Politika administracije Baracka Obame
Piše: Muhamed Jusić (Demokracija i sigurnost u Jugoistočnoj Evropi)
Objavljeno i na H- Alteru.
Od dolaska na vlast novog američkog predsjednika Baracka Obame, ova država traga za novim modelima suradnje sa tzv. „muslimanskim svijetom“, ali i novim metodama borbe protiv tzv. terorizma i islamističkog ekstremizma, te pozicioniranju naspram dešavanja poznatih kao Arapsko proljeće. Ovaj rad donosi pregled i analizu nekoliko novijih strategija i inicijativa na kojima se temelji američka politika prema muslimanima u svijetu.
Dugotrajan proces
Sudeći prema potezima koje je u svojim prvim danima povlačila Obamina administracija, ali i simboličnim gestovima dobre volje prema muslimanskom svijetu koje je sam predsjednik više puta pokazao u prvih stotinu dana svoje vlasti, čini se da je upravo ta strategija bila okosnica Obamine politike prema „islamskom svijetu“.
Nova američka strategija
Ideja da se još jednom promisli strategija odnosa SAD-a prema muslimanskom svijetu na temeljima koji neće počivati na Huntingtonovoj teoriji „sukoba civilizacija“, niti Bushovoj doktrini „ili ste s nama ili protiv nas“, artikulisanoj kroz jednu njegovu nesmotrenu tvrdnju o tome kako Amerika ustvari vodi križarske ratove u tom dijelu svijeta, rodila se u jednom ozbiljnom krugu istaknutih američkih autoriteta na polju vanjske politike još, sada već davne, 2006. Dvije neprofitabilne organizacije iz Amerike sa bogatim iskustvom u sličnim projektima izgradnje koncenzusa o kompleksnim globalnim problemima i to Search for Common Ground i Consensus Building Institute osmislile su i okupile učesnike projekta Američko- muslimanske saradnje (US- Muslim Engagement Project). Od tada je grupa u kojoj su se pored Madeleine Albright i Dennisa Rossa našli i Richard Armitage, bivši zamjenik državnog sekretara; Dov Zakheim, pomoćnik ministra odbrane u administraciji predsjednika Georgea W. Busha;¸te kongresmeni Vin Weber i Steve Bartlett; imam Feisal Abdul Rauf, muslimanski učenjak Vali Nasr, i devet drugim lidera muslimanskih zajednica u Americi; Tom Dine, bivši izvršni direktor The American Israeli Public Affairs Committee (AIPAC); Richard Land iz Southern Baptist Convention; te drugi bivši diplomati i oficiri, održala više sastanaka, konsultacija i istraživanja kako bi ponudila kvalitetan način izlaska iz situacije nepovjerenja i neprijateljstva u kome su se nakon 11. septembra našle SAD-e i muslimanske zajednice širom svijeta. Sažetak svojih analiza su objavili u spomenutom izvještaju koji je dostavljen svim relevantnim pojedincima u novoj Obaminoj administraciji. Prema tvrdnjama Roberta Fersha, jednog od direktora US- Muslim Engagement Project-a objavljenim u autorskom tekstu u The Washington Timesu u početku su se neki osjećali neugodno što sjede u istoj sobi sa nekim od ljudi koji su članovi mreže. Vremenom se došlo do zanimljivih zaključaka koje su podržali predstavnici na prvi pogled sukobljenih strana.
Akterima tih susreta je bez obzira na sve razlike bilo jasno da se nakon osam godina dominacije neokonzervativnih ideologa i apsolutnog kraha tzv. rata protiv terorizma, mora tragati za novim modelima. Zato su oni predložili da se ubuduće stavovi i strategije američke administracije grade na činjenicama, analizama, uvažavajući realnost, a ne na osnovu ideologije i podjele svijeta na dobre i loše momke. Historija je pokazala da svijet ne trpi imperije i da nema prostora za hegemoniju bilo koga ma koliko on bio siguran u vlastite dobre namjere, te da se mir u svijetu može postići samo kroz izgradnju koncenzusa i uvažavanje interesa različitih međunarodnih faktora. Taj put je teži i zahtjevniji od onog kojeg je slijedio Bush Mlađi, a koji se pretvorio u urbanu foru koja je do boli banalizirala ideale demokratije i slobode, kada se neko osjetio da napravi samoljepljivu sličicu na kojoj piše „Budite dobri prema Americi ili ćemo donijeti demokratiju u vašu zemlju“.
