Somalija: zemlja gladi, gusara i nove generacije islamista

Piše: Muhamed Jusić

Somalija je već decenijima „zemlja na rubu humanitarne katastrofe“ u kojoj još od 1977. bukte konstantni sukobi različitih frakcija i gdje su se već četiri etniteta proglasili nezavisnim državama koje niko ne priznaje. Teško da će izbor novog predsjednika „umjerenog islamiste“ koji zbog katastrofalne sigurnosne situacije nije mogao biti izabran, nit položiti zakletvu u svojoj zemlji (nego je to učinio u susjednom Džibutiju), promijeniti išta u ovoj napaćenoj zemlji u kojoj vlada glad i u kojoj caruju samo gusari.

Otkad znam za sebe znam i za patnju naroda Somalije. Sjećam se kako su nam za vrijeme bivše Jugoslavije u školi i u supermarketima uvaljivali neke priznanice sa slikama izgladnjele djece iz Somalije i Eritreje, koja su i tada zbog suše i građanskog rata umirala od gladi. Od tada se ništa nije promijenilo. Nije da nije bilo pokušaja da se u Somaliji uvede red i da se uspostavi bilo kakva funkcionalna centralna vlast, ali su svi oni okončavali fijaskom. Čak su se i Amerikanci dobro opekli pokušavajući da urede Somaliju po svojoj mjeri. Kako vrijeme odmiče politička i vojna slika u Somaliji postaje samo složenija. Baš zato malo ko daje velike izglede za uspjeh i ovom posljednjem pokušaju da se uspostavi kakva-takva vlast i da se država ujedini, koji traje ovih dana i koji je počeo sa izborom novog somalijskog predsjednika.
Naime, prelazni parlament Somalije je na sjednici u Džibutiju izabrao bivšeg lidera islamističke političke organizacije Unija islamskih sudova Šejha Šerifa Ahmeda (Sheik Sharif Ahmed) da pokuša uvesti red u zemlju i da imenujući novog premijera deblokira put ka formiranju vlade nacionalnog jedinstva koja bi trebala zaustaviti ovaj posljednji u nizu građanskih ratova koji bukti još od 1991. Bivši predsjednik Abdullahi Yusuf Ahmed bio je primoran u decembru da podnese ostavku nakon što je pokušao smijeniti premijera čijim radom nije bio zadovoljan. Šejh Ahmeda danas mnogi na Zapadu, ali i u zemlji, smatraju umjerenim islamistom kojem se treba dati prilika. Mnogi od onih koji ga danas podržavaju su isti oni koji su činili sve da ga skinu sa vlasti kada je sa Unijom islamskih sudova 2006. na šest mjeseci stavio skoro čitavu južnu Somaliju pod svoju vlast i kada je skoro preuzeo vlast u Mogadišu. Tada su bili optuženi za saradnju sa Al-Kaidom i na sebe su zbog svog islamističkog opredjeljenja i insistiranja na uvođenju šerijata skrenuli pažnju ratoborne Bushove administracije koja je susjednoj Etiopiji, historijskom neprijatelju Somalijaca, dala u zadatak da uz njenu podršku uđe u Somaliju, protjera islamiste i spriječi ih da preuzmu vlast od posrnulog predsjednika Abdullaha Yusufa. Ovi su to i učinili poslavši u Somaliju između 8 000 i 15 000 svojih vojnika koji su uz finansijsku podršku, ali i podršku u naoružanju i obavještajnim informacijama iz SAD-a pregazili vojne formacija Unije.
Nakon što je došlo do smjene u Bijeloj kući i nakon što su shvatili da njihovo prisutstvo u Somaliji, iako je pomoglo Prijelaznoj federalnoj vladi, koju većina afričkih država priznaje kao nominalnog nositelja somalijskog suvereniteta, da opstane i da nastavi proces konsolidacije vlasti koji će, apsurdno ili ne, sada ponovo izabrali lidera UIS za predsjednika, samo jača otpor centralnoj vlasti, Etiopijske trupe su se odlučile povući. Pomoć koju je Prijelazna vlada dobila od neprijateljske i većinski kršćanske Etiopije sa kojom su Somalijci muslimani vodili nekoliko ratova oko Etiopiji pripojene muslimanske pokrajine Ogaden i u tom dijelu svijeta ne tako omiljene Amerike, bila je razlogom što je vlada iako je preživjela puč islamista, izgubila podršku naroda, koji ju je počeo smatrati produženom rukom okupatora za kojeg su tvrdili da se nikada neće povući. Međutim, Etiopija koja nije više mogla računati na neograničenu podršku nove administracije iz Washingtona, ali ni drugih afričkih zemalja koje su dok su to činile SAD podržavale etiopijsko prisutstvo u Somaliji, nije više bila spremna trpjeti sve teže i bolje organizovane napade pobunjenika koji su se protivili njihovom prisutstvu. Naročito se borbenim pokazala skupina poznata kao Šebab (Al-Shabaab ili mladići) koja je nekada bila vojno krilo Unije islamskih sudova i čija je vojna mašinerija skoro i dovela Šejha Ahmeda na vlast. Kada je Ahmed, koji je do tada bio njihov neprikosnoveni lider, odlučio uključiti se u politički proces i pokušati sklopiti neku vrstu dogovora sa različitim klanovima, gospodarima rata i sekularnim strankama Šebab koje je on indoktrinirao islamističkom ideologijom i dao im oružje u ruke okrenuli su se protiv njega tvrdeći da je izdao ciljeve Unije i da je počeo sarađivati sa okupatorima. Šejh Ahmed je tvrdio kao je najefikasniji način da se strane trupe povuku iz Somalije put pomirenja i saradnje, čak i sa neistomišljenicima među kojima su i oni protiv kojih su do jučer ratovali. Ovaj pragmatični stav nije naišao na odobrenje Šebaba, ali je u Washingtonu od saradnika Al-.Kaide preko noći postao „,mirotvorac“. Šebabi nisu odustali ot svojih tvrdnji o tome kao Ahmedov plan neće uspjeti čak ni kada su se etiopijske trupe povukle i kada je on izabran za predsjednika. U međuvremenu oni su preuzeli kontrolu nad brojnim lukama, skoro čitavim jugom i predgrađima Mogadišua i sada predvođeni dvojicom starijih džihadista Mukhtar Robowom i Hassan Turkijem prijete da svrgnu i svoga bivšeg lidera sa pozicije predsjednika, kao i vladu ukoliko je on zajedno sa predstavnicima sekularnih partija uspije oformiti. Iako Šejh Ahmed tvrdi da će imenovati komisiju ugledne uleme da sa njima pregovara i obećava im da će uvesti šerijat u državu, Šebab koji su pod utjecajem saudijskog selefizma (tzv. vehabizma) ne žele ni čuti za bilo kakve političke manevre konstantno ponavljajući da je jedino rješenje u vojnom preuzimanju države, razoružavanju „gospodara rata“i uvođenju njihove verzije šerijata.
Kako sada stvari stoje stvari neće ići lako ni za mlade džihadiste jer njihova nova interpretacija islama i šerijata nije baš naišla na oduševljenje. Tako je zabilježen, možda i prvi te vrste, oružani sukob između pristaša tradicionalnih sufijskih redova i novih selefija. Naime, pripadnici sufijske organizacije nazvane Ahlu-Sunna Wel- Jama`a odlučili uzeti oružje kako bi se zaštitili od ljudi koje nazivaju vehabijama i koje optužuju da im ruše turbeta njihovih šejhova i tekija za koje smatraju da su suprotne izvornom učenju islama. Ove naoružane sufije uspjele su u nekoliko navrata odbraniti grad Guriel, nekih 370 km od Mogadišua, od napada Šebaba protiv kojih su proglasili džihad.
Koliko je teška misija novog predsjednika i koliko su Šebabi ozbiljan protivnik, govori i činjenica da je dok je novi predsjednik slijetao na aerodrom u Mogadišuu njegova rezidencija pogođena sa nekoliko raketnih projektila.


U međuvremenu, humanitarna situacija je na rubu katastrofe. Prema izvještajima UN-a Somalija je danas humanitarnom krizom najgore pogođena zemlja svijeta. Preko milion ljudi je raseljeno samo zbog posljednjih sukoba. Petnaest posto stanovništva je gladno, dok su zdravstvene usluge vrlo ograničene, a kanalizacija i opskrba vodom vrlo oskudne. Procjenjuje se kako je na dnevnoj bazi pomoć potrebno dostaviti do nekih 3,2 miliona ljudi. Prema istim izvještajima 40 000 djece bi, ako se ništa ne poduzme, u nekoliko idućih mjeseci moglo umrijeti od neuhranjenosti i gladi. Da zlo bude veće iskustvo je do sada pokazalo da se sukobi intenziviraju svaki put kada dođe do nestašice hrane jer se sukobljeni klanovi počnu otimati oko nje i humanitarne pomoći. Istim razlozima se objašnjavaju i posljednje grčevite borbe za somalske luke jer svako onaj ko kontroliše luke, kontroliše i protok robe i humanitarne pomoći iz UN-ovog programa World Food Programme (WFP) čime postaje gospodar života i smrti u Somaliji. S obzirom da u državi željeznička mreža ne postoji, da se sva raspodjela humanitarne pomoći vrši cestovnim putovima koje niko ne održava i to preko teritorije iscjepkane u autonomne i nezavisne pokrajine lokalnih „lordova rata“ humanitarne organizacije već dugo vremena nisu u stanju dostaviti bilo kakvu pomoć najteže pogođenim krajevima. I kao da to nije dovoljno, glavni dio pomoći nikada i ne stigne do obala gladne Somalije jer brodove koji je prevoze otimaju brojni gusari, koji ne samo da otimaju hranu, nego i brodove za koje traže otkupninu, zbog čega humanitarne organizacije i UN ne mogu naći nikoga zainteresovanog da bez obzira na naknadu prevozi pomoć koja se gomila u svjetskim lukama.

Pirati sa Roga Afrike
Gusari koji u Adenskom zaljevu otimaju brodove najmoćnijih svjetskih kompanija tražeći za njihovo oslobađanje milionske otkupnine postali su jedan od najzanimljivijih globalnih fenomena. Iako su svi mislili kako su gusari stvar prošlosti i kao ćemo ih viđati samo na kino- platnima i u crtanim filmovima, oni su se naoružani ručnim protuoklopnim raketnim bacačima tipa RPG, teškim mitraljezima, kalašnjikovima i brzim brodicama vratili u našu realnost. A nije trebalo biti posebno maštovit pa se dosjetiti kako ispraviti dio „globalne nepravde“. Naime, dok stanovnici Somalije umiru decenijama od gladi i bolesti, ispred njihovog nosa prolazi značajan dio svjetskog bogatstva. Ogromni brodovi natovareni hranom i stvarima koje većina Somalijaca nikada nije ni vidjela bili su tu nadohvat ruke. Čudo je da se ti napadi nisu počeli dešavati i ranije. Ustvari i jesu, ali nisu bili ovako masovni i smjeli. Valjalo je zanat izučiti prvo na malim brodicama koje su prevozile humanitarnu pomoć. Nesigurni u to da će se uspjeti dočepati svog dijela kolača kada se on istovari na nesigurne plaže Somalije, oni smjeliji su se odlučili teret skrenuti i prije nego što dođe do obala. Malo- pomalo oni su postajali sve bogatiji, sve bolje opremljeni i sve odvažniji.
Vjerovatno najspektakularniji napad se desio 15. novembra prošle godine kada su somalijski pirati, 450 nautičkih milja od kenijskog grada Mombase, oteli saudijski supertanker Sirius Star. Ono što je bilo naročito spektakularno u ovom napadu jeste veličina broda, njegova vrijednost, ali i vrijednost tereta. Sirius Star je tanker težak poput tri nosača aviona, dug je tri stotine metara, a kada su ga oteli bio je natovaren s dva miliona barela sirove nafte ukupne vrijednosti oko 100 miliona dolara. Reuters je u januaru izvijestio kako su somalski pirati oslobodili brod nakon što je plaćena otkupnina od tri miliona dolara. Otmica saudijskog supertankera je još jednom skrenula svu svjetsku pažnju na opasnost savremenog piratstva u vrijeme kada se 90% svjetske trgovine još uvijek transportira morskim putovima, ali i otkrila tajne puteve utjecaja u unutar-somalijskom ratu.
Kada je vijest o otmici saudijskog tankera bila u svim novinskim izvještajima, arapski satelitski kanal Al-Džezira emitovao je ekskluzivni prilog iz Somalije na kojem se vide maskirani pripadnici paravojnih formacija Šebab kako, nakon što njihov vođa u kameru izjavio da oni neće dozvoliti da se otimaju muslimanski brodovi, iz istih stopa odlaze prašnjavim putem da navodno oslobode saudijski brod. Nedugo zatim Šebabi jesu pokrenuli seriju napada na luke u kojima djeluju pirati, da li da oslobode brod ili da prošire kontrolu, teško je znati. Međutim, puno bitnije od ovog jeftinog propagandnog medijskog trika jesu tvrdnje eksperata za taj region koji su mišljenja kako u svemu tome ima puno više od nastojanja Šebaba da se prikažu kao zaštitnici muslimanskih interesa i zagovornici neke njihove vizije vladavine prava prema kojoj se ne smiju otimati samo muslimanski brodovi. Oni tvrde kako su mladi, navodno odmetnuti, islamisti uistinu pokušali oslobodit tanker, jer su za to dobili instrukcije iz nedefinisanih centara moći iz bogate Kraljevine koji preko selefijskih vjerskih autoriteta koje ovi poštuju i uz svestranu finansijsku pomoć i upravljaju Šebabima. Ako su ove tvrdnje tačne, a ovo su prve javne indicije koje ti potvrđuju, onda bi ionako složena politička situacija u Somaliji postala još složenija i samim time teža za riješiti.
Jedno je sigurno: dok je god situacija u Somaliji onakva kakva jeste, teško da će se moći riješiti problem piratstva u Adenskom zaljevu. U međuvremenu, 16 000 brodova koliko godišnje prođe tim vitalnim pomorskim koridorom, ili 12% svog tereta koji plovi morima, morat će starim putem oko Afrike ili pod jakom pratnjom vojne mornarice neke od zapadnih sila- kao što to čine danas.

