Okupacija je okupacija, uprkos maski koju stavi

Afganistan- grobnica imperija
Piše: Muhamed Jusić (Magazin Start BiH)

Dok administracija predsjednika Baracka Obame i NATO saveznici tragaju za izlaznom strategijom koja bi ih izvukla iz afganistanskog džehenema i osigurala im privid „završene misije“, dva nemila nedavna događaja su zadala težak udarac naporima da se ova ratom razorena država podigne na noge i uključi u globalni poredak prema viziji svjetskih moćnika.

Prvo je vijest da su američki vojnici u zračnoj bazi Bagram, sjeverno od Kabula, spalili primjerke Kur'ana izazvala nasilne proteste širom zemlje. Uprkos izvinjenjima američkih zvaničnika i predsjednika Obame lično, te pozivima afganistanskog predsjednika Hamida Karzaija na mir, više od 30 demonstranata ubijeno je u nasilju. Šest američkih vojnika također je ubijeno u očiglednim osvetničkim napadima, uključujući dvojicu američkih vojnih savjetnika ubijenih u utvrđenoj zgradi ministarstva unutrašnjih poslova. I dok je bijes Afganistanaca ključao desio se još jedan gori incident. Pomahnitali američki vojnik je u Kandaharu nakon što je, prema tvrdnjama njegovih pretpostavljenih, doživio nervni slom ubio 16 nedužnih civila u njihovim kućama među kojima devetero djece i pet žena. U istom incidentu je teško povrijeđeno još pet osoba. Ovo je bio jedan od najtežih incidenata otkad su Amerikanci počeli invaziju na Afganistan 2001. godine iako su civilne ili takozvane kolateralne štete bile više nego česte.
I dok svi očekuju da će ove incidente talibani iskoristiti da u svoje redove regrutuju i one koji se sa njima nisu do sada slagali i da će uslijediti novi val napada na savezničke i vladine trupe, mnogi se pitaju je li baš sada vrijeme da se proces povlačenja savezničkih trupa ubrza. Naime, prema planu kojeg su postigli saveznici sa afganistanskim vlastima, strane borbene snage trebale bi napustiti Afganistan do kraja 2014. Administracija predsjednika Obame je prošle godine već povukla deset hiljada vojnika, a prema planu postepenog povlačenja i predavanja sigurnosnih ovlasti na obučene afganistanske jedinice, Amerikanci bi trebali povući još 33 hiljade vojnika do kraja 2012.godine. Ova strategija je predviđala da se u prijelaznom periodu do 2014. prvo pojačaju vojne operacije kako bi se slomila najžešća uporišta talibana i kako bi se umjereni elementi među njima prisilili da se priključe mirovnim pregovorima i nađu svoje mjesto u političkom životu Afganistana nakon okončanja okupacije. Izljevi bijesa zbog paljenja Kur`ana dodatno su otežali ova nastojanja zapadnih sila da smanje nasilje i uspostave ozračje pomirenja s talibanima. Masakr nad civilima bi mogao zadati i konačan udarac tim naporima. Tome u prilog govori i vijest da su se talibani četiri dana nakon napada povukli iz direktnih pregovora sa talibanima koje su vodili u Kataru. A naročito je kao bolan došao poziv afganistanskog predsjednika da se američke trupe nakon masakra u Kandaharu moraju povući iz sela. Naime, upravo je savezničko prisustvo u selima do sada bilo najbitniji dio strategije kojim su se gradile bolje veze sa lokalnim stanovništvom i sužavao manevarski prostor talibanima.

Zato zagovornici ubrzanog povlačenja tvrde kako je sada pravo vrijeme da se saveznici povuku iz „Grobnice imperija“ koja je za sobom u provaliju odvukla brojne svjetske sile i moćnike. Oni smatraju kako je samo prisustvo okupacionih sila na teritoriji Afganistana, a potvrđuju to i posljednja dva spomenuta incidenta, ustvari najveći izvor nestabilnosti i da bi se tek okončanjem okupacije istinski stvorili uslovi da Afganistanci preuzmu odgovornost za vlastitu budućnost.

Naravno, dinamika savezničkog povlačenja će zavisiti koliko od situacije na terenu toliko i od ishoda predizborne kampanje i izbornih rezultata američkih predsjedničkih izbora u Americi, ekonomske situacije u Evropi i političkih gibanja na domaćoj političkoj sceni ključnih članica NATO-a, prije svega u Njemačkoj i Velikoj Britaniji.
Protivnici ubrzanog povlačenja pak smatraju kako bi prerano povlačenje anuliralo sve dosadašnje napore i kako bi utrlo put ponovnom povratku talibana na vlast. Čini se da je to još uvijek pozicija zvaničnog Washingtona. Tako je predsjednik Obama nakon susreta s britanskim premijerom Davidom Cameronom u Washingtonu rekao da će američki vojnici od sljedeće godine imati samo ulogu podrške afganistanskim snagama, prije potpunog povlačenja za dvije godine, kao što je ustvari bilo i planirano. I njegov sagovornik nije ostavio prostora za sumnju oko njihovog stava. Cameron je potvrdio da se britanske trupe neće prije najavljenog roka povući iz Afganistana, i da će do kraja ostati s Amerikancima, s kojima su zajedno od početka rata u toj zemlji. „Britanci se od početka bore rame uz rame s Amerikancima i mi tamo još uvijek imamo 9.500 vojnika“, rekao je britanski premijer, a prenijele svjetske agencije.

Obama je, podržavajući stav Camerona, rekao da se neće dozvoliti da Afganistan nakon povlačenja NATO-trupa ponovo postane mjesto gdje se pripremaju napadi na druge zemlje.

Ipak, ako se situacija na terenu nastavi pogoršavati i ako strategija i dalje bude primala ovako bolne udarce teško je znati šta će se desiti. Jer već sada i pored odlučnog stava da se američke trupe ne povuku prije naznačenog roka, američka javnost je prilično nezadovoljna desetogodišnjim ratom u Afganistanu. Tako je istraživanje Reutersa i Ipsosa pokazalo da se 61 posto ispitanika zalaže za momentalno vraćanje američkih vojnika kući.

Kulturološka obuka

Istovremeno, incident sa paljenjem Kur`ana je još jednom pokazao koliko je u savremenoj obuci vojnika i planiranju vojnih operacija bitno poznavanje kulture i običaja naroda i zemlje u kojoj su angažovani. Jedan, sa stanovišta sekularnog i ateizmu sklonog zapada, bizaran čin je u na blasfemiju osjetljivom Afganistanu zadao težak udarac cjelokupnoj vojnoj strategiji kakav nijedan napad neprijatelja ne bi postigao.

Ideja o posebnom kulturološkom treningu vojnika za djelovanje u specifičnim društvenim okolnostima zemalja u kojim služe relativno je nova među članicama NATO- saveza. Tek nakon rata u Iraku i Afganistanu takva specijalizirana poduka postala je sastavnim dijelom obuke vojnika zemalja članica. Tako su, prema izvještaju Glasa Amerike, američki marinci otpočeli s programom obuke o lokalnim kulturama nakon rata u Iraku, gdje su iskustva na terenu pokazala da američki vojnici ne razumiju običaje zemlji u kojoj se bore. U 2005. komanda Korpusa marinaca organizirala je program učenja arapskog, dari i paštu jezika, zajedno s informacijama o religiji, ekonomiji i socijalnim pitanjima u Iraku i Afganistanu. George Dallas, direktor programa poznatog kao Centar za napredno operativno poznavanje kultura, smatra kako „marinci shvaćaju da je važno pridobiti ljude, da je stabilizacija važna kako bi se osigurala ta regija i da će biti bolje prihvaćeni ako razumiju i poštuju lokalnu kulturu“.

Antropologinja dr. Paula Holmes Eber je među nastavnicima u tom programu. Ona kaže da je koncept kulturološke obuke u početku bio stran za vojsku koja se trenirala za konvencionalni rat: „Marinac sa 19 godina starosti, koji je, naprimjer, odrastao u Iowi, i nikada prije nije napustio Sjedinjene Države, vidjet će stvari koje uopće ne razumije. Prema tome, nadamo se da ćemo im dati širi okvir za razmišljanje, da neće biti samo čuđenja i odbojnosti, nego razumijevanja, svijesti da mogu nešto uraditi i pomoći. Ona također smatra da je napredak ostvaren u pokrajini Anbar u Iraku najbolji primjer kako kulturološko razumijevanje i rad s lokalnim stanovništvom može potpuno izmijeniti pokrajinu s najvećim nivoom nasilja u zemlji. Da bi ih pripremili za buduće raspoređivanje, marinci se sada podučavaju o raznim dijelovima svijeta kako bi bili spremni u slučaju kriza, kao na Haitiju, ili manjih sukoba bilo gdje.

Ono što je posebno došlo kao udarac ovoj novoj taktici jeste činjenica da je narednik koji je počinio masakr u Kandaharu u Afganistanu bio raspoređen na specijalnom zadatku uspostavljanja povjerenja lokalnog stanovništva kroz zajedničke patrole sa Afganistancima.

Incidenti u Afganistanu su još jednom pokazali sav značaj ovakve obuke, ali i to da se ratu i okupaciji ne može staviti lijepa maska kako bi on postao nešto što nije.

Traganje za novom strategijom prema „muslimanskom svijetu“

Politika administracije Baracka Obame

Piše: Muhamed Jusić (Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi)
Objavljeno i na H- Alteru.

Od dolaska na vlast novog američkog predsjednika Baracka Obame, ova država traga za novim modelima suradnje sa tzv. „muslimanskim svijetom“, ali i novim metodama borbe protiv tzv. terorizma i islamističkog ekstremizma, te pozicioniranju naspram dešavanja poznatih kao Arapsko proljeće. Ovaj rad donosi pregled i analizu nekoliko novijih strategija i inicijativa na kojima se temelji američka politika prema muslimanima u svijetu.

