Autor: Muhamed Jusić (Preporod)
Rezultati izbora, ali i predizborne analize glasačkih
preferencija u bosanskohercegovačkom okruženju i šire, ukazuju na trend jačanja
nacionalističke desnice, naročito one radikalne.
Tako u srbijanskom Parlamentu nakon posljednjih izbora skoro
da nema opozicije ili je ona još radikalnija, odnosno još dalje na političkom
desnom spektru od vladajućih. U Hrvatskoj se desnica toliko osjeća sigurnom da
po prvi put, čak među kandidatima za Hrvatski Sabor iz Bosne i Hercegovine,
imaju više desnih ili ekstremno desnih kandidata i stranaka. Centralnom Evropom
već neko vrijeme suvereno dominira desni centar koji sve češće, kako bi
spriječio da njihovi glasovi odu ekstremnoj desnici, prihvata njihovu agendu i
sve više skreće u radikalizam i autokratiju.
Desno je u trendu
Zato je bitno zapitati se šta ta promjena političkog
okruženja znači za Bosnu i Hercegovini i naravno njen najbrojniji narod
Bošnjake, na koje zbog njihove kulturološke ili vjerske povezanosti sa islamom
ideolozi desnice, naročito one ekstremne, sve češće gledaju sa sumnjičavošću pa
i mržnjom kao na manjinu, iako se radi o većinskom narodu jedne suverene
evropske države. Pitanje je kako će se ti novi režimi odnositi prema stvarnim
manjinama, muslimanskim, bošnjačkim i drugim u bosanskom okruženju i Evropi. Ne
treba zanemariti ni to da je teško očekivati da Bosna i Hercegovina pa i
bošnjački politički korpus u njoj ostanu van tih trendova i da ovdje, nekim
čudom, ne dođe do uspona sličnih političkih opcija među samim Bošnjacima ako ih
već nema.
Ne sporeći legitimitet desne političke opcije sve dok ona ne
poseže za radikalnim nacionalizmom, autokratijom, kršenjem osnovnih ljudskih
prava manjina i Drugih, dok ne zagovara nasilno prekrajanje granica, ne veliča
zločine i zločince, ne relativizira fašizam i sve ono što dovodi u spektar
radikalnog pa i nasilnog ekstremizma, vrijeme je zapitati se da li će dugoročno
dominacija takvih politika imati posljedice na Bosnu i Hercegovinu. Desnica
koja zagovara konzervativne vrijednosti sama po sebi ne bi trebala biti ništa
manji izazov za nas u Bosni i Hercegovini od neoliberalne globalizacije i
njenih zagovornika. Ali, radikalni i isključivi nacionalizam koji sve češće kao
bitnu komponentu svoje ideološke matrice ima iracionalnu islamofobiju može
postati ozbiljan problem i izazov za sve muslimane u Evropi, pa i za one na
Balkanu.
Kada se razmišlja o odgovoru na ovu novu realnost možda ne bi bilo zgoreg na
umu imati jedno interesantno zapažanje do kojeg su došli brojni istraživači i
analitičari političke filozofije. Naime, nacionalizmi i radikalne desničarske
ideologije imaju nešto što se naziva strah od malih brojeva, koji uveliko
određuje njihov svjetonazor pa i politike zasnovane na njemu.
Ardžun Apaduraj (Arjun Appadurai) u svojoj studiji o “masovnom nasilju motivisanom
kulturnim razlikama” naslovljenom sa “Strah od malih brojeva” to objašnjava na
veoma slikovit način. On pokušava objasniti suštinu zagonetke oko gnjeva prema
manjinama u globalizovanom svijetu. On ustvari pokušava dati odgovor na pitanje
zašto relativno mali brojevi, koji riječi manjina daju njeno najjednostavnije
značenje i obično podrazumijevaju političku i vojnu slabost, ne diskvalifikuju
manjiine kao objekte straha i gnjeva? Zašto ubijati, mučiti ili zatvarati u
geto one koji su ionako slabi?
