Poruka sa "arapske ulice" je odaslana prema vladajućim režimima. Ovo je i poruka onima koji će eventualno u novim okolnostima upravljati tim državama, da ne računaju na uvođenje diktatura i nesloboda u ime nekih novih ideala, pa i onih vjerskih. Vlast mora biti podložna kritici i biti odgovorna pred ljudima. Promjene mogu početi na ulici, ali se tamo ne mogu završiti.
14.2.11
Arapska ulica je rekla svoje- uvodnik na H-Alteru
Poruka sa "arapske ulice" je odaslana prema vladajućim režimima. Ovo je i poruka onima koji će eventualno u novim okolnostima upravljati tim državama, da ne računaju na uvođenje diktatura i nesloboda u ime nekih novih ideala, pa i onih vjerskih. Vlast mora biti podložna kritici i biti odgovorna pred ljudima. Promjene mogu početi na ulici, ali se tamo ne mogu završiti.
9.2.11
Komentar na dešavanja u Egiptu na novom broju magazina Start BiH
Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)Nakon nedavnih demonstracija protiv vladajućih oligarhija u Tunisu, trenutnih u Egiptu i nagovještaja „dešavanja naroda“ u još nekim arapskim zemljama jasno je svima da se taj dio svijeta nalazi na historijskoj prekretnici. I bez obzira na to kako će u Egiptu natezanje oko odlaska sa vlasti režima Hosnija Mubareka završiti, jedno je sigurno, u većini arapskih zemalja stvari više nikada neći bIti kao što su bile. Arapska ulica je pokazala da više neće u strahu trpjeti tiraniju, korupciju i siromaštvo i da će neprikosnoveni vladari tih zemalja početi podnositi račun svojim narodima.
Tamošnji despoti su dugo gušili svaki oblik organizovane opozicije, ali nisu bili spremni na spontane i masovne izlive nezadovoljstva naroda kakvi se viđaju ovih dana. Naravno, upravo ta spontanost i nepostojanje organizovane opozicije i brine brojne analitičare koji se plaše da bi ti nekoordinirani protesti mogli rezultirati jedino haosom i neredima koji bi, ako potraju, države mogli odvući u vrtlog građanskog rata i uništiti osnovne temelje ionako krhkog ekonomskog razvoja. Zato je mnogima stalo da revolucije u arapskim zemljama uspiju, tj. da nakon njih dođe do uspostave demokratskih i građanskih sistema, jer bi se time pokazalo da i ta društva imaju kapecitet da uhvate korak sa ostakom slobodnog svijeta i da im se demokratija ne treba dovoziti na američkim tenkovima.
Međutim, već na primjeru Egipta gdje već tri decenije neprikosnoveni vladar Hosni Mubarek pruža žilav otpor zahtjevima stotina hiljada demonstranata da odstupi sa vlasti, vidimo da će promjene ići teško i da je nezadovoljstvo arapske ulice tek privi korak ka stvarnom poboljšanju stanja. Naime, svima je jasno da sama revolucija i smjena režima sama po sebi neće donijeti promjene ako vlast koja će popuniti politički vakuum ne bude sposobna da provede potrebne ekonomske i političke reforme. I upravo se toga plaše mnogi, kako u Egiptu tako i van njega. Stvarno pitanje nije treba li Mubarek ostati na vlasti nego kako osigurati što bezbolniju tranziciju i kako osigurati da oni koji dođu na njegovo mjesto ne budu kao on ili gori od njega. Što neredi duže traju Egipat plaća ne samo cijenu u mladim životima nego i u krhkoj ekonomiji. Već danas, tržišta su dionica i mnoge banke zatvorene. Vladino blokiranje interneta otežalo je trgovinu. Mnoge kompanije ne rade ili rade smanjenim kapacitetom. Džunejha je pala na najnižu cijenu u posljednjih pet godina, a gubici od smanjenog priliva turista trebaju tek da se izračunaju.
Izvjesno je da će svaka vlast koja u budućnosti bude vladala Egiptom ako ne bude sposobna da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima građana i da ih adekvatno riješi pribjeći metodama diktature kako bi ostala na vlasti. Bitka za bolji život može početi na arapskim ulicama, ali se tamo ne može završiti. Nakon svega, prava bitka će početi kada (ili možda čak ako) nove snage dobiju priliku i kada budu morale raskrinkati kulturu korupcije i iznaći adekvatne politike koje će osigurati brži ekonomski rast, više radnih mjesta, građanske slobode i mnogo još šta što nezadovoljnicima na ulici nedostaje.
O tome ko bi, u konkretnom slučaju Egipta, mogao na sebe preuzeti tu odgovornost, još se spekuliše. Sigurno je da će u slučaju povlačenja Mubareka bitnu ulogu, a ona to već radi, odigrati vojska koja je u tom dijelu svijeta više puta (često sa diskutabilnim posljedicama) imala ulogu ustavnog čuvara. Tu je i ime Muhameda el-Baradeja koji uz sebe ima i malobrojnu ali utjecajnu egipatsku liberalnu elitu iz srednje klase. Na ranijim izborima su značajnu moć pokazale i opozicione partije okupljene u pokretu Kifaje.
Ipak, jedna od najvećih nepoznanica u raspletu trenutne situacije u Egiptu je pokret Muslimanske braće koji se smatra najbolje organizovanom političkom organizacijom u zemlji. U prvim sedmicama demonstracija oni su se držali ispod radara, jer nisu, kako se to može razumjeti iz zvaničnih saopštenja Bratstva, htjeli da se stvori dojam kako žele instrumentalizirati i ispolitizirati masovno nezadovoljstvo naroda. Analitičari koji izbliza prate rad Muslimanske braće smatraju kako oni ustvari čekaju da mase završe svoj dio posla, a onda bi oni kao najbolje organizovanana politička opoziciona frakcija lako poentirali. Postoje i drugačije analize koje objašnjavaju neistrčavanje Muslimanske braće u prve redove demonstranata. Prema tom mišljenju Ihvani su svjesni da se najveći razlog rezervisanosti administracije u Washingtonu pa i EU prestonicama zbog kojeg ne daju otvorenu podršku demonstrantima na kairskim ulicama i ne vrše pritisak na Hosnija Mubareka da odstupi, krije upravo u strahu da umjesto njega na vlast dođu islamisti iz Muslimanske braće ili njima slični koji ne pokazuju naklonost prema onome što nazivaju zapadno imperijalističko uplitanje u unutrašnja pitanja arapskih zemalja i koji su spremni otvoreno se suprotstaviti izraelskoj okupaciji palestinske zemlje. Naravno, postoje i oni koji ističu kako su Muslimanska braća pokazala da su pragmatična politička grupacija koja teško da se može
smatrati radikalnom.Pažnje vrijedno je i zapažanje Tarika Ramadana, jednog od vodećih muslimanskih intelektualaca koji živi u Evropi i bavi se pitanjem identiteta muslimana na Zapadu, inače unuka osnivača pokreta Hasana El Bene, koji je izjavio kako se jedan od razloga neodlučnosti Muslimanskog bratstva koje su pokazali tokom demonstracija u Egiptu krije i u činjenici da su oni unutar sebe izrazito sukobljeni, čak i na ideološkoj ravni. Naime, on tvrdi kako unutar pokreta postoje dvije struje, ona konzervativna koja zagovara islamizaciju egipatskog društva i mlađa liberalna struja koja bi rado vidjela da Muslimanska braća slijede model političkog djelovanja kojeg je trasirala AKP partija u Turskoj, tj. djelovanja na islamskim etičkim i moralnim principima u okvirima građanskog, demokratskog, pa i sekularnog društva.
Na tom tragu je i George Friedman iz „Stratfora“ koji smatra kako je tačno da današnja Muslimanska braća u Egiptu imaju više struja i da je veći dio pritajen zbog Mubarakove represije, ali ni njemu nije jasno da li je ova grupacija slabija od demonstranata koji traže demokratiju. Na kraju, on tvrdi kako ne treba miješati, odnosno izjednačavati opreznost „Muslimanske braće“ sa njihovom slabošću.
Anterfile
El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput nezadovoljnika iz Ihvana koji su osnovali Džihad, Tahrir, Tekfir i drugie islamističke pokrete). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“
1.2.11
El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić
S obzrom da se sve češće kao najveća nepoznanica mogućeg raspleta dešavanja u Egiptu spominje pokret Muslimanske braće prenosim vam dio iz knjige Islamistički pokreti o korijenima, historiji i najznačajnijim ličnostima ove organizacije koja će, čini se, sve više biti u žiži svjetske javnosti i koja će, nakon ovih dešavanja, (kakov god rapslet događaja bio) sigurno ispisatijoš jednu bitnu stranicu vlastite historije: El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu, i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput Džihada, Tahrira, Tekfira i drugih). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski „pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.“
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre, 25, šabana 1324. hg. ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom tako da je iza njega ostalo djelo iz ove oblasti islamske nauke pod naslovom „El-Fethu-r-rabbani fi tertibi musned imam Ahmed bin Hanbel eš-Šejbani“. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“ .
Historijske etape pokreta
U toku svoga postojanja pokret je prošao kroz više različitih etapa koje su bile određene vanjskim i unutrašnjim previranjima. Ukoliko ih raslojimo možemo primijetiti pet glavnih etape i to:
Prva etapa:
A to je period od osnivanja i prvobitnog širenja (1928.) do atentata na Hasana El-Bennu (februar 1949)- o čemu smo upravo govorili.
Druga etapa:
Nakon atentata na El-Bennu pokret nije izabrao muršida sve do 1951. kada na to mjesto dolazi Hasan El-Hudejbij. Ova „post-Bennina“ epoha trajala je sve do historijskog sukoba između Ihvana i Naserovog režima koji je izbio godine 1954.
Treća etapa:
Trajala je od početka sukoba sa Naserovim režimom koji je Muslimansku braću optužio za zavjeru i pokušaj atentata na predsjednika u Aleksandriji (1954.) pa sve do smrti Džemala Abdunnasera (1970).
Četvrta etapa:
Sa novim egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom počela je i nova etapa zamrlog pokreta Muslimanske braće, tako da su u periodu od 1971. do 1975. iz zatvora bili oslobođeni svi članovi Pokreta.
Peta etapa:
Ova etapa je obilježena pokušajem ponovnog jačanja pokreta i njegovog preustroja. Iako je Hasan El-Hudejbij nastavio obnašati funkciju muršida sve do svoje smrti 1973. nije se desilo da su Ihvani značajnije iskoristili primirje sa vladajućim režimom sve do dolaska prof. Omera El-Telmisanija na njegovo mjesto. Zato velik broj poznavalaca prilika unutar pokreta uzima dolazak prof. Omera kao početak nove etape.
Ličnosti
Ibrahim M. Abu Rabi govoreći o najmarkantnijim ličnostima koje su odigrale središnju ulogu u formiranju i kasnijem širenju ideja Muslimanske braće izdvaja njih četvoricu:
„Četiri se čovjeka ističu po tome što su izvršili trajni utjecaj na teorijske temelje mišljenja Muslimanske braće i njihovo današnje širenje diljem arapskog i muslimanskog svijeta. To su Hasan el-Benna, osnivač Muslimanske braće, Abdulkadir Evdah, advokat po profesiji i jedan od ranih sljedbenika El-Benna, Sejid Kutb, koji je postao član pokreta Muslimanske braće tokom ranih pedesetih godina XX stoljeća, i Muhamed el-Gazali, plodonosni autor i učitelj za koga mnogi cijene da je očuvao živom mišljenje Muslimanske braće nakon smrti prva tri mislioca.
Među ostalim značajnijim ličnostima unutar pokreta Abu Rabi spominje i Jusufa Kardavija iz Egipta, Mustafu es-Siba`ija iz Sirije, Saida Havu iz Sirije, Hasana Turabija iz Sudana, i Rešida Ganušija iz Tunisa.