Dugotrajan proces

Oblikovanje nove američke politike prema „muslimanskom svijetu“ počelo je još prije nego je Obama pobijedio na izborima i ušao u Bijelu kuću. U jeku predizborne kampanje za američkog predsjednika dvije nevladine organizacije su plasirale jednu novu strategiju odnosa sa tzv. muslimanskim svijetom koja je po mnogo čemu bila drugačija od dotadašnjih vizija koje su govorile o sukobu civilizacija i prema kojima su Sjedinjene Američke Države trebala kopirati taktike iz hladnog rata u „sukobu sa radikalnim islamom“ . A upravo takve strategije koje su sve većinski muslimanske zemlje gledale kroz prizmu malobrojnih ekstremističkih skupina bile su jedine koje su dolazile iz brojnih američkih think-tankova bliskih administraciji George W. Busha. Ta nova strategija sabrana u izvještaju pod naslovom „Promjena kursa: nova uputstva za američke odnose sa muslimanskim svijetom" (Changing Course: A New Direction for U.S. Relations with the Muslim World) još tada je privukla veliku medijsku pažnju s obzirom da su u njenoj izradi učestvovala i da su je podržala trideset i četiri istaknuta Amerikanca među kojima su i bivši državni sekretar Madeleine Albright, kao i bivši izaslanik Sjedinjenih Država na Bliskom istoku Dennis Ross. Da se ne radi samo o još jednoj inicijativi nevladinog sektora i intelektualnih krugova koja će se poput morskog talasa rasprsnuti na stepenicama Kongresa i Bijele kuće, znalo se onog momenta kada je gospođa Albright tu strategiju smiono branila pred nadležnom kongresnom komisijom i pred auditorijem instituta Council on Foreign Relations.

Sudeći prema potezima koje je u svojim prvim danima povlačila Obamina administracija, ali i simboličnim gestovima dobre volje prema muslimanskom svijetu koje je sam predsjednik više puta pokazao u prvih stotinu dana svoje vlasti, čini se da je upravo ta strategija bila okosnica Obamine politike prema „islamskom svijetu“.



Nova američka strategija

Ideja da se još jednom promisli strategija odnosa SAD-a prema muslimanskom svijetu na temeljima koji neće počivati na Huntingtonovoj teoriji „sukoba civilizacija“, niti Bushovoj doktrini „ili ste s nama ili protiv nas“, artikulisanoj kroz jednu njegovu nesmotrenu tvrdnju o tome kako Amerika ustvari vodi križarske ratove u tom dijelu svijeta, rodila se u jednom ozbiljnom krugu istaknutih američkih autoriteta na polju vanjske politike još, sada već davne, 2006. Dvije neprofitabilne organizacije iz Amerike sa bogatim iskustvom u sličnim projektima izgradnje koncenzusa o kompleksnim globalnim problemima i to Search for Common Ground i Consensus Building Institute osmislile su i okupile učesnike projekta Američko- muslimanske saradnje (US- Muslim Engagement Project). Od tada je grupa u kojoj su se pored Madeleine Albright i Dennisa Rossa našli i Richard Armitage, bivši zamjenik državnog sekretara; Dov Zakheim, pomoćnik ministra odbrane u administraciji predsjednika Georgea W. Busha;¸te kongresmeni Vin Weber i Steve Bartlett; imam Feisal Abdul Rauf, muslimanski učenjak Vali Nasr, i devet drugim lidera muslimanskih zajednica u Americi; Tom Dine, bivši izvršni direktor The American Israeli Public Affairs Committee (AIPAC); Richard Land iz Southern Baptist Convention; te drugi bivši diplomati i oficiri, održala više sastanaka, konsultacija i istraživanja kako bi ponudila kvalitetan način izlaska iz situacije nepovjerenja i neprijateljstva u kome su se nakon 11. septembra našle SAD-e i muslimanske zajednice širom svijeta. Sažetak svojih analiza su objavili u spomenutom izvještaju koji je dostavljen svim relevantnim pojedincima u novoj Obaminoj administraciji. Prema tvrdnjama Roberta Fersha, jednog od direktora US- Muslim Engagement Project-a objavljenim u autorskom tekstu u The Washington Timesu u početku su se neki osjećali neugodno što sjede u istoj sobi sa nekim od ljudi koji su članovi mreže. Vremenom se došlo do zanimljivih zaključaka koje su podržali predstavnici na prvi pogled sukobljenih strana.

Akterima tih susreta je bez obzira na sve razlike bilo jasno da se nakon osam godina dominacije neokonzervativnih ideologa i apsolutnog kraha tzv. rata protiv terorizma, mora tragati za novim modelima. Zato su oni predložili da se ubuduće stavovi i strategije američke administracije grade na činjenicama, analizama, uvažavajući realnost, a ne na osnovu ideologije i podjele svijeta na dobre i loše momke. Historija je pokazala da svijet ne trpi imperije i da nema prostora za hegemoniju bilo koga ma koliko on bio siguran u vlastite dobre namjere, te da se mir u svijetu može postići samo kroz izgradnju koncenzusa i uvažavanje interesa različitih međunarodnih faktora. Taj put je teži i zahtjevniji od onog kojeg je slijedio Bush Mlađi, a koji se pretvorio u urbanu foru koja je do boli banalizirala ideale demokratije i slobode, kada se neko osjetio da napravi samoljepljivu sličicu na kojoj piše „Budite dobri prema Americi ili ćemo donijeti demokratiju u vašu zemlju“.



A šta je to novo?

David Fairman, jedan od direktora projekta, u intervju za Radio Glas Amerike pojasnio je sažetak izvještaja:"Naš izvještaj se temelji na takozvanoj ‘strategiji četiri stuba’. Prvi je rješenje sukoba, prvenstveno diplomatskim putem. Drugi je poboljšanje vladine uprave i učešća građana u formiranju politike u muslimanskim zemljama, bez diktiranja forme u kojoj bi se trebala odvijati vlast ili demokratski razvoj. Treći je zajednički rad na razvijanju uzajamno korisnog ekonomskog partnerstva s ciljem ekonomskog razvoja i kreiranja novih radnih mjesta u muslimanskim zemljama, kao i trgovinskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Posljednji - četvrti stub je izgradnja poštovanja i razumijevanja među našim društvima i narodima na svakom nivou."

U rezimeu izvještaja je jasno naglašeno kako je centralna poruka nove strategije da američki lideri iz vladinog, poslovnog, vjerskog, obrazovnog i medijskog sektora moraju sarađivati sa svojim kolegama iz muslimanskog svijeta i muslimanske zajednice kako bi izgradili koaliciju koja će „pokrenuti plimu protiv ekstremizma“. Preporuke iz izvještaja su upućene prvenstveno američkim liderima i institucijama, ali, prema svjedočenju autora, one mogu dati rezultate samo ukoliko naiđu na razumijevanje u muslimanskim zajednicama i među istaknutim muslimanskim liderima. I prije nego je strategija zaživjela počeli su se javljati kritičari koji upozoravali na brojne nedorečenosti, ali i probleme zbog koji teško da će takav pristup dati željene rezultate. Kritike su naročito dolazile iz desno orjentisanih američkih političkih krugova, ali i iz onog svijeta kojeg strategija naziva muslimanskim i islamskim. Iako je većina unutar muslimanskih zajednica pozdravila najavu novog američkog pristupa, kritike su naročito bile glasne u sekularnim krugovima „muslimanskog svijeta“. Za njih je pristajanje na traženje rješavanje odnosa između Amerike i „muslimanskog svijeta“ nasijedanje na ideologiju islamista i zagovornika „sukoba civilizacija“. Mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih vjera je stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama. To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi taj dio svijeta istinski demokratizirao. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Oni podsjećaju kako ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja, niti svjetonazor.

Tako npr. Endy Bayuni, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, osvrćući se na historijski Obamin govor u Kairu smatra kako i sam predsjednik Amerike u tom govoru priznaje da je „upravo islam nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju“, što dokazuje da je islam bio kontinuirano dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.

Geografski gledano, muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom, pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se također ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana, smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.

On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?

Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima, nego više njih. Iako niko ne sumnja u dobronamjernost Obaminog govora i iako on predstavlja hvale vrijedan iskorak od huškačke i ratoborne politike neokonzervativaca koji su od islama i muslimana pravili „barbare pred zidinama civilizacije“ kako bi strahom vladali nad svojim narodima i dali vlastitoj civilizaciji motiv da idu dalje, ne tako mali broj muslimana ipak vjeruje kako je bolje sačuvati se svake generalizacije. Oni su mišljenja kako je došlo vrijeme da se izdignemo iznad Huntingtonove vizije svijeta i da odnose među narodima i državama počnemo prihvatati onakvim kakvi oni jesu: kompleksni i nesvodljivi na bilo kakve simplicističke modele crno-bijele vizije svijeta.

U isto vrijeme, među umjerenim islamistima, koji ne kriju simpatije prema novom pristupu još uvijek postoji strah od bilo kakve saradnje sa Amerikom jer se do sada svaka inicijativa SAD-a u muslimanskim zemljama gledala kroz prizmu neke velike zavjere protiv islama i muslimana. Možda je baš zato izvještaj predvidio da se američka muslimanska zajednica i njima slične muslimanske zajednice na Zapadu iskoriste kao inicijalna kapsula za izgradnju povjerenja.



