S obzrom da se sve češće kao najveća nepoznanica mogućeg raspleta dešavanja u Egiptu spominje pokret Muslimanske braće prenosim vam dio iz knjige Islamistički pokreti o korijenima, historiji i najznačajnijim ličnostima ove organizacije koja će, čini se, sve više biti u žiži svjetske javnosti i koja će, nakon ovih dešavanja, (kakov god rapslet događaja bio) sigurno ispisatijoš jednu bitnu stranicu vlastite historije: El-ihvanu el-muslimun -Muslimanska braća- odlomak iz knjige Islamistički pokreti- Muhamed Jusić
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu, i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput Džihada, Tahrira, Tekfira i drugih). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski „pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.“
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre, 25, šabana 1324. hg. ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom tako da je iza njega ostalo djelo iz ove oblasti islamske nauke pod naslovom „El-Fethu-r-rabbani fi tertibi musned imam Ahmed bin Hanbel eš-Šejbani“. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“ .
Historijske etape pokreta
U toku svoga postojanja pokret je prošao kroz više različitih etapa koje su bile određene vanjskim i unutrašnjim previranjima. Ukoliko ih raslojimo možemo primijetiti pet glavnih etape i to:
Prva etapa:
A to je period od osnivanja i prvobitnog širenja (1928.) do atentata na Hasana El-Bennu (februar 1949)- o čemu smo upravo govorili.
Druga etapa:
Nakon atentata na El-Bennu pokret nije izabrao muršida sve do 1951. kada na to mjesto dolazi Hasan El-Hudejbij. Ova „post-Bennina“ epoha trajala je sve do historijskog sukoba između Ihvana i Naserovog režima koji je izbio godine 1954.
Treća etapa:
Trajala je od početka sukoba sa Naserovim režimom koji je Muslimansku braću optužio za zavjeru i pokušaj atentata na predsjednika u Aleksandriji (1954.) pa sve do smrti Džemala Abdunnasera (1970).
Četvrta etapa:
Sa novim egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom počela je i nova etapa zamrlog pokreta Muslimanske braće, tako da su u periodu od 1971. do 1975. iz zatvora bili oslobođeni svi članovi Pokreta.
Peta etapa:
Ova etapa je obilježena pokušajem ponovnog jačanja pokreta i njegovog preustroja. Iako je Hasan El-Hudejbij nastavio obnašati funkciju muršida sve do svoje smrti 1973. nije se desilo da su Ihvani značajnije iskoristili primirje sa vladajućim režimom sve do dolaska prof. Omera El-Telmisanija na njegovo mjesto. Zato velik broj poznavalaca prilika unutar pokreta uzima dolazak prof. Omera kao početak nove etape.
Ličnosti
Ibrahim M. Abu Rabi govoreći o najmarkantnijim ličnostima koje su odigrale središnju ulogu u formiranju i kasnijem širenju ideja Muslimanske braće izdvaja njih četvoricu:
„Četiri se čovjeka ističu po tome što su izvršili trajni utjecaj na teorijske temelje mišljenja Muslimanske braće i njihovo današnje širenje diljem arapskog i muslimanskog svijeta. To su Hasan el-Benna, osnivač Muslimanske braće, Abdulkadir Evdah, advokat po profesiji i jedan od ranih sljedbenika El-Benna, Sejid Kutb, koji je postao član pokreta Muslimanske braće tokom ranih pedesetih godina XX stoljeća, i Muhamed el-Gazali, plodonosni autor i učitelj za koga mnogi cijene da je očuvao živom mišljenje Muslimanske braće nakon smrti prva tri mislioca.
Među ostalim značajnijim ličnostima unutar pokreta Abu Rabi spominje i Jusufa Kardavija iz Egipta, Mustafu es-Siba`ija iz Sirije, Saida Havu iz Sirije, Hasana Turabija iz Sudana, i Rešida Ganušija iz Tunisa.