Svi oni su u zemljama u kojima su djelovali bili nosioci ideja Muslimanske braće i njihove vizije islamskog preporoda iako se dešavalo da su se neki od njih, poput Turabija, nakon neslaganja odvojili od matičnog pokreta.
Problemi koji se postavljaju pred pokret u današnjici
Organizacijske okolnosti unutar pokreta u matici (Egiptu) danas:
Svim poznavaocima situacije unutar Muslimanske braće jasno je da vodstvo egipatskog ogranka pokreta i dalje igra vodeću ulogu u upravljanju politikom pokreta u cijelom svijetu. Upravo zato rješavanje nekih pitanja koje se tiču ihvana u matici ima ključnu ulogu na budućnost pokreta u cjelini.
Prije nego što se Muslimanska braća odluče na bilo kakav ozbiljniji korak ka definsanju budućih smjernica djelovanja pokreta morat će razriješiti neka duže vremena zataškavana pitanja oko kojih nikad nije izrečen zvanični stav, niti se sa trenutne historijske distance izrekla ocjena njihovog statusa. Među tim pitanjima je prije svega pitanje historijskog legaliteta sadašnjeg vodstva Muslimanske braće te preispitivanja utjecaja kojeg su oni ostvarili na cjlokupnu politiku pokreta.
Naime nakon što je Sadatov režim počeo sa oslobađanjem pripadnika Muslimaske braće iz zatvora došlo je do rađanja ideje o ponovnom oživljavanju aktivnosti pokreta, kao što smo to prethodno spomenuli. U tom smislu, realno je bilo očekivati da se okupe preživjeli članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršnog odbora (Mektebetu-l-iršad), koji su predstavljali njegovo legalno vodstvo, i da donesu odluku o načinu realizacije tih ciljeva. Međutim, to se nije desilo. Nakon smrti drugog po redu muršida Hasana El-Hudejbija okupilo je se vodstvo “Specijalnog aparata” (El-džihaz el-has) uzevši na sebe ovlasti da sprovede ideju ponovnog uspostavljanja pokreta. Ovdje trebamo pojasniti da je “Specijalni aparat” jedan od mehanizama pokreta, a osnovao ga je lično Hasan e-Benna godine 1939. i trebao je predstavljati vojno krilo Muslimanske braće. Analitičari islamskih pokreta, kao i sami pripadnici Muslimanske braće nisu jedinstveni oko pojašnjavanja razloga zbog kojih je prof. El-Benna osnovao ovaj aparat. Današnje vodstvo pokreta tvrdi da je on osnovan s ciljem suprotstavljanja Britanskoj kolonizaciji i kao podrška džihadu koji se vodio u okupiranoj Palestini. Međutim, neki od članova “Specijalnog aparata” koji su ga kasnije napustili tvrde, kao i neistomišljenici pokreta, da je on osnovan kao militantno krilo koje je za zadatak imalo dovesti pokret na vlast.
Bilo kako bilo, članovi “Specijalnog aparata” su izabrali tajnog generalnog vođu (El-Muršid el-a’am) negirajući ovlasti članova Osnivačkog komiteta pokreta i Izvršnog odbora koji su vodili pokret do njegovog gušenja 1954. Nakon što su se odlučili zatražiti bej’u (prisegu koja se prema muslimanskoj tradiciji daje halifi) od svih članova Muslimanskog bratstva većina njih je to odbila osporavajući njegov legalitet. Ovo osporavanje je bilo podjednako zastupljeno kako među članovima pokreta u Egiptu tako i među onima koji su bili u egzilu u zemljama Perzijskog zaljeva a posebno onih koji su utočište od Naserovog režima potražili u Saudijskoj Arabiji.
Ova kriza je prevaziđena tako što su članovi “Specijalnog aparata” ponudili Omeru El-Telmisaniju kao najstarijem članu Izvršnog odbora koji je uživao poštovanje svih frakcija unutar pokreta da zauzme funkciju muršida. I dok je prof. Omer samo formalno bio vođa pokreta članovi “Specijalnog aparata” su uspjeli preuzeti vodstvo nad pokretom. Njihova pozicija je bila ojačana ulaskom mladih kadrova koji su bili ozlojađeni represijama koje je provodio egipatski režim protiv Muslimanske braće zbog čega su bili skloni podržavanju radikalnih stavova koje je zastupalo novo vodstvo dok o problemu njihove legalnosti skoro da nisu ništa znali. Međutim i pored toga ova kriza je u velikoj mjeri oslabila pokret i usporila njegovu afirmaciju. Ostali članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršni odbor (Mektebetu-l-iršad) nikada nisu priznali novo vodstvo pokreta kao legalno i ovaj problem je prestao biti aktuelan tek nakon smrti većine njih, mada se sve češće čuju glasovi unutar pokreta koji traže reviziju stavova nastalih kao posljedica zauzimanja čelnih pozicija od strane članova militantnog krila “Specijalnog aparata”.
Problem pravnog statusa pokreta
Još jedno od ključnih pitanja koje i dalje otežavaju rad Muslimanskoj braći i koje bi se moralo riješiti jeste pitanje pravnog statusa pokreta u matici ali i u većini zemalja u kojima djeluje.
Kada je prof. El-Benna osnovao pokret Muslimanske braće u Egiptu 1928. on je bio prijavljen kao sveobuhvatna islamska organizacija što je bilo u skladu sa tadašnjim ustavom donesenim 1923. To je značilo da je pokret bio da’vetska, edukativna, društvena i politička (dva puta su se kandidovali na parlamentarnim izborima za života El-Benne) organizacija. Nakon sukoba sa Naserovim režimom i zabrane pokreta vlada je, a sve u sklopu općih reformi, u dva navrata mijenjajući ustav isposlovala zabranu javnog organizovanja osim kroz dva pravna oblika: političke partije (ustav iz 1977.) i apolitična udruženja građana (ustav iz 1964. koji je u dva navrata dorađivan). Ovim je pokušaj obnavljanja pokreta kao jedinstvene svestrane organizacije postao nemoguć jer je protuustavan, a ovo nije samo slučaj sa Egiptom već i sa većinom arapskih država.
Ovaj problem pravnog statusa pokreta nikada nije riješen i predstavlja nepotrebnu prepreku u njegovom radu.
Nakon što je Sadat pokrenuo nešto blažu politiku prema Muslimanskoj braći nuđeno im je da prijave novu političku partiju sa drugim imenom iz čijeg rukovodstva bi se udaljili članovi “Specijalnog aparata”. Međutim, tadašnje rukovodstvo pokreta, koje su sačinjavali upravo ti ljudi, je to odbilo i zadovoljilo se mogućnostima koje je nudila Sadatova politika “zelenog svjetla” po kojoj je pokret formalno nastavio da djeluje iako bez pravne zaleđine što mu uskraćuje sve povlastice koje takav status nudi.
Na pitanje koje se moglo često čuti od strane istaknutih članova Muslimanske braće, ali i javnosti muslimanskih zemalja, o tome kada i kako (da li odabiranjem jedne od dvije ponuđene opcije- politička stranka ili udruženje građana- ili prijavljivanjem druge pod drugačijim imenom) bi ovaj problem mogao biti riješen rukovodstvo je odgovaralo da je na tom planu u toku tužba pred Ustavnim sudom kojom se traži ukidanje odluke o zabrani rada pokreta od 1954. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjavati nesvrsishodnost ovog procesa s obzirom da makar takva presuda bude i donesena pokret više neće moći biti prijavljen u prvobitnoj formi zbog ustavnih promjena koje su se desile, a za osnivanje političke partije ili udruženja građana ona nije niti potrebna. Ovo nam samo govori koliko je pitanje opterećenosti tradicionalnim nasljeđem pokreta još uvijek nedefinisano i predstavlja uteg koji, nerijetko, sputava napredak pokreta.
Problem Internacionalne organizacije Muslimanske braće
Škola Muslimanske braće i njihovo učenje o preporodu i sveobuhvatnosti islamskog učenja se, još u ranom periodu pokreta, širila svijetom ostavljajući traga na reformatorske ideje koje su postajale sve prisutnije posebno u zemljama Bliskog istoka. Ovo je dovelo do širenja pokreta (posebno u Jordanu, Siriji i Sudanu) mada nije postojala organizacija koje bi okupljala sve ove ogranke. Jedina veza sve većeg broja ogranaka pokreta sa maticom u Egiptu je bila ona ideološke i duhovne prirode. Tek je prof. Mustafa Mešhur, koji je 1981. bio prisiljen da napusti Egipat i ode u azil, pokrenuo ideju o osnivanju internacionalne organizacije koja bi stavila pod jedinstveno vodstvo sve ogranke Muslimanske braće. I uistinu došlo je do osnivanja Internacionalne organizacija Muslimanske braće koju bi trebala predvoditi dva tijela: Generalni izvršni odbor (Mekteb el-iršad el-'amm) i Generalna skupština (Medžlis eš-šura el-'amm).
Međutim od osnivanja ove organizacije ona nikada nije istinski zaživjela. Tako na primjer niti jednom od njenog osnivanja nije se držalo pravilnika o izabiru generalnog vođe. Pravilnik je prekršen u slučaju izabora prof. Muhameda Hamida Ebu-Nasra na ovu poziciju, kao i u slučaju izabora Mustafe Mešhura. U svim ovim slučajevima ključnu riječ je imalo rukovodstvo egipatskog ogranka organizacije koje sebe idalje vidi kao jedino istinsko vodstvo. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi kada su ogranci u drugim državama svijeta odbijali odluke Izvršnih odbora (posebice onog egipatskog).
I ovo otvoreno pitanje će Muslimanska braća i njihovi novi muršidi morati što prije riješiti iz razloga što sve većem broju ogranaka Muslimanske braće činjenica da su dio jedne internacionalne organizacije koja se rukovodi izvana predstavlja kamen spoticanja sa vladajućim režimima u njihovim matičnim zemljama. Ovome moramo pridotati novonastale okolnosti na svjetskoj političkoj sceni nakon 11 septembra koje nikako ne idu u prilog Internacionalnoj organizaciji jer dovođenje u sumnju rada bilo kojeg ogranka (a smatra se da djeluju u preko 70 država) organizacije bilo gdje u svijetu može biti smetnja radu organizacije u cjelini. Koliko je ovo ozbiljan problem najbolje govori slučaj banke Et-Takva koji je prodrmao redove Muslimanske braće.
Zato će rukovodstvo Muslimanske braće morati ili raspustiti Internacionalnu organizaciju i zadovoljiti se da bude samo duhovni vođa ostalim ograncima u svijetu ili uozbiljiti njen rad u smislu da bude u stanju odgovorno stati iza postupaka svih njenih ogranaka.
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu, i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput Džihada, Tahrira, Tekfira i drugih). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski „pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.“
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre, 25, šabana 1324. hg. ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom tako da je iza njega ostalo djelo iz ove oblasti islamske nauke pod naslovom „El-Fethu-r-rabbani fi tertibi musned imam Ahmed bin Hanbel eš-Šejbani“. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“ .
Historijske etape pokreta
U toku svoga postojanja pokret je prošao kroz više različitih etapa koje su bile određene vanjskim i unutrašnjim previranjima. Ukoliko ih raslojimo možemo primijetiti pet glavnih etape i to:Prva etapa:
A to je period od osnivanja i prvobitnog širenja (1928.) do atentata na Hasana El-Bennu (februar 1949)- o čemu smo upravo govorili.
Druga etapa:
Nakon atentata na El-Bennu pokret nije izabrao muršida sve do 1951. kada na to mjesto dolazi Hasan El-Hudejbij. Ova „post-Bennina“ epoha trajala je sve do historijskog sukoba između Ihvana i Naserovog režima koji je izbio godine 1954.