Vrući Bliski istok

Vjerovatno postupajući u skladu sa preporukama nove strategije i na krilima pobjede Obama je, u prvim danima svoje vladavine, napravio pravi mali diplomatski blitzkrieg ne samo na muslimanske zemlje nego i na sva međunarodna žarišta od Rusije do Sjeverne Koreje. Njegovi izaslanici, državni sekretar Hilary Clinton, ali i on lično, obećali su promjenu američke vanjske politike u skoro svim međunarodnim sporovima. Gospođa Madeleine Albright je izjavila pred 250 gostiju paleokonzervativnog (blokom tradicionalno sukobljenim sa neokonzervativcima) instituta Council on Foreign Relations kako ne zna da li je Obamina administracija prihvatila svaku riječ izvještaja kojeg su im kao novu strategiju ponudili, ali su sigurni da sudeći prema prvim koracima slijede instrukcije koje su predložene u izvještaju. To znači da potezi koje Obama čini, a koji su bili nezamislivi prije samo dvije godine, kao to da je prvi svoj intervju kao predsjednik SAD-a dao arapskom satelitskom kanalu Al-Arabiya, da je održao spektakularni govor u Kairu u kojem je muslimanskim zemljama ponudio ruku saradnje, da je najavio mogućnost pregovora sa umjerenim talibanima, da pokušava odmrznuti odnose sa Iranom, da je uputio snimljenu čestitku povodom nove iranske godine, i tako dalje i tako dalje, nisu samo sporadični gesti dobre volje nego dio šire strategije koju je zvanični Washington odlučio slijediti u odnosu sa „muslimanskim svijetom“ i sa muslimanskim zajednicama širom svijeta. Međutim, vrlo brzo će se pokazati da za pravi preokret potrebno puno više od dobrih govorničkih sposobnosti novog predsjednika i medijskih kampanja. Već tada su mnogi upozoravali da su za stvarni preokret potrebne efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju „muslimanskog svijeta“ to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu, što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore ispitivanja američke javnosti za vrijeme rata između Hamasa i Izraela u Gazi koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.

Potvrdu teze da je za stvarnu promjenu politike potrebno puno više od nadahnutih govora i dobre volje najbolje smo mogli vidjeti u onome što mnogi smatraju da je bilo nespretna reakcija Washingtona na dešavanja izazvana buđenjem Arapske ulice. Tako je u slučaju Egipta ali i drugih režima osim možda libijskog i sirijskog, zvanični Washington bio do zadnjeg trena neodlučan koga podržati, da li mlade nezadovoljnike na ulicama ili dugogodišnje saveznike oličene u despotskim režimima. Nije moglo proći neprimijećeno kako se Amerika ustvari samo pomirila sa realnošću na terenu i iskazala svoju podršku revolucionarima samo tamo gdje su oni sami „završili posao“. Drugi izazov na kojem je Obamina administracija pokazala da nije spremna na drastične promjene na Bliskom istoku jeste pozicija koju su zauzeli naspram palestinskog zahtjeva UN-u za priznanje njihove nezavisnosti kako punopravne članice u granicama od 1967. Iako je predsjednik Obama ranije izjavio kako je konačno rješenje palestinskog pitanja moguće jedino kroz osnivanje nezavisne palestinske države u istim tim granicama koja će živjeti u miru s Izraelom, njegova administracija se žestoko suprotstavila inicijativi predsjednika palestinske samouprave Mahmuda Abasa da se ta država prizna prije nego se postigne mir sa Izraelom.



Zašto sada ova promjena?

Istovremeno postoje oni koji smatraju kako traganje za novom američkom strategijom u odnosu prema „muslimanskom svijetu“ nisu posljedica samo neefikasnosti dotadašnjeg neokonzervativnog modela rješavanja problema i novih realnosti na terenu s kojima se Obamina administracija baš najbolje ne snalazi a koje ponovo prijete da, nakon prvobitne normalizacije odnosa dolaskom Obame u Bijelu kuću, stvore novi val animoziteta na Arapskoj ulici i kreiraju imidž Amerike kao globalne sile neprijateljski nastrojene prema muslimanskim i arapskim zemljama. Oni, naime, smatraju kako je traganje za novim modelima odnosa čemu smo bili svjedoci u proteklih nekoliko godina, a koji će se vjerovatno nastaviti razvijati, ustvari posljedica šireg globalnog previranja i nove geopolitičke realnosti koja svijetom dominira.

Danas, najaktuelnija teorija koja objašnjava zašto se Amerika odlučila tragati za novim modelima pristupa međunarodnoj politici, pa i prema „muslimanskom svijetu“ je ona koja se, pravdi na volju, mogla čuti i toliko puta ranije (ali se nikada nije obistinila) a prema kojoj su Sjedinjene Američke Države jednostavno bile prisiljene smekšati svoje stavove jer su doživjele svoj vrhunac. Prema ovoj teoriji pred nama je početak kraja američke globalne dominacije, a nove sile, kao što su Kina, Indija i Rusija, preuzet će primat.

S obzirom da su se ovakva predviđanja mogla čuti i ranije, ali da se još uvijek nisu obistinila, Ian Buruma u svom eseju „Nakon Amerike“ u aprilskom izdanju The New Yorker-a s pravom primjećuje kako „sve velike imperije opravdavaju punjenja skladišta predskazanjima svoje neminovne propasti. On se prisjeća grčkog pjesnika Constantine Cavafya koji u svojoj pjesmi „Čekajući barbare“ ukazuje na tu potrebu imperija da stvaraju osjećaj opasnosti kako bi opstale. Pjesnik se, naime, pita zašto trošiti toliko novca i ulagati toliki trud ako ne da se barbari zaustave na prilazima gradu?“

Poznato je da u totalitarnim i posrnulim društvima i državama sve uvijek funkcioniše besprijekorno i da samo“ izdajice i neprijatelji države i naroda“ govore o navodnim problemima, dok demokratska i otvorena društva prolaze kroz stalne krize i sučeljavanja sa iznov novim problemima što je glavni znak njihove vitalnosti. Zato i na ova predskazanja o „propasti američke globalne dominacije“ mnogi ne gledaju baš ozbiljno.

Ali i sam Buruma ukazuje na neke pokazatelje koji se ne smiju zapostaviti i nad kojima bi se moćnici iz Washingtona trebali dobro zamisliti. Tako, npr, znamo da je već neko vrijeme američka ekonomija prinuđena održavati se finansijskim injekcijama iz Kine, Singapura i bogatih zemalja Perzijskog zaljeva. Analize Svjetske banke predviđaju da bi Kina i Indija mogle utrostručiti svoj ekonomski output za otprilike deset godina. Do 2020. oni predviđaju da bi Kina mogla od Amerike preuzeti poziciju najveće svjetske ekonomije.

Evidentno je, kako tvrdi Burum, da ovakve procjene i spektakularni kineski turbo-kapitalizam kod nekih zapadnih komentatora inspirišu strahopoštovanje prema Kini kakvo se moglo osjetiti samo u pričama Marka Pola. Kao primjer on navodi Marka Leonarda koji u svojoj knjizi „Šta Kina misli?“ tvrdi, vjerovatno sa više entuzijazma nego vjerovatnoće, kako „grad veličine Londona nikne u Kini svake godine u delti Pearla“. Američku zabrinutost pojačava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa, na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti. Slikovit je i primjer jačanja utjecaja Turske na području Bliskog istoka, bivših sovjetskih republika i Balkana koja slijedeći vanjskopolitičku strategiju agilnog ministra vanjskih poslova i profesora Ahmeta Davutoğlua sve više zauzima ulogu regionalnog „igrača“ bez kojeg se ništa u tom svijetu ne završava.

Istovremeno, treba imati na umu i to kako ekonomski pokazatelji autokratija kakva je Kina obično nisu pouzdani, te da mnoge od tih novostasavajućih nacija imaju čitav niz unutrašnjih problema koji mogu biti opasnost za ekonomsku, društvenu i političku stabilnost; problemi koje je SAD davno riješila ili preduprijedila. Tako Kinu, kao u zasjedi, čekaju problemi sa nezadovoljnim manjinama i separatističkim težnjama stanovnika pokrajina Xinjang i Tibet, neuravnotežen priraštaj sa daleko većim brojem muške populacije nego ženske (zbog politike jednog djeteta po porodici), nekontrolisano ekološko zagađenje zemlje i sl. Ruska ekonomija još uvijek počiva na prihodima izvoza prirodnih resursa što je vrlo riskantna osnova za uravnotežen i stabilan ekonomski rast. Ni druge stasavajuće sile nisu ništa u boljoj poziciji. Tursku vanjsku politiku i srazmjer njihove ekonomske moći neki su već slikovito opisali kao pokušaj da se na motor od Fiće postavi šasija Mercedesa.

Zato možda najodmjereniju analizu nove američke strategije, ali i opis realnosti u kojoj se svijet našao daje urednik Newsweek International-a i voditelj CNN-ovog showa Fareed Zakaria GPS u svojoj novoj knjizi „The Post-American World“ (Post-američki svijet) . The New York Times, na čijoj listi bestselera se dugo nalazila Fareedova knjiga, objavio je pregled knjige Michikoa Kakutanija u kojem on ukazuje na to kako se svijet i pozicija Amerike u njemu brzo promijenila u nekoliko zadnjih godina.



Mali vazali

U svom članku u Newsweeku iz 2003, objavljenom uoči same invazije na Irak, Fareed Zakaria, između ostalog, napisao je: „ Sad je jasno da ovo razdoblje može dobiti samo jedno ime, unipolarni svijet- doba sa samo jednog globalnom silom. Pozicija Amerike danas je bez presedana.“ Dalje navodi da „američka dominacija nije tek vojna. Američka ekonomija je velika kao japanska, njemačka i britanska zajedno.“, kao i to da je ona „ekonomski dinamičnija, demografski podmlađenija i kulturalno fleksibilnija od svih ostalih dijelova svijeta.“ Ono što zabrinjava ljude širom svijeta je prije svega, kako on navodi „život u svijetu koji oblikuje i kojim dominira jedna zemlja- Sjedinjene Američke Države.“- podsjeća čitaoce The New York Timesa Kakutani.

U svojoj novoj knjizi „Post-američki svijet“, Zakaria danas piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj- raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“. Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet, i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u post-američki svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“

U tom smislu, Zakaria tvrdi da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.

Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći. Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora koji će morati zadovoljiti brojne moćnike. I upravo je to ključni detalj čitave priče jer će faktori globalnih dešavanja postati samo moćni i nova pravila u odnosu Amerike sa Svijetom će važiti samo za njih, dok se mali i dalje neće ništa pitati. Njima ostaje da se priklanjaju jačima nudeći svoje prirodne resurse i vazalski odnos (vidi pod odnos RS i Rusije, te „bošnjačke politike“ i SAD) za njihovu podršku što će vremenom dovesti do novih blokovski podjela i nekog novog crtanja interesnih sfera.