Svi oni su u zemljama u kojima su djelovali bili nosioci ideja Muslimanske braće i njihove vizije islamskog preporoda iako se dešavalo da su se neki od njih, poput Turabija, nakon neslaganja odvojili od matičnog pokreta.
Problemi koji se postavljaju pred pokret u današnjici
Organizacijske okolnosti unutar pokreta u matici (Egiptu) danas:
Svim poznavaocima situacije unutar Muslimanske braće jasno je da vodstvo egipatskog ogranka pokreta i dalje igra vodeću ulogu u upravljanju politikom pokreta u cijelom svijetu. Upravo zato rješavanje nekih pitanja koje se tiču ihvana u matici ima ključnu ulogu na budućnost pokreta u cjelini.
Prije nego što se Muslimanska braća odluče na bilo kakav ozbiljniji korak ka definsanju budućih smjernica djelovanja pokreta morat će razriješiti neka duže vremena zataškavana pitanja oko kojih nikad nije izrečen zvanični stav, niti se sa trenutne historijske distance izrekla ocjena njihovog statusa. Među tim pitanjima je prije svega pitanje historijskog legaliteta sadašnjeg vodstva Muslimanske braće te preispitivanja utjecaja kojeg su oni ostvarili na cjlokupnu politiku pokreta.
Naime nakon što je Sadatov režim počeo sa oslobađanjem pripadnika Muslimaske braće iz zatvora došlo je do rađanja ideje o ponovnom oživljavanju aktivnosti pokreta, kao što smo to prethodno spomenuli. U tom smislu, realno je bilo očekivati da se okupe preživjeli članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršnog odbora (Mektebetu-l-iršad), koji su predstavljali njegovo legalno vodstvo, i da donesu odluku o načinu realizacije tih ciljeva. Međutim, to se nije desilo. Nakon smrti drugog po redu muršida Hasana El-Hudejbija okupilo je se vodstvo “Specijalnog aparata” (El-džihaz el-has) uzevši na sebe ovlasti da sprovede ideju ponovnog uspostavljanja pokreta. Ovdje trebamo pojasniti da je “Specijalni aparat” jedan od mehanizama pokreta, a osnovao ga je lično Hasan e-Benna godine 1939. i trebao je predstavljati vojno krilo Muslimanske braće. Analitičari islamskih pokreta, kao i sami pripadnici Muslimanske braće nisu jedinstveni oko pojašnjavanja razloga zbog kojih je prof. El-Benna osnovao ovaj aparat. Današnje vodstvo pokreta tvrdi da je on osnovan s ciljem suprotstavljanja Britanskoj kolonizaciji i kao podrška džihadu koji se vodio u okupiranoj Palestini. Međutim, neki od članova “Specijalnog aparata” koji su ga kasnije napustili tvrde, kao i neistomišljenici pokreta, da je on osnovan kao militantno krilo koje je za zadatak imalo dovesti pokret na vlast.
Bilo kako bilo, članovi “Specijalnog aparata” su izabrali tajnog generalnog vođu (El-Muršid el-a’am) negirajući ovlasti članova Osnivačkog komiteta pokreta i Izvršnog odbora koji su vodili pokret do njegovog gušenja 1954. Nakon što su se odlučili zatražiti bej’u (prisegu koja se prema muslimanskoj tradiciji daje halifi) od svih članova Muslimanskog bratstva većina njih je to odbila osporavajući njegov legalitet. Ovo osporavanje je bilo podjednako zastupljeno kako među članovima pokreta u Egiptu tako i među onima koji su bili u egzilu u zemljama Perzijskog zaljeva a posebno onih koji su utočište od Naserovog režima potražili u Saudijskoj Arabiji.
Ova kriza je prevaziđena tako što su članovi “Specijalnog aparata” ponudili Omeru El-Telmisaniju kao najstarijem članu Izvršnog odbora koji je uživao poštovanje svih frakcija unutar pokreta da zauzme funkciju muršida. I dok je prof. Omer samo formalno bio vođa pokreta članovi “Specijalnog aparata” su uspjeli preuzeti vodstvo nad pokretom. Njihova pozicija je bila ojačana ulaskom mladih kadrova koji su bili ozlojađeni represijama koje je provodio egipatski režim protiv Muslimanske braće zbog čega su bili skloni podržavanju radikalnih stavova koje je zastupalo novo vodstvo dok o problemu njihove legalnosti skoro da nisu ništa znali. Međutim i pored toga ova kriza je u velikoj mjeri oslabila pokret i usporila njegovu afirmaciju. Ostali članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršni odbor (Mektebetu-l-iršad) nikada nisu priznali novo vodstvo pokreta kao legalno i ovaj problem je prestao biti aktuelan tek nakon smrti većine njih, mada se sve češće čuju glasovi unutar pokreta koji traže reviziju stavova nastalih kao posljedica zauzimanja čelnih pozicija od strane članova militantnog krila “Specijalnog aparata”.
Problem pravnog statusa pokreta
Još jedno od ključnih pitanja koje i dalje otežavaju rad Muslimanskoj braći i koje bi se moralo riješiti jeste pitanje pravnog statusa pokreta u matici ali i u većini zemalja u kojima djeluje.
Kada je prof. El-Benna osnovao pokret Muslimanske braće u Egiptu 1928. on je bio prijavljen kao sveobuhvatna islamska organizacija što je bilo u skladu sa tadašnjim ustavom donesenim 1923. To je značilo da je pokret bio da’vetska, edukativna, društvena i politička (dva puta su se kandidovali na parlamentarnim izborima za života El-Benne) organizacija. Nakon sukoba sa Naserovim režimom i zabrane pokreta vlada je, a sve u sklopu općih reformi, u dva navrata mijenjajući ustav isposlovala zabranu javnog organizovanja osim kroz dva pravna oblika: političke partije (ustav iz 1977.) i apolitična udruženja građana (ustav iz 1964. koji je u dva navrata dorađivan). Ovim je pokušaj obnavljanja pokreta kao jedinstvene svestrane organizacije postao nemoguć jer je protuustavan, a ovo nije samo slučaj sa Egiptom već i sa većinom arapskih država.
Ovaj problem pravnog statusa pokreta nikada nije riješen i predstavlja nepotrebnu prepreku u njegovom radu.
Nakon što je Sadat pokrenuo nešto blažu politiku prema Muslimanskoj braći nuđeno im je da prijave novu političku partiju sa drugim imenom iz čijeg rukovodstva bi se udaljili članovi “Specijalnog aparata”. Međutim, tadašnje rukovodstvo pokreta, koje su sačinjavali upravo ti ljudi, je to odbilo i zadovoljilo se mogućnostima koje je nudila Sadatova politika “zelenog svjetla” po kojoj je pokret formalno nastavio da djeluje iako bez pravne zaleđine što mu uskraćuje sve povlastice koje takav status nudi.
Na pitanje koje se moglo često čuti od strane istaknutih članova Muslimanske braće, ali i javnosti muslimanskih zemalja, o tome kada i kako (da li odabiranjem jedne od dvije ponuđene opcije- politička stranka ili udruženje građana- ili prijavljivanjem druge pod drugačijim imenom) bi ovaj problem mogao biti riješen rukovodstvo je odgovaralo da je na tom planu u toku tužba pred Ustavnim sudom kojom se traži ukidanje odluke o zabrani rada pokreta od 1954. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjavati nesvrsishodnost ovog procesa s obzirom da makar takva presuda bude i donesena pokret više neće moći biti prijavljen u prvobitnoj formi zbog ustavnih promjena koje su se desile, a za osnivanje političke partije ili udruženja građana ona nije niti potrebna. Ovo nam samo govori koliko je pitanje opterećenosti tradicionalnim nasljeđem pokreta još uvijek nedefinisano i predstavlja uteg koji, nerijetko, sputava napredak pokreta.
