 |
| A US Chinook helicopter flies over the US Embassy in Kabul, Afghanistan, Sunday, Aug. 15, 2021. (AP) |
Piše: Muhamed Jusić (Preporod.info)
Brzi povratak na vlast talibana nakon
dvadeset godina je došao kao iznenađenje samo onima koji nisu izbliza pratili
tamošnju situaciju. Oni koji su htjeli, znali su da talibani godinama
konstantno preuzimaju sve više teritorije, da još od mandata američkog
predsjednika Obame imaju dogovor s Amerikancima i saveznicima da ne ulaze u direktne
sukobe s njima, da je potpuno povlačenje američkih i savezničkih trupa samo
odlagano i da oni već godinama tamo nisu bili u značajnom broju iako su pružali
svestranu podršku vladinim snagama u nadi da će uspjeti uspostaviti
funkcionalnu državu.
Istovremeno su talibani godinama
iscrpljivali nefunkcionalnu i razjedinjenu centralnu vlast i njihove vojne i
sigurnosne agencije.
Zakulisne igre na geopolitičkoj sceni
su nešto što bi zahtijevalo posebno elaboriranje, a za kompletnu sliku je
potrebna vjerovatno i vremenska distanca. Ali glavni obrisi te skice političkih
odnosa koji su doveli do ovakvog razvoja događaja u Afganistanu su već
vidljivi. Ono što je na umu svima jeste kako će se ovaj, na prvi pogled
spektakularan, prevrat odraziti na šire geopolitčke odnose i predodžbe o odnosu
sila u svijetu.
Sigurno je da će sve snage koji se
nalaze u taboru antievroatlantske osovine ovakvim ishodom američkog angažmana u
Afganistanu biti ohrabrene. To će dati polet militantnim i nasilnim skupinama
širom svijeta do propagandnih mašinerija velikih sila koje će pokušati poraz
SAD koalicije u Afganistanu prikazati kao prijelomni trenutak u historiji,
poput onoga kada je SSSR poražen u istoj zemlji ili kada su Amerikanci
napustili Vijetnam.
Ali bi ovo mogla biti dobra prilika da
se i u Bosni i Hercegovini zapitamo šta bismo iz ovoga mogli naučiti.
Već vidimo kako u nekim antizapadnim
krugovima, ne samo u BiH nego i u okruženju, likuju zbog navodne propasti
"zapadne hegemonije". Vjerovatno su ovi pijetlovi malo prerano
zakukurikali, ali ne treba glavu zabijati u pjesak i ne pokušati iz svega nešto
naučiti.
Jedna od tih lekcija bi možda mogla
biti da podrška međunarodnih faktora u malim zemljama jeste presudna, ali to
istovremeno znači da će se interesi velikih uvijek prelamati preko leđa malih.
Najbolje bi bilo da mali smognu snage
da sami odlučuju o sebi, da s velikim silama grade dobre i konstruktivne veze
trudeći se da bez obzira na sav nesrazmjer u odnosu snaga zaštite vlastite
interese bez da postanu objekt u njihovim geopolitičkim igrama.
Nažalost, BiH ali i njeno okruženje,
nema za to ni kapaciteta niti snage, barem ne dok su još na vlasti radikalne
nacionalističke politike koje zagovaraju sukobe umjesto saradnje, podjele i
razgraničenja umjesto integracija i koje veličaju zločine i zločinačke
politike. Iluzorno je očekivati provođenje takve politke od onih koji negiraju
genocid, koji se ponose njegovim rezultatima i koji i dalje osporavaju
postojanje čitavih naroda i država, koji su spremni žrtvovati budućnost i
vlastitog naroda zbog ideologije mržnje i netolerancije koja ih pokreće.
Minimum svijesti o vlastitom interesu
i sposobnost da se prevaziđu razlike zarad zajedničke dobrobiti, bez obzira
govorili mi o "bh. liderima" ili "afganistanskim gospodarima
rata" prvi je korak da se izbjegne prepuštanje vlastite sudbine velikima
koji će preko nas namirivati svoje interese.
Također, strana podrška, ma kako bila
značajna i od kako velikih i iskrenih prijatelja dolazila, ne može biti jedini
temelj na kojem se gradi strategija bilo koje države.
Imperije slabe, mijenjaju prioritete i
prije ili kasnije gledaju vlastiti interes, zato će doći dan kada će se svaki
politički program morati osloniti na vlastite resurse. Bilo je tako s bosanskom
državnošću devedesetih, naivno je vjerovati da se u budućnosti neće ponoviti
slični trenuci i iskušenja, pa makar ne bila ratna. Ludo je bježati od podrške
velikih i gubiti prijatelje u svijetu, ali je naivno vjerovati kako će neko
drugi riješiti naše probleme.
U konkrentom slučaju Bosne i
Hercegovine, ne može biti jedina strategija probosanskih snaga da Amerika ili
imaginarni Svijet neće nešto dozvoliti da se desi u Bosni i Hercegovini, bez
obzira radilo se o pokušaju da se odcijepe njeni "etnički očišćeni"
prostori ili da se, ne daj Bože, pokuša završiti genocidni projekat.
Ali isto tako, to što se trebamo
uzdati u sebe ne znači da sada trebamo krenuti putem samoradikalizacije ili
samoizolacije. Naprotiv, u Bosni kao rijetko gdje u svijetu, vanjska politika
je neodvojiva od unutrašnje politike, ali to stalno oslanjanje na "strance
koji će nam nešto završiti" i građenje čitave nacionalne i svake druge
strategije na tome mora biti ozbiljno preispitano. I najslabiji plan je bolji
od nikakvog. Historija nas je naučila da je svaki put kada su se dešavala
velika globalna previranja Bosna plaćala visoku cijenu, jedan od razloga je što
su Bosanci vrlo često bili uljuljani u globalnom poretku i što su, pravdi na
volju, u većini njih nalazili načina da zaštitite vlastite interese, zbog čega
ih ovih dana optužuju da su bili podanici imperija, kao što im nakon pada Kabula
poručuju da se pripaze šta će s njima biti kada ih njihovi saveznici ostave.
Nadalje, još jednom smo se svi
osvjedočili kolika je opasnost korumpirane i neefikasne vlasti. Nema te
međunarodne pomoći ili doniranih sredstava koja mogu nadomjestiti neefikasnu
vlast. Afganistanske vlasti su imale dovoljno vremena i podrške da dokažu kako
mogu uspostaviti efikasnu vlast i kako mogu zaslužiti povjerenje svog naroda.
Kada se to nije desilo onda ne treba čuditi što su nezadovoljni građani, ali i
pripadnici vojske i policije, u najmanju ruku u velikom broju slučajeva bili
indolentni prema povratku talibana. Kažu da ništa u historiji nije propalo što
nije zaslužilo da propadne.
I na kraju, ne bi bilo korektno ne
primijetiti staru spoznaju o moći ideja i ideologija. Ljudi koji ratuju za
novac ne mogu se lahko suprotstaviti onima koji su spremni poginuti za ideale,
bez obzira šta ti ideali predstavljali. Vjerovati kako se država može stvoriti
i održati bez zajedničkih ideala, osjećaja pripadnosti i, u konačnici, spremnosti
na žrtvu, je iluzorno. Bez patriotizma i zajedničkih vrijednosti na stranim
donacijama niko ne može napraviti ništa, a kamoli slobodnu i prosperitetnu
državu i naciju.
Stavovi su lični stavovi autora i
na bilo koji način nisu povezani sa zvaničnim stavovima institucije za koju
radi ili je bio angažovan.