Riječi koje ne djeluju

Posljednji u nizu poteza koji je pokrenula nova administracija u Washingtonu je nalog predsjednika Baracka Obama za reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom.

Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu „preventivnih ratova“.

Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.

U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (ili islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacija iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“ stvara više problema nego što ih rješava.

Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.

Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.

Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju“( Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.

Unutarmuslimanska borba

Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši-samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“ .

Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu shvati da nije u njenom, niti bilo čijem drugom interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.

Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno podcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako „iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena“.

Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.

Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. „Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.

Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam. Takav pristup već godinama funkcioniše u brojnim muslimanskim zemljama kao što je Saudijska Arabija gdje se sljedbenike ove skupine u medijskim, teološkim i sigurnosnim krugovima naziva El-Fietu Ed-Daletu (Zalutala skupina) što se pokazalo efikasnijim konceptom.
Anterfile



Čekajući barbare- Konstantin Kavafi(s)

Što mi čekamo, na trgu okupljeni?

To barbari treba danas da stignu.

Zašto je u vijeću sav posao stao?

Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?

Zato što će danas stići barbari.

I kakve sad zakone da donose vijećnici?

Barbari, kad dođu, donosit će zakone.

Zašto je naš car ustao tako rano,

I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada

Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?

Zato što će danas stići barbari.

I car sada čeka vođu njihova

Da ga dostojno primi. Spremio je za nj

Čak i povelju. U njoj mu poklanja

Titule mnoge i naslove.

Zašto su konzula dva i pretori naši danas

Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?

Zašto narukvice nose s toliko ametista

I prstenje s toliko blisatvih smaragda?

Zašto danas nose dragocjena žezla

S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?

Zato što će danas stići barbari;

A takve stvati zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek

Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;

A takve stvari zabljeskuju barbare.

Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek

Da govore drže, da kažu što imaju reći?

Zato što će danas stići barbari;

Njih gnjavi retorika i govori javni.

A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo

Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)

Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne

I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?

Zato što je noć, a barbari nisu došli.

Došli su samo neki ljudi s granica

I vele da barbara više nema.

I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?

Oni su bili kakvo-takvo rješenje.

preveo Antun Šoljan

Arapska liga na velikoj prekretnici

Hoće li arapsko proljeće pomesti i organizaciju koja je trebala institucionalizirati arapski nacionalizam

Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 21.2.2012.)

Arapska liga, ta historijski troma međunarodna organizacija zavađenih članica koja mnoge podsjeća na komplikovane saveze plemenskih vođa iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta) ovih dana pokušava igrati konstruktivnu ulogu na primjeru Sirije i po prvi put nakon duge letargije pokušava rješiti nagomilane probleme arapskog svijeta sužavajući prostor za strani intervencionizam. Neki u pojačanom djelovanju Arapske lige koja broji 22 članice vide još jednu posljedicu arapskog proljeća.

Neuspjeh UN ili...

Naime, u nekim od ključnih članica ove organizacije, poput Egipta i Tunisa, već su provedeni slobodni izbori što je dovelo do promjene zvanične politike. U drugim državama članicama, prvenstveno onim monarhijski uređenim, za razliku od ne tako davno, političke elite, sve više osluškuju glas naroda. Drugim riječima, Liga nema prostora nego pokazati da djeluje. Međutim, zahrđalu staru mašinu bez jasnih instrumenata pritiska na bilo koju od članica nije lako pokrenuti.
Rezultati dosadašnjih inicijativa Lige u rješavanju sirijske krize su minorni, ali za sada barem ne nedostaje političke volje da Arapi samostalno počnu uvoditi red u vlastitoj kući. Vijeće sigurnosti UN-a nedavno je zbog ruskog i kineskog veta odbacilo prijedlog da podrži mirovnu inicijativu Arapske lige za Siriju, ali većina u tome ne vidi toliki neuspjeh Arapske lige koliko UN-a koji se po ko zna koji put pokazao kao troma i neefikasna institucija koja samo deklarativno podržava principe iz vlastitih konvencija, a ustvari je „raščerečena“ između sitnih interesa globalnih moćnika.
Moskva je objasnila da je razlog za odbijanje rezolucije taj što je njen tekst "zahtjev režimu u Damasku da kapitulira i preda vlast naoružanim ljudima", upozoravajući više puta na opasnost od ponavljanja libijskog scenarija. Većina analitičara vjeruje da nacrt rezolucije nije prošao Vijeće sigurnosti zbog činjenice da je Sirija tradicionalni ruski saveznik na čijim obalama Rusija ima svoje taktičke vojne baze i samo u januaru ove godine potpisan ugovor o prodaju 36 borbenih aviona JAK u vrijednosti 550 miliona američkih dolara, ali i zbog toga što na tome insistira Iran s kojim Rusija i Kina imaju odnose koji se drastično razlikuju od onih zapadnih sila. K

Profulali sve zicere

ako god, nakon što rezolucija nije prošla Vijeće sigurnosti, Arapska liga je progurala neobavezujuću rezoluciju, koju je usvojila Generalna skupština, a kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava u Siriji i poziva na okončanje nasilja, te poziva sirijskog predsjednika Bashara al-Asada da se povuče. Ustvari, rezolucija je urađena po modelu ranije rezolucije u Vijeću sigurnosti, na koju su Rusija i Kina uložile veto i koje su ponovo bile protiv „jer ona nije uravnotežena i jer su svi zahtjevi upućeni vladi, a ne govori ništa o opoziciji“ s tim da u Generalnoj skupšini ove dvije članice nemaju pravo veta. Naravno, iz Sirije je saopšteno da će ta rezolucija samo pogoršati krizu i ohrabriti "teroriste".

Premalo i prekasno
Međutim, arapske mase i intelektualne elite nisu zadovoljne postignutim i smatraju da je to „premalo i prekasno“. Brojni pojedinci i organizacije su i dalje izrazito kritični prema Arapskoj ligi od koje očekuju puno više. Tako komentatorica Al-Jazeere, mlada studentica iz Egipta Sarah Mousa podsjeća svoje čitaoce da je Arapskoj ligi trebalo više od sedam mjeseci da značajnije reagira na sirijsku revoluciju, a većina njenih napora, ako ne i svi, smatraju se neuspjehom. Posmatračka misija koja je poslana u zemlju odaslala je kontradiktorne poruke, nije samostalno posjetila područja zahvaćena nemirima i na kraju je obustavila svoju misiju zbog eskalacije nasilja i povlačenja podrške zaljevskih zemalja.
Arapska liga nije uspjela odigrati nijednu vodeću ulogu u revolucijama zemalja članica, često reagirajući tek onda kada neodrživost lidera na vlasti postane u potpunosti očigledna. Tokom većeg dijela egipatske revolucije, liga nije otišla dalje od poziva na reforme.
Ipak, ubrzane promjene koje se zahvatile Bliski istok neće zaobići ni Arapsku ligu i ona će u godinama koje su pred nama zasigurno igrati drugačiju ulogu od one koju je imala u historiji.

Strah od Izraela i Irana
Arapi su u svojoj historiji izvan okvira svemuslimanskog jedinstva kroz institucije hilafeta i muslimanske zajednice umme teško postizali jedinstvo osim kada se radi o ujedinjenju protiv stranog osvajača ili opasnosti. Osnivanje Arapske lige se na neki način veže za osjećaj opasnosti od okupacije njihove zemlje i stvaranja države Izrael na njihovoj teritoriji. Naime, 1945. godine Arapsku ligu su u Kairu osnovali Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen. Iako je deklarirani cilj bio saradnja i koordinacija vanjske politike država članica iz svih dokumenata i govora sa tog skupa se moglo vidjeti da je jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige od samog njenog osnutka bilo sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, što će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću. Neki povećani angažman Arapske lige u ovim danima objašnjavaju i strahom arapskih režima ali i sve značajnijeg dijela javnosti od proširenja iranskog utjecaja u regionu. Iranci su perzijskog porijekla i među njima i Arapima vlada historijska netrpeljivost i nepovjerenje. Osim toga, većina Iranaca su šiiti dok su većina Arapa sunniti, pa se i preko toga naglašavaju razlike koje se sve više politiziraju i instrumentaliziraju u preustroju novog Bliskog istoka.
Neuspjeh Arapske lige u rješavanju palestinskog pitanja i česti vojin porazi u ratovima protiv ove zemlje su ne samo poljuljali povjerenje arapskih masa u ideje arapskog nacionalizma nego i u instituciju koja je trebala biti začetak velike arapske unije koja bi ujedinila sve arapske narode u jednu državu. Inače, nedosanjani san o ujedinjenju svih Arapa u jednu državu je ideja koja je obilježila stoljeće koje je iza nas i biće zanimljivo kako će se pobjeda islamističkih partija u većini arapskih zemlja gdje su organizovani slobodni ili djelimično slobodni izbori reflektovati na ulogu Arapske lige, ali i arapskog nacionalizma.

Gostovanje na Al-Jazeeri

Večeras u 21: 30 emitovat će se emisija „Kontekst“ Al-Jazeere Balkans u kojoj sam gostovao zajedno prof. dr. Brankom Caratanom iz Zagreba i Ibrahimom Mhananijem, Sirijcem koji živi u Beogradu.
Tema je bila situacija u Siriji i brutalnost tamošnjeg režima u slamanju opozicije.
Također sam za dnevnik Al-Jazeere komentarisao najavu referenduma u Siriji, što bi se također trebalo emitovati večeras.

Religizacija egipatske politike

Poslije pobjede islamističkih partija na izborima

Svaka od ovih partija ima vlastitu viziju egipatske budućnosti i stav o tome kakvu ulogu bi islam i koja njegova interpretacija trebali igrati u uređenju države i društva. Neke od tih vizija su čak i sukobljene. Posebne tenzije vladaju između sufijskih i selefijskih frakcija

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, subota, 11.2.2012.)

Izbori za donji dom egipatskog Parlamenta su očekivano donijeli ubjedljivu pobjedu islamističkih partija bliskih umjerenom Muslimanskom bratstvu i nešto konzervativnijim selefijama iz partije En-Nur. U toku su izbori za gornji dom ili Šuru i analitičari predviđaju da će ishod biti sličan. Na ovaj način, ono što se naziva političkim islamom ulazi u novu fazu preuzimanja odgovornosti za budućnost naroda i države. Slično se dešava ne samo u Egiptu nego i u drugim zemljama u kojima je došlo do promjene ražima kao što su Tunis, Libija, a vjerovatno će im se ubrzo pridružiti i Jemen. I ne samo u njima, nego i u onim arapskim monarhijama koje su krenule u proces „preventivne reforme“ i davanja većih sloboda i ovlasti izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, islamisti igraju

značajnu ulogu u političkom životu i i kao po pravilu susreću se sa nagomilanim problemima arapskog svijeta i velikim očekivanjima osviještenih i promjenama ohrabrenih masa. U većini arapskih, pa i u onim većinski muslimanskim zemljama, na ove promjene se gleda sa oduševljenjem zbog konačnog oslobođenja od tiranske vlasti, ali i dozom neizvjesnosti od onoga što budućnost donosi.

Nejasna budućnost

A o tome kako će Egipat izgledati u budućnosti, a iste dileme su i u drugim spomenutim zemljama, teško da iko, pa čak i izborni pobjednici, imaju jasnu sliku. Ono što je nedvosmisleno pokazala „volja naroda“ u ovoj fazi promjena jeste da će islam ili njegovim tumačenjem motivisani politički pokreti igrati ključnu ulogu u konstituiranju budućeg uređenja države i društva. Zato je najveći dio svjetske javnosti fokusiran upravo na razumijevanje dešavanja u i oko islamističkih partija. Povećanom interesovanju, naravno, treba dodati i islamofobično raspoloženje nekih političkih centara moći, ali i oštre izjave nekih od islamističkih lidera o tome kako oni zamišljaju buduće uređenje Egipta u kojem bi država trebala biti instrument nametanja njihove vizije moralnosti.

Izostave li se iz analize sekularne i lijevo orijentisane političke opcije koje su također ostvarile zapažene rezultate na izborima, a koji u ovoj fazi i pored najave Muslimanske braće da će u Parlamentu ali i procesu pisanja novog Ustava insistirati na širokoj koaliciji u kojoj bi se trebale naći i neislamističke stranke, vjerovatno neće igrati ključnu ulogu u profiliranju državne politike, ni među islamističkim partijama nema jedinstvene vizije budućnosti. Spektar islamističkih političkih stranaka koji se isprofilirao nakon pada režima Hosnija Mubaraka se kreće od oficijelne stranke Muslimanske braće- Slobode i pravde i stranke Wasat (Centar) koja okuplja nezadovoljnike i disidente koji su istisnuti ili su se povukli iz matičnog pokreta Braće ili Ihvana do konzervativnih proselefijskih stranaka među kojima je najutjecajnija i najmoćnija En-Nur sa svojom koalicijom Kaimetu-Nur. Među njima su i dvije stranke koje se smatraju prosufijskim i to Tahrir el-Misr (Oslobođenje Egipta) i Saut el-Hurijje (Glas slobode) koje nisu ostvarile neki značajniji rezultat u prvom krugu izbora i koje su sada fokusirane da ovladaju ili barem osiguraju uporište na utjecajnom islamskom sveučilištu El-Azhar.

Rušenje turbeta

Svaka od ovih partija ima vlastitu viziju egipatske budućnosti i stav o tome kakvu ulogu bi islam i koja njegova interpretacija trebali igrati u uređenju države i društva. Neke od tih vizija su čak i sukobljene. Posebne tenzije vladaju između sufijskih i selefijskih frakcija, naročito nakon što su simpatizeri selefijskog učenja prema tvrdnjama egipatskih zvaničnika srušili nekoliko sufijskih turbeta. Svjesni su toga i izborni pobjednici. Možda su baš zato sve glasniji i pozivi, naročito među Muslimanskom braćom, da islamističke stranke ostave iza sebe sve svoje ideološke nesuglasice i hektolitre tinte ispisane u zadnjih nekoliko decenija kako bi se osporio islamski legitimitet oponenata i dokazalo da je samo njihovo razumijevanje islama jedino ispravno, a sve zarad većeg nacionalnog interesa. I dok jedni smatraju da će politički angažman ako ništa a ono zbog političkog pragmatizma dovesti do zbližavanja sukobljenih islamističkih frakcija, drugi se plaše da će ovakav rasplet događaja samo dodatno ispolitizirati sektaška rivalstva i dovesti do još većih podjela i rivalstva među muslimanskim frakcijama.

Kakogod, jedno je sigurno: najveća odgovornost će pasti na ihvansku Partiju slobode i pravde koja u ovom spektru predstavlja neki vrstu islamističkog političkog centra. Njeni zvaničnici tvrde kako je njihov cilj da izgrade modernu i demokratsku državu zasnovanu na islamskom šerijatskom zakonu. Njihov predizborni program predviđa da se“ zakoni donose na principima Šerijata i implementiraju uz saglasnost parlamentarne većine“. Isti program govori i o „širenju i produbljivanju“ razumijevanja Šerijata kao metoda upravljanja individuama i društvom, što se može osjetiti i u komentarima stranačkih zvaničnika koji su tokom izbora i nakon njih ponavljali kako „ ne žele nametati Šerijat građanima koji ga ne žele“. Program predviđa, a to je u skladu i sa klasičnim šerijatskim pravom, da druge vjerske zajednice uživaju svoju pravnu autonomiju i da im se sudi prema njihovim crkvenim zakonima. Ustvari, u ovoj tačci je Program najnedorečeniji jer ne precizira prava onih građana koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici ili pak ne pripadaju priznatim kršćanskim crkvama ili jevrejskoj zajednici (tj. kategorijama „sljedbenika knjige“ ili ehlul-kitaba kojma Šerijat priznaje poseban status i pravnu autonomiju).

O ženama

Interesantno je kako se ovakav koncept konstitutivnosti kroz vjerske zajednice sve više počinje sviđati i vjerskim autoritetima u koptskoj crkvi koji nisu krili svoj strah od dolaska islamista na vlast, ali sve češće se u svojim pisanjima i istupima i oni pozivaju na pozitivno iskustvo primjene kršćanskog porodičnog prava u vrijeme vladavine halifa naspram nepriznavanja istog zakona na čemu je insistirao režim Hosnija Mubaraka koji je, npr. ženama davao razvod braka i bez saglasnosti crkve. Zato brojni analitičari poput prof. Khaleda Elgindya sa Brooklinškog instituta, primjećuju kako se religizacija egipatske politike počinje reflektovati i na egipatske kršćanske zajednice koje postepeno grade vlastite vjerski motivisane političke opcije i ideologije.

Naravno, zbog negativnog imidža koji vlada o položaju žene u nekim muslimanskim društvima, Muslimanska braća su morala davati najviše odgovora o tome kakvo mjesto vide za žene u budućem Egiptu. Možda se stavovi izborne platforme Muslimanske braće najbolje vide u odgovoru generalnog sekretara Stranke slobode i pravde Saad el-Katatnija koji je na pitanje novinara da li će njegova partija donijeti zakon koji nalaže da sve žene u Egiptu moraju nositi veo odgovorio: „Ja ne mogu napisati zakon koji kaže da će otkrivenoj ženi biti zabranjeno ovo ili ono... ali je moram uvjeriti da će njena kazna biti na Drugom svijetu.“

Što se tiče selefijske organizacije En-Nur njihov predizborni program je daleko konzervativniji i najvećim dijelom je fokusiran na dokazivanje kako se politički angažman ne kosi sa principima selefijske metodologije razumijevanja i praktikovanja vjere (ar. menhedža). Međutim, i u njihovom diskursu je vidljiv pragmatizam i političko taktiziranje. Tako je većina njihovih promotivnih materijala koji se vrte na egipatskim televizijama ili su dostupni na njihovim internet-stranicama urađena na amiji ili narodnom govornom arapskom a ne fushi ili književnom kur`anskom jeziku za čije očuvanje se u svom programu, ali i u istim tim spotovima zalažu. Obraćati se svojim neobrazovanim i siromašnim glasačima koji čine najznačajniju bazu konzervativaca na fushi znači rizikovati da te oni ne shvate i da do njih poruka neće doći. Ovo na najjednostavniji način pokazuje, a sličnih je primjera napretek, izazov pred kojim se selefije nalaze kada moraju naći mjeru između beskompromisnih principa na kojima su tako dugo i revnosno insistirali i stvarnosti društva u koje su se odlučili uključiti.

O Izraelu

Ove činjenice navodi mnoge da predviđaju kako će vrijeme pred nama dovesti do značajne korekcije stavova među konzervativnim islamistima koji će morati tragati za novim inovativnim rješenjima pa makar ih oni smatrali samo prelaznim. Ustvari, već se vide prvi znakovi političkog pragmatizma koji, pravdi za volju, ni ranije nije bio stran Muslimanskoj braći. Tako su arapski mediji izvijestili kako su lideri Bratstva u Egiptu odlučili prekinuti bojkot administracija u Washingtonu i Londonu koji je već dugo bio na snazi. Izvještaji koji su procurili na Wikileaksu su pokazali da su i tada postojali posrednički kanali između tada opozicionih a u nekim zemljama i ilegalnih organizacija i administracije u Washingtonu, ali javni kontakti su bili prekinuti i strogo zabranjeni za sve članove. To se sada mijenja. U istom saopćenju se kaže kako jedino neće biti normalizacije odnosa sa Izraelom, ali je i na tom planu Jimmy Carter tokom nedavne posjete Egiptu sa delegacijom svog instituta koji su pratili izborni proces rekao kako je dobio garancije od lidera Bratstva kako se neće dirati u mirovne ugovore koje je Egipat potpisao sa Izraelom.

Dok mnogi ukazuju na to da će međusobna interakcija islamističkih skupina, ali i potreba iznalaženja konkretnih, realnih i provedivih politika dovesti do revizije stavova i da će njihovi ideolozi morati odustati od mnogih utopijskih rješenja koja su zagovarali te da će njihovi politički, ali i teološki stavovi bivati sve pragmatičniji ne treba zapostaviti činjenicu da se ponovo formiraju skupine onih, naročito među među selefijama ali i Muslimanskom braćom, koji nisu zadovoljni trenutnim razvojem događaja i koji su sve otvoreniji u svojoj kritici islamističkih partija kao onih koji su prodali ideale svojih matičnih pokreta i islama kako bi se dokopali vlasti.

Vesatijja- koncept islamskog srednjeg puta i traganje za mjerom

Autor sa pomoćnikom ministra vakufa
države Kuvajt dr. Adilom el-Felahom

Piše: Muhamed Jusić- Uvodnik novog broja Preporoda

Imao sam čast i privilegiju da budem član delegacije Rijaseta IZ BiH koja je posjetila Međunarodni centar za promociju srednjeg islamskog puta (El-Merkez el-Alemijj lil- Vesatijje) u Kuvajtu i da učestvujem u seminaru o kur`anskom konceptu vesatijjeta ili srednjeg puta između krajnosti kojima ljudska historija, ali i historija muslimana, obiluje. Naša posjeta je rezultat dogovora reisu-l-uleme Mustafe ef. Cerića s Ministarstvom vakufa Kuvajta pri kojem ovaj centar i djeluje i bila je jedinstvena prilika da se muftije, profesori, novinari i drugi članovi IZ BiH upoznaju sa najnovijim tokovima misli u muslimanskom svijetu, ali i da usvoje nova znanja o prevenciji radikalizma i izopačenih interpretacija islama. Preporod u ovom broju donosi odličan i opsežan izvještaj naše novinarke i učesnice seminara Ajše Hafizović Hadžimešić i nije mi namjera ponavljati detalje sa seminara, ali bih iskoristio priliku da sa našim čitaocima podijelim dio svojih dojmova i zapažanja o ovom putovanju, ali i konceptu vesatijje koji se sve češće spominje u muslimanskim naučnim krugovima, ostavljajući neka od otvorenih pitanja i nedoumice za drugi put.

Prvo što svako onaj ko poznaje prilike u muslimanskom svijetu i tokove savremene islamske misli može primjetiti jesu promjene koje su zahvatile ovaj dio svijeta koji je dugo važio za najkonzervativniju sredinu i u poređenju sa drugim muslimanskim zemljama, čak i arapskog okruženja. Danas se promjene mogu vidjeti ne samo u modernoj arhitekturi zemalja bogatog Arapskog zaljeva i skoro u potpunosti pozapadnjačenom stilu života mladih generacija, nego i u knjižarama u kojima se mogu naći brojna djela koja tretiraju otvorena pitanja muslimanskog svijeta i njihovih društava a ne, kao ne tako davno, samo kompjuterski obrađene reprinte srednjovjekovnih djela islamskih mislilaca.

Čini se da je ovaj dio svijeta odlučan uhvatiti korak sa modernim svijetom, ali ne više samo kroz kupovinu luksuzne robe i neselektivno prihvatanje svega što globalno selo nudi, nego kroz zadržavanje tradicionalnih vrijednosti koje dobrim dijelom počivaju na islamu ili nekoj od njegovih interpretacija. I tu dolazi do izražaja ideja vesatijje, iza koje je u slučaju kuvajtskog centra čiji smo gosti bili, stala i država sa svojim institucijama, kojoj su njeni promotori namijenili ulogu procesa traganja za sredinom i mjerom između tradicionalizma i modernizma. Tako je i moto pod kojim vesatijja djeluje i pod kojim je i seminar u Kuvajtu organizovan „veza sa korijenima i kontakt sa savremenim trenutkom“. To je ustvari pokušaj ponovnog otvaranje vrata idžtihada i pokušaj da se u islamskoj tradiciji razdvoje univerzalne vrijednosti koje ne podliježu promjenama zbog promjene okolnosti u kojima ljudi žive i konkretna pravna rješenja i modeli postizanja tih viših ciljeva Šerijata koji su podložni reviziji i propitivanju. Naši domaćini su više puta naveli primjer imama Eš-Šafije koji je poznat po tome da je imao dva mezheba (dva seta pravnih rješenja), jedan u Iraku i drugi u Egiptu, između ostalog, i zbog različitih okolnosti i stanja društva u kojem je živio. Ako je imam Eš-Šafija živeći u istom vremenskom periodu i istoj državi morao posezati za različitim pravnim rješenjima kako bi praktikovao Šerijat i ako je bio spreman revidirati vlastite stavove, kako onda neko može uskratiti to pravo današnjim muslimanima čija se realnost utoliko razlikuje i obiluje brojnim posebnostima. Čak štaviše, brojni su primjeri kako su ashabi koristili idžtihad i samostalno tragali za novim rješenjima u duhu Šerijata kada bi se od Poslanika, a.s., udaljili desetine kilometara ili na neko vrijeme, a on, a.s., ih je u tome ohrabrivao.

Drugi princip na kojem ideja vesatijje počiva jeste traganje za srednjim putem između različitih razumijevanja islama, odnosno traganje za principima muslimanskog jedinstva.
Verovanje kako se jedinstvo muslimana može postići na način da se svi ujedine oko jedne vizije ili jednog tumačenja vjere je prevaziđeno. Jedino moguće je jedinstvo oko osnovnih principa i vrijednosti uz prihvatanje različitosti u onim pitanjima u kojima su se i ashabi kao i generacija nakon njih razilazili. Zato vesatijja promoviše i ideju međumuslimanskog dijaloga, promovisanja i prihvatanja svih priznatih muslimanskih mezheba i islamskog pluralizma. A to je muslimanskom svijetu koji se zbog trenutnih promjena koje se dešavaju u arapskim zemljama i koračanja prema otvorenim i slobodnim društvima koja neće počivati na jednoumlju i diktaturi više nego potrebno. Tolerantan odnos prema različitom mišljenju je neophodan ne samo zbog političkog pluralizma pred kojim se arapske zemlje nalaze nego kako bi se osigurao unutarmuslimanski vjerski pluralizam, jer smo svjedoci kako se mezhebske i unutarmuslimanske razlike sve češće politiziraju, instrumentaliziraju i koriste kako bi se došlo na vlast, ali i raspirili međumuslimanski sukobi koji svakodnevno odnose stotine života. Pluralizam je nemoguć bez tolerancije a nje nema bez dijaloga. Tek i letimično prelistavanje referenci na temu međumuslimanskog dijaloga pokazuje da takva djela jedva da postoje i da je, naprimjer, daleko više djela o muslimansko-kršćanskom (što je naravno samo po sebi poželjno) dijalogu nego onih koji bi posredovali da se, ako ne prevaziđu, a ono razumiju i prihvate sve untarmuslimanske razlike i posebnosti. Istovremeno, ispisane su čitave biblioteke međusektaške propagande kojom se svi oni koji misle drugačije optužuju za nevjerništvo, izdaju islama i promovisanje zablude. Vesatijja traga za principima koji bi na zdravim osnovama postavili temelje međumuslimanskog dijaloga, ali istovremeno osigurali da se islamsko učenje sačuva od zlonamjernog izvrtanja.

Naravno, postoje i oni koji su skeptični prema uvođenju novih pojmova pa makar se za njih tražilo uporište u kur`anskom tekstu i tradiciji. Zato treba naglasiti da se vesatijja ne razumijeva kao insistiranje na srednjem putu između istine i neistine, dobra i zla niti kao puko balansiranje između svega što nam životna realnost nudi, niti popuštanje u svemu. Vesatijja je, kao što reče jedan od predavača, hajrijje tj traganje za najboljim i najodmjerenijim rješenjima. Možda bi se zato moglo krenuti od toga da se vesatijja ne prevodi kao umjerenost (što je slučaj sa zvaničnim engleskim prijevodom) nego radije odmjerenost ili traganje za pravom mjerom stvari. Zato to ne bi trebalo od vesatijje praviti ideologiju i neku mantru gotovih riješena nego je razumjeti kao proces traganja za mjerom.

Delegacija Islamske zajednice u Kuvajtu

Sarajevo, 6. januar 2017. (MINA) - Delegacija Islamske zajednice u BiH otputovala je danas u Kuvajt gdje će prisustvovati seminaru kojeg organizira Međunarodni centar za promociju srednjeg islamskog puta u Kuvajtu.

U toku sedmodnevnog boravka imat će priliku slušati na seminaru predavanja eminentnih islamskih učenjaka iz Kuvajta.

Ministarstvo vakufa Kuvajta osnovalo je pomenuti međunarodni centar s ciljem promovisanja originalnog islamskog učenja i na tom putu bilježi zapažene uspjehe. Do sada su u svijetu osnovali veliki broj ispostava, pa će delegacija IZ imati priliku da razmijeni mišljenja i o osnivanju sličnog u BiH.

Delegacija predvodi hafiz mr. Senaid Zajimović, direktor Vakufske direkcije u Sarajevu. U delegaciji su još dr. Enes Ljevaković (FIN), Edhem Čamdžić muftija banjalučki, Seid ef. Smajkić muftija mostarski, mr. Amel Duraković (IPF Bihać), Muhamed Jusić (MIZ Bugojno), hafiz Muris Mešić (Radio BIR), mr. Zehra Alispahić (FIN), Ajša Hafizović (Preporod), Azra Ibrahimović (Nahla), Enver Omerović (Mešihat IZ Sandžak), Usame Zukorlić (Mešihat IZ Sandžak), mr. Amel Sarajlić (IPF Bihać),dr. Fuad Sedić (IPF Zenica), Dženan Imamović (Muftiluk goraždanski), dr. Sead Seljubac i Halil Mehanović (Behram begova medresa).
Odlazak ove delegacije je rezultat dogovora reisu-l-uleme s ministarstvom vakufa Kuvajta.

Vjerski turizam u BiH

Magazin Start BiH je pokrenuo mjesečnik za turizam i zaštitu okoliša BH Putovanja koji besplatno možete dobiti uz novi broj magazina. Ja sam napravio kratak osvrt na vjerski turizam u BiH na osnovu dostupnih materijala na netu i u turističkim priručnicima.