A šta je to novo?
David Fairman, jedan od direktora projekta, u intervju za Radio Glas Amerike pojasnio je sažetak izvještaja:"Naš izvještaj se temelji na takozvanoj ‘strategiji četiri stuba’. Prvi je rješenje sukoba, prvenstveno diplomatskim putem. Drugi je poboljšanje vladine uprave i učešća građana u formiranju politike u muslimanskim zemljama, bez diktiranja forme u kojoj bi se trebala odvijati vlast ili demokratski razvoj. Treći je zajednički rad na razvijanju uzajamno korisnog ekonomskog partnerstva s ciljem ekonomskog razvoja i kreiranja novih radnih mjesta u muslimanskim zemljama, kao i trgovinskih odnosa sa Sjedinjenim Državama. Posljednji - četvrti stub je izgradnja poštovanja i razumijevanja među našim društvima i narodima na svakom nivou."
U rezimeu izvještaja je jasno naglašeno kako je centralna poruka nove strategije da američki lideri iz vladinog, poslovnog, vjerskog, obrazovnog i medijskog sektora moraju sarađivati sa svojim kolegama iz muslimanskog svijeta i muslimanske zajednice kako bi izgradili koaliciju koja će „pokrenuti plimu protiv ekstremizma“. Preporuke iz izvještaja su upućene prvenstveno američkim liderima i institucijama, ali, prema svjedočenju autora, one mogu dati rezultate samo ukoliko naiđu na razumijevanje u muslimanskim zajednicama i među istaknutim muslimanskim liderima. I prije nego je strategija zaživjela počeli su se javljati kritičari koji upozoravali na brojne nedorečenosti, ali i probleme zbog koji teško da će takav pristup dati željene rezultate. Kritike su naročito dolazile iz desno orjentisanih američkih političkih krugova, ali i iz onog svijeta kojeg strategija naziva muslimanskim i islamskim. Iako je većina unutar muslimanskih zajednica pozdravila najavu novog američkog pristupa, kritike su naročito bile glasne u sekularnim krugovima „muslimanskog svijeta“. Za njih je pristajanje na traženje rješavanje odnosa između Amerike i „muslimanskog svijeta“ nasijedanje na ideologiju islamista i zagovornika „sukoba civilizacija“. Mnogi u muslimanskom svijetu ne žele da se međunarodna politika sa njihovom državom gradi na činjenici da su oni muslimani. Za njih vjera je stvar pojedinca i oni žele da se sa njima razgovara kao sa narodima i državama, a ne vjerskim zajednicama. To, prema njihovom mišljenju samo jača utjecaj islamista i upravo je u suprotnosti sa onim što oni vide da je potrebno kako bi taj dio svijeta istinski demokratizirao. Za te kritičare „muslimanski svijet“ jednostavno ne postoji, kao što ne postoji niti jedan jedinstven Zapad. Oni podsjećaju kako ne dijele svi ljudi koji žive na Zapadu isti sistem vrijednosti, ista uvjerenja, niti svjetonazor.
Tako npr. Endy Bayuni, urednik indonežanskog lista The Jakarta Post, osvrćući se na historijski Obamin govor u Kairu smatra kako i sam predsjednik Amerike u tom govoru priznaje da je „upravo islam nosio baklju znanja vijekovima, praveći put evropskoj renesansi i prosvjetljenju“, što dokazuje da je islam bio kontinuirano dio savremene civilizacije i da se njegov doprinos nalazi u korijenima evropske renesanse i prosvjetiteljstva koje je stvorilo današnji tzv. Zapad. Islam je i dio Zapada koji ga je djelomično oblikovao, a ne nešto njemu strano ili vanjsko.
Geografski gledano, muslimanski svijet ne postoji, jer se on ne može ograničiti samo na zemlje Bliskog istoka- tvrdi Bayun. Šta je sa Indonezijom, Indijom, pa ako hoćete i sa rastućom populacijom muslimana u Americi i Evropskoj Uniji? Muslimanski svijet se također ne može definisati kroz rasu niti kulturu. Velikom broju ne-Arapa muslimana, kao i ne tako maloj zajednici Arapa nemuslimana, smeta stalno izjednačavanje islama sa arapskom nacijom. Isto tako je nekorektno pretpostavljati kako više od milijardu muslimana širom svijeta pripadaju jednoj te istoj kulturi. Tzv. muslimanski svijet je izrazito kulturološki raznolik, a i u vjerskom smislu među muslimanima postoje izrazite sektaške, teološke i vjersko-pravne razlike.
On, nadalje, smatra kako generalizacija pitanja kao što su sloboda, demokratija, vjerska tolerancija i tzv. gender jednakost o kojima je Obama govorio kao o glavnim izvorima tenzija između muslimanskog svijeta i Amerike na čitav muslimanski svijet može biti jako problematična. „Muslimanski svijet“, danas, čine stasavajuće demokratije kao što je, prema Bayunovom mišljenju, Indonezija i Turska, gdje sloboda i jednakost postaju temeljne vrijednosti, ali ga isto tako čine i brojne vojne diktature i apsolutističke monarhije. Gdje u tzv. muslimanski svijet uvrstiti muslimanske manjine u Indiji, Kini, Evropi i Americi koje su prisvojile brojne univerzalne i lokalne vrijednosti naroda i kultura u kojima žive?
Sagledaju li se stvari ovako, onda je očito da ne postoji jedan „muslimanski svijet“ i zato ne bi trebala postojati niti jedna američka politika prema svim muslimanima, nego više njih. Iako niko ne sumnja u dobronamjernost Obaminog govora i iako on predstavlja hvale vrijedan iskorak od huškačke i ratoborne politike neokonzervativaca koji su od islama i muslimana pravili „barbare pred zidinama civilizacije“ kako bi strahom vladali nad svojim narodima i dali vlastitoj civilizaciji motiv da idu dalje, ne tako mali broj muslimana ipak vjeruje kako je bolje sačuvati se svake generalizacije. Oni su mišljenja kako je došlo vrijeme da se izdignemo iznad Huntingtonove vizije svijeta i da odnose među narodima i državama počnemo prihvatati onakvim kakvi oni jesu: kompleksni i nesvodljivi na bilo kakve simplicističke modele crno-bijele vizije svijeta.
U isto vrijeme, među umjerenim islamistima, koji ne kriju simpatije prema novom pristupu još uvijek postoji strah od bilo kakve saradnje sa Amerikom jer se do sada svaka inicijativa SAD-a u muslimanskim zemljama gledala kroz prizmu neke velike zavjere protiv islama i muslimana. Možda je baš zato izvještaj predvidio da se američka muslimanska zajednica i njima slične muslimanske zajednice na Zapadu iskoriste kao inicijalna kapsula za izgradnju povjerenja.
Vrući Bliski istok
Vjerovatno postupajući u skladu sa preporukama nove strategije i na krilima pobjede Obama je, u prvim danima svoje vladavine, napravio pravi mali diplomatski blitzkrieg ne samo na muslimanske zemlje nego i na sva međunarodna žarišta od Rusije do Sjeverne Koreje. Njegovi izaslanici, državni sekretar Hilary Clinton, ali i on lično, obećali su promjenu američke vanjske politike u skoro svim međunarodnim sporovima. Gospođa Madeleine Albright je izjavila pred 250 gostiju paleokonzervativnog (blokom tradicionalno sukobljenim sa neokonzervativcima) instituta Council on Foreign Relations kako ne zna da li je Obamina administracija prihvatila svaku riječ izvještaja kojeg su im kao novu strategiju ponudili, ali su sigurni da sudeći prema prvim koracima slijede instrukcije koje su predložene u izvještaju. To znači da potezi koje Obama čini, a koji su bili nezamislivi prije samo dvije godine, kao to da je prvi svoj intervju kao predsjednik SAD-a dao arapskom satelitskom kanalu Al-Arabiya, da je održao spektakularni govor u Kairu u kojem je muslimanskim zemljama ponudio ruku saradnje, da je najavio mogućnost pregovora sa umjerenim talibanima, da pokušava odmrznuti odnose sa Iranom, da je uputio snimljenu čestitku povodom nove iranske godine, i tako dalje i tako dalje, nisu samo sporadični gesti dobre volje nego dio šire strategije koju je zvanični Washington odlučio slijediti u odnosu sa „muslimanskim svijetom“ i sa muslimanskim zajednicama širom svijeta. Međutim, vrlo brzo će se pokazati da za pravi preokret potrebno puno više od dobrih govorničkih sposobnosti novog predsjednika i medijskih kampanja. Već tada su mnogi upozoravali da su za stvarni preokret potrebne efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju „muslimanskog svijeta“ to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu, što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore ispitivanja američke javnosti za vrijeme rata između Hamasa i Izraela u Gazi koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.
Potvrdu teze da je za stvarnu promjenu politike potrebno puno više od nadahnutih govora i dobre volje najbolje smo mogli vidjeti u onome što mnogi smatraju da je bilo nespretna reakcija Washingtona na dešavanja izazvana buđenjem Arapske ulice. Tako je u slučaju Egipta ali i drugih režima osim možda libijskog i sirijskog, zvanični Washington bio do zadnjeg trena neodlučan koga podržati, da li mlade nezadovoljnike na ulicama ili dugogodišnje saveznike oličene u despotskim režimima. Nije moglo proći neprimijećeno kako se Amerika ustvari samo pomirila sa realnošću na terenu i iskazala svoju podršku revolucionarima samo tamo gdje su oni sami „završili posao“. Drugi izazov na kojem je Obamina administracija pokazala da nije spremna na drastične promjene na Bliskom istoku jeste pozicija koju su zauzeli naspram palestinskog zahtjeva UN-u za priznanje njihove nezavisnosti kako punopravne članice u granicama od 1967. Iako je predsjednik Obama ranije izjavio kako je konačno rješenje palestinskog pitanja moguće jedino kroz osnivanje nezavisne palestinske države u istim tim granicama koja će živjeti u miru s Izraelom, njegova administracija se žestoko suprotstavila inicijativi predsjednika palestinske samouprave Mahmuda Abasa da se ta država prizna prije nego se postigne mir sa Izraelom.
Zašto sada ova promjena?
Istovremeno postoje oni koji smatraju kako traganje za novom američkom strategijom u odnosu prema „muslimanskom svijetu“ nisu posljedica samo neefikasnosti dotadašnjeg neokonzervativnog modela rješavanja problema i novih realnosti na terenu s kojima se Obamina administracija baš najbolje ne snalazi a koje ponovo prijete da, nakon prvobitne normalizacije odnosa dolaskom Obame u Bijelu kuću, stvore novi val animoziteta na Arapskoj ulici i kreiraju imidž Amerike kao globalne sile neprijateljski nastrojene prema muslimanskim i arapskim zemljama. Oni, naime, smatraju kako je traganje za novim modelima odnosa čemu smo bili svjedoci u proteklih nekoliko godina, a koji će se vjerovatno nastaviti razvijati, ustvari posljedica šireg globalnog previranja i nove geopolitičke realnosti koja svijetom dominira.
Danas, najaktuelnija teorija koja objašnjava zašto se Amerika odlučila tragati za novim modelima pristupa međunarodnoj politici, pa i prema „muslimanskom svijetu“ je ona koja se, pravdi na volju, mogla čuti i toliko puta ranije (ali se nikada nije obistinila) a prema kojoj su Sjedinjene Američke Države jednostavno bile prisiljene smekšati svoje stavove jer su doživjele svoj vrhunac. Prema ovoj teoriji pred nama je početak kraja američke globalne dominacije, a nove sile, kao što su Kina, Indija i Rusija, preuzet će primat.
S obzirom da su se ovakva predviđanja mogla čuti i ranije, ali da se još uvijek nisu obistinila, Ian Buruma u svom eseju „Nakon Amerike“ u aprilskom izdanju The New Yorker-a s pravom primjećuje kako „sve velike imperije opravdavaju punjenja skladišta predskazanjima svoje neminovne propasti. On se prisjeća grčkog pjesnika Constantine Cavafya koji u svojoj pjesmi „Čekajući barbare“ ukazuje na tu potrebu imperija da stvaraju osjećaj opasnosti kako bi opstale. Pjesnik se, naime, pita zašto trošiti toliko novca i ulagati toliki trud ako ne da se barbari zaustave na prilazima gradu?“
Poznato je da u totalitarnim i posrnulim društvima i državama sve uvijek funkcioniše besprijekorno i da samo“ izdajice i neprijatelji države i naroda“ govore o navodnim problemima, dok demokratska i otvorena društva prolaze kroz stalne krize i sučeljavanja sa iznov novim problemima što je glavni znak njihove vitalnosti. Zato i na ova predskazanja o „propasti američke globalne dominacije“ mnogi ne gledaju baš ozbiljno.
Ali i sam Buruma ukazuje na neke pokazatelje koji se ne smiju zapostaviti i nad kojima bi se moćnici iz Washingtona trebali dobro zamisliti. Tako, npr, znamo da je već neko vrijeme američka ekonomija prinuđena održavati se finansijskim injekcijama iz Kine, Singapura i bogatih zemalja Perzijskog zaljeva. Analize Svjetske banke predviđaju da bi Kina i Indija mogle utrostručiti svoj ekonomski output za otprilike deset godina. Do 2020. oni predviđaju da bi Kina mogla od Amerike preuzeti poziciju najveće svjetske ekonomije.
Evidentno je, kako tvrdi Burum, da ovakve procjene i spektakularni kineski turbo-kapitalizam kod nekih zapadnih komentatora inspirišu strahopoštovanje prema Kini kakvo se moglo osjetiti samo u pričama Marka Pola. Kao primjer on navodi Marka Leonarda koji u svojoj knjizi „Šta Kina misli?“ tvrdi, vjerovatno sa više entuzijazma nego vjerovatnoće, kako „grad veličine Londona nikne u Kini svake godine u delti Pearla“. Američku zabrinutost pojačava i povratak Rusije, ojačane prihodima od nafte i gasa, na globalnu političku scenu, ali i jačanja čitavog niza manjih država i saveza koji, ako već nisu globalni igrači, onda sigurno jesu regionalni i bez njih se bilo kakva značajnija odluka već sada ne može donijeti. Slikovit je i primjer jačanja utjecaja Turske na području Bliskog istoka, bivših sovjetskih republika i Balkana koja slijedeći vanjskopolitičku strategiju agilnog ministra vanjskih poslova i profesora Ahmeta Davutoğlua sve više zauzima ulogu regionalnog „igrača“ bez kojeg se ništa u tom svijetu ne završava.
Istovremeno, treba imati na umu i to kako ekonomski pokazatelji autokratija kakva je Kina obično nisu pouzdani, te da mnoge od tih novostasavajućih nacija imaju čitav niz unutrašnjih problema koji mogu biti opasnost za ekonomsku, društvenu i političku stabilnost; problemi koje je SAD davno riješila ili preduprijedila. Tako Kinu, kao u zasjedi, čekaju problemi sa nezadovoljnim manjinama i separatističkim težnjama stanovnika pokrajina Xinjang i Tibet, neuravnotežen priraštaj sa daleko većim brojem muške populacije nego ženske (zbog politike jednog djeteta po porodici), nekontrolisano ekološko zagađenje zemlje i sl. Ruska ekonomija još uvijek počiva na prihodima izvoza prirodnih resursa što je vrlo riskantna osnova za uravnotežen i stabilan ekonomski rast. Ni druge stasavajuće sile nisu ništa u boljoj poziciji. Tursku vanjsku politiku i srazmjer njihove ekonomske moći neki su već slikovito opisali kao pokušaj da se na motor od Fiće postavi šasija Mercedesa.
Zato možda najodmjereniju analizu nove američke strategije, ali i opis realnosti u kojoj se svijet našao daje urednik Newsweek International-a i voditelj CNN-ovog showa Fareed Zakaria GPS u svojoj novoj knjizi „The Post-American World“ (Post-američki svijet) . The New York Times, na čijoj listi bestselera se dugo nalazila Fareedova knjiga, objavio je pregled knjige Michikoa Kakutanija u kojem on ukazuje na to kako se svijet i pozicija Amerike u njemu brzo promijenila u nekoliko zadnjih godina.