Obamina pružena ruka muslimanima

Piše: Muhamed Jusić (Preporod- br. 4/894)

Ovaj tekst su objavile i kolege na H -Alteru Obama pružio ruku muslimanima?

Svojom odlukom da prvi službeni intervju nakon što je zvanično postao predsjednik SAD-a da jednoj arapskoj satelitskoj TV stanici Barack Hussein Obama je, kako tvrde njegovi najbliži saradnici, htio poručiti da želi uspostaviti nove odnose s arapskim i islamskim svijetom – „odnose koji se temelje na međusobnom poštovanju i obostranim interesima“. Ovaj simboličan gest dobre volje je moguća naznaka jedne nove američke politike prema tom dijelu svijeta, koju je Obama najavljivao tokom svoje predizborne kampanje, ali je još uvijek daleko od stvarne promjene. Obama je intervjuom Al-Arabiyi (u vlasništvu Saudijaca, ali sa sjedištem u Dubaiju) pokazao ono što o njemu već svi znamo. On je dobar govornik, izrazito obazriv, taktičan i neko ko zna pogoditi u srž problema. Međutim, kao i u drugim problemima s kojima je suočen na poziciji prvog crnog stanovnika Bijele kuće, to nije dovoljno da se promijeni realna situacija na terenu. Nadahnuti govori ništa ne rješavaju osim što ulijevaju nadu da bi njih, u dogledno vrijeme, mogla početi pratiti i djela. Složit ćemo se; za početak je i to dobra vijest.

Može li doći do ozbiljnog zaokreta?
Međutim, za pravi preokret potrebno je puno više od dobrih govorničkih sposobnosti. Potrebne su efikasne, dosljedne, i kreativne politike. U slučaju muslimanskog svijeta to bi značilo jedan ozbiljan preokret koji bi uzdrmao neke od temelja dosadašnje američke vanjske politike. Za početak, to bi značilo da bi se SAD-e morale postaviti kao istinski posrednik u izraelsko-arapsko/ palestinskom mirovnom procesu. Što bi značilo da Amerika prestane sa neupitnom podrškom svemu što Izrael čini. Koliki je to politički rizik za Obamu najbolje govore zadnja ispitivanja američke javnosti koja su pokazala da 75% Amerikanaca podržava nedavni izraelski napad na Gazu, dok se sa Palestincima u Gazi suosjeća samo 17% Amerikanaca. O snazi famoznog izraelskog lobija i riziku ulaska u konflikt s njim u Americi se već sve zna. Ništa manje teška i riskantna ne bi bila ni odluka da se SAD prestanu samo deklarativno zalagati za demokratizaciju Bliskog istoka, a u isto vrijeme nastave davati neupitnu podršku diktatorima i despotima sve dok izvršavaju instrukcije iz Washingtona. Praksa dvostrukih standarda prema kojima se na neke zemlje regiona vrši pritisak zbog kršenja ljudskih prava, dok se druge države koje su strateški partneri SAD-a iako imaju isti ili gori izvještaj o stanju ljudskih prava podržavaju, pa čak i potpomažu u slamanju bilo kakve ozbiljne opozicije.
Za takve odluke treba hrabrosti. Jednom riječju, jako teško će biti Americi da popravi svoje odnose sa muslimanskim svijetom sve dok se u tom dijelu svijeta ponaša kao imperija ili neka nova kolonijalna sila.

Da li će sve završiti na medijskoj kampanji?
Ono čega se svi plaše jeste da se Obamino obećanje o promjeni završi samo na medijskoj kampanji. Ako nam je osam godina administracije Georgea W. Busha išta pokazalo, onda je to da se odnosi između Amerike i muslimanskog svijeta ne mogu mijenjati samo medijskim kampanjama i propagandom, nego suštinskim zaokretom u odnosu u međunarodnoj politici. Nakon 11. septembra 2001. administracija neokonzervativnih ideologa nespremna da prizna dosadašnje pogreške u odnosu Amerike prema muslimanskom svijetu krenula je od pretpostavke kako je jedini problem to što „arapska i muslimanska ulica“ ne poznaju dovoljno američko stajalište. Zbog toga je pokrenuta medijska mašinerija koja je uz milijarde dolara finansijske podrške trebala uvjeriti muslimanske zemlje kako je Amerika prijatelj muslimanskih naroda bez da se otvoreno počne razgovarati o problemima i razlozima nezadovoljstva i nerazumijevanja među liderima, ali i narodima Amerike i muslimanskog svijeta. Osnovana je američka radio stanica na arapskom jeziku Sawa i satelitska televizija Al-Hurra. Kada je Al-Hurra koja je zamišljena da bude jedini istinski slobodni i objektivni medij u arapskom svijetu počela neovisno voditi uređivačku politiku i kada su se preko nje počeli emitovati stavovi i mišljenja koja se nisu podudarala sa zvaničnim stavovima Washingtona, uslijedile su smjene i uvođenje cenzora. U isto vrijeme u potpunosti su iskorišteni potencijali radija Glas Amerike na arapskom jeziku i jezicima drugih muslimanskih nacija, pa čak od Kongresa uređivački neovisnog radija Slobodna Evropa. Nisu bili rijetki slučajevi naručenih tekstova i kolumni koji su osvitali u arapskoj štampi, a čiji su autori kvalitetno bili nagrađeni od američke ambasade u toj zemlji. Međutim, ni svi ti napori kao ni angažman Bushovih heavyweight-a poput Charlotte Beers i Karen Hughes na tom poslu nisu dali nikakve rezultate u nastojanju da se američka politika takva kakva je “proda“ muslimanskom i arapskom svijetu.
Teško je povjerovati da će i Obama imati više uspjeha ako se ograniči samo na medijsku propagandu i ako ne bude riječi pratio odlukama i stavovima svoje administracije.

Pokazivanje pragmatičnosti
U svom intervjuu Obama je pokazao ako ništa ono pragmatičnost i iako nije najavio nikakve spektakularne promjene jeste postavio kvalitetne temelje za jedan novi pristup koji se, ako ništa drugo, sigurno razlikuje od onog dosadašnjeg.
Tako je već u početku priznao da su Sjedinjene Države u prošlosti činile greške u tom dijelu svijeta, ali da nema razloga zašto američki odnosi sa muslimanskim svijetom ne bi mogli biti obnovljeni na nivo na kojem su nekada bili. Prihvatio je i to da je jedna od dosadašnjih grešaka bila to što Amerika nije dovoljno slušala i što je kada je riječ o rješavanju bliskoistočnih pitanja, veoma često počinjala izdavanjem naredbi. Ovo je bez sumnje značajan otklon od dosadašnje Bushove politike koja se vodila pod parolom „ili ste uz nas ili protiv nas“.
Obama je tokom intervjua govorio o svojim muslimanskim korijenima, naglašavajući da zbog muslimanskih rođaka i činjenice da je živio u muslimanskim državama, među kojima je i najveća, Indonezija, ima dobru poziciju da premosti razlike između dvije kulture. Ovaj put je, za razliku od predizborne kampanje kada se u strahu da ne izgubi glasove islamofobičnih rednecka, najradije nije prisjećao svojih muslimanskih korijena¸ itekako bio spreman ukazati na taj dio svoje biografije.
Ovom prilikom je istakao i to kako je“tokom svih putovanja po muslimanskim zemljama shvatio da bez obzira na vjeru - u Americi žive muslimani, Jevreji, hrišćani i ateisti - svi ljudi imaju iste nade i snove.“
„I moj posao je da američkom narodu prenesem da je muslimanski svijet pun izvanrednih ljudi, koji jednostavno žele da žive svoj život i da im djeca bolje žive. Moj posao je i da saopštim muslimanskom svijetu da Amerikanci nisu neprijatelji.”- kazao je između ostalog Obama.
Da pred Obamom nije nimalo lahak posao pokazuje i to da je samim odabirom televizije kojoj će dati intervju protiv sebe okrenuo medijskog giganta u arapskom i muslimanskom svijetu Al-Jazeeru koja je, bijesna zbog toga što ju je Obama zaobišao i dao intervju konkurentskoj televiziji, u potpunosti ignorisala njegov intervju u svom izvještavanju tog dana. Osim toga mnogima u regionu, ali i u samim Sjedinjenim Državama, nije u interesu da Obama uspije i da dođe do normalizacije odnosa između Amerike i muslimanskih zemalja. Ali to je već druga priča.
Na kraju svog izlaganja predsjednik Obama je podvukao kako planira da ispuni svoje obećanje da se uskoro obrati muslimanskom svijetu iz jedne od njegovih prijestolnica. Obama je također ponovio da je spreman da razgovara sa Iranom i najavio da će njegov tim uskoro početi da radi na osnovama za kontakt dvije države. Obećao je da će se njegova administracija ponovo angažovati u mirovnim pregovorima o miru između Izraela i Palestinaca i u tom smislu je čak i pohvalio saudijsku inicijativu (koju je Bushova administracija sve ove godine ignorisala) za arapsko-izraelski mir kao kvalitetnu osnovu i hrabar potez. Ostaje da se vidi koliko će djela njegove administracije pratiti njegove riječi.

Šta će se desiti kada se Amerikanci povuku

Ima li Iraka poslije Obame

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 265.)

Posljednji organizirani izbori u Iraku daju nadu sa bi se politička situacije u ovoj zemlji mogla normalizirati. Osim nekoliko incidenata izbori su prošli dobro, mnogo bolje nego oni iz 2005. godine. Pred Obamom je veliki ispit: da li će i kojm brzinom će ostvariti svoje obećanje o izlasku iz Iraka, mada je svima jasno da Amerikanci nikada neće napustiti ovu strateški vrlo važnu poziciju.



Novi predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Barack Obama želi ostati dosljedan svome predizbornom obećanju o povlačenju američkih trupa iz Iraka u periodu od 16 mjeseci. Međutim, uvijek je lakše reći nego uraditi. Situacija u Iraku je sigurnosno bolja, ali politički krhka i prijevremeno povlačenje američkih trupa bi moglo kompromitovati proces pomirenja i izgradnje nacije jer niko nije siguran šta će se uistinu desiti kada se američke trupe povuku.
Čini se da su rizika svjesni i u Obaminoj administraciji, jer ne žure sa donošenjem konačne strategije, iako javnosti ne žele pokazati da predsjednik ponovo razmišlja o realizaciji onoga što je tako eksplicitno obećao tokom predizborne kampanje. Tome u prilog govori i izjava ministra odbrane Roberta Gatesa o tome kako je Pentagon pripremio za predsjednika Obamu niz opcija u vezi s povlačenjem američke vojske iz Iraka, te da će se odluka donijeti nakon sastanka predsjednika Obame s vrhom oružanih snaga. Na tim će sastancima biti raspravljene sve opcije, rekao je Gates: "Radimo na nizu alternativa. Jedna od njih je dovršiti posao koji sada rade radni timovi na nivou brigada, nakon čega – a u roku od 16 mjeseci - slijedi transformacija prema pružanju pomoći Iračanima. Nakon toga, u različitim intervalima, povlače se pojedine postrojbe. Predsjedniku ćemo svaku alternativu predočiti zajedno s procjenom rizika, koji ih prate." – izjavio je Gates a prenijela FENA i druge svjetske agencije.
U svakom slučaju, odluka će morati biti njegova i on će je morati donijeti balansirajući između preporuka generala sa terena i pritiska javnosti kojoj je obećao da će Ameriku izvući iz iračkog živog blata i okončati Bushovu avanturu koja je do sada američke porezne korisnike koštala milijarde dolara i u kojoj je prema statistici Associated Pressa živote izgubilo 4230 američkih vojnika, dok žrtve plaćenika iz različitih privatnih agencija i iračkih civila niko nije nikada ni prebrojao.