Svetišta privlače čak i nevjernike

Priredio: Muhamed Jusić

Iako je u BiH nakon stravičnog rata od multietničkog duha ostalo jako malo, ipak tragovi te bogate multikonfesionalne i multikulturalne prošlosti su nadživjeli sva razaranja i uz velike napore u rekonstrukciji predstavljaju značajno bogatstvo ove zemlje. Osim što je to značajan turistički potencijal koji uveliko može obogatiti kako ukupnu turističku ponudu, ne samo za domaće, nego i za inostrane turiste, ti spomenici i mjesta okupljanja su podsjetnik, kako na duboke korijene ovdašnjih naroda, tako i na njihovu duhovnu vitalnost i bogatu tradiciju suživota. Nažalost, kao i brojni drugi potencijali, ni ovaj nije u potpunosti iskorišten. Svjetska turistička organizacija je procijenila da se oko 37% svih turističkih putovanja odnosi na kulturni turizam i da se tržište povećava po stopi od 15% godišnje, a kulturni turizam i vjerski turizam u stvarnosti se često prožimaju. Stručnjaci za turizam su primjetili kako je za vjerski turizam tipična diferencijacija između dvije ciljne grupe turista. Jedni su vjernici koji putuju inspirisani istinskim vjerskim motivima, a drugi su turisti koji putuju iz želje za upoznavanjem vjerskih centara kao sastavnoga dijela svoje opšte kulture. Bosna i Hercegovina ima potencijal da privuče obje ciljne grupe, ali se puno više treba uraditi na promociji i brendiranju ukupne ponude. Naravno, ne znam treba li napomenuti da je organizovanje i promovisanje turističkih vjerskih lokacija u BiH, uz nekoliko izuzetaka, još uvijek briga uglavnom vjerskih zajednica i općina. Ovo su samo neki od spomenutih potencijala za vjerski turizam kojima bi se trebala posvetiti veća pažnja:

Međugorje

Kada govorimo o vjerskom turizmu u BiH ubjedljivo najveći broj gostiju po ovom osnovu u našu zemlju dolazi zbog mjesta koje, zanimljivo, nema neku značajnu historijsku pozadinu. Ovo malo mjesto u Hercegovini se ,nakon što se svijetom proširila priča kako je 1981. godine, grupa mladih posvjedočila o Gospinom ukazanju, pretvorilo u jedno od najpopularnijih katoličkih mjesta hodočašća koje, prema podacima Turističke zajednice FbiH, godišnje posjeti preko milion turista. Iako se u prvom redu u svim promotivnim materijalima ističe da u Međugorje dolaze hodočasnici, ipak domaći mediji izvještavaju i o tome kako ima jako puno i „nevjernika“ koji iz godine u godinu dolaze i uživaju u infrastrukturnim, gastronomskim, kulturnim i ostali sadržajima.

Osim na godišnjicu ukazanja, periodi najmasovnijih posjeta vjernika su u vrijeme Uskrsa, kada se slavi godišnjica prvog ukazanja kroz procesiju pod nazivom “Šetnja mira”, zatim za blagdan Velike Gospe (15 august/kolovoz) i za Rođenje Djevice (prva nedjejla nakon 8. septembra/rujna). Crkva Svetog Jakova, izgrađena 1969. godine, centar je raznih vjerskih događanja, a iza nje se nalazi puteljak koji vodi ka Uskrsnuću Spasitelja, statui iz koje neprestano kaplje sveta voda. Na putu do Brda Ukazanja 14 je postaja „Via Crucis“ na kojima se hodočasnici zaustavljaju u molitvi- stoji u promotivnom materijalu o ovom svetištu koje Vatikan još uvijek nije zvanično priznao.

Osim Međugorja, gdje većinu gostiju čine stranci, domaći katolici od pamtivijeka pohode i tri samostana koja su preko 700 godina središnja mjesta duhovnosti u BiH i to onaj Sv. Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci, Sv. Katarine u Kreševu i Duha svetoga u Fojnici, te crkvu Sv. Ive u selu Podmilačje kraj Jajca, gdje se održava redovni godišnji skup na koji mnogi prema tradiciji dolaze hodajući ili čak bosi.

Ajvatovica

Ajvatovica je najveće dovište muslimana u Evropi koje svake godine privlači sve veći broj ljudi. Na dovištu (mjestu sa kojeg se upućuje dova ili molitva) iznad Prusca već se pola milenija okupljaju mještani i njihovi gosti, pješaci i konjanici, tradicionalno sedmog ponedjeljka po Jurjevu, kako bi Svemogućem uputili molitvu za mir i blagostanje. Za Ajvatovicu se veže legenda o mističnom događaju iz života Ajvaz- dede za kojeg se kaže da je u Bosnu došao sa njenim osvajačem sultanom Mehmedom el-Fatihom II 1463. godine i da se u Pruscu nastanio sa zadatkom da na području Skopaljske doline širi islam.

Nakon rata, Ajvatovica je prerasla u vjersko- kulturnu manifestaciju koja je iz godine u godinu obuhvatala sve više gradova i sve veći broj kulturnih, sportskih i vjerskih sadržaja. Istovremeno sa širenjem sadržaja išlo se i u izgradnju infrastrukture u Pruscu i njegovoj okolini. Prvo se asfaltirao put do samog Prusca iz pravca Bugojna i Donjeg Vakufa, a ovih dana se dovršava put i staza za konjanike i do same Ajvaz- dedine stijene pod planinom Šuljagom udaljene 6 km od Prusca. Prošle godine je pokrenuta inicijativa za brendiranje Prusca, a prave se i prvi planovi o tome kako iskoristiti turističke potencijale ovog kraja koji u okvirima Ajvatovice i van nje nisu do sada iskorišteni. U zadnjih nekoliko godina sve veći broj Turaka, naročito onih bosanskog porijekla, pokazuje zanimanje za dolazak na Ajvatovicu, tako da je ovaj događaj već ušao u ponudu brojnih turističkih agencija u Turskoj.

Manastir Žitomislić

Jedna od nezaobilaznih destinacija vjerskog ili kulturnog turizma je i Manastir Žitomislić koji je istovremeno i jedan od kulturno najznačajnijih pravoslavnih manastira Hercegovine iz 16. vijeka, a posvećen je Blagovještenju Presvete Bogorodice. Pored bogate historije manastir odlikuje i atraktivna lokacija na kojoj se nalazi, u kotlini na putu iz Mostara za južnu bosanskohercegovačku granicu, na krajnjoj zapadnoj liniji stare oblasti Dubrave. U staroj humskoj oblasti predstavlja najzapadniji održani pravoslavni manastir. Najveći ktitori manastira su bili iz porodice Miloradović i Hrabren. Samostan je srušen togom proteklog rata i danas je ponovo obnovljen.

Franjevački samostan u okolici Fojnice

Kao ozbiljna vjerska i kulturna destinacija u BiH izdvaja se i Franjevački samostan u Fojnici, u kojem je pohranjena Ahdnama, povelja sultana Mehmeda el-Fatiha iz 1463., a u kojem će vas lijepom riječju i izuzetnim gostoprimstvom dočekati pripadnici reda Franje Asiškog, koji u BiH obitavaju 700 godina. Franjevci su došli u Fojnicu u 14. vijeku, sagradili crkvu i samostan u sjevernom dijelu Fojnice - na Pazarnicama. Početkom 16. vijeka, crkva i samostan premješteni su na donje padine brda Križ, gdje se i danas nalaze. Ovaj samostan odigrao je značajnu ulogu u povijesti katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Ovdje su dugo stanovali apostolski vikari, biskupi, provincijali. Posebno je poznata knjižnica franjevačkog samostana, te muzej koji je nedavno otvoren i za posjete turista. Muzej je izuzetno bogat raznim starinama, a najznačajniji eksponat sigurno je već spomenuta ahdnama, po nekima, najstariji poznati dokument o ljudskim pravima, te plašt fra Anđela Zvizdovića, kojemu je sultan Mehmed el-Fatih i uručio.

Tekija na Buni

Tekija na vrelu Bune u Blagaju predstavlja značajan spomenik kulture iz ranog osmanskog doba u Bosni i Hercegovini. To je mjesto gdje su, posebnim ritualom, derviši obavljali – i danas obavljaju – zikr (slavljenje Boga), a koje danas mnogi željni mira rado pohode.

Tekija u Blagaju pripadala je raznim derviškim redovima, najprije bektašijama, a zatim halvetijama i kaderijama. Danas je predvodi vekil (zamjenik šejha) nakšibendijskog reda.

Tekija na vrelu Bune osnovana je ubrzo nakon pada Hercegovine pod osmansku vlast 1446. godine, a najkasnije oko 1520. godine.

Tekija je izgrađena u 16.vijeku. Unutrašnjost same tekije je urađena u klasičnom baroknom turskom stilu, po čemu je jedini takav objekat u BiH.

Tekija je otvorena za posjetioce tokom cijele godine, a u prelijepom vrtu koji gleda na izvor Bune možete popiti osvježavajuće piće, bosansku kafu ili čaj, dok su posljednjih nekoliko godina oko samog objekta izgrađeni brojni restorani sa bogatom gastronomskom ponudom.

Među posjećenijim destinacijama vjerskog turizma su Olovska Gospa, Manastir Tvrdoš kod Trebinja, Kraljeva Sutjeska, Humac Hercegovina, Kuća mira Prozor – Rama, te Djevojačka pećina i dovište u Brateljevićima kod Kladnja, te naravno glavni grad Sarajevo čiju urbanu sliku krase sakralni objekti četiri svjetske konfesije. Brojne džamije, crkve, katedrala, sinagoga, te ostali značajni vjerski objekti nalaze se u samom centru grada Sarajeva, smješteni tek stotinjak metara jedni od drugih.

Nema dileme šta je u svijetu obilježilo 2011., godinu iza nas

Demonstranti svuda vraćaju moć narodu- osvrt na prošlu godinu u novorm broju Starta

Muhamed Jusić (Start BiH, 339-340)

Prestižni magazin Time je birajući ličnost godine za prošlu godinu potrefio i u liku demonstranta na svojoj naslovnici sažeo bit onoga po čemu će vjerovatno 2011. godina u historiji ostati zapamćena na međunarodnom planu.