Mali vazali
U svom članku u Newsweeku iz 2003, objavljenom uoči same invazije na Irak, Fareed Zakaria, između ostalog, napisao je: „ Sad je jasno da ovo razdoblje može dobiti samo jedno ime, unipolarni svijet- doba sa samo jednog globalnom silom. Pozicija Amerike danas je bez presedana.“ Dalje navodi da „američka dominacija nije tek vojna. Američka ekonomija je velika kao japanska, njemačka i britanska zajedno.“, kao i to da je ona „ekonomski dinamičnija, demografski podmlađenija i kulturalno fleksibilnija od svih ostalih dijelova svijeta.“ Ono što zabrinjava ljude širom svijeta je prije svega, kako on navodi „život u svijetu koji oblikuje i kojim dominira jedna zemlja- Sjedinjene Američke Države.“- podsjeća čitaoce The New York Timesa Kakutani.
U svojoj novoj knjizi „Post-američki svijet“, Zakaria danas piše da je Amerika i dalje ostala političko-vojna supersila, ali da se „u svakoj drugoj dimenziji- industrijskoj, finansijskoj, obrazovnoj, društvenoj, kulturnoj- raspodjela moći mijenja u smjeru sve manje američke dominacije“. Usponom Kine, Indije i ostalih narastajućih tržišta, ekonomskim rastom koji zahvata skoro cijeli svijet, i njegovom sve većom decentralizacijom i međupovezanošću, Zakaria tvrdi da „prelazimo u post-američki svijet, kojeg određuju i kojim upravljaju više mjesta i više naroda.“
U tom smislu, Zakaria tvrdi da se trenutno nalazimo usred trećeg velikog tektonskog pomjeranja moći u posljednjih 500 godina: prvo je bilo uspon Zapada, koji je rezultirao „modernošću kakvu danas poznajemo: naukom i tehnologijom, komercijalnošću i kapitalizmom, poljoprivrednim i industrijskim revolucijama“; drugo je bilo uspon SAD-a u 20. stoljeću, a treće naziva „uspon ostalih“, u kojem Kina i Indija postaju „ sve jači igrači u svom okruženju i šire“, Rusija postaje agresivnija, a Evropa nastupa sa „beskrajnom snagom i svrhom“ kad je riječ o pitanjima ekonomije i trgovine.
Što se tiče nove uloge koju će Amerika zbog novonastale globalne realnosti od sada igrati u svijetu Zakaria tvrdi da bi ona trebala, i da će, postati neka vrsta „globalnog brokera“ koji će samo pokretati inicijative, ali više ništa neće moći završavati sama i bez pristanka novih centara moći. Od sada će se svi svjetski problemi rješavati kroz duge, komplikovane i zbog različitih interesa vjerovatno često konfliktne procese multilateralnih pregovora koji će morati zadovoljiti brojne moćnike. I upravo je to ključni detalj čitave priče jer će faktori globalnih dešavanja postati samo moćni i nova pravila u odnosu Amerike sa Svijetom će važiti samo za njih, dok se mali i dalje neće ništa pitati. Njima ostaje da se priklanjaju jačima nudeći svoje prirodne resurse i vazalski odnos (vidi pod odnos RS i Rusije, te „bošnjačke politike“ i SAD) za njihovu podršku što će vremenom dovesti do novih blokovski podjela i nekog novog crtanja interesnih sfera.
Riječi koje ne djeluju
Posljednji u nizu poteza koji je pokrenula nova administracija u Washingtonu je nalog predsjednika Baracka Obama za reviziju Američke nacionalne sigurnosne strategije s ciljem da se iz nje izbace svi termini koji povezuju islam sa terorizmom.
Prema pisanju Anwara Iqbala iz Dawn.com-a zvaničnici iz Obamine administracije su potvrdili kako će termini kao što su „islamski radikalizam“ biti izbačeni iz Nacionalne sigurnosne strategije, dokumenta kojeg je izradila ranija administracija kako bi ocrtao Bushovu doktrinu „preventivnih ratova“.
Inače Američka nacionalna sigurnosna strategija (The National Security Strategy of the United States of America) je dokument koji periodično za potrebe američkog Kongresa priprema izvršna vlast, a u kojem se navode glavni sigurnosni izazovi za državu i planovi kako izvršna vlast planira da ih riješi. Američki, ali i svjetski mediji obično terminologiju u svojim izvještajima crpe upravo iz ovog dokumenta.
