosti na žrtvu, je iluzorno. Bez patriotizma i zajedničkih vrijednosti na stranim donacijama niko ne može napraviti ništa, a kamoli slobodnu i prosperitetnu državu i naciju.

Stavovi su lični stavovi autora i na bilo koji način nisu povezani sa zvaničnim stavovima institucije za koju radi ili je bio angažovan.

Preporod.info

Bauk populizma kruži našim mahalama

Muhamed Jusić (Preporod)

Nedavno upozorenje reisu-l-uleme Huseina ef. Kavazovića na opasnost sveopćeg populizma izrečeno u Sarajevu drugog dana predramazanskog savjetovanja organizovanog pod motom "Ramazanske vrijednosti - Putokaz mladima", samo je nakratko u našoj javnosti aktueliziralo pitanje ovog novog fenomena koji postaje fokus istraživanja i zanimanja svjetske akademske, medijske i opće javnosti.

Reisu-l-ulema je u svome izlaganju tačno kazao šta on smatra spornim u ovom novom valu populizma koji je zapljusnuo i Bosnu i Hercegovinu kada je rekao: „Organski sklad i sloga u našem društvu se raspadaju. Populizam kojem se prepuštamo ne poštuje vrijednosti vjere, porodice, naroda i tradicije, niti mari za historijsko pamćenje našeg naroda. Ne cijene se učeni ljudi, naučnici, filozofi, ulema. Na scenu su stupili populisti koji ugađaju masama, koji im daju slanu vodu poslije koje se osjeća još veća žeđ“, ocijenio je reisu-l-ulema.

Drugim riječima  reisu-l-ulema spornom vidi očitu manipulaciju i podilaženje masama kao jedinu političku, medijsku i društvenu taktiku pa možda čak i zasebnu ideologiju. I to nas dovodi do jednog vrlo zanimljivog pitanja koje bi valjalo rasvijetliti. Naime, legitimno je otvoriti pitanje je li populizam politička ideologija ili tek političko-komunikacijski stil. Odnosno, legitimno je i zapitati se zašto se populisti kritikuju kada se pozivaju na narod, njegove vrijednosti i interese. Zar to ne rade svi drugi? Zar demokratija ne počiva na tome da se glasačima ponude programi i pozicije od kojih oni odaberu onu koja im se najviše sviđa? Zašto, ako neke druge opcije pobjede, onda je to trijumf demokratije, a ako se neko ko se ne uklapa u “mainstream tokove” politike i misli svidi građanima, onda je to populizam? Šta je sporno da postoje harizmatični lideri koji progovaraju u interesu naroda? Odnosno, šta je populističko u novom valu populizma?

Stvar je jednostavna i na to je reisu-l-ulema djelomično ukazao u svome izlaganju. Naime, vrijedi se podsjetiti da populisti vrlo često kritikuju tzv. establishment, ali ne nude funkcionalna i realna rješenja. Sve što imaju su parole iza kojih ne stoje nikakve razrađene politike. Manipulišu strahom i neznanjem i na njemu grade svoje programe. Njima je cilj parolama doći na vlast, ali kada se tamo nađu svu krivicu za svoje neuspjehe počnu prebacivati na domaće i strane neprijatelje. Tada započne proces proizvodnje neprijatelja koji treba da prikrije njihove neuspjehe i održi ih na vlasti. To smo već dugo gledali u zemljama tzv. Trećeg svijeta, a ovih dana začetke istih trendova prepoznajemo i na Zapadu.

Populistički stavovi i politike se mogu svidjeti masama, ali im one ne mogu riješiti probleme. Za rješavanje problema treba znanja, treba odricanja, teških i nepopularnih odluka lidera, jer u kompleksnome svijetu nema prostora za simplistička rješenja.

Ideologija ili taktika

Jednu od savremenih definicija populizma dao je politolog Cas Mudde, a prema kojoj je populizam "ideologija koja dijeli društvo na dvije antagonističke grupe, pošten narod i korumpiranu elitu, i koja tvrdi da bi politika trebala biti izraz opće volje naroda". Ono što ova definicija ne kaže, i što ni nosioci ideja populizma i oni kojih ih slijede ne kazuju, jeste da populisti najčešće pripadaju istom sloju elite koju kritikuju s tim da su sami sebe proglasili za jedine zastupnike interesa naroda i njegove volje. I upravo je ta očita manipulacija masama u čije se ime nastupa ono što ukazuje da populizam sve više stasava u zasebnu ideologiju i da nije samo taktika političkog komuniciranja kojom se služe različite političke ideologije.

Ipak, ne može se ne primjetiti da je on trenutno dominantna taktika kojom se podjednako služe svi i sa desnog i sa lijevog političkog spektra i ne samo oni.  Zato se, bez obzira bio on ideologija u nastajanju ili taktika, populizam trenutno koristi prije svega u pogrdnom smislu, za označavanje političkih i društvenih aktera koji nastupaju demagoški i skloni su davati nerealna i lažna obećanja kako bi zadobili podršku građana.

Ali populizam je, kao što su to primjetili mladi istraživači Berto Šalaj i Marijana Grbeša sa Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu, politička metaideologija koju karakterizira istodobna prisutnost dvaju definirajućih obilježja: pozitivno vrednovanje naroda i difuzni politički antielitizam. Pritom i sami autori ističu kako se razumijevanjem populizma kao metaideologije otvara prostor za jasno artikuliranje teze o postojanju više tipova populizma.