Treća etapa:
Trajala je od početka sukoba sa Naserovim režimom koji je Muslimansku braću optužio za zavjeru i pokušaj atentata na predsjednika u Aleksandriji (1954.) pa sve do smrti Džemala Abdunnasera (1970).
Četvrta etapa:
Sa novim egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom počela je i nova etapa zamrlog pokreta Muslimanske braće, tako da su u periodu od 1971. do 1975. iz zatvora bili oslobođeni svi članovi Pokreta.
Peta etapa:
Ova etapa je obilježena pokušajem ponovnog jačanja pokreta i njegovog preustroja. Iako je Hasan El-Hudejbij nastavio obnašati funkciju muršida sve do svoje smrti 1973. nije se desilo da su Ihvani značajnije iskoristili primirje sa vladajućim režimom sve do dolaska prof. Omera El-Telmisanija na njegovo mjesto. Zato velik broj poznavalaca prilika unutar pokreta uzima dolazak prof. Omera kao početak nove etape.
Ličnosti
Ibrahim M. Abu Rabi govoreći o najmarkantnijim ličnostima koje su odigrale središnju ulogu u formiranju i kasnijem širenju ideja Muslimanske braće izdvaja njih četvoricu:„Četiri se čovjeka ističu po tome što su izvršili trajni utjecaj na teorijske temelje mišljenja Muslimanske braće i njihovo današnje širenje diljem arapskog i muslimanskog svijeta. To su Hasan el-Benna, osnivač Muslimanske braće, Abdulkadir Evdah, advokat po profesiji i jedan od ranih sljedbenika El-Benna, Sejid Kutb, koji je postao član pokreta Muslimanske braće tokom ranih pedesetih godina XX stoljeća, i Muhamed el-Gazali, plodonosni autor i učitelj za koga mnogi cijene da je očuvao živom mišljenje Muslimanske braće nakon smrti prva tri mislioca.
Među ostalim značajnijim ličnostima unutar pokreta Abu Rabi spominje i Jusufa Kardavija iz Egipta, Mustafu es-Siba`ija iz Sirije, Saida Havu iz Sirije, Hasana Turabija iz Sudana, i Rešida Ganušija iz Tunisa.
Svi oni su u zemljama u kojima su djelovali bili nosioci ideja Muslimanske braće i njihove vizije islamskog preporoda iako se dešavalo da su se neki od njih, poput Turabija, nakon neslaganja odvojili od matičnog pokreta.
Problemi koji se postavljaju pred pokret u današnjici
Organizacijske okolnosti unutar pokreta u matici (Egiptu) danas:
Svim poznavaocima situacije unutar Muslimanske braće jasno je da vodstvo egipatskog ogranka pokreta i dalje igra vodeću ulogu u upravljanju politikom pokreta u cijelom svijetu. Upravo zato rješavanje nekih pitanja koje se tiču ihvana u matici ima ključnu ulogu na budućnost pokreta u cjelini.
Prije nego što se Muslimanska braća odluče na bilo kakav ozbiljniji korak ka definsanju budućih smjernica djelovanja pokreta morat će razriješiti neka duže vremena zataškavana pitanja oko kojih nikad nije izrečen zvanični stav, niti se sa trenutne historijske distance izrekla ocjena njihovog statusa. Među tim pitanjima je prije svega pitanje historijskog legaliteta sadašnjeg vodstva Muslimanske braće te preispitivanja utjecaja kojeg su oni ostvarili na cjlokupnu politiku pokreta.
Naime nakon što je Sadatov režim počeo sa oslobađanjem pripadnika Muslimaske braće iz zatvora došlo je do rađanja ideje o ponovnom oživljavanju aktivnosti pokreta, kao što smo to prethodno spomenuli. U tom smislu, realno je bilo očekivati da se okupe preživjeli članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršnog odbora (Mektebetu-l-iršad), koji su predstavljali njegovo legalno vodstvo, i da donesu odluku o načinu realizacije tih ciljeva. Međutim, to se nije desilo. Nakon smrti drugog po redu muršida Hasana El-Hudejbija okupilo je se vodstvo “Specijalnog aparata” (El-džihaz el-has) uzevši na sebe ovlasti da sprovede ideju ponovnog uspostavljanja pokreta. Ovdje trebamo pojasniti da je “Specijalni aparat” jedan od mehanizama pokreta, a osnovao ga je lično Hasan e-Benna godine 1939. i trebao je predstavljati vojno krilo Muslimanske braće. Analitičari islamskih pokreta, kao i sami pripadnici Muslimanske braće nisu jedinstveni oko pojašnjavanja razloga zbog kojih je prof. El-Benna osnovao ovaj aparat. Današnje vodstvo pokreta tvrdi da je on osnovan s ciljem suprotstavljanja Britanskoj kolonizaciji i kao podrška džihadu koji se vodio u okupiranoj Palestini. Međutim, neki od članova “Specijalnog aparata” koji su ga kasnije napustili tvrde, kao i neistomišljenici pokreta, da je on osnovan kao militantno krilo koje je za zadatak imalo dovesti pokret na vlast.
Bilo kako bilo, članovi “Specijalnog aparata” su izabrali tajnog generalnog vođu (El-Muršid el-a’am) negirajući ovlasti članova Osnivačkog komiteta pokreta i Izvršnog odbora koji su vodili pokret do njegovog gušenja 1954. Nakon što su se odlučili zatražiti bej’u (prisegu koja se prema muslimanskoj tradiciji daje halifi) od svih članova Muslimanskog bratstva većina njih je to odbila osporavajući njegov legalitet. Ovo osporavanje je bilo podjednako zastupljeno kako među članovima pokreta u Egiptu tako i među onima koji su bili u egzilu u zemljama Perzijskog zaljeva a posebno onih koji su utočište od Naserovog režima potražili u Saudijskoj Arabiji.
Ova kriza je prevaziđena tako što su članovi “Specijalnog aparata” ponudili Omeru El-Telmisaniju kao najstarijem članu Izvršnog odbora koji je uživao poštovanje svih frakcija unutar pokreta da zauzme funkciju muršida. I dok je prof. Omer samo formalno bio vođa pokreta članovi “Specijalnog aparata” su uspjeli preuzeti vodstvo nad pokretom. Njihova pozicija je bila ojačana ulaskom mladih kadrova koji su bili ozlojađeni represijama koje je provodio egipatski režim protiv Muslimanske braće zbog čega su bili skloni podržavanju radikalnih stavova koje je zastupalo novo vodstvo dok o problemu njihove legalnosti skoro da nisu ništa znali. Međutim i pored toga ova kriza je u velikoj mjeri oslabila pokret i usporila njegovu afirmaciju. Ostali članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršni odbor (Mektebetu-l-iršad) nikada nisu priznali novo vodstvo pokreta kao legalno i ovaj problem je prestao biti aktuelan tek nakon smrti većine njih, mada se sve češće čuju glasovi unutar pokreta koji traže reviziju stavova nastalih kao posljedica zauzimanja čelnih pozicija od strane članova militantnog krila “Specijalnog aparata”.
Problem pravnog statusa pokreta
Još jedno od ključnih pitanja koje i dalje otežavaju rad Muslimanskoj braći i koje bi se moralo riješiti jeste pitanje pravnog statusa pokreta u matici ali i u većini zemalja u kojima djeluje.Kada je prof. El-Benna osnovao pokret Muslimanske braće u Egiptu 1928. on je bio prijavljen kao sveobuhvatna islamska organizacija što je bilo u skladu sa tadašnjim ustavom donesenim 1923. To je značilo da je pokret bio da’vetska, edukativna, društvena i politička (dva puta su se kandidovali na parlamentarnim izborima za života El-Benne) organizacija. Nakon sukoba sa Naserovim režimom i zabrane pokreta vlada je, a sve u sklopu općih reformi, u dva navrata mijenjajući ustav isposlovala zabranu javnog organizovanja osim kroz dva pravna oblika: političke partije (ustav iz 1977.) i apolitična udruženja građana (ustav iz 1964. koji je u dva navrata dorađivan). Ovim je pokušaj obnavljanja pokreta kao jedinstvene svestrane organizacije postao nemoguć jer je protuustavan, a ovo nije samo slučaj sa Egiptom već i sa većinom arapskih država.
Ovaj problem pravnog statusa pokreta nikada nije riješen i predstavlja nepotrebnu prepreku u njegovom radu.
Nakon što je Sadat pokrenuo nešto blažu politiku prema Muslimanskoj braći nuđeno im je da prijave novu političku partiju sa drugim imenom iz čijeg rukovodstva bi se udaljili članovi “Specijalnog aparata”. Međutim, tadašnje rukovodstvo pokreta, koje su sačinjavali upravo ti ljudi, je to odbilo i zadovoljilo se mogućnostima koje je nudila Sadatova politika “zelenog svjetla” po kojoj je pokret formalno nastavio da djeluje iako bez pravne zaleđine što mu uskraćuje sve povlastice koje takav status nudi.
Na pitanje koje se moglo često čuti od strane istaknutih članova Muslimanske braće, ali i javnosti muslimanskih zemalja, o tome kada i kako (da li odabiranjem jedne od dvije ponuđene opcije- politička stranka ili udruženje građana- ili prijavljivanjem druge pod drugačijim imenom) bi ovaj problem mogao biti riješen rukovodstvo je odgovaralo da je na tom planu u toku tužba pred Ustavnim sudom kojom se traži ukidanje odluke o zabrani rada pokreta od 1954. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjavati nesvrsishodnost ovog procesa s obzirom da makar takva presuda bude i donesena pokret više neće moći biti prijavljen u prvobitnoj formi zbog ustavnih promjena koje su se desile, a za osnivanje političke partije ili udruženja građana ona nije niti potrebna. Ovo nam samo govori koliko je pitanje opterećenosti tradicionalnim nasljeđem pokreta još uvijek nedefinisano i predstavlja uteg koji, nerijetko, sputava napredak pokreta.
Problem Internacionalne organizacije Muslimanske braće
Škola Muslimanske braće i njihovo učenje o preporodu i sveobuhvatnosti islamskog učenja se, još u ranom periodu pokreta, širila svijetom ostavljajući traga na reformatorske ideje koje su postajale sve prisutnije posebno u zemljama Bliskog istoka. Ovo je dovelo do širenja pokreta (posebno u Jordanu, Siriji i Sudanu) mada nije postojala organizacija koje bi okupljala sve ove ogranke. Jedina veza sve većeg broja ogranaka pokreta sa maticom u Egiptu je bila ona ideološke i duhovne prirode. Tek je prof. Mustafa Mešhur, koji je 1981. bio prisiljen da napusti Egipat i ode u azil, pokrenuo ideju o osnivanju internacionalne organizacije koja bi stavila pod jedinstveno vodstvo sve ogranke Muslimanske braće. I uistinu došlo je do osnivanja Internacionalne organizacija Muslimanske braće koju bi trebala predvoditi dva tijela: Generalni izvršni odbor (Mekteb el-iršad el-'amm) i Generalna skupština (Medžlis eš-šura el-'amm).Međutim od osnivanja ove organizacije ona nikada nije istinski zaživjela. Tako na primjer niti jednom od njenog osnivanja nije se držalo pravilnika o izabiru generalnog vođe. Pravilnik je prekršen u slučaju izabora prof. Muhameda Hamida Ebu-Nasra na ovu poziciju, kao i u slučaju izabora Mustafe Mešhura. U svim ovim slučajevima ključnu riječ je imalo rukovodstvo egipatskog ogranka organizacije koje sebe idalje vidi kao jedino istinsko vodstvo. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi kada su ogranci u drugim državama svijeta odbijali odluke Izvršnih odbora (posebice onog egipatskog).
