إذا الشعب يوما أراد الحياة
فلا بد أن يستجيب القدر
ولا بد لليل أن ينجلي
ولابد للقيد أن ينكسر
أبو القاسم الشابي
Ako, jednog dana, narod poželi slobodno živjeti
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)
Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.
Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.
Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.
Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.
Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.
Onda će se sudbina morati odazvati
Noć će ustuknuti
A okovi se pokidati
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)
Lavina je krenula
Ovo su zadnje strofe himne Republike Tunisa ispisane perom tuniškog pjesnika Ebu Kasim eš-Šabia (1909-19034.) koje su pridodate ostatku teksta himne, inače poeme, Himat el-Hima (Branioci domovine) iz pera egipatskog poete Mustafe Sadik el-Rafiia (1880-1937). I jedna i druga pjesma su nastale u duhu revolucionarne borbe arapskih naroda Sjeverne Afrike za svoju nezavisnost od kolonijalnih upravitelja. Pjesnici koji su ih tada pisali u zanosu borbe za nacionalno oslobođenje nisu mogli ni slutiti kakva će značenja one dobiti početkom dvadeset i prvog vijeka i da će se s tim riječima na usnama njihovi sinovi i unuci boriti protiv diktatora iz vlastitog naroda, čija borba neće biti ništa manje okrutna od njihove. A upravo jednoj takvoj borbi bili smo svjedoci ovih dana u, za Bosance i Hercegovce, samo po ljetovanju poznatom Tunisu.Malo je ko mogao vjerovati, kada je satelitski kanal El-Džezira objavio kako se 17. novembra u provincijskom gradiću Sidi Buzeid u znak protesta spalio univerzitetski obrazovan nezaposleni dvadesetšestogodišnji Mohamed Buazizija, da će baš daj događaj pokrenuti lavinu protesta koja će s vlasti skinuti jednog od bolje učvršćenih arapskih autokrata i možda pokrenuti opću revoluciju u dijelu svijeta sa najvećim brojem diktatora po kilometru kvadratnom. Taj dan je policija Buzeidu oduzela mala kolica s kojih je prodavao voće i pokušava preživjeti, nakon što se on usprotivio oni su ga javno ponizili pred njegovim sugrađanima. Njegov grob je već sada grob narodnog heroja kojeg obilaze brojni Tunižani.
I ranije su se dešavali manji protesti širom Tunisa koje su najčešće organizovali sindikati ili manje skupine građana okupljenih s ciljem rješavanja nekog najčešće konkretnog administrativnog problema. Međutim, samospaljivanje Buazizija je pokrenulo lavinu nezadovoljnika koji su se poput grudve snijega puštene niz padinu iz dana u dan samo povećavali.
Prve ozbiljne analize koje nam dolaze, a koje pokušavaju rasvijetliti šta se uistinu desilo u Tunisu govore kako se razlog zbog kojeg zastrašujući izraz protesta mladog Buazizija i neredi koji su uslijedili nisu prošli nezapaženo kao brojne druge demonstracije, leži u novoj medijskoj realnosti koja vlada u svijetu. Naime, internacionalni kanal Al-Jazeera, čiji se dolazak u Sarajevo očekuje ovih mjeseci, na arapskom jeziku je konstantno držao priču živom dajući svakodnevnu dozu kisika maloj vatri koja se počela širiti.
Svemoćna „aila“
U istim analizama se kao ključni faktor uspjeha narodnog bunta navode nove tehnologije poput društvenih mreža, prije svega Facebooka i Twitera, te anonimni autori iz blogosfere koja nisu dozvolili da priča umre. Kao bitan katalizator procesa se spominje izvještaj koji je objavio Wikileaks, a u kojem američky ambasada u Tunisu opisuje nezapamćen stepen korupcije u toj zemlji. U toj depeši se kao glavni krivac imenuje predsjednik Zine El Abidine Ben Ali, suvereni vladar te sjevernoafričke zemlje. Izvještaj je ustvari samo potvrdio ono što su svi ljudi u Tunisu znali o korupciji, bogatstvu i neupitnoj vlasti predsjednika, njegove porodice i malog broja njihovih najbližih saradnika. Još ranije su mi prijatelji iz tog dijela svijeta i oni koji su tamo poslovali govorili kako je u Tunisu dovoljno reći „aila“ što u arapskom znači porodica pa da svi znaju o kome se radi i da se bez njih ništa u državi ne dešava. Za svaki poslovni aranžman morala se osigurati njihova podrška, za što je bilo neophodno izdvojiti postotak, a ako bi se na drugoj strani pravnog ili poslovnog spora našao neko od članova „aile“ najbolje je bilo na vrijeme se povući.Kakogod, više od mjesec dana širom Tunisa su bjesnile demonstracije nezadovoljnih građana koji više nisu mogli trpjeti nezaposlenost, inflaciju i korupciju prije svega vladajuće porodice ali i čitave administracije. Sve je kuluminiralo ostavkom predsjednika Zine El Abidine Ben Alia koji je prvo pokušao napraviti brojne kompromise prema demonstrantima, između ostalog i obećati kako se više neće kandidirati za tu poziciju, a zatim izbjegao u Saudijsku Arabiju. Nakon njegovog odlaska premijer vlade Mohammed Ghannouchij, inače desna ruka predsjednika u svemu (demostranti kažu i u korupciji), imenovan je za privremenog predsjednika. Međutim, ubrzo nakon što su zavirili u Ustav, Ustavno vijeće je proglasilo upražnjeno mjesto predsjednika i imenovalo predsjednika parlamenta Foueda Mebezza na mjesto privremenog predsjednika.
