Svjetlo na našu krhkost
Autor: Muhamed Jusić (Preporod)
Dugo se u muslimanskoj kulturi i
civilizaciji događaj koristio kako bi se pronašla godina, odnosno kako bi se
orijentisali u vremenu.
Danas koristimo brojeve godina kako bi
pronašli događaje u historiji. Ova 2020. godina po miladu – iako je tek počela
– ostat će zapamćena kao Godina korone ili barem Godina COVID-a 19 u slučaju
da, ne daj Bože, dobijemo i COVID-20.
Sve se desilo tako brzo. Zanoćili smo
u jednom, a probudili se u drugom svijetu. I od tada do danas, ovo je skoro
jedina tema koja dominira ne samo domaćim i svjetskim medijima već i
cjelokupnim životima ljudi. I vjerski narativ i političke borbe i geopolitika i
teorije zavjera, sve se vrti oko COVID-a 19. I to toliko da smo postali
prezasićeni jednom jedinom temom, bez obzira kako bitna bila.
Ali sve što ovih dana, nakon prvog
šoka, čujemo na ovu temu je tako očekivano i tako predvidivo. Snalazimo se od
dana do dana, ponavljamo iste mantre ili neprovjerene vijesti, od lažnih
lijekova do najboljih, pa najcrnjih scenarija. Većina o svemu još uvijek samo
nagađa. Ali, to ne znači da su posljedice ove pandemije išta manje strašne.
Naprotiv, jednostavno je rano ili smo još u šoku da sagledamo cjelokupnu sliku
i sve implikacije događaja. A to će morati doći.
Prije ili kasnije, morat ćemo sebi
postaviti teška pitanja o krhkosti svijeta kojeg smo “stvorili”, o svim
zabludama lažne sigurnosti i ljudske nadmoći koju smo tako revnosno
kultivirali. Morat ćemo se zapitati da li bi ovom bolešću bili ovoliko
zaokupljeni da nije pogodila bogati Zapad. Zašto svijet nije ovako reagovao
kada su SARS ili ebola prijetili čovječanstvu, ali u nekom drugom dijelu
svijeta – u konkretnom slučaju onom dalekom i siromašnom?
Zasada možemo samo upoređivati naš
odgovor u Bosni i Hercegovini i Islamskoj zajednici sa drugim državama ili
vjerskim zajednicama u svijetu. Većina će reći da smo se i kao država i kao
Zajednica dobro snašli u prvi mah te da smo adekvatno reagovali.
Međutim, morat ćemo se zapitati zašto
smo kao država u skupini onih koje su morale posegnuti za jako restriktivnim
mjerama koje počivaju na vanrednom stanju. Jer, očito je da države koje su
krhke i imaju slabiji zdravstveni, politički i svaki drugi sistem, koje imaju
autokratske vladare i gdje vlasti ne vjeruju građanima da će pokazati
samokontrolu i odgovornost za vlastito i zdravlje drugih, u kojima građani ne
vjeruju državnim organima da donose odluke u njihovom interesu i na osnovu
provjerenih i utemeljenih procjena, imaju takve rigidne mjere sa policijskim
satom i dugim cijevima na ulicama. Vidjeli smo kako su neke druge države, sa
mnogo većom populacijom, prošle sa daleko blažim mjerama jer su bile sigurne da
će građani poštovati instrukcije koje im daje država i znale su da im bolnički
radnici neće pobjeći na fiktivna bolovanja, a bolnički radnici su bili sigurni
da će im država osigurati sva sredstva za rad, da će imati dovoljno kreveta,
respiratora, zaštitnih odjela i testera. Odgovor na ovo pitanje bi nam mnogo
rekao o nama i državama i društvima u kojima živimo.