Realizaciju Obaminog obećanja o povlačenju iz Iraka u roku od 16 mjeseci, dakle, do maja 2010, otežava postojanje Sigurnosnog sporazuma kojeg je dogovorila ranija administracija Georgea Busha sa iračkom vladom Nouri el-Malikija. Naime s obzirom da je UN-ov mandat prema kojem su američke i druge međunarodne trupe bile raspoređene u Iraku isticao 1. januara 2009, Bushova administracija bila je prisiljena postići dogovor sa Iračanima o uvjetima njihovog daljnjeg ostanka u Iraku i karakteru njihovog angažmana. Bio je to sigurno jedan od mukotrpnijih diplomatskih procesa pregovaranja u ovom desetljeću oko kojeg su se lomila brojna koplja. Mnogi su vjerovali kako će to biti još jedan debakl Bushove administracije. Vlada Nouri el-Malikija je morala pokazati svojoj javnosti da nisu obični američki pijuni i da mogu „prisiliti“ Amerikance na ustupke. U isto vrijeme, oni su se plašili preranog američkog povlačenja. Sve je u tom ugovoru bilo sporno, od toga da se američki vojnici izuzmu od odgovornosti pred lokalnim sudstvom, do angažmana paravojnih privatnih formacija (poput kontraverznog Blackwatera), kao i američko obećanje da se iračka teritorija neće koristiti za napad na neku od susjednih država. Ova zadnja tačka je naročito bila bitna za Iran i Siriju koje su činile, i još uvijek čine, sve da istjeraju Amerikance iz svog dvorišta, pa makar to bilo i preko tijela iračkih civila. Prema pisanju New York Timesa upravo je strah od reakcije Iračana spriječio Amerikance da daju zeleno svjetlo Izraelu da preko iračkog zračnog prostora izvede napad na iranska nuklearna postrojenja. Na kraju je ipak postignut kompromisni dogovor prema kojem će se sredinom 2009. iz Iraka povući borbene jedinice američke vojske, a do 2011. doći će do potpunog povlačenja. To znači da se Obamin plan mora uklopiti u ovaj okvir.
Prema mišljenju penzionisanog generala Brent Scowcrofta, inače bivšeg savjetnika za nacionalnu sigurnost u administracijama predsjednika Geralda Forda i George H. W. Busha, koje je iznio u intervjuu novinaru Glasa Amerike Andre de Nesneru moguće je postići kompromis između Obaminog predizbornog obećanja i postojećeg američko-iračkog sigurnosnog dogovora. U tom intervju on kaže: "Mislim da je to izvodljivo. To zaključujem prema dogovoru koji imamo s Irakom kao i po Obaminim nedavnim izjavama da će poslušati što kažu komandanti na terenu i da će još jednom preispitati situaciju. Mislim da to ostavlja dovoljno prostora za donošenje odluka u skladu sa razvojem situacije na terenu. Moje je lično mišljenje da određivanje rokova nije dobra ideja, te da odluka o povlačenju mora ovisiti o situaciji u samom Iraku. Vojni komandanti već su dali Obami novu procjenu situacije. Dakle, moje je mišljenje da ta dva roka neće biti teško uskladiti."
Obama u svakom slučaju može stvoriti dosta manevarskog prostora pukim preimenovanjem borbenih jedinica u neborbene, kojima će se dati različite neborbene misije, kao što je nastavak obuke iračkih trupa, čime će moći reći da je povukao sve borbene trupe, a ipak će se osigurati da što duže zadrži američko vojno prisustvo u slučaju da stvari krenu u pogrešnom pravcu.
Strah od rokova
Svaku priču o određivanju tačnih rokova potpunog povlačenja Amerikanaca iz Iraka pratio je strah od posljedica koje bi takva odluka mogla imati na terenu. Naime, svi su se u Pentagonu, ali i mnogi u Iraku, plašili da bi to ohrabrilo teroriste i one koji ne žele vidjeti uspjeh Amerikanaca u Iraku, niti razvoj demokratije u toj zemlji i regionu. Ne treba biti nešto posebno maštovit pa da se zaključi kako bi se mogle pojaviti desetine političkih i vojnih organizacija koje bi, kako se bliži datum američkog povlačenja, pokrenule kampanju napada na američke trupe ili izvele nekoliko spektakularnih napada kako bi sebe predstavili kao nekog ko je istjerao Amerikance i oslobodio Irak. Ništa manje niko nije mogao biti siguran da se neće desiti sasvim suprotan scenario prema kojem bi se militanti samo pritajili nekoliko mjeseci dok se Amerikanci ne povuku, a onda počeli stvarati prave probleme slabašnim iračkim sigurnosnim snagama.
Možda baš zato i Obama toliko taktizira nadajući se da će mu ljudi na terenu posvjedočiti kako su iračke trupe spremne preuzeti odgovornost za sigurnosnu situaciju u svojoj zemlji i kako je došlo do stabilizacije političke situacije. Za sada, barem prema izvještajima Pentagona, iračke trupe imaju spremnost od 90 % da samostalno izvode vojne operacije. Onih deset posto se odnosi na podršku iz zraka jer je planirano da tek sredinom 2010. Iračani mogu uspostaviti „samodostatne vazduhoplovne snage“. Ali više puta u nekoliko zadnjih godina se pokazalo kako je ta nova iračka vojska podložna sektaškom cijepanju. U nekoliko ključnih momenata se pokazalo da većina iračkih vojnika pokazuje veću lojalnost prema svom plemenskom, sektaškom ili nacionalnom porijeklu, nego prema zastavi domovine. Kada god se do sada desilo da irački vojnici poslušaju naređenja svojih plemenskih vođa ili ajatullaha umjesto svojih komandanata i kada su svoje oružje predavali onima protiv kojih su trebali da se bore (operacije u Basri, Sadr Cityu i Al-Anbaru su to pokazali), američke trupe su bile tu da završe bitku.
U slučaju da politički proces u budućnosti zakaže, a upravo je krhka politička a ne sigurnosna situacija najveći problem današnjeg Iraka, niko ne može garantovati da se iračka vojska preko noći ne pocijepa po sektaškim šavovima.
Zato se jako puno nade polaže u izbore koji se trebaju organizovati ove godine jer bi oni trebali pokazati da li je došlo do normalizacije političke situacije i da li je društvo spremno za nastavak procesa demokratizacije. Zato je ideja u svim planovima za povlačenje iz Iraka bila da se zadrže borbene trupe u punom kapacitetu u 2009. jer se u ovoj godini i početkom 2010. trebaju da održe tri vrste izbora: pokrajinski, lokalni i opći izbori.

Da će od rezultata izbora, ali i toga kako će oni proteći, zavisiti i dinamika američkog povlačenja govori i izjava Brent Scowcrofta u istom intervjuu Glasu Amerike koji je rekao: "Vojna se situacija odvija vrlo dobro, no politička je situacija još uvijek vrlo krhka. Među sunitima, Kurdima i šiitima još je uvijek dosta netrpeljivosti i nepovjerenja, čak i među samim sunitima postoje unutarnje poteškoće. Oni pokušavaju riješiti neke od tih problema. Lokalni i regionalni izbori koji će biti održani ove godine mogli bi pomoći u rješavanju problema, ali bi ih mogli učiniti još i gorima."
Ako je suditi prema tome kako su prošli prvi izbori u ovoj godini, oni za pokrajinska vijeća, koji su održani u subotu 31.1.2009. Irak je na dobrom putu da se situacija tamo normalizuje. Za razliku od onih održanih 2005. kada je izbio pravi građanski rat i kada su suniti bojkotovali izborni proces kao i pristaše šiitskog ajatulaha Mukteda es-Sadra ovi izbori su prošli skoro bez incidenata. Jedini prijavljeni incidenti dogodili su se u Sadamovom rodnom gradu Tikritu gdje je palo nekoliko minobacačkih granata, ali ozlijeđenih nije bilo. Drugi se zbio u Sadr Cityu, siromašnom šiitskom dijelu Bagdada kojim suvereno vlada Mukteda, gdje su irački vojnici kako bi sačuvali red i mir jednu osobu ubili, a jednu ranili. U svakom slučaju za iračke uslove i u poređenju sa 2005. kada značajan broj biračkih mjesta nije ni otvoren, reklo bi se bez incidenata.
Ali sve je to još daleko od konačnog uspjeha jer, iako su izbori proglašeni uspješnim evidentirana su brojna zastrašivanja, pa čak i ubistva u predizbornoj kampanji. Ono čega se svi plaše više od samog toka izbora jesu rezultati koji će zvanično biti objavljeni za mjesec dana. Naime, sigurno je da će mnoge frakcije biti nezadovoljne rezultatima i svi se plaše da li će se oni pomiriti sa gubitkom ili će se ponovo okrenuti nedemokratskim i nepolitičkim (a to obično znači vojnim) metodama kako bi zaštitili svoje interese i poziciju koju imaju u društvu, što bi Irak ponovno gurnulo u nove sektaške sukobe i haos.

Teško je povjerovati da će se Amerikanci ikada u potpunosti povući iz Iraka. Oni će tamo u najmanju ruku zadržati neku vrstu neborbenog vojnog prisustva, ako ništa ono onakvog kakvo imaju u nekim susjednim arapskim državama. O „političkom i ekonomskom“ povlačenju sigurno neće biti ni govora, jer je Amerika previše uložila u Irak da bi tek tako digla ruke od njega. Ono čega se Amerikanci naročito plaše jeste da će Iran nakon što se oni povuku proširiti svoj utjecaj na Irak. To se, svima je to već jasno, dobrim dijelom već desilo s obzirom na šiitsku većinu i činjenicu da je većina Sadamovih oponenata, a danas ključnih političkih lidera Iraka (poput samog El-Malikija), godinama uživala podršku i mentorstvo Irana. Ako se vratimo u ne tako davnu prošlost prisjetit ćemo se kako je Amerika davala neupitnu podršku Sadamu u njegovom ratu protiv Irana upravo zato što je on bio garant da se iranski utjecaj neće širiti u arapskim zemljama i da neće doći do „izvoza“ islamske revolucije.
Iz istih razloga se Amerika protivi ideji raspada Iraka na kurdski, sunitski i šiitski dio jer bi u tom slučaju najveći dio Iraka sa šiitskom većinom neminovno postao lak zalogaj za susjedni Iran.
U svakom slučaju od toga šta će se desiti u Iraku nakon američkog vojnog povlačenja iz te prirodnim i drugim resursima bogate zemlje zavist će ne samo budućnost njegovih stanovnika, nego i čitavog regiona. Ako bi se desilo da se Irak pretvori u prvu istinsku arapsku demokratiju, što je bio i osnovni naum neokonzervativaca u Bushovoj administraciji kojim su pravdali početak rata, to bi sigurno pokrenulo proces daljnje demokratizacije arapskom svijeta. Ako se stvari otmu kontroli i Irak sklizne u novi haos za sobom će povući i čitav region. Zato na Obami nije nimalo laka odluka.

Druga godišnjica Saddamovog pogubljenja

Ko se sjeća dželata još

Piše: Muhamed Jusić (Start- br. 264.)

Ove godine, za razliku od prošle, godišnjica pogubljenja iračkog predsjednika Saddama Huseina je prošla skoro neprimijećeno. Prošle godine, kada se obilježavala prva godišnjica bilo je sasvim drugačije. Svi svjetski mediji su prenijeli vijest kako su stotine Saddamovih pristaša položile cvijeće na njegov grob i organizovale proteste širom Iraka. Izraza podrške i sjećanja na Saddama nije nedostajalo ni u nekim drugim arapskim zemljama, a naročito na palestinskim teritorijama i u njihovim izbjegličkim kampovima, gdje ga je većina još uvijek smatrala arapskim herojem.
Međutim, ova godina je pokazala da nije trebalo dugo da i kod najtvrdokornijih pristaša splasne euforija i da napokon većina njih shvati o kakvom monstrumu se radilo. Tome su u dobroj mjeri pomogli javni sudski procesi koji su se vodili, i koji se vode, protiv prvih Saddamovih saradnika iz Bas partije tokom kojih su isplivali detalji o nekim od najstravičnijih pokolja nad nedužnim civilima u historiji Iraka. Istinskoj valorizaciji lika i djela Saddama Huseina doprinijelo je javno medijsko svjedočenje njegovih žrtava, ali i najbližih saradnika, o tome šta se zaista dešavalo u vrijeme njegove vladavine. Među najmarkantnijim svjedočenjima bilo je ono Hamida el-Džaburija, bivšeg ministra informisanja, vanjskih poslova i u jednom periodu šefa Saddamovog kabineta koji je na satelitskoj televiziji El-Džezira u nekoliko nastavaka svjedočio o okrutnosti Saddama prema neistomišljenicima, ali i prema njemu najbližim ljudima.

Strah i trepet arapske ulice
Prije nego što je svrgnut s vlasti o zločinima basističkog režima u Iraku se malo znalo. Bila je to neka vrsta urbane legende na arapskoj ulici. O Saddamu sam od iračkih prijatelja u kafani pored Jordanskog univerziteta slušao priče koje su graničile sa zdravim razumom. Tada sam po prvi put čuo detalje o njegovom djetinjstvu, mladosti i dolasku na vlast, za koje ću kasnije u tekstovima ozbiljnih analitičara saznati da ih je sam artikulisao i suptilno promovisao, jer su se uklapale u njegovu viziju sebe kao po svemu posebnog vladara. Čuo sam kako je u Tikritu još u ranom djetinjstvu ostao bez oca i kako ga je očuh zlostavljao, kako je živio u maloj kući od blata, privređujući prodavanjem voća na željezničkoj stanici pruge koja je vodila za Bagdad, kako je kao dječak pobjegao od kuće ukrcavši se na voz, koji ga je odveo njegovom dajdži u Bagdad o kojem mu je majka toliko pričala. Upravo će njegov dajdža, tada visoki dužnosnik ilegalne Bas partije ostaviti neizbrisiv trag na budućeg neupitnog lidera Iraka. Pričalo se kako je, još kao dječak, od dajdže dobio zadatak da pogubi lokalnog vođu komunističke partije, koji je predstavljao prepreku utjecaju Basa. U to vrijeme samo dječak, Saddam je hicima iz pištolja iz mase, kako se kasnije sam hvalio, u smrt poslao prvog svoga neistomišljenika. Niko nije sumnjao na njega, i on je za svoj prvi zločin prošao nekažnjen.
U tada nestabilnom Iraku Saddam će nastaviti svoju borbu za vlast i ideale arapskog socionacionalizma, odrađujući najprljavije poslove za svoga dajdžu i Bas partiju. 1959.godine mladi Saddam je lično učestvovao i bio čak i ranjen u neuspjelom pokušaju atentata na generala Abdulkerima Kasima, prvog predsjednika Iraka nakon svrgavanja monarhije. Zbog ovoga je u odsustvu bio osuđen na smrt, te je spas našao u Egiptu i njegovom režimu koji mu je dao azil i stipendiju, prvo da završi srednju školu, a zatim i da upiše studij prava na Kairskom univerzitetu .
Da su tačne predstave o tome da je Saddam smišljeno gradio mit o sebi kao nepokolebljivom i beskrupuloznom borcu za svoje ideale, govori i činjenica da je od svoga učešća u neuspjelom pokušaju atentata napravio čitav ep. Čak je unajmio i poznate režisere holivudskih akcionih filmova kako bi na filmskom platnu ovjekovječio taj, po svim mjerilima zdrave logike, teroristički čin. Priču o tome kako je u bijegu od progonitelja ranjen preplivao Tigris, pretvorio je u redovni godišnji sportski ritual. Spomenuta patetična farsa od filma se redovno vrtjela na nacionalnoj iračkoj televiziji do same američke okupacije zemlje, a i danas se nerijetko mogu vidjeti snimci Saddama koji pliva u nabujaloj rijeci, dok ga nekoliko desetina metara iza prate svi oni koji nešto znače u Iraku a znaju plivati.
O njegovom boravku u Egiptu ispredane su ništa mane pompezne priče.

Njegovih pet minuta
Nakon što je Bas partija u revoluciji 1968. preuzela vlast, Saddam je postao potpredsjednik vladajućeg Revolucionarnog komandnog vijeća. U tom periodu uspio je kao šef tajne obavještajne službe instalirati paralelan sistem upravljanja državom, a kada je 1979. odlučio da je došlo vrijeme da i formalno preuzme vlast u svoje ruke, bilo je dovoljno da tadašnjem predsjedniku Iraka kaže da se povuče, što je ovaj, svjestan činjenice da već odavno Saddam de facto upravlja Irakom, i učinio.
U historiji političke diktature ostat će zabilježene video snimke koje je emitovala iračka državna televizija, na kojima u direktnom TV prijenosu Saddam postavlja nova pravila igre i otpočinje ono što je i dotada već bila vladavina željeznom rukom nad iračkim narodom. Na kongresu Bas partije, nakon što je bio potvrđen za predsjednika države i partije, Saddam pravi spektakularan uvod u period njegove tiranije koji prenosi nacionalna televizija. Apsurdno je da će i posljednji čin Saddamove predstave biti emitovan preko TV signala iste te televizije. Naime, tog dana koji će se duboko urezati u sjećanje svih Saddamovih savremenika, dana kada je postao neprikosnoveni vladar nad svakim Iračaninom, ovaj četrdesetdvogodišnjak će, teatralno pušeći kubansku cigaru, neumoljivim glasom čitati spisak onih koji predstavljaju opasnost po iračku državu. Na toj crnoj listi se odreda nalazila krema iračkog društva, među kojom i mnogi dotadašnji Saddamovi najbliži stranački saradnici i prijatelji. U isto vrijeme, mišićavi obavještajci odvodili su jednog po jednog prozvanog „državnog neprijatelja“. Nakon toga, Saddam prelazi na imena onih koji su mu „sumnjivi“, istovremeno tražeći od prisutnih da se izjasne o cijeloj stvari. Oni su, nesumnjivo prestrašeni, odobravali i klicali njegovo ime, u strahu da ne budu prozvani. Tako se scena proglašenja predsjednikom pretvorila u mučno i od straha gromoglasno skandiranje Saddamovog imena. Većina onih koji su udaljeni iz sale nikada više nije viđena, a preživjeli su samo malobrojni, koji su, po već oprobanom receptu sijanja straha među iračkim masama, pušteni na slobodu da svjedoče o stravičnoj torturi iz Saddamovih kazamata. Taktika zastrašivanja masa kroz smišljeno doziranje glasina o nemilosrdnosti Saddamovih isljednika i njega lično, stvarala je mučnu atmosferu straha koja je u šoku i paralizi držala čitavo iračko društvo. Tako su se dugo nakon pogubljenja istaknutog šiitskog autoriteta Ayatollaha Mohammad Baqir As-Sadra po svim džamijama, ne samo Iraka, nego i susjednih zemalja, kružile priče o brutalnoj torturi i smrti kojoj je bio izložen tada već ostarjeli i neprikosnoveni autoritet iračkih šiita. Kasnije će se ispostaviti da su te priče planski plasirane od strane iračke obavještajne službe. Pričalo se kako su u istražni zatvor doveli njegovu sestru, Aminu Sadr bint al-Huda, koja je silovana i obješena pred njim. Nakon što je i sam bio fizički zlostavljan i maltretiran, naposljetku je zakovan za pod i usmrćen tako što mu je zapaljena duga staračka brada. Jedina njegova krivica je bila što je svojim autoritetom predstavljao potencijalnu konkurenciju Saddamovoj apsolutističkoj vlasti, a njegova smrt je poslužila da se pod kontrolom i daleko od javnog i političkog života drže većinski irački šiiti. Ta kolektivna trauma i kult nemilosrdnog vođe je omogućavala Saddamu da neprikosnoveno vlada Irakom okružen, ne kako se to danas kaže manjinom arapskih sunita, nego skupinom slijepih egzekutora iz najbliže porodice i uboge sirotinje iz rodnog Tikrita koji su preko noći postajali gospodari života i smrti. Čak ni oni, uključujući i najbliže članove njegove porodice, nisu bili sigurni da će ostati van domašaja paranoidnog Saddamovog straha koji je u korijenu gušio bilo kakve naznake nečega što bi mu moglo predstavljati konkurenciju. Priče o tome kako je kažnjavao neposlušnost svojih sinova, zetova, najbližih saradnika od kojih su mnogi bili javno pogubljeni ili stradavali pod nerazjašnjenim okolnostima, još više su podgrijavale strah iračkih masa od sveprisutnog i okrutnog Saddama.

Duga lista zločina
Da je kojim slučajem bilo moguće da Saddam odgovara za suludi rat kojeg je, uz svestranu podršku SAD-a, zemalja Perzijskog zaljeva i nekih drugih arapskih lidera, vodio protiv Irana, vjerovatno bi i to bilo dovoljno za još jednu smrtnu kaznu. Međutim, Saddamu je glave došao zločin nad šiitima kojeg je 1982. godine počinio u gradu Dudžejl. Tada je u odmazdi za pokušaj atentata na njega ubijeno 148 šiitskih dječaka i muškaraca.
Također, Saddam je trebao odgovarati i za brojne druge dosad evidentirane zločine počinjene za njegove vladavine, među kojima su hiljade pobijenih šiita na jugu Iraka, koji su stradali u pobuni nakon Zaljevskog rata 1992. Jedan od najstravičnijih zločina koji mu se stavlja na teret, a za koji nije odgovarao, je trovanje bojnim otrovima oko 5 000 Kurda, većinom žena i djece u gradu Halebdža na sjeveru Iraka. U ovom smrtonosnom pohodu iračke avijacije na bespomoćna kurdska sela ranjeno je oko 10 000 ljudi. Tu je i jeziva operacija El-Enfal u kojoj je između 1987. i 1988. ubijeno, prema evidenciji obje strane, preko stotinu hiljada Kurda, a daleko više raseljeno. Tu je i agresija na Kuvajt i zločini koje su Saddamove trupe počinile u ovoj susjednoj zemlji. Pojedinačne i individualne tragedije brojnih neistomišljenika režima, ali i onih koji su se jednostavno našli na pogrešnom mjestu i u pogrešno vrijeme niko nije sistematski evidentirao.
Kada znamo za Saddamove manipulatorske sposobnosti i činjenicu da mu u cilju ostanka na vlasti ništa nije bilo sveto, kao ni zabranjeno, ne možemo a da ne posumnjamo u iskrenost njegovog pokliča pred samo pogubljenje: „Allah je najveći. Nacija će pobijediti. Palestina je arapska.“
Da kojim slučajem bezbroj puta nije posezao za sličnim manipulatorskim potezima, ova rečenica koja je očito bila namijenjena historiji vjerovatno bi ostavila dubok trag na arapskoj ulici. Ali, kada se prisjetimo da je lično, iako do tada otvoreni ateista, vlastitom rukom dopisao Allahu ekber na državnu zastavu, kada je shvatio da mu i vjera može poslužiti da učvrsti svoju poziciju na vlasti, tada njegova posljednja izjava gubi svaki kredibilitet. Sličnih primjera iz njegovog života ima napretek. Od toga da je dao ispisati tekst Kur`ana krvlju, što je prema islamskoj tradiciji bogohulno, jer se krv smatra nečistom, do toga da je, prvi put kada je ušao u džamiju da javno obavi molitvu, unio nejasnoće u muslimansku javnost, koja je, zbog načina na koji ju je obavio, pomislila da je Saddam šiit, dok je on zapravo samo oponašao ostale učesnike u molitvi.

Ukoliko izostavimo možda i najbitniji dio njegove prošlosti, a to je njegova neposlušnost gospodarima iz Washingtona, što ga je u konačnici i koštalo glave, možemo Saddamov život sumirati u nešto izmijenjenoj staroj poslovici „Ko se mača hvata, od mača i gine“ , koja bi u ovom slučaju glasila: „Ko na vlast dolazi vješajući svoje oponente, na vješalima i završi, i to, kao i oni, na državnoj televiziji.“ Ili „Ko progoneći svoje neposlušnike od toga pravi reality show, i sam skonča u jednom takvom“. Danas kada je budućnost Iraka i čitavog regiona neizvjesnija nego ikada, Saddam Husein je ostao samo još jedno tamno poglavlje kojeg se niko više ne želi ni sjećati. Sa njegovim odlaskom sa vlasti i razotkrivanjem zločina koje je činio, zadat je žestok udarac ideji arapskog jedinstva i arapskog nacionalizma koju je on predstavljao (ili se barem trudio). Taj slobodan prostor danas popunjava jedna nova ideologija, ona mladih islamista i niko nije siguran u šta će se ona pretvoriti.
Još jedan megalomanski projekat „Saddama vjernika“- ogromna džamija u Bagdadu koju nije uspio dovršiti zbog američke invazije

Otvorena vrata džehenema

Rat u Gazi

Dok je većina stanovništva na planeti još bila omamljena novogodišnjim slavljem, svjetski mediji su slali vijesti i slike o izraelskim napadima na Gazu. Vijesti o raketiranjima civilnih ciljeva u Gazi i slike ubijene palestinske djece smjenjivale su se sa vijestima o proslavama novogodišnjih praznika, ali i sve većim i masovnijim protestima protiv izraelske agresije na pojas Gaze. Kao i svaki put dosad, geostrateški analitičari su pokušavali da odgovore na pitanje šta se ovaj put krije iza izraelske invazije. Naš saradnik analizira dva osnovna pitanja koja se nameđu: zašto sada i zašto šuti arapski svijet?

Piše: Muhamed Jusić (Start br. 263 )

Na dan kada je ovaj tekst nastao, izraelski napad na Gazu se nastavio, kako i diplomatski napori da se osigura bilo kakvo primirje. Broj ubijenih palestinskih civila je dosegao cifru od preko 600, a preko 2 800 je ranjenih. Svi međunarodni faktori osim Izraela i SAD-a se slažu kako se u Gazi dešava „humanitarna katastrofa nesagledivih razmjera“. Bolnice su pretrpane ranjenima. Manjka hrane, vode, goriva i električne energije. A stanovništvo najgušće naseljene regije na svijetu nema gdje bježati pred konstantnim napadima vojne mašinerije pete svjetske sile.