I ovo otvoreno pitanje će Muslimanska braća i njihovi novi muršidi morati što prije riješiti iz razloga što sve većem broju ogranaka Muslimanske braće činjenica da su dio jedne internacionalne organizacije koja se rukovodi izvana predstavlja kamen spoticanja sa vladajućim režimima u njihovim matičnim zemljama. Ovome moramo pridotati novonastale okolnosti na svjetskoj političkoj sceni nakon 11 septembra koje nikako ne idu u prilog Internacionalnoj organizaciji jer dovođenje u sumnju rada bilo kojeg ogranka (a smatra se da djeluju u preko 70 država) organizacije bilo gdje u svijetu može biti smetnja radu organizacije u cjelini. Koliko je ovo ozbiljan problem najbolje govori slučaj banke Et-Takva koji je prodrmao redove Muslimanske braće.
Zato će rukovodstvo Muslimanske braće morati ili raspustiti Internacionalnu organizaciju i zadovoljiti se da bude samo duhovni vođa ostalim ograncima u svijetu ili uozbiljiti njen rad u smislu da bude u stanju odgovorno stati iza postupaka svih njenih ogranaka.
26.1.11
Tunis: Arapska ulica više ne može čekati
إذا الشعب يوما أراد الحياة
فلا بد أن يستجيب القدر
ولا بد لليل أن ينجلي
ولابد للقيد أن ينكسر
أبو القاسم الشابي
Ako, jednog dana, narod poželi slobodno živjeti
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)
Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.
Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.
Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.
Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.
Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)
Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.
Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.
Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.
24.1.11
Predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama"
Poštovani/a,Pozivam Vas da prisustvujete predavanju na temu: "Historija islama u Sjedinjenim Američkim Državama" koje će se održati u srijedu, 26. januara 2011. u 14 sati u Američkom kutku Sarajevo (Radićeva 7).
Predavač će biti Ali E. Lejlić, drugi sekretar i politički oficir u Ambasadi SAD u BiH (biografija je u dnu teksta). Ali E.Lejlić će predstaviti historijat islama u SAD, a govoriće i o islamu u Americi danas, prisustvu islama u javnom životu, statusu muslimana u američkom društvu, islamskim i međuvjerskim organizacijama i aktivnostima, te naporima različitih vjerskih grupa u SAD da rade zajedno i unaprijede zajedničko razumijevanje.
Predavanje će se realizirati na bosanskom jeziku.
Dobro došli!
Srdačan pozdrav,
Amra Pandžo
Voditeljica Američkog kutka Sarajevo
Biography of Ali E. Lejlic:
Ali E. Lejlic currently serves as Second Secretary and Political Officer at the U.S. Embassy in Sarajevo. He arrived in early August. Ali was Cultural Affairs Officer at the U.S. Embassy in Kuwait City from 2004-2006 where he worked on educational exchanges and cultural outreach. From 2007 t0 2010, Ali served in the Political, Consular and then Economic Sections at the U.S. Embassy in Amman Jordan, where he conducted multiple lectures on the History of Islam in America at the University of Jordan in Amman and at the Hashemite University in Zarqa.
Ali’s current portfolio focuses on State Court and UN-related issues. He earned his BA degree in Public Policy/International Relations at the University of Chicago and attended graduate school in International Relations and Security Studies at the Massachusetts Institute of Technology near Boston, Massachusetts. Ali is from Chicago, Illinois and is of Bosnian-American heritage. He speaks some Arabic and is fluent in Bosnian/Croatian/Serbian.
15.1.11
Napad na kopte u Egiptu
Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)Za kršćansku koptsku zajednicu u egipatskoj Aleksandriji doček Nove godine pretvorio se u krvavu tragediju kada je, ispostaviće se kasnije, bombaš samoubica aktivirao auto- bombu ispred crkve El- Kidisin u naselju Sidi ubivši dvadeset i jednu, a ranivši četrdeset i tri osobe.
Napali ministre
Iako teroristički napadi u tom dijelu svijeta, nažalost, nisu ništa neuobičajeno i jedva da predstavljaju vijest, ovaj napad je zbog specifičnosti žrtve i vremena napada izazvao burne reakcije kako u Egiptu i regionu tako i širom svijeta. Toga su očito bili svjesni i oni koji su napad organizovali i koji vrlo dobro znaju kako je malo potrebno u društvima Bliskog istoka da se izazovu međusektaški, međuvjerski, međuplemenski i svaki drugi sukobi koji se onda poput plamene stihije na vjetru šire lakozapaljivim terenom kolijevke civilizacije. Zato je većina egipatskih zvaničnika več idućeg jutra upozorila kako je cilj napadača bio da izazove sukob između muslimana i kršćana i da se upravo to treba spriječiti. Toga je, čini se, bio svjestan i predsjednik Hosni Mubarak koji je obraćajući se naciji u jednom od rijetkih govora putem televizijskih ekrana pozvao na jedinstvo u borbi protiv terorizma: „Dragi Bog nam je ponovo pokazao da muslimani i kršćani sjede u istom brodu i da smo svi skupa izloženi terorizmu.“
Međutim, za Kopte koji se već dugo žale da ih se diskriminira u Egiptu to nije bilo dovoljno dobro objašnjenenje, tako da poziv na razum i „nenasijedanje na provokacije radikala“ nije urodio plodom. Njih ne interesuje zašto ih neko mrzi i što preko njih želi destabilizovati Egipat, već se žale na činjenicu da ih država ne želi ili ne može zaštititi. Tako je odmah nakon što je vijest o napadu procurila svjetskim agencijama uslijedila vijest o tome kako su se gnjevni kršćani sukobili s policijom i lokalnim muslimanima nedaleko od crkve, te da su u znak odmazde kamenjem zasuli obližnju džamiju koja je također bila oštećena u eksploziji i u kojoj je ozlijeđeno šest vjernika. Nekoliko demonstranata je nasilu ušlo u džamiju i na ulicu pobacalo sve knjige među kojima su se nalazili i
Kur`ani što je onda razbjesnilo i one muslimane koji su se u prvi mah solidarisali sa svojim sunarodnjacima kršćanima. Na kraju su morale intervenirati snage sigurnosti koje su demonstrante rastjerale suzavcem. Nemiri se nisu zaustavili tu večer nego su uslijedili i u narednim danima. Uzalud je bio i morbidni pokušaj vlasti da ne dopusti rodbini da dođu mrtvačnicu po tijela poginulih strahujući da bi pokopi mogli biti novi povod za nasilje. Demonstracije su se nastavile i proširile i na druge gradove među kojima je i Kairo. Tako je tokom demonstracija organizovanih u Kairu skupina okupljenih napala ministre koji su došli u crkvu Svetog Marka na nedjeljnu misu da pokažu svoju podršku i solidarnost s kršćanskom zajednicom. Jedno od ministarskih automobila zasuto je kamenjem. Demonstranti su se sukobili sa policijom, a neredi su nastavljeni i tokom noći.
Međutim, za Kopte koji se već dugo žale da ih se diskriminira u Egiptu to nije bilo dovoljno dobro objašnjenenje, tako da poziv na razum i „nenasijedanje na provokacije radikala“ nije urodio plodom. Njih ne interesuje zašto ih neko mrzi i što preko njih želi destabilizovati Egipat, već se žale na činjenicu da ih država ne želi ili ne može zaštititi. Tako je odmah nakon što je vijest o napadu procurila svjetskim agencijama uslijedila vijest o tome kako su se gnjevni kršćani sukobili s policijom i lokalnim muslimanima nedaleko od crkve, te da su u znak odmazde kamenjem zasuli obližnju džamiju koja je također bila oštećena u eksploziji i u kojoj je ozlijeđeno šest vjernika. Nekoliko demonstranata je nasilu ušlo u džamiju i na ulicu pobacalo sve knjige među kojima su se nalazili i
Kur`ani što je onda razbjesnilo i one muslimane koji su se u prvi mah solidarisali sa svojim sunarodnjacima kršćanima. Na kraju su morale intervenirati snage sigurnosti koje su demonstrante rastjerale suzavcem. Nemiri se nisu zaustavili tu večer nego su uslijedili i u narednim danima. Uzalud je bio i morbidni pokušaj vlasti da ne dopusti rodbini da dođu mrtvačnicu po tijela poginulih strahujući da bi pokopi mogli biti novi povod za nasilje. Demonstracije su se nastavile i proširile i na druge gradove među kojima je i Kairo. Tako je tokom demonstracija organizovanih u Kairu skupina okupljenih napala ministre koji su došli u crkvu Svetog Marka na nedjeljnu misu da pokažu svoju podršku i solidarnost s kršćanskom zajednicom. Jedno od ministarskih automobila zasuto je kamenjem. Demonstranti su se sukobili sa policijom, a neredi su nastavljeni i tokom noći. Zatočene supruge
Kao što je bilo i za očekivati ovaj incident nije još jednom podsjetio na napetost koja vlada među brojnim vjerskim, etničkim i sektaškim zajednicama na Bliskom istoku, nego je, čini se, dugoročno narušio odnose između muslimanske većine i nekih deset posto stanovnika koptske vjeroispovijesti koliko ih živi u Egiptu. Naravno, ta napetost se već prenijela i na druge arapske zemlje u kojima živi značajan broj različitih arapskih kršćanskih denominacija. Nije izostala ni očekivana politizacija čitavog slučaja. Tako je bivši libanski predsjednik Amin Gemayel izjavio da „ekstremističke grupe vrše genocid nad kršćanima na Bliskom istoku“, te da je jedino rješenje da se kršćanskim zajednicama da veća politička uloga.
Odgovornost
Za sada niko nije preuzeo odgovornost za napad, ali egipatski sigurnosni stručnjaci sumnjaju na simpatizere međunarodne terorističke organizacije El-Kaida. Jedan od razloga zašto se upravo oni sumnjiče je i to što se upravo ova crkva, kao i brojni drugi objekti egipatskih Kopta, našla početkom decembra prošle godine na listi potencijalnih meta objavljenih na web-stranici Šumuh el-Islam na kojoj se nalaze saopštenja, forumi i sadržaji El-Kaidinih simpatizera. Tu listu potencijalnih koptskih meta ne samo u Egiptu nego i nekim evropskim zemljama, poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, sačinio je ogranak El-Kaide u Iraku koji je već preuzeo odgovornost za smrtonosni napad 31. oktobra na jednu katedralu u Bagdadu, kada je ubijeno 46 vjernika. Razlog koji su pripadnici iračkog ogranka El-Kaide naveli kao opravdanje za napade na Kopte u proglasu naslovljenom sa „Ustani i ne spavaj- važno upozorenje povodom obaveze napada na kršćanske crkve tokom Božića“, je jedan slučaj koji je prije nekoliko mjeseci izazvao ništa manje nemire u Egiptu. Naime, tada su na ulice izašli pripadnici brojnih islamističkih organizacija koji su zahtijevali da država i Koptska crkva oslobode dvije Koptkinje koje su prešle na islam iz onoga što oni nazivaju zatvoreništvo. Naime, radi se o Camiliji Chehati i Wafi Constantin, suprugama koptskih svećenika, koje su navodno nakon njihovog prelaska na islam crkveni zvaničnici zatvorili u jedan samostan odakle su one uspjele poslati „pismo svojoj muslimanskoj braći“ sa zahtjevom da ih oslobode.
Pojava da koptske žene prelaze na islam je više nego česta, ali bolji poznavaoci prilika u Egiptu, tvrde da je to prije svega zbog toga kako bi mogle dobiti razvod braka. Kopti u Egiptu uživaju neku vrstu pravne autonomije, koja svoje korijene ima još u Šerijatu, zato država ne priznaje razvod braka koptskim ženama bez saglasnosti Crkve. Neke sekularne koptske organizacije su u tome vidjele još jedan oblik diskriminacije i tražile da država odustane od tog principa čemu se zvanična koptska vjerska zajednica žestoko suprotstavila.
