Piše: Muhamed Jusić (Start BiH)Nakon nedavnih demonstracija protiv vladajućih oligarhija u Tunisu, trenutnih u Egiptu i nagovještaja „dešavanja naroda“ u još nekim arapskim zemljama jasno je svima da se taj dio svijeta nalazi na historijskoj prekretnici. I bez obzira na to kako će u Egiptu natezanje oko odlaska sa vlasti režima Hosnija Mubareka završiti, jedno je sigurno, u većini arapskih zemalja stvari više nikada neći bIti kao što su bile. Arapska ulica je pokazala da više neće u strahu trpjeti tiraniju, korupciju i siromaštvo i da će neprikosnoveni vladari tih zemalja početi podnositi račun svojim narodima.
Tamošnji despoti su dugo gušili svaki oblik organizovane opozicije, ali nisu bili spremni na spontane i masovne izlive nezadovoljstva naroda kakvi se viđaju ovih dana. Naravno, upravo ta spontanost i nepostojanje organizovane opozicije i brine brojne analitičare koji se plaše da bi ti nekoordinirani protesti mogli rezultirati jedino haosom i neredima koji bi, ako potraju, države mogli odvući u vrtlog građanskog rata i uništiti osnovne temelje ionako krhkog ekonomskog razvoja. Zato je mnogima stalo da revolucije u arapskim zemljama uspiju, tj. da nakon njih dođe do uspostave demokratskih i građanskih sistema, jer bi se time pokazalo da i ta društva imaju kapecitet da uhvate korak sa ostakom slobodnog svijeta i da im se demokratija ne treba dovoziti na američkim tenkovima.
Međutim, već na primjeru Egipta gdje već tri decenije neprikosnoveni vladar Hosni Mubarek pruža žilav otpor zahtjevima stotina hiljada demonstranata da odstupi sa vlasti, vidimo da će promjene ići teško i da je nezadovoljstvo arapske ulice tek privi korak ka stvarnom poboljšanju stanja. Naime, svima je jasno da sama revolucija i smjena režima sama po sebi neće donijeti promjene ako vlast koja će popuniti politički vakuum ne bude sposobna da provede potrebne ekonomske i političke reforme. I upravo se toga plaše mnogi, kako u Egiptu tako i van njega. Stvarno pitanje nije treba li Mubarek ostati na vlasti nego kako osigurati što bezbolniju tranziciju i kako osigurati da oni koji dođu na njegovo mjesto ne budu kao on ili gori od njega. Što neredi duže traju Egipat plaća ne samo cijenu u mladim životima nego i u krhkoj ekonomiji. Već danas, tržišta su dionica i mnoge banke zatvorene. Vladino blokiranje interneta otežalo je trgovinu. Mnoge kompanije ne rade ili rade smanjenim kapacitetom. Džunejha je pala na najnižu cijenu u posljednjih pet godina, a gubici od smanjenog priliva turista trebaju tek da se izračunaju.
Izvjesno je da će svaka vlast koja u budućnosti bude vladala Egiptom ako ne bude sposobna da se uhvati ukoštac sa stvarnim problemima građana i da ih adekvatno riješi pribjeći metodama diktature kako bi ostala na vlasti. Bitka za bolji život može početi na arapskim ulicama, ali se tamo ne može završiti. Nakon svega, prava bitka će početi kada (ili možda čak ako) nove snage dobiju priliku i kada budu morale raskrinkati kulturu korupcije i iznaći adekvatne politike koje će osigurati brži ekonomski rast, više radnih mjesta, građanske slobode i mnogo još šta što nezadovoljnicima na ulici nedostaje.
O tome ko bi, u konkretnom slučaju Egipta, mogao na sebe preuzeti tu odgovornost, još se spekuliše. Sigurno je da će u slučaju povlačenja Mubareka bitnu ulogu, a ona to već radi, odigrati vojska koja je u tom dijelu svijeta više puta (često sa diskutabilnim posljedicama) imala ulogu ustavnog čuvara. Tu je i ime Muhameda el-Baradeja koji uz sebe ima i malobrojnu ali utjecajnu egipatsku liberalnu elitu iz srednje klase. Na ranijim izborima su značajnu moć pokazale i opozicione partije okupljene u pokretu Kifaje.
Ipak, jedna od najvećih nepoznanica u raspletu trenutne situacije u Egiptu je pokret Muslimanske braće koji se smatra najbolje organizovanom političkom organizacijom u zemlji. U prvim sedmicama demonstracija oni su se držali ispod radara, jer nisu, kako se to može razumjeti iz zvaničnih saopštenja Bratstva, htjeli da se stvori dojam kako žele instrumentalizirati i ispolitizirati masovno nezadovoljstvo naroda. Analitičari koji izbliza prate rad Muslimanske braće smatraju kako oni ustvari čekaju da mase završe svoj dio posla, a onda bi oni kao najbolje organizovanana politička opoziciona frakcija lako poentirali. Postoje i drugačije analize koje objašnjavaju neistrčavanje Muslimanske braće u prve redove demonstranata. Prema tom mišljenju Ihvani su svjesni da se najveći razlog rezervisanosti administracije u Washingtonu pa i EU prestonicama zbog kojeg ne daju otvorenu podršku demonstrantima na kairskim ulicama i ne vrše pritisak na Hosnija Mubareka da odstupi, krije upravo u strahu da umjesto njega na vlast dođu islamisti iz Muslimanske braće ili njima slični koji ne pokazuju naklonost prema onome što nazivaju zapadno imperijalističko uplitanje u unutrašnja pitanja arapskih zemalja i koji su spremni otvoreno se suprotstaviti izraelskoj okupaciji palestinske zemlje. Naravno, postoje i oni koji ističu kako su Muslimanska braća pokazala da su pragmatična politička grupacija koja teško da se može
smatrati radikalnom.Pažnje vrijedno je i zapažanje Tarika Ramadana, jednog od vodećih muslimanskih intelektualaca koji živi u Evropi i bavi se pitanjem identiteta muslimana na Zapadu, inače unuka osnivača pokreta Hasana El Bene, koji je izjavio kako se jedan od razloga neodlučnosti Muslimanskog bratstva koje su pokazali tokom demonstracija u Egiptu krije i u činjenici da su oni unutar sebe izrazito sukobljeni, čak i na ideološkoj ravni. Naime, on tvrdi kako unutar pokreta postoje dvije struje, ona konzervativna koja zagovara islamizaciju egipatskog društva i mlađa liberalna struja koja bi rado vidjela da Muslimanska braća slijede model političkog djelovanja kojeg je trasirala AKP partija u Turskoj, tj. djelovanja na islamskim etičkim i moralnim principima u okvirima građanskog, demokratskog, pa i sekularnog društva.
Na tom tragu je i George Friedman iz „Stratfora“ koji smatra kako je tačno da današnja Muslimanska braća u Egiptu imaju više struja i da je veći dio pritajen zbog Mubarakove represije, ali ni njemu nije jasno da li je ova grupacija slabija od demonstranata koji traže demokratiju. Na kraju, on tvrdi kako ne treba miješati, odnosno izjednačavati opreznost „Muslimanske braće“ sa njihovom slabošću.
Anterfile
El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput nezadovoljnika iz Ihvana koji su osnovali Džihad, Tahrir, Tekfir i drugie islamističke pokrete). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“