U Bushovoj eri, zvanični dokumenti su rat protiv terorizma opisivali kao „borbu protiv militantnih islamskih (ili islamističkih) radikala… veliki ideološki konflikt s početka 21. stoljeća“ i sl. Ta terminologija se dobrim dijelom uklapala u neokonzervativnu sliku svijeta u kojoj vlada sukob dobra i zla, a u kojem je Amerika, njen društveni poredak, vjera i način života jedini ispravan i model koji oslikava univerzalno dobro. Naravno, ista ta terminologija je ukorijenjena i u Samuel Phillips Huntingtonovoj teoriji o sukobu civilizacija iz 1993, odnosno 1996. Međutim, većini je odavno bilo jasno da takav pristup tzv. „ratu protiv terorizma“ stvara više problema nego što ih rješava.
Zato je ova odluka Obamine administracije dočekana, naročito u muslimanskom svijetu, ali i u akademskim krugovima širom svijeta, s oduševljenjem, te uz nadu da se neće zaustaviti samo na promjeni terminologije, nego da će je slijediti i zvanična politika koja će početi skidati stigmu terorizma sa islama i muslimana.
Ovaj potez je, čini se, samo još jedan dio šire strategije na kojoj Amerika od dolaska Obame u Bijelu kuću radi ne samo u okvirima „rata protiv terorizma“ nego i cjelokupnog odnosa prema islamu i muslimanskom svijetu.
Konkretna odluka je utemeljena na instrukcijama koje je 2008. godine izradio Američki protuteroristički centar (US National Counter-Terrorism Centre ) usvojivši dokument nazvan „Riječi koje djeluju i riječi koje ne djeluju- vodič za protuterorističku komunikaciju“( Words that Work and Words that Don’t: A Guide for Counter-Terrorism Communication) u kojem se sugeriše da se El-Kaida više ne naziva islamskom ili muslimanskom organizacijom jer to samo „nesvjesno daje legitimitet“ njihovim postupcima. Centar naglašava da njihovi zaključci nisu obavezujući za američke dužnosnike, niti da se te smjernice trebaju slijediti kada se izrađuju službeni izvještaji, analize ili stručni radovi, nego ih se treba shvatiti kao korak ka postizanju boljeg razumijevanja u duhu pravila PR-a prema kojem nije bitno šta se kaže nego šta oni kojima se govori čuju.
Unutarmuslimanska borba
Unutar muslimanskih zajednica širom svijeta traje, prije svega ideološka borba, za „dušu islama“. U tom konfliktu apsolutna većina „kulturoloških“ i „vjerujućih“ muslimana želi pokazati kako nije sve što čine muslimani islam, a naročito ne ono što čine bombaši-samoubice koji u ime islama ubijaju civile širom svijeta. Kada nasuprot toga imate političku i medijsku mašineriju koja čini sve da upravo te ekstremiste prikaže kao jedine predstavnike islama, onda je očito da takve institucije čine medvjeđu uslugu. Zato nije došlo kao iznenađenje što su brojne muslimanske organizacije, među kojima je i Savjet za američko-muslimanske odnose (The Council on American- Islamic Relations) pozdravio ovaj potez nazivajući ga „korakom u pravom pravcu“ .
Čini se da je zvanična Amerika napokon na tragu shvati da nije u njenom, niti bilo čijem drugom interesu da se stvori dojam kako je „rat protiv terorizma“ ustvari rat protiv islama. I ranije, još za vrijeme kada su neokonzervativci vodili ključnu riječ u Washingtonu, brojni intelektualci i eksperti su upozoravali kako poistovjećivanje terorizma sa islamom ide na ruku onim militantnim islamistima koji se žele prikazati kao stvarni predstavnici islama i muslimana.