Bez obzira koliko će trebati da se strasti zbog stravičnog napada smire i koliko će to dugo potrajati (vjerovatno do prvog idućeg incidenta), ekstremisti su uspjeli u svom naumu da vjeru iskorite kao sredstvo promovisanja mržnje i destrukcije i da ona kao toliko puta u historiji iznevjeri svoju osnovnu božansku misiju širenja mira i spasenja među ljudima.
Egipatski muftija: „Teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem“
Odgovornost
Za sada niko nije preuzeo odgovornost za napad, ali egipatski sigurnosni stručnjaci sumnjaju na simpatizere međunarodne terorističke organizacije El-Kaida. Jedan od razloga zašto se upravo oni sumnjiče je i to što se upravo ova crkva, kao i brojni drugi objekti egipatskih Kopta, našla početkom decembra prošle godine na listi potencijalnih meta objavljenih na web-stranici Šumuh el-Islam na kojoj se nalaze saopštenja, forumi i sadržaji El-Kaidinih simpatizera. Tu listu potencijalnih koptskih meta ne samo u Egiptu nego i nekim evropskim zemljama, poput Francuske, Njemačke i Velike Britanije, sačinio je ogranak El-Kaide u Iraku koji je već preuzeo odgovornost za smrtonosni napad 31. oktobra na jednu katedralu u Bagdadu, kada je ubijeno 46 vjernika. Razlog koji su pripadnici iračkog ogranka El-Kaide naveli kao opravdanje za napade na Kopte u proglasu naslovljenom sa „Ustani i ne spavaj- važno upozorenje povodom obaveze napada na kršćanske crkve tokom Božića“, je jedan slučaj koji je prije nekoliko mjeseci izazvao ništa manje nemire u Egiptu. Naime, tada su na ulice izašli pripadnici brojnih islamističkih organizacija koji su zahtijevali da država i Koptska crkva oslobode dvije Koptkinje koje su prešle na islam iz onoga što oni nazivaju zatvoreništvo. Naime, radi se o Camiliji Chehati i Wafi Constantin, suprugama koptskih svećenika, koje su navodno nakon njihovog prelaska na islam crkveni zvaničnici zatvorili u jedan samostan odakle su one uspjele poslati „pismo svojoj muslimanskoj braći“ sa zahtjevom da ih oslobode.
Pojava da koptske žene prelaze na islam je više nego česta, ali bolji poznavaoci prilika u Egiptu, tvrde da je to prije svega zbog toga kako bi mogle dobiti razvod braka. Kopti u Egiptu uživaju neku vrstu pravne autonomije, koja svoje korijene ima još u Šerijatu, zato država ne priznaje razvod braka koptskim ženama bez saglasnosti Crkve. Neke sekularne koptske organizacije su u tome vidjele još jedan oblik diskriminacije i tražile da država odustane od tog principa čemu se zvanična koptska vjerska zajednica žestoko suprotstavila.
Bez obzira koliko će trebati da se strasti zbog stravičnog napada smire i koliko će to dugo potrajati (vjerovatno do prvog idućeg incidenta), ekstremisti su uspjeli u svom naumu da vjeru iskorite kao sredstvo promovisanja mržnje i destrukcije i da ona kao toliko puta u historiji iznevjeri svoju osnovnu božansku misiju širenja mira i spasenja među ljudima.
Egipatski muftija: „Teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem“
Među brojnim domaćim i svjetskim političkim i vjerskim liderima koji su osudili napad na crkvu u Aleksandriji posebnu pažnju je privuklo reagovanje i Vrhovnog egipatskog muftije dr. Ali Džuma jednog od najutjecajnijih muslimanskih lidera današnjice. U saopštenju koje je prenio oficijelni portal Rijaseta IZ BiH se navodi:„Ne postoji nijedna religija dostojna svog imena a da ne poštuje svetost ljudskog života. Islam ne predstavlja izuzetak od ovog pravila. Uistinu, Bog je to nedvosmisleno naglasio u Kur`anu ističući univerzalnu zabranu ubistva kroz riječi da onaj ko uzme i samo jedan nevin život kao da je `ubio cijelo čovječanstvo`. Islam na ubistvo gleda i kao na zločin koji se kažnjava na sudovima ovog svijeta, ali i kao na najveći grijeh za koji se kažnjava i na Onom svijetu. Poslanik Muhammed a.s. je rekao: `Prvo za što će se na Sudnjem danu suditi među ljudima jeste prolijevanje krvi...` , terorizam ne može biti produkt nijednog ispravnog razumijevanja religije. To je više manifestiranje nemoralnosti ljudi sa okrutnim srcima, oholim dušama i iskrivljenim shvatanjem. Zbog toga sa velikom tugom i žalošću svjedočimo dolasku ove pošasti i u naš narod kroz nedavni bombaški napad ispred crkve u Aleksandriji u kojem je poginulo na desetine građana Egipta.
Nema sumnje da takav barbarizam treba osuditi na najteži način i suprotstaviti mu se u svakom trenutku. Ono što je važno jeste da se suprotstavimo devijantnim vjerovanjima koja svoje temelje pronalaze u ovakvim prestupima. I pored njihovih konfuznih tvrdnji, teroristi su zločinci koji nemaju nikakve legitimne veze sa čistim islamskim putem čija historija i ispravne doktrine su testamenti islamske predanosti toleranciji, saosjećanju i miru. U Kur`anu jasno stoji da je `Allah počastio sinove Ademove.` Stoga islam ne pravi razliku među rasama, nacijama niti različitim religijskim uvjerenjima i svi ljudi zaslužuju osnovno ljudsko dostojanstvo. Osim toga, islam je postavio pravdu, mir i međusobnu saradnju kao glavne principe međusobnog djelovanja različitih vjerskih skupina, upućujući muslimane da je lijepo ophođenje prema onima koji nisu agresivni prema nama, djelo dobrote i pravde. Zaista, to je put istinskog muslimana, u ime `Boga koji voli pravdu`.“- navodi se između ostalog u muftijinom reagovanju.
Čitavo muftijino reagovanje pogledajte na rijaset.ba
30.12.10
Godina koja je iscurila na Wikileaksu
Wikileaks je još jednom pokazao da mediji sve češće kreiraju stavrnost, a ne samo da o njoj izvještavajuPiše: Muhamed Jusić (www.rijaset.ba)
Ko zna kakvi će još dokumenti procuriti na „stranicama ogledalima" koje dupliciraju sadržaje famoznog Wikileaksa nakon blokiranja njihove domene. Kakogod, njen osnivač Julian Assange, vidi se to i po tituli ličnosti godine koju je dobio u brojnim svjetskim medijima, sigurno je već sada zadao glavobolju brojnim svjetskim moćnicima, ali i otvorio brojna pitanja od regulisanja interneta, odgovornosti medija za ono što objavljuju do osnova na kojima počivaju međunarodni odnosi.
Prije svega treba imati na umu da je to što je, barem kada se radi o hiljadama objavljenih tajnih depeša iz američkih diplomatskih predstavništava širom svijeta (ranije objavljeni dokumenti o ratu u Iraku i Afganistanu i dokumenti o poslovanju nekih od najvećih banaka i korporacija koji se tek očekuju, su nešto drugo), do sada objavljeno možda iznenadilo samo one koji su skloni tome da često budu iznenađeni svijetom koji ih okružuje. Naime ,rijetko je u onome što smo do sada mogli pročitati procurila bilo koja informacija koja već nije bila poznata u javnosti zemlje o kojoj su američke diplomate prenosili svoje utiske. Naravno da je vrijedno imati potvrdu da su te „javne tajne" došle do međunarodnih diplomatskih krugova, te dobiti potvrdu brojnih špekulacija o stvarnim stavovima državnika i javnih ličnosti o kojima govore samo na zatvorenim sastancima, a koji su daleko od zvaničnih saopštenja i praznog diplomatskog jezika iz dnevne doze informacija koje smo prinuđeni konzumirati. Ali osim toga, teško da će se od čitavog skandala i najavljivanog „11. septembra" u međunarodnim odnosima koji je bombastično prognoziran na početku curenja tajnih dokumenta išta desiti. Naprosto, svima koji znaju išta o međunarodnoj diplomatiji malo šta je, od onoga što je procurilo kao tajni dokument američkog Ministarstva vanjskih poslova, došlo kao novost. Svi znaju da je posao svake ambasada u svakoj državi da, osim ustaljeniih konzularnih poslova, prezentovanja vanjske politike, izgradnje čvrstih ekonomskih, kulturnih i političkih veza sa zemljom domaćinom, prikuplja informacije o glavnim tokovima u političkim i društvenim strukturama.
Međutim, ono što može biti interesantno i što je curenje dokumenata na Wikileaks-u pokazalo, barem u slučaju BiH i onih nekoliko drugih zemalja i tema koje su predmet interesovanja potpisnika ovih redova, jeste način na koji te ambasade, u konkretnom slučaju američka, dolaze do informacija o tome šta se dešava u zemljama u kojima diplomate djeluju. Jadan dio informacija, jasno, dolazi iz direktnih kontakata diplomata sa relevantnim društvenim i političkim akterima, i oni će, čini se, barem u onim zemljama u kojima se na saradnju sa SAD-om ne gleda „blagonaklono", platiti najvišu cijenu. E sada, da li će se to desiti zbog neodgovornosti Wikileaksa, koji nije ukrao niti „haknuo" informacije, nego ih je samo objavio nakon što su im ih treća lica dostavila, ili američke administarcije koja je je dopustila da takvi podaci procure, priča je za sebe. Ali, ne može se oteti dojmu da, konkretno u slučaju BiH, najviše informacija dolazi iz dominantnih i printanih i elektronskih medija. I to još jednom potvrđuje onu poznatu tezu da mediji (naročito oni neprofesionalni) sve češće stvaraju stvarnost umjesto da o njoj izvještavaju.
Pogrešno je vjerovati, i to su u nekoliko navrata pojasnili i visoko pozicionirani zvaničnici administracije u Washingtonu, kako su dojmovi, ocjene i stavovi koje su američke diplomate dijelili sa svojom centralom u DC-u, zvanični stavovi američke administracije. To su tek „sirovi materijali" koji prolaze brojne analize i provjere prije nego postanu „politički stavovi". Ali, isto tako, niko ne negira da se upravo na osnovu tih analiza i stavova kreiraju političke odluke i grade stavovi o državama, narodima, pojedinim političarima i istaknutim ličnostima. Skoro pa da bi se mogao pratiti trag kako senzacionalistički natpisi u medijima i pored svih navodnih filtera, a to najbolje pokazuju brojni do sada objavljeni dokumenti Wikileaksa, nalaze svoj put do svih relevantnih institucija „najveće svjetske supersile" koje stoje u zaglavlju skoro svakog telegrama: od CIA-e, do brojnih odsjeka Ministarstva vanjskih poslova nadležnih, konresnih komisija i koga sve ne, gdje se upravo na osnovu njih kreiraju zvanični stavovi američke administracije, koji mogu biti presudni u brojnim otvorenim pitanjima u svijetu, a naročito kod nas u BiH, gdje SAD imaju ključnu ulogu u stabilizaciji prilika. Zato je fenomen Wikileaksa ne samo obilježio godinu iza nas kroz otkrivanje brojnih diplomatskih smicalica i „poslastica" nego, nadati je se, i kroz otvaranje diskusije o brojnim teškim pitanjima uključujući i pitanje o odgovornosti medija ne samo kroz to šta smiju ili ne objaviti, nego i o tome kako izvještavju o realnosti i da li svjesno ili ne skreću pažnju s krucijalnih pitanja na ona manje bitna i na taj način poturaju pogrešnu agendu i kreiraju iskrivljenu sliku stvarnosti.