Nakon toga se pristupilo procesu formiranja vlade nacionalnog jedinstva što je u vrijeme kada je ovaj tekst nastajao išlo jako sporo, jer demonstranti nisu bili zadovoljni činjenicom da su neki ministri iz stare vlade zadržali poziciju i u novoj. Mandatar tvrdi da su to ljudi s čistim rukama i da je njihov angažman neophodan radi iskustva kojeg imaju. U isto vrijeme, imenovanje premijera Gannouchija na osnovu člana 56. Ustava ostavilo je otvorenu mogućnost povratka na vlast Ben Alija u čemu su demonstranti vidjeli još jedan pokušaj prevare zbog čega su se nemiri na ulicama nastavili.
U trenucima se činilo kako se Tunis mogao sunovratiti u provaliju građanskog rata. Krugovi bliski tuniškoj opoziciji koja je do sada djelovala samo iz egzila tvrde kako su nasumična ubistva, pljačke i nemiri koji su uslijedili nakon svrgavanja predsjednika Ben Alija organizovani od strane režima. Naime, oni tvrde kako je Ben Ali kada je postalo izvjesno da će morati napustiti zemlju dao, odriješene ruke do tada svemoćnoj obavještajnoj službi da izazove haos, a ako je potrebno i građanski rat, kako bi pokazali da revolucija nije uspjela i da je jedini način izlaska iz krize ponovni povratak Ben Alija.
Ljudi i vladari
Htjeli su još jednom pokazati „arapskoj ulici“ da je i korumpirana i diktatorska vlast bolja od nikakve. U tim prvim danima građani su se počeli naoružavati i sami organizovati u zaštiti od fantomskih skupina militanata koji su nasumice ubijali i pljačkali širom zemlje, što je uvijek u svijetu bio uvod u građanski rat. Na svu sreću, vojska je pokazala spremnost da se sa tim elementima obračuna, tako da su nemiri na ulicama koji još traju za sada ograničeni samo na proteste koji nerijetko pređu u manje sukobe sa policijom. Imajući na umu iskustvo Alžira i brojnih drugih arapskih država u kojima se dirnulo u osinje gnijezdo i pokušalo smijeniti vladajuću oligarhiju, svi preželjkuju, a brojni sumnjaju, kako će tuniški model relativno „mirne“ (žrtve su pokazale da mirna revolucija ipak ne postoji) revolucije uroditi plodom.
Ako bi se pak desilo da promjene uspiju i da Tunis krene putem izgradnje demokratskog i građanskog društva, to će bez sumnje biti podstrek da se slični procesi nastave i u drugim arapskim državama gdje vlada identična situacija. I ovo do sada je već probudilo duhove u za demokratijom i slobodom žednim arapskim društvima koja se guše u korupciji i siromaštvu. Zato na dešavanja u Tunisu arapski vladari gledaju sa strahom, a narodi sa nadom. Naravno i narodi, kao i neke opozicione partije, već su pokušali zajahati na valu promjena koji je krenuo iz Tunisa. Tako su širom arapskog svijeta organizovane slične demonstracije. Bilo je čak i više slučajeva samospaljivanja. Tako je zabilježeno kako su se dvojica mladića, jedan u Egiptu a drugi u Mauritaniji spalili iz istih razloga kao i mladi Tunižanin.
Vjerovatno su iz predrostrožnosti,skoro svi arapski vlastrodršci požurili da poduzumu mjere protiv rasta cijena osnovnih životnih namirnica. U Jordanu, Egiptu, Mauritaniji i Siriji poduzete mjere se prije svega odnose na šećer, rižu i lož-ulje. Alžirska i libijska vlada su već prije svrgavanja Ben Alija poduzele slične mjere. A predsjednik Libije je u svom stilu osudio narod Tunisa rekavši da njegovi susjedi „pate zbog krvoprolića i bezakonja jer su se ljudi u zemlji previše žurili da se riješe svog predsjednika“. "Vrlo sam povrijeđen time što se događa u Tunisu", rekao je Gadafi u govoru koji je prenijela libijska službena novinska agencija Jana. "Tunis sada živi u strahu ... porodice bi mogle biti napadnute i ubijene u svojim spavaćim sobama, a građani ubijeni na ulici...", rekao je Gadafi, libijski vođa od 1969. godine. "Zbog čega sve to? Zbog promjene Zine al-Abidinea? Nije li on rekao da će odstupiti nakon tri godine? Budite strpljivi tri godine, a vaš će sin ostati živ", rekao je Gadafi.
Očito je da je i političkom dinosarusu Gadafiju jasno da će arapskim narodima biti sve teže vladati i da se društvena, medijska i politička realnost razvija u pravcu promjena i da za razliku od vladara, ljudi s „arapske ulice“ nemaju vremena za čekanje.
