Religizacija egipatske politike

Poslije pobjede islamističkih partija na izborima

Svaka od ovih partija ima vlastitu viziju egipatske budućnosti i stav o tome kakvu ulogu bi islam i koja njegova interpretacija trebali igrati u uređenju države i društva. Neke od tih vizija su čak i sukobljene. Posebne tenzije vladaju između sufijskih i selefijskih frakcija

Piše: Muhamed Jusić (Oslobođenje, subota, 11.2.2012.)

Izbori za donji dom egipatskog Parlamenta su očekivano donijeli ubjedljivu pobjedu islamističkih partija bliskih umjerenom Muslimanskom bratstvu i nešto konzervativnijim selefijama iz partije En-Nur. U toku su izbori za gornji dom ili Šuru i analitičari predviđaju da će ishod biti sličan. Na ovaj način, ono što se naziva političkim islamom ulazi u novu fazu preuzimanja odgovornosti za budućnost naroda i države. Slično se dešava ne samo u Egiptu nego i u drugim zemljama u kojima je došlo do promjene ražima kao što su Tunis, Libija, a vjerovatno će im se ubrzo pridružiti i Jemen. I ne samo u njima, nego i u onim arapskim monarhijama koje su krenule u proces „preventivne reforme“ i davanja većih sloboda i ovlasti izvršnoj i zakonodavnoj vlasti, islamisti igraju

značajnu ulogu u političkom životu i i kao po pravilu susreću se sa nagomilanim problemima arapskog svijeta i velikim očekivanjima osviještenih i promjenama ohrabrenih masa. U većini arapskih, pa i u onim većinski muslimanskim zemljama, na ove promjene se gleda sa oduševljenjem zbog konačnog oslobođenja od tiranske vlasti, ali i dozom neizvjesnosti od onoga što budućnost donosi.

Nejasna budućnost

A o tome kako će Egipat izgledati u budućnosti, a iste dileme su i u drugim spomenutim zemljama, teško da iko, pa čak i izborni pobjednici, imaju jasnu sliku. Ono što je nedvosmisleno pokazala „volja naroda“ u ovoj fazi promjena jeste da će islam ili njegovim tumačenjem motivisani politički pokreti igrati ključnu ulogu u konstituiranju budućeg uređenja države i društva. Zato je najveći dio svjetske javnosti fokusiran upravo na razumijevanje dešavanja u i oko islamističkih partija. Povećanom interesovanju, naravno, treba dodati i islamofobično raspoloženje nekih političkih centara moći, ali i oštre izjave nekih od islamističkih lidera o tome kako oni zamišljaju buduće uređenje Egipta u kojem bi država trebala biti instrument nametanja njihove vizije moralnosti.

Izostave li se iz analize sekularne i lijevo orijentisane političke opcije koje su također ostvarile zapažene rezultate na izborima, a koji u ovoj fazi i pored najave Muslimanske braće da će u Parlamentu ali i procesu pisanja novog Ustava insistirati na širokoj koaliciji u kojoj bi se trebale naći i neislamističke stranke, vjerovatno neće igrati ključnu ulogu u profiliranju državne politike, ni među islamističkim partijama nema jedinstvene vizije budućnosti. Spektar islamističkih političkih stranaka koji se isprofilirao nakon pada režima Hosnija Mubaraka se kreće od oficijelne stranke Muslimanske braće- Slobode i pravde i stranke Wasat (Centar) koja okuplja nezadovoljnike i disidente koji su istisnuti ili su se povukli iz matičnog pokreta Braće ili Ihvana do konzervativnih proselefijskih stranaka među kojima je najutjecajnija i najmoćnija En-Nur sa svojom koalicijom Kaimetu-Nur. Među njima su i dvije stranke koje se smatraju prosufijskim i to Tahrir el-Misr (Oslobođenje Egipta) i Saut el-Hurijje (Glas slobode) koje nisu ostvarile neki značajniji rezultat u prvom krugu izbora i koje su sada fokusirane da ovladaju ili barem osiguraju uporište na utjecajnom islamskom sveučilištu El-Azhar.

Rušenje turbeta

Svaka od ovih partija ima vlastitu viziju egipatske budućnosti i stav o tome kakvu ulogu bi islam i koja njegova interpretacija trebali igrati u uređenju države i društva. Neke od tih vizija su čak i sukobljene. Posebne tenzije vladaju između sufijskih i selefijskih frakcija, naročito nakon što su simpatizeri selefijskog učenja prema tvrdnjama egipatskih zvaničnika srušili nekoliko sufijskih turbeta. Svjesni su toga i izborni pobjednici. Možda su baš zato sve glasniji i pozivi, naročito među Muslimanskom braćom, da islamističke stranke ostave iza sebe sve svoje ideološke nesuglasice i hektolitre tinte ispisane u zadnjih nekoliko decenija kako bi se osporio islamski legitimitet oponenata i dokazalo da je samo njihovo razumijevanje islama jedino ispravno, a sve zarad većeg nacionalnog interesa. I dok jedni smatraju da će politički angažman ako ništa a ono zbog političkog pragmatizma dovesti do zbližavanja sukobljenih islamističkih frakcija, drugi se plaše da će ovakav rasplet događaja samo dodatno ispolitizirati sektaška rivalstva i dovesti do još većih podjela i rivalstva među muslimanskim frakcijama.