26.12.10
Novi broj časopisa Demokratija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi
Atlanska incijativa predstavlja novi broj časopisa "Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi", broj 4-5. Tema broja je "Rusija i Zapadni Balkan. " Ja sam pisoa o situaciji u Helmandu i tome koji izazovi očekuju vojnike iz BiH u toj afganistanskoj pokrajini. Čitav broj preuzmite u pdf-u.Ovdje možete preuzeti i englesku verziju časopisa.
23.12.10
Sutra se obilježava 100 godina od izlaska prvog broja časopisa Muallim
Sutra (24.12.2010) će se prigodnim programom obilježiti 100-ta godišnjica od izlaska prvog broja časopisa Muallim. Svečanost upriličena povodom ovog velikog jubileja održat će se na Fakultetu islamskih nauka u Sarajevu sa početkom u 15 sati.Program će biti podjeljena u dva dijela. Na tribini u okviru prvog djela programa prisutnima će se obratiti: Mustafa Spahić „Muslimansko školstvo u BiH - kratak povijesni presjek" te prof. dr. Edina Vejo „Savremene pedagoške teorije i pedagoška praksa u muslimansom školstvu".
U okviru svečane akademije u drugom dijelu programa prisutnima će se obratiti: Meho Šljivo, glavni i odgovorni urednik „Novog muallima", zatim Muharem Hasanbegović, predsjednik Udruženja ilmijje IZ u BiH, prof. dr. Enes Karić - „Kulturni i odgojno prosvjetni značaj časopisa Muallim" te mr. hfz. Mevludin Dizdarević koji će govoriti o počecima i razvoju časposa „Muallim".
18.12.10
Meka koja nestaje
Meka koju ne vide hadžijePiše: Muhamed Jusić (Start BiH)
Iza nas je još jedan uspješno organizovan hadž (hodočašće muslimana Meki) i sve bh hadžije, njih 1778, sretno se vratilo u domovinu. Saudijske vlasti su više nego zadovoljne ovogodišnjom organizacijom i u više navrata su preko svojih zvaničnika istakle da je to posljedica sistematskog ulaganja u postojeće kapacitete mjesta na kojima se hodočašće obavlja, te u nove tehnologije. Međutim, nisu svi oduševljeni Novom Mekom.
Koliko je hadžija
Hodočašće u Meku je prema učenju islama obaveza jednom u životu svakog muslimana koji za to ima fizičku i materijalnu mogućnost i ove godine se na tom najvećem skupu muslimana u svijetu okupilo, prema zvaničnim podacima, tri i po miliona ljudi. Naravno, to je broj izdanih viza za strance i saglasnosti za stanovnike Saudijske Arabije, koji po zakonu mogu samo jednom u pet godina obaviti hadž, ali stvarni broj je veći, prema procjenama, možda i za čitav milion. Tačan broj hadžija se ne može odrediti zbog toga što je nemoguće procijeniti koliko je stanovnika Meke i okolnih mjesta učestvovalo u obredima, a vrlo je teško i pored rigoroznih kontrola spriječiti one koji bez saglasnosti dolaze u Meku i učestvuju u obredima. Saudijske vlasti zato iz godine u godinu čine sve kako bi broj prisutnih držali u granicama postojećih kapaciteta, ali i kako bi te kapacitete proširili. S tim ciljem je Organizacija islamske konferencije donijela odluku kojom se kvota hadžija iz svake zemlje određuje po principu da na hiljadu muslimana jedan može obaviti hadž. I pored toga, prirodni rast stanovništva i nastanak novih muslimanskih zajednica u zemljama koje nisu tradicinalno muslimanske, te sve veće interesovanje za taj put, stvara stalni pritisak na Kraljevinu da osigura povećanje kapaciteta za sigurno obavljanje hadža. Međutim, povećanje broja hadžija moraju pratiti inovativna rješenja na vrlo ograničenom prostoru kako bi svi hodočasnici sigurno obavili vremenski vrlo ograničene obrede i kako se ne bi dešavalo da zbog stampeda i velikih gužvi na „uskim grlima“ stradaju ljudi. Prema postojećim planovima Ministarstva hadža Meka bi trebala do 2014. imati kapacitete da je tokom godine posjeti 14 milona hodočasnika koji će obaviti hadž ili umru- posjetu Svetom hramu (džamiji Mesdžidul-haram) mimo obreda hadža, tj. tokom ostatka godine. Zato je čitava Meka, ali i Medina- drugi sveti grad koji hadžije posjete prije ili nakon obavljenog hadža, u kome se nalazi grob Poslanika, te mjesta na kojima se obredi obavljaju, jedno veliko gradilište. Kranovi su posvuda, a građevinska čuda i megagrađevine nastaju na svakom koraku. Dok jedni u tome vide „neminovno kretanje u korak s vremenom“ i modernizaciju grada i načina na koji se obred obavlja, drugi u velikom broju megahotela, među kojima je i jedan uz samu Kabu, sa najvišom sahat-kulom na svijetu, te automatizaciji kretanja hadžija, vide ubijanje samog duha Meke.
Hodočašće u Meku je prema učenju islama obaveza jednom u životu svakog muslimana koji za to ima fizičku i materijalnu mogućnost i ove godine se na tom najvećem skupu muslimana u svijetu okupilo, prema zvaničnim podacima, tri i po miliona ljudi. Naravno, to je broj izdanih viza za strance i saglasnosti za stanovnike Saudijske Arabije, koji po zakonu mogu samo jednom u pet godina obaviti hadž, ali stvarni broj je veći, prema procjenama, možda i za čitav milion. Tačan broj hadžija se ne može odrediti zbog toga što je nemoguće procijeniti koliko je stanovnika Meke i okolnih mjesta učestvovalo u obredima, a vrlo je teško i pored rigoroznih kontrola spriječiti one koji bez saglasnosti dolaze u Meku i učestvuju u obredima. Saudijske vlasti zato iz godine u godinu čine sve kako bi broj prisutnih držali u granicama postojećih kapaciteta, ali i kako bi te kapacitete proširili. S tim ciljem je Organizacija islamske konferencije donijela odluku kojom se kvota hadžija iz svake zemlje određuje po principu da na hiljadu muslimana jedan može obaviti hadž. I pored toga, prirodni rast stanovništva i nastanak novih muslimanskih zajednica u zemljama koje nisu tradicinalno muslimanske, te sve veće interesovanje za taj put, stvara stalni pritisak na Kraljevinu da osigura povećanje kapaciteta za sigurno obavljanje hadža. Međutim, povećanje broja hadžija moraju pratiti inovativna rješenja na vrlo ograničenom prostoru kako bi svi hodočasnici sigurno obavili vremenski vrlo ograničene obrede i kako se ne bi dešavalo da zbog stampeda i velikih gužvi na „uskim grlima“ stradaju ljudi. Prema postojećim planovima Ministarstva hadža Meka bi trebala do 2014. imati kapacitete da je tokom godine posjeti 14 milona hodočasnika koji će obaviti hadž ili umru- posjetu Svetom hramu (džamiji Mesdžidul-haram) mimo obreda hadža, tj. tokom ostatka godine. Zato je čitava Meka, ali i Medina- drugi sveti grad koji hadžije posjete prije ili nakon obavljenog hadža, u kome se nalazi grob Poslanika, te mjesta na kojima se obredi obavljaju, jedno veliko gradilište. Kranovi su posvuda, a građevinska čuda i megagrađevine nastaju na svakom koraku. Dok jedni u tome vide „neminovno kretanje u korak s vremenom“ i modernizaciju grada i načina na koji se obred obavlja, drugi u velikom broju megahotela, među kojima je i jedan uz samu Kabu, sa najvišom sahat-kulom na svijetu, te automatizaciji kretanja hadžija, vide ubijanje samog duha Meke.
Oko arhitekte
Jedan od onih koji ne prihvata argument da su svi dosadašnjih građevinski zahvati u Meki bili neophodni kako bi se umanjila opasnost od nesreća i kako bi se stvorili uslovi da što veći broj ljudi posjeti Meku je i arhitekt i osnivač Instituta za Hadž studij u Meki, Sami al Angawi. On je novinaru DW-a izjavio da se upravo ovim zdanjima i intervencijama izgubio i zadnji dašak spiritualnosti kojim je ovo mjesto prije zračilo. “Protivim se zapravo svemu što se trenutno u Meki i Medini gradi. Ova mjesta više nemaju ništa zajedničko s nekadašnjim karakterom i poviješću vezanima uz hadž. Sva ova ulaganja vode ka apsolutnoj mehanizaciji hodočašća koja je miljama udaljena od početnih misli poslanika Muhameda i Ibrahima”, kaže Al Angawi.Ima i onih, poput kolumnistkinje dnevnih saudijskih novina Al-Watan, Maram Abdurahman Mekavi, koji upozoravaju kako se malo ko brine o tome kako žive Mekenlije i kako se sve te graditeljske intervencije i povećanje broja posjetilaca odražavaju na život njenih starosjedilaca. Ona u svojoj kolumni objavljenoj u dane hadža tvrdi kako oni dijelovi Meke na kojim ne borave hadžije u posljednjih trideset godina nisu dobili svoj dio naftnog bogatstva poput drugih saudijskih gradova. Oni smatraju kako privilegiju da žive u najsvetijem gradu svih muslimana, kojom se svi u Meki ponose, plaćaju visokom cijenom koja se ne ograničava samo na nezamislive gužve u vrijeme obreda hadža i umre u ramazanu.
I uistinu, u razgovoru sa mještanima Meke brzo se stiče dojam da postoji jedna druga Meka u kojoj žive njeni starosjedioci i koja ima malo zajedničkog sa onom Mekom kroz koju godišnje prođu milioni stranaca iz čitavog svijeta. Te stare mekanske porodice sve češće žive u novim četvrtima sve dalje od centra grada i gužvi koje tamo vladaju. Međutim, oni kao i Maram, koja trenutno živi u Londonu, upozoravaju kako u tim dijelovima nema svih onih pratećih sadržaja koje drugi saudijski gradovi imaju i da je u Meki sve podređeno hodočasnicma.
Gdje je birićet
U tim novim nastambama na obodima grada nema onog duha koji je nekada vladao u zbijenim četvrtima i sukovima uz samu Kabu. Zbog toga sve veći broj mekanskih porodica prelazi da živi u susjedni grad Džidu na obali Crvenog mora. Na taj način, tvrdi nostalgična Mekenlijka, ovaj grad, kojeg nazivaju Sveti glavni grad, ostaje bez nečega puno vrjednijeg od svojih stanovnika koji bivaju zamjenjeni imigrantima iz čitavog svijeta. On, tvrdi Maram ostaje bez svog duha. I usitinu, Meka je kroz historiju bila centar isamske duhovnosti, poezije i književnosti, a ne samo mjesto hodočašća na koje se sliju milioni ljudi iz čitavog svijeta da dožive iskustvo susreta sa Svetim hramom i Kabom, prvim hramom sagrađenim na zemlji u kojem se štuje samo jedan Bog. Tako Maram podsjeća da je taj duh bio prisutan donedavno u Meki i da smo s početka dvadesetog vijeka u njoj imali velikane pisane riječi poput El-Gazavija, Es-Sibaija, El-Ensarija, El-Fikija i drugih koji su još tada zagovarali društvenu, političku i svaku drugu reformu i preporod muslimanskih zajednica insistirajući na pravima žene. Dio tog vremena se i sada može naći u koricama knjiga poput one štampane 1936. „Nadahnuće pustinje“ (Min Vahji es-Sahara) dvojice mekanskih književnika, Muhameda Saida Abdulmaksuda Hodže i Abdullaha Omera Bilhejra. Skoro ništa od toga danas nije ostalo u Meki- tvrde oni.
