Od muslimana se traži dodatno dokazivanje lojalnosti, što
produbljuje osjećaj diskriminacije kojim se hrane svi oblici radikalizma.
Pogrešno je osjećaj pripadnosti nekoj državi povezivati ili
čak mjeriti stopom npr. slaganja s njenom vanjskom politikom [EPA]
Piše: Muhamed Jusić (Al Jazeera)
Ovih dana je austrijski parlament, nakon tri i po sata duge
rasprave, odlukom većine usvojio Zakon o islamu. Agencije su izvijestile kako
su protiv usvajanja zakona bili Stranka zelenih, NEOS i Stranka slobode
Austrije, dok su za usvajanje glasali predstavnici Socijaldemokratske partije
(SPO) i Narodne stranke (OVP). Treba napomenuti da su Zeleni i Stranka slobode
sa potpuno oprečnih pozicija bili protiv predloženog rješenja, što mnogo govori
o atmosferi u kojoj je zakon donesen.
Zakon je već u nacrtu koji je predložen prije nekoliko
mjeseci i nakon što je ušao u javnu raspravu izazvao žustru polemiku među
suprotstavljenim političkim opcijama, ali i kritike muslimanskih zajednica.
Prema svjedočenju nekih predstavnika muslimanske zajednice, nacrt je u značajnoj
mjeri popravljen kroz javnu raspravu i brojni njihovi prijedlozi su usvojeni,
navodno, prema nezvaničnim informacijama od 25 amandmana, koliko ih je
naposljetku došlo od muslimanske zajednice, prihvaćen je 21 amandman. Ipak,
ostaje pitanje je li moglo, ne samo bolje nego i drugačije, odnosno koje su to
temeljne odrednice na kojima treba počivati uređenje pravnog položaja islama i
muslimanskih zajednica u Evropi. Mišljenja sam da prije svega treba insistirati
na izbjegavanju bilo kakvog oblika diskriminacije i insistiranju na autonomiji
tih zajednica od države. Evo i zašto.
Diskriminacija
Iako se većina slaže da će zakon donijeti mnoga dobra
rješenja za muslimansku zajednicu u Austriji, ne bismo trebali zapostaviti i
primjedbe koje se mogu čuti iz nekih od muslimanskih skupina, prije svega one
turske, o tome kako neke odredbe zakona diskriminiraju islamsku zajednicu u
odnosu na druge. Oni, a i svjetski mediji, najčešće spominju spornu odredbu o
zabrani financiranja izvana, koju smatraju nepoštenom jer je međunarodna
podrška itekako dozvoljena za kršćanske i židovske vjerske skupine.
Nema sumnje da su razlozi zakonodavca i njihovi argumenti
više nego legitimni, ali ovakvim diskrepantnim rješenjima, pa makar ona bila
donekle razumljiva, rizikuje se da se stvori privid kako muslimani nisu jednako
tretirani kao i drugi i da su samim tim diskriminirani u evropskim društvima.
To je opasan narativ koji hrani radikalizam među ranjivim skupinama koje sličnu
diskriminaciju i isključenost nerijetko osjećaju u brojnim drugim sferama
života.
Osim toga, povjerenje se gradi s obje strane i nijedno zakonsko
rješenje kojim se, ili će se, eventualno u budućnosti, uređivati pravni položaj
muslimana kao vjerske zajednice i upravljanje njihovim vjerskim pitanjima ne
može a da ne bude kontraproduktivno, implicirati nepovjerenje prema muslimanima
i nametati im ograničenja koja ne važe za druge vjerske zajednice.
Muslimanima u sekularnim evropskim državama ne treba
pripadati ništa više od onoga što te države nude drugim vjerskih skupinama, ali
ni manje. Istovremeno, muslimani moraju biti spremni pokazati isti stepen
odgovornosti prema zajedničkoj državi i društvu koje iskazuju i druge vjerske
zajednice. Međutim, pogrešno je osjećaj pripadnosti nekoj državi povezivati ili
čak mjeriti stopom npr. slaganja s njenom vanjskom politikom, što se nerijetko
od muslimana na Zapadu traži.
Takvo nametanje evropskim muslimanima lojalnosti državi i
politička korektnost mogu biti samo kontraproduktivni. Muslimani, kao i svi
drugi građani Evropske unije, imaju pravo na različite političke stavove i na
različito mišljenje. Mjere kojima se od muslimana traži dodatno dokazivanje
svoje lojalnosti ili političke korektnosti, što se ne traži od drugih, samo
produbljuje osjećaj diskriminacije kojim se hrane svi oblici radikalizma. Pred
zakonom, muslimani u Evropskoj uniji su, prije svega, njeni građani, pa tek
onda muslimani.
