Prije svega bitno je razumjeti ideologiju koja mobiliše
sljedbenike nasilnog ekstremizma.
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Došlo je vrijeme da su napokon politički i sigurnosni centri
globalne i regionalne moći shvatili da se tzv. rat protiv terorizma ne može
dobiti silom i samo sigurnosnim metodama.
Pravdi za volju trebalo je vremena i vremena da se
aktivnosti na prevenciji nasilnog ekstremizma i bavljenje uzrocima zbog kojih
ljudi posežu za terorizmom kao taktikom ostvarivanja političkih i ideoloških
ciljeva, nađu u globalnim i nacionalnim strategijama borbe protiv ove pošasti
našeg doba. Ali, to je tek početak.
Sada kada se o ovome počelo pričati stvar nije završena, ona
tek počinje.
Nakon uspona tzv. Islamske države i novog vala terorističkih
napada od Ankare do Brisela, te velikog broja stranih boraca koji su se iz
skoro svih država svijeta uputili na sirijsko i iračko ratište, sve evropske
zemlje su pokrenule vlastite programe suprotstavljanja nasilnom ekstremizmu
(Countering Violent Extremism-CVE), a u mnogim su formirani posebni uredi pri
ministarstvima i sigurnosnim agencijama. Milioni su ubrizgani u različite
programe i kreiranje kontranarativa.
I sve zemlje regiona imaju svoje strategije borbe protiv
terorizma u kojima je ovaj pristup problemu posebno naglašen. U većini njih su
već pokrenuti projekti koji se mogu svojim ciljevima podvesti pod „CVE pristup“.
Neke od njih provede nevladine i međunarodne organizacije, a neke nadležna
ministarstva. To je zasigurno dobro, ako ne bude premalo i prekasno ili još
gore, pogrešno.
Međutim, već sada je evidentno da čitav proces ima ozbiljnih
nedostataka. To je i realno jer ne postoje dokazano djelotvorni metodi kojima
se iskorijenjuje nasilni ektremizam. Postoje samo uspješni modeli iz nekih
drugih zemalja i vremenskih perioda iz kojih se može učiti. Ne postoje gotova
rješenja, niti se ona mogu prepisivati.
Izazovi i opasnosti
Zato je bitno na vrijeme ukazati na neke izazove koji mogu
dovesti u pitanje čitav proces. Naročito ako znamo da pogrešno postavljeni
programi ove vrste mogu biti i kontraproduktivni. Najbolji primjer za to je da
se borba protiv nasilnog ekstremizma svede samo na njegovu „islamsku
komponentu“. Na taj način bi se samo potvrdio narativ ekstremista kako je
stvarni cilj „borbe protiv terorizma“, borba protiv islama i muslimana.
Neke manjinske muslimanske zajednice, što je već slučaj u
nekim zemljama regiona i EU, na taj će način biti samo dodatno stigmatizirane i
gurnute na margine društva gdje ih mogu čekati samo idelozi mržnje i nasilja.
Ozbiljna opasnost je i da se čitav proces birokratizira tj.
da se kao i mnogim drugim društvenim problemima njima počnu baviti
profesionalci koji u tome samo vide način da zadrže dobro plaćene poslove u
vladinom i nevladinom sektoru. To se odnosi i na NGO profesionalce koji se u
proces prevencije nasilnog ekstremizma, a neki čak i famoznu deradikalizaciju,
šta god ona značila, upuštaju bez ikakvih znanja kao da se radi o još jednoj
kampanji za zaštitu okoliša ili tek načinu da se potroše donirana sredstva i
nešto zaradi.
Tu su i profesionalni „NGO turisti“, tj. polaznici
svakojakih workshopova i konferencija koje sada širom regiona uvjeravaju da ne
postanu nešto o čemu do te radionice nisu ni čuli. Ne treba zanemariti ni to da
ponekada podizanje svijesti o nečemu može samo dovesti do promocije te pojave.
Zato je pravi izazov pred NGO sektorom da osmisle programe
koji će doprijeti do istinski ranjivih skupina kako bi im se pomoglo, a to se
posebno odnosi na mlade, da se ostvare i progovore o svojim nezadovoljstvima ne
koristeći nasilje ili čak terorizam.
Nažalost, ovakav pristup CVE projektima je već uzeo maha ne
samo na Balkanu nego i u svijetu. Tako vidimo kako oni „eksperti“ koji su do
jučer na zapadu udarali u bubnjeve „preventivnih ratova“ danas govore o tome
kako trebamo razumjeti društvene, političke i ekonomske okolnosti u kojma se
terorizam razvija. Njima je najlakše odgovoriti. To su one okolnosti koje ste
vi stvorili svojom neodgovornom vanjskom politikom i kratkovidnošću.
Narušavanje kredibiliteta
Posebno je također bitno da prevencija i borba protiv
nasilnog ekstremizma budu iz ubjeđenja i potrebe samih zajednica koje su
suočene sa tim izazovom. Činjenica da iza takvih projekata barem na Balkanu za
sada prvenstveno stoje neke međunarodne organizacije i ambasade može ozbiljno
narušiti kredibilitet ukupnih napora. Problemom nasilnog ekstremizma bi se
svaka vjerska, etnička i nacionalna zajednica trebala baviti zato što je
svjesna njegove opasnosti a ne zato što je zahtjev nekoga sa strane. Ne bude li
toga ali i spremnosti da se iskorijene uzroci otuđenosti mladih koji ih čine
ranjivim na pozive ekstremista različitog kova, mali su izgledi da će se
problem riješiti.
Ali prije svega bitno je razumjeti ideologiju koja mobiliše
sljedbenike nasilnog ekstremizma. Bitno je, npr. u slučaju ISIL-a, shvatiti na
koji način se islamska tradicija zloupotrebljava, vadi iz konteksta vremena i
društvenih okolnosti u kojima su propisi nastali kako bi se na osnovu tih
historijskih obrazaca opravdali postupci motivisani ideološkim ciljevima. To ne
mogu objasniti priučeni eskperti nego je ovo zadaća prije svega uleme koja mora
objasniti na osnovu autentičnog islamskog učenja šta je to „neislamsko u tzv.
Islamskoj državi“. Oni moraju razviti i kontranarativ, ali i objasniti zašto je
poruka ISIL-a privlačna tolikom broju mladih koji nam svojim postupcima očito
šalju jasnu poruku da oni nisu zadovoljni sadašnjim svijetom i svojim mjestom u
njemu.
U slučaju drugih desničarskih skupina koje promovišu nasilje
poput Ravnogorskog četničkog pokreta i sličnih klerofašističkih organizacija
bitno je razumjeti njihovo koketiranje sa mainstream politikom, medijima i
akademskom zajednicom. Radikali i teroristi nisu kruške i ne rastu na drvetu.
Oni su proizvod društava i zajednica koji su ih oblikovali, pa i proizveli.
Zato ne može biti brzih i efikasnih odgovora na kompleksan problem, samo zato
što je donesena politička odluka da je to sada „in“. Pretjerana simplifikacija
problema i nuđenje istih takvih rješenja neće riješiti problem bez obzira
koliko se novca izdvojilo. Biće dobro ako ga i ne produbi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera
