Svakog proljeća, koje u Arabiju dolazi ranije nego u naše krajeve, grad Taif, na visoravni iznad Meke pocrveni i poružičasti. Dani su to u kojima cvate mistična taifska ruža, verdu-t-taif (ورد الطائف).
Za sve one koji bi imali priliku da
posjete ovaj grad poznat u historiji muslimana po Poslanikovom a.s. pozivu
njegovim stanovnicima u islam tokom prvih godina njegove poslaničke misije, u
periodu kada cvjetaju ruže Taifa, ružičnjaci počinju od doline Wadi Mahram,
zatim se penju više prema Al Hadi, i na kraju dosežu strmine južno od grada na
2.500 metara nadmorske visine u Al Shafi. Zbog visine na kojoj se uzgajaju, ova
delikatna, intenzivno mirisna čuda od 30 latica malo su svježijeg karaktera od
tradicionalnih damaskih ruža.
Dugo se raspravljalo i raspravlja o
njihovom porijeklu. Jedni će vam reći da je taifska ruža ista ona poznata
damaska. Drugi ne daju ni progovoriti tvrdeći da je jedinstvena i neponovljiva.
Oni koji tvrde da se radi o cvijetu kojeg botaničari nazvaše Rosa Damascena
trigintipetala, reći će vam da su je u ove krajeve donijeli Osmanlije u 16.
stoljeću i to ni manje ni više nego sa našeg Balkana, možda baš iz Bosne. Oni
tvrde da je cvijet identičan bugarskoj tridesetolatičastoj ruži kojoj Osmanlije
nadješe ime "kazanlik", što
znači podobna za kazana za destilaciju. Oni vele da su turski trgovci odlučili
donijeti sjeme sa Balkana i zasijati ga na brdima Taifa, 80 kilometar od Meke,
gdje su njenu vodu i mirise od nje spravljane prodavali hadžijama. Odlučili su
se za ovo sjeme jer su vjerovali da će najbolje odgovarati klimi taifskih
planina koje znaju zabijeliti u snijegu i susnježici.
Treći će vam reći da su el-verd u
Taifu uzgajali puno prije Osmanlija i da je njeno porijeklo iz Perzije i
Kashana odakle se proširila u doline Sirije i Damska pa kasnije i na Balkan, te
da, iako su sjemena donesena sa različitih strana, jedinstvena klima je
izrodila neponovljivu biljku koja se srasla sa njihovim podnebljem i koja
taifskoj ruži daje miris kojem nema premca na svijetu.
Zemljoradnici u El-Hadai prenose da je
njihova sorta donesena iz daleke Indije, ali da se nije ništa manje dobro
udomaćila. Ono oko čega se svi slažu je to da je ova magična biljka gdje god da
je došla dočekana sa dobrodošlicom i da su je svi rado prisvajali, te da je od
svakog podneblja uzimala nešto i širila miomiris koji koliko god bio sličan,
ipak ima neku posebnost koja ga veže za svako pojedinačno mjesto.
Kakogod, ova opjevana ruža je postala
ključni dio identiteta, ali i ekonomije Taifa.
Danas u Taifu kojeg još u Saudijskoj
Arabiji zovu Grad ruža, svakog proljeća više od 900 farmi ruža proizvede više
od 300 miliona cvjetova. Berba se odvozi u tvornice diljem grada i destilira u
neko od najskupljih ružinih ulja na svijetu ili attar. Rijače “attar”, koja je
danas u ovom dijelu Arabije sinonim za ružino ulje, dolazi od arapske riječi
'itr koja ima značenje mirisa, parfema ili esencije. Nekada su attari bili i
farmaceuti. Prvi opis destilacije ružinih latica napisao je filozof i farmaceut
iz devetog vijeka El-Kindi, a složenije instrumente za isti postupak opisao je
veliki El-Razi u 10. vijeku.
Krajnji proizvod mukotrpnog procesa
uzgoja ruže u pustinji, na velikim vrućinama i uz oskudno navodnavanje, njenog
branja, sušenja i tradicionalnog procesa destilacije koji se prenosi
generacijama je tanki film ružinog ulja koji lebdi na vrhu danima natopljene
ružine vode i prodaje se za nevjerovatnih 40 000 dolara po litri. Dostupan je
samo u bočicama polovine veličine prsta. Njegov miris koji prenosi u neka druga
vremena i mistične prostore koristi se kao sastojak za najfinije parfeme
prestižnih brendova poput Ormonde Jayne Perfumery, Givenchy, Jimmy Choo,
Perris, Chanel, Guerlain ali i čitavog niza lokalnih parfimerija. Povodom dana
berbe ruža u Taifu se organizuje poseban festival koji svake godine privlači
sve više turista iz Saudije, ali i svijeta.
Ja se sjećam stare rahmetli didove i
ebine kuće u Kotor Varošu,, koja s jedne strane bila prekrivena smio bih se
zakleti, istim ovim ružama i bio sam siguran da je ona bosanska i ničija druga
dok je nisam vidio u visokim planinama Hidžaza u rukama arapskih seljaka i
osjetio njen miris u uskim sukovima Arabije. Svaki put me taj miris vraća u
djetinjstvo i,, sada vidim ocrtava granice moga svijeta. Iako one ruže sa
dedine stare kuće nikada nisu završile u prestižnim svjetskim brendovima parfem,
a one su meni ipak neponovljivog i najljepšeg mirisa.
I možda, samo možda, svakome njegove
damaske, taifske ili bosanske ruže iz njegovog djetinjstva najljepše mirišu,
jer su od istoga tla, sunca i zraka kao i on.