Problem Internacionalne organizacije Muslimanske braće
Škola Muslimanske braće i njihovo učenje o preporodu i sveobuhvatnosti islamskog učenja se, još u ranom periodu pokreta, širila svijetom ostavljajući traga na reformatorske ideje koje su postajale sve prisutnije posebno u zemljama Bliskog istoka. Ovo je dovelo do širenja pokreta (posebno u Jordanu, Siriji i Sudanu) mada nije postojala organizacija koje bi okupljala sve ove ogranke. Jedina veza sve većeg broja ogranaka pokreta sa maticom u Egiptu je bila ona ideološke i duhovne prirode. Tek je prof. Mustafa Mešhur, koji je 1981. bio prisiljen da napusti Egipat i ode u azil, pokrenuo ideju o osnivanju internacionalne organizacije koja bi stavila pod jedinstveno vodstvo sve ogranke Muslimanske braće. I uistinu došlo je do osnivanja Internacionalne organizacija Muslimanske braće koju bi trebala predvoditi dva tijela: Generalni izvršni odbor (Mekteb el-iršad el-'amm) i Generalna skupština (Medžlis eš-šura el-'amm).
Međutim od osnivanja ove organizacije ona nikada nije istinski zaživjela. Tako na primjer niti jednom od njenog osnivanja nije se držalo pravilnika o izabiru generalnog vođe. Pravilnik je prekršen u slučaju izabora prof. Muhameda Hamida Ebu-Nasra na ovu poziciju, kao i u slučaju izabora Mustafe Mešhura. U svim ovim slučajevima ključnu riječ je imalo rukovodstvo egipatskog ogranka organizacije koje sebe idalje vidi kao jedino istinsko vodstvo. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi kada su ogranci u drugim državama svijeta odbijali odluke Izvršnih odbora (posebice onog egipatskog).
I ovo otvoreno pitanje će Muslimanska braća i njihovi novi muršidi morati što prije riješiti iz razloga što sve većem broju ogranaka Muslimanske braće činjenica da su dio jedne internacionalne organizacije koja se rukovodi izvana predstavlja kamen spoticanja sa vladajućim režimima u njihovim matičnim zemljama. Ovome moramo pridotati novonastale okolnosti na svjetskoj političkoj sceni nakon 11 septembra koje nikako ne idu u prilog Internacionalnoj organizaciji jer dovođenje u sumnju rada bilo kojeg ogranka (a smatra se da djeluju u preko 70 država) organizacije bilo gdje u svijetu može biti smetnja radu organizacije u cjelini. Koliko je ovo ozbiljan problem najbolje govori slučaj banke Et-Takva koji je prodrmao redove Muslimanske braće.
Zato će rukovodstvo Muslimanske braće morati ili raspustiti Internacionalnu organizaciju i zadovoljiti se da bude samo duhovni vođa ostalim ograncima u svijetu ili uozbiljiti njen rad u smislu da bude u stanju odgovorno stati iza postupaka svih njenih ogranaka.
Ovaj pokret osnovan je 1929. godine u Egiptu, i smatra se najmnogobrojnijim i najutjecajnijim islamističkim pokretom XX stoljeća. Pokret Muslimanske braće smatra se rasadnikom islamističkih ideja širom svijeta i matičnim pokretom iz kojeg će proisteći neke od najmilitantnijih i najradikalnijih organizacija u muslimanskom svijetu (poput Džihada, Tahrira, Tekfira i drugih). Osnivač ovog pokreta i njegovi istomišljenici su bili istinski „pioniri ili neimari savremenog islamskog revivalizma, ljudi čije su ideologije i metodi izučavani i oponašani od Sudana do Indonezije.“
Njegov osnivač je bio ambiciozni nastavnik Hasan Ahmed Abdurahman el-Benna (1906-1949). El-Benna se rodio u Mahmudiji, područje Buhajre, 25, šabana 1324. hg. ili 14. oktobra 1906. godine. Pripadao je prosječnoj seoskoj porodici koja se bavila poljoprivredom. Njegov otac se bavio hadiskom naukom tako da je iza njega ostalo djelo iz ove oblasti islamske nauke pod naslovom „El-Fethu-r-rabbani fi tertibi musned imam Ahmed bin Hanbel eš-Šejbani“. Očeva upućenost u islamske nauke Hasanu je još od djetinjstva dala kvalitetnu klasičnu islamsku naobrazbu.
