Wikileaks je još jednom pokazao da mediji sve češće kreiraju stavrnost, a ne samo da o njoj izvještavajuPiše: Muhamed Jusić (www.rijaset.ba)
Ko zna kakvi će još dokumenti procuriti na „stranicama ogledalima" koje dupliciraju sadržaje famoznog Wikileaksa nakon blokiranja njihove domene. Kakogod, njen osnivač Julian Assange, vidi se to i po tituli ličnosti godine koju je dobio u brojnim svjetskim medijima, sigurno je već sada zadao glavobolju brojnim svjetskim moćnicima, ali i otvorio brojna pitanja od regulisanja interneta, odgovornosti medija za ono što objavljuju do osnova na kojima počivaju međunarodni odnosi.
Prije svega treba imati na umu da je to što je, barem kada se radi o hiljadama objavljenih tajnih depeša iz američkih diplomatskih predstavništava širom svijeta (ranije objavljeni dokumenti o ratu u Iraku i Afganistanu i dokumenti o poslovanju nekih od najvećih banaka i korporacija koji se tek očekuju, su nešto drugo), do sada objavljeno možda iznenadilo samo one koji su skloni tome da često budu iznenađeni svijetom koji ih okružuje. Naime ,rijetko je u onome što smo do sada mogli pročitati procurila bilo koja informacija koja već nije bila poznata u javnosti zemlje o kojoj su američke diplomate prenosili svoje utiske. Naravno da je vrijedno imati potvrdu da su te „javne tajne" došle do međunarodnih diplomatskih krugova, te dobiti potvrdu brojnih špekulacija o stvarnim stavovima državnika i javnih ličnosti o kojima govore samo na zatvorenim sastancima, a koji su daleko od zvaničnih saopštenja i praznog diplomatskog jezika iz dnevne doze informacija koje smo prinuđeni konzumirati. Ali osim toga, teško da će se od čitavog skandala i najavljivanog „11. septembra" u međunarodnim odnosima koji je bombastično prognoziran na početku curenja tajnih dokumenta išta desiti. Naprosto, svima koji znaju išta o međunarodnoj diplomatiji malo šta je, od onoga što je procurilo kao tajni dokument američkog Ministarstva vanjskih poslova, došlo kao novost. Svi znaju da je posao svake ambasada u svakoj državi da, osim ustaljeniih konzularnih poslova, prezentovanja vanjske politike, izgradnje čvrstih ekonomskih, kulturnih i političkih veza sa zemljom domaćinom, prikuplja informacije o glavnim tokovima u političkim i društvenim strukturama.
Međutim, ono što može biti interesantno i što je curenje dokumenata na Wikileaks-u pokazalo, barem u slučaju BiH i onih nekoliko drugih zemalja i tema koje su predmet interesovanja potpisnika ovih redova, jeste način na koji te ambasade, u konkretnom slučaju američka, dolaze do informacija o tome šta se dešava u zemljama u kojima diplomate djeluju. Jadan dio informacija, jasno, dolazi iz direktnih kontakata diplomata sa relevantnim društvenim i političkim akterima, i oni će, čini se, barem u onim zemljama u kojima se na saradnju sa SAD-om ne gleda „blagonaklono", platiti najvišu cijenu. E sada, da li će se to desiti zbog neodgovornosti Wikileaksa, koji nije ukrao niti „haknuo" informacije, nego ih je samo objavio nakon što su im ih treća lica dostavila, ili američke administarcije koja je je dopustila da takvi podaci procure, priča je za sebe. Ali, ne može se oteti dojmu da, konkretno u slučaju BiH, najviše informacija dolazi iz dominantnih i printanih i elektronskih medija. I to još jednom potvrđuje onu poznatu tezu da mediji (naročito oni neprofesionalni) sve češće stvaraju stvarnost umjesto da o njoj izvještavaju.
Pogrešno je vjerovati, i to su u nekoliko navrata pojasnili i visoko pozicionirani zvaničnici administracije u Washingtonu, kako su dojmovi, ocjene i stavovi koje su američke diplomate dijelili sa svojom centralom u DC-u, zvanični stavovi američke administracije. To su tek „sirovi materijali" koji prolaze brojne analize i provjere prije nego postanu „politički stavovi". Ali, isto tako, niko ne negira da se upravo na osnovu tih analiza i stavova kreiraju političke odluke i grade stavovi o državama, narodima, pojedinim političarima i istaknutim ličnostima. Skoro pa da bi se mogao pratiti trag kako senzacionalistički natpisi u medijima i pored svih navodnih filtera, a to najbolje pokazuju brojni do sada objavljeni dokumenti Wikileaksa, nalaze svoj put do svih relevantnih institucija „najveće svjetske supersile" koje stoje u zaglavlju skoro svakog telegrama: od CIA-e, do brojnih odsjeka Ministarstva vanjskih poslova nadležnih, konresnih komisija i koga sve ne, gdje se upravo na osnovu njih kreiraju zvanični stavovi američke administracije, koji mogu biti presudni u brojnim otvorenim pitanjima u svijetu, a naročito kod nas u BiH, gdje SAD imaju ključnu ulogu u stabilizaciji prilika. Zato je fenomen Wikileaksa ne samo obilježio godinu iza nas kroz otkrivanje brojnih diplomatskih smicalica i „poslastica" nego, nadati je se, i kroz otvaranje diskusije o brojnim teškim pitanjima uključujući i pitanje o odgovornosti medija ne samo kroz to šta smiju ili ne objaviti, nego i o tome kako izvještavju o realnosti i da li svjesno ili ne skreću pažnju s krucijalnih pitanja na ona manje bitna i na taj način poturaju pogrešnu agendu i kreiraju iskrivljenu sliku stvarnosti.