Izrael ni sam više nije siguran šta mu je cilj. Britanski Guardian piše kako „izraelski obavještajni i vojni oficiri, ohrabreni početnim uspjesima, zahtijevaju da se vojne operacije u Gazi nastave sve dok se ne sruši Hamas, koji je, po njima, značajno oslabljen i sve više izoliran, kako na međunarodnom planu, tako i među Palestincima“. Međutim, političko vodstvo iz Jerusalema nije sigurno kako bi svjetskoj javnosti moglo objasniti promjenu svog cilja s obzirom da su od početka insistirali na tome kako ne žele „promjenu režima“ (jer Hamas je ipak u Gazi izabran voljom palestinskog naroda) nego zaustavljanje raketnih napada na Izrael. Ovi navodi Guardiana idu u prilog tvrdnjama skeptika koji su od početka tvrdili kako je krajnji cilj Izraela (naravno uz blagoslov SAD-a, ali i brojnih arapskih režima u regionu) uklanjanje proiranskog Hamasa sa vlasti u Gazi. Jer da je Izrael htio da zaustavi raketne napade Hamasa na gradove na jugu bilo je dovoljno da ispoštuje tačke nedavnog primirja sa Hamasom, što nije učinio. Naime, Izrael i Hamas su bili pristali na šestomjesečnu obustavu borbenih dejstava u Gazi. Prema tom dogovoru, Hamas se obavezao da neće improvizovanim projektilima Kasam gađati izraelske gradove, dok je Izrael preuzeo obavezu postepenog otvaranja svih graničnih prijelaza pod svojom kontrolom kako bi u Gazu nesmetano mogla ulaziti osnovne životne namirnice. Međutim, Izrael nikada nije ispoštovao svoje obaveze. Prijelazi nikada nisu bili otvoreni, naprotiv, blokada je pooštrena tako da se stanovništvo Gaze i prije eskalacije nasilja već osamnaest mjeseci nalazilo skoro u potpunoj izolaciji. Čak štaviše, Izrael je suprotno dogovoru izvršio nekoliko zračnih napada. U samo jednom od njih ubijeno je šest Hamasovih boraca. U međuvremenu, Izrael je uspostavio tzv. sigurnosnu zonu nekoliko stotina metara u dubini Gaze nakon što se iz nje povukao, tako da ne samo da nije otvorio prijelaze, nego je nametnuo i hermetičku izolaciju enklave. U nekoliko navrata su čak pucali i na ribare koji su svojim malim brodicama pokušali uloviti nešto ribe uz samu obalu. Kada je primirje isteklo, Hamas je odlučio da ga pod ovakvim uslovima, gdje se, prema njihovom viđenju, samo oni pridržavaju dogovorenog, ne žele produžiti. Onda su ispalili nekoliko od vještačkog gnojiva napravljenih projektila na gradove u Izraelu i time dali povoda Izraelu da otvore vrata džehennema nad stanovništvom Gaze.

Zato je argumentacija o zaustavljanju Hamasovih projektila samo priča za svjetsku javnost, jer Izraelu nije stalo do mira sa Hamasom kojeg podržava Iran. Do mira sa Izraelom nije stalo ni Hamasu, koji ne želi da prizna pravo „cionističke tvorevine“ da postoji „na arapskoj zemlji“i koji se, za razliku od Abasovog Fetaha, ne zalaže za soluciju od dvije države koje žive jedna do druge u miru. Zato su Izrael i Hamas osuđeni na rat do istrebljenja, samo što, čini se, ni sam Izrael ne zna kako provesti američki patent nazvan smjena režima. Da li bi to značilo da neka nova palestinska administracija u Gazu dođe na „leđima izraelskih tenkova“? Niko ozbiljan ne misli da bi vlada lojalna predsjedniku Mahmudu Abbasu ili bilo ko drugi kome je stalo do političke budućnosti među Palestincima pristao na takav način preuzeti poziciju Hamasa.
Izrael ne može popuniti tu administrativnu, političku i pravnu prazninu. Nadalje, oni su više puta ponovili kako im nije cilj ponovna okupacija Gaze jer su se već nekoliko puta u skorijoj historiji uvjerili kakvo to živo blato može biti za izraelsku vojnu mašineriju.
Hamas zna da ne može izvojevati vojnu pobjedu, zato je za njega pobjeda sam opstanak na vlasti u Gazi i da dočekaju dan kade će se Izrael povući, kako bi oni ponovno pokušali obnoviti svoj raketni arsenal i iznova nastaviti zabadati prst u oko „izraelskom okupatoru“. Njihova jedina vojna taktika i strategija je sažeta u onoj Halid Mišalovoj: „Ne mogu nas sve pobiti“.
Zato je najvjerovatnija solucija ipak neka vrsta primirja uz međunarodno i regionalno posredovanje (egipatsko-francuska inicijativa za sada ima najviše izgleda za uspjeh) koje bi čak moglo podrazumijevati prisutstvo međunarodnih promatrača ili mirovnih snaga. S tim da treba imati na umu da se do sada Hamas protivio bilo kakvom stranom prisustvu u Gazi, jer su se plašili da bi oni imali mandat da prate i spriječe njihove operacije krijumčarenja oružja i eksploziva kroz mrežu tajnih tunela ispod egipatske granice. I dok Izrael tvrdi pazar kako bi što više razorio Hamasovu infrastrukturu i kako bi osigurao uslove primirja koji neće dozvoliti Hamasu da ponovo ojača i predstavlja sigurnosnu opasnost, stradanja civila u Gazi se nastavlja.

Zašto sada?
Trenutak u kojem je došlo do eskalacije sukoba u Gazi nije slučajan. Sam odabir dana za početak napada je toliko očit da je začuđujuće kako su uspjeli iznenaditi Hamas (što prema svim pokazateljima jesu). Naime, Izrael je u smišljenom diplomatskom potezu danima ranije najavio u UN-u da sprema operaciju protiv Hamasa protestujući protiv Hamasovih napada na izraelske gradove. A sama realizacija prijetnji je počela sa početkom praznične sezone u Americi i Evropi, ali i drugim zemljama. Već neko vrijeme je postalo skoro pa pravilo da svjetski moćnici kada žele da naprave bilo kakav belaj, onda to čine u vrijeme medijske „zakrčenosti javnog prostora“. Sjetimo se nereda u Gruziji koji su se, kao slučajno, desili za vrijeme Olimpijade u Pekingu. Invazija gruzijskih snaga je počela na sami dan otvaranja. I u Gazi Izrael je bio svjestan okrutnosti svoje akcije i siguran u to da će se svjetska javnost okrenuti (što se i desilo) protiv Izraela nakon što počnu pristizati slike stravičnog masakra nad civilima. Zato su računali da će, počnu li sa akcijom u vrijeme praznika, dobiti najmanje pet do sedam dana da obave najgori dio posla dok su ljudi još uljuljkani prazničnom atmosferom i kada ne žele sebi kvariti odmor stravičnim slikama rata iz konfliktnog Bliskog istoka.
Osim toga, Izraelci su bili prisiljeni da požure sa ovom akcijom dok je Bush još u Bijeloj kući. Jednostavno nisu mogli rizikovati sa Obamom, jer nisu sigurni da će im, iako je u predizbornoj kampanji više puta naglasio kako je prijatelj Izraela, dati neupitnu podršku za sve što čine kao što to radi sadašnja administracija Georgea Busha. Osim toga, i Obami je drago da se to završi prije njegovog ulaska u Bijelu kuću, jer je jedno od njegovih osnovnih predizbornih obećanja na međunarodnom planu bilo poboljšanje imidža Amerike u arapskom i muslimanskom svijetu. Ako bi on nastavio tolerisati i podržavati izraelski zločin nad Palestincimam od njegove promjene imidža Amerike ne bi bilo ništa. I ovako ga već ozbiljno kritikuju u muslimanskim zemljama, ali i u liberalnim zapadnim krugovima zbog njegove šutnje o Gazi. Ali zasad, Obama ima opravdanje, a to je da Amerika može imati samo jednog predsjednika u isto vrijeme i da američka vanjska politika ne može slati dvosmislene signale. Ustvari, Obama vjerovatno samo moli Boga da prljavi posao uklanjanja Hamasa ili barem slabljenja njegovog utjecajam bude završen prije nego što on preuzme predsjedničku poziciju i da bude samo još jedna crna mrlja na ionako ukaljanom licu Bushove međunarodne politike.
U razumijevanju timinga izraelske operacije ne smijemo zapostaviti ni unutrašnju političku situaciju u Izraelu. Povlačenje dosadašnjeg premijera Ehuda Olmerta sa vlasti zbog skandala o korupcijim stvorilo je politički vakuum koji na predstojećim izborima mnogi žele da popune. Nakon što se prije dvije i po godine strahopoštovanje prema izraelskoj vojnoj mašineriji nakon sukoba sa Hezbollahom u južnom Izraelu pretvorilo u prah, svi se političari natječu u tome ko će biti taj ko će u izraelskoj javnosti, ali i u očima neprijatelja Izraela ponovo povratiti imidž izraelske vojske kao nepobjedive sile. To objašnjava pretjeranu upotrebu sile u Gazi, jer Izrael radi svojih stanovnika, ali i političke dobiti sadašnjih predstavnika vlasti na predstojećim izborima, mora po svaku cijenu izvojevati pobjedu, bez obzira kako ona krvava i okrutna bila.


Zašto šute Arapi?
Najjače protivljenje izraelskoj intervenciji u Gazi se iskazuje na arapskim ulicama, dok se ne može reći da isti naboj nalazimo i kod arapskih režima. Razloga za to ima više. Od toga da većina njih podržava nacionalno orijentisani Fatah i Mahmuda Abbasa, a ne islamistički Hamas, kojeg optužuju za razbijanje palestinskog jedinstva i sabotažu palestinskog cilja. Osim toga, brojni arapski režimi su svjesni činjenice da je Hamas ideološki ogranak islamističkog pokreta Muslimanske braće, koji u velikom broju zemalja u palestinskom susjedstvu predstavlja jedinu ozbiljnu političku opoziciju despotskim režimima. Doda li se tome iranska podrška Hamasu u kojoj Arapi samo vide daljnje jačanje utjecaja perzijsko-šiitske dominacije nad Bliskim istokom, postaje jasno zašto nikome nije u interesu da Hamas uspješno vlada Gazom, pa ni njihovoj arapskoj braći. To objašnjava zbog čega Egipat ne želi da otvori jedini granični prijelaz (Er-Rafah), koji Gaza ima sa arapskim svijetom. Polazeći od ove političke realnosti neki neokonzervativni krugovi bliski odlazećoj neokonzrevativnoj administraciji Georgea Busha su na sto bacili ideju kako bi Egipat trebao biti taj koji će u slučaju potiskivanje Hamasa preuzeti upravljanje Gazom, jer su oni njom upravljali i ranije (1948-1967), dok bi Jordan trebao ponovo preuzeti administraciju Zapadne obale. Svima je jasno da se iza ovog prijedloga krije samo pokušaj sabotiranja ideje o palestinskoj državi, ali on još jednom podsjeća na svu odgovornost koju za patnju palestinskog naroda imaju susjedni arapski i islamski režimi koji već pedeset godina vode neke svoje ratove preko tijela palestinskih civila s Izraelom samo kao egzekutorom.

Činjenice su neumoljive

Zadnji trendovi u muslimanskim društvima u 2008.

Trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani

Piše: Muhamed Jusić (Preporod)

Dolazak nove hidžretske i gregorijanske godine u jako bliskom vremenskom razmaku odlična je prilika za muslimanski svijet da sagleda zadnje trendove unutar svojih zajednica, ali i šta drugi misle o njima . Nažalost, muslimanska društva, širom svijeta u velikom broju slučajeva, nisu pokazala spremnost za ozbiljnim analizama koje bi bile utemeljene na egzaktnim pokazateljima i istraživanjima javnosti. Iako je analiza situacije preduslov ozbiljnog rješenja svakog problema, pa i nezahvalne situacije u kojoj se muslimanska društva i države nalaze, u slučaju muslimanskih zemalja se obično moramo zadovoljiti globalnim istraživanjima javnosti koje provode internacionalne korporacije i u kojima prikupljaju podatke relevantne samo za njih. U muslimanskoj zajednici u Bosni i Hercegovini situacija nije puno bolja. Prava je rijetkost da se od džematlija, npr., traži „povratna informacija“ o hutbi ili da se napravi pregled ko su stvarni vjerski autoriteti bh muslimanima i koliko njih slijedi neke alternativne ideološke i duhovne pravce. Još uvijek kao zajednica nemamo tačne pokazatelje o stremljenjima i trendovima vjerničke populacije unutar naših džamija. Bez empirijske sociologije i studioznog pristupa javnom mnijenju ne može biti ni strateški osmišljene i planirane komunikacijske aktivnosti ili bilo kakvog drugog djelovanja, pa ni relevantne evaluacije postignutih rezultata, te samim time ni poboljšanja i unaprjeđenja postojećih aktivnosti.
Možda je ovo dobra prilika da za neku od idućih godina razmislimo o jednom ispitivanju naše javnosti (ako ništa onda one koja je stalno prisutna u džamijama- a o drugim sferama društvenog života ima ko da brine) kako bi barem mi presjekli lanac tipičan za muslimanske zajednice širom svijeta gdje se rješenja i predodžbe donose i kreiraju bez ikakve ozbiljne analize stvarnog stanja i empirijskih naučnih metoda.
U međuvremenu možemo se zadovoljiti nekim zanimljivim istraživanjima javnosti u muslimanskim zemljama koje će sigurno obilježiti godinu iza nas.
Nažalost, indikatori humanog razvoja, stanja ljudskih prava, političkih i ličnih sloboda skoro da nisu pokazali nikakav napredak u većini muslimanskih zemalja ne samo u prošloj godini, nego i u čitavoj deceniji. Ekonomski pokazatelji nisu ništa bolji sa izuzetkom nekoliko naftom bogatih zemalja koje su u proteklih nekoliko godina ostvarile enormne prihode od poskupjele nafte. Međutim, način na koji se ta sredstva troše i trend pada cijena nafte ne ulijeva puno povjerenja ni na tom planu. Gorka je činjenica da trećina siromašnih u svijetu koji žive sa manje od dva dolara dnevno su muslimani.

Povratak religioznosti
Istraživanja koje je proveo Pew centar iz Washingtona naslovljenog sa Pew Global Attitudes Project su otkrila još neke vrlo zanimljive trendove unutar muslimanske zajednice na nivou svijeta, ali i zanimljiva zapažanja glede religioznosti uopće.U većini zemalja koje su bile obuhvaćene istraživanjem, religija se smatra centralnim pojmom u životu. Ovo je, međutim, manje tačno kada je riječ o mladim ljudima. U brojnim nacijama, među kojima su i SAD, manja je vjerovatnoća da ljudi mlađi od 40 godina izjave kako je religija jako bitna u njihovom životu. Također, postoji značaja spolna razlika u mnogim nacijama kada je riječ o religioznosti. Naime, žene su te koje će daleko češće odgovoriti kako religija igra značajnu ulogu u njihovom životu nego što je to slučaj sa muškarcima. Najveća razlika među spolovima je zabilježena u Americi gdje se čak 65% žena izjasnilo kako religija igra vrlo bitnu ulogu u njihovom životu naspram samo 44% američkih muškaraca.

Muslimanski stavovi o terorizmu

Istraživanje je pokazalo i to kako opada podrška terorizmu među muslimanima u Nigeriji, Turskoj i Pakistanu. U drugim zemljama obuhvaćenim istraživanjem skoro da nije bilo nikakvih promjena izuzev Egipta gdje je čak zabilježen neznatan porast podrške terorističkim aktivnostima. Ankete koje su provođene u većinski muslimanskim zemljama od 2002. do danas pokazuju znatan pad podrške nasilju nad civilima i samoubilačkim napadima u cilju odbrane islama. Npr. u Libanu su 2002. tri od četiri ispitanika (74%) smatrala kako takvi napadi ponekad mogu biti opravdani, dok to danas tvrdi 32% građana ove bliskoistočne zemlje. Mišljenja o Osami bin Ladenu slijede isti trend. Tako npr. samo tri godine ranije, šest od deset (61%) jordanskih muslimana je iskazivalo neku vrstu povjerenja prema lideru Al-Kaide. Danas, samo 19% njih ima pozitivno mišljenje o Bin Ladenu. 2003. godine, 20% libanskih muslimana i 15% turskih je imalo pozitivno mišljenje o vođi ove terorističke organizacije. Danas, sedam godina nakon 11. septembra, podrška Bin Ladenu u obje ove države je pala na jednocifreni broj (Turska 3%, Liban 2%). I pored ovog PR fijaska, Bin Laden uživa još uvijek zabrinjavajuće visoku stopu podrške u nekim muslimanskom zemljama kao što su Nigerija (58%), Indonezija (37%) i Pakistan (34%).

Sretna nemirna 2009.

Prema mnogim parametrima, očekuje nas teška godina. Dešavanja u Grčkoj mnoge su podsjetila na studentske demonstracije `68., a mladi ljudi koji osjećaju da je njihova budućnost ugrožena, pokazali su da neće čekati da neko drugi riješi njihove probleme. Ono što je specifično za proteste u Grčkoj, ali i u Hrvatskoj pa čak i kod nas u BiH, je fenomen uvezivanja mladih ljudi putem društvenih mreža, među kojima je svakako najpopularniji Facebook

Piše: Muhamed Jusić (Start)

Nasilni protesti koji ovih dana potresaju Grčku su, iako inicirani internim društvenim odnosima, još jednom pokazali da Evropa, ali i svijet imaju ozbiljan problem sa sve većim brojem nezadovoljnih mladih ljudi koji su spremni pribjeći i nasilju kako bi ukazali na svoje probleme. Unutrašnje i vanjske krize, između ostalog i zbog ekonomske recesije u koju je svijet upao bez izgleda za brz oporavak, kod marginaliziranih mladih ljudi uzrokuju nesigurnost i strah od budućnosti. Slični neredi koje su također organizovali nezadovoljni mladi u pariškim predgrađima 2005. minimizirani su činjenicom da se radilo o imigrantskoj populaciji. Čitavom tom problemu se tada dala jedna druga dimenzija koju u grčkom slučaju nije moguće iskonstruisati. Solidarnost koju su pokazale anarhističke, ljevičarske i omladinske organizacije u Francuskoj i nekim drugim zemljama svijeta podsjetile su nas na studentske demonstracije `68., koje je jednako ovako stihijski pokrenula jedna druga generacija zapostavljanih i nezadovoljnih mladih. Godina pred nama će po mnogim parametrima biti teška, a mladi ljudi koji osjećaju da je njihova budućnost ugrožena u Grčkoj su pokazali da neće sjediti skrštenih ruku. Da li će ovo biti izolovan incident ili je na pomolu neka nova `68.? Da li se nešto slično može desiti kod nas ili u našem susjedstvu?
Rikošet
Dok je ovaj tekst nastajao, situacija u Grčkoj se i dalje usložnjavala. Maskirani mladići napali su štab grčke policije za suzbijanje nemira u Atini, izazivajući materijalnu štetu, ali ne i žrtve. U policijskom izvještaju se navodi kako je tridesetak mladića bacalo Molotovljeve koktele i kamenje po zgradi oštetivši policijska vozila parkirana ispred nje. Isti dan u drugom dijelu Atine grupa od oko dvadeset studenata zauzela je grčku državnu televiziju i prekinula emitiranje programa. Neimenovani policijski zvaničnik je izjavio za Reuters da su studenti došli mirno, nisu bili nasilni i tražili su da televizija prenese njihov protest protiv ubistva 15-godišnjeg dječaka. Nakon što se na programu državne televizije na nekoliko trenutaka pojavila grupa demonstranata koji su upali u studio, program je ubrzo nastavljen reklamama i snimkom premijera Kostasa Karamanlisa u razgovoru sa poslanicima skupštine.
Sve svjetske novinske agencije izvijestile su kako je tokom prvih nekoliko dana protesta uništen veliki broj radnji i automobila. Samo u Atini oštećeno je oko 565 radnji, a šteta je procijenjena na 200 miliona eura. Nemiri su se proširili i na druge gradove Grčke. U Solunu je policija suzavcem rastjerala oko 300 mladih koji su na njih bacali kamenje i voće. I na dan kada je ovaj tekst završen demonstranti su nastavili pozivati građane drugih gradova da im se pridruže najavljujući nastavak protesta sve dok konzervativna grčka vlada, kojoj je posljednjih mjeseci znatno pala popularnost, ne da ostavku.
Neposredni povod nasilju koje trese Grčku, bilo je policijsko ubistvo 15-godišnjaka Aleksisa Grigoropulosa. Mladić je stradao u uličnim sukobima između policije i mladih tzv. autonomaša ili anarhista kada je oko 30 mladih bacalo kamenje i druge predmete ka vozilu u kojem su bila dvojica policajaca. Demonstranti su tvrdili kako je jedan od policajaca izašao i smrtno ranio mladića. Zvanična istraga je pokazala kako je dječak poginuo od metka koji se odbio nakon što su policajci pucali u zrak, ali to nije razuvjerilo demonstrante, niti grčku javnost.
Protesti su počeli u subotu, 6. decembra i ubrzo se pretvorili u najžešće nasilje još od Drugoga svjetskog rata. Financial Times je primijetio kako ovako nasilne demonstracije nisu zabilježene ni tokom studentskih protesta protiv vojne hunte sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Ti protesti protiv hunte, podsjeća ovaj ugledni list, izazvani upadom jednog tenka u univerzitetski grad u Atini i ubistvom 40 osoba, bili su kratkog daha i ograničeni na malo područje u okolini politehničkog fakulteta.
Dnevnik The Guardian je skrenuo pažnju na to kako je ubistvo mladića bila samo kap koja je prelila čašu i da u grčkom društvu već duže vrijeme raste nezadovoljstvo zbog sve većeg jaza između bogatih i siromašnih. Statistički podaci pokazuju da svaki peti Grk živi ispod granice siromaštva. Naročito su neefikasnošću vlade i čestim skandalima nezadovoljni mladi. Mnogi se mladi poistovjećuju s Grigoropoulosom. Jedna cijela generacija gleda svoje roditelje kako grcaju u dugovima i osjeća kako se nema čemu nadati. Radi se o pobuni iza koje stoje strah i očaj, rekao je atinski novinar Christos Maltzos a prenio portal Politika.
EU nije raj
Dešavanja u Grčkoj sa pažnjom posmatraju brojne vlade kako u regionu, tako i u svijetu, jer niko ne može garantovati da se sličan scenarij neće ponoviti u brojnim zemljama koje imaju identične ili veće probleme koji će se samo povećati sa globalnom ekonomskom krizom. Zato se iz dešavanja u Grčkoj može mnogo šta naučiti.
Jedna od pouka je da nezadovoljstvo koje su mladi Grci pokazali potvrđuje još jednom da ulazak u Evropsku uniju nije nikakvo čarobno rješenje koje će nas jednom za svagda kutarisati svih nagomilanih problema kao što se to često, svjesno ili ne, prikazuje u našoj javnosti. Doda li se ovome ranije spomenuto francusko iskustvo, očito postaje da ozbiljni društveni nemiri ne prijete više samo siromašnim i nerazvijenim državama svijeta. Mladi ljudi nižih društvenih slojeva u kapitalističkim društvima su dugo bili zabavljeni životima celebrityja i besposlicama razne vrste. Društvena isključenost koju su živjeli nije im smetala, jer su živjeli u svojim izmišljenim svjetovima, standard je bio toliki da su i uz minimalan angažman mogli dostojno živjeti a država je bila toliko jaka da im osigura minimum socijalne sigurnosti. Međutim, s pogoršanjem ekonomske krize, te konstantnim produbljivanjem jaza između bogatih i siromašnih, sve veći broj mladih osjeća nesigurnost i obespravljenost. A strah i bezizlaznost uvijek su preduvjet nereda, ali i bujanja različitih ideologija koje obećavaju brza i temeljita rješenja (što objašnjava okretanje velikog broja mladih useljenika iz muslimanskog svijeta ka idejama islamizma, ali i ponovni procvat kako ekstremno ljevičarskih pokreta, tako i onih fašističkih.)
Facebook demonstranti
Interesantno je kako su se mladi ljudi koji su pokazali svoju solidarnost sa demonstrantima u Grčkoj širom Evrope od Moskve do Madrida, organizovali na identičan način, tj. putem interneta i SMS-a. Fenomen uvezivanja mladih ljudi putem društvenih mreža, među kojima je svakako najpopularniji Facebook, je od besmislenog medija dangube i traćenja vremena postao moćni medij aktiviranja mladih u društvenoj svakodnevnici.
Zanimljiv primjer organizovanja mladih ljudi preko Facebooka sa društveno angažovanim ciljem imali smo ovih dana i u susjednoj Hrvatskoj. Naime, hrvatski premijer Ivo Sanader odavno nije doživio teži politički udarac od onoga kojeg su mu nanijeli mladi facebookovci nakon nepromišljenih i pretjeranih akcija policije protiv neformalne grupe opozicionih aktivista koji su se organizovali na netu. Nakon što je vijest o tome kako policija poduzima mjere represije protiv facebookovaca, kako ih privodi zbog organizacije mirnog protesta, kako im trga plakate kojima se najavljuje protest, te hapsi one koji to čine procurile u javnost, oglasili su se brojni političari, nevladine organizacije i pojedinci koji su ustvrdili da Sanaderova vlada provodi klasično zastrašivanje i kako je sloboda izražavanja u Hrvatskoj ugrožena.
Nakon što su vijest o privođenju aktivista koji na Facebooku pozivaju na organizovanje demonstracija protiv Vlade prenijeli svi strani mediji od Guardian, Telegraph, Fox News, Asociated Press, Herald Tribune, Reuters, pa do kineske državne agencije, rasprava o tom slučaju preselila se i u Hrvatski sabor. Ubrzo se počelo govoriti kako bi ovaj skandal mogao ozbiljno ugroziti put Hrvatske ka EU. Mladi facebookovci su bili oduševljeni, a stara garda zatečena jednom novom društvenom silom za koju u političkom životu nisu znali ni da postoji.
Mini pobunu mladih, organizovanu preko interneta (na forumu i Facebooku) imali smo i kod nas. Ali u minijaturnoj državi kakva je naše sve je minijaturno, pa i ti protesti pokrenuti nakon narušavanja sigurnosne situacije u Sarajevskom kantonu za koje smo prvi put čuli da su organizovani na internet forumu. Međutim, i ti slabo posjećeni protesti potvrđuju tezu o sve češćem organizovanju mladih preko neta kako bi pokazali nezadovoljstvo svojim položajem u društvu ili ukupnim društvenim kretanjima. To govori da, iako je kod nas informatičko društvo tek u povoju, ni naši mladi ne zaostaju za svjetskim trendovima, te da se ne trebamo iznenaditi ako u budućnosti sve više društveno angažovanih inicijativa bude dolazilo sa neta, a ne od opozicionih stranaka i dobro uhljebljenih pojedinaca iz tzv. civilnog sektora.
Inače, ostat će zapamćeno kako je prvi političar koji je prepoznao i u potpunosti iskoristio moć interneta, društvenih online mreža, blogerske zajednice i potencijala mladih ljudi koji na internetu žive svoj drugi život, bio novoizabrani američki predsjednik Barack Obama. Njegov izborni tim je, između ostalog, briljirao u mobilisanju mladih Amerikanaca da se po prvi put registruju za glasanje i da svojim angažmanom i online donacijama podrže Obaminu kampanju. Rezultat je bio takav da su republikanski stratezi već izjavili kako se više niti jedni izbori u Americi neće voditi bez ozbiljne strategije djelovanja putem interneta.
Sakozyev model
Doista će biti zanimljivo gledati kako će se tzv. slobodne demokratije svijeta nositi sa buntom nezadovoljnih mladih, zabrinutih za svoju budućnost koji se, na sebi svojstven način, negdje demonstracijama a negdje političkim angažmanom,vraćaju u društvenu zbilju. Da li će posegnuti za temeljitim rješenjima koja će poboljšati materijalni položaj mladih, ponuditi im jednake mogućnosti bez obzira na porijeklo i društveni status, te kanalisati njihove želje i očekivanja od države ili će posegnuti za najjednostavnijom metodom stišavanja socijalnih tenzija, onom policijske države. Iako je metoda policijske države daleko najjednostavnija, historija nas uči da ona obavezno vodi fašizaciji društva. Zato je žalosno znati da su francuske vlasti (u vrijeme sukoba sa omladinom oličene u današnjem francuskom predsjedniku Nicolasu Sarkozyju) kao i ove grčke posegle za najbržom i najjednostavnijom, ali dugoročno pogubnom, metodom uvođenja reda i smirivanja tenzija.