Pored kućnog obrazovanja mladi El-Benna je prvo svoje znanje stekao u školi (mektebu) za učenje Kur`ana napamet u rodnoj Mahmudijji. Kasnije je upisao i završio osnovnu školu. Nakon toga upisao je Prvu učiteljsku školu u Demenhoru. Na fakultet Daru-l-`ulum u Kairu upisuje se 1923, godine i završava ga 1927. godine.
Nakon okončanja studija radi kao nastavnik u više lokalnih škola u Ismailijji.
Ubijen je od strane egipatskih vlasti u podmuklom atentatu u Kairu 12. februara 1949. godine, ispred sjedišta Udruženja Mladih muslimana. Ovaj čin su njegovi sljedbenici doživjeli kao žrtvovanje na Božijem putu zbog čega uz Hasanovo ime dodaju titulu „šehid“ .
Historijske etape pokreta
U toku svoga postojanja pokret je prošao kroz više različitih etapa koje su bile određene vanjskim i unutrašnjim previranjima. Ukoliko ih raslojimo možemo primijetiti pet glavnih etape i to:Prva etapa:
A to je period od osnivanja i prvobitnog širenja (1928.) do atentata na Hasana El-Bennu (februar 1949)- o čemu smo upravo govorili.
Druga etapa:
Nakon atentata na El-Bennu pokret nije izabrao muršida sve do 1951. kada na to mjesto dolazi Hasan El-Hudejbij. Ova „post-Bennina“ epoha trajala je sve do historijskog sukoba između Ihvana i Naserovog režima koji je izbio godine 1954.
Treća etapa:
Trajala je od početka sukoba sa Naserovim režimom koji je Muslimansku braću optužio za zavjeru i pokušaj atentata na predsjednika u Aleksandriji (1954.) pa sve do smrti Džemala Abdunnasera (1970).
Četvrta etapa:
Sa novim egipatskim predsjednikom Enverom Sadatom počela je i nova etapa zamrlog pokreta Muslimanske braće, tako da su u periodu od 1971. do 1975. iz zatvora bili oslobođeni svi članovi Pokreta.
Peta etapa:
Ova etapa je obilježena pokušajem ponovnog jačanja pokreta i njegovog preustroja. Iako je Hasan El-Hudejbij nastavio obnašati funkciju muršida sve do svoje smrti 1973. nije se desilo da su Ihvani značajnije iskoristili primirje sa vladajućim režimom sve do dolaska prof. Omera El-Telmisanija na njegovo mjesto. Zato velik broj poznavalaca prilika unutar pokreta uzima dolazak prof. Omera kao početak nove etape.
Ličnosti
Ibrahim M. Abu Rabi govoreći o najmarkantnijim ličnostima koje su odigrale središnju ulogu u formiranju i kasnijem širenju ideja Muslimanske braće izdvaja njih četvoricu:„Četiri se čovjeka ističu po tome što su izvršili trajni utjecaj na teorijske temelje mišljenja Muslimanske braće i njihovo današnje širenje diljem arapskog i muslimanskog svijeta. To su Hasan el-Benna, osnivač Muslimanske braće, Abdulkadir Evdah, advokat po profesiji i jedan od ranih sljedbenika El-Benna, Sejid Kutb, koji je postao član pokreta Muslimanske braće tokom ranih pedesetih godina XX stoljeća, i Muhamed el-Gazali, plodonosni autor i učitelj za koga mnogi cijene da je očuvao živom mišljenje Muslimanske braće nakon smrti prva tri mislioca.