Zato se u „Vodiču za protuterorističku komunikaciju“ posebno podcrtava kako administracija u Washingtonu, ali i mediji, trebaju izbjegavati da terorističke organizacije nazivaju islamskim i da ne forsiraju „sukob Amerike sa islamom“ jer to je upravo ono što El-Kaidina medijska mašina pokušava proturiti. U strategiji se podsjeća kako bi bilo pogubno izgubiti podršku tako značajnog dijela svjetske populacije koja sebe smatra muslimanima i da ni Amerika, niti bilo ko drugi, ne može sebi dopusti luksuz da protiv sebe okrene sve muslimane svijeta zato što će ih sve smatrati odgovornim zbog onoga što čini jedna mala skupina. Nadalje, dokument sugeriše kako „iako El-Kaidina mreža iskorištava vjerska osjećanja i nastoji koristiti vjeru da opravda svoje postupke, ona se ipak treba tretirati kao nelegitimna politička organizacija, podjednako teroristička i kriminogena“.
Umjesto nazivanja terorističkih organizacija islamskim ili muslimanskim, strategija predlaže da se one opisuju pojmovima kao što su totalitarne, terorističke ili nasilno ekstremističke, tj. terminima za koje se kaže da su „općepoznati termini koji na adekvatan način definišu našeg neprijatelja i istovremeno mu oduzimaju svaki oblik legitimiteta“.
Na temeljima iste teze strategija predlaže i da se „teroristi više ne nazivaju mudžahidima, niti njihove akcije džihadom“. „Mudžahid (ili mudžahedin) je sveti ratnik, odnosno pozitivna karakterizacija u islamskoj tradiciji u kontekstu pravednog rata. U arapskom jeziku džihad je „ulaganje truda na Božijem putu“ i koristi se u brojnim drugim kontekstima mimo onog ratnog. „Nazivati naše neprijatelje mudžahidima, a njihov pokret globalnim džihadom znači nesvjesno legitimiziranje njihovih postupaka“- kaže se u dokumentu.
Usto, predlaže se da zvanični dužnosnici u budućnosti kada govore o El-Kaidi i njenim simpatizerima koriste pojmove kao što su „kult smrti“, „kultu sklona organizacija“, „sektaški kult“, „nasilni kultisti“. Također, se predlaže čak i odvajanje pojma islamizam i islamistički od terorističkih organizacija, kako bi se njima ubuduće opisivale organizacije koje zagovaraju politički islam, ali ne nužno i terorizam. Takav pristup već godinama funkcioniše u brojnim muslimanskim zemljama kao što je Saudijska Arabija gdje se sljedbenike ove skupine u medijskim, teološkim i sigurnosnim krugovima naziva El-Fietu Ed-Daletu (Zalutala skupina) što se pokazalo efikasnijim konceptom.
Anterfile
Čekajući barbare- Konstantin Kavafi(s)
Što mi čekamo, na trgu okupljeni?
To barbari treba danas da stignu.
Zašto je u vijeću sav posao stao?
Zašto vijećnici sjede, ne donose zakone?
Zato što će danas stići barbari. I kakve sad zakone da donose vijećnici?
Barbari, kad dođu, donosit će zakone.
Zašto je naš car ustao tako rano,
I zašto sad sjedi pred najvećim vratima grada
Na prijestolju, u grimizu, sa krunom na glavi?
Zato što će danas stići barbari.
I car sada čeka vođu njihova
Da ga dostojno primi. Spremio je za nj
Čak i povelju. U njoj mu poklanja
Titule mnoge i naslove.
Zašto su konzula dva i pretori naši danas
Izašli u skrletnim, zlatom vezenim togama?
Zašto narukvice nose s toliko ametista
I prstenje s toliko blisatvih smaragda?
Zašto danas nose dragocjena žezla
S intarzijama sjajnim od srebra i zlata?
Zato što će danas stići barbari;
A takve stvati zabljeskuju barbare.
Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek
Da govore drže, da kažu što imaju reći?
Zato što će danas stići barbari;
A takve stvari zabljeskuju barbare.
Zašto govornici vrli ne dođu ko uvijek
Da govore drže, da kažu što imaju reći?
Zato što će danas stići barbari;
Njih gnjavi retorika i govori javni.
A sad, što znači ova nelagoda nagla i ovo
Komešanje? (Kako su se samo lica uozbiljila!)
Zašto se ulice i trgovi iznenada prazne
I zašto se vraćaju svi kućama, u misli zadubljeni?
Zato što je noć, a barbari nisu došli.
Došli su samo neki ljudi s granica
I sad, što će sad biti od nas, bez barbara?
Oni su bili kakvo-takvo rješenje.
preveo Antun Šoljan