Paradigmatski primjer primjene takvog pristupa jest Robert Jansen, za kojeg je populizam politička strategija koju obilježava mobilizacija marginaliziranih segmenata društva u političku snagu, koja, koristeći se nacionalističkom i antiintelektualnom retorikom, osporava postojeće stanje, veličajući pritom obične ljude".

Populističku ideju prožima ideja dobroga i poštenoga naroda kojeg su prevarile i izmanipulirale korumpirane i nesposobne političke elite. Sastavni dio populizma stoga je i zahtjev za provođenjem društvenih i političkih promjena kojima bi se ukinula dominacija elita i obnovila ideja i praksa politike kao izraza volje naroda. Demokratija je, u populističkom razumijevanju, vladavina suverenoga, homogenog naroda, a ne vladavina političara. Suprotstavljanje političkim elitama zajedničko je obilježje raznih populističkih aktera, ali je istodobno i izvor razlika među njima. Konkretan sadržaj i program nekoga populističkog projekta uvelike, naime, ovisi o vrijednostima i obilježjima dominantnih političkih elita kojima se suprotstavljaju. Ako su te elite uglavnom liberalne, onda će populizam biti dominantno reakcionaran, onakav kakav prevladava u Evropi u zadnja dva desetljeća. Ako su, pak, dominantne elite uglavnom konzervativne, populizam će – kako to sugeriraju slučajevi Huga Chaveza u Venezueli i Rafaela Corree u Ekvadoru – biti utemeljen na lijevim političkim vrijednostima, kao što je, primjerice, zagovaranje interesa radnika nasuprot interesima bogatih poduzetnika. Albertazzi i McDonnell sugerišu  kako slično vrijedi i za odnos populističkih aktera prema ekonomskom modelu što ga zagovaraju. Taj odnos također ovisi o dominantnoj paradigmi kojoj populisti oponiraju, pa se tako u pojedinim slučajevima suprotstavljaju visokim porezima i državi blagostanja, dok u drugim prigodama kritiziraju ideologiju slobodnoga tržišta i traže veće sudjelovanje države u ekonomskim aktivnostima, zaključuju autori Grebša i Šalaj.

Krivi smo mi jer smo ih pustili

Na kraju, debata o tome šta je sporno u novom valu populizma ne bi bila potpuna i bez pitanja o tome ko je kriv za uspjeh ovakvih ideologija ili taktika. Ovoga sigurno ne bi bilo da mase nisu pripremljene da se njima manipuliše i da nije došlo do kompromitovanja svekolikih elita u koje građani danas gube povjerenje.

Još početkom 2017. sam u jednom tekstu napisao da je priča za sebe to što su obrazovni sistem, mediji i sve druge druge društvene institucije zakazale, izgubile povjerenje građana i ostavile građane neuke, neinformisane i podložne manipulaciji. Još veći je problem što se građanima ne nudi nikakva konstruktivna alternativa. Populisti, i lijevi i desni i svaki drugi, zato imaju neviđenu priliku. Ovo je njihovih pet minuta. Nedostatak ozbiljne i iskrene kritike je ugrozio sve postojeće institucije, od medija do vjerskih zajednica.

Lideri su bili samo oni koji su podilazili masama, koji su narodu govorili ono što voli čuti. Pravi lideri su oni koji narodu govore i ono što on ne voli čuti. Teško je očekivati od današnjih političara da krenu tim putem, ali bi se od medija, akademske zajednice i vjerskih autoriteta to moralo zahtijevati. Zato je predramazanska poruka reisu-l-uleme došla kao osvježenje. S pravom se zato očekuje i od drugih segmenata društva, posebno akademske zajednice i medija da daju svoj doprinos suočavanju sa ovim izazovom.

Nažalost, svjedoci smo kako su se mediji okrenuli istoj vrsti populizma. Slijepo trčeći za profitom kojeg određuje gledanost, čitanost i posjećenost oni su se fokusirali na senzacionalizam, zabavu i tzv. infotainment koji podilazi masama.

Akademska zajednica je isto tako već odavno utonula u vlastiti populizam. Ganjanje samo “atraktivnih tema” koje se mogu prodati i kvazinaučno opravdavanje ideologija i pozicija centara moći u čijim rukama je novac i društveni utjecaj naučne radnike je pretvorilo u dvorske lude koje zabavljaju javnost, dok kraljevi suvereno vladaju, a ako kakvu kritiku upute onima koji sjede na prijestolju onda im se to zbog “njihove ludosti” oprosti.

I vjerski autoriteti su sve češće u svim vjerskim zajednicama pokazali da je i kod njih populizam postao glavni kriterij uspjeha. Oni svećenici, imami i misionari koji su spremni podilaziti masama nudeći im instant-duhovnost i simplističke poglede na vjeru i svijet imaju brojne sljedbenike. Oni koji podučavaju istinskim vrijednostima, koji umjesto mržnje i netrpeljivosti promovišu ljubav i otvorenost, koji brigom za vjeru ne pravdaju ljudske slabosti od osvetoljubivosti, uskogrudnosti, škrtosti do sebičnosti i koji umjesto da jašu na valovima komercijalizacije vjere kritikuju banalizaciju vjerskog učenja i njegovu “mekdonaldizaciju” nemaju prođe. Isto prolaze i oni koji nas upozoravaju na naše zajedničke slabosti i u uzavreloj atmosferi pozivaju na suzdržanost i odmjerenost.

Opasno je kada se ljudi povode za većinom, ali opasnosti od toga da oni koji bi svijet trebali voditi krenu tim putem su nesagledive. Zato je ova (pred)ramaznska poruka  reisu-l-uleme itekako aktuelna i blagovremena, te zaslužuje da se nad njom makar kroz ovih nekoliko redaka zadržimo.

Posjeta kući Nasif u Džedi

 

Još jedno zanimljivo mjesto u Staroj Džidi (El Beled) koje sam zahvaljujući gostoprimstvu naših domaćina imao priliku posjetiti je Kuća Nasseef ili Nassif (بيت نصيف ). U prilogu je nekoliko slika.

Od 2009. ova građevina je muzej i kulturni centar u kome se organizuju izložbe i predavanja iz historije.Donji sprat je bio musafirhana za veliki broj, što se išlo više to su odaje postajale privatnije. U podrumu kuće se nalazi bunar u kome se tokom kišnog perioda skupljala kišnica. Ta voda je više puta spasila stanovnike grada od dugih opsada od kojih je najpoznatija portugalska opsada grada 1517.

Samo jedna od zanimljivosti ove specifične gradnje su ne tako strme stepenice koje vode do krova višekatnice, a koje su napravljene tako da njima može ići konj ili deva koji su unosili namirnice

Gradnja kuće na glavnoj ulici drevne Džede pored tržnice Suq al-Alawi počela je 1872,  završena 1881. Vlasnik je bio Omar Nasseef Efendi, član bogate trgovačke porodice i tadašnji namjesnik grada. Za današnju Saudijsku Arabiju ova građevina je značajna i zbog toga što je u njoj jedno vrijeme boravio i radio kralj Abdulaziz Ibn Saud kada je u decembru 1925. zauzeo grad nakon višemjesečne opsade. Danas je tu replika njegove sobe u kojoj su nas domaćini ugostili i počastili arapskom kahvom i hurmama.

Kuća je od izgradnje bila u vlasništvu porodice Nasseef, a 1957. Muhammad Nasseef je tu otvorio privatnu biblioteku sa 16 000 naslova, koja je bila dostupna svim građanima. Knjige su danas smještene u biblioteci Univerziteta Kralj Abdulaziz. Obnova i konzervacija ove kuće je samo jedan mali dio projekta sanacije čitavog starog grada u kojem se nalazi preko 500 stotina starih građevina. Njih tristo se trenutno obnavlja ili konzervira, a projekat je dio Saudijske vizije 2030 i za dvije godine je izdvojen budžet od oko 150 miliona bosanskih maraka.

 

 

U Saudijskoj Arabiji ponovo odštampana knjiga mostarskog muftije Džabića

Fondacija Kralj Abdulaziz iz Saudijske Arabije ponovo je 2013. odštampala knjigu mostarskog muftije Ali(ja) Fehmi ef. Džabića „Husn as-sahaba fi šarh aš'ar as-sahaba“ ("حسن الصحابة في شرح أشعار الصحابة"). Knjiga je ovo koja govori o poeziji ashaba (r.a.) Božijeg poslanika (a.s.) i u kojoj su sabrane njihove kaside i poezija, zajedno sa njihovim biografijama. Ukupno je obrađeno preko šezdeset ashaba i njihova poezija. Knjigu je muftija Džabić napisao dok je, nakon što je protjeran iz Bosne, predavao arapski jezik i književnost na najprestižnijem univerzitetu Darul-funun u Istanbulu.

Ovo pomalo zaboravljeno djelo toliko je važno i vrijedno da je proglašeno najboljim djelom u toj oblasti i njegovo štampanje je podržalo Ministarstvo nauke i obrazovanja Kraljevine. Knjiga je reprint izdanja koje je prije nešto više od stotinu godina štampano u Bosni. Urednik izdanja je poznati istraživač prof. dr. Abdullah bin Abdurahman Usejlan, predsjednik Kluba književnika iz Medine. Po mišljenju urednika jednostavno ni prije ni poslije nije napisano nešto bolje iz ove oblasti da bi zaslužilo ponovno štampanje.

Muftija Džabić koji se potpisao kao (جابي زادة علي فهمي) bio je nenadmašni autoritet u oblasti arapskog jezika i književnosti, ali je u bosanskoj historiji poznat kao predvodnik pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju Bošnjaka u A-U monarhiji.

U aprilu 1900. austro-ugarske vlasti smijenile su muftiju Džabića i zatvorile mostarsku kiraethanu gdje je djelovao sa svojim sljedbenicima. „Muftija sa pet saradnika 1902. odlazi u Istanbul na konsultacije sa Mešihatom, što koristi austro-ugarska vlast proglašavajući ih neovlašćenim iseljenicima i zabranjujući im povratak u domovinu pod prijetnjom zatvorske kazne i ponovnog protjerivanja. Muftija Džabić je do kraja života ostao u Turskoj. Umro je u Istanbulu 12. augusta 1918. Pokopan je na mezarju kod Edirne kapije, u blizini mezara Imama Birgivija. Štatut za autonomnu upravu islamskih i vjersko-mearifskih poslova ozakonjen je 15. aprila 1909, čime je ispunjen cilj pokreta“.

Taj statut i ideja autonomne vjerske zajednice muslimana koja je prvi put priznata u nemuslimanskoj Evropi je i danas temelj uređenja „islamskog pitanja“ u Evropi dok će njegove knjige ponovo izučavati mladići i djevojke Arabije i čitavog arapskog i muslimanskog svijeta.