Među ostalim značajnijim ličnostima unutar pokreta Abu Rabi spominje i Jusufa Kardavija iz Egipta, Mustafu es-Siba`ija iz Sirije, Saida Havu iz Sirije, Hasana Turabija iz Sudana, i Rešida Ganušija iz Tunisa.
Svi oni su u zemljama u kojima su djelovali bili nosioci ideja Muslimanske braće i njihove vizije islamskog preporoda iako se dešavalo da su se neki od njih, poput Turabija, nakon neslaganja odvojili od matičnog pokreta.
Problemi koji se postavljaju pred pokret u današnjici
Organizacijske okolnosti unutar pokreta u matici (Egiptu) danas:
Svim poznavaocima situacije unutar Muslimanske braće jasno je da vodstvo egipatskog ogranka pokreta i dalje igra vodeću ulogu u upravljanju politikom pokreta u cijelom svijetu. Upravo zato rješavanje nekih pitanja koje se tiču ihvana u matici ima ključnu ulogu na budućnost pokreta u cjelini.
Prije nego što se Muslimanska braća odluče na bilo kakav ozbiljniji korak ka definsanju budućih smjernica djelovanja pokreta morat će razriješiti neka duže vremena zataškavana pitanja oko kojih nikad nije izrečen zvanični stav, niti se sa trenutne historijske distance izrekla ocjena njihovog statusa. Među tim pitanjima je prije svega pitanje historijskog legaliteta sadašnjeg vodstva Muslimanske braće te preispitivanja utjecaja kojeg su oni ostvarili na cjlokupnu politiku pokreta.
Naime nakon što je Sadatov režim počeo sa oslobađanjem pripadnika Muslimaske braće iz zatvora došlo je do rađanja ideje o ponovnom oživljavanju aktivnosti pokreta, kao što smo to prethodno spomenuli. U tom smislu, realno je bilo očekivati da se okupe preživjeli članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršnog odbora (Mektebetu-l-iršad), koji su predstavljali njegovo legalno vodstvo, i da donesu odluku o načinu realizacije tih ciljeva. Međutim, to se nije desilo. Nakon smrti drugog po redu muršida Hasana El-Hudejbija okupilo je se vodstvo “Specijalnog aparata” (El-džihaz el-has) uzevši na sebe ovlasti da sprovede ideju ponovnog uspostavljanja pokreta. Ovdje trebamo pojasniti da je “Specijalni aparat” jedan od mehanizama pokreta, a osnovao ga je lično Hasan e-Benna godine 1939. i trebao je predstavljati vojno krilo Muslimanske braće. Analitičari islamskih pokreta, kao i sami pripadnici Muslimanske braće nisu jedinstveni oko pojašnjavanja razloga zbog kojih je prof. El-Benna osnovao ovaj aparat. Današnje vodstvo pokreta tvrdi da je on osnovan s ciljem suprotstavljanja Britanskoj kolonizaciji i kao podrška džihadu koji se vodio u okupiranoj Palestini. Međutim, neki od članova “Specijalnog aparata” koji su ga kasnije napustili tvrde, kao i neistomišljenici pokreta, da je on osnovan kao militantno krilo koje je za zadatak imalo dovesti pokret na vlast.
Bilo kako bilo, članovi “Specijalnog aparata” su izabrali tajnog generalnog vođu (El-Muršid el-a’am) negirajući ovlasti članova Osnivačkog komiteta pokreta i Izvršnog odbora koji su vodili pokret do njegovog gušenja 1954. Nakon što su se odlučili zatražiti bej’u (prisegu koja se prema muslimanskoj tradiciji daje halifi) od svih članova Muslimanskog bratstva većina njih je to odbila osporavajući njegov legalitet. Ovo osporavanje je bilo podjednako zastupljeno kako među članovima pokreta u Egiptu tako i među onima koji su bili u egzilu u zemljama Perzijskog zaljeva a posebno onih koji su utočište od Naserovog režima potražili u Saudijskoj Arabiji.
