Hoće li arapsko proljeće pomesti i organizaciju koja je trebala institucionalizirati arapski nacionalizam Piše: Muhamed Jusić (Start BiH, 21.2.2012.)
Arapska liga, ta historijski troma međunarodna organizacija zavađenih članica koja mnoge podsjeća na komplikovane saveze plemenskih vođa iz predislamskog perioda (ar. džahilijeta) ovih dana pokušava igrati konstruktivnu ulogu na primjeru Sirije i po prvi put nakon duge letargije pokušava rješiti nagomilane probleme arapskog svijeta sužavajući prostor za strani intervencionizam. Neki u pojačanom djelovanju Arapske lige koja broji 22 članice vide još jednu posljedicu arapskog proljeća.
Neuspjeh UN ili...
Naime, u nekim od ključnih članica ove organizacije, poput Egipta i Tunisa, već su provedeni slobodni izbori što je dovelo do promjene zvanične politike. U drugim državama članicama, prvenstveno onim monarhijski uređenim, za razliku od ne tako davno, političke elite, sve više osluškuju glas naroda. Drugim riječima, Liga nema prostora nego pokazati da djeluje. Međutim, zahrđalu staru mašinu bez jasnih instrumenata pritiska na bilo koju od članica nije lako pokrenuti.
Rezultati dosadašnjih inicijativa Lige u rješavanju sirijske krize su minorni, ali za sada barem ne nedostaje političke volje da Arapi samostalno počnu uvoditi red u vlastitoj kući. Vijeće sigurnosti UN-a nedavno je zbog ruskog i kineskog veta odbacilo prijedlog da podrži mirovnu inicijativu Arapske lige za Siriju, ali većina u tome ne vidi toliki neuspjeh Arapske lige koliko UN-a koji se po ko zna koji put pokazao kao troma i neefikasna institucija koja samo deklarativno podržava principe iz vlastitih konvencija, a ustvari je „raščerečena“ između sitnih interesa globalnih moćnika.
Moskva je objasnila da je razlog za odbijanje rezolucije taj što je njen tekst "zahtjev režimu u Damasku da kapitulira i preda vlast naoružanim ljudima", upozoravajući više puta na opasnost od ponavljanja libijskog scenarija. Većina analitičara vjeruje da nacrt rezolucije nije prošao Vijeće sigurnosti zbog činjenice da je Sirija tradicionalni ruski saveznik na čijim obalama Rusija ima svoje taktičke vojne baze i samo u januaru ove godine potpisan ugovor o prodaju 36 borbenih aviona JAK u vrijednosti 550 miliona američkih dolara, ali i zbog toga što na tome insistira Iran s kojim Rusija i Kina imaju odnose koji se drastično razlikuju od onih zapadnih sila. K
Rezultati dosadašnjih inicijativa Lige u rješavanju sirijske krize su minorni, ali za sada barem ne nedostaje političke volje da Arapi samostalno počnu uvoditi red u vlastitoj kući. Vijeće sigurnosti UN-a nedavno je zbog ruskog i kineskog veta odbacilo prijedlog da podrži mirovnu inicijativu Arapske lige za Siriju, ali većina u tome ne vidi toliki neuspjeh Arapske lige koliko UN-a koji se po ko zna koji put pokazao kao troma i neefikasna institucija koja samo deklarativno podržava principe iz vlastitih konvencija, a ustvari je „raščerečena“ između sitnih interesa globalnih moćnika.