Autonomija
Ono što bi Austrija, ali i druge evropske zemlje, koje će po
istom ili sličnom modelu vjerovatno krenuti
u proces zakonskog normiranja organizacije vjerskog života muslimana,
trebale imati na umu jeste da je autonomija uslov svih uslova, ukoliko
zajednica želi imati kredibilitet kod svojih vjernika. Samo kredibilna islamska
zajednica može biti prepreka radikalizaciji muslimanskih zajednica, nikako ona
koja će se doživljavati kao produžena ruka države i sistema koji mnogi mladi
doživljavaju kao antiimigrantsku i antiislamsku. Drugim riječima, oduzimanje
autonomije zajednicama i njihovo stavljanje pod državnu kontrolu, može biti
usluga radikalima i najbrži put da se one kompromituju.
Radikalne skupine zbog kojih se zvanično i donosi ovaj
zakon, svoju borbu za „dušu islama“ i vode sa pozicije kritike oficijelne uleme
(vjerskih autoriteta) kao nedosljednih predstavnika islama. Zato treba biti
posebno oprezan kada se govori o „austrijskom ili evropskom islamu“ i
školovanju imama u Austriji, što zakon
također predviđa, i imati na umu da se po svaku cijenu mora sačuvati izvornost
i dosljednost islamskog učenja, kako se ono ne bi predstavilo muslimanima kao
neautentično, krivotvoreno i toliko prilagođeno potrebama dnevne politike
da je izgubilo svoj duh i izvornu
poruku.
Austrija kao nasljednica Austrougarske monarhije bi trebala
znati koliko je bitno pitanje autonomije vjerskih zajednica a posebno
islamske. Zakon o islamu, koji je sada
izmijenjen, donesen je daleke 1912. i prvi je takve vrste u zapadnoj Evropi.
Zakon je, svima je to poznato, donesen upravo zbog potrebe da se nakon aneksije
BiH islam kao vjera Bošnjaka, novih podanika Austrougarskog carstva, akomodira
u carstvu. Austro-Ugarska je osmislila i pomogla formirati i Rijaset Islamske
zajednice u BiH. Međutim, nezadovoljstvo Bošnjaka položajem svojih
vjersko-prosvjetnih institucija neposredno nakon uspostavljanja Rijaseta 1882.
godine imalo je za posljedicu nastajanje Autonomnog pokreta za vjersku i vakufsko-prosvjetnu
(mearifsku) autonomiju.
Nakon desetogodišnje teške političke borbe (1899-1909.)
Bošnjaci su tu vjersku autonomiju dobili i ona je bila garantom ne samo
autentičnosti i legitimiteta vjerske hijerarhije koja je tada uspostavljena,
nego je ta autonomija, koju su u sličnom obliku uživale i druge vjerske
zajednice ili crkve u monarhiji, bila osnovom slobodnog razvoja ove vjerske
institucije. Danas je autonomni model uređenja islamskih vjerskih pitanja kroz
instituciju Rijaseta IZ u BiH jedinstven model u muslimanskom svijetu kojem
nijedan ozbiljan islamski autoritet ne osporava vjerski kredibilitet (između
ostalog i zbog toga što legalitet crpi i na menšuri tj. dekretu posljednjih
osmanskih halifa), a koji istovremeno funkcioniše više od stotinu godina u
različitim sekularnim državama koje su se smjenjivale.
To iskustvo i taj „bosanski model“ uređenja islama u
sekularnoj državi zaslužuje više pažnje od onih koji se upuštaju u uređenje
ovog pitanja u Evropskoj uniji. To se prije svega očekivalo od Austrije koja je
bila avangarda i ranije u zakonskom rješavanju ovog pitanja i čije će iskustvo
vjerovatno slijediti i druge članice Unije.
Taj funkcionalni „bosanski model“ koji se već implementira u
Hrvatskoj i Sloveniji, kao dvjema članicama Evropske unije, trebao je biti
osnova za novi zakon ili će opet Austriji, kao Austro-Ugarskoj, trebati neki
novi pokret za vakufsko-mearifsku autonomiju da bi te zajednice istinski bile
autonomne od države.
Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju
nužno uredničku politiku Al Jazeere.
Izvor: Al Jazeera