 The book by Mufti of Mostar Džabić reprinted in Saudi Arabia

The book Husn as-sahaba fi šarh aš'ar as-sahaba“ ("حسن الصحابة في شرح أشعار الصحابة") by the Mufti of Mostar, Ali Fehmi Džabić (d.1918) has been reprinted by King Abdulaziz Foundation for Research and Archives (Darah) in the Kingdom of Saudi Arabia. It's a book of the poetry of the Companions (r.a.) of the Messenger of God (Muhammad a.s.), in which their qasidas and poetry are collected and it is a great reminder of how the non-native Arabic speakers have often rendered a great service to Arabic language and to Islam.

In total, over sixty Companions, their biographies and poetry were treated. The book was written by Mufti Džabić while he was teaching Arabic language and literature at the most prestigious Darul-Funun University in Istanbul, after being expelled from Bosnia.

This somewhat forgotten work is so important that it was declared the best work in the field. Its printing was supported by the Ministry of Science and Education of the KSA. The book is a reprint of a Bosnian edition that was issued a little over a hundred years ago.

The editor of the publication is the well-known researcher, Prof. Abdullah bin Abdul Rahman 'Usejlan, President of the Medina Writers' Club. According to the editors, nothing better was written in this genre since the book's publication.

Mufti Džabić, who signed his name (جابي زادة علي فهمي), was an unsurpassed authority in the field of Arabic language and literature but is known in Bosnian history as the leader of the movement for religious and educational autonomy of Bosniaks in the Austro-Hungarian Empire.

In April 1900, the Austro-Hungarian authorities removed Mufti Džabić and closed the Mostar kiraethana (the reading house, printing press) where he worked with his followers. In 1902, the Mufti and five associates went to Istanbul for consultations with the Mashaykhat.

This was used by the Austro-Hungarian government to declare them unauthorized emigrants and forbid them from returning to their homeland under the threat of imprisonment and deportation. Mufti Džabić remained in Turkey until the end. He died in Istanbul on August 12, 1918.

He was buried in a cemetery near the Gate of Edirne, near the grave of Imam Birgivi (d.1573). The statute for the autonomous administration of Islamic and religious-me'arif affairs was legalized on April 15, 1909, which fulfilled the goal of the movement.

This statute and the idea of ​​an autonomous religious community of Muslims, which was recognized for the first time in Europe, is still the foundation of the "Islamic question" in Europe. His books will be re-studied by young men and women in the Arab and Muslim lands. (translated by Ermin Sinanović) 

 

O arhitekturi Arabije

Dominantna arhitektura centralne Arabije govori o pogledu njenih stanovnika na svijet. Izvana je to obično jednostavna građevina, pravih linija, siromašna, obojena prašinom. Ali iza vrata se krije obilje. Tu su vrtovi poput onih adanskih (Eden). Tu su velike i prostrane sobe pune raskoši i izobilja. Takvi su i ovdašnji Arapi. Izvana za mnoge kruti i jednoobrazni poput pustinje koja ih nemilosrdno okružuje, ali izbliza široki, gostoljubivi i punu bogatstva duha i tradicije...

Zabilješka iz pustinje.

Pustinja je više od praznine, to je mjesto u kojem se tako jasno vidi razlika između bitnog i nebitnog. Nigdje kao tu ne shvatamo koliko je uistinu život svet i veličanstven. Ovdje se tako jasno vidi i sva okrutnost ovoga svijeta, to da se greške ne praštaju, i šta znači „zalutati sa pravog puta“, odnosno šta znači zaboraviti „šerijat“ ili put do izvora vode koji se kao tradicija i akumulirano znanje prenosi sa generacije na generaciju.

U danima kada očekujemo da pustinja Arabije nakratko zazeleni vidimo svo čudo života i shvatamo sve one kur'anske poruke o Uzvišenom koji oživljava zemlju/pustinju nakon njena mrtvila.

Poslanici su se osamljivali u pustinji prije nego su primali riječ Božiju, jer pustinja je odsutnost riječi kako bi bilo prostora za drugu Riječ.  Dobro je nekada potražiti tu tišinu u svome srcu, naročito u ovom bučnom svijetu u kojem se ubiše nadvikujući jedni druge u onome što odvodi od puta ka izvoru vode koja je održava život.

Ima još jedan fenomen koji se veže za pustinju, to je fenomen fatamorgane, iako se radi o optičkoj varci, ipak vrijedi primjetiti kako će čovjek u nuždi i suočen sa egzistencijalnom opasnošću vidjeti iluziju na dalekom horizontu kao jedini izvor spasa.

Ja, na baš ovakvim mjestima se vidi da nije isto čovjek u pustinji i pustinja u čovjeku.

Radikalna nacionalistička desnica i strah od malih brojeva

Autor: Muhamed Jusić (Preporod)

Rezultati izbora, ali i predizborne analize glasačkih preferencija u bosanskohercegovačkom okruženju i šire, ukazuju na trend jačanja nacionalističke desnice, naročito one radikalne.

Tako u srbijanskom Parlamentu nakon posljednjih izbora skoro da nema opozicije ili je ona još radikalnija, odnosno još dalje na političkom desnom spektru od vladajućih. U Hrvatskoj se desnica toliko osjeća sigurnom da po prvi put, čak među kandidatima za Hrvatski Sabor iz Bosne i Hercegovine, imaju više desnih ili ekstremno desnih kandidata i stranaka. Centralnom Evropom već neko vrijeme suvereno dominira desni centar koji sve češće, kako bi spriječio da njihovi glasovi odu ekstremnoj desnici, prihvata njihovu agendu i sve više skreće u radikalizam i autokratiju.