Nadati se da ćemo kada ovo prođe imati
hrabrosti i odlučnosti da se ova pitanja otvore. Ali i ona o odnosu nekih
vjernika, pa i vjerskih skupina, crkava i zajednica koje se u najmanju ruku
nisu snašle u ovom izazovu. Vidjeli smo vjerske lidere koji su govorili da
“virus ne može preživjeti u tijelu koje je prihvatilo Krista”, da je to sve
samo globalna zavjera baš protiv njegove vjere, i slično, da bi za koju sedmicu
umrli od korone. Vidjeli smo one koji su se upirali da, po svaku cijenu, sukobe
vjeru i nauku.
Bilo je i među muslimanima onih koji
su u ovim trenucima kada su u pitanju životi ljudi i pokušava se održati džemat
i Zajednica, pa što da ne kažemo i država i njena ekonomija, kada su ljudi ostajali
bez posla i prihoda kojim hrane svoje porodice, kada su mnogi lokalni i
globalni politički projekti počeli loviti u mutnom, u svemu vidjeli jedino
“Božiju kaznu ili odsustvo nje” (što je jednako nedopustivo uplitanje u gajb)
ili su strah od bolesti i vlastito prizivanje Sudnjeg dana pokušali iskoristiti
za “ugonjenje ljudi u suru”. To je bio njihov doprinos prevazilaženju krize. I
to će ostati zapisano. Takvi su poput njihovih ideoloških predaka dok su Tatari
bili na vratima Bagdada, odlučili hitno otvoriti duboke nikad zatvorene i
stotinu puta prežvakane prijeporne teološke rasprave o stvarima koje su u vjeri
općepoznate (ma ju’rafu mine-dini bi-darureh).
Za sada, dok još svaki dan brojimo
novozaražene i umrle i ne znamo u kojem pravcu će ovo krenuti i kakve će
posljedice po ljude i državu imati, valja nam nastaviti misliti o konkretnim
koracima pomoći pojedincima, Zajednici, društvu i državi, a ove analize
ostaviti za vrijeme kada voljom Božijom izađemo na sigurnu obalu.
Za muslimane i za Islamsku zajednicu
vrijeme u kojem ćemo morati početi razmišljati o tome kako živjeti sa
iskušenjem pandemije i osiguramo da ova bolest ne uništi svijet kakvim ga
znamo, barem dok nismo sigurni da ćemo nakon njega napraviti bolji, dolazi u
ramazanu. Izvrsna je to prilika da muslimani sa drugima prevaziđu prvobitni šok
koji je bio opravdan i razumljiv, počnu poduzimati mjere koje će osigurati da
život i ljudska svakodnevnica nadvladaju te da ne dozvole bolesti da ih sputa i
porazi.
Ramazan je odlična prilika za to jer muslimani
često u historiji snagu nisu crpili iz sebe nego iz vjere i pouzdanja u Silnog
i Mudrog.
Već sada nam veliki umovi, i oni koji
to žele biti, govore da svijet neće biti kao što je bio. Još uvijek se svi
mudro sustežu od toga da nam kažu kakav će biti. Ali reisu-l-ulema Husein ef.
Kavazović u predramazanskom intervjuu kojeg donosi ovaj broj Preporoda aludira
na, možda na prvi pogled jednostavan, ali presudno bitan faktor rješavanja ove
nedoumice. Kakav će svijet biti nakon COVID-a 19 ili sa ovim virusom zavisit će
prvenstveno od nas samih, odnosno od toga da li ćemo dozvoliti da ova kriza u
nama kao ljudima i kao vjernicima, kao što reče reisu-l-ulema, “pokrene ono
najbolje ili ono najgore”. Ne možemo sada sagledati sve aspekte ove krize, ali
se možemo svi zapitati šta smo učinili u ovom vremenu kušnje. Tu, zasada,
završava svaka konstruktivna refleksija o vremenu COVID -19. Za sve drugo,
realno, trebat će vremena i hladnih glava i puno moralne i svake druge
individualne i kolektivne zrelosti, hrabrosti i odlučnosti.