Moskva je objasnila da je razlog za odbijanje rezolucije taj što je njen tekst "zahtjev režimu u Damasku da kapitulira i preda vlast naoružanim ljudima", upozoravajući više puta na opasnost od ponavljanja libijskog scenarija. Većina analitičara vjeruje da nacrt rezolucije nije prošao Vijeće sigurnosti zbog činjenice da je Sirija tradicionalni ruski saveznik na čijim obalama Rusija ima svoje taktičke vojne baze i samo u januaru ove godine potpisan ugovor o prodaju 36 borbenih aviona JAK u vrijednosti 550 miliona američkih dolara, ali i zbog toga što na tome insistira Iran s kojim Rusija i Kina imaju odnose koji se drastično razlikuju od onih zapadnih sila. K
Profulali sve zicere
ako god, nakon što rezolucija nije prošla Vijeće sigurnosti, Arapska liga je progurala neobavezujuću rezoluciju, koju je usvojila Generalna skupština, a kojom se osuđuje kršenje ljudskih prava u Siriji i poziva na okončanje nasilja, te poziva sirijskog predsjednika Bashara al-Asada da se povuče. Ustvari, rezolucija je urađena po modelu ranije rezolucije u Vijeću sigurnosti, na koju su Rusija i Kina uložile veto i koje su ponovo bile protiv „jer ona nije uravnotežena i jer su svi zahtjevi upućeni vladi, a ne govori ništa o opoziciji“ s tim da u Generalnoj skupšini ove dvije članice nemaju pravo veta. Naravno, iz Sirije je saopšteno da će ta rezolucija samo pogoršati krizu i ohrabriti "teroriste".
Premalo i prekasno
Međutim, arapske mase i intelektualne elite nisu zadovoljne postignutim i smatraju da je to „premalo i prekasno“. Brojni pojedinci i organizacije su i dalje izrazito kritični prema Arapskoj ligi od koje očekuju puno više. Tako komentatorica Al-Jazeere, mlada studentica iz Egipta Sarah Mousa podsjeća svoje čitaoce da je Arapskoj ligi trebalo više od sedam mjeseci da značajnije reagira na sirijsku revoluciju, a većina njenih napora, ako ne i svi, smatraju se neuspjehom. Posmatračka misija koja je poslana u zemlju odaslala je kontradiktorne poruke, nije samostalno posjetila područja zahvaćena nemirima i na kraju je obustavila svoju misiju zbog eskalacije nasilja i povlačenja podrške zaljevskih zemalja.
Arapska liga nije uspjela odigrati nijednu vodeću ulogu u revolucijama zemalja članica, često reagirajući tek onda kada neodrživost lidera na vlasti postane u potpunosti očigledna. Tokom većeg dijela egipatske revolucije, liga nije otišla dalje od poziva na reforme.
Ipak, ubrzane promjene koje se zahvatile Bliski istok neće zaobići ni Arapsku ligu i ona će u godinama koje su pred nama zasigurno igrati drugačiju ulogu od one koju je imala u historiji.
Premalo i prekasno
Međutim, arapske mase i intelektualne elite nisu zadovoljne postignutim i smatraju da je to „premalo i prekasno“. Brojni pojedinci i organizacije su i dalje izrazito kritični prema Arapskoj ligi od koje očekuju puno više. Tako komentatorica Al-Jazeere, mlada studentica iz Egipta Sarah Mousa podsjeća svoje čitaoce da je Arapskoj ligi trebalo više od sedam mjeseci da značajnije reagira na sirijsku revoluciju, a većina njenih napora, ako ne i svi, smatraju se neuspjehom. Posmatračka misija koja je poslana u zemlju odaslala je kontradiktorne poruke, nije samostalno posjetila područja zahvaćena nemirima i na kraju je obustavila svoju misiju zbog eskalacije nasilja i povlačenja podrške zaljevskih zemalja.
Arapska liga nije uspjela odigrati nijednu vodeću ulogu u revolucijama zemalja članica, često reagirajući tek onda kada neodrživost lidera na vlasti postane u potpunosti očigledna. Tokom većeg dijela egipatske revolucije, liga nije otišla dalje od poziva na reforme.
Ipak, ubrzane promjene koje se zahvatile Bliski istok neće zaobići ni Arapsku ligu i ona će u godinama koje su pred nama zasigurno igrati drugačiju ulogu od one koju je imala u historiji.