Desno je u trendu

Zato je bitno zapitati se šta ta promjena političkog okruženja znači za Bosnu i Hercegovini i naravno njen najbrojniji narod Bošnjake, na koje zbog njihove kulturološke ili vjerske povezanosti sa islamom ideolozi desnice, naročito one ekstremne, sve češće gledaju sa sumnjičavošću pa i mržnjom kao na manjinu, iako se radi o većinskom narodu jedne suverene evropske države. Pitanje je kako će se ti novi režimi odnositi prema stvarnim manjinama, muslimanskim, bošnjačkim i drugim u bosanskom okruženju i Evropi. Ne treba zanemariti ni to da je teško očekivati da Bosna i Hercegovina pa i bošnjački politički korpus u njoj ostanu van tih trendova i da ovdje, nekim čudom, ne dođe do uspona sličnih političkih opcija među samim Bošnjacima ako ih već nema.

Ne sporeći legitimitet desne političke opcije sve dok ona ne poseže za radikalnim nacionalizmom, autokratijom, kršenjem osnovnih ljudskih prava manjina i Drugih, dok ne zagovara nasilno prekrajanje granica, ne veliča zločine i zločince, ne relativizira fašizam i sve ono što dovodi u spektar radikalnog pa i nasilnog ekstremizma, vrijeme je zapitati se da li će dugoročno dominacija takvih politika imati posljedice na Bosnu i Hercegovinu. Desnica koja zagovara konzervativne vrijednosti sama po sebi ne bi trebala biti ništa manji izazov za nas u Bosni i Hercegovini od neoliberalne globalizacije i njenih zagovornika. Ali, radikalni i isključivi nacionalizam koji sve češće kao bitnu komponentu svoje ideološke matrice ima iracionalnu islamofobiju može postati ozbiljan problem i izazov za sve muslimane u Evropi, pa i za one na Balkanu.

Kada se razmišlja o odgovoru na ovu novu realnost možda ne bi bilo zgoreg na umu imati jedno interesantno zapažanje do kojeg su došli brojni istraživači i analitičari političke filozofije. Naime, nacionalizmi i radikalne desničarske ideologije imaju nešto što se naziva strah od malih brojeva, koji uveliko određuje njihov svjetonazor pa i politike zasnovane na njemu.

Ardžun Apaduraj (Arjun Appadurai) u svojoj studiji o “masovnom nasilju motivisanom kulturnim razlikama” naslovljenom sa “Strah od malih brojeva” to objašnjava na veoma slikovit način. On pokušava objasniti suštinu zagonetke oko gnjeva prema manjinama u globalizovanom svijetu. On ustvari pokušava dati odgovor na pitanje zašto relativno mali brojevi, koji riječi manjina daju njeno najjednostavnije značenje i obično podrazumijevaju političku i vojnu slabost, ne diskvalifikuju manjiine kao objekte straha i gnjeva? Zašto ubijati, mučiti ili zatvarati u geto one koji su ionako slabi?

Prvi korak u pokušaju da se odgovori na pitanje zašto u mnogim etnonacionalističkim sredinama postoji strah od slabijih jeste vratiti se na pitanje o odnosu mi/oni u elementarnoj sociološkoj teoriji. Po toj teoriji, stvaranje kolektivnih drugih ili “njih” neophodno je da bi se, određenom dinamikom stvaranja stereotipa i kontrastiranja identiteta, povukla linija razgraničenja i obilježila dinamika karakteristična za “nas”.

Kao nusprodukt tog procesa vrlo često se javlja i tzv. predatorski identitet, čija društvena konstrukcija i mobilizacija iziskuje istrebljenje drugih, bliskih društvenih kategorija, koje su definisane kao prijetnja samoj egzistenciji neke grupe definisane kao “mi”. Taj predatorski identitet se ne mora uvijek manifestovati kroz nasilje, ali izvjestan stepen konstantne identifikacije uvijek je tu. Ključni korak u pretvaranju dobroćudnog društvenog identiteta u predatorski je mobilizacija sebe kao ugrožene većine. Diskurs takve mobilisane većine često u sebi sadrži ideju da bi ona sama mogla postati manjina ukoliko postojeća manjina ne nestane, i zbog toga predatorske grupe često koriste pseudodemografske argumente o povećanju nataliteta u manjini koju su označile kao metu svoga neprijateljstva.

Nezasitna većina

Predatorski identiteti su proizvod situacija u kojima je ideja o narodu jedne države uspješno svedena na princip etničkog singulariteta, tako da se postojanje čak i najbezazlenije manjine unutar nacionalnih granica doživljava kao nepodnošljivo narušavanje čistote nacionalne cjeline. U takvim okolnostima većinska grupa doživljava i samu ideju da je većinska kao frustraciju jer ta ideja podrazumijeva neku vrstu etničke raspršenosti državotvornog naroda. Zato svaka manjina, kao podsjetnik na taj mali neprijatni nedostatak, izaziva poriv za “čišćenjem”. To je˝, prema Apaduraju, ključni element odgovora na pitanje zašto mali brojevi pobuđuju bijes. Manjine u radikalnim ideologijama kod većine stvaraju “strepnju od nepotpunosti” i služe kao žrtveni jarci da ih se okrivi za sve propuste i probleme većine koja je uvijek na pravom putu i uvijek na strani Istine, Dobra i Pravde. Manjine uvijek podsjećaju da se može biti i drugačiji, možda u mnogo čemu i bolji, i to plaši jednoumne ideologije dominacije većine.