Prvi korak u pokušaju da se odgovori na pitanje zašto u mnogim
etnonacionalističkim sredinama postoji strah od slabijih jeste vratiti se na
pitanje o odnosu mi/oni u elementarnoj sociološkoj teoriji. Po toj teoriji,
stvaranje kolektivnih drugih ili “njih” neophodno je da bi se, određenom
dinamikom stvaranja stereotipa i kontrastiranja identiteta, povukla linija
razgraničenja i obilježila dinamika karakteristična za “nas”.
Kao nusprodukt tog procesa vrlo često se javlja i tzv. predatorski identitet,
čija društvena konstrukcija i mobilizacija iziskuje istrebljenje drugih,
bliskih društvenih kategorija, koje su definisane kao prijetnja samoj
egzistenciji neke grupe definisane kao “mi”. Taj predatorski identitet se ne
mora uvijek manifestovati kroz nasilje, ali izvjestan stepen konstantne
identifikacije uvijek je tu. Ključni korak u pretvaranju dobroćudnog društvenog
identiteta u predatorski je mobilizacija sebe kao ugrožene većine. Diskurs
takve mobilisane većine često u sebi sadrži ideju da bi ona sama mogla postati
manjina ukoliko postojeća manjina ne nestane, i zbog toga predatorske grupe
često koriste pseudodemografske argumente o povećanju nataliteta u manjini koju
su označile kao metu svoga neprijateljstva.
Nezasitna većina
Predatorski identiteti su proizvod situacija u kojima je
ideja o narodu jedne države uspješno svedena na princip etničkog singulariteta,
tako da se postojanje čak i najbezazlenije manjine unutar nacionalnih granica
doživljava kao nepodnošljivo narušavanje čistote nacionalne cjeline. U takvim
okolnostima većinska grupa doživljava i samu ideju da je većinska kao
frustraciju jer ta ideja podrazumijeva neku vrstu etničke raspršenosti
državotvornog naroda. Zato svaka manjina, kao podsjetnik na taj mali neprijatni
nedostatak, izaziva poriv za “čišćenjem”. To je˝, prema Apaduraju, ključni
element odgovora na pitanje zašto mali brojevi pobuđuju bijes. Manjine u
radikalnim ideologijama kod većine stvaraju “strepnju od nepotpunosti” i služe
kao žrtveni jarci da ih se okrivi za sve propuste i probleme većine koja je
uvijek na pravom putu i uvijek na strani Istine, Dobra i Pravde. Manjine uvijek
podsjećaju da se može biti i drugačiji, možda u mnogo čemu i bolji, i to plaši
jednoumne ideologije dominacije većine.
Naravno, treba znati da i liberalna ideologija ima strah od velikih brojeva, od
toga da se demokratija pretvori u diktaturu neprosvijetljenih masa, pa čak
ponekada i od malih, npr. uskog kruga bogatih koji vladaju ekonomijom, ili
elita. Ali to je daleko od “predatorskog i nasilnog ekstremizma” kojeg u
iracionalnom strahu od malih brojeva znaju razviti ekstremni nacionalizmi, a
koji su obično osnova za sistematska kršenja ljudskih prava, masovne zločine pa
čak i Genocid čiju dvadeset petu godišnjicu obilježavamo ovih dana dok
svjedočimo jačanju radikalne desnice u našem okruženju.
Zašto su ova razmišljanja o brojevima relevantna? Upravo zato da se pokaže da
nije presudno to kako će se u radikaliziranim društvima oni koji su etiketirani
kao manjine odnosno kao Drugi ponašati, koliko će sloboda ili prava tražiti,
niti to koliko su slabi i u svakom smislu bespomoćni. Nebitno je na koje su
kompromise spremni. Nije bitno ni to koliko će se truditi da pokažu da “nisu
drugačiji”, da nikome ne smetaju i sl. Nasilne ideologije se neće zasititi niti
umiriti samo zato što su manjine (i, da ne bude zabune ne misli se samo na one
vjerske ili etničke, nego na sve druge, pa i one političke) slabe i bez
potencijala da ih na bilo koji način ugroze.
Zato žrtva ne bi trebala uzroke svoga stradanja tražiti samo u sebi i svojoj
drugosti, što se, nažalost, sve češće dešava.