Protesti, definitivno

Naime, oni su laskavu titulu ličnosti godine, ustanovljenu još daleke 1927. godine, odlučili dodijeliti demonstrantu ili svakom pojedincu koji je prošle godine učestvovao u demonstracijama bilo gdje u svijetu. Svojim izborom, Time je, kako kažu u uredništvu, želio da oda priznanje demonstrantima, jer su dali novo značenje snazi koju predstavlja narod.

U obrazloženju svoje odluke magazin Time ističe da su prvi i najdramatičniji protesti pokrenuti u tzv. islamskom svijetu inspirisali demonstrante širom svijeta. Demonstranti u podužoj listi zemalja, poput Izraela, Indije, Čilea, Kine, Velike Britanije, Španije i Sjedinjenih Američkih Država, otvoreno su svoje pokrete dovodili u vezu sa narodnim revolucijama koje su potresle Bliski Istok. U septembru je pokret Occupy Wall Street počeo svoj život u New Yorku, brzo se proširivši na druge američke gradove, dok se ovih dana u Rusiji širi bunt izazvan pokradenim izborima i diktaturom vladajuće partije Vladimira Putina.

Urednik magazina Time Jim Frederick pojašnjava da je u svim tim procesima najbitnije to „što je gotovo jedna cijela generacija zaboravila da se protestima mogu mijenjati politička pravila, a onda je došlo do iznenade promjene“. “Uspjeli su srušiti dva režima (ustvari tri, M.J.), potresli su Rusiju i Veliku Britaniju, a pokret Okupirajmo Wall Street pokazao je globalnu snagu u borbi protiv neosjetljivosti velikih korporacija, banaka, neoliberalnog kapitalizma”- tvrdi Frederick.

On naglašava da “ljudi koji okupiraju Wall Street imaju sasvim drugi program od onih u Egiptu i Libiji, ili onih na moskovskom Crvenom trgu.

Top novinske priče

- Ali je svima zajednički način na koji međusobno komuniciraju kako bi se nešto mijenjalo. Više puta smo vidjeli da su demonstranti u Egiptu isticali da ne bi bili na Tahriru da nisu bili inspirirani onim što se dogodilo u Tunisu. Oni su, na neki način inspirisali demonstrante na Wall Streetu. A ti su ponavljali- ne bismo bili u Zuccoti parku da nismo vidjeli ono što se događalo u Egiptu”- kaže Frederick.

Frederick podsjeća da nije isto demonstrirati u SAD, Siriji, Egiptu, Tunisu i Libiji. Za mnoge demonstrante to je veliki rizik, jer autoritarni režimi ne biraju način obračuna sa “neposlušnima”. Neki demonstranti završe u zatvorima, neki izgube život, te stoga prema njegovom mišljenju zaslužuju da budu proglašeni ličnošću godine.

Istovremeno, Kurt Andersen u Time-u objašnjavajući odluku uredništva svoga lista pojašnjava šta je to posebno u dešavanjima naroda koja su obilježili prošlu godinu i podsjeća kako se nešto slično desilo 60-tih kada se protestvovalo protiv rata u Vijetnamu, te 80-tih kada se digao glas protiv nuklearnog oružja, protiv komunističke tiranije na Tienanmenu i Istočnoj Evropi. Protesti su tada postali prirodni dio političkog procesa. A onda je uslijedilo razdoblje ekonomske renesanse. Živjelo se dobro, pa su se demonstracije kao oblik političkog nezadovoljstva događale sporadično, sve do početka 2011, kada su protesti počeli u Tunisu.

Jasno je da se lista najznačajnijih događaja koji su obilježili godinu iza nas razlikuje od zemlje do zemlje. Ipak, zbog uloge koju Sjedinjene Američke Države još uvijek igraju u svijetu njihov izbor je ipak globalno značajan, a za njih je, kako se i očekivalo, najznačajniji događaj ubistvo vođe terorističke organizacije El-Kaide Osame bin Ladena. Barem su tako odlučili urednici američkih medijskih kuća koji u organizaciji američke novinske agencije Associated Press svake godine biraju najznačajniju novinsku priču.

Akcija američkih specijalaca u kojoj je u maju u Pakistanu ubijen Bin Laden prva je na njihovoj listi 10 najznačajnijih priča, sa 128 prvih mjesta kod ukupno 247 anketiranih. Iako malo ko vjeruje da će ubistvom duhovnog vođe El-Kaide, koji prema izjavama eksperata, ionako već dugo ni u vlastitoj organizaciji nije igrao značajnu ulogu, prestati postojati opasnost od međunarodnog terorizma, za sve Amerikance ona ima simboličnu vrijednost.

Katastrofalni zemljotres, praćen cunamijem, koji je u martu pogodio Japan, našao se na drugom mjestu, sa 60 nominacija za prvo mjesto. Prema ovom rangiranju najznačajnijih događaja u prošloj godini "Arapsko proljeće" i val narodnih pobuna na Bliskom istoku i sjeveru Afrike su zauzeli tek treće mjesto Na četvrtom se našla finansijska kriza u Evropi, a na petom ekonomska situacija u SAD.

Ćoravo desno evropsko oko

U drugom dijelu tabele našli su se svrgavanje režima libijskog vođe Muammera el-Gaddafija, sporenja u američkom Kongresu oko fiskalne politike i protesti Pokreta "Okupirajmo Wall street". Ipak, trijumf naroda Libije u svojoj borbi za slobodu će ostati zamućen snimkama brutalne odmazda izvršene nad svrgnutim predsjednikom. Te snimke prijete da se urežu u krvavu podsvijest čovječanstva i obilježe, kako godinu na odlasku, tako i čitavu libijsku revoluciju.

Među događajima koji su bili blizu ulaska na listu su smrt suosnivača kompanije Apple Stevea Jobsa, uragan Irena, razorna serija tornada na srednjem zapadu i jugoistoku SAD, kao i ukidanje zabrane homoseksualcima da služe u američkoj vojsci.

Neki od ovih događaja uistinu će ostati u kolektivnom sjećanju čovječanstva svaki put kada se prisjetimo odlazeće 2011. Naravno, tu je prije svega, globalna ekonomska kriza i kriza Eurozone, koja je po prvi put od rađanja ideje ujedinjenja Evrope kao relevantno i ozbiljno pitanje nametnula spekulacije i raspravu o mogućnosti raspada EU-a.

Napad norveškog državljanina Andersa Behringa Breivika na svoje sugrađane je još jednom čovječanstvo podsjetio na svu opasnost teroirizma i to da se on može desiti bilo gdje i bilo kad. Breivik je u svom krvavom pohodu 22. jula prvo aktivirao bombu skrivenu u kombiju parkiranom ispred zgrade vlade u Oslu, gdje je od eksplozije poginulo osam ljudi, nakon čega je otišao na ostrvo Utoya i usmrtio još 69 mladih ljudi okupljenih na političkom skupu, prema njegovom mišljenju, neprijateljske političke opcije. Koliko god to morbidno zvučalo, ali ovaj njegov pohod je kao nijedno objašnjenje i pozivanje na razum čitavom svijetu, pokazao da teroristi nisu samo muslimani i da ekstremista i luđaka ima na svim stranama, te da se zlo može učiniti u ime bilo koje vjere ili ideologije. Ovaj stravični napad u Norveškoj i slučajno hapšenje grupe neonacista koji su nesmetano i uz sumnjive veze sa državnom bezbjednošću u Njemačkoj godinama ubijali imigrante pokazali su da je Evropa slijepa u desno oko, a da li će 2011. biti i godina u kojoj će Stara dama progledati na to svoje ćoravo oko tek treba vidjeti.

Evropski put vodi preko Remetinca

Kada je riječ o dešavanjima na međunarodnom planu za nas u BiH je vjerovatno najvažnija odluka o prijemu naših zapadnih susjeda u punopravno članstvo Evropske Unije. Iako taj događaj u svjetskoj, pa i evropskoj javnosti, nije privukao puno pažnje i jedva da je primijećen zbog svih drugih problema koji pritišću Evropsku Uniju, za nas u BiH je to od posebnog značaja. I dok jedni u tome vide siguran dokaz neminovnog evropskog puta čitavog regiona i nade da ako nećemo mi Evropi hoće ona nama, drugi, poput srbijanskog ministra Ivice Dačića, pak, u istom događaju vide iscrtavanje novih granica Evrope čije će se proširenje zaustaviti na nekadašnjim granicama Austro-Ugarske i Osmanskog carstva, a prema kojima je Bosna bila malo tamo malo `vamo, odnosno ni tamo ni `vamo. Ipak, u Briselu se mnogi nadaju da će ulazak Hrvatske u EU podstaći i njene susjede da krenu istim putem. Ako ni zbog čega drugog, a ono zbog balkanske zavidnosti koja, u ovom dijelu svijeta, može biti ključni motivirajući faktor da se uradi i nemoguće. Međutim, ako se zamislimo nad procesima koji su prethodili priključenju Hrvatske velikoj evropskoj porodici, plašiti je se da će sudski postupci poput onih koji se vode protiv bivšeg premijera Ive Sanadera i čitave plejade vojnih i državnih zvaničnika biti destimulirajući faktor za sve naše u korupciji i kriminalu ogrezle političke vođe koje sada u evropskim integracijama vide prije svega prijetnju vlastitoj budućnosti. Njima je, čini se, postalo više nego jasno da usvajanje evropskih standarda znači vezanje omče oko vlastitog vrata, jer su mnogi od njih usvajanjem svakog evropskog zakona korak bliži nekom našem Remetincu ili upadu bh inačice Uskoka, čije osnivanje se tako revnosno godinama blokira zbog „viših nacionalnih interesa“, prijenosa nadležnosti i nepostojanja političke volje. Mislim da svako pojavljivanje Sanadera pred sudom ubija i ono malo volje kod domaćih političara da zemlju povedu putem evropskih integracija.