Naravno, treba znati da i liberalna ideologija ima strah od velikih brojeva, od toga da se demokratija pretvori u diktaturu neprosvijetljenih masa, pa čak ponekada i od malih, npr. uskog kruga bogatih koji vladaju ekonomijom, ili elita. Ali to je daleko od “predatorskog i nasilnog ekstremizma” kojeg u iracionalnom strahu od malih brojeva znaju razviti ekstremni nacionalizmi, a koji su obično osnova za sistematska kršenja ljudskih prava, masovne zločine pa čak i Genocid čiju dvadeset petu godišnjicu obilježavamo ovih dana dok svjedočimo jačanju radikalne desnice u našem okruženju.

Zašto su ova razmišljanja o brojevima relevantna? Upravo zato da se pokaže da nije presudno to kako će se u radikaliziranim društvima oni koji su etiketirani kao manjine odnosno kao Drugi ponašati, koliko će sloboda ili prava tražiti, niti to koliko su slabi i u svakom smislu bespomoćni. Nebitno je na koje su kompromise spremni. Nije bitno ni to koliko će se truditi da pokažu da “nisu drugačiji”, da nikome ne smetaju i sl. Nasilne ideologije se neće zasititi niti umiriti samo zato što su manjine (i, da ne bude zabune ne misli se samo na one vjerske ili etničke, nego na sve druge, pa i one političke) slabe i bez potencijala da ih na bilo koji način ugroze.

Zato žrtva ne bi trebala uzroke svoga stradanja tražiti samo u sebi i svojoj drugosti, što se, nažalost, sve češće dešava.

Hutba Rijaseta IZ u BiH povodom ponovnog pogoršanja epidemiološke situacije u domovini i svijetu

12. zu-l-kade,  1441. h.g. / 3. juli, 2020. god.

U ime Allaha Milostivog, Samilosnog

Hvala Allahu, Gospodaru svjetova, Onome s čijim se određenjem dobro i loše dešava. Ništa nije iznad Njega i ništa izvan Njegovog određenja. On je o svemu obaviješten i o svemu odlučuje.

Mir i spas neka su na Posljednjeg Božijeg poslanika Muhameda, Radost svjetovima, njegovu časnu porodicu, plemenite ashabe i sve one koji se njegove upute drže do Dana sudnjega.

„Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.“ (K, 16:90)

Braćo i sestre,

Božija Volja i Mudrost je da je život na ovome svijetu sazdan od dobra i zla, od trenutaka sreće i tuge, uživanja i patnje. Biti vjernik znači ostati čovjekom, dostojnim i odgovornim potomkom Ademovim i u dobru i u zlu, i u snazi i slabosti, i u zdravlju i u bolesti, i kada se pobijedi i kada se pretrpi poraz...

Na tom životnom putu Silni i Mudri nas stalno iskušava, kako bi se iskazalo ko će od nas bolje postupati. I izazov bolesti s kojim se ovih dana nosimo nije ništa do još jedno iskušenje za čovječanstvo. I na svakom od nas pojedinačno je odgovornost kako ćemo na taj izazov odgovoriti. Niko ničije breme neće nositi i niko se odgovoran iza odluka drugih neće skrivati. Ponovno pogoršanje epidemiološke situacije nas je nagnalo da se vratimo mjerama samozaštite kako bismo izbjegli gore scenarije i ponovni povratak u restriktivne mjere sa neizvjesnim ishodom za našu ekonomiju i radna mjesta, ali i zdravlje ljudi koje može biti narušeno drugim bolestima ili urušavanjem zdravstvenog sistema.

Braćo i sestre,

Na trenutak nam se svima učinilo da smo nadvladali bolest, da ona jenjava i da se povlači. Svi smo se opustili. Svjesni smo da život ne može stati i da ne smijemo dozvoliti da bolest nadvlada nad našim životima. Zato smo se postepeno počeli vraćati u normalan život, ali nas pogoršanje situacije u domovini, našem Sandžaku i svijetu opominje da se ipak moramo ozbiljnije pridržavati mjera samozaštite na kojima insistiraju nadležni, ali i normi oko kojih smo se u Zajednici dogovorili.

Stručnjaci nam govore da možemo nastaviti sa postepenim povratkom svakodnevnici ako držimo fizičku distancu, ako nosimo maske, držimo do principa lične higijene, izbjegavamo masovnija okupljanja. Tako ćemo, voljom Božijom, zaštititi sebe ali i živote naših najmilijih. To nije nešto na što se ne možemo obavezati ako smo odgovorni pojedinci i zajednica. Vjernici, koji na zdravlje i život gledaju kao na blagodat Božiju ali i emanet koji im je od Stvoritelja podaren, moraju biti primjer drugima u revnosnom pridržavanju propisa. Ne smijemo ni pomišljati da se u javnosti stvara dojam da naš odnos nije takav ili da je suprotan od odgovornog. Sloboda i odgovornost su temelj vjerničkog poimanja čovjeka i njegove uloge na ovome  svijetu.

Kura'an Časni vjernike upozorava na ljudsku narav i sklonost da posao koji skoro dovedu do kraja ponište svojim nemarom, nestrpljenjem ili neodgovornošću.

U suri En-Nahl čitamo: „Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, dobro čini, i da se bližnjima udjeljuje, a razvrat i sve što je odvratno i nasilje zabranjuje; da pouku primite, On vas savjetuje.

I ispunjavajte obaveze na koje ste se Allahovim imenom obavezali i ne kršite zakletve kad ste ih tvrdo dali, a Allaha kao jamca sebi uzeli, jer Allah zna ono što radite.

I ne budite kao ona koja bi svoju pređu rasprela kad bi je već bila čvrsto oprela, i ne služite se zakletvama svojim da biste jedni druge prevarili samo zato što je jedno pleme mnogobrojnije od drugog. Allah vas time samo iskušava, a na Sudnjem danu će vam, doista, objasniti ono oko čega ste se razilazili“. (En-Nahl, 90-92.)