Nova Meka

Piše: Muhamed Jusić

Ove godine iz Bosne i Hercegovine je na hadž, muslimansko hodočašće Meki, otputovao rekordan broj hadžija, njih 2200. Neki od njih su se već vratili kući, a drugi su na putu. Ovo je prvi put da su muslimani iz Bosne i Hercegovine probili kvotu hodočasnika koju je za svaku zemlju prema broju stanovnika islamske vjeroispovijesti odredilo saudijsko Ministarstvo hadža. Kvote su nužne iz proste činjenice da sveta mjesta ne mogu primiti sve ljude koji bi željeli obaviti ovu petu temeljnu dužnost svakog muslimana. I pored svih ograničenja smrtni slučajevi zbog prevelike gužve nisu bili rijetkost. Upravo zato saudijske vlasti već nekoliko godina rade na proširenju kapaciteta svetih mjesta stvarajući Novu Meku i ujedno otvarajući jedno od najvećih gradilišta na svijetu.


Zvanična statistika pokazuje da broj muslimana koji obave obred umre (posjetu Meki mimo obreda hadža) uz sva ograničenja godišnje raste za šest procenata, a hadžija 3,6 % godišnje. U statističku analizu nije uključeno 500 000 hadžija koji svake godine obave hadž bez znanja zvaničnih institucija. Najveći broj njih su strani državljani koji žive u Saudijskoj Arabiji i koji ne prolaze zvaničnu proceduru izdavanja saglasnosti za obavljanje hadža koju moraju proći stanovnici Kraljevine. Saudijske vlasti predviđaju da će samo umru u 2009. godini obaviti 18 miliona ljudi. Doda li se ovome činjenica da u proteklih nekoliko godina Saudijska Arabija ima enormne dodatne prihode od poskupjele nafte za koje nije sigurna gdje ih uložiti, investiranje u ovakve projekte teško da je samo radi sevapa.

Prvi zahvat u sklopu ambicioznog projekta proširenja kapaciteta Meke kao najvećeg svjetskog mjesta hodočašća bilo je proširenje mosta na džemretima (simbolično ritualno kamenovanje šejtana tokom obreda hadža). Dosad je obred bacanja kamenčića na džemretima uzrokovao gužvu koja je u nekoliko navrata odnijela desetine žrtava.
Nakon analiziranja većeg broja prijedloga kako da se riješi problem gužve na ovom obrednom mjestu izabrano je rješenje koje predviđa izgradnju mosta na četiri nivoa, sa jedanaest različitih prilaza i dvanaest izlaza tako da će hadžije dolaziti na mjesto obreda i odlaziti sa njega u različitim nivoima i pravcima čime će se izbjeći gužve. Usto, već se pristupilo kopanju četiri nova tunela koji će olakšati dolazak hadžija na džemreta i njihov povratak u Meku. Predviđena je i izgradnja tunela ispod čitavog kompleksa koji će biti rezervisan za vozila hitne pomoći, vatrogasce i ostale službe zadužene za sigurnost hadžija.
Dokumentacija idejnog rješenja koju je javno prezentovala državna Fondacija za razvoj Meke i Medine, predviđa gore navedene intervencije na lokaciji samo kao prvu fazu. Temelji koji će u toj fazi biti postavljeni i prateća infrastruktura predviđaju izgradnju mostova sa deset nivoa preko kojih će obred u jednom danu moći obaviti pet miliona hadžija. Ti mostovi biti će izgrađeni u narednoj fazi, kada i ostala infrastruktura Meke i Medine bude spremna za prihvat tolikog boja hodočasnika. Predviđeno je da razmak između mostova bude 12 metara, a njihova planirana širina je 90 metara. Čak kada i ova faza bude gotova, nacrt ostavlja mogućnost za dodatno proširenje kapaciteta mostova.
Troškovi prve faze radova u kojoj će biti izgrađeni mostovi na četiri nivoa i podzemni tunel ispod čitavog kompleksa, procijenjeni su na četiri milijarde i dvije stotine miliona rijala (preko dvije milijarde KM).


U Meki se uporedo sa ovim fascinantnim projektom ulazi u nekoliko grandioznih projekata izgradnje stambeno-trgovačkih blokova u blizini Haremi-š-Šerifa (Svete džamije u Meki).
Nedavno je princ Abdulmedžid bin Abdulaziz, emir regije Meka obznanio početak radova na dvije i po milijarde rijala (upola manje milijardi KM) vrijednom projektu izgradnje stambeno-trgovačkog naselja u području sjeverozapadno od džamije u Meki. Ovaj graditeljski podvig će, za razliku od projekta mostova na džemretima, biti finansiran najvećim dijelom investicijama privatnog i vakufskog sektora.
Saudijske dnevne novine El-Ukaz su već ranije pisale o početku radova na projektu izgradnje hotelskog naselja u samoj blizini Harema u području brda Omer (Džebel Omer). Projekat na brdu Omer je graditeljski i arhitektonski poduhvat o kojem su pisali svi svjetski mediji od New York Timesa do lokalnih listova u regionu. Osim što će se raditi o, prema mišljenju stručnjaka, jednom od najljepših arhitektonski i urbanistički osmišljenih naselja u svijetu biće to divan primjer mješavine islamske i moderne arhitekture. Broj ljudi koji taj prostor mora primiti je bio takav profesionalni izazov da su na njemu radila neka od najpoznatijih svjetskih imena u arhitekturi i urbanizaciji gradova. Novi kompleks će se prostirati na 230 000 metara kvadratnih. Uz desetke hotela sa pet zvjezdica koji će biti izgrađeni, kao i bezbroj komercijalnih centara, rješenje predviđa i 200 000 mjesta za obavljanje namaza (dnevne molitve). Čitav projekat bi trebao biti dovršen do 2010.


Nerijetko se u Meki uklanjaju čitava brda oko džamije u kojoj se nalazi Kaba kako bi se napravio prostor za nove hotelske komplekse. Jednom takvom slučaju bili su svjedoci i naše hadžije koje su u protekle četiri godine obavili hadž. Naime, čitavo brdo Edžjad, zajedno sa starom turskom tvrđavom (što je izazvalo burna negodovanja u muslimanskom svijetu koji su u tome prepoznali još „jedan nasrtaj saudijske vehabijske vlasti na islamsku historiju i tradicionalnu arhitekturu“) uklonjeno je iz neposredne blizine Harema kako bi se tu izgradio kompleks prelijepih hotela sa nekoliko spratova predviđenih za obavljanje namaza, ali i šoping. Ovaj zahtjevan poduhvat danas izgleda kao šala prema obimu poslova koji će biti poduzeti samo kako bi se pripremio prostor za izgradnju projekta na brdu Omer.

Posjeta Medžlisu IZ Mostar: seminar i promocija

U četvrtak (4.12.2008.) sam na poziv glavnog imama Medžlisa IZ Mostar Salema ef. Dedovića održao seminar za imame na temu „Medijska pismenost imama i izazovi medijskog buma u radu imama“. Prisutni su bili svi imami sa mostarskog Medžlisa, a nakon izlaganja uslijedila je zanimljiva diskusija tokom koje sam mnogo naučio iz iskustava imama na terenu i o tome kakav utjecaj mediji imaju u njihovom radu sa džematlijama.
U večernjim satima upriličena je promocija moje knjige Meka i Medina¸. Promotori su bili muftija mostarski Seid ef. Smajkić i glavni imam Salem ef. Dedović. Moderator je bio novinar Hasan Eminović. Posebno mi je zadovoljstvo bilo posjetiti IZ Mostar u danima kada oni (sa zakašnjenjem) obilježavaju četiri stoljeća Mostarskog muftijstva, te u ovim predbajramskim danima dok milioni ljudi (među njima 2200 hadžija iz BiH) hodočaste upravo Meku i Medinu.

Muhamed Jusić u Centralnom zatvoru

Moje gostovanje u Centralnom zatvoru FTV-a možete pogledati ovdje:

03.12.2008. Muhamed Jusić

Gostovanje u Centralnom zatvoru

Sutra, ako Bog da, (SRIJEDA, 3.12.2008.) trebao bih biti gost na FTV u emisiji Centralni zatvor urednika i voditelja Eldina Karića. U emisiji bi trebali govoriti o mojoj knjizi Islamistički pokreti, ali i o islamističkim pokretima u BiH te nekim drugim aktuelnim temama. Emisija se emituje u 18:30.

Kad Arap masla ima…

Raskoš u arapskom svijetu dok svijet trese finansijska kriza

Prema analizama stručnjaka, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju samo u 2007. godini je ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara, dok su vrijednosti dionica firmi iz ovog dijela svijeta porasle više od 35 puta. Naravno, narod od svega toga nema ništa dok se vladari bezobrazno rasipaju milionima
Piše: Muhamed Jusić (Magazine Start)
Ovih dana cijene nafte vrtoglavo padaju i to je već počelo brinuti zemlje izvoznice koje su preko OPEC-a najavile smanjenje proizvodnje kako bi pokušale stabilizirati cijene. Međutim, od 2003. godine cijene nafte skoro konstantno rastu i ne tako davno su dosegle rekordnu visinu na svjetskoj berzi. To je u nekoliko zadnjih godina dovelo do znatnog priliva sredstava u trezore naftom bogatih zemlja. Neke od njih, poput Rusije, to su itekako dobro iskoristile da naprave pomake u jačanju domaće ekonomije i da se vrate na globalnu političku scenu kao velesila. Kako sada stvari stoje, čini se da će od ovog finansijskog buma, poput onog 1970-tih, najmanje koristi imati narodi naftom bogatih arapskih zemalja, tačnije Vijeća Perzijskog zaljeva za saradnju (GCC) i Libije, što se ne može reći i za njihove despote koji ne znaju šta će sa parama i koji ih podjednako mudro (ali samo za vlastitu korist, a ne i u interesu naroda koje predstavljaju), ali i nevjerovatno glupo i bizarno troše širom svijeta.