Kakogod, jedno je sigurno: najveća odgovornost će pasti na ihvansku Partiju slobode i pravde koja u ovom spektru predstavlja neki vrstu islamističkog političkog centra. Njeni zvaničnici tvrde kako je njihov cilj da izgrade modernu i demokratsku državu zasnovanu na islamskom šerijatskom zakonu. Njihov predizborni program predviđa da se“ zakoni donose na principima Šerijata i implementiraju uz saglasnost parlamentarne većine“. Isti program govori i o „širenju i produbljivanju“ razumijevanja Šerijata kao metoda upravljanja individuama i društvom, što se može osjetiti i u komentarima stranačkih zvaničnika koji su tokom izbora i nakon njih ponavljali kako „ ne žele nametati Šerijat građanima koji ga ne žele“. Program predviđa, a to je u skladu i sa klasičnim šerijatskim pravom, da druge vjerske zajednice uživaju svoju pravnu autonomiju i da im se sudi prema njihovim crkvenim zakonima. Ustvari, u ovoj tačci je Program najnedorečeniji jer ne precizira prava onih građana koji ne pripadaju nijednoj vjerskoj zajednici ili pak ne pripadaju priznatim kršćanskim crkvama ili jevrejskoj zajednici (tj. kategorijama „sljedbenika knjige“ ili ehlul-kitaba kojma Šerijat priznaje poseban status i pravnu autonomiju).

O ženama

Interesantno je kako se ovakav koncept konstitutivnosti kroz vjerske zajednice sve više počinje sviđati i vjerskim autoritetima u koptskoj crkvi koji nisu krili svoj strah od dolaska islamista na vlast, ali sve češće se u svojim pisanjima i istupima i oni pozivaju na pozitivno iskustvo primjene kršćanskog porodičnog prava u vrijeme vladavine halifa naspram nepriznavanja istog zakona na čemu je insistirao režim Hosnija Mubaraka koji je, npr. ženama davao razvod braka i bez saglasnosti crkve. Zato brojni analitičari poput prof. Khaleda Elgindya sa Brooklinškog instituta, primjećuju kako se religizacija egipatske politike počinje reflektovati i na egipatske kršćanske zajednice koje postepeno grade vlastite vjerski motivisane političke opcije i ideologije.

Naravno, zbog negativnog imidža koji vlada o položaju žene u nekim muslimanskim društvima, Muslimanska braća su morala davati najviše odgovora o tome kakvo mjesto vide za žene u budućem Egiptu. Možda se stavovi izborne platforme Muslimanske braće najbolje vide u odgovoru generalnog sekretara Stranke slobode i pravde Saad el-Katatnija koji je na pitanje novinara da li će njegova partija donijeti zakon koji nalaže da sve žene u Egiptu moraju nositi veo odgovorio: „Ja ne mogu napisati zakon koji kaže da će otkrivenoj ženi biti zabranjeno ovo ili ono... ali je moram uvjeriti da će njena kazna biti na Drugom svijetu.“

Što se tiče selefijske organizacije En-Nur njihov predizborni program je daleko konzervativniji i najvećim dijelom je fokusiran na dokazivanje kako se politički angažman ne kosi sa principima selefijske metodologije razumijevanja i praktikovanja vjere (ar. menhedža). Međutim, i u njihovom diskursu je vidljiv pragmatizam i političko taktiziranje. Tako je većina njihovih promotivnih materijala koji se vrte na egipatskim televizijama ili su dostupni na njihovim internet-stranicama urađena na amiji ili narodnom govornom arapskom a ne fushi ili književnom kur`anskom jeziku za čije očuvanje se u svom programu, ali i u istim tim spotovima zalažu. Obraćati se svojim neobrazovanim i siromašnim glasačima koji čine najznačajniju bazu konzervativaca na fushi znači rizikovati da te oni ne shvate i da do njih poruka neće doći. Ovo na najjednostavniji način pokazuje, a sličnih je primjera napretek, izazov pred kojim se selefije nalaze kada moraju naći mjeru između beskompromisnih principa na kojima su tako dugo i revnosno insistirali i stvarnosti društva u koje su se odlučili uključiti.

O Izraelu

Ove činjenice navodi mnoge da predviđaju kako će vrijeme pred nama dovesti do značajne korekcije stavova među konzervativnim islamistima koji će morati tragati za novim inovativnim rješenjima pa makar ih oni smatrali samo prelaznim. Ustvari, već se vide prvi znakovi političkog pragmatizma koji, pravdi za volju, ni ranije nije bio stran Muslimanskoj braći. Tako su arapski mediji izvijestili kako su lideri Bratstva u Egiptu odlučili prekinuti bojkot administracija u Washingtonu i Londonu koji je već dugo bio na snazi. Izvještaji koji su procurili na Wikileaksu su pokazali da su i tada postojali posrednički kanali između tada opozicionih a u nekim zemljama i ilegalnih organizacija i administracije u Washingtonu, ali javni kontakti su bili prekinuti i strogo zabranjeni za sve članove. To se sada mijenja. U istom saopćenju se kaže kako jedino neće biti normalizacije odnosa sa Izraelom, ali je i na tom planu Jimmy Carter tokom nedavne posjete Egiptu sa delegacijom svog instituta koji su pratili izborni proces rekao kako je dobio garancije od lidera Bratstva kako se neće dirati u mirovne ugovore koje je Egipat potpisao sa Izraelom.

Dok mnogi ukazuju na to da će međusobna interakcija islamističkih skupina, ali i potreba iznalaženja konkretnih, realnih i provedivih politika dovesti do revizije stavova i da će njihovi ideolozi morati odustati od mnogih utopijskih rješenja koja su zagovarali te da će njihovi politički, ali i teološki stavovi bivati sve pragmatičniji ne treba zapostaviti činjenicu da se ponovo formiraju skupine onih, naročito među među selefijama ali i Muslimanskom braćom, koji nisu zadovoljni trenutnim razvojem događaja i koji su sve otvoreniji u svojoj kritici islamističkih partija kao onih koji su prodali ideale svojih matičnih pokreta i islama kako bi se dokopali vlasti.