I mi smo danas u poziciji da ne smijemo dozvoliti da zbog nemara rizikujemo svo odricanje i svu štetu koju smo nanijeli našoj ekonomiji i našim privatnim životima kada smo sedmicama živjeli u potpunoj izolaciji.

Pred nama su i godišnji odmori. Pravo je ljudi da razmišljaju gdje da provedu svoje zaslužene odmore sa svojim porodicama. I bez svih političkih igara kojima svjedočimo oko nas ovo je odlična prilika da isplaniramo odmore provesti u našoj domovini, u našoj matici.

Šteta koju trpi naša ekonomija može se umanjiti ako budemo ne samo ostavljali novac u našoj zemlji, nego i kada budemo kupovali domaće. Ne zato što ne poštujemo i ne cijenimo druge, nego zato što smo sebi najpreči.

Draga braćo i sestre,

Sa posebnom pažnjom i zebnjom pratimo situaciju u Novom Pazaru i našem Sandžaku. Islamska zajednica je već poduzela korake kako bi pomogla tamošnjem narodu. To je učinila ili planira i naša država, kao i Republika Turska i brojne druge države i nadležni državni organi susjedne države. Naše rukovodstvo Islamske zajednice u Novom Pazaru je u stalnoj brizi za džematlije i pruža im pomoć.

Kako bi, ne samo pomogli našoj braći, nego i poslali jasnu poruku podrške i solidarnosti Rijaset Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini je na svojoj vanrednoj sjednici donio odluku da se danas u svim džamijama u domovini, domovinskim zemljama i bošnjačkoj dijaspori organizuje sergija za podršku narodu Sandžaka u suzbijanju širenja zarazne bolesti. Prilika je ovo da svi pokažemo svoju solidarnost i bratstvo.

Poslanik nas je učio da je „Uzvišeni na pomoći robu dok je na pomoći svome bratu muslimanu“ i „da su muslimani kao jedno tijelo koje čitavo pati ako oboli jedan njegov dio“. Sada je prilika da pokažemo svoju dosljednost u ovim principima na koje se tako često pozivamo. Pokažimo svoju spremnost na odricanje kada je i nama teško. Pokažimo svoju muslimansku solidarnost i položimo ispit ljudskosti u teškim vremenima.

Ali budimo i iskreni prema sebi pa kažimo, da ukoliko ne pokažemo odgovoran pristup u pridržavanju mjera zaštite, pa i danas ovdje u džamiji, za koju sedmicu, ne daj Bože, možemo očekivati isti scenario i u drugim našim gradovima i selima. Zato uzmimo pouku i oslonimo se na Allaha koji je prema nama „milostiviji od majke prema svome djetetu“.

Na kraju zamolimo Milostivog Allaha da nas sačuva velikih kušnji u vjeri, porodici i imetku; da u našim prsima ne nastani mržnju i zavist prema drugim ljudima; da nama ne ovlada strah i beznađe: da nam podari snage da činimo dobro među ljudima; da primi naša dobra djela i pokrije sramote; da čovječanstvo oslobodi kušnje zle bolesti i da nam da snage da istrajemo u borbi s njom. Pokajmo se za ono što smo zgriješili iz neznanja. Vratimo se u okrilje Božije milosti i kod Njega tražimo utočište od svakog zla.

Kažem ovo i tražim oprosta kod Milostivog za sebe, za vas i za sve muslimane svijeta.

Pripremio:

Muhamed Jusić

Uvodnik remazanskog broja Preporoda

Svjetlo na našu krhkost

Autor: Muhamed Jusić  (Preporod)

Dugo se u muslimanskoj kulturi i civilizaciji događaj koristio kako bi se pronašla godina, odnosno kako bi se orijentisali u vremenu.

Danas koristimo brojeve godina kako bi pronašli događaje u historiji. Ova 2020. godina po miladu – iako je tek počela – ostat će zapamćena kao Godina korone ili barem Godina COVID-a 19 u slučaju da, ne daj Bože, dobijemo i COVID-20.

Sve se desilo tako brzo. Zanoćili smo u jednom, a probudili se u drugom svijetu. I od tada do danas, ovo je skoro jedina tema koja dominira ne samo domaćim i svjetskim medijima već i cjelokupnim životima ljudi. I vjerski narativ i političke borbe i geopolitika i teorije zavjera, sve se vrti oko COVID-a 19. I to toliko da smo postali prezasićeni jednom jedinom temom, bez obzira kako bitna bila.

Ali sve što ovih dana, nakon prvog šoka, čujemo na ovu temu je tako očekivano i tako predvidivo. Snalazimo se od dana do dana, ponavljamo iste mantre ili neprovjerene vijesti, od lažnih lijekova do najboljih, pa najcrnjih scenarija. Većina o svemu još uvijek samo nagađa. Ali, to ne znači da su posljedice ove pandemije išta manje strašne. Naprotiv, jednostavno je rano ili smo još u šoku da sagledamo cjelokupnu sliku i sve implikacije događaja. A to će morati doći.

Prije ili kasnije, morat ćemo sebi postaviti teška pitanja o krhkosti svijeta kojeg smo “stvorili”, o svim zabludama lažne sigurnosti i ljudske nadmoći koju smo tako revnosno kultivirali. Morat ćemo se zapitati da li bi ovom bolešću bili ovoliko zaokupljeni da nije pogodila bogati Zapad. Zašto svijet nije ovako reagovao kada su SARS ili ebola prijetili čovječanstvu, ali u nekom drugom dijelu svijeta – u konkretnom slučaju onom dalekom i siromašnom?