Što bliže vatri
A da su neplanirani prihodi od nafte u arapskim zemljama enormni, nema nikakve sumnje. Prema analizama kuvajtske konsultantske firme Al-Shall Economic Consultants, šest članica Vijeća Perzijskog zaljeva za suradnju (GCC) samo u 2007. ostvarilo prihode od nafte u visini 364 milijarde dolara. Najveći svjetski izvoznik nafte Saudijska Arabija je u istoj godini ostvarila 194 milijarde dolara prihoda od nafte.
Prema pisanju The Economista, prihodi Saudijske Arabije od izvoza nafte, samo od 2003. do 2006. nadmašili su sveukupne prihode devedesetih. U isto vrijeme saudijske vlasti su saopćile kako su investicije u Kraljevini porasle u proteklih pola godine sedamnaest puta u odnosu na prvo polugodište protekle godine.
U Ujedinjenim Arapskim Emiratima, sve do ove zadnje globalne krize, cijena prosječne dionice na tržištu bila je 35 puta veća od godišnje zarade po toj dionici, što je ekonomistima očit dokaz viška novca za investicije ili super optimističnih projekcija prihoda u budućnosti, ili oboje, što je najvjerovatnije slučaj u ovom arapskom emiratu.
Svjetske finansijske korporacije se nalaze u šoku bjesomučno pokušavajući da izvuku svoj komad pozamašnog finansijskog kolača. Abu Dabi je danas najveće svjetsko gradilište i užurbano hita ka tituli jednog od najvećih finansijskih i poslovnih centara svijeta. Slična situacija je i u susjednom Kataru. Sve značajnije svjetske investitorske korporacije otvaraju svoje podružnice, prije svega u UAE, ali i ostalim zemljama Bliskog istoka. Kao da svi žele biti što bliže vatri.
Dok je ovaj tekst nastajao, kuvajtski dnevnik Es-Sijase je objavio kako su i ekonomski posrnule Sjedinjene Američke Države prisiljene zatražiti od četiri naftom bogate zemlje Perzijskog zaliva gotovo 300 milijardi dolara za pomoć u borbi protiv globalne finansijske krize. Pozivajući se na dobro obaviještene izvore, ovaj dnevnik je objavio da su SAD zatražile 120 milijardi dolara od Saudijske Arabije, 70 milijardi dolara od Ujedinjenih Arapskih Emirata, 60 milijardi od Katara i 40 milijardi dolara od Kuvajta. Očito je da samo Arapi imaju para, ali da ih za razliku od Rusije jako slabo koriste u globalnim političkim tokovima. Ne smijemo ni zamisliti šta bi jedan arapski Putin uradio sa takvim novcem. Ponovo, kao i toliko puta do sada jedino što će arapski despoti eventualno zatražiti od Amerike za ovu pozamašnu pozajmicu jeste podrška njihovim tiranskim režimima.
Ovo nije prvi put da arapske nacije propuste priliku da iskoriste finansijsko bogatstvo koje završi u njihovim rukama. Iskustvo iz 1970- tih nam govori da prihodi pristigli zbog tadašnje naftne krize i visokih cijena ovog vitalnog resursa, iako su stimulisali brži razvoj zemalja Perzijskog zaljeva, nisu najadekvatnije iskorišteni. Naime, znatna sredstva su trošena na nepotrebne luksuzne građevine, ili su završavala u rukama vladajućih despota. Najmanje koristi imale su široke narodne mase koje još uvijek imaju neke od najviših stopa nepismenosti i koje žive u društvima sa najvećim jazom između bogatih i siromašnih u svijetu.
U to vrijeme arapski vladari i mali broj onih koji su stekli nevjerovatna bogatstva preko noći nisu znali šta da rade sa tolikim novcem, pa su ga najradije ostavljali u zapadne banke koje su onda taj novac investirale i ostvarivale daleko veću zaradu od kamatne stope koju su nudili neiskusnim Arapima.
Danas je situacija, čini se, nešto bolja jer je u međuvremenu ojačao lokalni bankarski sistem. Arapske finansijske institucije su danas, naročito one iz zemalja Zaljeva, među najmoćnijim u svijetu, a eksperimentalno uvođenje bankarstva zasnovanog na tradicionalnim islamskim vrijednostima se pokazalo kao dobar marketinški potez. Problem ostaje u tome što korist od ove nove finansijske infrastrukture i dalje ostvaruje samo uski krug bogatih vladajućih moćnika.
Jako je malo informacija koje nam ovih dana stižu iz tih zemalja a koje govore o tome da se značajan dio prihoda od poskupjele nafte troši na korisne projekte kao što su izgradnja puteva, škola, bolnica i jačanje socijalne zaštite.

Pare se mogu dati i Jacksonu
Jedan od bizarnijih primjera kako neki od arapskih despota troše novac koji najvećim dijelom dolazi baš od poskupjele nafte je onaj jednog od šeikova iz vladajuće porodice iz Bahreina koji je odlučio milione dolara uložiti u posrnulu pop-zvijezdu Michaela Jacksona. Za ovu suludu investiciju, ako se uopšte radilo o tome, javnost je saznala tek nakon što je sin kralja Bahreina, šeik Abdullah bin Hamad al-Halifa odlučio tužiti Jacksona sudu u Londonu jer mu, navodno, nije podmirio predujam u visini od 7 miliona dolara ili 5,5 miliona eura. Šeikov advokat Bankim Thanki je izjavio kako je njegov klijent između ostaloga platio pjevačeve dugove, kao i troškove sudskog postupka protiv Jacksona 2005., te da on nije održao obećanja o izdavanju albuma, pisanju autobiografije i mjuzikla. Prema izjavi šeikovog advokata, princ je finansirao i izgradnju tonskog studija za Jacksona na njegovom ranču Neverland, a poslao mu je i svoju kompoziciju koju je snimio u nadi da će je zajedno izvesti. U Bahrainu je šeik, prema istom izvoru, na svoj trošak ugostio Jacksona i njegovu porodicu, i to na šest mjeseci.
Jackson se preko svojih advokata brani da se čitav slučaj temelji na greškama, pogrešnim tumačenjima i nedopuštenom utjecaju. Oni tvrde kako je novčani iznos bio šeikov poklon i da nije postojao nikakav dogovor niti ugovor.
Prema pisanju BBC-a, Al-Halifa je upoznao Jacksona 2005. za vrijeme pjevačevog boravka u Bahreinu. Njih su dvojica imala bliski osobni odnos, a nakon upoznavanja šeik je finansijski podržavao Jacksona. U to vrijeme, Jackson je bio suočen sa sudskim postupkom zbog navodnog zlostavljanja djece, nakon čega je zapao u finansijske nevolje.

Gadafijev model
Ekscentrični libijski vođa Muamer Gadafi u svom je maniru našao rješenje za nezadovoljstvo libijskog naroda činjenicom da skoro i ne vidi ikakvu korist od prihoda koje država ostvaruje od poskupjele nafte. Gadafi je obećao da će u 2009. svaki građanin Libije direktno dobivati svoj udio državnih prihoda od nafte. Ovu odluku vječiti revolucionar donio je kao još jedno njegovo revolucionarno rješenje, ovaj put kao dio široke kampanje borbe protiv korupcije. Govoreći pred Narodnim kongresom (parlamentom) 1. oktobra, povodom 39 godina vojnog udara kojim je došao na vlast, Gadafi je izjavio kako je Rješenje kojim će se stati u kraj korupciji jednostavno ukidanje uprave koja barata trošenjem novca. Narod optužuje administraciju za korupciju i loše upravljanje i tim beskrajnim tužbama stat će se u kraj tako što će svako dobiti svoj mali dio prihoda od nafte u džep i neka se sam snalazi- izjavio je mudri vođa a prenio AFP. U istoj agencijskoj vijesti navodi se kako Libija dnevno proizvodi oko 1,8 miliona barela sirove nafte. Prema Gadafijevoj viziji, Libijci će moći ulagati u vlastite poslove i to će voditi istinskoj direktnoj demokratiji, za kakvu se on zalagao u svom ideološkom pamfletu poznatom kao Zelena knjiga. Pravdi na volju, neprikosnoveni vladar Libije upozorio je da će prvih godina biti pravi haos, ali će se društvo malo pomalo organizirati. Samo uzgred vizionar Gadafi je najavio temeljito čišćenje vlade. Agencija AFP tvrdi da je ustvari najavio ukidanje većine ministarstava. Prema istom izvoru, u Libiji će ostati samo ministarstva pravosuđa, odbrane, unutrašnjih i vanjskih poslova. Eto, dobro je znati da se pare od poskupjele nafte mogu trošiti i tako.

Arapske pare i mi
U moru glupih investicija i rasipanja novca na luksuz i pretjeranu raskoš po kojoj su šeici postali sinonim za rasipništvo, ima i onih svijetlih primjera. Među arapskim prinčevima ima i vrhunskih investitora poput princa Velida bin Talala iz Saudijske Arabije kojeg je prestižni Forbes već nekoliko puta proglasio najuspješnijim investitorom u svijetu. Poznato je da za njim idu investicije i da se svi utrkuju da ulažu u one sektore u koje on ulaže, ali i u one dijelove svijeta za koje on procijeni da su perspektivni. U svijetu biznisa za njega se kaže da jednostavno ima nos za ulaganja. Bh. javnosti princ Bin Talal poznat je po najavama da je bio spreman u Sarajevu, tačnije na mjestu nekadašnje kasarne Jajce, izgraditi jedan luksuzni hotel iz svog lanca hotela koje posjeduje širom svijeta. Iako je princ pokazao više emotivnu nego poslovnu spremnost da investira u BiH, nakon čega bi vjerovatno uslijedile brojne druge investicije kako čitavog niza različitih kompanije u njegovom vlasništvu tako i ljudi iz svijeta biznisa koji drže do njegovih procjena, od investicije nije bilo ništa jer domaće vlasti nisu mogle iznaći mogućnost za privatizaciju imovine koja se, navodno, još vodila kao vlasništvo SSNO bivše Jugoslavije. Zanimljivije od toga je bilo gnušanje nekih naših medija prema arapskom novcu, i konstrukcije o navodnim vezama sa islamističkim teroristima, zbog čega je, vjerovatno, princ digao ruke od BiH i investiranja u njoj.
Iako se naši političari, naročito oni bošnjački, na sva usta hvale navodnim bliskim vezama sa arapskim svijetom, oni, ali i naši privrednici koji nikada nisu ponudili kvalitetne projekte u koje bi se moglo ulagati iako su brojne ozbiljne arapske finansijske organizacije to od njih u više navrata tražile, nisu uspjeli osigurati da u BiH dođu ni mrvice ogromnog finansijskog kolača kojim ovih dana raspolažu arapske zemlje. Pogledate li bilo koji poslovni magazin iz okruženja lako ćete zaključiti kako su arapski biznismeni daleko više investirali u Hrvatsku, naročito u njene turističke potencijale na Jadranu, i u Crnu Goru nego u BiH. Podgorički dnevnik Vijesti je ovih dana najavio da kraljevska obitelj Al Nahyan iz Abu Dabija, jednog od najbogatijih od Ujedinjenih Arapskih Emirata, preko svoje kompanije Hidra Properties, želi kupiti dio dionica crnogorske Prve banke koju kontrolira Aco Đukanović s bratom, premijerom Milom Đukanovićem. Prema pisanju istog izvora, bogati Saudijci namjeravaju investirati nekoliko milijardi eura u izgradnju luksuznog turističkog naselja kapaciteta 35.000 kreveta na Velikoj plaži kod Ulcinja. Za izgradnju superluksuznog turističkog naselja na Velikoj plaži, koje bi bilo jedno od najljepših u Evropi, zanimanje je pokazalo više svjetski poznatih investitora. Najviše izgleda da dobiju taj posao na jednoj od najatraktivnijih lokacija na Mediteranu imaju mađarska kompanija Trigranit i kraljevska porodica iz Abu Dabija čiji su predstavnici u nekoliko navrata boravili u Crnoj Gori i detaljno snimili 12 kilometara dugu Veliku plažu.
U Hrvatskoj su arapski investitori uložili u skoro sve segmente ekonomije susjedne države. Već neko vrijeme se govori i piše i o tome kako su čak ponudili da za 50 miliona eura kupe i splitski Hajduk.
Naši političari su od arapske braće navikli, čini se, tražiti i dobivati samo sergiju i sadaku uz koju nerijetko idu i sumnjivi ideološki mešetari. Za privlačenje ozbiljnih investicija iz zemalja za čiji se novac, naročito ovih dana nakon kraha svjetskog finansijskog tržišta, otimaju svi nije dovoljno igrati na priču muslimanskog bratstva i posezati za samilošću zbog strahota kroz koje je ova zemlja prošla. A da Arapi još uvijek imaju dovoljno novca, kako za ozbiljne investicije tako i za bizarno rasipništvo, nema nikakve sumnje.

http://www.startbih.info/Default.asp?broj=260&ID=362