Jedan taksista u Meki s kojim sam posljednjih dana hadža podijelio ova razmišljanja njegovih sunarodnjaka kako bi dobio još nekoliko detalja o tome kako žive stare Mekenlije, nije bio tako dramatičan oko svih ovih promjena i nije dijelio mišljenje svojih sugrađana. On mi je samo rekao kako duboko vjeruje da je Bog blagoslovio Meku još od vremena kada je za nju molio Božiji poslanik Ibrahim (Abraham) i da u Meki, dok god je u njoj Kaba neće nedostajati duhovnosti, te da megagrađevine nikada neće moći zasjeniti jednostavnost i snagu kojom Kaba zrači. On mi je samo dodao i to da mu je drago da se u Meku napokon počinje ulagati i da se nada da će dio tih investicija biti usmjeren ka poboljšanju životnog standarda njegovih građana, a ne samo kako bi se prihvatio što veći broj hodočasnika iz čitavog svijeta. A što se promjena tiče, on mi reče ono što sam toliko puta kod Arapa čuo: „el-bereke fil hareke“ - berićet je u kretanju, ili po naški „samo neka se nešto dešava“.
Jedan taksista u Meki s kojim sam posljednjih dana hadža podijelio ova razmišljanja njegovih sunarodnjaka kako bi dobio još nekoliko detalja o tome kako žive stare Mekenlije, nije bio tako dramatičan oko svih ovih promjena i nije dijelio mišljenje svojih sugrađana. On mi je samo rekao kako duboko vjeruje da je Bog blagoslovio Meku još od vremena kada je za nju molio Božiji poslanik Ibrahim (Abraham) i da u Meki, dok god je u njoj Kaba neće nedostajati duhovnosti, te da megagrađevine nikada neće moći zasjeniti jednostavnost i snagu kojom Kaba zrači. On mi je samo dodao i to da mu je drago da se u Meku napokon počinje ulagati i da se nada da će dio tih investicija biti usmjeren ka poboljšanju životnog standarda njegovih građana, a ne samo kako bi se prihvatio što veći broj hodočasnika iz čitavog svijeta. A što se promjena tiče, on mi reče ono što sam toliko puta kod Arapa čuo: „el-bereke fil hareke“ - berićet je u kretanju, ili po naški „samo neka se nešto dešava“.
Meka Metro
Jedna od inovacija koju je ove godine implementirala saudijska vlada kako bi olakšala kretanje velikog broja ljudi na relativno ograničenom prostoru i u izrazito kratkom vremenskom roku je i "Mašair željeznica", poznata kao Meka Metro ili „Željeznica svetih mjesta“. Ove godine je pušten samo prvi eksperimentalni dio čitavog sistema i rezultati su, prema prvim analizama, zadovoljavajući, jer je samo u ovoj prvoj fazi iz upotrebe povučeno četiri hiljade autobusa što je znatno smanjilo gužvu. Eksperimentalna željeznička pruga s dvije trake, s početnim brojem od devet stanica, povezuje tri sveta mjesta - Mina, Muzdelifa i Arefat - područja u kojima vladaju velike gužve tokom petodnevnog hodočašća. Posao na izgradnji željeznice je dobila kineska firma, a francuska kompanija „Sistra“ je dobila posao da rukovodi konzorcijem britanskih i njemačkih kompanija koje će obavljati nadzor nad projektom.
Željeznica će raditi pet dana u godini, u vrijeme hadža, i ove godine je radila s kapacitetom od 35 %,, dok se u iduće dvije godine očekuje da sve hadžije putuju metroom i da se projekt nastavi tako da se spoje džamije u Meki i Medini, te hadžski terminal aerodroma u Džidi.
Jedna od inovacija koju je ove godine implementirala saudijska vlada kako bi olakšala kretanje velikog broja ljudi na relativno ograničenom prostoru i u izrazito kratkom vremenskom roku je i "Mašair željeznica", poznata kao Meka Metro ili „Željeznica svetih mjesta“. Ove godine je pušten samo prvi eksperimentalni dio čitavog sistema i rezultati su, prema prvim analizama, zadovoljavajući, jer je samo u ovoj prvoj fazi iz upotrebe povučeno četiri hiljade autobusa što je znatno smanjilo gužvu. Eksperimentalna željeznička pruga s dvije trake, s početnim brojem od devet stanica, povezuje tri sveta mjesta - Mina, Muzdelifa i Arefat - područja u kojima vladaju velike gužve tokom petodnevnog hodočašća. Posao na izgradnji željeznice je dobila kineska firma, a francuska kompanija „Sistra“ je dobila posao da rukovodi konzorcijem britanskih i njemačkih kompanija koje će obavljati nadzor nad projektom.Željeznica će raditi pet dana u godini, u vrijeme hadža, i ove godine je radila s kapacitetom od 35 %,, dok se u iduće dvije godine očekuje da sve hadžije putuju metroom i da se projekt nastavi tako da se spoje džamije u Meki i Medini, te hadžski terminal aerodroma u Džidi.
28.11.10
Diskusija: Uspon radikalne desnice u Evropi: Implikacije za BiH?
Centar za napredne studije (CNS) organizira diskusiju na temu "Uspon radikalne desnice u Evropi: Implikacije za BiH?".Uvodničari su prof. dr. Enes Karić, Fakultet islamskih nauka u Sarajevu, i prof. dr. Nerzuk Ćurak, Fakultet političkih nauka u Sarajevu.
Pozivamo Vas na razgovor o ovom zabrinjavajućom porastu. Pristup je slobodan.
Vrijeme: Utorak, 30. novembar 2010, 18.00 - 19.30h
Mjesto: CIPS, Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije, Kampus Univerziteta u Sarajevu, Zmaja od Bosne 8
Za više informacija slobodno se obratite na broj 061-903 842 ili dzsusko@ius.edu.ba
Dževada Šuško, Forum koordinator
26.11.10
Dešavanja u i oko Sjeverne Koreje
Sjeverna Koreja je poslala upozorenje da predstojeće zajedničke vojne vježbe Južne Koreje i SAD-a guraju regiju na ivicu rata. Grupa ratnih brodova, koju predvodi američki nosač aviona, kreću se prema Žutom moru kako bi sudjelovali u vježbama, javlja BBC. A ovo je moj tekst o dešavanima unutar Sjeverne Koreje koji sam napisao za pretprošlli broj magazina Start BiH, prije nego se situacija u ovoom dijellu svijeta počela usložnjavati:
Muhamed Jusić (Start BiH)
U vrijeme kada su svi državni poslovi u bivšem SSSR-u bili ogrnuti plaštom tajnosti i kada u Moskvi nije bilo ni traga transparentnosti, postojao je termin kremljinolodžist za mali broj diplomata, novinara i eksperata, koji su na osnovu male količine informacije koje bi s vremena na vrijeme procurile iz političkih centara moći, pokušali shvatiti šta se uistinu dešava u institucijama vlasti jednog totalitarnog režima kakav je tada vladao u toj staljinističkoj velesili. Danas, prema Richard Gizbertu, voditelju Al-Jazeerinog sedmičnog programa posvećenog metodama izvještavanja i položaju medija u svijetu Listening Post, takav pojam postoji još za ljude koji istim metodama pokušavaju proniknuti u to šta se dešava u Južnoj Koreji, posljednjem uporištu najrigidnijeg komunizma kojem bi i Stalljin pozavidio. Ti ljudi se, kaže Gizbert, nazivaju pjongjangolodžisti i oni su ovih dana imali pune ruke posla, a njihova izoštrena oka su svjetskim medijima željnim bilo kakvih informacija iz potpuno zatvorene zemlje, donijeli pravu senzaciju.
Naime, pjnogjangolodžisti su 30. septembra primijetili sliku na naslovnoj stranici južnokorejskih državnih dnevnih novina sa tada održane Konferencije Radničke partije Koreje na kojoj je samo jednu stolicu od oca, neprikosnovenog lidera nacije, Kim Jong Ila sjedio njegov sin Kim Jong-un, koji se po prvi put pojavio u javnosti. U odsustvu bilo kakvih drugih relevantnih informacija i znajući da se u toj totalitarnoj državi ništa ne dešava slučajno ili spontano, fotografija sa naslovnice protumačena je kao siguran znak da je pitanje nasljednika trenutnog predsjednika Partije i države, o čijem slabom zdravstvenom stanju se već dugo spekuliše, već rješeno i da će ova siromašna zemlja, koja svojim nuklearnim programom i komunističkim revolucionarnim duhom zadaje mnoge probleme ne samo u regionu, nego i globalnim policajcima, dobiti i trećeg Kima na svom prijestolju. Možda je apsurdno da se jedna tako bitna vijest izvodi samo na osnovu jedne fotografije, ali to je samo jedna mala banalnost kojih u ovoj zemlji, gdje su svi mediji pod kontrolom države, gdje je stranim novinarima zabranjeno izvještavanje i gdje niti jedna državna institucija ne poznaje pojam „saopćenje za javnost“, a o transparentnosti donošenja odluka i da ne govorimo, ne nedostaje. Zbog hipertajnosti koja vlada u Sjevernoj Koreji svjetskoj javnosti, novinarima i diplomatama ostaje samo da tragaju za sitnim detaljima u odsustvu bilo kakvih pravih informacija. Svaka i najsitnija informacija iz ove polovine Korejskog poluotoka je globalna vijest iz prostog razloga što nikada okončani Korejski rat i nepredvidivost vladajućeg režima, korejsko pitanje čine jednim od gorućih globalnih problema.
Vladajući režim u Pjongjangu već desetljećima uspijeva održati potpunu kontrolu nad medijima u zemlji i osigurati da jedine vijesti koje iz zemlje izlaze budu one koje su prošle rigoroznu cenzorsku mašineriju. I političke analfabete znaju da je glavni stub svakog diktatorskog režima čvrsta kontrola nad medijima i apsolutna kontrola nad protokom informacija. Komunistička partija u Južnoj Koreji je to dovela do „savršenstva“, naročito nakon što im je skoro pošlo za rukom, za razliku od brojnih drugih država koje su nešto slično priželjkivale, da se odupru i prodoru masmedija i globalnih informativnih tehnologija. Jedine vijesti koje se u državi emituju su one koje saopći Državna novinska agencija. Postoji dvanaest glavnih novina i četiri TV- kanala i svi su pod državnom kontrolom i u službi državne propagande. Nezavisni i slobodni mediji su još uvijek nepoznat pojam. Građanima nije dostupan ni Internet nego je u državi razvijen vlastiti pandan ovoj globalnoj mreži, tzv. Intranet. Zabranjena je pretplata na bilo koje novine ili časopise izvan Sjeverne Koreje. Svaki radio-aparat koji se prodaje u zemlji je tehnički prepravljen tako da može primati samo one frekvencije na kojima se mogu slušati državne radio-stanice. Svako poigravanje sa uređajem ili dokazano slušanje stranih radio-stanica je kažnjivo, naročito ako se radi o radio-stanicama južnih susjeda. Državni cenzori provode i striktnu cenzuru muzike koja se može slušati na postojećim stanicama, kako bi osigurali da ništa od „kapitalističkog smeća“ ne ukalja komunističku idilu. Zato i nije čudo što smo navikli da je za Sjevernu Koreju uvijek zagarantovano zadnje mjesto u svim globalnim analizama medijskih i novinarskih sloboda.