Zasada možemo samo upoređivati naš odgovor u Bosni i Hercegovini i Islamskoj zajednici sa drugim državama ili vjerskim zajednicama u svijetu. Većina će reći da smo se i kao država i kao Zajednica dobro snašli u prvi mah te da smo adekvatno reagovali.

Međutim, morat ćemo se zapitati zašto smo kao država u skupini onih koje su morale posegnuti za jako restriktivnim mjerama koje počivaju na vanrednom stanju. Jer, očito je da države koje su krhke i imaju slabiji zdravstveni, politički i svaki drugi sistem, koje imaju autokratske vladare i gdje vlasti ne vjeruju građanima da će pokazati samokontrolu i odgovornost za vlastito i zdravlje drugih, u kojima građani ne vjeruju državnim organima da donose odluke u njihovom interesu i na osnovu provjerenih i utemeljenih procjena, imaju takve rigidne mjere sa policijskim satom i dugim cijevima na ulicama. Vidjeli smo kako su neke druge države, sa mnogo većom populacijom, prošle sa daleko blažim mjerama jer su bile sigurne da će građani poštovati instrukcije koje im daje država i znale su da im bolnički radnici neće pobjeći na fiktivna bolovanja, a bolnički radnici su bili sigurni da će im država osigurati sva sredstva za rad, da će imati dovoljno kreveta, respiratora, zaštitnih odjela i testera. Odgovor na ovo pitanje bi nam mnogo rekao o nama i državama i društvima u kojima živimo.

Nadati se da ćemo kada ovo prođe imati hrabrosti i odlučnosti da se ova pitanja otvore. Ali i ona o odnosu nekih vjernika, pa i vjerskih skupina, crkava i zajednica koje se u najmanju ruku nisu snašle u ovom izazovu. Vidjeli smo vjerske lidere koji su govorili da “virus ne može preživjeti u tijelu koje je prihvatilo Krista”, da je to sve samo globalna zavjera baš protiv njegove vjere, i slično, da bi za koju sedmicu umrli od korone. Vidjeli smo one koji su se upirali da, po svaku cijenu, sukobe vjeru i nauku.

Bilo je i među muslimanima onih koji su u ovim trenucima kada su u pitanju životi ljudi i pokušava se održati džemat i Zajednica, pa što da ne kažemo i država i njena ekonomija, kada su ljudi ostajali bez posla i prihoda kojim hrane svoje porodice, kada su mnogi lokalni i globalni politički projekti počeli loviti u mutnom, u svemu vidjeli jedino “Božiju kaznu ili odsustvo nje” (što je jednako nedopustivo uplitanje u gajb) ili su strah od bolesti i vlastito prizivanje Sudnjeg dana pokušali iskoristiti za “ugonjenje ljudi u suru”. To je bio njihov doprinos prevazilaženju krize. I to će ostati zapisano. Takvi su poput njihovih ideoloških predaka dok su Tatari bili na vratima Bagdada, odlučili hitno otvoriti duboke nikad zatvorene i stotinu puta prežvakane prijeporne teološke rasprave o stvarima koje su u vjeri općepoznate (ma ju’rafu mine-dini bi-darureh).

Za sada, dok još svaki dan brojimo novozaražene i umrle i ne znamo u kojem pravcu će ovo krenuti i kakve će posljedice po ljude i državu imati, valja nam nastaviti misliti o konkretnim koracima pomoći pojedincima, Zajednici, društvu i državi, a ove analize ostaviti za vrijeme kada voljom Božijom izađemo na sigurnu obalu.

Za muslimane i za Islamsku zajednicu vrijeme u kojem ćemo morati početi razmišljati o tome kako živjeti sa iskušenjem pandemije i osiguramo da ova bolest ne uništi svijet kakvim ga znamo, barem dok nismo sigurni da ćemo nakon njega napraviti bolji, dolazi u ramazanu. Izvrsna je to prilika da muslimani sa drugima prevaziđu prvobitni šok koji je bio opravdan i razumljiv, počnu poduzimati mjere koje će osigurati da život i ljudska svakodnevnica nadvladaju te da ne dozvole bolesti da ih sputa i porazi.

Ramazan je odlična prilika za to jer muslimani često u historiji snagu nisu crpili iz sebe nego iz vjere i pouzdanja u Silnog i Mudrog.

Već sada nam veliki umovi, i oni koji to žele biti, govore da svijet neće biti kao što je bio. Još uvijek se svi mudro sustežu od toga da nam kažu kakav će biti. Ali reisu-l-ulema Husein ef. Kavazović u predramazanskom intervjuu kojeg donosi ovaj broj Preporoda aludira na, možda na prvi pogled jednostavan, ali presudno bitan faktor rješavanja ove nedoumice. Kakav će svijet biti nakon COVID-a 19 ili sa ovim virusom zavisit će prvenstveno od nas samih, odnosno od toga da li ćemo dozvoliti da ova kriza u nama kao ljudima i kao vjernicima, kao što reče reisu-l-ulema, “pokrene ono najbolje ili ono najgore”. Ne možemo sada sagledati sve aspekte ove krize, ali se možemo svi zapitati šta smo učinili u ovom vremenu kušnje. Tu, zasada, završava svaka konstruktivna refleksija o vremenu COVID -19. Za sve drugo, realno, trebat će vremena i hladnih glava i puno moralne i svake druge individualne i kolektivne zrelosti, hrabrosti i odlučnosti.