Odlazak građana Bosne i Hercegovine na ratišta u Siriju i
Irak, i posebno mogućnost njihovog povratka u zemlju, nisu najozbiljnija niti
najneposrednija opasnost po njenu sigurnost. U državi koja opstanak duguje
mirovnom sporazumu u koji je ugrađen temeljni spor oko kojeg je vođen rat
(1992-1995) – treba li ona biti jedinstvena ili podijeljena – postoje znatno
prisutniji sigurnosni rizici. Ova nerazriješena dihotomija, kroz nastavak rata
(još uvijek) nenasilnim sredstvima, presudno određuje političku, društvenu i
ekonomsku dinamiku te izravno smanjuje kapacitet države da djelotvorno odgovori
na gotovo svaki izazov.
Odlasci na strana ratišta nisu izravna posljedica te
dinamike. Oni su lokalizacija globalnog fenomena, kojem domaći kontekst ponekad
pogoduje, ali su i rezultat drugih procesa koji se ovdje odvijaju skoro četvrt
stoljeća. Za to vrijeme Bosna i Hercegovina je od zemlje destinacije za
putujuće strane borce postala zemlja njihovog porijekla.
Atlantska inicijativa je sredinom 2015. godine objavila
istraživanje u kojem je pokušala objasniti ovaj fenomen. Godinu dana kasnije,
čini nam se kako je saznanja do kojih smo tada došli neophodno dopuniti novima.
Prije svega promjenom hijerarhije motiva koji navode na odlaske, a onda i
posljedicama koje je ta promjena proizvela na sadržaj i dinamiku ovog procesa.
Zbog toga i dopunjeni naslov ovog istraživanja – Novi zov rata u Siriji i
bosanskohercegovački kontingent stranih boraca.