Ova kriza je prevaziđena tako što su članovi “Specijalnog aparata” ponudili Omeru El-Telmisaniju kao najstarijem članu Izvršnog odbora koji je uživao poštovanje svih frakcija unutar pokreta da zauzme funkciju muršida. I dok je prof. Omer samo formalno bio vođa pokreta članovi “Specijalnog aparata” su uspjeli preuzeti vodstvo nad pokretom. Njihova pozicija je bila ojačana ulaskom mladih kadrova koji su bili ozlojađeni represijama koje je provodio egipatski režim protiv Muslimanske braće zbog čega su bili skloni podržavanju radikalnih stavova koje je zastupalo novo vodstvo dok o problemu njihove legalnosti skoro da nisu ništa znali. Međutim i pored toga ova kriza je u velikoj mjeri oslabila pokret i usporila njegovu afirmaciju. Ostali članovi Osnivačkog komiteta pokreta (El-Hejetu et–tesisijjetu li-džem’a) i Izvršni odbor (Mektebetu-l-iršad) nikada nisu priznali novo vodstvo pokreta kao legalno i ovaj problem je prestao biti aktuelan tek nakon smrti većine njih, mada se sve češće čuju glasovi unutar pokreta koji traže reviziju stavova nastalih kao posljedica zauzimanja čelnih pozicija od strane članova militantnog krila “Specijalnog aparata”.
Problem pravnog statusa pokreta
Još jedno od ključnih pitanja koje i dalje otežavaju rad Muslimanskoj braći i koje bi se moralo riješiti jeste pitanje pravnog statusa pokreta u matici ali i u većini zemalja u kojima djeluje.Kada je prof. El-Benna osnovao pokret Muslimanske braće u Egiptu 1928. on je bio prijavljen kao sveobuhvatna islamska organizacija što je bilo u skladu sa tadašnjim ustavom donesenim 1923. To je značilo da je pokret bio da’vetska, edukativna, društvena i politička (dva puta su se kandidovali na parlamentarnim izborima za života El-Benne) organizacija. Nakon sukoba sa Naserovim režimom i zabrane pokreta vlada je, a sve u sklopu općih reformi, u dva navrata mijenjajući ustav isposlovala zabranu javnog organizovanja osim kroz dva pravna oblika: političke partije (ustav iz 1977.) i apolitična udruženja građana (ustav iz 1964. koji je u dva navrata dorađivan). Ovim je pokušaj obnavljanja pokreta kao jedinstvene svestrane organizacije postao nemoguć jer je protuustavan, a ovo nije samo slučaj sa Egiptom već i sa većinom arapskih država.
Ovaj problem pravnog statusa pokreta nikada nije riješen i predstavlja nepotrebnu prepreku u njegovom radu.
Nakon što je Sadat pokrenuo nešto blažu politiku prema Muslimanskoj braći nuđeno im je da prijave novu političku partiju sa drugim imenom iz čijeg rukovodstva bi se udaljili članovi “Specijalnog aparata”. Međutim, tadašnje rukovodstvo pokreta, koje su sačinjavali upravo ti ljudi, je to odbilo i zadovoljilo se mogućnostima koje je nudila Sadatova politika “zelenog svjetla” po kojoj je pokret formalno nastavio da djeluje iako bez pravne zaleđine što mu uskraćuje sve povlastice koje takav status nudi.
Na pitanje koje se moglo često čuti od strane istaknutih članova Muslimanske braće, ali i javnosti muslimanskih zemalja, o tome kada i kako (da li odabiranjem jedne od dvije ponuđene opcije- politička stranka ili udruženje građana- ili prijavljivanjem druge pod drugačijim imenom) bi ovaj problem mogao biti riješen rukovodstvo je odgovaralo da je na tom planu u toku tužba pred Ustavnim sudom kojom se traži ukidanje odluke o zabrani rada pokreta od 1954. Mislim da nije potrebno dodatno pojašnjavati nesvrsishodnost ovog procesa s obzirom da makar takva presuda bude i donesena pokret više neće moći biti prijavljen u prvobitnoj formi zbog ustavnih promjena koje su se desile, a za osnivanje političke partije ili udruženja građana ona nije niti potrebna. Ovo nam samo govori koliko je pitanje opterećenosti tradicionalnim nasljeđem pokreta još uvijek nedefinisano i predstavlja uteg koji, nerijetko, sputava napredak pokreta.
Problem Internacionalne organizacije Muslimanske braće
Škola Muslimanske braće i njihovo učenje o preporodu i sveobuhvatnosti islamskog učenja se, još u ranom periodu pokreta, širila svijetom ostavljajući traga na reformatorske ideje koje su postajale sve prisutnije posebno u zemljama Bliskog istoka. Ovo je dovelo do širenja pokreta (posebno u Jordanu, Siriji i Sudanu) mada nije postojala organizacija koje bi okupljala sve ove ogranke. Jedina veza sve većeg broja ogranaka pokreta sa maticom u Egiptu je bila ona ideološke i duhovne prirode. Tek je prof. Mustafa Mešhur, koji je 1981. bio prisiljen da napusti Egipat i ode u azil, pokrenuo ideju o osnivanju internacionalne organizacije koja bi stavila pod jedinstveno vodstvo sve ogranke Muslimanske braće. I uistinu došlo je do osnivanja Internacionalne organizacija Muslimanske braće koju bi trebala predvoditi dva tijela: Generalni izvršni odbor (Mekteb el-iršad el-'amm) i Generalna skupština (Medžlis eš-šura el-'amm).Međutim od osnivanja ove organizacije ona nikada nije istinski zaživjela. Tako na primjer niti jednom od njenog osnivanja nije se držalo pravilnika o izabiru generalnog vođe. Pravilnik je prekršen u slučaju izabora prof. Muhameda Hamida Ebu-Nasra na ovu poziciju, kao i u slučaju izabora Mustafe Mešhura. U svim ovim slučajevima ključnu riječ je imalo rukovodstvo egipatskog ogranka organizacije koje sebe idalje vidi kao jedino istinsko vodstvo. Treba dodati da nisu rijetki slučajevi kada su ogranci u drugim državama svijeta odbijali odluke Izvršnih odbora (posebice onog egipatskog).
I ovo otvoreno pitanje će Muslimanska braća i njihovi novi muršidi morati što prije riješiti iz razloga što sve većem broju ogranaka Muslimanske braće činjenica da su dio jedne internacionalne organizacije koja se rukovodi izvana predstavlja kamen spoticanja sa vladajućim režimima u njihovim matičnim zemljama. Ovome moramo pridotati novonastale okolnosti na svjetskoj političkoj sceni nakon 11 septembra koje nikako ne idu u prilog Internacionalnoj organizaciji jer dovođenje u sumnju rada bilo kojeg ogranka (a smatra se da djeluju u preko 70 država) organizacije bilo gdje u svijetu može biti smetnja radu organizacije u cjelini. Koliko je ovo ozbiljan problem najbolje govori slučaj banke Et-Takva koji je prodrmao redove Muslimanske braće.
Zato će rukovodstvo Muslimanske braće morati ili raspustiti Internacionalnu organizaciju i zadovoljiti se da bude samo duhovni vođa ostalim ograncima u svijetu ili uozbiljiti njen rad u smislu da bude u stanju odgovorno stati iza postupaka svih njenih ogranaka.