Strah od Izraela i Irana
Arapi su u svojoj historiji izvan okvira svemuslimanskog jedinstva kroz institucije hilafeta i muslimanske zajednice umme teško postizali jedinstvo osim kada se radi o ujedinjenju protiv stranog osvajača ili opasnosti. Osnivanje Arapske lige se na neki način veže za osjećaj opasnosti od okupacije njihove zemlje i stvaranja države Izrael na njihovoj teritoriji. Naime, 1945. godine Arapsku ligu su u Kairu osnovali Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen. Iako je deklarirani cilj bio saradnja i koordinacija vanjske politike država članica iz svih dokumenata i govora sa tog skupa se moglo vidjeti da je jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige od samog njenog osnutka bilo sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, što će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću. Neki povećani angažman Arapske lige u ovim danima objašnjavaju i strahom arapskih režima ali i sve značajnijeg dijela javnosti od proširenja iranskog utjecaja u regionu. Iranci su perzijskog porijekla i među njima i Arapima vlada historijska netrpeljivost i nepovjerenje. Osim toga, većina Iranaca su šiiti dok su većina Arapa sunniti, pa se i preko toga naglašavaju razlike koje se sve više politiziraju i instrumentaliziraju u preustroju novog Bliskog istoka.
Neuspjeh Arapske lige u rješavanju palestinskog pitanja i česti vojin porazi u ratovima protiv ove zemlje su ne samo poljuljali povjerenje arapskih masa u ideje arapskog nacionalizma nego i u instituciju koja je trebala biti začetak velike arapske unije koja bi ujedinila sve arapske narode u jednu državu. Inače, nedosanjani san o ujedinjenju svih Arapa u jednu državu je ideja koja je obilježila stoljeće koje je iza nas i biće zanimljivo kako će se pobjeda islamističkih partija u većini arapskih zemlja gdje su organizovani slobodni ili djelimično slobodni izbori reflektovati na ulogu Arapske lige, ali i arapskog nacionalizma.
Arapi su u svojoj historiji izvan okvira svemuslimanskog jedinstva kroz institucije hilafeta i muslimanske zajednice umme teško postizali jedinstvo osim kada se radi o ujedinjenju protiv stranog osvajača ili opasnosti. Osnivanje Arapske lige se na neki način veže za osjećaj opasnosti od okupacije njihove zemlje i stvaranja države Izrael na njihovoj teritoriji. Naime, 1945. godine Arapsku ligu su u Kairu osnovali Egipat, Libanon, Sirija, Transjordanija, Irak, Saudijska Arabija i Jemen. Iako je deklarirani cilj bio saradnja i koordinacija vanjske politike država članica iz svih dokumenata i govora sa tog skupa se moglo vidjeti da je jedna od najvažnijih političkih zadaća Arapske lige od samog njenog osnutka bilo sprječavanje nastanka židovske države u Palestini, što će proglašenjem države Izrael tri godine kasnije evoluirati u vojnu zadaću. Neki povećani angažman Arapske lige u ovim danima objašnjavaju i strahom arapskih režima ali i sve značajnijeg dijela javnosti od proširenja iranskog utjecaja u regionu. Iranci su perzijskog porijekla i među njima i Arapima vlada historijska netrpeljivost i nepovjerenje. Osim toga, većina Iranaca su šiiti dok su većina Arapa sunniti, pa se i preko toga naglašavaju razlike koje se sve više politiziraju i instrumentaliziraju u preustroju novog Bliskog istoka.
Neuspjeh Arapske lige u rješavanju palestinskog pitanja i česti vojin porazi u ratovima protiv ove zemlje su ne samo poljuljali povjerenje arapskih masa u ideje arapskog nacionalizma nego i u instituciju koja je trebala biti začetak velike arapske unije koja bi ujedinila sve arapske narode u jednu državu. Inače, nedosanjani san o ujedinjenju svih Arapa u jednu državu je ideja koja je obilježila stoljeće koje je iza nas i biće zanimljivo kako će se pobjeda islamističkih partija u većini arapskih zemlja gdje su organizovani slobodni ili djelimično slobodni izbori reflektovati na ulogu Arapske lige, ali i arapskog nacionalizma.