Način na koji tamošnji mediji informišu javnost na granici je bizarnog. Tako je jedna od poslastica sjevernokorejske propagandne mašinerije, istaknuta i u Al-Jazeerinom prilogu, bila emitovanje snimaka nereda i demonstracija u Južnoj Koreji kada god bi se nešto slično desilo, bez obzira na povod. Naravno, cilj je bio očit, a to je da se pokaže kako su stanovnici demokratske i kapitalističke Južne Koreje, za razliku od sjevernjaka, nezadovoljni vlašću i stanjem u kojem se nalaze. Međutim, vrlo brzo su cenzori primijetili da i uz svu selekciju kadrova kako bi se emitovali samo oni najgori, građani Sjeverne Koreje sve češće na tim snimcima počinju primjećivati kako su nezadovoljni kapitalisti jako lijepo obučeni, ugojeni i kako su automobili koje prevrću i pale nešto što oni nikada nisu ni vidjeli, a da su izlozi ogromnih građevina koji bi u tim neredima stradavali, bili puni robe koja je u njihovoj zemlji rezervisana samo za mali broj odabranih drugova i koju oni niti mogu naći na policama, niti sebi priuštiti.
Zato kada se u obzir uzme bizaran način na koji je, čini se, novi predsjednik izabran i način na koji je to saopćeno lokalnoj i svjetskoj javnosti i kada dođe do zvaničnog prijenosa vlasti teško da se može očekivati bilo kakva promjena u vladajućem režimu i načinu na koji se politika, pa i odnos prema medijima, vodi u toj zemlji.
Sunny Lee, južnokorejski novinar je za Al-Jazeeru ustvrdio kako doskora ni obavještajne agencije nisu znale kako Kim Jong-un izgleda ili gdje se nalazi. Posljednja njegova fotografija koja se mogla naći bila je ona iz škole kada je ima dvanaest godina. Njega je otac doslovno „izvukao iz naftalina“. Eksperti tvrde kako Kim Jong-un nije bio očev prvi izbor nego njegov stariji brat, ali se ovaj navodno oteo svakoj kontroli i pretvorio u „ženskaroša“ koji bi i u zemlji kakva je Sjeverna Koreja teško mogao voditi državu i zadržati sve loše životne navike.
Satiristima u američkim medijima, koji su također vidjeli prvu sliku Kim Jong-una nije promaklo to kako je on jedini, uz oca, očito uhranjen među ostalim Korejancima. Tako su u Comedy Central-u već napravili satirični prilog o tome kako Cartman iz crtića South Park dolazi na vlast.
Sjeverna Koreja: Kim Jong Il odredio nasljednika na čelu države
Kim Jong-un sigurno neće ništa promijeniti
Kim Jong-un sigurno neće ništa promijeniti
Muhamed Jusić (Start BiH)
U vrijeme kada su svi državni poslovi u bivšem SSSR-u bili ogrnuti plaštom tajnosti i kada u Moskvi nije bilo ni traga transparentnosti, postojao je termin kremljinolodžist za mali broj diplomata, novinara i eksperata, koji su na osnovu male količine informacije koje bi s vremena na vrijeme procurile iz političkih centara moći, pokušali shvatiti šta se uistinu dešava u institucijama vlasti jednog totalitarnog režima kakav je tada vladao u toj staljinističkoj velesili. Danas, prema Richard Gizbertu, voditelju Al-Jazeerinog sedmičnog programa posvećenog metodama izvještavanja i položaju medija u svijetu Listening Post, takav pojam postoji još za ljude koji istim metodama pokušavaju proniknuti u to šta se dešava u Južnoj Koreji, posljednjem uporištu najrigidnijeg komunizma kojem bi i Stalljin pozavidio. Ti ljudi se, kaže Gizbert, nazivaju pjongjangolodžisti i oni su ovih dana imali pune ruke posla, a njihova izoštrena oka su svjetskim medijima željnim bilo kakvih informacija iz potpuno zatvorene zemlje, donijeli pravu senzaciju.Naime, pjnogjangolodžisti su 30. septembra primijetili sliku na naslovnoj stranici južnokorejskih državnih dnevnih novina sa tada održane Konferencije Radničke partije Koreje na kojoj je samo jednu stolicu od oca, neprikosnovenog lidera nacije, Kim Jong Ila sjedio njegov sin Kim Jong-un, koji se po prvi put pojavio u javnosti. U odsustvu bilo kakvih drugih relevantnih informacija i znajući da se u toj totalitarnoj državi ništa ne dešava slučajno ili spontano, fotografija sa naslovnice protumačena je kao siguran znak da je pitanje nasljednika trenutnog predsjednika Partije i države, o čijem slabom zdravstvenom stanju se već dugo spekuliše, već rješeno i da će ova siromašna zemlja, koja svojim nuklearnim programom i komunističkim revolucionarnim duhom zadaje mnoge probleme ne samo u regionu, nego i globalnim policajcima, dobiti i trećeg Kima na svom prijestolju. Možda je apsurdno da se jedna tako bitna vijest izvodi samo na osnovu jedne fotografije, ali to je samo jedna mala banalnost kojih u ovoj zemlji, gdje su svi mediji pod kontrolom države, gdje je stranim novinarima zabranjeno izvještavanje i gdje niti jedna državna institucija ne poznaje pojam „saopćenje za javnost“, a o transparentnosti donošenja odluka i da ne govorimo, ne nedostaje. Zbog hipertajnosti koja vlada u Sjevernoj Koreji svjetskoj javnosti, novinarima i diplomatama ostaje samo da tragaju za sitnim detaljima u odsustvu bilo kakvih pravih informacija. Svaka i najsitnija informacija iz ove polovine Korejskog poluotoka je globalna vijest iz prostog razloga što nikada okončani Korejski rat i nepredvidivost vladajućeg režima, korejsko pitanje čine jednim od gorućih globalnih problema.
Vladajući režim u Pjongjangu već desetljećima uspijeva održati potpunu kontrolu nad medijima u zemlji i osigurati da jedine vijesti koje iz zemlje izlaze budu one koje su prošle rigoroznu cenzorsku mašineriju. I političke analfabete znaju da je glavni stub svakog diktatorskog režima čvrsta kontrola nad medijima i apsolutna kontrola nad protokom informacija. Komunistička partija u Južnoj Koreji je to dovela do „savršenstva“, naročito nakon što im je skoro pošlo za rukom, za razliku od brojnih drugih država koje su nešto slično priželjkivale, da se odupru i prodoru masmedija i globalnih informativnih tehnologija. Jedine vijesti koje se u državi emituju su one koje saopći Državna novinska agencija. Postoji dvanaest glavnih novina i četiri TV- kanala i svi su pod državnom kontrolom i u službi državne propagande. Nezavisni i slobodni mediji su još uvijek nepoznat pojam. Građanima nije dostupan ni Internet nego je u državi razvijen vlastiti pandan ovoj globalnoj mreži, tzv. Intranet. Zabranjena je pretplata na bilo koje novine ili časopise izvan Sjeverne Koreje. Svaki radio-aparat koji se prodaje u zemlji je tehnički prepravljen tako da može primati samo one frekvencije na kojima se mogu slušati državne radio-stanice. Svako poigravanje sa uređajem ili dokazano slušanje stranih radio-stanica je kažnjivo, naročito ako se radi o radio-stanicama južnih susjeda. Državni cenzori provode i striktnu cenzuru muzike koja se može slušati na postojećim stanicama, kako bi osigurali da ništa od „kapitalističkog smeća“ ne ukalja komunističku idilu. Zato i nije čudo što smo navikli da je za Sjevernu Koreju uvijek zagarantovano zadnje mjesto u svim globalnim analizama medijskih i novinarskih sloboda.
Način na koji tamošnji mediji informišu javnost na granici je bizarnog. Tako je jedna od poslastica sjevernokorejske propagandne mašinerije, istaknuta i u Al-Jazeerinom prilogu, bila emitovanje snimaka nereda i demonstracija u Južnoj Koreji kada god bi se nešto slično desilo, bez obzira na povod. Naravno, cilj je bio očit, a to je da se pokaže kako su stanovnici demokratske i kapitalističke Južne Koreje, za razliku od sjevernjaka, nezadovoljni vlašću i stanjem u kojem se nalaze. Međutim, vrlo brzo su cenzori primijetili da i uz svu selekciju kadrova kako bi se emitovali samo oni najgori, građani Sjeverne Koreje sve češće na tim snimcima počinju primjećivati kako su nezadovoljni kapitalisti jako lijepo obučeni, ugojeni i kako su automobili koje prevrću i pale nešto što oni nikada nisu ni vidjeli, a da su izlozi ogromnih građevina koji bi u tim neredima stradavali, bili puni robe koja je u njihovoj zemlji rezervisana samo za mali broj odabranih drugova i koju oni niti mogu naći na policama, niti sebi priuštiti.
Zato kada se u obzir uzme bizaran način na koji je, čini se, novi predsjednik izabran i način na koji je to saopćeno lokalnoj i svjetskoj javnosti i kada dođe do zvaničnog prijenosa vlasti teško da se može očekivati bilo kakva promjena u vladajućem režimu i načinu na koji se politika, pa i odnos prema medijima, vodi u toj zemlji.
Sunny Lee, južnokorejski novinar je za Al-Jazeeru ustvrdio kako doskora ni obavještajne agencije nisu znale kako Kim Jong-un izgleda ili gdje se nalazi. Posljednja njegova fotografija koja se mogla naći bila je ona iz škole kada je ima dvanaest godina. Njega je otac doslovno „izvukao iz naftalina“. Eksperti tvrde kako Kim Jong-un nije bio očev prvi izbor nego njegov stariji brat, ali se ovaj navodno oteo svakoj kontroli i pretvorio u „ženskaroša“ koji bi i u zemlji kakva je Sjeverna Koreja teško mogao voditi državu i zadržati sve loše životne navike.Satiristima u američkim medijima, koji su također vidjeli prvu sliku Kim Jong-una nije promaklo to kako je on jedini, uz oca, očito uhranjen među ostalim Korejancima. Tako su u Comedy Central-u već napravili satirični prilog o tome kako Cartman iz crtića South Park dolazi na vlast.
18.11.10
Na Ahiret preselio kolega Ekrem Tinjak
Danas me je u Meki zatekla vijest iz redakcije magazina Start da je na bolji svijet preselio moj kolega i prijatelj novinar Starta Ekrem Tinjak. Radost skorog okončanja hadžskih obreda pomutila je ova žalosna vijest. Ekrema ćemo pamtiti samo po dobru i možemo obećati da ga nećemo zaboraviti u našim dovama.Ovako su kolege iz Starta saopćile žalosnu vijest:
Tinjak je rođen 28. jula 1969-e godine u Sarajevu. Prve novinarske korake savladao je u sarajevskim Večernjim novinama, a u magazinu START BiH je urednik- novinar od osnivanja redakcija.
Bio je i jedan od inicijatora uspostave novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ koju grupa nevladinih organizacija iz BiH dodjeljuje za novinarske tekstove o marginaliziranim i ranjivim grupama, a tokom rata u BiH dobrovoljac u redovima Armije BiH.
Umro je poslije duge i teške bolesti s kojom se herojski borio. Do posljednjeg dana je redovno dolazio u redakciju i s mnogo radosti i entuzijazma izvršavao svoje novinarske obaveze pišući lijepe i važne priče o običnim ljudima koje su o stvarnom životu govorile mnogo više od velikih izvještaja o važnim političkim događajima.
Neka ti je vječni rahmet i magfiret.
Bio je i jedan od inicijatora uspostave novinarske nagrade „Srđan Aleksić“ koju grupa nevladinih organizacija iz BiH dodjeljuje za novinarske tekstove o marginaliziranim i ranjivim grupama, a tokom rata u BiH dobrovoljac u redovima Armije BiH.
Umro je poslije duge i teške bolesti s kojom se herojski borio. Do posljednjeg dana je redovno dolazio u redakciju i s mnogo radosti i entuzijazma izvršavao svoje novinarske obaveze pišući lijepe i važne priče o običnim ljudima koje su o stvarnom životu govorile mnogo više od velikih izvještaja o važnim političkim događajima.
Neka ti je vječni rahmet i magfiret.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)